Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Jun 21, 2012 9:14:26 GMT -5
"Vidovnjak Mato Glušac pred crnogorskim knjazom Danilom prorekao za jednu kravu (na kojoj se nije dalo primetiti da je steona) da je u njoj `baljast vo`; za jednu bedeviju (na kojoj se nije videlo nikakvih tragova suždrebnosti) rekao, da je suždrebna i u njoj `putonogast ždrebac`..."'' www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:277431-Tajna-kremanskih-proroka------- Feljton - Srijeda, 16. jun 2004. godine SMAIL-AGA ČENGIĆ-MIT I STVARNOST: (8.) Proročanstvo Mata Glušca Čengići su između prvijeg plemića ili odzakovića zakona turskoga u Hercegovini i u Bosni. Po našijem narodnijem pjesmama, od njih je bilo alaj-bega i paša. Pjeva se da su imali dvore na Zagorju, ali je Smail-aga sjedio u Gacku u selu Lipniku, gdje mu i sad sjede sinovi. Za ovoga Smail agu mislilo se i govorilo da je između prvijeg junaka u Turskom carstvu. (Vuk Karadzić, 1845.)
Smail-aga pođe u Drobnjak, da kupi arače, sa sto i šest konjanika iz Gacka.
Udariše u Ravno; ne prođe ni pola sata dođe im Mato Glušac iz Korita Gatačkije; pa ga zavika Smail-aga:
- Anu, Mato, milo mi je što te sretoh! Evo mi došla knjiga od kuma Đoka Malovića da se nešto bune drobnjački knezovi, pa da mi kažeš kako će mi biti na putu, ti đavola vrtariš nekoga!
- Pitaš li ti mene, aga, da ti kažem šta znam?
- A da za šta te pitam no za šta znaš!
- E, ovako da učinom aga, što ti kažem, ako ti što slažem (ne pogodim), posijeci me!...
Milo mu bi:
- E, ajde zbori, pomozi Bože!... (A nije šala-sto šest konjanika oko Smail-age).
- „Vala, aga, ovoga ćeš puta glavom na Cetinje sići; konji će ti poigrati na Cetinju i napiti se vode. Koliko ćeš se tamo zabaviti, boga mi ti kazat ne umijem (esapa tome nema!)...
- Mato, dako Bog da!... Poteže dukat i talijer, te ga darova. No, tek što se krenuše, zavika Ferat-aga (Tanović sa Stepena, Smail-agi najmiliji):
- A kako nešto zaboravismo?
- A kao za Boga? - reče Smail-aga.
- Kako ne upitasmo Mata, oće li biti kavge do na Cetinje!
Danu, zovnite ga.
Konjici polećeše, ali Mata niđe. Vele da je bio vilen i da je za sat mogao u Stambol. I još vele da je imao šest stotina kumova. Kome je goj naudila zla duša, zvao ga je na kumstvo i trava je pomogla.
Smail-Aga i jedan Drobnjak
Došao Smail-aga u Drobnjak da kupi arač. Jedan Drobnjak čuo da je Smail-aga dobar lovac pa mu dovede jednu dobru bizu, kako bi njome podmirio arač, koji nije bio platio nekolike godine.
Vidjeći Smail-aga Drobnjaka s bizom, upitaće:
- Što si doveo tu popadiju danas?
- Čestiti ago, čuo sam da je muftija ostao udovac, pa sam je zbog toga doveo.
Smail-aga se grohotom nasmija i oslobodi Drobnjaka arača za pet godina.
Kud si pošao, kume?
Kad je Smail-aga išao na Mljetičak, prošao je pokraj kule Tomića na Previšu, ali u nju nije htio svratiti. Stara ugledna sveštenička kuća i kula, koju Turci nikad ne zapališe, ostala je bila na jedincu Tešu, koga je udovica - popadija Simuna poslala u Mostar i školu; a ona živjela sama sa ćerkom Dunjom. Otresita i uredna žena, popadija je dosta godina ranije sklopila kumstvo sa Smail-agom, kakvo su hrišćani sklapali sa Turcima: iznijela je pred agu kada je naišao na Previš maloga sina da ga prvi put šiša.
Popadija je držala i kuću i sebe uredno i čisto. „Sa dlana vode da joj pineš”, govorio je sam aga o njoj. Kod nje se nije spavalo na daskama i sijenu, no na pravim dušecima kao usred Mostara, kuda je išla kada je odvela svoga sina Teša na školovanje. Smail-aga se najradije i najbolje odmarao kod nje kad je bio na Previšu.
Ona se iznenadila kad je vidjela ovoga puta da aga obilazi njenu kuću, pa je pohitala pravo pred njega:
- Kud si pošao, kume i čestiti aga, na zli put? Vrni se dok ti je zdravo glava na ramenima!
Aga se zacrvenio od ljutine. Popadija je bila poznata sa svoje smjelosti, ali njemu je bilo krivo što je jedna žena pokušala da vrati s puta njega, Smail-agu, koji nikad nije ustuknuo ni pred kakvim dušmaninom. „Sikter”, doviknuo je s konja i projahao mimo nju naglo. Vojska na atovima je obišla za tili čas.
Tako je silni Čengić odjahao u susret svojoj kobnoj sudbini koja ga je i srela na Mljetičku te daleke 1840. godine.
Već se zašlo duboko u jesen a Smail-aga ne stiže u Drobnjak. Oborknez drobnjački Đoko Malović mu je pisao: „Dobro bi bilo aga, da pohitaš, jer se živo i mrs sada prodaju, pa bi najlakše mogao naplatiti harač. Pogovara se da ne smiješ da dođeš zbog Grahova”. Znao je da će ga time namamiti da dođe. Kao i svaki junak, Smail-aga je mogao naslućivati da mu prijeti opasnost, ali je suzbijao svaku pomisao na nju. Da primami agu u Drobnjak, to je bilo jedino što je Đoko, razmislivši dobro, riješio da učini mladima. Neka se oni poslije razračunava s njime kako znaju. U to on neće da se miješa. „Dosta sam muke podnio”, razmišljao je, „još dok se oni nijesu rodili. Oću da na miru umrem i da sačuvam mlađima ono što sam u pošljednje vrijeme stekao”.
Narod se već bio ohrabrio da aga te jeseni neće ni doći, pa da ni te godine neće morati dati harač. Novica je strijepio da Smail-aga ne odgodi dolazak. Teško mu je bilo čekati ostvarenje onoga što već mjesecima nosi u glavi smišljeno i utvrđeno. Ako aga ogodi dolazak za iduću godinu, sve što je dotle urađeno osuđeno je na propast. Smail-aga se zadržao oko Hafis-bega, Ali-pašinog sina, koji mu je tih dana došao. Teško mu je bilo odvojiti se od miloga gosta i lijepoga „eglena”, ali je znao, ako ne ode odmah pa udari nevrijeme, neće ni te godine skupiti harač po besputnom Drobnjaku. Hafis-beg mu je nudio da pođe s njime i da povede svoju pratnju, no Smail-aga odabra iz nje samo nekoliko najboljih Mostaraca i Stočana, a Hafis-begu reče: „Nije vrijeme. Izać’ ćemo jednom ljeti u Komarnicu na čardak. Sjedi tu, s Rustom, Muhamedom i Dervišem, veselite se i pijte medovinu. Idite u lov, ujesen je divljač pitoimija... i čuvajte mi kuću da mi raja iza leđa ne udari. Vratiću se brzo. Idem samo da pokupim harač i uteftešim (smirim) raju; četiri godine ne odoh, pa je harač zastao a knezovi su se ušućudili pa ga ne šalju, valja im popriteći uzde”.
Aga je razmišljao o predlogu kneza Đoka da ne povede mnogo vojske, da se raja ne uplaši i ne razbjegne. On je često cijenio Đokovo mišljenje i volio je „Marijana” - tako je zvao Đoka-više od drugih Drobnjaka. „Ali Vla’ je Vla’, mislio je aga i riješio da povede poveću pratnju, sve junake i zlice, da uplaši raju te da mu preda sav harač. Poručio je Ahmetu Bauku u Nikšić da dovede na Prošćenje dvije stotine „građana”, kako su tada zvali nikšićke muslimane...
Krenuo je ujutru rano. Skupio je da povede Gačane, Mostarce, Nevesinjce, Trebinjane. Vojska u bogatom odijelu, na divnim hatovima...
Zelenih očiju, čiji je pogled probadao kao mač, riđokos i crven u licu, kratko podšišane brade, Smail-aga nije bio lijep ni u mladosti. Srednjeg rasta, ali temeljan, vrlo širokih ramena i podužeg trupa, on je na svome brnjašu izgledao mnogo viši nego što je ustvari bio. Sav u novoj čohi, sa srebrnim i pozlaćenim kuburama, hadzarom za pojasom i sabljom sa srebrnim balčakom... Smail-aginica otvori prozor, stavi na njega maloga Hajdara i, čvrsto ga pridržavajući, a sama skrivena, reče: „Zovi baba!”
„Babo, babo”, vikalo je dijete, ali ga Smail-aga nije čuo. On je projurio na Brnjašu, a sa njime sinovi i Hafis-beg koji su pošli da ga isprate. Za njima prolaze delije na hatovima sa dzeferdarima, sa sabljama, miždracima i hadzarima.
Udariše zurle i borije. Potrčaše konjanici poljem gatačkim u punome kasu. Zadivljeno su ih gledale žene sa kule na Lipniku. „Kao da ih vile nose”, pomisli Smail-aginica i obrati se snahama:
„Međer nema niđe takvije’ junaka kao što su Turci Hercegovci”.
„Niđe, majko”, prošapta stidljivo skoro dovedena žena Muhamedova, sva u vatri od silnoga uzbuđenja.
„Baš vala niđe”, prihvati krupnim glasom mršava i muškobanjasta Rustem-begovica, koju Rustem nikako nije volio, ali koju mu je otac odabrao zbog njenih silnih čitluka u okolini Sarajeva.
Smail-aga je ubrzo prešao u Pivu i stao odabirati taoce: Antonija i Vuka Blečića, Sima Sekulovića, Đorđija Glomazića i druge, da mu Pivljani ne bi udarili s leđa. Brzo se raširi glas da je aga u Pivi i da uzima taoce. Ljudi su se sklanjali i bježali, a žene mirno ostajahu jer je Smail-aga bio poznat po poštenju i vjernosti svojoj ženi. Znalo se da nije htio dovesti drugu ni kada je Samil-aginica počela stariti. „Samo kad nije Rustem”, šaputale su mlade žene.
Prvi konak odredio je aga u Pivskom manastiru, drugi u rudicama, a treći dan pade na Bezuje, kod kneza Petra Gagovića, koji je - kako mu je bilo naručeno - spremio dobar ručak za agu i ugledne Turke, a vojska se raziđe po kućama.
Istoga dana uz lupu doboša, vojska krenu preko Dragalja, koji dijeli Pivu od Drobnjaka i prije večeri stiže na duži gdje se zaustaviše pred kulom oborkneza Malovića.
(Nastaviće se)
Priredio: ČEDO BAĆOVIĆ
www.pobjeda.me/arhiva/?datum=2004-06-16&id=32898
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Jun 21, 2012 9:23:22 GMT -5
1/2 Feljton - Mitoloske price :: dobri i zli duhovi Mitološke priče-dobri i zli duhovi (1)
Zduhe, stuhe, zduhači, stuvači, vile, cikavci, drekavci, proroci, vještice, zmajevi i drugi izrazi u Hercegovini, Crnoj Gori, Primorju i Sanžaku nazivi su za dobre i zle duhove
Pravo ću ti reći - iste su kao ptice, imaju bijela krila i lete, a nisu prave ptice no zduhe - opisivao ih je stari ratnik Stojan Kovačević nekada davno na posijelu u gatačkom selu Srđevići. Ima ih, veli, dobrih i rđavih koje se otimaju za carstvo nad morem i zemljom i vojuju jedne protiv drugih. Lokalni stanovnici, čije interese zduhe brane, svrstavaju ih u red svetaca i anđela
Jeste li čuli za ljude čije duše napušataju tijelo i bore se visoko u oblacima. To su lokalni demoni koji brane ljetinu i rod jednog kraja i čuvaju je od drugih demona sa strane. Mato Glušac (1774 - 1870) iz Korita, između Gacka i Bileće bio je najveći među njima... Slava mu ni do dana današnjeg nije minula u Hercegovini i Crnoj Gori. Živio je 96 godina, upamtio četiri crnogorska vladara, svašta doživio, vidio - i najavio...
Zduhe, stuhe, zduhači, stuvači... razni su izrazi u Hercegovini, Crnoj Gori, Primorju i Sanžaku za lokalne demone koji se po ružnom, olujnom vremenu, visoko u vazduhu, u oblacima, bore da sačuvaju poljsku i stočnu plodnost svoga kraja, od tuđih stuhača koji hoće da im je otmu. Oružja su im ugarci, nagorjeli s obje strane, slamke, vodene kapi; bukovo lišće, zašiljeno pruće, a naročito metla s kakvog obližnjeg gumna... Svaki stuhač nosi kabao i varićak, s ciljem da svoje sudove napuni berićetom za tu godinu, ali i da sličan kabao i varićak otme od druge - neprijateljske strane. Lokalni stanovnici, za čije se interese bore, drže ih i stavljaju u isti red sa svecima i anđelima sa kojima se, kažu stuhači, često sastaju.
Ko može biti taj dobri lokalni demon?
Čovjek, mladić, čak i najmanje dijete... ali isto tako i životinje - naročito pas, te konj, pijetao, ovca, goveče... pa i muva.
Slikovit opis zduha
Stuhači se obavezno rađaju u košuljici "u izvjesni petak i određeni čas", a za vrijeme onih sukoba u oblacima, dok nerijetko vode oblake u vidu orla, borbu vodi samo njihova duša, a tijelo spava.
Početkom prošlog vijeka slikovito ih je dočarao danas manje poznati hercegovački pisac Radovan Perović Tunguz - Nevesinjski (1878 - 1944), prenoseći svjedočenje starog ratnika Stojana Kovačevića sa posijela u gatačkom selu Srđevići, u trenu kad je surovu planinsku noć prosjeklo čudno ciliktanje, a guslaru stala riječ u grlu...
- ...Nisu to ptičurine - zaključiće Kovačević - no prave pravcate zduhe. Ja ti velim. Ja znam, koji sam ih svojim očima gledao, kao sad tebe. Pravo ću ti reći: iste su kao ptice; imaju bijela krila, žute noge i crven kljun. Lete kao ptice, ama ne cilikću kao ptice - no zvižde kao čobani kada prikupljaju stoku. E, to, znači, nisu prave ptice no zduhe, to jest - u ptice pretvorene duše zduhovitih ljudi! A da su ptice kao obično ptice ne bi letjele po zlom vremenu i to po noći, no kad je lijepo i po danu kao i ostale. Ima zduha dobrih i rđavih. One se otimaju za carstvo nad morem i zemljom. I vojuju jedni protiv drugih kao ljudi. Teško onom kraju i plemenu čije zduhe podlegnu: i rod i berićet i stoka i sve će im propasti - i preći na stranu onih koji nadjačaju.
Pričao mi je pokojni otac, nastavlja Radovan, da su jedne zle zime popadale zduhe na naše staje; i sam Bog zna šta bi bilo da se nije prisjetio i pritrčao (a skinuo kapu i zakumio ih Bogom i svetim Jovanom i solju i hljebom) da mu se okanu siromašnog imanja. Zduhe bjehu od onih dobrih te, bogami, u taj čas odlete u drugom smjeru. I još nešto, za ime Božije, kako koja (zduha) zvizne tako će ovca zablejati a koza zavečati - kao na čobanski zvižduk kad ih vabiš na solilo... a Bogami znam i ljudi koji su se u njih pretvarali.... Znam i Mata Glušca, kako da ne! Pamtim ga još otkako sam ovolicni bio (pokaza unuče u krilu). Odrasli smo zajedno. To bješe najglasovitiji zduhać u Bosni i Hercegovini. Mnogo pamtim šta je radio. Kao da je juče bilo.
Čudan čovjek bi taj Mato Glušac (1774 - 1870) - isticaše Stojan Kovačević:
- Bješe to slota od tijela: visok koliko najviši đipac, kad ide samo se gega - plećat, koštunjav, mršav u licu, velikih usta sa zavraćenim usnama, mrke puti, čupave crne kose, crnih brkova... Uvijek sanjivih očiju iz kojih su bile neka osobita svjetlost i jedinstvena divljačnost, a sve to još strašnijim činjahu duboke i nagomilane bore po zaobljenom velikom čelu. Suhe mu jagodice bjehu iskočile, a ispod njih se čak do podbratka protezahu tri-četiri brazde slične presahlim koritima krivudavih potočina.
Oblačio se kao i ostali Gačani. Sukneni gunj, lanena košulja, crveni čohani kratki prsluk, kanica, silah, pelengaće, dokoljenice, opanci s čarapama, fes sa čalmom oko glave i ćilimče - bjehu mu svekolika odjeća i ljeti i zimi, i radnim danom i svecem. Nikad nikakva oružja nije pripasao, sem britvice o kaišu o bedri, i kojom na svakom javoru, na koji bi u planini naišao, zarezivaše krstiće i nekakva "Solomunova slova".
Za pojasom je uvijek držao trud, kremen i ognjilo u kresivači; tamjan, malo voska i pamuka sa svetog Vasilija Ostroškog (od Nikšića) u jednoj vezenoj marami i čitav zavijutak kojekakvih trava i vračarija.
Išao - slijedio, stajao - hodao, ležao - bdio, uvijek je lijevom rukom brojao crnu brojanicu, a u desnici držao tisovu toljagu s krstastom ruknicom. Ona mu bi kao nekakva mađioničarska palica i, kao Mojsije među Egipćanima i Izraelcima, i on je njom među hercegovačkim Srbima i Turcima čitava čudesa počinio.
Pogled kao munja
I mlado i staro, i siromah i bogataš, i Srbi i Turci su ga uvažavali i rado dočekivali. Znali su da je jedan od vođa dobrih planinskih stuha i da onim zlim, primorskim, neće dozvoliti da mu u planinama preotmu godinu ili ma kakvu štetu učine... Istina, bilo je žena koje su djecu, mladost, telad ili ždrebad, krile ispred njegovih očiju. Jer, - dešavalo se da kakvo mladunče samo kad se jednim jedinim pogledom sretne s njegovim pogledom oko u oko odmah "izvrne". Ustrijeli ga kao munjom posred srca!
Nikad se nije ženio. Živio je sam. Išao je po Hercegovini i Crnoj Gori, gatao, vidao, priticao u pomoć gdje je nevolja, živio od milostinje, nikad u torbi više od hljepčića nije imao. Ma kakvo dobro da ti je učinio, ma koliko ga ti nagonio, nikad ti više ne bi uzeo od onoga što pojede i popije. Zato je uvijek bio svačiji, a svako i svačija kuća u svako doba - njegova.
Žarko JANjIĆ ----- Mitološke priče - dobri i zli duhovi (2)
- O, oh pogibije - jeknu Mato Glušac i prenu se iz dugog sna u Radinoj kući, gdje je svratio da se ogrije i prenoći "jedne grdne zime". Usplahiren, domaćin viknu: "Šta je, Mato, ako boga znaš? Ko izgibe?" - unoseći mu se u lice da ga bolje čuje.
Prepuštamo čitaocu tok priče Radovana Tunguza Nevesinjskog, kako ju je, preuzevši je od Stojana Kovačevića, unio u svoju najbolju pripovijetku "Zduhać". Jezik smo u njoj djelimično osavremenili, ne bismo li je čitaocu približili.
"... Bilo je to jedne grdne zime, snijeg pritiskao hercegovačke planine, rekao bi: nikad neće iskopnjeti, i toliko dodijao da čovjek ne može da zamisli da je ikad bilo kopno, kako bješe tada. I najdublje doline i jaruge zasute. I linijama, kuda su nekad samo ptice proletjele, sada poskače šumska zvjerka i ostavlja šarene tragove po snježnoj površini. Drvlje utonulo u debele smetove, pa došla brda obla kao iz sira istesana. Mećava vije dnevno-noćno, gradi smetove, ruši staje i obore, otiska lavine, mrzne putnike, probada stoku - ne da oka otvoriti. Kurjaci u čoporima krstare između sela, dozivaju se i hajdučki pripremaju busije iščekujući plijen, konja il' junaka, il' stado bjelorunih ovaca i koza muzara. Noću čuješ kako lisica štekće prikradajući se kokošinjcima dok je torni psi ne osjete i basistim lavežom otjeraju.
Čudak iz mraka: Veče naginje, oblaci obujmili horizont, kao bijelu zjenicu. Iz njih čas polijeću zvjezdaste pahuljice snijega; čas se ospe hladan pljusak susnježice, čas, pak, dolje sa zemlje pršti prhutljavac pod suvim fijucima raspomamljenog vjetra, koji obrće - sad vlagom s juga, sad surovom hladnoćom sa sjevera. Iglenasto inje probada mlade šumske grančice. Nigdje žive ljudske duše da se promoli; sve se to skupilo u svoje kućerke pa se grije uz debele klade i troši sabranu zimnicu koliko je kome Bog dao i slučaj i trud donio. Dok negdje oko večernje molitve, taman ukućani večerali, a pred kućom Rada Kovačevića u Srđevićima zazva čovjek:
- Oooo domaćine! Otvaraj!...
Rade pritrča, odškrinu vrata na kolibi, nadvi ruku nad čelom i zagleda se u pomrčinu, u jedan crni predmet, koji bi, kad se ne bi micao, mogao zamisliti kao kakvu panjinu, kao čovjeka i životinju.
- Ko je? Naprijed! Šta si stao? - zavika Rade s praga i pomače se da namjernik uđe.
- Evo ja, Rade. Zar me ne poznaješ? - javi se gost, ušavši unutra.
- O, ti si, Mato. Odakle sad, po ovom kijametu i nevremenu - začudi se Rade.
- Ne pitaj, no podstakni vatru, promrzao sam, pa mi prostri! Nešto mi je... onako, znaš. Ma požuri, ako želiš dobro bratu hrišćaninu! - naredi Mato, pa se primače ognjištu.
Domaćica mu skine struku, bješe se ukočanjila od mraza i pobijeljela od snijega, te je objesi da se raskravi, pa mu izu obuću, stavi uz vatru da se suši. Mato se raskreči nad ognjem, te mu se otopiše zamrzli vrhovi od perčina i ledenica od brka, raskravi gunj koji skide sa sebe, i poosušiše gaće. Uto Rade namignu na domaćicu, te ona prostrije slame, a po njoj raširi pokrivač. Mato se opruži koliko je dug i širok... Čim leže, proteže se, podavi ruke pod vrat, prevrnu očima pa se umiri da ga strašno bješe pogledati.
Rade se sjeti šta je, pritrča i pokri ga ponjavom, žarnu vatru, nabaca novih cjepanica na ognjište, te zapovijedi djeci da se ne primiču zduhaću - da se ne bi prestravila.
Biće belaja
- A, ho! Ovo je zli čas za nekoga. Biće belaja, vidim - prošapta domaćin domaćici, liježući s druge strane vatre. Pospaše.
Svanu. Ukućani se ispodizaše. Mato spava. Prispje ručak. Mato spava. Niko ne smije ni pokušati da ga budi. Opet se smrknu. Mato spava. Prispje večera; ukućani večeraše. Mato spava. Ovlada noć. Čeljad opet polijegaše. Mato spava. Opet se razdani, domaći poustajaše. Mato spava.
Tek negdje oko podne zduhać se povrtje, kriknu, đipi kao mahnit, a izbeči ona dva crna oka kao avet:
- O-oh pogibije! - jeknu. - Rade, brate! Vidje li? Ah, zalud mi muka! Umalo i glavom ne platih, a ne mogoh pomoći. Izgiboše!
- Šta je, Mato, ako Boga znaš? Ko izgibe? - viknu Rade usplahireno, zinu, unoseći se Mati u prsa da što bolje čuje šta će kazati.
- Manojlovići pod Ključem (kod Gacka) - odgovori Mato, snužden. - Znaš da je pokojni Vuk Manojlović išao s nama. Sjećaš li se one zle zime prije deset godina, kad umalo sve ne propade da ne bi Vuka i one naše djevojke iz Golije planine. Njih dvoje nadjačaše primorske vjedogonje (zduhaće) - i preoteše im dobru godinu. Zato su mu zle zduhe bile dušmani, njemu i njegovu svakome. Evo, sad mu se osvetiše: oboriše mu lavinu na kuću, pritiskoše i ženu i djecu i stoku. Ništa mu živo ne preosta...
Njih trista, a ja sam
Otkako legoh, sve dosad se bih i gonih sa njima, ali gdje ćeš ti na kraj izaći sa đavoljom silesijom! Njih trista, a ja sam, a niko mi nema da priteče u pomoć. Tukosmo se svačim što nam je dolazilo do ruku: kamenjem, gredama, lišćem, mlinskim točkovima, vodenim kapima, drvljem, kladama, korijenjem... Koja vajda! Primorke mi preoteše, pa i pobiše onu zlosrećnu čeljad. Prokleti da su. Oh, do Boga!..
Pošto dobro pojede, Mato se opremi, priteže opanke, uprti torbu, uze čudotvorni štap, i krenu. Nudio ga Rade da ostane, uzalud. On zahvali na dočeku i ode kao prebijen od žalosti. Vrijeme se bilo stišalo; vjetra ni za lijeka, snijeg se usidrio, oblaci potanjčali i razmakli, a pokoji se komad neba kadikad ukaže. Dan, kao zimski, lijep. Nijedan se suvi listić nije pomjerio, pa ni slamka na krovu kolibe.
Sustopice za Matom izašao je i Rade iz kuće. Kako izbi na prag, zastade u čudu. U snijegu cijelcu, u smjeru kojim je Mato otišao, samo se prtina i trag od deset stopa i koraka vidio: dalje nigdje ništa. Kao da je putnik u zemlju propao ili u oblake odletio.
Zduha kao zduha! Ko ti još njene puteve može dokučiti!
I zaista, sutradan stiže glas: lavina je pritisla kuću Vuka Manojlovića, ugušila mu ženu, djecu i svekoliku stoku. ------ Mitološke priče - dobri i zli duhovi (3)
- Dabogda rodila đavola - kleo je svekar snaju udovicu, kad se zaljubila u njegovog najamnika Glušca i za njega se udala. Svekrovo prokletstvo i svekrvino zlostavljanje trudne snaje otjerali su je da se porodi na svježoj košavini noću "među pospane kosce." Bilo je to 1774. kada je na mjesečini družina kosaca "pozdravila dolazak na svijet novorođenčeta"
Bilo je to u ljeto 1774. za vrijeme koševine na Koritima, "u izvjesni petak i određeni čas..." Udovica iz familije Guzina, noću na nepoplaštenoj livadi rodi bezobličnu kesu u kojoj je nešto migoljilo. Videći šta se desilo, jedan razbuđeni kosac iz sela Zvijerina (kod Bileće) skoči, uze kosu sa šljive žanarike i razbuči onu kesu (posteljicu). Iz nje zaplaka dijete... Bio je to Mato Glušac, najslavniji zduhač i prorok Hercegovine i Crne Gore do dana današnjeg
----------------------
Niko ne spori da je najveći hercegovački i crnogorski prorok, vidar i travar Mato Glušac na svijet došao "izvjesnog petka u određeni čas" 1774. godine u selu Korita između Bileće i Gacka, ali okolnosti pod kojima se to odigralo poprilično se razlikuju. Njegovi su korijeni po ocu iz Markovine zaseoka Gliščevine, pa mu je otuda i prezime Glušac iz crnogorske Katunske Nahije. Glušci su, bilježi beogradsko "Vreme", "u krvi uskočili u turski Nikšić, a odatle kao turski panduri naseljeni na Koritima 1773. godine".
"Matov otac bio je u najmu kod jednog Guzine, koji je živio u Koritima. Ovaj je imao snahu koja je ostala udova i nije se htjela udati za dvanaest godina. Svekar je nudio da se uda, ali ona je odbijala iz poštovanja prema njegovoj kući. Dvanaeste godine zaljubi se u najamnika Glušca i uzme ga za muža. Guzinu je bilo sramota da se njegova snaha uda za najamnika, pa je kleo: "Dabogda rodila đavola!" Prve godine ona rodi Mata".
Čudo pod Troglav planinom
No u "Crnogorskoj hronici" Novaka Kilibarde tog svekra i nema, "od nešta je nestao" (po svoj prilici pod zemlju ga je otpremila njegova žena koja bijaše vještica), a svekrva teroriše trudnu udovicu u Koritima.
Jedne noći, ljeti, kad je sijeno košeno, osjeti ova udovica, rodom iz Banjana najvjerovatnije iz Donjeg Tupana - da će imati dijete... Ne smjede ići zloj svekrvi, no zađe među pospale kosce iz bilećkog sela Zvijerina, u blagoj noći punoj mjesečine. Nije se dugo mučila, rodi dijete, onako stojeći - na pokošenu i nepoplaštenu livadu. Trgnu se iz sna jedan Zvijerinac i imade šta vidjeti: skamenila se žena na mjesečini - pred njom se crveni kesa u kojoj nešto migolji, ali ništa se ne čuje!
Zadrhtala udovica kao prut na vodi: vidi nije rodila dijete nego bezobličnu kesu.
Razbuđeni kosac zgrabi kosu s žanarike, presiječe pupak i oslobodi Banjanku bremena. Istom kosom razbuči onu opnu, kesu, a iz nje zaplaka dijete!!! S tim plačem nestade opne, kao da je nije ni bilo. Pričao poslije Zvijerinac da je opna poletjela kao oblačak i digla se prema Mjesecu. Činilo se kao da je baš njemu pala ta, sad providna marama, na korićke sjenokose, pa mu se u mirisnoj noći vraća. A dijete produžilo da plače, kao što plaču sva tek rođena djeca.
Vidjevši da je rodila dijete, a ne kesu, osmijehnu se udovica sinu, pa Mjesecu. Kosac podviknu na družinu da ustaju i pozdrave novorođenče. U to izmili svekrva iz kuće, ali Mjesec se naglo povuče za Troglav planinu. Za tren-dva smrče, a u isti čas zalajaše svi korićki psi. Za njima riknuše svi bikovi, zarzaše pastuvi, pa čim se oni utišaše mekim letom poletješe sove i ćukovi kroz omeđine i razvaline, a malo potom seoski pijetlovi klepnuše krilima i ujednačeno zapjevaše. Zabijelje se praskozorje sa istoka.
Svekrva tek tad priđe koscima, reče da zakolju najboljeg jarca iz njenog tora, onog crnog, bez biljega, predvodnika pa iznese rakiju pečatliju. Zamirisa jarac s ražnja, zamirisa rakija, ali niko iz Korita ne dođe da vidi novorođenče koje treba da produži kućnu lozu.
Niko nije htio doći zbog zle svekrve. Bješe to navodno žena koja može pogledom ustrijeliti orla pod oblacima. Mogla je, kazivalo se, pomusti tuđu kravu motreći je, bolje nego da je uhvati za vime! Šuškalo se da je rođenom sinu iščupala srce iz njedara.
I dok su Zvijerinci halapljivo jeli, Korićani se pitahu: zbog čega se vještica tako naglo umilostivi.
Sprva, kako pričaše pokojni Petar Nikolin, na djetetu se ništa nije primjećivalo. Bješe kao i druga djeca, sve dok mu nausnice ne zagaraviše i glas ne okrupnja. Poče tad u suton nestajati, pred sami sunčev zalazak... a majku stade razjedati sumnja. U početku je mislila kako joj mrena prekriva oči, zatim se noću budila i sve joj je češće dolazila u misli noć kad ga je rodila.
Čovjek noćnih tmina i urvina
Nije tu bilo pravila, nije se to svaki dan dešavalo, minuo bi kad i mjesec dana a Mato bi bio u kući. I taman kad bi majka zbog toga Bogu zahvalila, iščezao bi. Nekad za tri dana, nekad za sedam. Riječju - nije se znalo kad će se izgubiti, ni kad će se vratiti, a priča o čudnom momku Glušcu i patnji njegove majke, koja iz dana u dan vene, krenu tiho, pa sve glasnije, duž cijele granice između Hercegovine i Crne Gore.
Na majčin nagovor da se ženi, ne odgovaraše ni sa da, ni sa ne. S vršnjacima se više ni u kakvu igru i zabavu nije upuštao, ni u bacanje kamena s ramena, ni u cvikanje, ni u igri prstena. I kad je bio s njima vidjelo se: misao mu je negdje drugdje.
Kad minuše još neke godine, podno Troglav planine primijetiše - kako dani kračaju češće ga nestaje.
Govorilo se da Mato Glušac nije čovjek dnevnih vedrina i ravnina, no noćnih tmina i urvina, ne grije se on na suncu, nego na mjesečini!
Obreo se tamo gdje mu se niko nije nadao. Viđahu ga i na Cetinju i u Nevesinju i po Primorju i na katuništima po Troglavu i travnatom Volujaku. Poslije majčine smrti, kuću je potpuno zapustio. Nikad na njoj raženi krov nije zamijenio...
(Nastaviće se)
------- Mitološke priče-dobri i zli duhovi (4)
Iako mu je izbio oko bukovim listom u jednoj bici planinskih i primorskih zduhaša (predvodnika protivničkih sila), Turčin, učesnik u toj bespoštednoj borbi, hvaleći Matovo junaštvo, kaže: "...I za najbolju carevinu vrijedi koliko hiljadu drugih. Volio bih, veli, da je Turčin, no tri sultanova grada".
Jedne kuće u zaseoku Doluša klonili su se i jaki hercegovački vihorovi, pod čijim snažnim udarima su letjeli krovovi mnogih domaćinstava u selu Koritima. Bila je to kuća Mate Glušca, sa čijeg slamnatog krova ni slamka nije falila kad nalete planinski vjetrovi, fijučući i brišući svaku travčicu na posnoj zemlji. Tako se pričalo i u to vjerovalo. A sačuvana je i ovakva priča o Matinoj kući:
Oko nje iznikla zova, a Hercegovci vijekovima kazuju da je zovino drvo - iskopno! Gdje nikne tu ognjište zauvijek zahladi. Kod Mate jedna zova izbila ispod praga, druga iz kućnih zidova. Pred njom ni pas nije lajao, niti se pijetao oglašavao. Mato niti je doline orao, niti podine čistio.
Na imanju Matinom bio je grob koga nikad niko nije obišao, grob njegove babe, koja preminu kad je Mato prvi put nestao u suton. (Petar Nikolin tvrđaše da pop nije dopustio da se takva vještica (njegova baba) sahrani s krštenim narodom, a Šćepan Sarić misli da je ukopana posebno "zato što joj je sve bilo posebno").
U krajevima od hercegovačkog Nevesinja do crnogorske Crmnice čućete i danas za još jednu Gluščevu neobičnost: Kad bi odlazio od tebe u blatu, snijegu ili prašini - mogao si zapaziti samo trag stopala kojim je iskoračio, ali nisi primijetio silu koja ga je odlijepila od zemlje.
Turčinova priča
U Crmnici kažu da je neki njihov zemljak često svraćao kod vladike na Cetinje i tu sretao Matu Glušca, pa poslije službovao pri nekom stranom izaslanstvu u Carigradu. Tamo (u Carigradu) nađe se on jednom u nekoj kafani s jednim Turčinom bez oka, a baš taj ga zapita za Matu. Utvrdivši da ga poznaje, Turčin mu ispriča ono što je zabilježio 1906. godine Radovan Tunguz Perović - Nevesinjski: Evo te priče:
- Znaš onaj dub - reći će Turčin - više onog ubla kraj puta, kako se skreće Bjelošima idući s Cetinja? E, dina mi, pod njim istijem mi je Mato Glušac izbio ovo oko bukovim listom... Mato je bio buljuk baša planinskih zduha otud, a ja primorskih odovud. Preklani se pobismo i potjerasmo... Potjerasmo vaše pod sami Lovćen. A, da ne bi Mate zduhaća, sve ih htjedosmo polomiti, rod i plod zatrijeti i zlo vrijeme navrnuti da vas pobiju lavine i studeni. No on nas tu dočeka. Ђavo ga naturi da me baš pod onim dubom, udari bukovim listom po obrazu i očima i u taj čas mi ovo oko iskapa.
Onakav čovjek, kao što je Mato Glušac, i za najbolju carevinu vrijedi za hiljadu drugih. I volio bih da je Turčin, no tri sultanova grada, jer se onakav zduhonoša, kao on, rađa jednom u sto godina. Ama, vi ste Vlasi šareni ljudi i, čini mi se, niti znate šta u njemu imate, niti mu što priznajete!...
Od one noći kad se rodio i kada su lavežom pozdravili njegovo rođenje, na Matu više nikad nisu zalajali psi. U crkvu nije ulazio, nije se krstio, a jednako je ulazio u srpske kuće kao i u turske, proricao i jednima i drugima.
U romanu "Pometenik" crnogorski pisac Dušan Govedarica (rodio se 1948. u Gornjem Čarađu na Goliji) spominje epizodu iz užeg zavičaja, koja odražava prorokovu moć: "Uputi se Mato (Glušac) između krstačkih stražara, poslije su se kleli da ga niko nije vidio, i buši u Čavorovi Do. Tu je stajao pola sata. Prije nego je nestao, zamahnuo je štapom put Dola i pljunuo. Golija se potresla, s Ćurila i Zlostupa zasulo je kamenje, zaškripalo drveće, a na dnu Čavorske ledine šiknula je topla voda, na mjestu gdje u vijeku nije bilo izvora. Snijeg se otopio i, kunu se ljudi, usred zime čuo se kreket žaba".
Savjeti i predviđanja
Nikad se nije ženio, niti su ga djevojke interesovale, a ovako je savjetovao mladića koji je u selu imao tri djevojke, ali se nije mogao odlučiti koju da uzme:
- Ako uzmeš djevojku soja gordeljiva, prvo će te jutro prekoriti - od kakvog je roda i poroda. Ako uzmeš djevojku s velikom prćijom (mirazaču), uvijek će ti tucati šta ti je u dom donijela. Uzmi, dijete, sirotu djevojku! Ona će se uza te privijati kao bršljan uz javor zeleni!
U Bileći i danas prepričavaju kako je Mato rekao, onako iz čista mira:
- Svi znate Kešeljev vao (kamena stijena), e pa kad bude gvozdena zmija krenula od Bileće za Nišiće (Nikšić), mučiće se kako da ga preskoči. Onda će krenuti da ga zaobiđe, ali ni to joj se neće dati, pa će najposlije proći kroz vao, ništa joj neće smetati što je sav od jednoga stanca kamena.
Svi su se zgledali, neko se prekrstio od čuda da može biti gvozdena zmija koja prolazi kroz studeni kamen. Ali, neko se, ipak, kasnije sjetio. Kad je Austrija počela da gradi željezničku prugu kroz Bosnu i Hercegovinu, oživje priča o Matinoj zmiji, a kad je za vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića probijena željeznička pruga od Bileće do Nikšića - probijen je tunel kroz Kešeljev vao.
Pročulo se tada ime Mate Glušca - proroka čija su se predviđanja obistinila.
(Nastaviće se) ------- Mitološke priče - dobri i zli duhovi (5)
Oduvijek je u našem narodu bilo obdarenih ljudi, mudraca i istinskih proroka, koji su posjedovali neku čudnu intuiciju i lucidnost duha. Bili su izuzetno cijenjeni i smatrani pravim božijim ugodnicima. Mato Glušac je takav.
Štedljivi kmet trebinjskog bega Resulbegovića, Čupor Klepić iz Trnovca, imao je više neobičnih susreta sa zduhaćem Matom Glušcem. Najčudniji bješe na Trusini, između Nevesinja i Berkovića, dok se vraćao iz Borča - gdje je išao da mu hoža Logo odgonetne ko mu je ukrao kesu dukata. Pokazaće se, na kraju, da je to učinio Klepićev kum, no jedan događaj na Trusini usjeći će se u kmetovo sjećanje više od konačne istine o dukatima - i ostaće do danas prepričavan po Hercegovini.
"U jedno doba noći stade kiša, a poče mećava. Vjetrovi usrknuli oblake pa ih prepredaju u crne svrdlove na sve strane. Stvori se gumno vedrog neba iznad Trusine, i na njemu dvije-tri zvijezde. Titraju hiljadu puta, kao da su žive. Onda najednom stadoše vjetrovi, a puče nekakav tutanj niz Trusinu, a iz njega hiljadu konja, pa jurnu niz polje pored Čupora. Sve crni konji bez uzde i sedla, a na njima ljudi digli ruke u nebesa. Prema ono malo vedrog neba, Čupor ne mogaše vidjeti kakva su im lica, samo vidje da su svi konji zinuli. Čim proletješe kao bljesak kraj Čupora, pa pasaše niz polje, nestade i jeke i treska kao da ih nema.
Čupore, čuli te jadi
Nestade prvi, a prolomi se drugi tutanj niz Trusinu. Opet gomila konjanika, ali sad nisu digli ruke u nebesa no svaki se sklopio konju oko vrata. Treći put gomila konjanika, no sad se svi ukrštaju jedan s drugim, a kad ne mogu preskaču jedan preko drugoga. Padaju ljudi s konja, ali se dižu brzo poput bljeska. Ko ne može da potrefi svoga konja, skoči na drugoga, pa tako po dvojica na jednog konja. Ne možeš čuti nikakvog zvuka ni konjskoga ni ljudskoga, samo što svaki konj koji ostane "prazan" zarže kao grom...
Kad minu treći tutanj, ne bi udario dlanom o dlan, a oblaci skriše ono gumno vedrine na nebu i opet očepi žestoka kiša. Nesrećni Čupor Klepić zablenuo se u mrak, skamenila mu se pamet i vilice. Namjeravao je da se prekrsti, ali bio se ukočio kao mosur leda. Odjednom banu pred njega bijeli konj, ljepši no išta na svijetu i na njemu Mato Glušac. Kad god udari grom u Trusinu, konj đipi na zadnje noge. Čupor kao da nešto zamrmlja, a Mato će:
- Čupore, čuli te jadi! Naći ćeš pare kad ti beg Resulbegović poruči da ih nađeš...
Tako i bi...
U našem narodu, piše Radovan Kazimirović, oduvijek je bilo obdarenih ljudi, mudraca i istinskih proroka iz svih slojeva društva - od vladara do vladika, od vojvoda do čobana, a najviše "običnih ljudi", koji su posjedovali neku čudnu intuiciju i lucidnost duha koje je narod izuzetno cijenio i smatrao pravim Božjim ugodnicima. Jedan je Mato Glušac, reći će nedavno Sava Šetka iz berkovićkog sela Hatelji, južnije pod Trusinom, sjećajući se djedovih priča o tome kako je slavni prorok navještavao kad će vode u Dabarskom kraškom polju poplaviti ljetinu i odnijeti je u nepovrat. Ko mu ne bi povjerovao u bijedu bi pao!
Kao savremenik četiri vladara - Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, knjaza Danila i knjaza Nikole, Mato Glušac je bio svjedok, "mnogih burnih događaja iz istorije 19. vijeka. Za mnoga od njegovih proricanja narod čvrsto vjeruje da su se ostvarila ili će se tek ostvariti", navodi nikšićki publicista Čedomir Veljković.
Ostvarilo se, recimo, ovo: "Vladika Rade i Ali-paša Stočević radili su na tome da od Crne Gore i Hercegovine stvore jednu državu. Ali, glavna im smetnja bjehu hercegovački begovi. Da bi se ta smetnja uklonila trebalo je sve viđenije age i begove smaknuti. Zato njih Ali-paša pozove u Mostar, dade im potrebne upute za tobožnje pregovore i posla ih vladici, koji ih čekaše na Bašinoj Vodi.
Njih 42, najviđenijih aga i begova, krenu iz Mostara na Bašinu Vodu, ne sluteći kakva će ih sudbina zadesiti. Na putu, blizu Gacka, sretnu čuvenog proroka Matu Glušca. Mnogi od begova poznavali su Matu, naročito Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja. Mato bega, kao dobrog poznanika, zazva u stranu i upita:
- Kuda, čestiti beže?
- Eto, Mato, kod vladike u Crnu Goru. Šalje nas Ali-paša Rizvanbegović radi zadavanja vjere.
Mato se malo zanese. Zatvori oči, pa ih najedanput iskolači da mu narastoše kao dva filžana, te tihim glasom, punim tuge, prišapnu zaprepašćenom Resulbegoviću:
- Slušaj, ti nećeš razgovarati niti se vidjeti s vladikom. Ostali, sem jednoga će vidjeti vladiku na dva mjesta. Na prvom će razgovarati i gledati se u oči jedan do dva sata, a na drugom će se gledati dok im oči ne poispadaju!!!
- Kako to, Mato, vjere ti, reče?
Prorok se trgnu kao iz sna:
- Ništa ne rekoh, čestiti beže. I ako rekoh, sada ne znam!
- Zbogom Mato! - podviknu beg mamuzajući konja za trk da bi dostigao družinu koja mu bješe podaleko izmakla.
Zabrinuti beg
Cijelim putem Resulbegović se trudio da nešto zaključi iz onih riječi i zbog njih je bio veoma zabrinut, što je palo u oči njegovoj družini, koja ga stade zapitkivati šta mu je, ali im on ne htjede kazati.
Po dolasku u Nikšić, begovi primijetiše da nema Resulbegovića. Poslaše po njega jednog momka, ovaj se uskoro vrati i javi im da je beg bolestan i ne može krenuti na dalji put. I tako drugi begovi pođu, a Resulbegović ostade u Nikšiću.
Došavši na Bašinu Vodu, begovi su se vidjeli sa vladikom, sa njim se rukovali i razgovarali duže od jednog sata. Zatim su iznenada bili opkoljeni vladikinim ljudima i svi poubijani iz pušaka, sem jednoga, koji je blagodareći brzini svoga konja utekao i donio glas o njihovoj pogibiji nikšićkim Turcima. Glave su im bile odsječene i odnesene na Cetinje, gdje su stajale na Tablji više od dva mjeseca, dok im oči ne poispadaše...
Tako se ispunilo i to proročanstvo Mate Glušca. Docnije, Hasan beg Resulbegović, gdje god bi sreo Glušca, uvijek ga je bogato darivao".
(Nastaviće se) ------ Mitološke priče - dobri i zli duhovi (6)
Među mnogim legendama koje slave vidovitost i druge sposobnosti Mate Glušca, je i ona o njegovom vidarstvu, koja se rjeđe spominje. A liječio je, vele, Njegoša kome nisu mogli pomoći ni ljekari u Padovi, gdje je odlazio u pratnji Novice Cerovića, o čemu je ovaj kazivao po povratku iz Italije.
Mato Glušac je, bilježe sakupljači hercegovačkih predanja, prorekao i smrt Smail-agi Čengiću, koga srete u Drobnjacima, u Ravnom, gdje je, sa 106 konjanika iz Gacka, kupio harač:
- Vala, ago, ovoga ćeš puta na Cetinje stići; konji će ti poigrati na Cetinju i napiti se hladne vode. Koliko ćeš se tamo zabaviti, to ti kazati ne umijem.
O ovom događaju Obren Vuković (rođen 1926. u selu Hožićima kod Bileće) zapisuje predanje očuvano do današnjih dana u Hožićima, u kućama - nedaleko od one u kojoj je rođen Mato Glušac.
"U Hercegovini je, piše Vuković u svojoj knjizi "Priče i legende iz stare Hercegovine" (1996. godine), bilo mnogo proroka i gatara, a najčuveniji među njima bijaše Mato Glušac iz Doluša (korićkog zaseoka), koga dobro upamti i Smailaga Čengić.
Kada je paša jednom pošao za Drobnjake, pošalje Matu suvu plećku ovčiju da mu izgata hoće li zauzeti Crnu Goru. Mato mu poruči da će glavom stići na Cetinje, a da će mu se konj napiti vode na Orlovom kršu. Čim ovo čuše sluge potrčaše paši da mu uhvate radostan muštuluk. Ali se agi ova zagonetka ne dopade. I posla ponovo sluge da mu dovedu Mata. Ali Mato se sakri i sluge ga ne nađoše.
I ode aga u Drobnjake, a glava mu u zobnici stiže u Cetinje. I konj mu se napi vode na Orlovom kršu.
U Ključu (kod Gacka) živio je neki hoža Šundo; bijaše gatar na glasu. Govorio je kako će austrougarska vojska jedne večeri zamrknuti, a ujutro je niko neće vidjeti. Govorio je da će Karađorđevići vladati samo dvije decenije. I bi tako. A onda će sa zapada naići silna vojska i sve preplaviti. I ta će vojska silno stradati. I tako bi. Potom će sa istoka doći vojska i donijeti blagostanje. I bi tako..."
Kruže tako kršem, kaže Obren Vuković, priče i o drugim vidovitim ljudima, ali nijedno ime se ne spominje ni približno često kao Matino!!!
Zna se kako je kasnije završio Smail-aga. Ali zna se i da je Mato Glušac zbog straha da će ga zbog onog proročanstva Turci likvidirati, pobjegao u Crnu Goru.
Pobjegao je ne samo dušom, nego i tijelom.
Jer, odavno se po Hercegovini pronosilo da je Mato vilen - da za sat može stići u Stambol. Imao je, dodaju te legendarne skaske, šest stotina kumova, pošto ga je svako kome bi naudila neka zla sila zvao za kuma!
Nikšićki publicista Čedomir Baćović spominje da je čuveni putopisac Henrik Renera ostavio zapis tvrdeći da je lično vidio Matu Glušca kako sjedi na lijevoj obali Fojničke rijeke, kod mostića u Slivlju, na kamenoj stolici - sličnoj kakvom prijestolu. U toj stolici, mnogi su zapamtili, pa prenijeli dalje, prvi se odmarao Herceg Stjepan, smišljajući kako da proširi vlast.
Kazuje se da podupirači stolice, za koje se držao Mato, dok je sjedio i pušio, leže u dnu gatačkog jezera Klinje... Jedno vrijeme, vele, ovoj se stolici niko nije smio ni primaći: u njoj se ocrtavao nekakav čudan lik. Ako bi se ko i usudio da priđe blizu, lik bi se gubio...
Kada se, kažu Gačani, vojvoda Bogdan Zimonjić založio za izgradnju brane i uređenje jezera, prvo su pokušali da pomaknu kamenu stoličnu gromadu, ali ne mogoše... Poturiše ćuskije i poluge - ni makac! Zapališe eksploziv sa svih strana, opet gromada ostade čitava. Ni mine je ne načeše... Jedino eksplozije izbrisaše neke važne podatke sa leđa naslona, što su se čuvali kao tajna..."
Gotovo da nema značajnijeg naselja po cijeloj istočnoj Hercegovini gdje se ne pronosi po neka slična epizoda o Glušcu.
Povrh svega toga bio je i izvanredan travar. Međutim, o Matinom vidarstvu se nekako ponajmanje govorilo. Zato i izdvajamo priču, prema kojoj je korićki vidar pomogao lično Petru Petroviću Njegošu, a o čemu je kazivao Novica Cerović, pošto se iz Italije prateći Njegoša, kome ljekari u Padovi, kao ni oni u Kotoru, ne mogoše pomoći.
Verući se po šumama i planinama, kuda su se samo divokoze verale, Mato je poznavao mnoge trave koje drugi nisu. Umio ih je, smatralo se, naročito sastavljati.
Pronađoše, pričao je Cerović, Matu Glušca i dovedoše ga pred vladiku Rada.
- Matija, oli mi pomoći?
Mato, zagledavši se dobro u njega, reče:
- Šta bih ja znao tebi pomoći, kad vidiš da sam ispred tebe oborio oči? No, isto ću ti reći: ne idi u svijet, ne lezi nauznak i ne gledaj u mlade ženske oči, biće ti bolje!
Naredi da mu daju i trave koje je pomiješao, da jede med sa mladim skorupom, neslan mladi sir, da pije mlijeko, da ne jaše i ne hoda mnogo.
I tvorac "Gorskog vijenca", vele, za tri mjeseca dobro se oporavio, držeći se Matinih savjeta.
Novica Cerović likovaše:
- Eto, gospodaru, govorih li ja: samo svoj može od srca pomoći. Nije vajde tražiti ti pomoć od tuđina! Kolike silne pare bacismo u Mljetke, u Padovu, pa ti bi još gore. A Mato dođe, pogleda, i ko rukom odnese..."
(Nastaviće se) ------- Mitološke priče - Dobri i zli duhovi (7)
Ma koliko bili čudni i svemogući, hercegovački vidovnjaci nisu besmrtni. Od drugih se ipak razlikuju znajući kad će otići sa ovoga svijeta. Neobične priče o tome žive u narodu, koji ih ispreda i prenosi onako kako želi da bi uspomena na njih bila trajna. Jer, proroci su ljudska rijetkost, dar božiji. Takvi su bili proslavljeni Mato i manje slavni Drago Spaić
Na dan Svete Petke Paraskeve, pred svoju smrt, sjedio je Mato Glušac u kući svojih kumova Pavića i Petra Grgurovića u selu Glavici kod Danilovgrada.
Grgurovići su toga dana, kao i svi Bjelopavlići, slavili krsnu slavu. U dubokoj starosti, Mato je već nekoliko godina bio potpuno slijep. Jedan od pićara (gostiju), ne znajući za Matinu narav, zatraži da im djed nešto ispriča. Prisutni očekivahu da će se Mato na to ljutnuti, ali se malo zbuniše spazivši smiješak na starčevom licu:
- Evo da ti pričam, sine! Do nove godine nije daleko. Toga dana će ti Mato progledati ili umrijeti, ali, Bajove mi duše, prije umrijeti!..
I zaista. Na novu 1870. godinu Mato Glušac je umro u istoj kući u kojoj je sebi smrt prorekao.
Sutradan je sahranjen uz prisustvo seljana, od kojih nijedan za njim suzu nije pustio, ali su ga, pišu, "svi u svojim dušama zadržali kao nešto više od običnog čovjeka".
Čuveni hercegovački prorok i zduhać proživio je tako 96 godina...
- I nikad ga više niko nije nadmašio - reći će nam u trebinjskom selu Necvijeće pjesnik i vidovnjak Nikola Ninković, pokazujući duborez s likom Mate Glušca.
Ninković taj duborez ljubomorno čuva, pokazuje ga samo rijetkim gostima, a o proroku Glušcu, dodaje:
Drvo košćela čuva grob
- Na njegovom grobu nema nikakvog zapisa, sem što je na njemu izrasla jedna ogromna košćela, za koju se i inače smatra da je naročito drvo (posebno drvo). Slična košćela, starija od 400 godina, nalazi se u selu Mrkonjići, na polovini puta Trebinje - LJubinje, u Popovom polju. Po narodnom predanju, iznikla je onog jutra kada je Ana Jovanović u njoj rodila sina Stojana - budućeg svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca.
Košćela na Matinom grobu izrasla je na ivici groba, da bi žilama i stablom obuhvatila cio grob.
Godine 1900. pokušali su otvoriti taj grob da bi u njega sahranili nekog nevoljnika bez ikoga svoga, ali se pokazalo nemogućim, jer je Gluščev grob bio sav obrastao spletom debelih žila. Ova košćela je prešla metar u prečniku, raste i dan danji i najveće je drvo u crkvenoj porti - gdje se i danas pod njom obavljaju svi crkveni skupovi... U "Glasu Srpske" smo svojevremeno prenijeli i kazivanje Ilije Pešuta iz ljubinjskog sela Gradca, prema kome se, na onom stablu košćele u crkvenoj porti u Danilovgradu povremeno ukazuje lišaj, neobično nalik nečijoj glavi.
- To je vjerovatno Matina glava - govorio je, danas pokojni, Ilija, koji će doživjeti 102 godine.
"Sigurno nam nešto poručuje u ovim teškim vremenima... ali, eto, mi to ne znamo rastumačiti", vajkao se starac, koji je o ovom, ali i drugim stuhačima i prorocima znao lijepo kazivati.
No, nije Glušac jedini stuhač za čije se ime i prezime danas zna u Hercegovini. Zapisano je i ime Živka Lažetića, sina pokojnog Peše Lažetića iz Dobrelja.
"E, moj brajko", pričao je taj Živko, "kada ti se mi pobijemo sa Rudinskijem (Rudine su u bilećkom kraju) stuhama, da vidiš čuda i belaja! Mi vazda njih nadbijemo, ako im primorske stuhe ne dođu u pomoć. A ako im dođu, mi pobjegnemo u najviše planine - samo da ih odmamimo da nam ne čine zlo po poljima!"
Južnije, u Popovom polju, ljudi su imali i svoje viđenje o tome kako se uopšte postaje stuhač ili stuha:
"Kad ko hoće da bude stuha", vele, "treba da se za 40 dana ne umiva, ni Bogu moli. Nakon 40 dana mora da otiđe na kakvu zaravan, pa okruži oko sebe krug - i u taj krug sjedne... Domalo onda, dođe đavo pa ga pita hoće li u njegovu vojsku i u kakav će oblik da ga pretvori. On mu kaže, a đavo mu učini po volji - i tako je on postao stuhać.
Ako stuhać umre, a ne ispovijedi se, postane poslije smrti - vukodlak. No, ne vjeruju baš svi u tu verziju, a o vukodlacima ćemo ionako pisati kasnije...
Sada ćemo o odlasku onog proroka čija je slava odmah iza Matine - o Dragi Spaiću sa Zubaca kod Trebinja, čija je sudbina, iako bitno drukčija od Gluščeve, ipak zanimljiva...
Dan njegovog odlaska Zupčani su s interesovanjem očekivali!?
Deset godina ranije prorok je predvidio taj dan kao svoj posljednji, no svi su u trebinjskom kraju sumnjičavo vrtjeli glavom, pošto nije bilo nikakvog nagovještaja smrti - ni kroz bolest, ni kroz narušeno zdravlje, ni kroz opštu klonulost. Djelovao je čilo, kao da će još decenijama spokojno živjeti.
I tada, baš tog dana - za vrijeme kasne i uobičajene sjedeljke u njegovom domu, u prisustvu mnogih svjedoka, dogodilo se sljedeće: u kući su se najprije zatresli svi prozori i vrata, zalupalo staklo, iako nije bilo ni vjetra ni promaje. Naglo je skočio plamen upaljene svijeće! Drago Spaić je zavrnuo pantalone, kleknuo na koljena i stao s nekim da razgovara. U sobi se čuo i taj drugi glas, ali prisutni nikog sem Drage ne vidješe. Kad govor utihnu, bratić Božo ga upita s kim je to pričao. Odgovorio je smireno: "Sa Isusom Hristom, da me primi k sebi".
Potom je ustao, i huknuvši, legao na krevet, kao da se umorio... Bio je suton 10. maja 1939. godine.
Više nije ustao!!!
Molio se za ovaj svijet
Zupcima, Trebinjem i Mostarom (gdje je izvjesno vrijeme živio) pronese se glas: skončao je veliki hercegovački prorok Drago, tačno u minut kako je i najavio!
Na njegovom grobu kod crkve Svete Petke na zubačkom Grabu kod Trebinja danas stoji samo rečenica: "Ovđe počiva rab boži Spajić M. Drago prorok učitelj božanstva r. 1862. p. 1939". (Svuda se potpisivao sa Spaić, samo na spomeniku je Spajić).
U brošurici "Božja riječ ovoga vijeka sa otkrićem i poukom", koju je Drago (1925) o svom trošku štampao u Štampariji "Dudić" u Mostaru, pisao je da se zli dusi ovog svijeta samo postom i molitvom istjeruju, te da je to i više puta praktično dokazao:
"Jedanaest godina pisao je, molih se Bogu tri puta na dan za ovaj svijet. U godini jedanaestoj, kada bijah na molitvi, zaori se strašan glas sa neba i zavika: Zar nećeš prestati se moliti za taj svijet? Svijete i vi koji vjerujete, taj glas kaže kakav je gnjev na ovom svijetu".
(Nastaviće se) ----- Mitološke priče - dobri i zli duhovi ( 8 )
Evropa je bila suočena sa praznovjerjem masovnih razmjera, naročito u zaostalim, neprosvijećenim krajevima, gdje je nepismenost bila pogodno tlo za vračare, vještice i druge zle duhove.
Vračanje je zapadnu Evropu počelo da osvaja u šesnaestom vijeku, zbog čega je u Engleskoj 1604. godine donesen zakon o suzbijanju ove pošasti u narodu. Samo za prvih dvanaest godina vladavine Jakova Prvog osuđeno je na lomaču na stotine vještica ili osoba osumnjičenih da se bave vještičarenjem.
Kako praznovjerje uzima maha, izraženo u vidu vampirstva, ono prodire u najzabačenije istočne krajeve kontinenta. Sedamnaesti vijek bio je u tom pogledu karakterističan i na prostoru Balkana: narodno vjerovanje u vampire proširilo se na Grčku i istočne dijelove austrougarskog carstva.
Svjedočenja o živim mrtvacima u srednjem vijeku srećemo gotovo svuda po zapadnoj Evropi; u Britaniji, Francuskoj, Španiji, Portugaliji... Države istočne Evrope bile su gladne, siromašne, teško prohodne - naročito u planinskim regionima. Velika renesansna otkrića do njih su sporo prodirala a uz to - u tim dalekim državama sem malo građanstva, većina stanovništva je, pogotovo u selima, bila nepismena. Vračanje, koje se širilo pripovijedanjem putnika i prolaznika, je u takvim krajevima padalo na plodno tlo.
Inkvizicija
Drugi razlog je bio vjerske prirode. U romanskim katoličkim zemljama, poput Španije i Portugalije, rimska crkva se uz pomoć inkvizicije ustremila na krivovjerstvo i vražbine. I u protestantskim državama - kakva je bila Velika Britanija - anglikanska crkva je za vrijeme Stjuarta, kao još niko do tada, progonila vještice. Za to vrijeme, piše Marinji, istočne crkve s vizantijskim obredom su čak vračanje uključivale u liturgije - kao što je slučaj s vukodlacima u Grčkoj.
Grčko vjerovanje da se mrtvi lako brane od tjelesnog raspadanja i ustaju iz groba veoma je staro. Ovakvog "živog mrtvaca" Grci su zvali - "rikolaka", riječju za koju se smatra da potiče iz slovenskih jezika sa Balkana ili iz Karpata. Naški, znači - vukodlak.
Uglavnom se radi o osobama koje nisu sahranjene na osveštanoj zemlji, o onima koji su izvršili samoubistvo ili su izbačeni iz crkvene zajednice. Ovakve izmučene duše, kad napuste "mesni oklop", isprva bi bile bezopasne, ne bi željele da ugroze drugoga; dovoljno bi bilo da Crkva povuče anatemu i one bi našle svoj mir... Vukodlaci i kradljivi "živi mrtvaci" tek će se u evropskim srednjovjekovnim pričama početi pretvarati - i u vampire.
Između 16. i 17. vijeka u Evropi će biti opisano nekih 30 hiljada slučajeva ludila u kome bolesnik umišlja da se pretvorio u vuka. A kao u najzapadnijoj Evropi, tako će se po njenim istočnijim dijelovima poput Srbije, Češke i Mađarske proširiti priče o vukodlacima koji ljudima piju krv, pa početkom 17. vijeka naveliko srećemo "još nedozrele vampire" u Šleskoj, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Moldaviji, Rusiji...
Nakon strašne kuge, koja je 1710. opustošila istočnu Prusku, počeo je organizovani progon vampirstva. Otkopavani su grobovi po mjesnim grobljima da bi se dotukli domaći vampiri, koji su izazvali tu poharu i sada "vape za božijom šipčicom". U vezi s tim opisani su slučajevi dvojice seljaka Petra Plogojevića i vojnika Arnolda Paola.
Prva upotreba pojma "vampir" u zapadnoj Evropi bila je u 98. broju austrijskog časopisa "Vossishe Zeitung" iz 1725. godine. U časopisu je izvještaj prema kome je: u selu Kisiljevu umro izvjesni Petar Plogojević, a poslije njega i još deset osoba u naredna 24 časa! Na samrti bi ljudi procijedili da im se Plogojević ukazivao i da ih je davio te od toga moraju umrijeti, a Plogojevićeva supruga je pobjegla neposredno poslije ovih zbivanja, izjavivši da joj je u snu dolazio mrtvi muž - i tražio od nje svoje opanke. Iz Beča je upućen tim ljekara i stručnjaka u Kisiljevo kako bi utvrdili o čemu se zapravo radi. Nakon otvaranja kovčega, zapisano je da je tijelo u potpunosti bilo očuvano, a da je u njegovim ustima bilo malo svježe krvi.
Pored Plogojevića, austrijski i engleski izvori pominju Arnolda Paolea, vojnika, koji je imao bliski susret sa vampirom u Grčkoj, odakle je donio zarazu. Arnold je navodno ubio vampira, ali se poslije toga osjećao loše i ubrzo je umro u jednom selu kraj Beograda, poslije čega su otpočeli napadi vampira u tom kraju. Njegovo tijelo je kasnije ekshumirano (od strane vlasti!) i podvrgnuto "kuri" kocem, ali ni poslije toga napadi nisu prestali. Naime, malo kasnije će vampira Arnolda optužiti da je desetkovao stanovništvo i živinu u srpskom selu Medveđa!
Najpoznatiji srpski vampir je svakako Sava Savanović, lik iz pripovijetke "Posle dvadeset godina" Milovana Glišića, po kome je snimljen domaći horor film "Leptirica".
- Kako je umrli postajao vampir? - pita se u knjizi "Vampiri opet na pohodu" Žan Marinji. I odgovara:
"Teoretski svi poslije smrti mogu postati vampiri, s tim da su neki tome naročito podložni, kao izopštenici, samoubice, žrtve nasilne smrti, mrtvorođena djeca, čarobnjaci... i svi koji nisu sahranjeni na blagoslovljenoj zemlji"!
Vampiri i djeca
Ovu žalosnu sudbinu lako mogu dočekati i djeca rođena s izniklim zubima, kao i novorođenčad - rođena u posteljici (sjetite se priče o rođenju hercegovačkog proroka Mate Glušca te djeca sa veoma tamnim očima, crvenim madežima po tijelu ili crvenom kosicom. Kada takva lica umru, mora se, prema vjerovanju, dobro paziti kako se sahranjuju i u kakvu se raku zakopavaju. U Rumuniji umrlom zabijaju kolac u čelo ili mu tijelo izbodu iglama - ili ga namažu mašću i svinjčeta zaklanog na dan Svetog Ignjatija.
Da bi duši vampira spriječili povratak u truplo, umrlome u usta stavljaju neki predmet: u Rumuniji struk bijelog luka, u Grčkoj blagoslovljenu hostiju, u Saskoj limun. U Rusiji u raku za umrlim bacaju makova zrna, vjerujući da ih vampir, prije nego što izađe iz nje, svake noći mora prebrojiti. U istočnoj Srbiji kuće od vampira osiguravaju ucrtavanjem crnih krstova na kućnim vratima, malo dalje, u susjednoj Rumuniji, u sve sobe vješaju bijeli luk, a njegovim česnima natrljaju vrata, prozore, dimnjake, pa čak i otvore u ključaonicama. U Rusiji rastresaju makova zrnca ili trnje od šipurka po svim putevima koji vode od sela do seoskog groblja, ubijeđeni kako ih vampir mora sakupljati jednog po jednog prije nego što stigne do nečijeg gazdinstva.
(Nastaviće se) ------- Mitološke priče - dobri i zli duhovi (9)
U starim francuskim publikacijama prvi put su opisivani počeci vampirstva i spominjani srednjovjekovni pogledi zapadnih istraživača, ali će najimpresivnije obličje vampir dobiti tek 1897. u grofu Drakuli, u romanu Engleza Brama Stokera.
Kriptozoolozi (istraživači svijeta natprirodnih bića) u novije vrijeme ponovo traže i proučavaju stare francuske publikacije tipa "Le Mercure galant". U njima su prvi put opisani počeci vampirstva i spomenuti srednjovjekovni zapadni pogledi o toj temi. Međutim, najimpresivnije i najznačajnije literarno obličje vampir će dobiti tek 1897. u grofu Drakuli, u romanu Engleza Brama Stokera:
"Imao je orlovski nos", opisivao ga je Stoker, "jako raširene nosnice, široko čelo i lijepu crnu kosu koja se, ipak, prorijedila na sljepoočnicama. Guste obrve koje su dodirivale usta i oštri zubi, odavali su vitalnost izuzetnu za čovjeka njegovih godina. Brada mu bješe jaka, obrazi glatki. Iznenađivalo je njegovo neobično bljedilo: uši je imao bijele i veoma šiljate..."
Drakula (stvoren po navodnoj biografiji grofa Vlada Tepeša iz Vlaške) daleko je najpoznatiji lik cjelokupnog umjetničkog ciklusa posvećenog vampirima, najprije kao književna, pa pozorišna i onda filmska - po kojoj će ovog ljubavnika žednog krvi i upoznati najšira svjetska publika!
Posjetilac svoje žene
Nekako u isto vrijeme kada je Englez Bram Stoker književno uobličio Drakulu, svjestan brojnih ranije pominjanih izvora, u hercegovačkim gudurama - do kojih su se i saznanja i pismenost sporo probijali - Luka Grđić-Bjelokosić, za svoj račun i o svome trošku (pa time i sa manje ambicija), slušao je i bilježio ovdašnja vjerovanja i kazivanja o vukodlaku. Grđić piše:
"Osim stuhača, postaje vukodlak i onaj preko koga, kad umre u kući, pređe nekakva skotna četvoronožna životinja: mačka, kuja i tako dalje.
Vukodlaci izlaze noću iz grobova u bijelom mrtvačkom odijelu, pa idu po kućama i traže da li je šta iza kućne čeljadi preteklo od jela, pa jedu. Vukodlak najvoli u svoju kuću doći. Pripovijedaju da vukodlak dolazi svojoj ženi, te još, ako je lijepa - s njome i priliježe.
Desih se jednom (na sjeveru Hercegovine), kad žena pripovijedaše:
- A čuste li šta se dogodilo u selu B.....?
- Šta? - zapitaše druge dvije koje su se tu pridesile.
- Bogme, povukodlačio se Ђ. M. pa, da prostite, priliježe sa ženom. Eno je, gdje je zabređala (zatrudnjela)!
Žene se počeše krstiti, a domaćin će:
- A da neće to biti kao neke godine u Slivlju (selu između Gacka i Nevesinja)?
- Neće, neće! Ta ova je bila uvijek poštena žena... Eno se seljani spremaju da ga u nedjelju bodu trnovijem kocima!
Pripitah ja onda domaćina, a šta se to desilo u Slivlju, a on mi ispriča:
- Tu neke godine umrije neki T. B. Osta mu žena mlada, pa se s nekim u selom zaašikova, dok joj taj ne upleha (ne napravi) dijete. Kad se grijeh pokaza, ona ni pet ni šest no da joj čovjek dolazi noći kao vukodlak! Pop onda uze ženu na ispovijed, te ti ona pred cijelijem narodom priznade da je grijeh imala... Čini mi se, vaistinu, da su svi vukodlaci takvi!"
Hercegovci, najčešće, nisu pravili znatniju razliku između vukodlaka i vampira. Pa tako jedan neimenovani junak iz hronika Joanikija Pamučine kazuje kako se uništava vukodlak u ovoj regiji:
Prvo se, veli, pepelom obaspe sumnjivi grob, pa se ujutro gleda ima li kakva rupa na grobu i tragova po pepelu. Ako se spaze sumnjive stope po pepelu, otkrije se grob, donese koža od bika junca i provrti na sredini. Kroz tu rupu na, sredini kože, osumnjičenog bodu zašiljenim kocem od crnog trna... Mora se bosti kroz junčevu kožu, jer ako bi krv koju je vukodlak po noći popio nekog poškropila i on bi postao - vukodlak!
Zapadni svijet je u međuvremenu od vampira Drakule napravio profitabilnu ikonu industrije straha. Rovarilo se po starim skaskama i predanjima. Vampira ima svuda gdje ima ljudi, pisali su ushićeni esejisti; ima ih u staroj Grčkoj, starom Rimu, u Indiji, Francuskoj, Njemačkoj, Kini... I posvuda ulivaju strah kao epidemija!
Vampir je, dodavali su, besmrtan; ne umire od starosti, a jača svaki put kad se napije ljudske krvi. Štaviše, može se podmladiti ako pije mladu krv; tijelo mu ne baca nikakvu sjenku i ne ogleda se u ogledalima... Vampir se može pretvoriti u maglu, u vuka, u slijepog miša. Fluidnog tijela, provlači se poput dima kroz neprimijetne otvore; upravlja pacovima, vukovima, slijepim miševima. Konačno, vidi u mraku poput mačke... A ipak, podsjeća filmski kritičar Ranko Munitić (u knjizi "Čudovišta koja smo voleli"), "uprkos svim ovim sposobnostima, vampir nije svemoćan. Na svoj način veći je zatvorenik od robijaša sa galije i ludaka iz ćelije. Zašto? Zato što se mora pokoravati izvesnim zakonima prirode. Ne može ući u nečiju kuću ukoliko nije pozvan. No nakon toga može ulaziti koliko želi. Njegova moć, kao i ona zlih duhova, prestaje u zoru. Izmeniti lik može samo u podne ili uveče. Može se odmoriti samo jedino na zemlji u koju je bio sahranjen, ili u nekom obeščašćenom grobu. Teško ga je odagnati egzorcizmom. Ipak, škode mu cvetovi i glavice belog luka, onda glogov cvet: kad se stave na poklopac njegovog mrtvačkog sanduka, sprečavaju ga da izađe. Uzmiče pred krstom... Kažu da može preći vodu samo za vreme plime. Posvećeno tane, ispaljeno kroz daske njegovog sanduka, može ga ubiti; takođe i usijani kolac zaboden u srce..."
Više od dvije stotine kino-priča dosad je snimljeno o vampirima; u svim razvijenijim kinematografijama, ali i Meksiku, Japanu, Turskoj, Južnoj Koreji, Grčkoj, na Filipinima, u Australiji... Najviše, naravno, o Drakuli.
Zapis hroničara
Pa nakon ovih podataka, ne bi se moglo reći da je sasvim uvela primjedba počivšeg hroničara Pamučine, koji ispod notica o hercegovačkim vukodlacima zapisa:
"Isti prosvijećeni Evropejci potvrđuju da mogu biti vukodlaci (što se ja čudim), ali za moga vremena u Hercegovini, mnoge su grobove otvorali, one za koje su govorili, da su vukodlaci, pa su sve nalazili raspa(d)nute ljude, a nijednog nisu našli da je vukodlak. No to drugačije biva. Najčešće se vukodlaci ukažu kad poraste bostan (lubenice i dinje), grožđe i kukuruz, pa oni lupeži koji kradu, uzmu obnoć bijele košulje, te ih obuku povrh haljina, zaviju glavu bijelijem i objese bijel postav niza se. Sve kao što se uobičava kad se mrtvi zakopavaju. Još privežu i nekakvo gvožđe pa pozvekuju (zveče) stanu bučati, rikati, rzati i revati... i tim poplaše pudare i poljare, te napadnu i pokradu pune vreće. A tako pokradu mnoge kuće. To se najviše čini u Gabeli, i preko austrijske granice - u Metkovićima i po župama. Ali već se svijet osvijestio, pa i mnogi vukodlaci glavom plate."
(Nastaviće se) ------
|
|