Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 19:07:10 GMT -5
Zaboravljeni gradovi
Svetlo Moskopolje
U svesti Cincara i onih koji znaju da im u venama tece makar malo cincarske krvi, ovaj grad postao je mit, izgubljeno prestono srediste, slicno Jerusalimu za Jevreje
Ilustrovao Vladimir Aleksic
U jugoistocnoj Albaniji, na visoravni sa zapadne strane Korcanske kotline, na mestu gde se nekada uzdizalo Svetlo Moskopolje, sada vise niko nije stalno nastanjen. Od slavnog Moskopolja ostale su samo rusevine, u korov zaraslo i mnogo puta oskrnavljeno groblje i pet crkava, oronulih i sklonih padu, a na njihovim zidovima izgrebane i oljustene freske s likovima svetitelja ljudskom rukom iskopanih ociju i unakazenih lica. Samo onaj ko ume da cita arheoloske tragove moze da nasluti minuli sjaj Moskopolja. U blizini rusevina lezi ovcarsko seoce i hotel - vazdusna banja. Okolo su planinski vrhovi, crnogoricna suma, proplanci, leti zeleni, zimi zavejani i neprohodni.
Putniku se, medjutim, ne namece pitanje zasto na tom mestu nema stalne naseobine, jer odgovor je jasan. Zasto bi iko zidao varos na preko 1200 metara nadmorske visine, u pasivnom kraju bez obradivog zemljista, daleko od magistralnih puteva do kojih se i iz okolnih nizina mukotrpno stize uz nagnute, uske i krivudave puteve usecene u padinu.
Pitanje koje se samo postavlja bilo bi drugo: kako to da se bas na tom mestu ne tako davno, pre svega dve-tri stotine godina, uzdizalo i cvetalo Svetlo Moskopolje, srebrobogata cincarska varos, jedno od najznacajnijih gradskih sredista toga doba na Balkanu. Posebno pitanje je gde su se varos i njeni stanovnici denuli? Kuda su otisli? Koja ih je sudbina zadesila?
No, kao i sve ostalo, i ova tajna ima logicno objasnjenje. Pre svega, grad je bio zbeg, skloniste i riznica. A gradu s tim osobenostima odgovara nedostupno mesto koje pruza bezbednost koja je njegovim ziteljima bila najpreca.
Moskopoljci u nosnji iz 19. veka.
O Cincarima
Cincari govore romanskim jezikom koji je blizak rumunskom ali i dovoljno razlicit da bi Rumunima bio nerazumljiv a lingvistima poseban. O poreklu Cincara istoricari se spore. Za Cincare, takodje zvane Vlasi i Aromuni, neki istoricari tvrde da su u srednjem veku dosli iz Rumunije, drugi da su to potomci rimskih legionara koji su tu nekim slucajem ostali. Vecina ipak veruje da je rec o potomcima prastanovnika Balkana, koji su tokom Rimskog carstva romanizovani da bi potom odoleli stapanju sa okruzenjem, nekim cudom ocuvavsi jezik i kulturu. Kao i Vlasi u Srbiji, Cincari u Makedoniji, Epiru i Tesaliji zive u izdvojenim ostrvima na mapi, u visim planinskim predelima.
Najvise ih ima na planini Pindu u Grckoj, ali i u zapadnoj Makedoniji, u juznoj Albaniji, cak i u Pirinu, u Bugarskoj. Danas je makedonska varos Krusevo mozda najvece etnicki vecinsko cincarsko mesto, a nekada su to bili Gromos i posebno Moskopolje koje je u doba kratkotrajnog vrhunca, negde u 18. veku, bilo jedna od najbogatijih i najmnogoljudnijih varosi na Balkanu.
Cincari su brdjani. U pocetku su bili gotovo iskljucivo polunomadski stocari koje je odlikovao osobit nacin zivota. Jos u davna vremena na moskopoljskim visovima letovali su cincarski cobani sa svojim stadima. Poceli bi da pristizu odmah iza Djurdjevdana, a oko Svetog Dimitrija svake godine vodili su blago da zimuje u nizinama, u Epiru, Tesaliji i Musaniji. Godisnje bi prelazili i po nekoliko stotina kilometara, i taj polunomadski nacin zivota koji vise lezi lastama nego ljudima i vicnost putovanju cinio ih je posebnim i sposobnim za velike istorijske uloge.
Cincari su ziveli u plemenima, a poneka bogatija plemena posedovala su i po nekoliko desetina hiljada ovaca. Proizvodili su ogromne kolicine nadaleko cuvenog sira, a kako je taj sir trebalo prodati a u njihove krajeve retko ko je zalazio, oni preduzimljiviji medju njima, a takvih nije bilo malo, uzeli su stvar u svoje ruke i poceli su da se bave trgovinom. Razvozili su svoje proizvode i prodavali ih nadaleko. Za trgovinu na cincarski nacin, poznatiju kao kiridziluk ili torbarenje, bili su potrebni umesnost i hrabrost, ali i prevozna sredstva prilagodjena predelu. Zato su cincarski trgovci drzali karavane brdskih konja koji su s vremenom odlazili sve dalje, odnosili jedno, donosili drugo, isli tamo-amo po brdovitom Balkanu neprestano prodajuci i kupujuci. Cincari su, poput Dubrovcana pre njih, bili nesto kao uvoz-izvoz prevoznicko preduzece. Kupovali su po gradovima od Bitolja do Draca, Soluna i Skadra. Nakupovali bi svakojake robe, u zavisnosti od ponude i potraznje, pa bi je, natovarenu na konje, nosili daleko, tamo gde takve robe nije bilo i gde se mogla dobro prodati. Kupovali su na veliko, prodavali na veliko i na malo - kod kiridzija je narod mogao da kupi i sira i zita, i soli i zejtina, i soljene ribe i suvog mesa, i mirodjija i tkanina i sapuna. Godinama su karavani iz Moskopolja krstarili Balkanom razvijajuci mrezu poslovnih veza. Kad bi se karavani vratili, srebro steceno trgovinom slivalo se u bezbednost varosi. Srebra je bilo mnogo, ali su, kao brdjani, znali da su godine bericeta retke i da tesko zaradjeni novac treba cuvati za crne dane koji ce neminovno doci. Inace, Moskopoljci su bili poznati po stedljivosti.
Beogradski Cincar iz 19. veka – kira Cana, rad slikara Jovana Popovica. Slika je u zbirci Muzeja grada Beograda.
Uspon i vrhunac
Negde pred kraj 17. veka Moskopolje je pocelo znatno da raste. Grad nikao na mestu gde su stajale cobanske bacije, svojim mirom i bogatstvom privlacio je mnoge. Tu su se doselile mnogobrojne izbeglice iz drugih naselja s vetrometine. Pedesetih i sezdesetih godina osamnaestog veka u Moskopolju je bilo oko 12.000 ognjista i do 80.000 dusa. U Moskopolje se doselio vladika korcanski, tu je otvorena grcka skola. Osnovana je stamparija u kojoj su stampane knjige na grckom i cincarskom. Tu je izdata i prva gramatika cincarskog jezika i cetvorojezicni cincarsko-grcko-albansko-makedonski recnik za trgovce koji je sastavio odredjeni pop Danail.
Od seoceta pecalbara, kirajdzija i cobana, Moskopolje je postalo stozer verskog i kulturnog zivota Cincara. Ako se izuzmu Stambol i Solun, u to doba na Balkanu je bilo malo tako velikih i naprednih varosi. Ne znamo kako je izgledalo jer opisa je sacuvano malo a gravura jos manje, ali znamo da je bilo opasano bastama, gradinama i niskim zidovima.
Grad je imao poplocane ulice, vodovod od glinenih cevi koji je dovodio vodu od planinskih izvora, cesme na raskrscima i sadrvane u avlijama velikih kuca gradjenih od kamena. U ducanima i magazama poslovali su trgovci i zanatlije svih zanata. Postojala je i stocna pijaca.
Grad je uzivao prilicnu administrativnu autonomiju, cak je imao i sopstvenu policiju. Opstinom je upravljao odbor predstavnika najmocnijih esnafa, trgovackih i zanatlijskih. Predanje veli da se gradom upravljalo veoma mudro, da je napredak bio tako brz i bogatstvo tako veliko da su za vreme kratke i sjajne istorije Moskopolja u gradu podignute 72 pravoslavne bogomolje. Ako je to istina, a velika je verovatnoca da jeste, jasno je zasto je Moskopolje urezano u kolektivno secanje kao „svetlo” i „slavno”.
Beogradski Cincar iz 19. veka – Djordje Toska, trgovac, portret koji je uradio slikar Arsenije Petrovic. Slika je u zbirci Muzeja grada Beograda.
Pad
Godine 1769. nesreca je prvi put zakucala na moskopoljske dveri. Te godine na Peloponezu buknuo je ustanak. Bogati i mocni Moskopoljci, koji su se osecali Grcima i sa Grcima saosecali, podrzavali su i potpomagali ustanak. Osmanlije su ipak bile suvise silne i peloponeska buna ugusena je u krvi. Ratno stanje, u kome se sve cini dopustenim, ali i precutno odobravanje turskih vlasti, otvorili su mogucnost za bezvlasce, pa su horde pljackasa, regrutovane uglavnom medju albanskim stanovnistvom iz okolnih oblasti, krenule da poharaju po bogatstvu nadaleko cuveno Moskopolje. Najezdi zulumcara grad nije mogao da odoli. Cincari nisu bili dovoljno vicni ratu da bi se oduprli nasilju. Iz Moskopolja, iz bogatih kuca, radnji, magaza, javnih gradjevina, odneseno je sve sto se odneti da. Narod se dao u bezaniju noseci sta je mogao, pljackasi su odvukli sta su u varosi zatekli. Pale su i mnoge zrtve.
Vise od polovine zivlja izbeglo je da se nikada ne vrati. Moskopoljci su se rasuli na sve cetiri strane sveta, najvise po gradovima gde su vec imali trgovacke veze i stanice, sirom Makedonije, Srbije, Bosne, do Vojvodine i dublje u Ugarsku i sve do Beca i Poljske. Igrom istorije juzna Albanija najednom je izgubila na znacaju, putovanja su postala opasna, trgovina je izgubila zivost, nestalo je osecaja nedodirljivosti i bezbednosti u gradu. Grad se nije oporavljao, tavorio je kao senka sebe samoga.
Moskopolje snimljeno u doba sveg procvata u 18. veku, kad je u gradu bilo vise od 70 pravoslavnih crkava. Fotografiju smo nabavili zahvaljujuci antikvarnici „Orfelin” iz Beograda.
Devetnaest godina iza prvog napada, Moskopolje je i drugi put razoreno. Scenario je bio gotovo isti kao i ranije, ali je sada bilo manje plena i manje roblja. Ipak, deo stanovnistva nije odustajao i ponovo se okrenuo radu i dizanju varosi iz pepela. Tridesetak godina docnije, 1821. godine, u poduhvatima protiv grckih ustanika, Moskopolju je konacni udarac zadao od sultana odmetnuti gospodar Ali-pasa Janjinski sa svojim arnautskim cetama. Strasan je zulum pocinjen. Kuce, radnje i crkve poharane su i popaljene, stanovnistvo se ponovo razbezalo, mnogi muskarci su pobijeni a mnoge zene odvedene u roblje. Izbeglicama nije bilo povratka i, nemajuci druge, otisnuli su se u svet, ko blize ko dalje, svako onde gde je imao nekog svog da mu pruzi pomoc. Dosta ih je otislo u oslobodjenu Srbiju. To je bio kraj Moskopolja. Otada se nikada nije oporavilo i sada ga vise nema, osim u mitu.
Iseljenici iz Moskopolja ali i iz drugih cincarskih mesta sa sobom su poneli sta su mogli, preostalo srebro, svoje ikone, knjige. Rasuti po gradovima, obrazovani, marljivi i poslovicno stedljivi, a u velikom broju slucajeva i s povelikim bogatstvom, izbegli Cincari brzo i lako su se uklapali u nove sredine. Jedan od osnovnih cinilaca u nastajanju srpske carsije bili su bas Cincari, i to pre svega Moskopoljci. Sa svojim urbanim mentalitetom, obrazovanjem, vezama po regionu i radinoscu, u velikoj meri doprineli su stvaranju intelektualne, politicke i ekonomske elite. Tako uspesni i uklopljeni u nova okruzenja, polako su se u njih i utopili.
Ipak je u svesti Cincara a i onih koji znaju da im u venama tece makar malo cincarske krvi, Moskopolje postalo mit, izgubljeni prestoni grad, slican Jerusalimu u Jevreja.
Dejan Stankovic
link
Svetlo Moskopolje
U svesti Cincara i onih koji znaju da im u venama tece makar malo cincarske krvi, ovaj grad postao je mit, izgubljeno prestono srediste, slicno Jerusalimu za Jevreje
Ilustrovao Vladimir Aleksic
U jugoistocnoj Albaniji, na visoravni sa zapadne strane Korcanske kotline, na mestu gde se nekada uzdizalo Svetlo Moskopolje, sada vise niko nije stalno nastanjen. Od slavnog Moskopolja ostale su samo rusevine, u korov zaraslo i mnogo puta oskrnavljeno groblje i pet crkava, oronulih i sklonih padu, a na njihovim zidovima izgrebane i oljustene freske s likovima svetitelja ljudskom rukom iskopanih ociju i unakazenih lica. Samo onaj ko ume da cita arheoloske tragove moze da nasluti minuli sjaj Moskopolja. U blizini rusevina lezi ovcarsko seoce i hotel - vazdusna banja. Okolo su planinski vrhovi, crnogoricna suma, proplanci, leti zeleni, zimi zavejani i neprohodni.
Putniku se, medjutim, ne namece pitanje zasto na tom mestu nema stalne naseobine, jer odgovor je jasan. Zasto bi iko zidao varos na preko 1200 metara nadmorske visine, u pasivnom kraju bez obradivog zemljista, daleko od magistralnih puteva do kojih se i iz okolnih nizina mukotrpno stize uz nagnute, uske i krivudave puteve usecene u padinu.
Pitanje koje se samo postavlja bilo bi drugo: kako to da se bas na tom mestu ne tako davno, pre svega dve-tri stotine godina, uzdizalo i cvetalo Svetlo Moskopolje, srebrobogata cincarska varos, jedno od najznacajnijih gradskih sredista toga doba na Balkanu. Posebno pitanje je gde su se varos i njeni stanovnici denuli? Kuda su otisli? Koja ih je sudbina zadesila?
No, kao i sve ostalo, i ova tajna ima logicno objasnjenje. Pre svega, grad je bio zbeg, skloniste i riznica. A gradu s tim osobenostima odgovara nedostupno mesto koje pruza bezbednost koja je njegovim ziteljima bila najpreca.
Moskopoljci u nosnji iz 19. veka.
O Cincarima
Cincari govore romanskim jezikom koji je blizak rumunskom ali i dovoljno razlicit da bi Rumunima bio nerazumljiv a lingvistima poseban. O poreklu Cincara istoricari se spore. Za Cincare, takodje zvane Vlasi i Aromuni, neki istoricari tvrde da su u srednjem veku dosli iz Rumunije, drugi da su to potomci rimskih legionara koji su tu nekim slucajem ostali. Vecina ipak veruje da je rec o potomcima prastanovnika Balkana, koji su tokom Rimskog carstva romanizovani da bi potom odoleli stapanju sa okruzenjem, nekim cudom ocuvavsi jezik i kulturu. Kao i Vlasi u Srbiji, Cincari u Makedoniji, Epiru i Tesaliji zive u izdvojenim ostrvima na mapi, u visim planinskim predelima.
Najvise ih ima na planini Pindu u Grckoj, ali i u zapadnoj Makedoniji, u juznoj Albaniji, cak i u Pirinu, u Bugarskoj. Danas je makedonska varos Krusevo mozda najvece etnicki vecinsko cincarsko mesto, a nekada su to bili Gromos i posebno Moskopolje koje je u doba kratkotrajnog vrhunca, negde u 18. veku, bilo jedna od najbogatijih i najmnogoljudnijih varosi na Balkanu.
Cincari su brdjani. U pocetku su bili gotovo iskljucivo polunomadski stocari koje je odlikovao osobit nacin zivota. Jos u davna vremena na moskopoljskim visovima letovali su cincarski cobani sa svojim stadima. Poceli bi da pristizu odmah iza Djurdjevdana, a oko Svetog Dimitrija svake godine vodili su blago da zimuje u nizinama, u Epiru, Tesaliji i Musaniji. Godisnje bi prelazili i po nekoliko stotina kilometara, i taj polunomadski nacin zivota koji vise lezi lastama nego ljudima i vicnost putovanju cinio ih je posebnim i sposobnim za velike istorijske uloge.
Cincari su ziveli u plemenima, a poneka bogatija plemena posedovala su i po nekoliko desetina hiljada ovaca. Proizvodili su ogromne kolicine nadaleko cuvenog sira, a kako je taj sir trebalo prodati a u njihove krajeve retko ko je zalazio, oni preduzimljiviji medju njima, a takvih nije bilo malo, uzeli su stvar u svoje ruke i poceli su da se bave trgovinom. Razvozili su svoje proizvode i prodavali ih nadaleko. Za trgovinu na cincarski nacin, poznatiju kao kiridziluk ili torbarenje, bili su potrebni umesnost i hrabrost, ali i prevozna sredstva prilagodjena predelu. Zato su cincarski trgovci drzali karavane brdskih konja koji su s vremenom odlazili sve dalje, odnosili jedno, donosili drugo, isli tamo-amo po brdovitom Balkanu neprestano prodajuci i kupujuci. Cincari su, poput Dubrovcana pre njih, bili nesto kao uvoz-izvoz prevoznicko preduzece. Kupovali su po gradovima od Bitolja do Draca, Soluna i Skadra. Nakupovali bi svakojake robe, u zavisnosti od ponude i potraznje, pa bi je, natovarenu na konje, nosili daleko, tamo gde takve robe nije bilo i gde se mogla dobro prodati. Kupovali su na veliko, prodavali na veliko i na malo - kod kiridzija je narod mogao da kupi i sira i zita, i soli i zejtina, i soljene ribe i suvog mesa, i mirodjija i tkanina i sapuna. Godinama su karavani iz Moskopolja krstarili Balkanom razvijajuci mrezu poslovnih veza. Kad bi se karavani vratili, srebro steceno trgovinom slivalo se u bezbednost varosi. Srebra je bilo mnogo, ali su, kao brdjani, znali da su godine bericeta retke i da tesko zaradjeni novac treba cuvati za crne dane koji ce neminovno doci. Inace, Moskopoljci su bili poznati po stedljivosti.
Beogradski Cincar iz 19. veka – kira Cana, rad slikara Jovana Popovica. Slika je u zbirci Muzeja grada Beograda.
Uspon i vrhunac
Negde pred kraj 17. veka Moskopolje je pocelo znatno da raste. Grad nikao na mestu gde su stajale cobanske bacije, svojim mirom i bogatstvom privlacio je mnoge. Tu su se doselile mnogobrojne izbeglice iz drugih naselja s vetrometine. Pedesetih i sezdesetih godina osamnaestog veka u Moskopolju je bilo oko 12.000 ognjista i do 80.000 dusa. U Moskopolje se doselio vladika korcanski, tu je otvorena grcka skola. Osnovana je stamparija u kojoj su stampane knjige na grckom i cincarskom. Tu je izdata i prva gramatika cincarskog jezika i cetvorojezicni cincarsko-grcko-albansko-makedonski recnik za trgovce koji je sastavio odredjeni pop Danail.
Od seoceta pecalbara, kirajdzija i cobana, Moskopolje je postalo stozer verskog i kulturnog zivota Cincara. Ako se izuzmu Stambol i Solun, u to doba na Balkanu je bilo malo tako velikih i naprednih varosi. Ne znamo kako je izgledalo jer opisa je sacuvano malo a gravura jos manje, ali znamo da je bilo opasano bastama, gradinama i niskim zidovima.
Grad je imao poplocane ulice, vodovod od glinenih cevi koji je dovodio vodu od planinskih izvora, cesme na raskrscima i sadrvane u avlijama velikih kuca gradjenih od kamena. U ducanima i magazama poslovali su trgovci i zanatlije svih zanata. Postojala je i stocna pijaca.
Grad je uzivao prilicnu administrativnu autonomiju, cak je imao i sopstvenu policiju. Opstinom je upravljao odbor predstavnika najmocnijih esnafa, trgovackih i zanatlijskih. Predanje veli da se gradom upravljalo veoma mudro, da je napredak bio tako brz i bogatstvo tako veliko da su za vreme kratke i sjajne istorije Moskopolja u gradu podignute 72 pravoslavne bogomolje. Ako je to istina, a velika je verovatnoca da jeste, jasno je zasto je Moskopolje urezano u kolektivno secanje kao „svetlo” i „slavno”.
Beogradski Cincar iz 19. veka – Djordje Toska, trgovac, portret koji je uradio slikar Arsenije Petrovic. Slika je u zbirci Muzeja grada Beograda.
Pad
Godine 1769. nesreca je prvi put zakucala na moskopoljske dveri. Te godine na Peloponezu buknuo je ustanak. Bogati i mocni Moskopoljci, koji su se osecali Grcima i sa Grcima saosecali, podrzavali su i potpomagali ustanak. Osmanlije su ipak bile suvise silne i peloponeska buna ugusena je u krvi. Ratno stanje, u kome se sve cini dopustenim, ali i precutno odobravanje turskih vlasti, otvorili su mogucnost za bezvlasce, pa su horde pljackasa, regrutovane uglavnom medju albanskim stanovnistvom iz okolnih oblasti, krenule da poharaju po bogatstvu nadaleko cuveno Moskopolje. Najezdi zulumcara grad nije mogao da odoli. Cincari nisu bili dovoljno vicni ratu da bi se oduprli nasilju. Iz Moskopolja, iz bogatih kuca, radnji, magaza, javnih gradjevina, odneseno je sve sto se odneti da. Narod se dao u bezaniju noseci sta je mogao, pljackasi su odvukli sta su u varosi zatekli. Pale su i mnoge zrtve.
Vise od polovine zivlja izbeglo je da se nikada ne vrati. Moskopoljci su se rasuli na sve cetiri strane sveta, najvise po gradovima gde su vec imali trgovacke veze i stanice, sirom Makedonije, Srbije, Bosne, do Vojvodine i dublje u Ugarsku i sve do Beca i Poljske. Igrom istorije juzna Albanija najednom je izgubila na znacaju, putovanja su postala opasna, trgovina je izgubila zivost, nestalo je osecaja nedodirljivosti i bezbednosti u gradu. Grad se nije oporavljao, tavorio je kao senka sebe samoga.
Moskopolje snimljeno u doba sveg procvata u 18. veku, kad je u gradu bilo vise od 70 pravoslavnih crkava. Fotografiju smo nabavili zahvaljujuci antikvarnici „Orfelin” iz Beograda.
Devetnaest godina iza prvog napada, Moskopolje je i drugi put razoreno. Scenario je bio gotovo isti kao i ranije, ali je sada bilo manje plena i manje roblja. Ipak, deo stanovnistva nije odustajao i ponovo se okrenuo radu i dizanju varosi iz pepela. Tridesetak godina docnije, 1821. godine, u poduhvatima protiv grckih ustanika, Moskopolju je konacni udarac zadao od sultana odmetnuti gospodar Ali-pasa Janjinski sa svojim arnautskim cetama. Strasan je zulum pocinjen. Kuce, radnje i crkve poharane su i popaljene, stanovnistvo se ponovo razbezalo, mnogi muskarci su pobijeni a mnoge zene odvedene u roblje. Izbeglicama nije bilo povratka i, nemajuci druge, otisnuli su se u svet, ko blize ko dalje, svako onde gde je imao nekog svog da mu pruzi pomoc. Dosta ih je otislo u oslobodjenu Srbiju. To je bio kraj Moskopolja. Otada se nikada nije oporavilo i sada ga vise nema, osim u mitu.
Iseljenici iz Moskopolja ali i iz drugih cincarskih mesta sa sobom su poneli sta su mogli, preostalo srebro, svoje ikone, knjige. Rasuti po gradovima, obrazovani, marljivi i poslovicno stedljivi, a u velikom broju slucajeva i s povelikim bogatstvom, izbegli Cincari brzo i lako su se uklapali u nove sredine. Jedan od osnovnih cinilaca u nastajanju srpske carsije bili su bas Cincari, i to pre svega Moskopoljci. Sa svojim urbanim mentalitetom, obrazovanjem, vezama po regionu i radinoscu, u velikoj meri doprineli su stvaranju intelektualne, politicke i ekonomske elite. Tako uspesni i uklopljeni u nova okruzenja, polako su se u njih i utopili.
Ipak je u svesti Cincara a i onih koji znaju da im u venama tece makar malo cincarske krvi, Moskopolje postalo mit, izgubljeni prestoni grad, slican Jerusalimu u Jevreja.
Dejan Stankovic
link