Post by Bozur on Nov 18, 2007 0:26:53 GMT -5
Dinarski mentalitet
Dinarski mentalitet je u biti isti u pravoslavnih i katolika. U snaznom dinarskom tipu hrvatskoga i srpskog covjeka naslucujemo gotovo istu psihosomatsku konstituciju. Dinko Simunovic, koji je u mladosti veliki dio zivota proveo u Dalmatinskoj zagori, osjecao je tu istobitnost pravoslavnog i katolickog elementa. Junastvo je u jednih i u drugih glavno mjerilo vrijednosti. "Radi toga je i veselo u manastiru uvijek bilo, a stari kaludjeri vise su govorili o junastvu nego o molitvi. Spominjalo se, koji je od njih na konju bolji "binjedzija" bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle jecalo. A po zidovima i uglima, medju mrkim portretima monaha, visjelo oruzje svake ruke". (D.Simunovic, Izabrana djela, Zagreb, 1996., s. 368.)
Primorski Hrvati osjecajuci identicnost pravoslavnog i katolickog elementa sve brdsko stanovnistvo bez obzira na vjeru i narodnost nazivaju Vlasima. Po misljenju vecine povjesnika, iako se to ne moze generalizirati, imena Vlah i pastir bili su dugo vremena sinonimi. Naziv vlah ("vlaj") dugo je bio oznaka za socijalni status. Nuzno je napomenuti da je pogrdni smisao rijeci Vlah pridavan raznim kategorijama stanovnistva i da se odnosio samo na Srbe. Fran Kurelac, isticuci da su Vlasima u uzoj Hrvatskoj i Sloveniji nazivani Srbi, u Bosni pravoslavni katolici, u Dubrovniku seljaci, u Srbiji i Dalmaciji Rumunji, u primorju Talijani, pise i ovo: "Cudno je to s imenom Vlah. Koga god preziremo toga danas Vlahom zovemo." (Kurelec, Fluminensia, Zagreb, 1862. s. 215.)
Vlast muskaraca
U Bosni (Vares) pravoslavni se i danas nazivaju Vlasima, ali u pogrdnom smislu upotrebljava se rijec "vlasina". U Dalmaciji stanovnici cijelog obalnog pojasa nazivaju Vlasima sve Zagorce bez obzira na vjeru, zanimanje i drustveni polozaj. U poveljama srpskih i bosanskih vladara iz prvih desetljeca XIII. stoljeca Vlasima se nazivaju i Dubrovcani. (Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd, 1999. s. 86.). Medjutim u Dubrovniku i u dubrovackom zaledju (prema usmenom kazivanju prof. Ivana Boskovica) od pamtivijeka katolicko stanovnistvo naziva Vlasima samo pravoslavne.
Dinarac prozet ratnickim mentalitetom obradjivanje zemlje ocekuje od drugih sunarodnjaka, a cesto i od svoje zene. Dinarskim drustvom vlada muskarac, a nepisani je zakon patrijarhalnog mentaliteta da su djeca one vjere i nacije kojoj pripada otac, sto se ocitovalo i na primjeru Ante Starcevica ("Oca domovine"), kojemu je majka bila pravoslavna. Medjutim, cinjenica je da je onoliko koliko je dinarac bioloski jaci u odnosu na nedinarca, toliko je i njegova zena snaznija od nedinarske. "I na dinarskoj zeni zapaza se maskulina tendencija u samom tipu rase... Dinarska zena ne mora nimalo da bude ono sto narodna zove muskobanja, pa ipak nesto musko govori iz nje, taman toliko da to udje u europske udzbenike rasne antropologije" (Dvornikovic, Karakterologija, s. 209.).
Kult vodje
Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirodjen osjecaj za hijerarhiju, koji se posebno ocituje u kultu vodje. "Na ljude dinarskog tipa najvise utjecaja imaju vodje u cijem ponasanju ima neceg tajanstvenog ili mu oni to pripisuju" (J. Cvijic-I. Andric, O balkanskim psihickim tipovima, Beograd, 1996. s. 27.). Njemu je prirodno da u ljudskom drustvu, jednako kao u vucjem i pasjom coporu, predvodi samo onaj tko se istice snagom i hrabroscu i zato dozivljava parlamentarnu "demokraciju" kao ideal covjeka mase. Dinari su u proslosti (posebno u inozemstvu kako je to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici medju kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza.
"Surove zivotne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodrzavanjem... U Jugoslavenu razvio se u takvim zivotnim prilikama tip covjeka koji je isuvise bioloski zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osjetljiv u svojoj, ali i u tudjoj nevolji (poznata psihicka crta, zapazena i na asketima). Altruisticka sentimentalnost i osjecajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom zivotnom stilu covjeka borca. Nije to nordska hladna bezosjecajnost i nesposobnost za toplija osjecanja prema drugom. Dispozicije za jacu osjecajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog zivota, cak i u izvesnim obicajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrecicama, ali stil zivota, narocito u juznim patrijahalnim krajevima, skucio je ispoljavanje tih osecanja u neke tvrde i rudimentarne oblike.
Hajducki mentalitet
Vec sama fizionomija i mimika dinarca ima cesto u sebi nesto mrko, zatvoreno i nepristupacno... U neznosti i ganutosti takav je covek mnogo sporiji i uzdrzljiviji, iako ne mora da bude "zao". (Dvornikovic, Karakterologija, s. 768.).
U mentalitetu dinarca zivi i hajducki element. Hajduciju na balkanskom prostoru poznaje vec stari tracko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali nase zemlje "hajduckim zemljama".
Pojava hajduka ima i odgovarajuce povijesno opravdanje. "Hajduk u pravilu nije ni u cijoj sluzbi, on je slobodan kao vuk... hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajvise u planinama BiH i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje 'odbio gore u hajduke' ispadao bi time iz svakoga zakonskoga i drustvenog poretka, pretvarao se u sumsku zver da po drumovima presrece silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljacka i zastrasuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihicke veze ne bi puste hajducke pjesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju narocito u BiH uzivaju i dan danasnji. Hajducka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike drazi i privlacnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih cifciskih koliba i uzivao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskoga gospodara. Bez potrebe te oduska hajducka samohvala i fantastika ne bi naisla toliko odjeka u narodu" (Dvornikovic, Karakterologija, s. 551., 553.).
U mnogim "junackim" pjesmama s motivima iz proslih, turskih stoljeca, u kojima Marko, medju ostalim, zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri veceri, osjecamo dah prapovijesnog divljastva. Prodor tog duha ocituje se u nerazmjernom prevladavanju tih "junackih" motiva nad lirskim pjesnistvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kacic Miosic u "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" s odusevljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrdjuju da su dinarski Hrvati to stivo prihvacali kao izraz vlastite duse. Dakako da svi gorstaci nisu hajduci.
Postenje i opacina
"Vec smo kazali kako se medju ljudima na Krsu vide velike opreke karaktera. Naci ces najcestitije ljude u tome kraju, ali se nadje i mnogo zlocinackih karaktera. I zacudo, kolika je razlika medju ljudima u Krsu. Dalje, sjevernije medju hrvatskim kajkavcima ima neka izjednacenost karaktera. Kako se cini, tamo danas prevladava tip slabijeg mlitavog karaktera. Vidi sto je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drzi u svagdasnjem zivotu. Ljudi opaka znacaja u Krsu hvale se svojom opacinom" (Josip Zidaric, Stanovnici..., s. 225.).
Dinarac je poslije pokusaja kristijaniziranja nastavio zivjeti svoju iracionalnu narav dozivljavajuci cesto Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvornikovic zakljucuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac "otaje borac, balkanska, a ne slovensko-hriscanska dusa". Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouci, moze biti prakticni krscanin potvrdjuju primjeri stotina casnih sestara iz Dalmatinske zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su krscanskim zivljenjem za bliznje dokazali svoju vjeru. (Cinjenica je da je Katolicka crkva na Balkanu uspjela vise kristijanizirati katolicke mase nego Srpska pravoslavna crkva pravoslavne vjernike.).
U biti dosadasnja proslost dinaraca, bio on "Ilir" Bato ili Hercegovac Zvonko Busic, povijest je neustrasive borbe za pojedinacni i narodni opstanak. Stoga nije slucajno da je u temeljima izgradnje sve tri hrvatske drzave na Balkanu najvise ugradjena borba dinarskoga
www.safaric-safaric.si/knjige/1999%20Macek%20Luburic.html
Dinarski mentalitet je u biti isti u pravoslavnih i katolika. U snaznom dinarskom tipu hrvatskoga i srpskog covjeka naslucujemo gotovo istu psihosomatsku konstituciju. Dinko Simunovic, koji je u mladosti veliki dio zivota proveo u Dalmatinskoj zagori, osjecao je tu istobitnost pravoslavnog i katolickog elementa. Junastvo je u jednih i u drugih glavno mjerilo vrijednosti. "Radi toga je i veselo u manastiru uvijek bilo, a stari kaludjeri vise su govorili o junastvu nego o molitvi. Spominjalo se, koji je od njih na konju bolji "binjedzija" bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle jecalo. A po zidovima i uglima, medju mrkim portretima monaha, visjelo oruzje svake ruke". (D.Simunovic, Izabrana djela, Zagreb, 1996., s. 368.)
Primorski Hrvati osjecajuci identicnost pravoslavnog i katolickog elementa sve brdsko stanovnistvo bez obzira na vjeru i narodnost nazivaju Vlasima. Po misljenju vecine povjesnika, iako se to ne moze generalizirati, imena Vlah i pastir bili su dugo vremena sinonimi. Naziv vlah ("vlaj") dugo je bio oznaka za socijalni status. Nuzno je napomenuti da je pogrdni smisao rijeci Vlah pridavan raznim kategorijama stanovnistva i da se odnosio samo na Srbe. Fran Kurelac, isticuci da su Vlasima u uzoj Hrvatskoj i Sloveniji nazivani Srbi, u Bosni pravoslavni katolici, u Dubrovniku seljaci, u Srbiji i Dalmaciji Rumunji, u primorju Talijani, pise i ovo: "Cudno je to s imenom Vlah. Koga god preziremo toga danas Vlahom zovemo." (Kurelec, Fluminensia, Zagreb, 1862. s. 215.)
Vlast muskaraca
U Bosni (Vares) pravoslavni se i danas nazivaju Vlasima, ali u pogrdnom smislu upotrebljava se rijec "vlasina". U Dalmaciji stanovnici cijelog obalnog pojasa nazivaju Vlasima sve Zagorce bez obzira na vjeru, zanimanje i drustveni polozaj. U poveljama srpskih i bosanskih vladara iz prvih desetljeca XIII. stoljeca Vlasima se nazivaju i Dubrovcani. (Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd, 1999. s. 86.). Medjutim u Dubrovniku i u dubrovackom zaledju (prema usmenom kazivanju prof. Ivana Boskovica) od pamtivijeka katolicko stanovnistvo naziva Vlasima samo pravoslavne.
Dinarac prozet ratnickim mentalitetom obradjivanje zemlje ocekuje od drugih sunarodnjaka, a cesto i od svoje zene. Dinarskim drustvom vlada muskarac, a nepisani je zakon patrijarhalnog mentaliteta da su djeca one vjere i nacije kojoj pripada otac, sto se ocitovalo i na primjeru Ante Starcevica ("Oca domovine"), kojemu je majka bila pravoslavna. Medjutim, cinjenica je da je onoliko koliko je dinarac bioloski jaci u odnosu na nedinarca, toliko je i njegova zena snaznija od nedinarske. "I na dinarskoj zeni zapaza se maskulina tendencija u samom tipu rase... Dinarska zena ne mora nimalo da bude ono sto narodna zove muskobanja, pa ipak nesto musko govori iz nje, taman toliko da to udje u europske udzbenike rasne antropologije" (Dvornikovic, Karakterologija, s. 209.).
Kult vodje
Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirodjen osjecaj za hijerarhiju, koji se posebno ocituje u kultu vodje. "Na ljude dinarskog tipa najvise utjecaja imaju vodje u cijem ponasanju ima neceg tajanstvenog ili mu oni to pripisuju" (J. Cvijic-I. Andric, O balkanskim psihickim tipovima, Beograd, 1996. s. 27.). Njemu je prirodno da u ljudskom drustvu, jednako kao u vucjem i pasjom coporu, predvodi samo onaj tko se istice snagom i hrabroscu i zato dozivljava parlamentarnu "demokraciju" kao ideal covjeka mase. Dinari su u proslosti (posebno u inozemstvu kako je to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici medju kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza.
"Surove zivotne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodrzavanjem... U Jugoslavenu razvio se u takvim zivotnim prilikama tip covjeka koji je isuvise bioloski zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osjetljiv u svojoj, ali i u tudjoj nevolji (poznata psihicka crta, zapazena i na asketima). Altruisticka sentimentalnost i osjecajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom zivotnom stilu covjeka borca. Nije to nordska hladna bezosjecajnost i nesposobnost za toplija osjecanja prema drugom. Dispozicije za jacu osjecajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog zivota, cak i u izvesnim obicajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrecicama, ali stil zivota, narocito u juznim patrijahalnim krajevima, skucio je ispoljavanje tih osecanja u neke tvrde i rudimentarne oblike.
Hajducki mentalitet
Vec sama fizionomija i mimika dinarca ima cesto u sebi nesto mrko, zatvoreno i nepristupacno... U neznosti i ganutosti takav je covek mnogo sporiji i uzdrzljiviji, iako ne mora da bude "zao". (Dvornikovic, Karakterologija, s. 768.).
U mentalitetu dinarca zivi i hajducki element. Hajduciju na balkanskom prostoru poznaje vec stari tracko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali nase zemlje "hajduckim zemljama".
Pojava hajduka ima i odgovarajuce povijesno opravdanje. "Hajduk u pravilu nije ni u cijoj sluzbi, on je slobodan kao vuk... hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajvise u planinama BiH i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje 'odbio gore u hajduke' ispadao bi time iz svakoga zakonskoga i drustvenog poretka, pretvarao se u sumsku zver da po drumovima presrece silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljacka i zastrasuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihicke veze ne bi puste hajducke pjesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju narocito u BiH uzivaju i dan danasnji. Hajducka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike drazi i privlacnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih cifciskih koliba i uzivao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskoga gospodara. Bez potrebe te oduska hajducka samohvala i fantastika ne bi naisla toliko odjeka u narodu" (Dvornikovic, Karakterologija, s. 551., 553.).
U mnogim "junackim" pjesmama s motivima iz proslih, turskih stoljeca, u kojima Marko, medju ostalim, zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri veceri, osjecamo dah prapovijesnog divljastva. Prodor tog duha ocituje se u nerazmjernom prevladavanju tih "junackih" motiva nad lirskim pjesnistvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kacic Miosic u "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga" s odusevljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrdjuju da su dinarski Hrvati to stivo prihvacali kao izraz vlastite duse. Dakako da svi gorstaci nisu hajduci.
Postenje i opacina
"Vec smo kazali kako se medju ljudima na Krsu vide velike opreke karaktera. Naci ces najcestitije ljude u tome kraju, ali se nadje i mnogo zlocinackih karaktera. I zacudo, kolika je razlika medju ljudima u Krsu. Dalje, sjevernije medju hrvatskim kajkavcima ima neka izjednacenost karaktera. Kako se cini, tamo danas prevladava tip slabijeg mlitavog karaktera. Vidi sto je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drzi u svagdasnjem zivotu. Ljudi opaka znacaja u Krsu hvale se svojom opacinom" (Josip Zidaric, Stanovnici..., s. 225.).
Dinarac je poslije pokusaja kristijaniziranja nastavio zivjeti svoju iracionalnu narav dozivljavajuci cesto Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvornikovic zakljucuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac "otaje borac, balkanska, a ne slovensko-hriscanska dusa". Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouci, moze biti prakticni krscanin potvrdjuju primjeri stotina casnih sestara iz Dalmatinske zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su krscanskim zivljenjem za bliznje dokazali svoju vjeru. (Cinjenica je da je Katolicka crkva na Balkanu uspjela vise kristijanizirati katolicke mase nego Srpska pravoslavna crkva pravoslavne vjernike.).
U biti dosadasnja proslost dinaraca, bio on "Ilir" Bato ili Hercegovac Zvonko Busic, povijest je neustrasive borbe za pojedinacni i narodni opstanak. Stoga nije slucajno da je u temeljima izgradnje sve tri hrvatske drzave na Balkanu najvise ugradjena borba dinarskoga
www.safaric-safaric.si/knjige/1999%20Macek%20Luburic.html