Post by Emperor AAdmin on Sept 20, 2006 12:06:04 GMT -5
Pismo iz dijaspore - Srce jednog nostalgicara
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi.
Izbrisati je da ne boli.
Lakse bi se podnosio dan sto traje
i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mijesaju utvara i zivot,
pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota.
Uspomene i sjecanje me najvise jebu.
Da nije njih, poslije ovih 12 godina
provedenih ovde, bio bih pravi Amerikanac.
Bio bih glup, radio bih od jutra
do mraka, jeo hamburgere,
gledao televiziju i stedio pare da, jednom kad
napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona.
Jebe me i taj broj pa sam pozurio
da ga javim staroj raji sirom Svijeta.
Novi broj za staru raju.
Sjetio sam se poslije da me niko
nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio
da bi bilo najbolje da im svima kazem
da ih vise necu zvat sa onog starog broja
nego sa novog.
Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to
sto nemam nove raje, pa njima ne
moram javljat ovaj broj.
Ima u svakom zlu i malo dobra.
Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta.
Jebe me sto mi je zena, kako je starija,
sve slicnija svojoj mami.
Jebe me sto mi djeca nece u Bosnu.
Kazu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu.
Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad.
Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta.
Potrosio silne pare i jebe me I to jer sam mogao
mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama,
pa me sad jebe i dug.
Jebe me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao,
vidim da cu jos dugo,
ostati samo skoro Amerikanac.
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim,
uvijek me neko pita odakle sam,
Zato najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrucina na Floridi I uragani me pravo jebu.
Na plaze ne idem vec godinama.
Od kad su zabranili pusenje u restoranima,
jedem samo kuci. Jebe me sto ne
mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i cigare
od kojih sve teze disem.
Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika.
Jebu me americki predsjednik
i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi,
skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Jebe me americka televizija, americki filmovi,
a jebu me i nasi novi filmovi koji su svi kao,
ono, poucni.
Kad mi je tesko i kad mi se skupi,
idem trosit pare - kupovat. Tako se ovde prazni.
Jebe me to sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim, osim da kupujem.
Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva.
Jebe me sto osjecam da sam postao glup
i sto mislim da prije nisam bio.
Mozda me to najvise jebe.
Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz sjecanja ono
sto mi odgovara pa pravim neke teze i zakljucke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata.
Jebu me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadasnji i prosli.
Jebu me price o herojima, lopovima i politicarima
iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir.
Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja nisam
kao prije, sto mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu.
Gdje cu biti za godinu ili 5, pojma nemam.
Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me sto mi se ne ide
nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje.
Jebu me obziri prema sebi i prema drugima.
Sadasnjost me razvaljuje, pomijesana sa prosloscu,
a ova buducnost ceka iza coska da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu.
Na silu priveo dvojicu da mi u lice kazu kako
im se kuca svidja. U novoj kuci imam i
novi broj telefona. Dosad me jos niko nije zvao,
ali sigurno hoce. Nemaju ljudi vremena i para.
Zovu me oni kojima broj nisam ni javio.
Kazu: ovo je vas sretan dan, hocete
li novu kreditnu karticu?
Kako samo znaju moj broj,
a nisam im javio?
Jebu me ovi sto sve znaju, pa i telefone.
Jebe me tehnika. Novi tv ne kupujem.
Koristim ovaj star 10 godina.
Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru.
Jebe me spijuniranje svega sto se krece i zivi,
a tek da misli...
Doduse jebu me i veliki racuni za telefon.
To dok sam svima javio. Poslije opet izgube
ljudi broj kad ga zapisu na komadic papira.
Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram
objasnjavati da su kod nas bolnice
i skole bile besplatne
i da su nam komarci k'o njihovi,
a ne veliki ko rode.
Jebe me sto mi ne vjeruju
kad im pricam o uspomenama.
Toliko su lijepe da je u njih i tesko povjerovati.
Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam vise ni sam.
Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina.
Jebu me bivsi gradjani i sadasnji papci.
Jebu me njihove zivotne price i istorije.
Jebe me prostor bivse Jugoslavije
sa kojih su ti dosli.
Jebu me i zemlje koje su nastale na
tom prostoru.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka
me pravo jebe, jer u Orlandu
koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista,
a kladim se u milion dolara da na ulici
nikad niko nije cuo za covjeka, recimo,
koji se zove Gabrijel Garsija Markes.
Jebe me americki lazni moral i sto k'o
covjek ne mogu vidjet'
zenske gole sise na televiziji.
Jebe me sto moram stalno gledati
kako neki pilama sijeku drugima glave.
Jebe me ta pila I te sise, Svjedno je.
Jebe me mafija jer je vise nema.
Sad su to bankari i poslovni ljudi
sa laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.
Jeb'o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta.
Jebe me njihova nada i prica
o Americi kao zemlji gdje mozes uspjeti.
Jebu me bosanska djeca sto
izmedju sebe pricaju engleski, bez akcenta.
To sto sam ja volio Selimovica me
pravo jebe kao i to sto znam napamet
puno toga sto je on napisao.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto
se gasi. izbrisati je da ne boli.
Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se
mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa
nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota.
Dave se i osporavaju neprestano.