Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 19:12:57 GMT -5
Zivot pise drame
Dan kada je vidjen prvi NLO
Zbog neobicnog kretanja, nalik na kuhinjske posude koje skacu po vodi, prvi ocevidac tih nepoznatih letecih objekata nazvao ih je leteci tanjiri
Prvi broj casopisa „Fejt” objavio je pricu Keneta Arnolda (na slici desno).
U utorak, 24. juna 1947. godine u 14 sati, Kenet Arnold, mladi inzenjer iz Ajdaha, uzleteo je svojim malim avionom sa aerodroma Cehalis u americkoj saveznoj drzavi Vasington. On je tog jutra u kontroli leta odobrio upotrebu novog protivpozarnog postrojenja, a uvece je na aerodromu Jakima trebalo da razgovara o slicnom projektu.
Od Cehalisa do Jakime ima 175 kilometara, samo da avion preleti preko vrha planine Kaskade i da se odmah spusti. Prava steta za takvog zaljubljenika u visine kakav je bio Kenet Arnold. Ipak, nasao se razlog da on tog dana ostane u vazduhu citav sat duze.
Nesto pre uzletanja, Kenet je na aerodromu rucao s Herbom Kricerom, pilotom i mornarickim porucnikom. Od njega je saznao da je nedelju dana ranije transportni avion americke ratne mornarice sa 32 mornara pao na Kaskade. Nesreca se dogodila u neobjasnjivim okolnostima. Vreme je bilo lepo, a poslednje javljanje pilota kontrolnom tornju u Portlandu nije nagovestavalo nikakve teskoce. Zapazena je jedino njegova opaska da mora da pripazi na mladice koji idu na odsustvo i prave paklenu buku.
Jedan sat posle toga neki veterinar koji je vozio u Cehalis obavestio je policiju da je video vatrenu loptu kako pada na planinu ostavljajuci za sobom crn trag dima. Istraga nije dala nikakve rezultate.
„Drzava ce isplatiti 5000 dolara onome ko nesto nadje”, rekao je na kraju Herb Kricer, a Arnold je odgovorio da bi mu taj novac dobro dosao.
Petnaest minuta kasnije Kenet Arnold vec je bio iznad planine i javljao kontrolnom tornju da pocinje da istrazuje. U 14.25 iznenada ga je zaslepila jaka svetlost. Drzeci ocne kapke napola spustene, Kenet je pomislio da to Sunceva svetlost odsijava od nekog drugog aviona i na trenutak se pobojao sudara. Ali, nebo je bilo sasvim vedro i pusto. Samo je, mnogo kilometara iza njega, neki DC-4 leteo za San Francisko. Je li to odblesak od vode, sa zemlje, pitao se on, ali je odmah shvatio da ni to nije moguce jer je svetlost dolazila odozgo.
Ogromna brzina
U tom trenutku stize i drugi zaslepljujuci blesak. Pojavljuje se sa severa. Arnold jasno vidi kako s njegove leve strane nailazi devet srebrnastih predmeta. Lete kao okrugle ploce ili tanjiri koji skacu po vodi ispustajuci povremeno usijane bleskove. Drze se u formaciji slova V, ali im vrh nije usmeren vodoravno napred, kao kod jata ptica selica ili vojnih aviona, nego se dize uvis, sto je protivno svakoj aerodinamickoj logici.
Tajanstveni predmeti idu sa severa ka jugu, a pilot se krece smerom zapad - istok. Priblizili su se na cetrdesetak kilometara. Vidljivost je izvanredna. Arnold ne gubi prisustvo duha, vec meri vreme prolaska formacije koja se nasla iznad vrha Rajner i, trenutak kasnije, nad vrhom Adams - trajalo je to tacno 102 sekunde. Instinktivno krece u poteru, ali formacija povecava brzinu i, tri minuta kasnije, sasvim nestaje.
Arnold je dugo kruzio nad tim podrucjem nastojeci da sredi misli posle ovog neverovatnog susreta. Spremio je i fotoaparat u nadi da ce formacija proci jos jednom. Ali, nista se vise nije dogodilo.
Jos osamucen, u 15.30 spustio se na aerodrom Jakima i javio se zapovedniku Alu Baksteru. Poznavali su se vec godinama i verovatno je samo zato Kenet Arnold mogao da mu isprica svoju pustolovinu, a da ne bude izbacen iz njegove sobe. Provera karata i razmak od 75 kilometara izmedju vrhova Adams i Rajner, pokazali su da je brzina tajanstvenih predmeta mogla da iznosi izmedju 2500 i 2700 km/h. Takvu brzinu u to vreme nijedna letelica nije mogla da postigne.
Neko je izneo pretpostavku da je rec o teledirigovanim raketama iz vojne baze Mozes Lejk, gde je, cinilo se, vazduhoplovstvo proveravalo projekte tajnog nacistickog oruzja koje je americka spijunaza, navodno, upravo otela iz ruku sovjetske obavestajne sluzbe. Neobican utisak leta u skokovima, kakav stvaraju pljosnati kamencici baceni na povrsinu vode, mogao je nastati i iz razlike u temperaturi slojeva vazduha, onako kako se u vreme vrucih letnjih dana ponekad vidi da treperi asfaltni put.
Izgledalo je da je time sve objasnjeno. Iste veceri zapovednik Jakime poslao je telegram obavestajno-tehnickom centru vazduhoplovstva. Nekoliko dana kasnije stigao je poverljiv pismeni odgovor kojim se Al Bakster obavestava da s poligona Mozes, niti sa bilo kog drugog na podrucju SAD, nije lansirana ni jedna jedina raketa. U pismu je naglaseno i to da ministar odbrane trazi novi izvestaj i zahteva najvecu tajnost.
Leteci tanjiri
Prekasno! Vest je vec bila procurila iz kruga pilota. Ujutru, 25. juna, kad se Arnold sluzbeno spustio na aerodrom Pendleton, pojavilo se mnostvo novinara i radoznalaca kojima nije mogao da umakne. Bombardovali su ga hiljadama pitanja. Obavestili su ga da u njegovoj kuci u Boiseu (Ajdaho) novinari i fotoreporteri intervjuisu njegove roditelje, suprugu, komsije i skolske drugove, posto su vec pregledali porodicne foto-albume.
Najpre su hteli da saznaju da li je istina da tajanstveni predmeti lete u trzajima, suprotno svakom iskustvu otkako se covek letelicom podigao sa zemlje.
„They fly like a saucer would, if you skipped it across the water.” - „Lete onako kako bi to cinio tanjir bacen na povrsinu vode”, odgovorio je Arnold da bi ga bolje razumeli.
Ovo poredjenje podstaklo je mastu i osvojilo sve americke i evropske novine. Govorilo se samo o „letecim tanjirima”. Stotine ljudi gotovo svakodnevno su ih videle u vazduhu, od Montane do Floride, od Mejna do Kalifornije. Neko je cak video kako su aterirali i opisivao neobicna bica za koja se kleo da su se pred njim spustila na zemlju. Ne bas mnogo mlade, ali neudate zene, bile su, navodno, pozivane da se ukrcaju, sto je - kako su tvrdile - bilo nezaboravno iskustvo.
Masinerija za stvaranje sugestija povecala je broj obrtaja pa su se mastarije nizale kao na pokretnoj traci. Na sve strane pojavljuju se razne novine, knjige, filmovi. Radio emituje naucnofantasticne emisije prema kojima ona kojom je Orson Vels 1938. preplasio milione Amerikanaca, opisujuci dolazak svemirskih brodova s Marsa, deluje naivno i neverovatno kao prica o Crvenkapi.
Sa ovakvim letelicama americko vazduhoplovstvo obavljalo je ogledne letove u doba kad ja Arnold sreo tajanstvene „letece tanjire”.
F-51 se raspao
Samo sest meseci posle pustolovine Keneta Arnolda, 30. decembra 1947, ministar odbrane Dzejms Forestal potpisao je nalog kojim se otvara prva vladina istraga o „letecim tanjirima”. Ona je nazvana „Project Sign”, „Operacija znak”.
Osam dana posle toga, 7. januara 1948, na znak uzbune, Tomas Mantel uzlece u lovackom avionu F-51 da bi presreo „leteci tanjir” koji je uocila radarska mreza. On ga prati 15 minuta i preko radio-veze opisuje njegov izgled. To je, kaze, ploca precnika oko 40 metara. I Mantel opaza bleskove koje je zapazio Arnold. Ali, iznenada, bez ikakvog prihvatljivog objasnjenja, F-51 je eksplodirao i raspao se.
Nekoliko meseci posle toga jos jedan oficir americkog ratnog vazduhoplovstva, pilot porucnik Dzejms Gorman uzlece na znak uzbune. On prati „leteci tanjir” koji se pojavio nad vojnim logorom Fargo u Severnoj Dakoti, ali nepoznata letelica se neverovatnom brzinom oslobodila pratnje koja je trajala samo nekoliko minuta.
Opis koji je tada dao Gorman sasvim se podudario s Mantelovim. A to su samo dva svedocanstva medju hiljadama drugih, cesto potkrepljenih slikama, filmovima i radarskim izvestajima, kojih je bio prepun dosije istrazne komisije.
Pojava je pocela da zabrinjava pa se u takvoj situaciji pribeglo cutanju. Godine 1953, posto je svim pilotima americkog ratnog vazduhoplovstva bilo zvanicno naredjeno da prate nepoznate letece predmete, vlada imenuje takozvanu Robertsonovu komisiju koja iznenada osporava celu stvar kao „plod maste i novinske spekulacije”.
Tek 13 godina kasnije fizicar Dzejms Mekdonald, docent sa Univerziteta u Arizoni, uspeo je da procita i objavi tajni izvestaj Robertsonove komisije. U njemu se isticala potreba za umanjivanjem vaznosti te pojave da se ne bi uznemiravalo javno mnjenje. Taj zahtev izneli su vrhovi agencije CIA, a rezultati nisu izostali - svuda su ubacivane tako cudovisne glasine o susretima s vanzemaljcima da su novine sve vise nervirale razumne citaoce.
U medjuvremenu se mnoze i ozbiljno dokazana vidjenja. Iako je vlada raspustila svoju istraznu komisiju, Univerzitet u Koloradu je, bas u danima skandala s Mekdonaldom, osnovao novu kojom je predsedavao fizicar Edvard Kondon. Pojam UFO / NLO (Unindentified Flying Objects - neidentifikovani leteci objekti) zamenjuje „letece tanjire”, a „Operacija znak” postaje „Operacija plava knjiga” („Project Blue Book”).
Kondonova komisija dugo je sakupljala novi materijal, ali je njen krajnji nalaz bio odrecan. Ova pojava, izjavili su, nije nikakva pretnja bezbednosti SAD. Trebalo je da time slucaj NLO konacno bude zakljucen. Ali, najblizi Kondonov saradnik, dr Lou, uskoro objavljuje protivizvestaj u kome optuzuje komisiju da je, po nalogu agencije CIA, precutala istinu. Sta je od svega toga bilo tacno ni do danas nije u potpunosti razjasnjeno.
J. Radovanovic
link
Dan kada je vidjen prvi NLO
Zbog neobicnog kretanja, nalik na kuhinjske posude koje skacu po vodi, prvi ocevidac tih nepoznatih letecih objekata nazvao ih je leteci tanjiri
Prvi broj casopisa „Fejt” objavio je pricu Keneta Arnolda (na slici desno).
U utorak, 24. juna 1947. godine u 14 sati, Kenet Arnold, mladi inzenjer iz Ajdaha, uzleteo je svojim malim avionom sa aerodroma Cehalis u americkoj saveznoj drzavi Vasington. On je tog jutra u kontroli leta odobrio upotrebu novog protivpozarnog postrojenja, a uvece je na aerodromu Jakima trebalo da razgovara o slicnom projektu.
Od Cehalisa do Jakime ima 175 kilometara, samo da avion preleti preko vrha planine Kaskade i da se odmah spusti. Prava steta za takvog zaljubljenika u visine kakav je bio Kenet Arnold. Ipak, nasao se razlog da on tog dana ostane u vazduhu citav sat duze.
Nesto pre uzletanja, Kenet je na aerodromu rucao s Herbom Kricerom, pilotom i mornarickim porucnikom. Od njega je saznao da je nedelju dana ranije transportni avion americke ratne mornarice sa 32 mornara pao na Kaskade. Nesreca se dogodila u neobjasnjivim okolnostima. Vreme je bilo lepo, a poslednje javljanje pilota kontrolnom tornju u Portlandu nije nagovestavalo nikakve teskoce. Zapazena je jedino njegova opaska da mora da pripazi na mladice koji idu na odsustvo i prave paklenu buku.
Jedan sat posle toga neki veterinar koji je vozio u Cehalis obavestio je policiju da je video vatrenu loptu kako pada na planinu ostavljajuci za sobom crn trag dima. Istraga nije dala nikakve rezultate.
„Drzava ce isplatiti 5000 dolara onome ko nesto nadje”, rekao je na kraju Herb Kricer, a Arnold je odgovorio da bi mu taj novac dobro dosao.
Petnaest minuta kasnije Kenet Arnold vec je bio iznad planine i javljao kontrolnom tornju da pocinje da istrazuje. U 14.25 iznenada ga je zaslepila jaka svetlost. Drzeci ocne kapke napola spustene, Kenet je pomislio da to Sunceva svetlost odsijava od nekog drugog aviona i na trenutak se pobojao sudara. Ali, nebo je bilo sasvim vedro i pusto. Samo je, mnogo kilometara iza njega, neki DC-4 leteo za San Francisko. Je li to odblesak od vode, sa zemlje, pitao se on, ali je odmah shvatio da ni to nije moguce jer je svetlost dolazila odozgo.
Ogromna brzina
U tom trenutku stize i drugi zaslepljujuci blesak. Pojavljuje se sa severa. Arnold jasno vidi kako s njegove leve strane nailazi devet srebrnastih predmeta. Lete kao okrugle ploce ili tanjiri koji skacu po vodi ispustajuci povremeno usijane bleskove. Drze se u formaciji slova V, ali im vrh nije usmeren vodoravno napred, kao kod jata ptica selica ili vojnih aviona, nego se dize uvis, sto je protivno svakoj aerodinamickoj logici.
Tajanstveni predmeti idu sa severa ka jugu, a pilot se krece smerom zapad - istok. Priblizili su se na cetrdesetak kilometara. Vidljivost je izvanredna. Arnold ne gubi prisustvo duha, vec meri vreme prolaska formacije koja se nasla iznad vrha Rajner i, trenutak kasnije, nad vrhom Adams - trajalo je to tacno 102 sekunde. Instinktivno krece u poteru, ali formacija povecava brzinu i, tri minuta kasnije, sasvim nestaje.
Arnold je dugo kruzio nad tim podrucjem nastojeci da sredi misli posle ovog neverovatnog susreta. Spremio je i fotoaparat u nadi da ce formacija proci jos jednom. Ali, nista se vise nije dogodilo.
Jos osamucen, u 15.30 spustio se na aerodrom Jakima i javio se zapovedniku Alu Baksteru. Poznavali su se vec godinama i verovatno je samo zato Kenet Arnold mogao da mu isprica svoju pustolovinu, a da ne bude izbacen iz njegove sobe. Provera karata i razmak od 75 kilometara izmedju vrhova Adams i Rajner, pokazali su da je brzina tajanstvenih predmeta mogla da iznosi izmedju 2500 i 2700 km/h. Takvu brzinu u to vreme nijedna letelica nije mogla da postigne.
Neko je izneo pretpostavku da je rec o teledirigovanim raketama iz vojne baze Mozes Lejk, gde je, cinilo se, vazduhoplovstvo proveravalo projekte tajnog nacistickog oruzja koje je americka spijunaza, navodno, upravo otela iz ruku sovjetske obavestajne sluzbe. Neobican utisak leta u skokovima, kakav stvaraju pljosnati kamencici baceni na povrsinu vode, mogao je nastati i iz razlike u temperaturi slojeva vazduha, onako kako se u vreme vrucih letnjih dana ponekad vidi da treperi asfaltni put.
Izgledalo je da je time sve objasnjeno. Iste veceri zapovednik Jakime poslao je telegram obavestajno-tehnickom centru vazduhoplovstva. Nekoliko dana kasnije stigao je poverljiv pismeni odgovor kojim se Al Bakster obavestava da s poligona Mozes, niti sa bilo kog drugog na podrucju SAD, nije lansirana ni jedna jedina raketa. U pismu je naglaseno i to da ministar odbrane trazi novi izvestaj i zahteva najvecu tajnost.
Leteci tanjiri
Prekasno! Vest je vec bila procurila iz kruga pilota. Ujutru, 25. juna, kad se Arnold sluzbeno spustio na aerodrom Pendleton, pojavilo se mnostvo novinara i radoznalaca kojima nije mogao da umakne. Bombardovali su ga hiljadama pitanja. Obavestili su ga da u njegovoj kuci u Boiseu (Ajdaho) novinari i fotoreporteri intervjuisu njegove roditelje, suprugu, komsije i skolske drugove, posto su vec pregledali porodicne foto-albume.
Najpre su hteli da saznaju da li je istina da tajanstveni predmeti lete u trzajima, suprotno svakom iskustvu otkako se covek letelicom podigao sa zemlje.
„They fly like a saucer would, if you skipped it across the water.” - „Lete onako kako bi to cinio tanjir bacen na povrsinu vode”, odgovorio je Arnold da bi ga bolje razumeli.
Ovo poredjenje podstaklo je mastu i osvojilo sve americke i evropske novine. Govorilo se samo o „letecim tanjirima”. Stotine ljudi gotovo svakodnevno su ih videle u vazduhu, od Montane do Floride, od Mejna do Kalifornije. Neko je cak video kako su aterirali i opisivao neobicna bica za koja se kleo da su se pred njim spustila na zemlju. Ne bas mnogo mlade, ali neudate zene, bile su, navodno, pozivane da se ukrcaju, sto je - kako su tvrdile - bilo nezaboravno iskustvo.
Masinerija za stvaranje sugestija povecala je broj obrtaja pa su se mastarije nizale kao na pokretnoj traci. Na sve strane pojavljuju se razne novine, knjige, filmovi. Radio emituje naucnofantasticne emisije prema kojima ona kojom je Orson Vels 1938. preplasio milione Amerikanaca, opisujuci dolazak svemirskih brodova s Marsa, deluje naivno i neverovatno kao prica o Crvenkapi.
Sa ovakvim letelicama americko vazduhoplovstvo obavljalo je ogledne letove u doba kad ja Arnold sreo tajanstvene „letece tanjire”.
F-51 se raspao
Samo sest meseci posle pustolovine Keneta Arnolda, 30. decembra 1947, ministar odbrane Dzejms Forestal potpisao je nalog kojim se otvara prva vladina istraga o „letecim tanjirima”. Ona je nazvana „Project Sign”, „Operacija znak”.
Osam dana posle toga, 7. januara 1948, na znak uzbune, Tomas Mantel uzlece u lovackom avionu F-51 da bi presreo „leteci tanjir” koji je uocila radarska mreza. On ga prati 15 minuta i preko radio-veze opisuje njegov izgled. To je, kaze, ploca precnika oko 40 metara. I Mantel opaza bleskove koje je zapazio Arnold. Ali, iznenada, bez ikakvog prihvatljivog objasnjenja, F-51 je eksplodirao i raspao se.
Nekoliko meseci posle toga jos jedan oficir americkog ratnog vazduhoplovstva, pilot porucnik Dzejms Gorman uzlece na znak uzbune. On prati „leteci tanjir” koji se pojavio nad vojnim logorom Fargo u Severnoj Dakoti, ali nepoznata letelica se neverovatnom brzinom oslobodila pratnje koja je trajala samo nekoliko minuta.
Opis koji je tada dao Gorman sasvim se podudario s Mantelovim. A to su samo dva svedocanstva medju hiljadama drugih, cesto potkrepljenih slikama, filmovima i radarskim izvestajima, kojih je bio prepun dosije istrazne komisije.
Pojava je pocela da zabrinjava pa se u takvoj situaciji pribeglo cutanju. Godine 1953, posto je svim pilotima americkog ratnog vazduhoplovstva bilo zvanicno naredjeno da prate nepoznate letece predmete, vlada imenuje takozvanu Robertsonovu komisiju koja iznenada osporava celu stvar kao „plod maste i novinske spekulacije”.
Tek 13 godina kasnije fizicar Dzejms Mekdonald, docent sa Univerziteta u Arizoni, uspeo je da procita i objavi tajni izvestaj Robertsonove komisije. U njemu se isticala potreba za umanjivanjem vaznosti te pojave da se ne bi uznemiravalo javno mnjenje. Taj zahtev izneli su vrhovi agencije CIA, a rezultati nisu izostali - svuda su ubacivane tako cudovisne glasine o susretima s vanzemaljcima da su novine sve vise nervirale razumne citaoce.
U medjuvremenu se mnoze i ozbiljno dokazana vidjenja. Iako je vlada raspustila svoju istraznu komisiju, Univerzitet u Koloradu je, bas u danima skandala s Mekdonaldom, osnovao novu kojom je predsedavao fizicar Edvard Kondon. Pojam UFO / NLO (Unindentified Flying Objects - neidentifikovani leteci objekti) zamenjuje „letece tanjire”, a „Operacija znak” postaje „Operacija plava knjiga” („Project Blue Book”).
Kondonova komisija dugo je sakupljala novi materijal, ali je njen krajnji nalaz bio odrecan. Ova pojava, izjavili su, nije nikakva pretnja bezbednosti SAD. Trebalo je da time slucaj NLO konacno bude zakljucen. Ali, najblizi Kondonov saradnik, dr Lou, uskoro objavljuje protivizvestaj u kome optuzuje komisiju da je, po nalogu agencije CIA, precutala istinu. Sta je od svega toga bilo tacno ni do danas nije u potpunosti razjasnjeno.
J. Radovanovic
link