Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 3, 2012 9:56:25 GMT -5
Последњи диктатор и шампиони демократије НЕДЕЉА, 29 ЈУЛ 2012 14:44
ИГОР ДАМЈАНОВИЋ, ИН4С
Непосредно након распада СССР током прве 4 године самосталности Бјелорусије, економска ситуација у овој младој држави била је можда и тежа него у било којој бившој републици СССР-а. Држава се налазила у потпуном расулу, просјечна зарада износила је 30 њемачких марака, незапосленост је рапидно расла из мјесеца у мјесец, а народнa имовина немилице пљачкана.
БДП је био је практично преполовљен у поређењу са последњом годином постојања СССР-а, док је хиперинфлација износила 500% на годишњем нивоу. Започета транзиција привреде водила је ка анархији и пропасти бјелоруског друштва, без изгледних шанси да буде избјегнут потпун привредни крах. Власт у земљи налазила се тада у рукама про-западних политичара. Ствари ће се радикално промијенити 1994. године, када на пресједничким изборима побјеђује независни кандидат Александар Лукашенко. Овај бивши директор колхоза и посланик у парламенту, важио је апсолутног аутсајдера на почетку изборне кампање. Међутим тада очајни народ Бјелорусије, повјеровао је његовим обећањима и поклонио му 45% у првом, а чак 80% подршке у другом изборном кругу.
За разлику од неких балканских политичара, који су популистичку реторику користили само као инструмент за освајање власти, Александар Лукашенко је озбиљно схватио своја предизборна обећања. Напустио је доташњи нео-либерлни концепт економског уређења, зауставио пљачкашку приватизацију и вратио државну контролу над стратешким привредним гранама. Потпуна приватизација је спроведена само у оним предузећима, која у концепту комбинације приватног и јавног партнерства нијесу била у стању да успјешно послују. Позитивни резултати Лукашенкове владавине услиједили су брзо. БДП се за 5 година вратио на ниво последње године СССР и наставио даље стабилно да расте по стопи од 8-10% годишње.
Економска ситуација у овој бившој совјетској републици данас је далеко просперитетнија од већине некадашњих комунистичких земаља, које су током последње деценије постале чланице ЕУ. Царинска унија и државна заједница са Русијом, омогућила је очување и ревитализацију стратешких привредних грана из времена СССР, попут индустрије трактора, тешких камиона, тролејбуса и медицинске опреме. Током Лукашенкове владавине значајно је увећана продуктивност тамошње пољопривреде, која за своје вишкове има сигуран и повлашћен пласман налази на руском тржишту. Стопа незапослености износи мање од 2 %, док је већина наслијеђеног спољњег дуга враћена.
Са друге стране Русија по привилегованим цијенама Бјелорусији испоручује енергенте, који су тако домаћој привреди и просјечним грађанима доступни под много повољнијим условима него у било којој земљи Европске уније. Просјечна зарада у Бјелорусији износи око 550 долара, уз знатно повољнији паритет куповне снаге него у било којој држави чланици ЕУ. Социјална и здравствена заштита становништва у овој земљи задовољава највеће свјетске стандарде. Снажну потпору привредном расту даје моћан банкарски сектор, над којим је очувано домаће власништво и успостављена строга државна контрола. У 2006. години забиљежене су рекордних 11 милијарди долара инвестиција у бјелоруску привреду, од чега је чак 9 милијарди обезбијеђено из домаће акумулације.
Александар Лукашенко је један од свјетских лидера са највећом процентуалном подршком свог народа. На последњим пресједничким изборима, освојио је трећи узастопни мандата уз стандардну подршку 80% изашлих гласача. Прозападне политичке партије на последњим бјелоруским парламентарним изборима нијесу успјеле да освоје ниједан посланички мандат. На њиховим периодичним протестима против наводне Лукашенкове диктатуре у милионском Минску, присуствује једва неколико стотина људи. Међутим нико од противника у земљи и иностранству никада није оптужио бјелоруског пресједника да је злоупотребом пресједничких овлашћења омогућио безобзирно богаћење свом политичком окружењу и члановима породице.
Позитиван примјер успјешног економског развитка Бјелорусије, мале земље чија власт одбија да слијепо слуша западне диктате, утицао је да се Александар Лукашенко одавно нађе на мети многих западних центара моћи тзв. бранитеља демократије и људских права.Током последње деценије САД и земље чланице ЕУ увеле су читав сет економских и политичких санкција бјелоруској држави. Умјесто да се усвоје нека од позитивних економских искустава Бјелорусије, прије неколико недјеља владе Црне Горе и Србије придружиле су се западном режиму санкција према тој земљи. Поново смо колективно заборавили да је током НАТО агресије 1999. године, Бјелорусија била наш једини истински пријатељ. Александар Лукашенко је био једини свјетски лидер који је у сред НАТО бомбардовања посјетио Београд. Његова администрација је неколико мјесеци пред почетак НАТО агресије показала спремност да прекрши од стране УН наметнути ембарго на увоз оружија и нашој земљи испоручи неколико батерија савременог против ваздушног система С300 и око 50 неремонтованих авиона МИГ 29. Међутим немар наших тадашњих државника, који нијесу озбиљно вјеровали у могућност НАТО агресије утицао је да се ова за нашу земљу спасносна понуда бјелоруских пријатеља не реализује. Остаје отворено питање да ли би се НАТО икада усудио покрене операцију цинично названу ''Милосрдни анђео'', да је наша земља дошла у посјед ефективних одбрамбених потенцијала, великодушно нуђених од пријатељске државе којој данас уводимо санкције.
Западни центри моћи који деценију уназад у балканске шампионе демократије промовишу Мила Ђукановића и Хашима Тачија, а бјелоруског пресједника Александра Лукашенка квалификују као ''последњег европског диктатора''. www.in4s.net/index.php/politika/drugi-pisu/23806-poslednji-diktator-i-ampioni-demokratije_____________________ _____________________ DRUGI CLANCIANTI NATO - RAZLOZI PROTIV NATO illyria.proboards.com/index.cgi?action=display&board=jugoslavijayugoslavia&thread=36255&page=1
---------- Genetski modifikovana hrana! Više stete/koristi?
illyria.proboards.com/index.cgi?action=display&board=jugoslavijayugoslavia&thread=36262&page=1
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 3, 2012 9:59:40 GMT -5
Европска маскарада ПЕТАК, 03 АВГУСТ 2012 06:48
ИГОР ДАМЈАНОВИЋ, ИН4С
Иза привидног консенуза свих друштвено-политичких субјеката о потреби безусловне интеграције незавнисне државе Црне Горе у Европску унију, крију се двојаки мотиви. Владајуће структуре интеграцијом у ЕУ желе маскирати поразне резултате своје вишедеценијске владавине. Током овог периода позатваране су многе некад успјешне фабрике. Од некад озбиљне црногорске индустрије опстао је само КАП. Такође ништа није урађено на отварању нових производних постројења. Уколико се поклекне пред притисцима западних центара моћи и угрози даља производња КАП-а, Црна Гора ће можда постати једина држава на европском континенту која практично не производи ништа.
Са друге стране, опозиционе политичке партије вјерују да је за њих прави пут увјеравање западних центара моћи да су они много ревноснији и послушнији реализатори њихових налога од партија на власти. Наивно очекују да ће производ такве сулуде стратегије бити престанак интереса запада да подржава режим Мила Ђукановића. Заборављају да су лицемјерне западне силе у неколико пређашњих наизглед критичних ситуацја за црногорски режим, правиле јавности невидљиве компромисе и тако посредно аминовале даљи Ђукановићев опстанак на власти. Сјетимо се припремљене, а никад активиране оптужнице против Мила Ђукановића за ратне злочине пред Хашким трибуналом, пропалих оптужби за шверц цигарета у Италији, заборављене секс трафикинг афере ''Молдавка С.Ч.'', те дешавања уочи и током референдума о државно правном статусу 2006. године. Повлачење министра Милана Роћена и недавно отварање преговора са ЕУ, указују да је неки сличан компромис између Ђуакновића и Брисела поново постигнут. У евентуално пуној интеграцији независне државе Црне Горе у лицемјерну ЕУ, наши опозиционари виде погодну прилику којом би замаскирали своју вишедеценијску неспособност да смјене режим и навели народ да заборави бројне примјере њихове отворене и латентне кохабитације са режимом у историјским дешавањима током предходне двије деценије. Дакле и једни и други у тзв. европским интеграцијама виде изванредну могућност за прање својих прљавих политичких биографија. Најмање се код овог привидног консензуса јавности о неопходности тзв. европских интеграција води рачуна о интересима грађана. Евентуално избацивање Грчке из тзв. европске монетарне уније поставило би засигурно трајну рампу било каквом проширењу ЕУ у догледној будућности, па макар овдашње земље потпуно задовољиле све економске и политичке критеријуме за пријем у чланство, укључујући и евентуално србијанско признање лажне државе Косово. Ово није наравно једини унутрашњи проблем у функционисању бриселске администрације, који доводи у питање перспективу и опстанак Европске уније у садашњој форми. Распад европске монетарне уније и редефинисање садашњег политичког устројства ЕУ предвиђају најзначајније свјетске финансијске компаније и познати интелектуалци, укључујући и свемоћног Џорџа Сороша.
("Shorting" = Kupovanje akcija u pretpostavci da ce da padnu)
Нажалостовим могуће судбоносним темама не поклања се никаква пажња како у Црној Гори, тако и у осталим балканским земљама. Алтернативе тзв. евро-атлантским интеграцијама одавно су табу тема на брдовитом Балкану.
Може се поставити питање да ли између проблема у пословању КАП-а, некоришћења бенефита по основу привредног споразума са Русијом и интеграција у НАТО и ЕУ постоји нека прикривена веза? Умјесто официјеног назива компаније која последњих година газдује КАП-ом у свим медијима потенцира се именица Руси. Очигледне су зле намјере наручиоца овог спиновања јавности да се у Црној Гори креира негативан руски имиџ и створи илузија да је Русија узрочник многих проблема просјечног црногорског грађанина. Никоме од тзв. овдашњих независних новинара није пало на памет да направи компаративну анализу случаја КАП-а и примјера смедеревске жељезаре САРТИД. Овај стратешки привредни гигант из времена бивше СФРЈ, вишеструко вреднији од подгоричког КАП-а, практично је бесплатно предат америчкој компанији ''УС СТИЛ''. У старом привредном субјекту уведен је прво стечај, а потом су сви дугови пребачени на државу. На крају је за симболична средства ''УС СТИЛ'' преузео потпуно фунционалну фабрику, у форми откупа стечајне масе. Подсјећања ради скандалозна дешавања око приватизације САРТИД-а временски коинцидирају са атентатом на србијанског премијера Зорана Ђинђића.
Док је цијена челика била висока на свјетском тржишту, практично поклољена жељезара је пословала успјешно, а америчка компанија профит износила из Србије. Када је дошло до промјене цијене челика на свјетским берзама, амерички власници напустили су САРТИД и фабрику са неизвјесном перспективом вратли на управљање држави. Ниједна друштвено-политичка организација у Србији тада није поступила неодговорно попут наше овдашње јавности, која на основу изолованих проблема у пословању једног привредног субјекта покушава генерализовати и уништи вјековима грађене пријатељске односе Црне Горе и Русије.
Црногорска друштвено политичка сцена данас неодољиво подсјећа на један траги-комичан карневал са актерима одјевеним у евро-атлантске маске, чији нажалост крајњи исход може бити спаљивање КАП-а, јединог преосталог субјекта који у независној држави Црној Гори нешто производи.
www.in4s.net/index.php/politika/drugi-pisu/24097-evropska-maskarada
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 3, 2012 10:00:00 GMT -5
Глинени голубови Европе ПЕТАК, 03 АВГУСТ 2012 07:32 АЛЕКСАНДАР Б. ЂИКИЋ /
НОВА СРПСКА ПОЛИТИЧКА МИСАО
Потпуно сам престао да обраћам пажњу на Црну Гору. Једноставно више немам снаге. После толиких тона отровних стрелица одапетих према нама (а и мени самоме као делу нас), дошао сам у искушење да предложим ауторима уџбеника из географије да напишу да иза Меховог крша, нема ничега. Тама над безданом. Толико су ме перјаници нове црногорске политичке мисли (НЦПМ), а пре свих Мишко и Ранко, убедили да смо ми безнадежан случај дежурних криваца, којима ниједна казна није примерена. Све сам то некако истрпео, и помирио са тим да нема наде. Изненада, као зрак светла на крају тунела, на сајту Политике прочитах напокон један охрабрујући наслов:„Црногорски ресторан не служи Србе“. Какав цивилизацијски искорак! Напокон, помислих, Срби мирне душе могу да иду у Црну Гору, без страха да ће завршити на менију у неком црногорском ресторану. Али, све што је лепо траје кратко.
У ствари, Политикиним текстом хтело се рећи да тамо неки црногорски етно-сељак у свом етно селу не услужује Србе. То му је испод части. Штавише, како и доликује древним јунацима, ишћера` је из локала чак „петоро ђеце и обије жене“. Пазите, у земљи која куца на врата ЕУ, земљи која претендује да буде неко на туристичкој мапи Балкана, земљи која себе декларише као еталон демократије, е у таквој земљи у туристичком објекту дешава се прави расистички напад. И сад шта ће бити са тим етно-сељаком и није важно. Вероватно ће се у његовом окружењу уз гусле опевати неопевано јунаштво над једном калуђерицом, и једном мајком са петоро деце. Међутим много је важно овај расистички испад схватити врло озбиљно, јер није дотични етно-сељак изникао ниоткуда. Он је само продукт једног дуготрајног процеса.
Већ предуги низ година траје нешто што ми називамо сатанизацијом Срба. То је један процес у коме је врло: модерно, паметно, профитабилно, интелектуално, практично, политички исправно, и изнад свега “IN”, свуда и на сваком месту: нападати, газити, мрвити и мрцварити Србе јер ће на тај начин овај свет бити бољи, праведнији, толерантнији и шта већ све не! Мржња према Србима је постао пин-код за многе банкомате овога света. Само убаците ИД картицу и банкомат вам каже: „Добродошли у Фонд за лепши свет. Укуцајте ПИН-код и притисните ЕНТЕР“! Активисткиња Фонда за лепши свет укуца тражени ПИН: СРБОМРЖЊА и укуца ЕНТЕР, и лепши свет јој се аутоматски отвара. И тако то траје ли траје, а банкомат је увек пун.
У време када се расизам свуда и на сваком месту кажњава и искорењује, једино је овај још увек некажњив, штавише врло је пожељан.
Код нас се то и не схвата одговарајуће озбиљно. Веома често ћете чути ових дана наше суграђане који препланули дођу са плавог Јадрана: Хвара, Макарске или Примоштена, како су врло лепо провели одмор, јер им нико није сломио ретровизор, а ни кола им нису спрејисана слоганом „Србе на врбе“, а и прослава „Олује“ је била врло добро припремљена. Пазите шта је постало мерило доброг провода у Србији 21. века. Важно је да сте ви доказали своју европску посвећеност одласком у Хрватску и да сте у Београду ИН, па макар после тога на Карабурми морали да монтирате нову „шоферку“.
Нико се код нас овим феноменом није бавио на прави начин, ни у политици, ни у медијима, ни у невладином сектору. А проблем је озбиљан. Овакво стање Србе одређује као легитимну мету било где да се нађу. Више и није вест да се на пример, нападне неки Србин у Бечу зато што у Кијеву Хрватска игра неку утакмицу.
Није необично да се с времена на време неки матурант врати у Србију из Прага или Будимпеште са екскурзије разбијеног носића, зато што је аутобус његове гимназије био паркиран поред аутобуса Вараждинске или Мостарске гимназије, па су мали Хрвати мало вежбали европејство.
Пре две године, на правди Бога у Охриду је убијен 34 годишњи Дејан Новаковић из Београда, од стране познатог локалног македонског националисте, који не види да му је Охрид већ 70% шиптарски, али му баш смета младић из Београда, и мора да га убије. За тај злочин, зликовац је осуђен на вишеструко мању казну него што се осуди владика Јован за неплаћену струју.
У које год европско летовалиште да одете, срешћете вома често младе људе са свих страна који на себи носе мајице са симболима земље из које долазе: France, Scotland, Russia, Lithuania… али ћете се тешко одлучити да носите мајицу на којој ће писати Serbia. Зашто? Зато што тиме легитимишете себе као мету.
Ми повремено имамо министарства за бригу о дијаспори, и сличне ствари. Али нико се озбиљно не бави овим феноменом. Наше власти морају бити свесне, да на основу климе која се формира око нас, и то углавном одавде, ми се у Европи посматрамо као нека неприпадајућа раса. Нова влада коју смо добили се овим феноменом мора најозбиљније позабавити. Држава ваљда и служи за то да штити и заштити своје поданике. Можда ми и не желимо у ЕУ, али нас зато не треба убијати. И то је ваљда неки европски стандард.
Коначно, да ли се икада неко из наших НВО или наших политичара, корисника горе описаног банкомата који Србију и наш народ третирају по фуј-пљус принципу (а има их и у парламенту), запитао да можда, барем малкице није својим деловањем допринео да се код локалног силника из Охрида активира окидач да убије Дејана Новаковића, или да несрећни етно-сељак из Његуша избаци жене и децу из свог ресторана, само зато што су Срби? Али баш само из тог разлога. Болесног, али ипак разлога. www.in4s.net/index.php/politika/drugi-pisu/24109-2012-08-03-07-37-12www.nspm.rs/istina-i-pomirenje-na-ex-yu-prostorima/glineni-golubovi-evrope.html
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 3, 2012 10:00:37 GMT -5
Пут Црне Горе у ЕУ: специфична политика и економски лавиринти 27. јул 2012.
Дмитриј Семушин Самит Европске уније у Бриселу је у јуну 2012. усвојио одлуку да отпочне преговарачки процес са овом маленом балканском земљом о њеном уласку у ЕУ. С друге стране, јасно је да је Црна Гора врло погодан терен за пропагандну акцију Европске уније на Балкану.
Извор: Getty Images. Црна Гора је у децембру 2008. године поднела кандидатуру за улазак у Европску унију. Додуше, она је и пре тога „без куцања“ ушетала у ЕУ када је у јануару 2002. године прогласила евро својом званичном валутом. Међутим, ту „своју“ валуту Црна Гора нема право да емитује, обзиром да није чланица еврозоне, па мора да се задовољи новчаним средствима која јој пристижу из иностранства. Одлуку о почетку преговарачког процеса са Црном Гором донео је Савет министара спољних послова ЕУ у Луксембургу 26. јуна 2012. године, а 29. јуна је та одлука на самиту ЕУ само формално потврђена. Преговори о ступању Црне Горе у Европску унију, како се очекује, трајаће неколико година. Подносилац кандидатуре, у складу са важећим стандардима Европске уније, треба да испуни предуслове из 35 различитих области. Основни предуслови су добро познати. Пре свега, Црна Гора треба да поведе борбу против организованог криминала и корупције. У вези са тим је Савет министара спољних послова ЕУ у Луксембургу обавезао Европску полицијску службу (Европол) да састави извештај о организованом криминалу у Црној Гори, и тај извештај ће бити укључен у мониторинг преговарачког процеса. Није ваљда Европској унији потребна борба против корупције? Ево, рецимо, 5. јуна ове године су баш по том основу ухапшени бивши градоначелник Будве Рајко Куљача и његов бивши заменик Драган Маровић. Случајно је Маровићев брат истовремено и политички противник Мила Ђукановића, а овај, да подсетимо, читаве две деценије доминира у политичком животу Црне Горе. Сада у Бриселу не могу да схвате где је ту борба против корупције, а где локални обрачун провинцијских политичара. Али то у суштини није ни битно. Битно је нешто друго: почетак преговарачког процеса са Црном Гором је уствари покушај Европске уније да демонстрира активност, јер ако буде пасивна изгубиће свој садашњи утицај у региону који се у Европи зове „Западни Балкан“. У стварности, међутим, даља интеграција у региону највише зависи од тога како ће се Европска унија изборити са највећом кризом од почетка њеног постојања. Јасно је да је управо сићушна Црна Гора, која према попису из априла 2011. године броји свега 626 хиљада становника, врло погодан терен за пропагандну акцију Европске уније на Балкану. Од бивших југословенских република за сада је само добростојећа Словенија ступила у Европску унију и еврозону. Хрватска је пре тачно годину дана успешно завршила преговоре о ступању у ЕУ и може се очекивати да ће већ наредног лета, после процедуре ратификације, постати њена чланица. Србија се тек нада да ће ове године бити одређен датум почетка преговора са Бриселом о њеном чланству у ЕУ. Што се тиче Македоније, на њеном путу у Европу за сада чврсто стоји Грчка, јер још увек не могу да се договоре о називу те земље. Босна и Херцеговина је као држава, по мишљењу Европљана, тек недавно почела да даје знаке живота. Косово формално не може да учини ниједан конкретан корак ка ЕУ, јер 5 од 27 земаља Европске уније сматра да одвајање те покрајине од Србије није законито. Дакле, на поменутим примерима се добро види да је управо сићушна Црна Гора, која према попису из априла 2011. године броји свега 626 хиљада становника, врло погодан терен за пропагандну акцију Европске уније на Балкану. Истина, тај терен има и своје недостатке, и то прилично очигледне. Привреда Црне Горе сада није баш у најбољем стању. У 2011. години су њени приходи износили 1.2 милијарди евра, а расходи 1.35 милијарди, тако да је дефицит буџета за исту годину износио 4,8% бруто домаћег производа. Бруто домаћи производ је у 2011. години повећан за 2,2%, али у текућој години тешко да ће та вредност бити много већа од једног процента. Спољни дуг Црне Горе је у 2011. години износио 710 милиона евра или 45% од бруто домаћег производа земље. Просечна месечна плата, кад се одбију порези, у Црној Гори данас износи 491 евро. Ниво незапослености је висок: 11,5%. Европској унији тек предстоји да се снађе у лавиринтима сиве економије ове балканске земље, а то значи да ће у свим фазама преговора са Црном Гором имати пуне руке посла. Завод за статистику Црне Горе „МОНСТАТ“ уочи почетка преговарачког процеса са ЕУ објавио је податке о стању спољне трговине на основу којих није јасно како та земља уопште може да постоји. У првих пет месеци текуће године обим спољне трговине Црне Горе износио је 845 милиона евра, што је за 0,8% више него у истом периоду прошле године. При томе је Црна Гора извезла робе у вредности од 150,4 милиона, што је за 16,7% мање него у истом периоду прошле године, а вредност увезене робе износи 695,2 милиона, што је за 5,6% више. Када је у питању извоз, главни партнер Црне Горе је била Хрватска са 40,9 милиона евра, иза ње су Србија са 29,1 милиона и Мађарска са 10,3 милиона. Највише робе је увезено из Србије – 194,8 милиона евра, затим из Грчке 60,9 милиона и Босне и Херцеговине 48,8 милиона евра. Такав дефицит трговине Црне Горе сведочи о томе да овој земљи за опстанак није довољан приход од производње, него је потребан и неки други извор средстава. И заиста, према званичној статистици за 2011. годину, удео услужних делатности у структури економије Црне Горе (са њених 3 милијарде евра бруто домаћег производа) износи 87,9%, док индустрија покрива само 11,5%, а пољопривреда 0,8%. Добро је ако дефицит спољне трговине надокнађују страни туристи и уплате из иностранства, али свакако је јасно да диспропорција у статистици Црне Горе очигледно сведочи о постојању „црних рупа“ у економији ове балканске земље. У сваком случају, Европској унији тек предстоји да се снађе у лавиринтима сиве економије ове балканске земље, а то значи да ће у свим фазама преговора са Црном Гором имати пуне руке посла. Аутор је европски коментатор Информационе агенције REGNUM. ruskarec.ru/articles/2012/07/27/put_crne_gore_u_eu_specificna_politika_i_ekonomski_lavirinti_15843.html
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 3, 2012 10:01:13 GMT -5
Spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore Januar-April 2012.godine May 19, 2012
U saopštenju Zavoda za statistiku Crne Gore piše:
Ukupna spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore za period januar-april 2012. god. prema preliminarnimpodacima iznosila je 642,4 mil.eura što ukazuje na pad od 0,5% u odnosu na isti period prethodne godine.
Izvezeno je robe u vrijednosti od 115,6 mil.eura, što je manje za 21,4% u odnosu na isti period prethodne godine, a uvezeno za 526,8 mil.eura, što je više za 5,6% u odnosu na isti period prethodne godine.
Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je 21,9% i manja je u odnosu na pokrivenost u istom perioduprethodne godine, kada je iznosila 29,5% .
U strukturi izvoza prema klasifikaciji SMTK (Standardnoj međunarodnoj trgovinskoj klasifikaciji) najviše su zastupljeni Proizvodi svrstani prema materijalu- sektor 6, u iznosu od 64 mil.eura (koju čine: Obojeni metali u iznosu od 52,4 mil.eura i Gvožđe i čelik u iznosu 8,8 mil.eura).
U strukturi uvoza prema klasifikaciji SMTK (Standardnoj međunarodnoj trgovinskoj klasifikaciji) najviše su zastupljeni proizvodi sektora 3 – Mineralna goriva i maziva u iznosu od 112,5 mil.eura (koji čine: Nafta inaftni derivati u iznosu od 61,7 mil.eura i Električna energija u iznosu od 46,7 mil. Eura) .
U izvozu, glavni spoljnotrgovinski partneri, pojedinačno, bilu su: Hrvatska (34,7 mil.€), Srbija (23,5mil.€), Bosna i Hercegovina (7,8 mil.€).
U uvozu, glavni spoljnotrgovinski partneri, pojedinačno, bili su: Srbija (150,1 mil.€), Grčka (45 mil.€) I Bosna i Hercegovina (36,8 mil.€). Spoljnotrgovinska razmjena bila je najveća sa potpisnicama CEFTA sporazuma i Evropskom unijom.
Zahvaljujući ogromnom rastu izvoza u Hrvatsku, izvoz u BJR je povećan za 56,5%, dok je u ostale zemlje smanjen za 60,7%, najviše usled smanjivanja izvoza u Italiju i Mađarsku.
Uvoz iz BJR je povećan za 4,5%, a iz ostalih zemalja za 6,6%. www.makroekonomija.org/crna-gora/spoljnotrgovinska-razmjena-crne-gore-januar-april-2012-godine/
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 3, 2012 11:26:02 GMT -5
"PORODICA Odbrana i poslednji dani"
TO TRAŽI EU?
EUtopija, tvorevina na ivici raspada, povod je domaćim žutokrakima za uvođenje svih mogućih ludosti pod izgovorom priče o „ljudskim pravima“, koja EU hoće i traži. Naravno, evropska birokratija, koja se odavno bori protiv hrišćanskih vrednosti, ima svoje ciljeve, od kojih je masovno uvođenje „veselništva“ jedan od prioriteta. Ali, to uopšte ne znači da EU može nametati svojim članicama sve što poželi u okviru tzv. „prava seksualnih manjina“; i ne samo u toj oblasti, nego u celokupnoj oblasti morala. Dovoljan je primer Poljske: ona je, pre ulaska u EU, početkom devedesetih, vratila veronauku u škole, formirala osmočlani savet za praćenje hrišćanih vrednosti na radio i televizijskim programima, a u Ustav Poljske uneto je pozivanje na Boga i hrišćansko nasleđe poljske nacije. Kada je Poljska pristupala EU, jedan od uslova je bio da niko nema prava da traži ukidanje zakona o zabrani abortusa (osim u slučajevima kada je ugrožen život majke). Kada je u leto 2003, senatorka Marija Šiškovska pripremala zakone za proširenje prava homosekusalaca (priznanje prava homoseksualnog partnerstva kao svojevrsnog braka, osim usvajanja dece), Katolička crkva Poljske, predvođena vatikanskom Kongregacijom za doktrinu vere, a uz pomoć katoličkih političara, krenula je u oštru kampanju da se to ne dozvoli.
Snažna politička grupacija, Liga poljskih porodica, najoštrije se suprotstavila, često sprečavajući pokušaje gej paradiranja. Leh Valensa je izjavljivao: „Moje uverenje je da tim ljudima treba pomoć lekara. Šta bi bilo kad bi svi ljudi bili takvi – ne bismo imali potomke!“ Godine 2002, u okviru predsedničke kampanje, pitanje homoseksualnosti bilo je jedno od ključnih pitanja, jer je Katolička crkva od svih kandidata tražila da se o njemu izjasne. Marijan Kržakovski, kandidat Solidarnosti, izjasnio se protiv homoseksualnih brakova i prava da oni usvajaju decu, a Marek Savicki, iz Poljske seljačke stranke, rekao je da je homoseksualizam lažno pitanje, jer ima toliko drugih pitanja koja treba rešiti. Zbog svega ovoga, ali i zbog ostalih lokalnih specifičnosti, zasnovanih na poljskom moralnom nasleđu, EU komesari su morali da se udvaraju domaćem katolicizmu, pa je evropska ministarka Danuta Hibner 2002, na sastanku sa predstavnicima poljskih crkvenih medija, stigla da izjavi da EU nema nikakav uticaj na svoje članice kad je moral u pitanju, i da se ne meša u pitanja abortusa i eutanazije. (I Irska i Malta ušle su u EU sa oštrim ograničenjima abortusa, a tek je ne nedavnom referendumu na Malti dopušten razvod braka, koji je, po katoličkom kanonskom pravu, koga se La Valeta držala, do sada bio zabranjen!)
Dakle, nametanje homoseksualnih brakova i usvajanja dece od strane istih nije uslov za ulazak u EU; samo, domaći evrounijati su spremni da idu tri koraka ispred EU zahteva, da bi pokazali da su, kako reče Tadić Basari, spremni za „preobrazbu“ Srbije.
______________
Od pisca ovih redova
Ovo nije običan novinarski članak. Koštao me je vremena i nerava, i mnoge reči su me žegle dok sam ih pisao; mračnu budućnost svog naroda i čovečanstva, lišenog moralnih orijentira, video sam jasno, i ništa manje napeto od Aleksandra Dunđerina. Pa ipak, niti se predajem, niti to bilo kome preporučujem. Porodica je naša potonja tvrđava u okupiranoj Evropi, i moramo je braniti svom ljubavlju, mudrošću i hrabrošću za koju smo sposobni. Zato odmah, sada, moramo reći sebi,a zatim i svima bližnjima: nećemo dozvoliti da nam uzmu decu! Krenimo kod vaspitačica, učitelja i profesora naše dece, i recimo im da nam se pridrže u odbrani normalnosti! Podsetimo naše lekare i socijalne radnike, tražeći da zaštite naše porodice! Uverimo naše činovnike u opštinama da takvu budućnost ne smemo dozvoliti! Podsetimo sudije da postoje zakoni koji su bezakonja! Bojkotujmo medije koji propagiraju ono što ruši porodični moral! Dok naši nesrećni policajci primaju plate za premlaćivanje ariljskih malinara, a pritom ne smeju da privire na Kosovo, i dok ih primoravaju da štite „gej paradu“ na čelu sa holandskim pedofilom, popričajmo, kao ljudi, s njima – i oni imaju decu, koju žutokraki NVO jurišnici žele da vrbuju za „nove vrednosti“ (Prošlo je vreme kad su policajci ubeđivali sebe da, za platu, moraju da misle kao onaj udbaš što je pratio Branka Ćopića, pa mu rekao:“Kad bi mi naredili da te ubijem, šta ću – morao bih… Imam decu…“ Danas i policajac može da misli svojom glavom.) Recimo policajcima: „Vi ste naši; ne branite bezakonje!“ Kontaktirajmo ugledne srbske intelektualce i tražimo da se i njihov glas u odbranu morala, ličnog i porodičnog, čuje u javnosti… I, naravno, podsetimo narodne poslanike da, kad su ovakve stvari u pitanju,ne smeju biti glasački roboti jedne prljave protivporodične mašinerije, nego ih ohrabrimo da postupaju kao dobre komšije, zemljaci, normalni ljudi, koji su zabrinuti za budućnost svačijeg deteta kao sopstvenog.Osnivajmo, što više, roditeljskih udruženja koja će jasno i glasno reći: „SVE STE NAM UZELI – PORODICU NE DAMO!“ Možda to, sada, u doba senilnog varvarstva žutokrakih, izgleda neostvarljivo.Ali, svaki put počinje prvim korakom. A Bog će, kako reče patrijarh Pavle, pomoći ako bude imao kome da pomogne. Borba za porodicu nikad ne može biti uzaludna. Read more: illyria.proboards.com/index.cgi?board=srbijaserbia&action=display&thread=35995#ixzz22V8AXQbx
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 3, 2012 11:41:39 GMT -5
ANA FILIMONOVA: CRNA GORA ILI LANCI MOGU DA BUDU I TEŽI NEGO ŠTO SU SADA ponedeljak, 09 april 2012 08:44
Crnogorska država se povlači pred snagama NATO-a i zapadnim institucijama koje otvoreno rade sa antinacionalnih pozicija
U uslovima svetske finansijske krize NATO i njegove filijale – nevladine organizacije, „borci za ljudska prava i demokratiju“ su pojačali pritisak na Zapadni Balkan – konkretno – na Crnu Goru. Na putu ka postavljanju nove arhitekture Zapadnog Balkana sa dominantnom pozicijom globalnih organizacija EU i NATO za Crnu Goru je predviđena jedna od glavnih uloga. Pri tom tvorci projekta koji se zove „nova Crna Gora“ imaju svoju predstavu o spoljnim i unutrašnjim interesima te zemlje i o putevima njenog razvoja i ta predstava ne trpi suprotstavljanje. U skladu sa formulom Z. Bžežinskog o tri velike obaveze imperijalne geostrategije evroatlanski plan za Crnu Goru se realizuje metodološki i nezaustavljivo: onemogućavanje vazala da naprave zaveru, vođenje računa da se ne promeni njihova zavisnost od opšte bezbednosti i vođenje računa da potčinjeni ostanu potčinjeni [1].
Zahvaljujući spoljnopolitičkom kursu koalicije na vlasti (Demokratska partija socijalista – Socijaldemokratska partija) koja je za prioritetni cilj Crne Gore proglasila stupanje države u EU i NATO, zemlja je postala zvaničan kandidat za stupanje u obe te organizacije. Nova faza „rada“ Crne Gore sa njima je počela krajem marta – početkom aprila ove godine. Tako je 21. marta donet Treći paket partnerskih ciljeva NATO za Crnu Goru. On se sastoji od 49 tačaka koje moraju biti ispunjene u sledeće dve godine [2]. Reč je, pre svega, o odbrani i bezbednosti za koje se predviđa potpuna likvidacija prethodnog sistema naoružanja i organizovanje armije u svemu po standardima NATO-a.
Prvog aprila 2012. godine na snagu je stupio dogovor Crne Gore sa Evropskom unijom, potpisan još 21.02.2011, o učestvovanju Crne Gore u operacijama Evropske unije na upravljanju kriznim situacijama, a radi „razvoja saradnje u oblasti jedinstvene spoljne politike i bezbednosti“. Tako je potvrđena privrženost Crne Gore izvršavanju obaveza koje proističu iz članstva u EU[3]. U okviru realizacije „jedinstvene spoljne politike“istog dana je ministar inostranih poslova i evropskih integracija Milan Roćen na poziv ministra inostranih poslova Turske A.Davutoglija otputovao u Istambul radi učestvovanja na Drugoj konferenciji Grupe prijatelja sirijskg naroda (istovremeno je prvi put pozvana i minstarka inostranih poslova Hrvatske Vesna Pusić). Roćen se sreo sa ministrom inostranih poslova Libije Azorom Hajaalom i sa njim razgovarao o realizaciji niza sporazuma, konkretno, o tome da prva grupa Libijaca treba da doputuje na rehabilitaciju u poznati crnogorski institut „Dr Simo Milošević“ (u Igalu kod Hercegnovog) uz istovremenu obuku libijskog medicinskog osoblja u Crnoj Gori. Takođe su razmatrane i druge mogućnosti za crnogorsko-libijsku saradnju[4].
Da podsetimo da “Grupa prijatelja Sirije“ udružuje one koji otvoreno podržavaju sirijske „ustanike“ i zalažu se za smenjivanje sirijskog predsednika Bašara Asada. Poziv princa Saudijske Arabije Sauda al-Fejsala da se plaćenici „sirijske opozicije“ naoružaju pokazuje pravo lice i namere onih koji su se okupili – to je regionalni internacionalni nastup čiji je cilj izazivanje krvoprolića, uništenje sirijske infrastrukture, društva i države, a sve to kako bi Sirija bila pretvorena u jednu u nizu država koje su po volji interesima Vašingtona, Pariza, Londona i Tel-Aviva[5]. Na žalost, među međunarodnim zločincima-otimačima koji podrivaju međunarodno pravo i urušavaju suverenitet država koje vode borbu protiv „nezgodnih“ naroda, našle su se i Crna Gora i Hrvatska.
Članstvo u NATO-u se realizuje u okviru Komunikacione strategije NATO-a, u koju spadaju tzv. Akcioni planovi. Do ovog trenutka realizovano je već osam akcionih planova. Samo sedmi akcioni plan (prvo polugodište 2011.) uključuje u sebe mere kao što su: formiranje Informacionog centra NATO-a, izdavanje pet brojeva žurnala „NATO integracije“, program „NATO info“ na TV RCG dva puta mesečno, organizovanje tok-šou emisija na različitim televizijama, organizovanje obrazovnog kursa Društvenog informisanja u NATO školi u Nemačkoj, cost-benefitanaliza (informacija o tome, koliko je zemlji, kao, ekonomski korisna saradnja sa NATO-om), predavanja po školama, poseta učenika centru NATO-a u Briselu, proučavanje društvenog mnjenja u svakom crnogorskom gradu, formiranje Centra za rad novinara, organizacija konferencije „Dijalog o NATO-u“, formiranje Regionalne škole za bezbednost, organizovanje „NATO-karavana“ u pet gradova, organizovanje multimedijalnog „Festivala mira“, organizovanje rada poslanika, državnih visokih i lokalnih činovnika, fejsbuk kampanja „Pristajemo NA TO“, itd, i tome sl. Cilj navedenih organizacija i mera je da se javno mnjenje prelomi prema NATO-u. Kako pokazuju različite ankete, otprilike trideset procenata stranovništva podržava stupanje zemlje u NATO, jedna je trećina protiv, a otprilike jedna trećina nema jasno određen stav po tom pitanju. Zato je propagandni rad jedan od glavnih zadataka na „atlanskom“ putu Crne Gore. Pri tom, kako vidimo, niz mera se ponavlja, ali to sasvim sigurno nije zbog nedostatka fantazije – stručnjaci NATO-a za marketing rade prema osnovnom zakonu propagande: „stabilan efekat se postiže stalnim ponavljanjem“. A sredstva za finansiranje Akcionih planova se izdvajaju direktno iz budžeta Crne Gore, i u 2011. godini je taj iznos bio 107.000€.
Ministarstvo odbrane Crne Gore se nalazi u prvim redovim onih, koji sarađuju sa NATO-om u oblasti političkih i vojnih reformi. U armiji i bezbednosnoj službi se maksimalno koriste standardi NATO, uništava se postojeće naoružanje. U proteklom periodu Crna Gora je već likvidirala 3000 tona oružja i municije. Tako se formira materijalna i kadrovska formacija Armije Crne Gore, koja u svemu zadovoljava ciljeve i zadatke NATO-a.
Zatim, crnogorsko Ministarstvo odbrane je pristupilo formiranju integrisanja kontrole i upravljanja pomorskim i vazdušnim prostorom zemlje rukovodeći se „regionalnim prilazom problemu“. On se zaključuje u tome da sve zemlje regiona imaju jedinstven sistem kontrole i uprave. Ministarstvo planira i formiranje posebne vojno-obaveštajne službe čiji će zadatak biti da sakuplja obaveštajne i kontraobaveštajne informacije koje će u procesu spajanja sa NATO-om i prelazu na standarde NATO-a biti potrebne Armiji Crne Gore i njenom Ministarstvu odbrane. U ovom trenutku te informacije sakuplja Agencija nacionalne bezbednosti Crne Gore. U aprilu 2011. u zakon o toj Agenciji su unete izmene i dopune. Zadatak Agencije je proširen na takve na takve aspekte, kao što su „značaj odbrambenih interesa Crne Gore i izvršavanja strateških ciljeva i interesa, koji su strateški sa gledišta državne bezbednosti. Sakupljeni podaci stižu u Savet za odbranu i bezbednost, ministru odbrane i načelniku Generalštaba Crne Gore.
U 2011. godini kao nacionalni program u Crnoj Gori su počeli da koriste Akcioni plan članstva za NATO. Plan, između ostalog, kao obavezan uslov za stupanje zemlje u NATO, predviđa sačinjavanje specijalnog opisa nacionalnih vojnih i civilnih objekata i kapaciteta koji već postoje, a koje zemlja može da ponudi saveznicima iz alijanse. Vlada Crne Gore je 13.10.2011. donela program realizacije „partnerskog cilja“, nazvanog „Podrška zemlje-domaćina“. Početkom novembra 2011. vlada Crne Gore je donela i odluku, kojom se dozvoljava prevoz tajnih roba (dokumentacije, materijala i drugih sredstava) NATO-a preko teritorije zemlje (dogovor između komande saveznih snaga u Evropi SHAPEi Crne gore potpisan je u Belgiji u septembru 2011). Crnogorska policija i armija su obavezne da obezbede pouzdanu logističku podršku NATO-u.
Za političko konsultovanje u SAD vlada Crne Gore je angažovala lobističke firme „Orion strategies“ i „Reef group“. Njihov zadatak je veza sa predstavnicima američke administracije i lobiranje za interese Crne Gore u vezi sa pristupom NATO-u. Rad tih firmi za 4 godine je Crnu Goru koštao 4,000.000 $[6].
Jedna od najvažnijih tačaka „saradnje“ je učestvovanje Crne Gore u međunarodnim misijama NATO-a. Tako da će kontingent Crne Gore u okviru misije NATO u Avganistanu ISAF ostati do kraja 2014. godine i, po rečima ministra odbrane Crne Gore Bora Vučinića, „ako bude potrebno i to NATO bude tražio – i duže“, i „Crna Gora će svakako da izvrši ono, što se od nje traži“[7]. U misiji trenutno učestvuje nekoliko desetina vojnih lica, a na učestvovanje u njoj Crna Gora je već potrošila 2,000.000 €. Osim toga, nastavlja se učestvovanje crnogorskih vojnih lica u misijama u teriotorijalnim vodama Somalije i Liberije. Sve usvemu, direktni troškovi u vezi sa stupanjem Crne Gore u NATO godišnje iznose 6,000.000€.
Međutim, glavni zadatak, uslov iznad svih uslova za prijem neke zemlje u NATO predstavlja bezuslovna podrška politici SAD [8]. Sredinom oktobra 2011. godine crnogorski premijer Igor Lukšić se prilikom posete SAD Sastao sa najvažnijim figurama Bele kuće - zamenikom predsednika Džoom Bajdenom i državnom sekretarkom Hilari Klinton, koji su izjavili da su zadovoljni merama koje Crna Gora preduzima na svom putu u NATO. U Savetu Severnoatlanske alijanse Lukšić je govorio visokim funkcionerima NATO-a, ambasadorima i predstavnicima američkih fondova. Povodom relativno male podrške crnogorskog stanovništva ideji da Crna Gora stupi u NATO (u septembru 2011. Ona je iznosila 30,9%) on je izjavio sledeće: protivnici članstva u alijansi vremenom će da postanu manjina, a neka rešenja, koja su dobra za zemlju, moraju biti doneta, čak i ako ih većina građana ne razume[9]. Tako se, potpuno otkinuta od naroda, anacionalna pronatovska „rukovodeća elita“ Crne Gore ni malo ne stidi da zemlji koju vodi natura volju svojih transatlanskih patarona.
Visoki patos funkcionera NATO-a o „demokratiji, ljudskim pravima i borbi sa terorizmom“ za Crnu Goru znači niz više nego sumnjivih privilegija: da se ratuje (ubija) za NATO, da se bude saučesnik u uništenju nezavisnosti drugih zemalja i naroda, da se leče i obučavaju odredi „NATO-pacova“, da se razmeštaju vojne baze NATO-a na svojoj teritoriji (što za Rusku Federaciju znači pretvaranje bratskog naroda, koji kao narodnu izreku staru oko stopedeset godina ima rečenicu „nas i Rusa dvjesta miliona“ u protivnika), da štiti transport droge putem Avganistan – Kosovo – Evropa – Rusija, da dozvoli jačanje albanskog faktora koji preti „Velikom Albanijom“ na Balkanu, da podriva međunarodno pravo i samu Organizaciju ujedinjenih nacija. I, najzad, u ime, i u interesu crnogorskog naroda, kao i u slučajevima Iraka, Avganistana, Libije i t.d. - NATO će da menja režim vlasti, društveno-političko uređenje, mentalitet naroda i sve što bude smatrao za potrebno, kako on bude smatrao da treba da bude.
Na unutrašnjem aspektu u drugoj polovini marta u Crnoj Gori je došlo do izvanrednog događaja, koji ponovo skreće pažnju na međunarodni faktor. 18. marta 2012. u Crnoj Gori je došlo do jednog od najmasovnijih protesta. Na ulicama Podgorice se,prema podacima organizatora, našlo preko 20.000 ljudi (policija je procenila da ih je bilo 7.000), koji su protestvovali protiv vlade i državne nomenklature. Pod parolom „Vreme je!“ studentske, sindikalne i druge organizacije su proglasile početak borbe sa korupcijom - „hobotnicom čiji su pipci obuhvatili čitav postjugoslovenski prostor, a najviše Crnu Goru“. Međutim, obzirom da je to postala pojava koja se svuda sreće, u ispoljavanje narodnog nezadovoljstva se odmah vrlo jasno upleo „narandžasti, odnosno plišani, motiv“. U Crnoj Gori se on pretvorio u žutu boju – simbol protesta je postala dobro poznata „pesnica Otpora“ na žutoj pozadini. Formalno, organizatori protesta su Savez slobodnih sindikata i Savez studenata, ali centar koordinacije je orbganizacija MANS (Mreža za afirmaciju nevladinog sektora). Rukovodilac te organizacije, Vanja Ćalović, na mitingu koji je održan 18.marta je istupila sa parolama „Da se započne brojanje poslednjih minuta organizovanog kriminala“, pozivala je da se podignu satovi jer je „čas organizovanog kriminala u Crnoj gori prošao“ jer „mi, što smo ovdje, svi mi se borimo za našu decu, za budućnost, za Crnu Goru“ u koju je „proleće stiglo ranije“.
Zvučne i pune značenja parole „Vreme je!“, dramaturgija postupka („da podignemo satove zato što je kucnuo čas!“), personalizacija (skandiranje „Vanja, Vanja!“ ) su neka medijska sredstva čak nazvala protestom „za predstavljanje Vanje Čolović“[10]; zahtevi od strane nepoznate organizacije koja se neočekivano pojavila i koja se ustremila da odmah postane nacionalni lider pokazuju da su se talasi “narandžaste revolucije“[11]dovaljali i do Crne Gore. Da malo pogledamo izvore „svenarodnog gneva“. Sponzori MANS-a su: Evropska komisija, delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, ambasade SAD, Velike Britanije, Nemačke i Holandije, OUN, OEBS, poznate organizacije Transparency International, Civil rights defenders, Open Society Institute, pravni program Crne Gore (u okviru USAID) Montenegro Advocacy Program; Rockefeller Brothers Fund, Charles Stewart – MOTT Foundation, The Balkan Trust for Democracy, National Endowment for Democracy, « Microsoft Corporation, International Relief and Development, Regional Environmental Center, pa čak i najveća norveška nevladina organizacija Norwegian People’s aid) i egzotični HIVOS (Human istInstitute for Development Cooperation), i Organizacija za „razvoj građanskog društva“ u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Stvara se utisak da ta udruženja nemaju važnijih problema od borbe sa korupcijom uCrnoj Gori. Posebno je interesantna metodologija rada MANS-a: MANS stanovništvu Crne Gore nudi besplatnu pravnu pomoć svojih pravnika za rešavanje različitih problema i za dobijanje informacija od državnih institucija na različitom nivou a, osim toga, skuplja anonimne informacije o korupciji u organima vlasti[12].
Istovremeno još jedna izuzetno uticajna međunarodna organizacija širi svoj uticaj na stanovništvo Crne Gore. Misija MMF-a je konstatovala katastrofalno stanje u zemlji i crnogorskoj vladi izdiktirala svoje uslove: da se racionalizuju troškovi, da se smanji broj zaposlenih (!) i plate i da se povećaju porezi (!).
Dok međunarodne organizacije i spolja, i iznutra uništavaju ostatke crnogorske nezavisnosti dolazi do jakog osiromašenja najvećeg dela naroda Crne Gore. Prosečna plata u toj zemlji iznosi 500 €, dok je za potrošačku korpu potrebno 300€, prosečna penzija je 280€, ali je polovina penzionera i ne prima, 54% stanovništva nema posao, a armija mladih obrazovanih ljudi trudi se da svoj život proživi u svojoj zemlji[13]. Na dan 31.01 2012. državni dug Crne Gore je iznosio na unutrašnjem planu 419 miliona evra (12,3%BDP), na spoljnom 1,054.200.000 € (31%BDP), ukupno 1,473.200.000€ (43,3% BDP)[14]. 31.marta 2012. vlada se zadužila za još 230,000.000€.
Nivo korupcije u Crnoj Gori je zaista prevazišao svaku meru. U njoj je, prema definisanju mnogih stručnjaka, kao i u nizu drugih zemalja u regionu, stvoren sistem kleptokapitalizma – kombinacije kapitalizma i lopovske kleptokratije.[15]Ali zašto se onda kada postoje tako ozbiljni problemi, crnogorski rupor Rokfelera, Soroša i sl. i organizacija MANS, u prvi plan stavlja upravo borba sa korupcijom? Odgovor je potpuno očigledan – korupcijski skandali su odlična podloga za raščišćavanje puta ka vlasti. Nevladine organizacije koje finansiraju navedeni fondovi teško da se mogu optužiti da brinu o nacionalno-državnim interesima naroda sa kojima „rade“. Njihovo „pravedno negodovanje“ izaziva korupcija aktuelne kaste na vlasti, ali ne i korupcija i kriminal uopšte. Talas antikorupcijske borbe treba da počisti postojeću vladajuću grupu i da rasčisti put za dolazak birokratije novog tipa. Pri tom se narod nalazi ne između većeg i manjeg zla, već uvek između dve najgore varijante, između Scile i Haribde. Osim toga veliku opasnost predstavlja udruživanje energije sindikata i studenata i pravac njihovog delovanja, zaklonjen leđima „narandžastog“ remorkera. Najvažnija funkcija elite novog tipa će biti još veća orijentacija na ispunjenje „evroatlanskih zadataka“ , u zavisnosti od interesa njenih partnera – MMF-a,Svetske banke, Evropske komisije i svetskih finansijskih krugova.
Kao rezultat – crnogorska država se povlači pred snagama NATO-a i zapadnim institucijama koje otvoreno rade sa antinacionalnih pozicija. Istovremeno se sve više produbljuju degradacioni društveno-politički i ekonomski procesi, koji tako dobijaju sveobuhvatan i nepovratan karakter. Kao nacionalni zadatak se postavljaju ne interesi svoje zemlje, već interesi transnacionalnih finansijskih grupa i geopolitički zadaci Zapada, povezanog sa njima, a koji pretežu nad nacionalno-državnim interesima Crne Gore.
__________ Napomene:
[1] Збигнев Бжезинский. Великая шахматная доска (Господство Америки и его геостратегические императивы (Zbignjev Bžežinski: VELIKA ŠAHOVSKA TABLA (VLAST AMERIKE I NJENI GEOSTRATEŠKI IMPERATIVI)) // lib.ru/POLITOLOG/AMERICA/bzhezinskij.txt_with-big-pictures.html#8
[2] www.mip.gov.me/
[3] www.mip.gov.me/
[4] www.mip.gov.me/index.php/Saopstenja/saopstenje01042012.html
[5] www.advance.hr/vijesti/vesna-pusic-danas-u-istanbulu-na-summitu-prijatelji-sirije-o-osporavanju-tudeg-i-vlastitog-suvereniteta/
[6] Policy paper NATO i Crna Gora. Januar-decembar 2011. Centar za demokratiju I ljudska prava – CEDEM // docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:330YC9Bvax4J:www.cedem.me/fajlovi/attach_fajlovi/pdf/policy-paper-2011-1--2012-1-9.pdf+&hl=ru&gl=ru&pid=bl&srcid=ADGEESiEO_7bYL7PWQBI-oOTE72_dxB2wg5uSqmbg3juhoyKEV3YBZoR-jmpEORnxZpD0IW5lAQRiMCht55uk_LMSG8U3GgxWAU0PVYq4WwoT5je_8FOV9vfHm6fq31n5NgDKjNGYVkl&sig=AHIEtbQNxvriFNqI0ceqm9q3RhwY2l6ANQ&pli=1
[7] balkans.aljazeera.net/makale/vojnici-crne-gore-u-afganistanu-do-kraja-2014
[8] Policy paper NATO i Crna Gora. Januar-decembar 2011. Centar za demokratiju I ljudska prava – CEDEM // docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:330YC9Bvax4J:www.cedem.me/fajlovi/attach_fajlovi/pdf/policy-paper-2011-1--2012-1-9.pdf+&hl=ru&gl=ru&pid=bl&srcid=ADGEESiEO_7bYL7PWQBI-oOTE72_dxB2wg5uSqmbg3juhoyKEV3YBZoR-jmpEORnxZpD0IW5lAQRiMCht55uk_LMSG8U3GgxWAU0PVYq4WwoT5je_8FOV9vfHm6fq31n5NgDKjNGYVkl&sig=AHIEtbQNxvriFNqI0ceqm9q3RhwY2l6ANQ&pli=1
[9] Ibid.
[10] Nekoliko hiljada ljudi na protestu- performansu Vanje Ćalović www.pobjeda.me/2012/03/18/nekoliko-hiljada-ljudi-na-protestu-performansu-vanje-calovic/
[11] D. Marjanović Veliki antivladini prosvjedi u Crnoj Gori: potencijali i potencijalne klopke // Advance.hr. 19. ožujak 2012 www.advance.hr/vijesti/veliki-anti-vladini-prosvjedi-u-crnoj-gori-potencijali-i-potencijalne-klopke/
[12] www.mans.co.me/
[13] Koprivica Veseljko Proljeće prije visibaba // Monitor on-lain. www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=3333:proljee-prije-visibaba&catid=2254:broj-1116&Itemid=3479
[14] Podaci o državnom dugu i izdatim garancijama na dan 31. januar 2012. godine. // Ministarsvo finansija. www.mf.gov.me/rubrike/drzavni-dug/112065/Podaci-o-drzavnom-dugu-i-izdatim-garancijama-na-dan-30-decembar-2011-godine.html
[15] D. Marjanović Veliki antivladini prosvjedi u Crnoj Gori: potencijali i potencijalne klopke // Advance.hr. 19. ožujak 2012 www.advance.hr/vijesti/veliki-anti-vladini-prosvjedi-u-crnoj-gori-potencijali-i-potencijalne-klopke/
Izvor Fond strateške kulture, 08. 04. 2012.
www.standard.rs/ana-filimonova-crna-gora-ili-lanci-mogu-da-budu-i-tezi-nego-sto-su-sada.html
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 5, 2012 13:48:11 GMT -5
Црногорски зао пут и забрањенa алтернативa НЕДЕЉА, 05 АВГУСТ 2012 06:20
ИГОР ДАМЈАНОВИЋ, ИН4С
Практично ниједан овдашњи медиј није показао интерес да објективно презентује истинске факте и покрене свеобухватну новинарску истрагу о генези актуелне кризе у пословању подгоричког КАП-а.
Да би се створила објективна слика о данашњим проблемима морало би се вратити неколико деценија уназад, у вријеме када је донијета одлука о градњи фабрике ове врсте. Неријешено снадбијевање електричном енергијом, осцијације цијена алуминијума на свјетским берзама, шпекулативни послови из времена санкција и проблеми у пословању повезаних фирми као што је рудник боксита у великој мјери демантују официјелну пропаганду да је ''лош руски инвеститор и менаџмент'' искључиви узрочник драматичне кризе у КАП-у. Овај привредни гигант купљен је од стране компаније Олега Дерипаске за 60 милона евра, а још толико је уложено у његову ревитализацију. Руски власници вратили су преко 100 милиона дугова компаније, од којих је већина настала из горе поменутих шпекулативних послова у времену санкција са компанијама попут Вектре и Гленкора. Руска ''Ен плус група'' била је тада једини потенцијални инвеститор који није захтијевао преваљивање дијела дугова КАП-а на државу Црну Гору. Сама продаја договорена је средином 2005. године директном погодбом тадашњег црногорског премијера Мила Ђукановића и Олега Дерипаске. Фамозном договору из кафеа ''Гранд'' услиједио црногорски референдум о државно правном статусу. Данас није познато колико је средстава приходованих продајом КАП-а, даље ''реинвестирано'' у пројекат тзв. ''обнове црногорске независноти''.
Алуминјум произведен у КАП-у представља двије трећине укупног црногорског извоза. Постоје озбиљне индиције да је вишемјесечна негативна кампња око КАП-а оркестрирана у западним центрима моћи, са циљем да се најзначајнији црногорски привредни субјект изузме из контроле руске компаније. У прилог овим сумњама иду изјаве Небојше Медојевића, првог фаворита западних центара моћи за неког будућег црногорског ''Сакашвилија''. Данас он мржњом једнаког интезитета говори о Русији, као што је до прије неколико година говорио о Србији. Привиђају му се ''црвени оркестри'' у Војсци Црне Горе, по руском налогу шпијунирање амбасадора НАТО земаља, некаква руска застава на црногорском путу у НАТО, дајући још читав низ других једнако бесмислених анти-руских изајава. Медојевић се одавно јавно хвалише да га овим информацијама снадбијевају западне обавјештајне службе. Стварне мотиве ко су налагодавци из сјенке, свеопште негативне анти-руске кампање можда је најпрецизније расвијетлила Медојевићева изјава да је Алексеј Кузњецов, предсједник одбора директора КАП-а, руски шпијун и шеф специјалног одсјека руске службе ФСБ за Црну Гору. Медојевић даље тврди да је у Црну Гори стигао захтјев НАТО-а да се Кузњецов хитно протјера из земље, заједно са осталим наводним сарадницима ФСБ. Истом политичару спорне су и евентуалне кинеске инвестиције у Луку Бар, обнову жељезничке мреже и изградњу ауто-пута, те гостовање иранског амбасадора на црногорском јавном сервису.
На крају вратио бих се жалосним таблама на Московском мосту и завршио њиховом потенцијалном поруком црногорских политичких елита западним центрима моћи:
''Сада када смо успјели да код народа истренирамо високо софистицирану вјештину колективног заборављања и створимо осмовјековну историјску празнину, зрели смо да наставимо пут европских и НАТО интеграција. У даљим корацима на вашој мапи пута сами ћемо избомбардовати и порушити све мостове пријатељства и привредне сарадње са Русијом. Умјесто паприка и парадајиза за руско тржиште, у Зетској равници сами ћемо поново посадити касетне бомбе, а на полуострву Луштица сами поново засијати осиромашени уранијум. Протјераћемо руске инвеститоре, онемогућићемо Русе да даље купују некретнине, увешћемо визе за руске туристе. Нећемо продати Кинезима Луку Бар, жељезницу и дати концесију за изградњу ауто-пута. Нећемо дозволити никоме да инвестира и отвара радна мјеста уколико је то у супротности са вашом мапом пута. Европске и НАТО интеграције за нас не смију имати никаву алтернативу''. www.in4s.net/index.php/politika/drugi-pisu/24211-crnogorski-zao-put-i-zabranjene-alternative------ AKO NJEMCI ODUSTANU OD KAP-a, IZVJESNO JE DA ĆE JEDNA ZEMLJA UPRAVLJATI METALSKOM INDUSTRIJOM
Turci polako „osvajaju” privredu
■ Otkako je Lukšić u martu posjetio Tursku, investitori iz te zemlje preuzeli su Željezaru, dok se ozbiljno interesuju za KAP, Solanu i bjelopoljski „Vunko”
Predsjednik Vlade Igor Lukšić na radnom doručku sa ministrom vanjskih poslova Republike Turske Ahmetom Davutogluom
Datum objave 15.03.2012 11:43 | Autor Biro
Video: Predsjednik Vlade Igor Lukšić na radnom doručku sa ministrom vanjskih poslova Republike Turske Ahmetom Davutogluom
„Crna Gora i Turska imaju izuzetno dobre istorijske i političke odnose, koji ce se u budućnosti razvijati kroz intenzivniju ekonomsku i kulturnu saradnju“ ocijenjeno je na sastanku predsjednika Vlade Igora Lukšića i ministra vanjskih poslova Turske Ahmeta Davutoglua.
Predsjednik Lukšić i ministar Davutoglu razgovarali su o aktuelnim političkim i ekonomskim prilikama u Crnoj Gori i Turskoj u kontekstu buduće saradnje dvije države.
Sagovornici su pozdravili potpisivanje više sporazuma između Crne Gore i Turske i iskazali zadovoljstvo što će se njihovom primjenom intenzivirati saradnja dvije države, prije svega u oblasti investicija, infrastrukture i saobraćaja.
Ministar Davutoglu čestitao je Crnoj Gori na postignutim rezultatima u pogledu evropskih i evro-atlantskih integracija, konstatujući da je „Crna Gora uspješna priča u regionu i Evropi. Tome nesumnjivo doprinosi težnja Crne Gore da baštini vrijednosti građanskog, multietničkog, multikonfesionalnog i multikulturalnog društva“.
„Turska će i nadalje snažno podržavati na integracionom planu, možete računati na nas" - kazao je Davutoglu.
U razgovoru su, između ostalog, razmijenjena mišljenja o aktuelnim prilikama u regionu, uz ocjenu da je integracija u EU, garant stabilnosti i prosperiteta zemalja regiona.
www.gov.me/vijesti/112562/Predsjednik-Vlade-Igor-Luksic-na-radnom-dorucku-sa-ministrom-vanjskih-poslova-Republike-Turske-Ahmetom-Davutogluom.html
Nakon što je „Danu” potvrđeno iz Vlade da će naslednik ruskog CEAK-a u Kombinatu aluminijuma biti, najvjerovatnije, njemački HGL ili jedna kompanija iz Turske, postavlja se pitanje da li je opasno po Crnu Goru da, ukoliko HGL odustane, turska kompanija preuzme upravljanje najvećim izvoznikom. Opasno zbog toga, što je Toščelik preuzeo Željezaru, a ako bi i kompanija iz Turske došla na čelo KAP-a, to bi značilo da će jedna strana zemlja upravljati metalnom industrijom, koja je glavni privredni generator u Crnoj Gori.
Član Odbora za ekonomiju Radojica Živković (Nova) kazao je da o tome treba da razmišljaju oni koji će da se dogovore sa budućim partnerom u KAP-u.
– Vrijeme će pokazati da li to može predstavljati opasnost po Crnu Goru, ali dolazak turskih investitora u zemlje gdje se nekad prostiralo Otomansko carstvo nije slučajnost. Nekada su imali osvajačke ambicije, a sada hoće da stvore što bolji geografsko-politički položaj i imaju veći uticaj u ovom dijelu Evrope – smatra Živković, koji ne vjeruje u priče Vlade oko dolaska investitora u KAP.
– Sve su to priče pred izbore, kako bi se zadovoljili glasači. U februaru su usvojeni zaključci Skupštine da se raskine ugovor sa Rusima, i taj raskid će se, prema najavama, desiti u septembru, mjesec dana pred izbore. U suštini, sve što se dešava, dešava se pred izbore. Vlada hoće da „preživi” govori hipotetičke priče o dolasku investitora, a ako to propadne, poslije izbora će lako smisliti izgovor zašto nijesu došli – ocijenio je Živković.
Nikola Gegaj (DPS), takođe član skupštinskog Odbora za ekonomiju, kazao je da ako se desi da Turci preuzmu i KAP, to ne predstavlja nikakvu opasnost po Crnu Goru.
– Turska je istinski prijatelj Crne Gore, a njihove kompanije su angažovane poslednjih godina i na izgradnji infrastrukturnih objekata. Poenta je da ako želimo ući u Evropsku uniju, a želimo, ne smijemo pitati odakle dolazi kapital koji se želi ulagati, već prije svega dobro proučiti bonitet i program kompanije, kao i ugovor koji potpisujemo. Jer ako budemo razmatrali zemlju odakle dolaze investitori, teško da ćemo ići u pravcu rješavanja problema – naveo je Gegaj i istakao da je za KAP najbitnije da dođe strateški partner.
– Nebitno je da li dolazi iz Rusije, Njemačke, Turske ili Sjedinjenih Američkih Država, ali je bitno da dođe. Jer, u suprotnom, jedna od opcija je stečaj, a on vodi do gašenja proizvodnje, odnosno gašenja KAP-a – naglasio je Gegaj.
Pored Željezare, koju su preuzeli, i interesovanja za KAP, kompanije iz Turske bile su jedine zainteresovane za kupovinu imovine ulcinjske solane „Bajo Sekulić”. Turci su pokazali interesovanje i za bjelopoljsku fabriku „Vunko”, dok je Toščelik najavio kupovinu pogona Željezare, kada im padne početna cijena. Uglavnom, otkako su premijera Igor Lukšić i ministar ekonomije Vladimir Kavarić u martu posjetili Tursku, njihove kompanije su polako počele da nas „osvajaju”. D.M.
---
Vlada prebacuje odgovornost
Generalni sekretar Pozitivne Crne Gore Mladen Bojanić kazao je „Danu” da smatra da je bolje da država sudbinu privrede drži u svojim rukama. – Veliki problem vidimo u nesposobnosti naše države da sama rješava svoje probleme. Nažalost, višegodišnjom pogubnom ekonomskom politikom naša metalska industrija dovedena je u tako lošu situaciju da Vlada jedva čeka da nekome drugome prebaci probleme i odgovornosti – rekao je Bojanić.
On je naveo da u slučaju da Turci preuzmu i KAP, dobra strana može biti donošenje novih tehnologija i znanja, ali da nas je iskustvo naučilo da je opreznost uvijek neophodna.
– Ugovori koji prate ove poslove moraju biti transparentni, konkretni i veoma jasni. Mora se definisati jednostavno raskidanje ugovora ukoliko se investitor ne drži obaveza. Da se ne nastavi praksa međusobnog optuživanja i prebacivanja odgovornosti – naveo je Bojanić. www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Ekonomija&datum=2012-08-05&clanak=341970&naslov=Turci%20polako%20%26%238222%3Bosvajaju%26%238221%3B%20privredu
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 5, 2012 13:51:21 GMT -5
REMA PODACIMA CENTRALNE BANKE PRIVREDA I GRAĐANI
Dužni skoro dvije milijarde Ukupno odobreni krediti na kraju maja iznosili su 1,96 milijardi eura, što je za 0,4 odsto manje nego u aprilu i 6,5 odsto u odnosu na isti period prošle godine, pokazuju podaci Centralne banke.
– U strukturi odobrenih kredita, pozajmice privredi i stanovništvu činile su 93,2 odsto, dok se preostalih 6,8 odsto odnosilo na finansijske institucije, neprofitne i organizacije u javnom vlasništvu, strane firme i opštu vladu – navodi se u biltenu CBCG i dodaje da je odnos između kredita i depozita u maju poboljšan u odnosu na april, pa je na jedan euro uložen u banke dolazilo 1,08 eura kredita, dok je taj odnos u maju prošle godine bio 1,17 eura.
Ukupni depoziti na kraju maja na mjesečnom nivou porasli su 0,5 odsto na 1,82 milijarde, a u odnosu na uporedni period depoziti su porasli za 1,4 odsto. Oročeni depoziti činili su 61,8 odsto ukupnih, a oni po viđenju 38,2 odsto.
– Najveće učešće od 52,1 odsto imali su depoziti ročnosti od tri mjeseca do jedne godine, dok 23,1 odsto otpada na depozite ročnosti od godinu do tri – navodi se u biltenu.
Ukupni depoziti stanovništva u maju su u odnosu na prethodni mjesec smanjeni 0,1 odsto na oko 1,04 milijarde, ali su povećani u odnosu na maj prošle godine za 6,9 odsto. Na depozite po viđenju odnosilo se 31,2 odsto, a 68,8 odsto na oročene.
J.V. www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Ekonomija&datum=2012-08-05&clanak=341973&naslov=Du%BEni%20skoro%20dvije%20milijarde------ Povoljno, dok ne zaboli PETAK, 27 JUL 2012
MONITORING DRŽAVA NASTAVLJA DA SE NEKONTROLISANO ZADUŽUJE
Povoljno, dok ne zaboli (Zoran RADULOVIĆ)
Ministar finansija Milorad Katnić nastavlja da zadužuje Crnu Goru. Samo nekoliko dana prije odluke o raspisivanju parlamentarnih izbora, dok je Skupština raspravljala o opravdanosti i zakonitosti proljetošnje odluke o kreditnom zaduženju od 150 miliona, Katnić je sa švajcarskom Kredit Svis Bankom potpisao ugovor o novom kreditu teškom 100 miliona eura. U pitanju je, kaže naš ministar, ,,baš povoljan kredit". Pogodilo se da i nama baš treba. Valja vraćati već pozajmljeno, platiti urađeno, isplatiti garantovano i (izbori će) kupiti ponešto od onoga što se još kupiti može.
Tek, ministar Katnić veli da je najnovijom pozajmicom obezbijeđeno oko 85 odsto iznosa potrebnog za finansiranje ovogodišnjeg budžeta. I to što nedostaje, nije problem, uzajmićemo. Kaže tako Katnićev pomoćnik Nemanja Pavličić. On je poslanike u Skupštini podsjetio da je nedavnim rebalansom budžeta predviđeno da se država, odnosno Vlada, ove godine može zadužiti do 308 miliona eura. A oni su za nepunih sedam mjeseci pozajmili samo 250. Zato će, obećao je Pavličić, Vlada i resorno Ministarstvo finansija „do kraja godine razmotriti mogućnost zaduživanja za preostalih 40 do 50 miliona eura". Da što ne pretekne dušmanima.
Uz to je Nemanja Pavličić kritičarima u parlamentu pojasnio da je neophodno „dublje bavljenje ekonomijom i međunarodnim finansijama" kako bi se mogle donositi ocjene o tome da li je neki kredit „dobar ili loš". Konačno smo razumjeli zašto su Milorad Katnić, ministar ekonomije Vladimir Kavarić i premijer Igor Lukšić početkom godine jahali kamile po Maroku. Bez tog specijalističkog znanja oni, vjerovatno, ne bi mogli da rade to što rade. A rade svašta.
Prethodne parlamentarne izbore Crna Gora je, prema kriterijuma Svjetske banke, dočekala u grupi nisko zaduženih zemalja (strani dug manji od 30 odsto društvenog proizvoda). Prema Podacima CBCG, državni dug je 31. marta 2009. iznosio jednu milijardu eura, 28,7 odsto tadašnjeg bruto domaćeg proizvoda (BDP). Crna Gora je u tom momentu povjeriocima iz inostranstva dugovala 550 miliona eura – 15,6 odsto BDP. Kalkulator kaže da je u tom momentu svaki stanovnik Crne Gore imao 850 eura državnog duga.
Onda je vlast dodijeljena ekipi iznikloj ispod partijskog šinjela Mila Đukanovića koja je nastavila njegovim stopama. „Vlada kontinuiteta", kako je opisao premijer Lukšić, uspjela je da državni dug na kraju prošle godine bude skoro 1,5 milijardi eura. Dvije trećine tog novca (1,06 milijardi ili 32,5 odsto BDP) Crna Gora je dugovala povjeriocima u inostranstvu. Postali smo umjereno zadužena zemlja. U međuvremenu, nesposobna i nezasita vlada je dug države dodatno uvećala, tako da ćemo do kraja njenog mandata stići na prag kategorije „visoko zaduženih zemalja" (po mjerilima Svjetske banke, to su zemlje u kojima strani dug prelazi 50 odsto BDP). Da personalizujemo, danas svaki stanovnik Crne Gore nosi teret od 1.924 eura državnog duga. I taj iznos će se ubrzo uvećati.
Lukšićeva Vlada hvali se takvim učinkom, praveći nepristojne ekonomske paralele sa Njemačkom, Francuskom, zemljama Beneluksa...Umjesto da građanima ponudi izvinjenje za niz neistina kojima su obmanjivali ovdašnju javnost. Možda je najmanja od njih tvrdnja s početka mandata Lukšićeve Vlade da državni dug neće preći 45 odsto BDP-a i da će od početka 2012. početi da pada. U tu priču niko nije vjerovao od njenog početka, tako da tu i nema neke obmane. Za razliku od većine onoga što je radila i radi odlazeća Vlada.
Samo ove nedjelje objelodanjene su dvije velike zablude: Prvo su novi vlasnici nikšićke Željezare, predstavnici turskog Toščelika, negirali tvrdnje da se njihova kompanija obavezala da u Nikšić uloži 35 miliona eura, kao što se tvrdilo u vladajućim krugovima i prenosilo (paradržavnim) medijima. Turci su podsjetili da su kupili imovinu kompanije koja je bankrotirala, da imaju namjeru da obnove proizvodnju u njoj ali da nemaju nikakve formalne obaveze što se tiče planiranog obima investicija ili broja zapošljenih.
„Danas smo našli opravdanje zbog čega smo ulagali toliko napora da održimo proizvodnju i kroz stečaj dođemo do strateškog partnera koji će Željezaru pretvoriti u jedan od uspješnih biznis centara", pohvalio se nakon potpisivanja ugovora sa Toščelikom premijer Lukšić, stvarajući dilemu: ko je održao proizvodnju u Željezari? Vlasnik Neksana, Miodrag Daka Davidović, koga je, kako kaže, taj napor koštao nekih 4,5 miliona eura ili Vlada Crne Gore trošeći novac poreskih obveznika?
U Podgorici je, skoro istovremeno, ministar ekonomije Vladimir Kavarić na sjednici parlamentarnog Odbora za ekonomiju saopštio da ugovor Vlade i CEAC-a Olega Deripaske o partnerstvu u Kombinatu aluminijuma nije moguće raskinuti bez arbitražnog postupka. A on bi, tvrdi ministar, mogao trajati i do 4,5 godine. Ova priča je do crnogorskih poslanika stigla šest mjeseci nakon što je Parlament obavezao Vladu da raskine ugovor sa CEAC-om. Nemamo informaciju na šta je Vlada utrošila vrijeme od februara ove godine. Uglavnom, od tada je dug KAP-a prema EPCG uvećan na 45 miliona. Koliko KAP duguje za poreze i dopinose niko više i ne pita. Vlada je, kao garant nesavjesnog zajmoprimca, platila nešto manje od 25 miliona Dojče banci. Kavarić tvrdi da Vlada svakodnevno radi na tome da spriječi aktiviranje kreditnih garancija od strane mađarske OTP i ruske VT banke. „Iz OTP su nam potvrdili da do toga neće doći do jeseni, a radimo na tome da isto obećanje dobijemo i od VT banke", rekao je Kavarić. Nije morao pominjati da će, u slučaju neuspjelih pregovora, ili sa prvim danima jeseni, iz državnog budžeta otići više od 100 miliona eura – koji tamo sada ne postoje. Onda će stići novi krediti. Ili će se Vlada dosjetiti mogućnosti da poveća PDV. Pa će se pohvaliti da to rade među posljednjima u Evropi. I da ima nekih kojima je, možda, gore nego što je nama.
Zoran RADULOVIĆ
www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=3119:povoljno-dok-ne-zaboli&catid=133:novi-broj-tekstovi&Itemid=1267
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 5, 2012 13:56:27 GMT -5
Crna Gora: Robna razmena II 2012 April 9, 2012
U februaru je, prema podacima Monstat-a, robni izvoz Crne Gore vredeo 23,8 miliona evra, uvoz 106,5 miliona evra, uz deficit od 82,7 miliona evra (me). U odnosu na februar prošle godine izvoz je smanjen za 25%, uvoz za 9,6%, a deficit za 3,9%.
U prva dva meseca izvoz je vredeo 51,2me (-26%), uvoz 206,3me (+1,5%), uz deficit od 155,2me (+15,7%).
Izvoz u BJR izneo je 34,9me i povećan je za 46,7%, a uvoz iz njih 95,1me, uz rast od 5,4%.
U razmeni sa ostalim zemljama Crna Gora je smanjila izvoz za 64,3% (sa 45,3 na 16,2me), a uvoz za 1,6% (sa 113 na 111,2me).
U tabeli su vrednosti i stope rasta robne razmene Crne Gore sa izabranim zemljama. www.makroekonomija.org/crna-gora/crna-gora-robna-razmena-ii-2012/
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 5, 2012 14:08:07 GMT -5
Харач рајо, за изборе везирима нашим треба! НЕДЕЉА, 05 АВГУСТ 2012 11:10
ДР МОМЧИЛО ДУШАНОВ ПЕЈОВИЋ
Вук на овцу своје право има/ка’ тирјанин на слаба човјека/Ал’ тирјанству стати ногом за врат/довести га к’ познанију права/то је људска дужност најсветија...!
(Петар II Петровић Његош) У складу са изводом наведених стихова из „Горскога вијенца“ коалициона власт у Црној Гори спроводи драконске пореске мјере на огромну већину својих много осиромашених грађана, који мирно подносе „намет на кијамет“ више од двије деценије. И ником ништа!? Рекли би: „мирна Босна“, јер може бити и горе, а нема куд јер смо одавно дотакли дно државне ка(л)се.
Власт задовољна што јој грађани дају повјерење на изборима за еколошку, транзициону, евроатлантску, (про)европску Црну Гору и „бољи живот“, обећан јој још у времену када „Године почињу јануаром“! Коалициона власт „економски просперитетне“ Црне Горе код страних банака задужује грађане новим кредитима и још се хвали да има „простора“ за нова задужења, па слави и прославља своје кредитне успјехе са којима пуни свој буџет.
Лијепо да не може бити грђе, а добро да не може бити лошије, наравно за огромну већину грађана Црне Горе. У овоме времену владавине генерације зване и знане „млади, (с)лијепи и (још) паметни“ црногорски грађани економски просперитетне, демократским реформама и природним ресурсима пребогате Црне Горе храбро подносе све недаће и бројне порезе зарад „сопственога добра“ и очувања супстанце од „политичке елите“ настале у времену „рата за мир“!
Миран и трпељив неки народ у Црној Гори, а кроз историју се упорно пише и преписује, бруји и увелико жмури, да тај исти народ ничије зулуме и неправду, чак ни некадашње велике и моћне Турске царевине, није трпио задуго! Да ли је то превид, оптичка варка или нечија изречена бесмислица, али чињенице другачије не зборе, већ потврђују да је ријеч о доиста добрим, добростојећим, достојанственим, приљежним, заборавним, дволичним, снисходљивим грађанима који живе за свога партијскога господара, његове партијске везире као послушне слуге и полтроне и уз њих осталу страначку болументу, која својим партијским активностима на терену прикупља гласове за нове и нове изборе. Из побједе у побједу и тако двије деценије и неколике године приде они владају послушном рајом.
Таман посла да може неко рећи да се „добро“ не живи, када га статистички подаци званичних институција у држави Монтенегру „демантују“, јер је просјечна плата запослених око 484,00 еура, а потрошачка корпа најосновнијих намирница само за четворочлану породицу око 785,00 еура. Никако не треба заборавити да је приличан број неких директора држа(в)них предузећа или установа у Црној Горy који примају мјесечне зараде у износима од 4000,00 до 10.000,00 еура. Такође, не треба испустити из вида да су неки примали отпремнине у висини од 150.000,00 до 200.000,00 еура.
С друге стране број незапослених лица, које евидентира Завод за запошљавање, говори да се ради о непуних 11 процената или око 28.000-30.000 лица. Наравно остали незапослени се не броје, јер нијесу прихватили преквалификацију понуђену од државних органа да замијене своју факултетску диплому неком од средњошколски угоститељских диплома! А шта тек рећи за бројну радну снагу коју примамо са стране, њих око 20.000, који мртви задовољни раде послове које Црногорци „неће“!?
На све то треба додати да су са Владом Црне Горе челници гранских синдиката потписали срамни споразум да ће обуставити све штрајкове до 2015. године, јер им држава обећа велике бенефите, под условом да све буде ишло како треба и економска криза буде успјешно парализована.
Не треба заборавити да је Влада Црне Горе увела једну од (нај)значајнијих економских мјера, која ће „сигурно“ да спаси црногорску просперитетну и самоодрживу економију, да се до 2015. године мјесечне зараде не повећавају, јер инфлације „нема“ или је на најмањем могућем нивоу 3-4 одсто на годишњем нивоу, бруто-национални доходак у таквој држави ће расти мимо свих црногорских експертских очекивања чак 3-4 одсто, а цијене основних намирница су „замрзнуте“ – непромијењене или тек који промил повећане! МАШАЛА!? Благо нама грађанима са таквим експертима и спроведеним економским мјерама са којима идемо у сиромаштво и суноврат - колапс - банкрот!
Наши министри као државни мудраци и уз њих неки паметни појединци са титулом доктора економских наука сада упорно предлажу незапосленима да ВОЛОНТЕРСКИ обављају послове, који им се понуде у неким приватним или државним установама. Наравно, кажу да је то за незапослене једини спас, јер им се нуди да „науче“ и испечу у пракси знање стечено на факултету, а све без паре и динара-еура. За Џ - (џабе-бесплатно). То је велика „мудрост“ или боље рећи безобразлук, којим наши нови доктори економских неолибералних наука, министри и политичари хоће управо да нађу спас за незапосленост, покрадену и уништену привреду!?
Наравно да се ради о великим глупостима са којима појединци хоће да граде нову професорску и политичку каријеру. Такви су добро дошли и убрзо преузимају високе државничке и политичке функције, јер треба бранити „политичку елиту“ из „рата за мир“ и овај политички систем, који је у потпуности осиромашио више од двије трећине грађана Црне Горе.
Ових дана актуелан је најновији државни порез или боље рећи ХАРАЧ у износу од 700,00 еура, са којим се оптерећују привредници, мала и велика привредна предузећа, занатлијске радње, „ресторани и други комерцијални објекти“, а који је у односу на прошлу годину више него четвороструко повећан!!!
Није ово неки велики и неочекивани потез од ове наше „демократске“ власти, нити велики проблем о намету или порезу које разрезује локална власт у Подгорици, колико је доиста то „намет на кијамет“ са којим се хоће извршити политички притисак на све оне „комерцијелне објекте“, занатлијске радње које годишње немају промета вишег од двоструког износа разрезаног им пореза, а који морају (у)платити у року од десетак дана или ће им се узети са жиро-рачуна у „складу“ са „законом“ или принудно наплатити. У исти кош су стављени велики угоститељски објекти који имају по пар хиљада квадрата и пар стотина столова а имају промета од пар стотина хиљада еура, и на примјер једног занатлијског објекта у виду обућарске радње од непуних шест квадрата са једним радним столом и столицом, а који нема промета ни непуну 1.500,00 (хиљадуипетсто) еура годишње!
Све су то апсурди и притисци црногорских политичких моћника и коалиционе власти, а добрим дијелом и опозиционих страначких посланика који сједе у локалном парламенту, који својом надменошћу и злоупотребом положаја на којему се налазе хоће силу на срамоту да пореском политиком увођења драконских пореза принудно узму и оно мало тврде корице хљеба коју тешко зарађују бројни привредници.
Наравно, за велике угоститељске и комерцијалне објекте који су политички нови порески намет(и) неће се реализовати или ће бити (не)сразмјерно примијењена и политички дозирана. Девиза са којом политички моћници спроводе пореску политику у циљу убирања - прикупљања новца за нове изборе у октобру и пуњење државне-локалне касе, а коју су они одавно испразнили немилице трошећи за њихове послове и путовања, јесте када су пристали на еуро порез на мобилну телефонију и електрична бројила онда се немају шта противити овој најновијој још драстичнијој пореској политици.
Тако се, једнога не тако далеког дана, од грађана Црне Горе може тражити државни порез на број чланова у домаћинству, а пољопривредници би могли плаћати порез на бројност стада са којим располажу, на примјер ко има стадо од 30 оваца давао би за партију једну најбољу овцу и једно најбоље шиљеже, а од крупне стоке једно теле или јуне. Наравно ту би свакако био и порез на перад и тако даље!
Све за партију на власти и оне који врше ову коалициону власт свих ових двадесет и нешто љета. ХАРАЧ РАЈО! ХАРАЧ ЗА ИЗБОРЕ ВЕЗИРИМА НАШИМ ТРЕБА!!! Харачлије су на политичкој сцени Црне Горе, а РАЈА је задовољна паролом са којом се осваја власт: „МИ МОЖЕМО БОЉЕ“! www.in4s.net/index.php/politika/drugi-pisu/24228-hara-rajo-za-izbore-vezirima-naim-treba
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 5, 2012 16:39:46 GMT -5
Национални идентитет Црногораца Борис Ђурашковић четвртак, 17. фебруар 2011.
Говорити о националном идентитету Црногораца данас није нимало лако. Не због тога што се о историји Црне Горе мало зна, већ зато што, док анализирамо о то питање, имамо две алтернативе. Прва је говорити истину. Друга је безумно и без размишљања прихватити догму владајућег режима и њихово фалсификовање историје. Ми ћемо овде ипак говорити истину.
Црна Гора је у својој историји називана српском Спартом, Пијемонтом српског народа, српске круне драгим камењем, буктињом српске слободе...како су је називали најумнији и највиђенији Срби, попут Лазе Лазаревића, Алексе Шантића, Сима Матавуља, Бранка Радичевића и др. Та и таква Црна Гора, земља Светога Петра Цетињског и Светога Василија Острошког, земља чојства и јунаштва, храбрости и поштења, данас у највећој мери живи само у сећањима, књигама и причама. Та и таква Црна Гора, достојанствена и достојна поштовања, је престала да постоји након доласка комунистичког режима. Тада долази до покретања тзв. Црногорског питања, а нова нација је рођена 1. 5. 1945. након објављивања текста "О Црногорском националном питању" у листу Борба, аутора Милована Ђиласа.
Тим чином су комунисти само наставили оно сто су започели црногорске усташе Секула Дрљевић и Савић Марковић Штедимлија. Од тада до данашњег дана у континуитету у Црној Гори траје акција убијања душе и националне свести Црногораца. Тада су то радили комунисти, а данас њихови идеолошки слиједбеници, који се, додуше, јесу преобукли у нова одијела и заменили пароле, али је суштна остала иста. Та суштина се састоји у расрбљивању, стварању лажне нације, брисања колективног памћења и свијести. Начин рада је остао исти. Разорити народ у моралном, духовном и националном смислу, изазивајући раскол и поделе у становништву, спроводити атеизацију и аморализацију и као што је међу првима акцијама након Другог светског рата, новонастали режим прво кренуо у уништавање Цркве, као чувара националне свести, тако се и данас у њиховој борби највише напада Црква. Јер циљ је јасан - прво уништити народ у духовном смислу. А од духовног до биолошког убиства није велики размак.
Срби су у Црној Гори, уместо као државотворни народ, у јавном сервису (или боље рећи сервису партија на власти) често проглашавани као подстрекач вишедеценијског раздора, проповедници примитивизма и великосрпске милитанте политике у Црној Гори. И све то са јединим задатком - коначно стварање нове, црногорске нације, која нема ништа заједничко са српством. Такво фалсификовање историје наука, наравно, одбацује, али прихвата владајућа елита у Црној Гори, која те лажне историјске податке промовише кроз разне псеудорелигијске, паракултурне и квазинаучне организације. Такве организације, као сто су НВО Црногорска православна црква, Дукљанска академија наука и уметности, Матица црногорска... заправо су само разни услужни сервиси за различите потребе доминантног режима.
Та самопроглашена интелектуална елита Црне Горе, ти исцељители наводног историјског слијепила, настављају да негују "повјесни" корен Црне Горе. Иако су ти људи чувари дукљанске части и образа, у том прљавом послу не бирају средства и не презају чак ни од испирања мозга најмлађима. Још од малих ногу деца се у школама уче да не говоре српским, већ матерњим језиком, док се даље током школовања, нарочито из предмета историје, полако надахњују домољубивом мржњом према национално неосвјештеним дједовима.
Такво фалсификовање националног идентитета и касапљење историје заиста не познаје границе. То доказује и недавно откриће црногорског језика, што је борцима против "геноцидног Светосавља" дало још већи полет и снагу. Међутим, без обзира на њихову снагу, финансијску или политичку моћ коју тренутно имају, оно што они немају су истинити аргументи. Чињенице раде против њих.
Оно што њима смета јесте чињеница да су се на Општецрногорском збору 1742. године, на коме су присуствовали сви пунољетни Црногорци, написали писмо руској царици у коме се престављају као "синови Цркве Источне, који живе на српским земљама - Црној Гори, Приморју и Скендерији". Они затварају очи пред податком да се Владика Данило Петровић потписивао као "Владика цетињски, војвода српске земље".
Лажни научници који тврде да је српство Црногорцима наметнуто од стране Србије, не знају или не желе да знају да је први српски национални програм настао управо на Цетињу, а написао га је Свети Петар Цетињски, који се позива на формирање Славено-српског царства, које би укључивало Црну Гору, Херцеговину, дјелове Далмације и Босне, а који би се након коначног ослобођења Србије ујединило у једну српску државу. Тај исти владика пред борбе на Мартинићима и Крусеву говори да у "нама српско срце куца и српска крв тече", а Црногорце назива "српским витезовима који нису вични своју постојбину остављати".
Дакле, српство у Црној Гори представља аутентичну националну мисао.
Томе у прилог иде и Законик књаза Данила Петровића, где у парафу 92 стоји да "Иако у Црној Гори нема никакве друге народности до једино Српске и никакве друге вјероисповјести до православне источне, то ипак сваки иноплеменик и иновјерац може слободно да живи и иста права имати као сваки Црногорац или Брђанин". Из овога се недвосмислено види да Црногорци и Брђани припадају српскоме народу.
О српству Краља Николе Петровића не треба ни говорити, довољно је само поменути његову песму и химну Црне Горе "Онамо намо", у којој се говори о ослобођењу и уједињењу српства. У време његове владавине је спроведен и први попис становништва, у коме се 95% становништва изјаснило као Срби. Остало су били Албанци. Значи, овим данашњим националним Црногорцима су дједови били или Срби или Албанци. Трећег нема. Овај текст су завршити ријечима једног од највећег пјесника српског језика, Петром II Петровићем Његошем:
''Име ми је Вјерољуб, презиме ми Родољуб. Црну Гору, родну груду, камен паше одасвуду. Српски пишем и зборим, сваком громко говорим: народност ми србинска ум и душа славјанска''. www.nspm.rs/srbija-i-crna-gora/nacionalni-identitet-crnogoraca.html---------
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 5, 2012 16:48:21 GMT -5
Мило, господар Срба из Црне Горе Бранимир Марковић уторак, 31. март 2009.
„Боље једно топло пиво него четир ладна Боље љубит стару бабу него цуру младу“
Антоније Пушић (типичан савет београдског Црногорца земљацима у постојбини)
У вези Црне Горе је најлакше бити политички аналитичар, схваћено у значењу уобичајеном у свету, тј. особа која на основу евидентних чињеница уочава трендове и предвиђа догађаје. „Диљем“ српских земаља, међутим, бити аналитичар углавном значи пророковати „што се баби снило“, а после оправдавати зашто се није „збило“, уз припадајући и подразумевајући положај и принадлежности „од баба“. Уколико оно што се збило буде драстично другачије од бабиних снова, овдашњи ситуирани добро плаћени аналитичари догађај једноставно прећуте, ма колико био значајан за народ. У преводу, коментара на протекле „безначајне“ изборе у Црној Гори – нема, а аутор овог текста је по ко зна који пут испао „глуп у друштву“ што је предвидео оно што се ниједној баби не допада. Да се подсетимо на „мрачна“ предвиђања и „гнусне“ констатације изречене уочи заказивања избора у Црној Гори у тексту „Нада и ђакузи када“.1
Да почнемо од краја: „Уколико предизборне теме поново буду уобичајене тричарије, тријумф ДПС-а на предстојећим изборима је готово закономеран“. Прави је мазохизам предвиђати победу тог „архинепријатеља српства“, извојевану заслугом честите српске опозиције и НВО сектора саветованих од еминентних београдских зналаца и најугледнијих старих и новопечених теразијских Црногораца.
„Ако опозиција не дође к-себи, грађани и грађанке ће по свој прилици „бирати“ између једне једине опције распоређене у виду бројних странака маркетиншки примерених према свачијем укусу.“ Опозиција не само да није дошла к-себи, већ је, саветована од зналаца и маркетиншких гуруа, превазишла и ДПС и своје узоре србијански ДС и Г17 плус, у евроунијатским вербалним испразностима и бесмислицама. Тако су Црногорци ипак добили могућност избора – своја каква таква (приватна/микро/мафијашка) држава или ЕУ голуб на високој грани. Пример како је прошла братска Србија очигледно им је био инспиративан. Мило и Свето, као и сви „мафијаши“ имају незгодну особину да новац траже тамо где га има (Русија, Арапске земље), па су својој земљи обезбедили стране иневестиције у износу који честити Динкић/Тадић свом бирачком телу могу само да обећавају „тијеком“ многобројних избора.
„Идеолошки јаз између суверенистичких и „просрпских“ бирача готово и да не постоји“ што је схватио (гле чуда баш) режим пројектујући своју изопачену верзију Народне слоге у планираној братство-јединство коалицији самозваних Бошњака, Хрвата, Црногораца и Срба, која се реализовала без ових последњих, јер је Народна странка преферирала (и остала усамљена у томе) „праву“ Народну слогу – уједињење комплетне опозиције. Завидну накнадну памет испољио је један од „минера“ ове идеје, Небојша Медојевић када је, након објављивања резултата избора, изјавио да би „..опозиција, да је наступила на заједничкој листи, побиједила ДПС који је са 50 одсто гласова добио 60 одсто мандата.“
Схватило је и вођство једине странке за коју је на минулим изборима гласало знатно више бирача него пре три године – СНП. Ту партију у коалицији са НС и ДСС на претходним изборима заокружило је 47,7 хиљада бирача, док је на протеклим сама задобила поверење 54,5 хиљада грађана. Ако се има у виду да је Народњачка коалиција освојила око 10 хиљада гласова и уколико претпоставимо да је то била снага НС и ДСС пре три године, онда је СНП порасла за око 16 хиљада гласова.
Највећи губитник избора незаслужено је Народна странка, која је уочи избора инсистирала на уједињењу комплетне опозиције, а своју кампању и након одбацивања ове идеје заснивала на залагању за помирење. „Мислим на помирење које се треба десити унутар православног народа. Док год постоји та вјештачка подјела међу нама док год нас дијеле, завађају, супротстављају, неће бити среће ни за нас, ни за Црну Гору”, (тако је) говорио Петар Поповић. У овом тексту се нећемо бавити тиме зашто се помирење не односи и на католички и муслимански „народ“, но, можда и то има везе са њиховим неуспехом.
Тек, „Данашња опозиција (ради управо супротно и) сама себе парцелизацијом циљних група математички осуђује на поразе, а ДПС „баш то и хоће“. Извршни директор ЦЕМИ-ја Златко Вујовић изјавио је да је ове изборе означио велик постотак расутих гласова, између 12 и 15 посто. Било је чак 5.828 неважећих листића „То може да значи да су ДПС-СДП-ХГИ-БС на биралишта практично извеле све своје присталице и да ће у новом сазиву парламента бити снажнији за пет мандата захваљући расипању и апстиненцији опозиционих гласача.“
„Просути гласови бирача који су гласали за странке које нијесу успјеле да уђу у парламент, допринијели су побједи ДПС-а“, изјавио је и лидер Нове српске демократије Андрија Мандић.
Ево како изгледа расипање броја гласова странака које нису прешле цензус. Ко је апстинирао показаћемо касније.
Расипање „српских“ гласова: Српска национална листа 4.291
Отаџбинска српска странка 2.446
Коалиција НС и ДСС 9.448 гласова, недостајало 447 да пређу цензус
Укупно 16.185
Расипање суверенистичких гласова: ЛП-ДЦ 8.777 гласова
„Бошњаци и Муслимани заједно, једно“ 3.489
Црногорски комунисти 1.594
Укупно: 13.860
Плус Странка пензионера 7.691
Укупно 21.551 – више од нпр. Покрета за промјене (19.546)
Са укупно 37.736 расутих гласова и 5.828 неважећих листића ова „коалиција“ би била трећепласирана са 43.564 гласова, нешто мање од другопласиране СНП (54.545), а знатно више од лидера опозиције са прошлих избора данашње Нове (29.885)
А сада да погледамо шта бирачи мисле о странкама које се залажу за „дефинитивну дихотомију православног народа на Србе и Црногорце“. Нова је „освојила“ око 33.000 гласова мање него Мандић пре годину. Највећи губитак имала је у највећим општинама по броју бирача – Подгорици (око 5.300), Никшићу (2.400), Бијелом Пољу(1.900), Пљевљима(1.660), Беранама( 1.570), Бару (900)... Све у градовима где је СНП која заговара „јединствени православни државотворни народ“ у великом плусу (у Подгорици за око 3.350 бирача, Никшићу 1.800, Херцег Новом 1.600, Бијелом Пољу 700, Бару 330...). Отаџбинска српска странка и Српска национална листа нису биле ни близу цензуса. С друге стране, први пут се десило да (отпадни) Либерали не пређу цензус чак ни у коалицији са „дихотомистичким“ отцепљеним крилом ПЗП – новооснованим Демократским центром, а за ПзП је гласало 37.000 мање него за Медојевића на председничким изборима.
А сад оно „најбогохулније“ „Тешко је не приметити да опозициони потенцијал лежи у суверенистичком бирачком телу... њима се уочи избора не обраћа ни ДПС ни опозиција, јер се „подразумева“ коме иду, тачније коме не иду њихови гласови.“ Владајућа коалиција и поред тријумфа забележила је пад поверења у свим традиционално „суверенистичким“ градовима – највећи „минус“ у Никшићу где је освојила око 740 гласова мање него пре три године, а пропорционално највећи у некадашњем бастиону либерала на Цетињу (- 670), затим у Улцињу (- 540), Котору (- 270). И у „српском“ Херцег Новом где је савез предвођен ДПС-ом заокружило више грађана него све остале партије заједно, мање је (у „српским“ срединама иначе врло дисциплинованих) „режимлија“ него 2006, за око 540 гласова. Расутих суверенистичких гласова (Коалицији ЛП-ДЦ ) је било свега 13.860, рачунајући и 3.489 „мањинистичких“ бошњачких, а Покрет за промјене је освојио 26.000 гласова мање него на прошлим изборима. Део тих гласача је свакако међу оних 16.000 за колико је напредовала СНП, но, већина од њих ипак су суверенисти. Где се „денуше“ суверенистички гласачи? ДПСова коалиција је тријумфовала са мање суверенистичких гласача, док су остале монтенегринске странке (ЛП, ПЗП, ДЦ) „пукле“ као никада у историји. Срђан Милић је овако прокоментарисао протекле изборе: „Најјача партија у Црној Гори (је) она коју „подржава“ око 170 хиљада људи, који јуче нијесу изашли на изборе.“ Очигледно, још увек се подразумева коме не иду, али се више не подразумева коме иду суверенистички гласови.
Чијим гласовима је ДПС коалиција освојила око 3,5 хиљада гласова више у поређењу са претходним парламентарним изборима одржаним у септембру 2006, ако је у суверенистичким срединама „у минусу“, а у мањинским „на истом“? Најбоље је прошла у Будви где је освојила око 1.370 гласова више у односу на парламентарне изборе 2006, у Беранама где су поправили свој скор за 680 гласова, што је за 1.100 гласова више него све остале партије, у Херцег Новом где је освојила више гласова од свих осталих заједно, у Подгорици за више од 600 гласача. На локалним изборима коалиција „Добри људи-европска Будва“ освојила је чак више од 70 одсто гласова. Од укупно изашлих 9.565 чак 6.652 је гласало за ДПС и СДП. У питању су, без изузетка, средине у којима су декларисани Срби већина у односу на декларисане Црногорце или бар у приближном проценту.
Да ли је нови, до сада највећи тријумф Мила/фамилије „пропаст народа сербског“ или почетак успостављања јединственог политичког народа (туђински – нације) једне од три независне српске државе, као предуслова будуће демократије и суверенитета народа? Да ли народ та „стока грдна“, по ко зна који пут није схватио бриљантне идеје (увек истих) очева нације србске, као што је објаснио Момчило Вуксановић, у доба Милошевића поглавица северних племена, а сада то исто само у европском руху (вођа српске мањинистичке листе): „Срби у Црној Гори нијесу у великом броју гласали за ту листу зато што се бирачи не понашају као они у развијеном свијету и гласају за оне најбоље“. Ееее, кад ће његови заостали саплеменици схватити ко је најбољи?
Зебњу да је ипак у питању „пропаст народа сербског“ појачава и најава неких будућих стратешких потеза „архинепријатеља српства“ Ђукановића, попут изградње аутопута до Србије. Познато је да је ова, по врхунским експертима (Рашета-Илић), будалаштина (због малог протока саобраћаја на Ибарској, свега 4 пута већег него на деоници Загреб-Сплит) и штетна (по концесионара у доба кризе) работа, напуштена са гнушањем од стране србијанског руководства. А познато је и како је на јединство напаћеног хрватског народа и стабилност државе деловао аутопут Загреб-Сплит. А када се томе дода и неодустајање од ослањања на „прљаве“ руске и арапске инвестиције и неиспуњавање европских стандарда?! Страшно.
www.nspm.rs/srbija-i-crna-gora/milo-gospodar-srba-iz-crne-gore.html
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 5, 2012 17:15:53 GMT -5
Crnogorski stav je - šta kažu jači
Svetozar Marović nedelja, 09. avgust 2009. (NIN, 30.07.2009.)
Tri godine posle referenduma o državnoj nezavisnosti, Crna Gora stoji bolje od svih zemalja u regionu o mnogim pitanjima, tvrdi potpredsednik crnogorske vlade za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku Svetozar Marović. Po rečima bivšeg predsednika bivše državne zajednice Srbija i Crna Gora, jedan od dokaza ove teze je i Upitnik Evropske komisije, koji je prošle nedelje evropski komesar za proširenje Oli Ren uručio crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću. Od odgovora na 2.178 pitanja koja sadrži Upitnik, zavisiće da li će Evropska komisija predložiti liderima Unije da se Crnoj Gori dodeli status kandidata za članstvo u EU. “Osim Upitnika EK, postoji čitav niz prednosti državne nezavisnosti Crne Gore“, kaže Marović. „U smislu približavanja EU, Crna Gora se nalazi za nijansu u boljoj poziciji u odnosu na Srbiju: potpisali smo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nemamo problem Kosova i saradnje sa Haškim tribunalom... Jedan od naših prioriteta je članstvo u NATO-u...“
Nemate problem zbog činjenice da je NATO bombardovao SRJ?
- Bombardovanje je svježa emocija i tačno je da zbog toga u dijelu crnogorske javnosti postoji određena rezerva prema NATO-u. Ali, Crnu Goru su u Drugom svjetskom ratu napadali i NJemci i Italijani, pa danas sa tim zemljama imamo veoma dobre odnose. Članstvo u NATO nam garantuje veći stepen bezbjednosti i jedna od prednosti državne nezavisnosti je i ta što o tome odlučujemo samostalno. Prednosti postoje i u ekonomskom smislu: u svijetu smo treća zemlja po investicionom obimu i interesovanju za investiciona ulaganja. Sudeći po anketama, postali smo jedna od najatraktivnijih svjetskih turističkih destinacija. Sa socijalnog stanovišta, prosječna plata u Crnoj Gori, kao članici državne zajednice, iznosila je 230 eura; danas je 460. Imamo dobrosusjedske odnose sa svima...Osim sa Srbijom. Iako je odluka Crne Gore o nezavisnosti bila demokratska, imam utisak da su odnosi Crne Gore i Srbije, tri godine poslije, nažalost još uvijek opterećeni veoma bolnom i emocionalnom reakcijom dijela građana Srbije na tu činjenicu. Vjerujem da državna samostalnost nije ničim ugrozila ono što povezuje dva naroda.
Verujete li da i građani Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi misle isto?
- Crna Gora je građanska država i svi njeni građani, bez obzira na to kako se nacionalno izjašnjavaju, ravnopravni su. Crna Gora je moja država isto koliko i njihova. U mojoj porodici žive skladno i oni koji se osjećaju Srbima i oni koji se osjećaju Crnogorcima. Budući da je bio jedan od prvih zvaničnika koji je Crnoj Gori čestitao nezavisnost, siguran sam da isto misli i predsjednik Srbije Boris Tadić. Naša obaveza nije da odnose Crne Gore i Srbije gradimo na epici i rekonstrukciji mitova. Treba da kažemo da smo bliski, da smo kroz istoriju imali mnogo i sporazuma i nesporazuma i da vidimo šta nam je u interesu - da budemo protivnici ili da sarađujemo. Mislim da je bolje ovo drugo. Ako je tako, hajde onda da nam Kosovo ne bude problem!
Ali, Srbija je crnogorsko priznanje Kosova doživela kao „zabijanje noža u leđa“.
- Da li bi se Kosovo vratilo pod državni okvir Srbije da je Crna Gora odbila da prizna realnost? Prije Crne Gore, Kosovo je priznalo većina zemalja EU, Amerika...
Primedba je bila da ste izabrali loš momenat.
- Tajming je uvijek izgovor. Naš cilj nije bio da Srbiji napravimo problem. Danas sa puno pažnje čekamo da se o inicijativi Srbije izjasni Međunarodni sud pravde u Hagu. Ukoliko sud donese odluku da je proglašena nezavisnost Kosova nelegalan čin, Crna Gora će biti među prvim koja će preispitati odluku.
Očigledno ne verujete da sud može doneti takvu odluku?
- Odluku suda ćemo respektovati i postupati po njoj. Ali, budimo realni! Da li i u samoj Srbiji danas neko vjeruje da će sve ambasade koje postoje u Prištini biti povučene i zatvorene? Navijam za dugoročna, pravedna rješenja.
Po vašem mišljenju, šta je pravedno rešenje?
- Ako gledate istorijski, mnoge države danas nisu tamo gdje su nekada bile, mnoge granice su promijenjene, neke zemlje su nestajale, druge su nastajale... Volio bih kada bi se ovaj spor riješio sporazumom i to bi bilo pravedno rješenje.
Predsednik Vujanović i premijer Đukanović su kazali da je Crna Gora trpela pritiske od strane nekih zapadnih zemalja da prizna nezavisnost Kosova. Kakve pritiske?
- Nije bilo pritisaka. U diplomatiji se to tako ne radi. Pritisak je u odgovornosti izbora - da li ćete izabrati ono što podržavaju vaši najjači saveznici u evroatlantskim integracijama ili ne.
S obzirom na to da ste napravili „odgovoran izbor“, šta ste dobili zauzvrat?
- Odgovor je jednostavan: izabrali smo da radimo u interesu Crne Gore i tim svojim izborom poslali poruku međunarodnim partnerima šta je naš prioritetni cilj.
Kakvu ste poruku poslali Srbiji?
- Poslali smo poruku da, kada bi od nas zavisilo da li će Kosovo biti nezavisno, naša odluka sigurno ne bi bila protiv Srbije.
Za novog ambasadora Crne Gore u Beogradu biće imenovan Igor Jovović. Da li ste ipak uvažili sugestiju Srbije da kandidat za ambasadora ne bude neko ko je bio u vladi koja je priznala nezavisnost Kosova?
- Ne znam za takvu sugestiju Srbije, ali, bez obzira na bliskost, ne možemo bilo kome, pa ni srpskoj vladi, dozvoliti da bira ko će biti crnogorski ambasador u Beogradu. Svaka država ima suvereno pravo da odluči koga će poslati za ambasadora u neku zemlju.
Ipak, plašite li se da će najavljena razmena ambasadora na relaciji Podgorica – Priština dodatno poremetiti odnose Srbije i Crne Gore?
- U ovom trenutku, to je u fazi priprema, ali ne mogu vam reći kada će se to tačno desiti.
Mislite li da odnose Srbije i Crne Gore dodatno opterećuju i lica za kojima je Beograd raspisao poternicu, a koja se, navodno, kriju u Crnoj Gori? Zvezdan Terzić, navodno je viđen u Budvi.
- Ne mislim i siguran sam da će naši odnosi u budućnosti ići uzlaznom putanjom. Što se gospodina Terzića tiče, nemam šta da dodam zvaničnom stavu naše policije koja je to već demantovala. Nikada ga nisam sreo.
Da li ste sreli Bogoljuba Karića, Slobodana Radulovića, Stanka Subotića...
- Ne. Gospodina Radulovića takođe nisam vidio, kao ni Subotića. Da jesam, ne brinite – naše fotografije bi već bile objavljene.
Neke su i objavljene.
- Riječ je o fotografijama starijeg datuma.
Premijer Đukanović je nedavno izjavio da je prijatelj sa Stankom Subotićem. A vi?
- Prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj.
Mnogi vaši prijatelji bili su gosti na glamuroznoj svadbi vašeg sina Miloša. S obzirom na prijavljene prihode, kako ste uspeli da platite toliku svadbu?
- Iz novina sam saznao da je ta svadba koštala čitavo malo bogatstvo, što naravno nije tačno. Moram da kažem da sam, kao svaki Crnogorac, jako radostan što sam oženio sina. Radostan sam što imam neke ljude za prijatelje i što su među njima velike zvijezde iz svijeta muzike. Jednom u životu ženite sina a, kao što znate, u našoj tradiciji je da, kada pravite veselja, u to uložite i više nego što objektivno možete. LJudi su se zaduživali...
Vi niste? Niste, recimo, morali da tražite kredit od banke Aca Đukanovića?
- Nisam.
Dakle, niste kreditno zaduženi kod Prve banke?
- U pomenutoj banci ne posjedujem akcije i nisam zadužen. Moj sin i ja smo se bavili privatnim poslom, o čemu postoje uredno prijavljeni prihodi. Politički protivnici u svemu vide grijeh, pa i u tome kada za sina pravite svadbu. Izgleda da je potpredsjednicima vlade zabranjeno da žene sinove!
A, ne, gospodine Maroviću, nije zabranjeno. Pitanje je – kako ste uspeli to da platite?! Izgledalo je kao kod cara Haila Selasija: na dvoru se jede zlatnim kašikama, a ispred – narod bos, go i gladan.
- Mediji su napravili takvu sliku. U nekim novinama sam čak pročitao da sam potrošio pola miliona eura! Šta na to da odgovorim, osim da to nije tačno?!
Sudeći po inicijativi NVO MANS-a državnom tužiocu, u kojoj je zatražena provera zakonitosti sticanja vaše imovine, za tri godine bavljenja biznisom ste stekli zavidno bogatstvo i na tom ekonomskom umeću bi vam pozavideli i mnogo uspešniji biznismeni.
- Ako pitanje bazirate na tvrdnjama MANS-a, onda ste loše obaviješteni, čime sam, moram reći, vrlo iznenađen. Ta organizacija je veoma korisna...
Ali vas očigledno jako nervira.
- Ne, ne nervira me. To što oni rade liči na Velikog inkvizitora: možete dokazati da ste nevini samo ako ne izgorite na njihovoj lomači. Tvrde, recimo, da imam 816.000 kvadratnih metara zemljišta u Grblju kod Budve. Kažem da nemam. Otac mi je ostavio nasljeđe i to nije grijeh. MANS tvrdi da sam tu zemlju stekao u posljednje tri godine. O čemu se radi?! Da mi je zabranjeno da imam nasljeđe? Srećom, crnogorska javnost je prepoznala ko stoji iza takvih napada.
Ko stoji?
- Nisam pristalica teorija zavjere, ali činjenica je da je Crna Gora na putu da postane kandidat za člana EU, da uđe u NATO, tako ovo može biti scenario koji pokušava da nas, kriminalizujući vlast, spriječi na tom putu. Osim toga, kada je neko mnogo jak, nije loše da bude opomenut.
Opomenut, ali – od koga? Bivši šef crnogorske Trgovinske misije u Vašingtonu, Ratko Knežević, u intervjuu podgoričkim Vijestima...
- ...Oprostite, ali ne želim da komentarišem niti jednu riječ iz tog intervjua. Jednostavno – ne komentarišem! Kada me pitate ko stoji iza napada na crnogorski državni vrh, moram da vam kažem da ne mislim da se to radi na nekom visokom nivou. Naprotiv. Iza toga mogu da stoje niži operativci koji smatraju da nije loše u nekoj zemlji imati i alternativu. I to je u redu. Nemam ništa protiv da pokušaju. Bunim se protiv neistina koje se o meni u posljednje vrijeme plasiraju u medijima.
Na šta mislite? Dugo ste u javnosti doživljavani kao čovek koji sa filozofskim mirom posmatra stvari, koji se gadi „blata materijalnosti“.
- U Crnoj Gori je jako teško biti individualizovan. Ovdje, po pravilu, postoje kolektivni sud i kolektivna reakcija koja pokušava da vas progna iz normalnog društva tako što će vas diskvalifikovati neistinama. Poznato je da sam učestvovao u osnivanju Grada teatra, u dovođenju nekih svjetskih rok zvijezda u Budvu, pokušao da Crnu Goru promovišem preko svjetskog džet-seta, filmskih zvijezda, šeika... LJudi vas, ni krivog ni dužnog, onda povezuju sa tim i misle – i on je bogat kao ovi sa kojima je. Međutim, ogromna većina Budvana zna šta je istina. Izvinite, ali ako baš hoćete – to su dokazali na nedavno održanim lokalnim izborima, kada je 75 odsto mojih sugrađana glasalo za Demokratsku partiju socijalista.
Jeste li bogat čovek? Ne mislim duhovno, to se podrazumeva.
- Recimo da sam u stanju da se staram o svojim prohtjevima koje držim pod kontrolom.
Da li pod „prohtjevima koje držite pod kontrolom“ podrazumevate i privatni avion, skupocenu jahtu, stanove, impresivan „vozni park“ koji, navodno, imate u posedu?
- Posao kojim se bavim, nažalost, podrazumijeva obavezu da se neprestano bavite demantovanjem neistina koje mediji o vama plasiraju. Naravno, nemam privatni avion, nemam jahtu, nemam „impresivan vozni park“... Da li bih volio sve to da imam – bih, naravno. Rekao sam vam da sam, zajedno sa premijerom Đukanovićem, nakon sticanja državne nezavisnosti, izašao iz državne politike i počeo da se bavim biznisom...
Iz te politike ste otišli svojom voljom ili je ta odluka bila iznuđena?
- Svojom voljom. Inače, ne podnosim kada me pritiskaju.
Zašto ste se ipak vratili? Spekuliše se da ste, slično kao i premijer Đukanović, to učinili zbog imuniteta: premijer zbog suđenja u Italiji, vi zbog afere Satelit.
- Nema govora! Tzv. afera Satelit je iskonstruisana. Bio sam na čelu državne zajednice i jedan od zajedničkih ciljeva država članica su bile brže evroatlantske integracije, reforma vojske, modernizacija, podizanje nivoa kontrole granica, ulazak u sistem i program koji koriste najrazvijenije zemlje... O tome smo razgovarali otvoreno i ozbiljno na svim nivoima uključujući Vrhovni savjet odbrane. Tadašnji ministar odbrane državne zajednice, Prvoslav Davinić, imao je ovlašćenje da razgovara sa izraelskom firmom, veoma poznatom u Srbiji. Nažalost, to nikada nije dovedeno do kraja, osim što je gospodin Davinić potpisao draft koji izražava njegovu saglasnost da se može dalje ići sa tim. Izvan svake sumnje je da smo gospodin Davinić i ja, članovi Vrhovnog savjeta odbrane i članovi Savjeta ministara, mogli imati bilo kakvu korist od kupovine satelita. Korist su mogle imati jedino Crna Gora i Srbija.
Zašto ste se, dakle, vratili u politiku?
- U državnu politiku sam se vratio zbog samopostavljenog moralnog imperativa, koji glasi: ono što tražiš od drugoga, tj. od premijera Đukanovića, ne možeš da ne tražiš i od sebe. Kada je Đukanović rekao da bih mogao biti koristan u toj vladi, više nisam imao mogućnosti da ga odbijem. Osim toga, u situacijama velikih kriza – a jasno je da je ovo takva situacija – prirodno je da svi ljudi koji se nalaze u vrhu političke partije preuzmu odgovornost za stanje u državi.
Ali, nakon izbora u martu 2009, premijer Đukanović je više puta ponovio da neće menjati tim; posle toga ste u nekoliko intervjua rekli da biste rado podelili odgovornost sa njim, što je moglo da izgleda kao da se samokandidujete za mesto vicepremijera.
- Prvo, nisam tražio mjesto vicepremijera, jer takvo mjesto ne postoji. Drugo, da sam se samokandidovao, to bi značilo da to mjesto nisam zaslužio. Treće, dobijeno mjesto potpredsjednika vlade bi takođe značilo da imam moć da protiv volje nekoga ko odlučuje, a to je premijer Đukanović, mogu da nametnem svoju volju. Četvrto, izgledalo bi da imam veću moć od predsjednika svoje partije, predsjednika vlade i svog prijatelja, Mila Đukanovića, što nije istina. Ako bi ta teza bila tačna, to bi značilo da se, s obzirom na poziciju koju imam u partiji, gospodin Đukanović boji mog uticaja. Ni to nije tačno. DPS izuzetno skladno funkcioniše kao tim i čitava ta teza o samokandidovanju nastavak je priče o navodnom dugogodišnjem rivalstvu ili pritajenoj netrpeljivosti između premijera i mene.
Što, naravno, nije tačno?
- Naravno. Mislim da to proizlazi upravo iz slabosti naših protivnika: kada nemate dovoljno snage u sebi, onda izmišljate konflikte unutar suprotnog tabora. Moj odnos sa premijerom Đukanovićem je duže od decenije intrigantan upravo zbog toga što počiva na bliskosti razlika.
Koje su ključne razlike između Đukanovića i vas?
- Đukanović je tip vođe, lidera jake ekspresije koja dovodi do toga da imate jednako strastvene sljedbenike, kao i oponente kojih je, naravno, mnogo manje. To je slika koja funkcioniše u javnosti i koja nije baš tačna. Istina je da je Đukanović čovjek koji umije da sasluša sagovornika, da prizna kada nije u pravu, pragmatičan je i odgovoran. S druge strane, u javnosti sam predstavljen kao čovjek za analize, pripremu planova, vještinu održavanja na vlasti koja se u javnom diskursu vezuju za moje navodne latinsko–mletačke korijene.
Javnost vas pogrešno percipira kao lukavog čoveka?
- Da, tačno to. Pripisuje mi se lukavost uma, koju, navodno, koristim za zajedničku stvar. I, reći ću vam: po istraživanjima sprovedenim nakon formiranja vlade, DPS nikada nije bolje stajao. Naime, imamo oko 53 odsto podrške, bez SDP-a i ostalih koalicionih partnera.
U čemu je zaista tajna dugovečnosti vaše partije? Ubedljivo ste najdugovečnija vlast u regionu.
- Tačno je da demokratija podrazumijeva smjenjivost vlasti, ali bilo je dosta vlada u Evropi koje su bile dugovječne – počev od one Helmuta Kola do Margaret Tačer ili Tonija Blera. U tom smislu, Crna Gora nije izuzetak.
Gospodine Maroviću, niko od primera koji ste naveli nije doživeo transformaciju kao vaša partija: od tvrdih „miloševićevaca“ sa izraženom nacionalističkom retorikom, do njegovih najvećih protivnika; od jurišnika na Dubrovnik i zagovornika „konačnog obračuna sa Hrvatima“, do priče o„multietničkom skladu“ i „dobrosusedskim odnosima“.
- Da li je loše biti bolji, čak da je i tačno to što govorite?!
Šta nije istina?! Setite se šta ste svi zajedno govorili, pisali, setite se „Rata za mir“... Na kraju, radilo se o crnogorskim dobrovoljcima.
- To je bila JNA. Živjeli smo u Jugoslaviji i pitanje je da li je bilo legitimno napadati vojnike JNA koji su bili na teritoriji svoje zemlje, Jugoslavije. Neko ko je godinama učen da je Jugoslavija njegova jedina zemlja... Možda je to bila moja greška ili greška svih nas...
U demokratskim zemljama, gospodine Maroviću, zbog takvih se „grešaka“ gubi vlast.
- Vjerujem da biste vi to možda i željeli, ali o tome odlučuju građani. Nema idealnih vlasti, ali mi smo mogli uvijek izaći i reći da je u Crnoj Gori sačuvan mir dok su drugi ratovali, da je Crna Gora bila otvorena za sve koji su bježali od ratova, da je bila primjer multietničke tolerancije. Crna Gora je postala nezavisna, na vratima je Evropske unije, NATO-a... Ako vam je zaista stalo do Crne Gore, da li biste zbog svega toga smijenili aktuelnu vlast?! Upravo zbog svoga navedenog naša većina ima snažnu i demokratsku podršku. Tu leži jedna od naših prednosti i „tajna“ dugovječnosti DPS-a.
(razgovor vodila Tamara Nikčević) www.nspm.rs/srbija-i-crna-gora/crnogorski-stav-je-sta-kazu-jaci.html
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 9, 2012 9:28:35 GMT -5
Прерасподјела моћи (глобалне и локалне) ЧЕТВРТАК, 09 АВГУСТ 2012 11:05 МИОДРАГ ЛЕКИЋ
Грађански, вјерски, геополитички, медијски рат у Сирији, борбама за град Алеп, улази у нову, можда одлучујућу фазу. Овај крвави рат у Сирији има своје унутрашње и стране протагонисте. Унутар земље трају жестоки оружани сукоби између владиних оружаних формација и побуњениких снага, чиме се из дана у дан повећава број жртава. С друге стране, свјетске и регионалне силе преко сукоба у Сирији мјере свој односе снага.
Све се, дакле, дешава у савременом свијету у којем су у току нове прерасподјеле моћи. Утицај спољних фактора се одвија са одређене дистанце. Русија и Кина истичу да не бране режим у Дамаску, да су за дипломатско рјешење, а против спољне војне интервенције. Портпарол америчког предсједника Обаме је прије два дана појаснио да је 25 милона долара америчке помоћи отишло као подршка опозицији, а не за оружје. Очигледна је умијешаност страног фактора, али и њихова потреба јавне дистанце према директним протагонистима сукоба. Ипак, зна се да је Москва у дужем периоду подржавала партије Батх у Ираку и Сирији које су заговарале модел "арапског социјализма”. Свакако, радило се о претежно аутократским системима. Свјесна тога, Русија настоји да не заступа сиријског предсједника Асада, али и да не прихвата, као уосталом и неки други, приступ "Асад је лош, побуњеници су добри”. Американци, и западне владе, отворени заговорници смјене Асадовог режима, имају разлога и за понеку резерву према хетерогеним снагама побуњеника, не познајући до краја њихове крајње циљеве. Искуства показују да и од диктатора има горих ситуација. Добро обавијештени, често и из обавјештајних извора, "Њујорк тајмс” ових дана указује на присутво Ал Каиде међу сиријским побуњеницима, посебно међу "добровољцима” из иностранства.
Крвави сукоби у Сирији имају и веома сложену вјерску димензију. У Сирији је, очигледно, кренула борба између сунита и шиита. Први су вођени из Саудијске Арабије и богатог Катара, док друге помаже Иран и милитантна група Хезболах из Либана. И Русија пажљиво прати и ову вјерску страну сукоба у Сирији, уочавајући опасност од евентуалне побједе сунита која би се на одређени начин прелила и на такође рискантне процесе на Кавказу.
Али, у сиријском грађанском рату постоји још једна религијска димензија. Ради се о неизвјесној судбини хришћана који чине 10 одсто сиријског становништва. Један хришћански свештеник у интервјуу западном листу ових дана подсјећа да су хришћани присутни у Сирији већ 2.000 година, а да 1.400 година живе заједно са муслиманима. Упркос недемократском карактеру Асадове власти хришћани уживају пуну сигурност у тој земљи. Већина хришћана избјеглица из Ирака се последњих година преселила у Сирују. Њихова пуна интегрисаност се испољава и у економској сфери друштва. И хришћане сада мучи питање: Ко заправо стоји иза снага које се боре против Асадовог режима? Плаше се исламског фундаментализма и судбине коју су хришћани доживијели у Ираку, па и у Египту. Хришћани се ових дана моле Богу, али и пишу апеле на међународне адресе да се спријечи даље слање оружаја, даље распламсавање унутрашњих сукоба и свеукупна радикализација у земљи. Знају добро да они могу постати жртва таквог стања у земљи.
Уједињене нације су паралисане неслагањем сталних чланица Савјета безбједности. Прије неколико дана Генерална скупштина УН је гласањем донијела одлуку која има симболично значење, јер њене одлуке мало кога обавезују. Ипак, одлуком (за коју су гласале 133 државе, 31 уздржано, 12 против) Генерална скупштина је не само "изразила дубоку забринутост због експлозије насиља”, већ је критиковала Савјет безбједности УН због неспособности да донесе одлучније мјере. Критика је углавном упућена Русији и Кини које правом вета у Савјету безбједности спречавају тоталну осуду Асадовог режима и отварање перспективе међународне војне интервенције.
По свему судећи, у Сирији најгоре тек долази.
Не знамо како је црногорска држава гласала поводом Сирије у Генералној скупштини. Можемо се и сложити да то није најсуштинскији проблем Црне Горе у овом тренутку. Али, то не значи да треба наставити са праксом неинформисања домаће јавности о дјеловању на спољнополитичком плану. Истина, недавно је објављено писмо црногорске амбасаде у Лондону угледној медијској кући Би-Би-Си, којим се протестовало због емисије у којој је дат критички осврт на појаве корупције и организованог криминала у Црној Гори и улогу предсједника владајуће партије и његовог окружења у томе.
Ако домаћа јавност не треба да зна што се на дипломатском плану дешава, рецимо, око Превлаке, што би морала знати како црногорска делегација гласа у Генералној скупштини о Сирији.
Тачно је – јавне неодговорности ће бити онолико колико иста јавност то толерише.
(аутор је професор на Универзитету у Риму)
www.in4s.net/index.php/politika/drugi-pisu/24443-preraspodjela-moi-globalne-i-lokalne
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 12, 2012 9:35:42 GMT -5
Milo Đukanović, Crna Gora
10 miliona funti
Bivši crnogorski premijer i predsednik Milo Đukanović s deset miliona funti najbogatiji politicar na Balkanu. Poreklo bogatstva bivseg crnogorskog premijera i predsednika ostaje misterija, napominjući da on negira učešće u unosnom švercu cigareta.
Milo Đukanović rasprodavao je najvažnije crnogorske resurse, a za uzvrat dobija članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji . Italijanski mediji opisuju Đukanovića, nimalo laskavo, da je “veoma opasan međunarodni švercer”, da ga tužilaštva u Napulju i Bariju smatraju jatakom zločinaca koji beže od italijanske pravde.
Crna Gora postala Eldorado zahvaljujući veoma niskom porezu na dohodak od 9 posto, te zahvaljujući mutnim privatizacijama, ponajpre u sektoru energije.
U tom pogledu je zajednički opštinski komunalni holding Milana i Brescie A2A već u privatizaciji pribavio 43 posto crnogorske Elektroprivrede. Lavovski deo novca za tu i neke druge privatizacije, 300 od okupno 450 milijuna eura, iskrcan je na račun Prve banke u vlasništvu Aca Đukanovića (kojoj su deoničari i Milo i sestra im Ana).
angusyoung111.wordpress.com/2012/08/12/najbogatiji-diktatori-na-svetu/-------- -------- Milo Đukanović među kraljevima!
Britanski „Indipendent" objavio listu 20 najbogatijih svetskih vladara, na kojoj je 12 plemića, a među njima je i crnogorski predsednik Milo Đukanović
Najimućniji svetski vladar je tajlandski kralj Bumibol, sa bogatstvom od 23 milijarde evra, piše britanski list „Indipendent". Taj list napravio je listu 20 najbogatijih vladara u svetu, na kojoj se našlo 12 plemića, a među njima i italijanski premijer Silvio Berluskoni sa imetkom od sedam milijardi evra, kao i crnogorski predsednik Milo Đukanović sa bogatstvom od 11,5 miliona evra!?
Na vrhu liste je 82-godišnji tajlandski kralj Bumibol, čiji su siromašni građani nedeljama protestovali u Bangkoku protiv vlade. Drugu poziciju zauzeo je sultan od Bruneja sa bogatstvom od 15,5 milijardi evra. On je poznat po luksuznom životu, o čemu svedoči to što mu je na proslavi 50. rođendana pevao Majkl Džekson, kao i kolekcija automobila koja uključuje 500 automobila „rols-rojs".
Za njim slede vladar Ujedinjenih Arapskih Emirata Kalifa bin Zajed al Nalijan sa imetkom od 13,7 milijardi i saudijski kralj Abdula „težak" 13,2 milijarde evra, koji trenutno gradi grad pod imenom King Abdula ekonomik siti.
Od ukupno 12 kraljica, kraljeva, sultana i emira, na listi peti po redu je italijanski premijer Silvio Berluskoni. Bogatstvo ovog kontroverznog političara procenjuje se na sedam milijardi evra.
Na šestom mestu je princ Lihtenštajna Hans Adam II sa 2,8 milijardi evra. Njegovo bogatstvo potiče od LGT banke, čiji je vlasnik njegova porodica.
Slede udovac Benazir Buto, pakistanski predsednik Asif Ali Zardari, sa 1,4 milijarde evra. Zbog optužbi za korupciju on je čak dobio nadimak „gospodin 10 odsto".
Princ Albert od Monaka i čileanski predsednik Pinjera dele devetu i desetu poziciju. Obojica imaju po 801 milion evra. Pinjera je bogatstvo stekao pre ulaska u politiku. On je poznat po tome što je u Čile uveo kreditne kartice.
Predsednik Ekvatorijalne Gvineje Teodoro Objang Nguema Mbasogo „težak" je oko 460 miliona evra. On je pola milijarde dolara iz budžeta prebacio na svoj račun u sklopu borbe protiv korupcije. Na listi je i Britanska kraljica Elizabeta II sa bogatstvom od oko 345 miliona evra.
Australijski premijer Kevin Rad nalazi se na 17. poziciji sa 47 miliona evra. On se bogato oženio. Crnogorski predsednik Milo Đukanović nalazi se na poslednjem mestu liste. Njega „Indipendent" predstavlja kao najimućnijeg čoveka na Balkanu, koji se misteriozno obogatio. (AG.) www.pressonline.rs/sr/vesti/globus/story/118503/Milo%20Đukanović%20među%20kraljevima!.html
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 12, 2012 9:51:08 GMT -5
''Моја држава'' навија против мене ПОНЕДЕЉАК, 19 ЈУЛ 2010 09:38 ВИКТОРИЈА РАДОВИЋ
Србија је освојила свјетску лигу у ватерполу.
У финалу је побијеђена Црна Гора, држава у којој живим. Нисам скривала радост, као ни остали Срби у Црној Гори. Не зато што је побијеђена Црна Гора, већ зато што је побједник Србија.
Исте вечери, по ко зна који пут, закотрљала се лавина коментара о лојалности и поштовању државе у којој живимо.
"Како је могуће да неко навија против своје државе, државе у којој живи?"
Не вјерујем да је ико ко је некад поставио ово питање, стварно покушао да сагледа могуће одговоре, односно да се ставио у позицију оног ко треба да одговори. Чим се приближимо синтагми "моја држава", настаје варничење. Гдје су емотивне и материјално-политичке границе моје државе, а гдје почиње "моја држава"?
Једна врло насумична, и сигурно некомплетна листа ми помаже да одагнам манипулативну прашину и плитке тонове разних реторичких питања која колају у јавности.
"Моја држава" је онемогућила мог брата, рођеног у Подгорици, да одлучи да остане у истој, нашој заједничкој држави. Запослио се у Новом Саду годину дана прије референдума. Забранила је "моја држава" ту могућност демократског одлучивања мојим рођацима, кумовима, бројним пријатељима. За разлику од њих, то право је дато онима који су прије више од три, четири деценије напустили Црну Гору. Било је само важно да нису отишли у Србију. "Моја држава" је тако отела право мојим најближим да имамо своју, заједничку државу.
"Моја држава" се потом пресвукла у нове симболе. Како су бирани ти симболи? Једноставно, било је потребно наћи оне који су што више удаљени од оног чему ја припадам, чему је Црна Гора са српском традицијом припадала, а по могућности да буду и иритантни за све који се осјећају као ја. Тако је одабрана застава-антитробојка, тако је одабран осакаћени грб, тако је одабрана химна са стиховима усташког идеолога и ратног злочинца.
"Моја држава" је почела да врши притисак на оне који се осјећају Србима и да врши асимилацију, најприје у државним органима. Према свим статистичким показатељима, Срба има испод пет процената у државним органима. "Моја држава" не препознаје код моје пријатељице, Српкиње, завршену школу из америчке ајви лиге, знање неколико свјетских језика, спремност да ради овдје. Не, премијер је рекао да се ради о "компетенцијама". Дакле, "моја држава" је повукла границе "компетенције" по етничком шаву. На коју то државу из историје личи "моја држава"?
"Моја држава" је признала дио територије Србије као независну државу. И истог трена поручила да жели најбоље могуће односе са Србијом. Има ли имена тој (под)врсти лецмјерја? "Моја држава" је додала руку оним који комадају Србију, који отимају српски Јерусалим, моје Косово. И још ми се смије у лице кад завапим за оним народом и светињама на светом Косову.
"Моја држава" је у својим медијима, у својим уџбеницима униформисала тон и поглед ка мом народу. Срби су за "моју државу" примитиван, антицивилизацијски злочиначки елемент. Да, "моја држава" је избацила српске пјеснике и књижевнике из читанки и лектира. На јавном сервису "моје државе" не постоји кварк српске културе, али постоји свих осталих. Разлог је очигледан, зар не? Не постоји српска култура у "мојој држави"!
Ових дана схватам да је "моја држава" одлучила да ми одузме право да своју дјецу образујем на српском језику. Да не помињем да је мој језик избачен голим насиљем са одговарајућег мјеста у Уставу, противно надмоћној статистичкој већини оних који га доживљавају као свој матерњи језик.
Послије свега, "моја држава" се чуди зашто не навијам за њу. А "моја држава" свом снагом навија против мене. И против моје дјеце. И против мог народа.
Наставите сами.
in4s.net/stari/kolumna/76-kolumna/19811-2010-07-19-08-41-45
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 16, 2012 15:43:50 GMT -5
Neoliberalni fašizam __________________________________________
Moderni totalitarizam se prvi put pojavio u SAD. Amerika je bila prva fašistička zemlja. Amerika je prva imala ministarstvo propagande, političke zatvorenike, koji su bili premlaćivani, maltretirani i zlostavljani, hiljade ljudi je špijunirano i hapšeno samo zbog toga što su imali drugačije mišljenje. Nacionalni vođa je strance proglasio neprijateljima naroda, koji u američki krvotok ubrizgavaju otrov izdajništva. Časopisi i listovi su zabranjivani samo zbog toga što su kritikovali vladu. Skoro 100.000 vladinih agenata provokatora je na terenu radilo sa narodom, dok je 250.000 profesionalnih nasilnika dobilo zakonsko ovlašćenje da zastrašuju i premlaćuju slabljivce i kolebljivce. Umetnici, pisci i slikari su svoja dela stavili u službu vlade.
Piše: Branko Dragaš
Jedna od najčitanijih knjiga u ovoj godini je bestseler kolumniste Los Anđeles tajmsa, gospodina Džona Gildberga "Liberalni fašizam: Tajna istorija američke levice od Musolinija do politike značenja". Suština ove knjige je da autor zastupa jeretičku tezu da je američki liberalizam jedna totalitarna politička religija, koja ima sva obeležja fašizma, ali u mnogo umerenijoj i perfidnijoj formi. U nacističkoj Nemačkoj je bilo dosta angažovanih mislilaca koji su smatrali da je rat pravo izvorište važnih moralnih vrednosti, ali isto takvo mišljenje imao je, recimo, i Teodor Ruzvelt. Za njega je militarizam bio socijalna filozofija u čistom i jednostavnom vidu. Čuveni američki filozof pragmatizma Vilijam Džejms napisao je esej "Moralni ekvivalen rata", u kome je istakao da militarizam pruža funkcionalni i domišljato koncipirani model za postizanje poželjnih ciljeva. On smatra da istina ne postoji kao zasebna kategorija, nego je istina samo ono što je dobro i društveno poželjno.
Američki militarizam voli da govori o "ratu zvezda", "ratu protiv terorista", "ratu protiv droga", "ratu deviznim kursevima" ili "ratu protiv siromaštva". Progresivisti su se zalagali za uvođenje "industrijske vojske" kako bi se stvorila radnička demokratija. Ruzvelt je prvi ustanovio "civilni korpus". Liberali insistiraju na tome kako treba da se uzdignemo iznad politike, kako bi se uradio posao za narod. Nema više vremena za debatu, eksperti i naučnici znaju šta treba da se čini. Isto takvu logiku su imali i fašisti. Autor smatra da je međunarodni fašizam potekao iz istog intelektualnog izvorišta kao i američki progresivizam. On čak smatra da je taj moralizatorski socijalni krstaški pohod bio glavno izvorište fašističke ideje koji su u Evropi primenjivali Hitler i Musolini. Sam termin liberalni fašizam skovao je H. Dž. Vels u govoru koji je u julu 1932. održao na sastanku Mladih liberala u Oksfordu. On je smatrao da progresivisti treba da budu liberalni fašisti i prosvećeni nacisti. I sam Nju dil je potekao iz fašističkog pogleda na svet. Prava inspiracija je za Nju dil bila je Vilsonova administracija u Prvom svetskom ratu. Depresija je učinila svoje. Razaranje društva i države dovelo je do pomame liberala da traže od predsednika Ruzvelta da bude diktator koji će uspostaviti ratni socijalizam iz doba Vilsonove vladavine. Moderni totalitarizam se prvi put pojavio u SAD. Amerika je bila prva fašistička zemlja. Amerika je prva imala: ministarstvo propagande, političke zatvorenike, koji su bili premlaćivani, maltretirani i zlostavljani, hiljade ljudi je špijunirano i hapšeno samo zbog toga što su imali drugačije mišljenje.
Nacionalni vođa je strance proglasio neprijateljima naroda koji u američki krvotok ubrizgavaju otrov izdajništva. Časopisi i listovi su zabranjivani smo zbog toga što su kritikovali vladu. Skoro 100.000 vladinih agenata provokatora je na terenu radilo sa narodom, dok je 250.000 profesionalnih nasilnika dobilo zakonsko ovlašćenje da zastrašuju i premlaćuju slabljivce i kolebljivce. Umetnici, pisci i slikari su svoja dela stavili u službu vlade. Sve se to, dakle, ponavljalo iz Francuske buržoaske revolucije, koja je bila nacionalistička, teroristička i populistička. Robespjer i Napoleon su bili diktatori. Prisetimo se da su jakobinski revolucionari bili okrutniji i suroviji od kralja koga su u krvi srušili. Montirani politički procesi bili su upravo čedo Francuske revolucije. Jakobinci su politiku pretvorili u religiju i stvorili svoje paganske bogove kojima su se klanjali i koje su slavili. To su ponovili nacisti. Suština je bila ista. Nastajali su totalitarizmi koji dobijaju različite mirise, ukuse i boje.
Goldberg ističe da je liberalni fašizam mnogo mekši od klasičnog fašizma i on ga još zove prijatni ili ljubazni fašizam. Ali njegova suština ostaje ista - totalitarizam. Današnji neoliberalni kapitalizam je otišao znatno dalje u potpunoj kontroli konzumenata komercijalne civilizacije, da možemo slobodno reći, koristeći odrednice Goldberga, da se radi o neoliberalnom fašizmu. Građani su uhapšeni stambenim kreditima i svakodnevno strepe hoće li moći da otplate uzete kredite. Ako odbijate da uzimate kredite od banaka, vi postajete opasan neprijatelj koji ruši samu suštinu totalitarnog sistema. Zato se u neoliberalnom fašizmu može oprostiti to što kradete, lažete i otimate, jer to svi rade, ali ako se odreknete bankarskih kredita, ako izbegavate da trošite državni novac, ako odbijete da pijete gazirana pića, da se hranite u brzim restoranima nezdravom i neukusnom hranom, ako gledate programe iz nauke i kulure, dok zanemarujete reklamne poruke, sportske događaje i izveštaje sa modnih revija, onda ste vi najveći neprijatelj sistema i neoliberalnom fašisti ne preostaje ništa drugo nego da vas odstrani iz javnog i društvenog života. Takav zarazni virus mora odmah da se izoluje da ne bi slučajno epidemija neposlušnih zahvatila čitavu planetu. Nikada čovečanstvo nije bilo pod većom kontrolom nego danas. Sve je unapred isplanirano i izrežirano. Glumci su izabrani i dobro su plaćeni za svoju ulogu. Scenario je odavno napisan i režija je pripremljena. Manipulacijom i špekulacijom se ispira mozak birača. To više nisu samosvojni građani koji odlučuju, razmišljajući o životu i smrti, nego konzumenti koji veruju reklamnim porukama partijskih šefova izbornih štabova. Cilj svih političkih kampanja je da se ništa ne menja. Jedni te isti ostaju da vladaju, štiteći kapital sve bogatijih pojedinaca.
Nekoliko porodica upravlja svetom, dok se nekoliko milijardi ljudi nalaze u dobrovoljnom ropstvu jer ne mogu da vrate uzete kredite. Briselska birokratija nameće standarde da bi potpuno ugušila svaku različitost. Standardima se stvaraju novi ukusi i određuju proizvodi koji mogu da se konzumiraju. Novi ukusi se stvaraju u labaratorijama naučnika. Genetski modifikovanom hranom stvara se neki novi čovek. Čovek bez ukusa. Poslednji čovek. Koji programirano jede. Koji je programiran. I koji će, na kraju svega, biti kloniran tako da će ličiti na briselskog birokratu. Neoliberalni fašizam će iskoreniti ljudsku vrstu i uvešće nas u doba robota. Ljudska zajednica će nestati i čovekoliki roboti će ovladati planetom. Tako će se ispuniti svi standardi briselske birokratije. A onda će se i standardi potpuno ukinuti. Programiranom robotu neće trebati nikakvi standardi. U toku njegovog kloniranja čitav softver će mu biti ugrađen. Neoliberali uzdižu tog kloniranog čoveka, napokon, iznad politike. Politika nestaje, jer nema različitosti. Kada nema različitosti i kada su svi standardizovano isti, onda nema ni sukoba. Kada nema sukoba, vlada jednoumlje. Nema demokratije, izbora, partija i kampanja. Nema koalicionih dogovora i pregovora. Briselski birokrata stvara kloniranu utopiju. Poredak bez živih ljudi.
Sistem bez osećaja. Umesto otkucaja srca čuće se samo zujanje upaljenih kompjutera. Kada se isključe kompjuteri, zavladaće dosada. Svet dosade ne može dugo da traje. I ponovo će sve početi iz početka. A početak je kada je usvojena standardizacija. Kada je usvojeno da sve robe budu iste. A sve robe ne mogu da budu iste, kao što i ljudi ne mogu da budu isti. Samo različitost može da donese izbavljenje. Samo suprotnosti stvaraju novi kvalitet. U sukobu suprotnosti kuje se nova vrednost. I zato svi ne smemo da budemo isti. Svako mora da gradi sopstveni pogled na svet. I sopstvene ukuse. Odbacite birokratske standarde. Ostanite verni sebi. Budite slobodni. I pratite svoj znak. Zato, prijatelji demokratije i slobodnog tržišta, nemojte da se plašite. Vlast je svaka prolazna. Samo je sloboda večna. www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=156&clanak=6---- Pozadina konflikta na Srednjem Istoku
Podeli, zavadi i uzmi naftu
Ako bi ratni konflikti na Srednjem Istoku, ali i širom sveta poslednjih 150 godina mogli da se formulišu u jednoj rečenici, ona bi glasila: PODELI IH, ZAVADI I UZMI IM NAFTU I GAS! Ko to može da radi s državama i narodima? Odgovor je - globalna oligarhija koja danas vlada svetom, a glavni izvor prihoda im je posao sa naftom i gasom. Nisu u direktnim rodbinskim odnosima, ali su rodbinski povezani neki njihovi agenti i tajkuni
Piše: Ivona Živković
Poslednja politička podela u regionu Srednjeg Istoka u prvoj polovini 20. veka, napravljena je isključivo sa ciljem da se adekvatno pripreme žarišta mogućih konflikta. Ovu tehniku - zavadi pa vladaj sprovodili su još venecijanski trgovci u srednjem veku. U vreme Rimskog carstva trgovci koji su razne sirovine i robu (najviše zlato i drago kamenje) donosili sa dalekog istoka i iz Afrike znali su da se trgovački putevi najbolje otvaraju i kontrolišu u ratnim sukobima. Finansiranje obe strane (dva vladara ili dve države) bila je prikrivena tehnika kojom bi se sukob izazvao, a trgovački putevi otvarali.
"Kada negde u svetu izbije rat, znaćeš i shvatićeš zašto sam došao na ovaj svet", navodno su reči militantnog mesije Jakoba Franka, koji je živeo u 18. veku. Za njegovo učenje vezuje se i uspon nemačke bankarske porodice Rotšild i Šif. Suština političke taktike koju je ovaj mesija promovisao je prikrivenost i prevara. To znači da nije problem zvanično prihvatiti drugu veru, a u sebi ostati svoj, ili pristupiti tuđoj vojsci ili tuđem vladaru, a zapravo se boriti protiv njega. Iz ovog učenja se razvila i moderna špijunaža. Najbolji špijuni naftne oligarhije su tako u vrhu državnih aparata, na istaknutim funkcijama u crkvi i vojsci.
Zaštitni logo Mosada danas ima ispisan moto po kome radi ova služba: "Ratovati putem prevare". Zato, kada god se teroristi negde oglase, u Pakistanu, u Indiji, u Jordanu, Indoneziji, Madridu ili Londonu, ili Njujorku- tu je žučan "dijalog" naftne oligarhije. Šta je prevara? Sve. Od vesti koje svakodnevno dobijamo preko medija (koje kontroliše upravo globalna oligarhija) do našeg akademskog znanja iz istorije i geopolitike, nauke i tehnike, kao i etnička i nacionalna podela. Dakle, kada između država ili naroda izbiju etnički sukobi ili ratovi, oni su zapravo vešto potpaljeni i orkestrirani interesima i voljom trgovaca i bankara. Za "potpalu" se naravno koriste samo njima znani prikriveni igrači.
NAFTNA ŠAHOVSKA TABLA
Da li znate ko je profitirao iz Prvog i Drugog svetskog rata? Ili verujete u priču da je rat za sve velika nesreća i nikome ne donosi dobit? Tek danas sa otkrivanjem arhiva iz Drugog svetskog rata istoričari prave reviziju i ponovo slažu kockice. Tako se otkriva da su i Prvi i Drugi svetski rat doneli naftnoj oligarhiji ogromnu dobit i skoro apsolutnu kontrolu ovog energenta u čitavom svetu.
Iako se u devetnaestom veku sa otkrićem naizmenične električne struje verovalo da je to jedina prava i najbolja energija (što je činjenica koja se i danas potvrđuje), svet je okovan naftovodima i gasovodima, zapravo veoma prljavim i skupim energentom. Ali, njega moćna oligarhija može lakše da kontroliše, nego električnu struju koje praktično ima svuda jer je od nje sastavljen čitav svemir. Dakle, svetom vladaju naftaši.
Za obezbeđivanje sigurnog naftnog transporta preko Sueckog kanala bilo je naftnoj oligarhiji veoma važno da bude vojno prisutna. Zato je tu morala biti stvorena velika vojna baza, naravno prikriveno, jer Arapi to nikada ne bi dozvolili. i Prvi i Drugi svetski rat su imali za cilj tajno stvaranje države Izrael (čemu je najviše pomogla katolička crkva - glavni mozak današnje svetske oligarhije). Sve to odrađeno je uz pomoć političkih marioneta iz tajnih masonskih loža zapadne Evrope poput Čerčila, Ruzvelta, Ajzenhauera, Staljina i neizbežnog Hitlera (koji je izgleda bio pion najnižeg ranga u ovoj igri). Tako su morale biti razorene moćne carevine koje su plan mogle da spreče: Turska, Rusija i Nemačka. Britanija je već bila u uhvaćena u mrežu.
Teren za pripremu naseljavanja Izraela spremile su dogovorno naftne porodice Rotšild, Rokfeler, Warburg, Šif... finansiranjem Trećeg rajha, sovjetskih boljševika i kupovinom zemljišta u Palestini. Kako danas znamo da su vlade u službi naftnog biznisa? Jednostavno time što jedna država može da egzistira samo ako kontroliše svoje strateške resurse: hranu, vodu i energente. Kada se više zemalja, na primer u EU, poveže u sistem snabdevanja energentom koji nisu u stanju da kontrolišu (jer nije na njihovoj već na tuđoj teritoriji), onda je jasno da ta zemlja nema suštinske atribute države. Od zastave, himne i naziva nema vajde, a vojska koja teritoriju treba da čuva ne može da se pokrene bez energenata. Vojske i privrede SAD i Velike Britanija potpuno zavise od nafte, iako te energente same ne proizvode dovoljno. Da ratna mornarica Velike Britanije sa uglja (koga je imala i ima u ogromnim količinama) pređe na naftu (koju nema u tim količinama) najzaslužnija je politička marioneta porodice Rotšild - Vinston Čerčil i njegov savetnik admiral Džon Džeki Fišer (na čelu ratnih operacija u Aleksandriji 1882. kada je režiran arapski ustanak kako bi se Turska izbacila iz regiona Sueca).
Sjedinjene Države su za naftu danas vezale ne samo svoju vojnu mašineriju i privredu, nego i monetu. Da nije isključivo sredstvo plaćanja u trgovini naftom, dolar nikada ne bi imao vrednost koju je imao. Dakle, očito je da su ove dve moćne sile (bivša i sadašnja imperija ) u rukama naftne oligarhije.
Spor između Ukrajine i Rusije oko isporuke gasa najbolji je pokazatelj ko stoji iza ideje ujedinjene Evrope i globalizma - to je naftni poslovni kartel. Obaranjem Carskog režima u Rusiji gde je baron Alfons de Rotšild u biznis sa naftom ušao 1885., stvoren je bolji prostor za biznis Rotšilda.
Krenula su nova porodična povezivanja. Roza Varburg se 1891. udala se za ruskog bankara Horasija De Ginzberga, agenta porodica Rotšld i Varburg. Prekomponovanjem sovjetske privrede i društva (što je uključilo i fizičku likvidaciju inteligencije kao i milion i po protivnika komunističkog režima koje je Ajzenhauer nakon Drugog svetskog rata vratio natrag u Rusiju, a Staljin "slatko" pobio) pokazuju da je i ova zemlja danas upregnuta u službu moćnog naftnog međunarodnog kartela.
Godine 1885. holandska kraljevska kompanija Rojal dač otkriva naftu na Sumatri, a Semjuel Rotšild osniva kompaniju Šeloil. Njihova zajednička nafta počinje da se transportuje preko Sueckog kanala (koji je prokopan 1869.), a 1893. godine je osnovan kartel sa američkom Standard oil kompanijom u vlasništvu porodice Rokfeler (danas Exxon mobile). Tako je ovaj kartel praktično pokrio čitav svet.
Ali, danas ako pratite vesti koje plasiraju takozvani mainstream mediji koji izveštavaju o ratnim sukobima i terorističkim akcijama na Srednjem Istoku, posebno između izraelske vojske i militantnih političkih partija Hamasa i Fataha, nigde nećete čuti ništa o međusobnom biznisu, trgovini naftom i gasom između zaraćenih strana, provizijama koje uzimaju agenti i političari koji se kao posrednici javljaju u konfliktu ili verske vođe i državni funkcioneri ili "neutralni posmatrači" Međunarodne zajednice. Ovaj aspekt koji čini okosnicu svega što se događa na Srednjem Istoku, već decenijama, stavljen je daleko od očiju šire javnosti. Vlastelini se nikada i nisu eksponirali pred narodom. Naravno, jer oni istovremeno kontrolišu i sve globalne medije i informativne agencije. Ali, onaj ko bi imao uvid u tokove novca (follow the money) video bi suštinu političke igre koja se odvija, ne samo na Srednjem Istoku već i u čitavom svetu.
Pogledajmo u tom svetlu šta bi mogao da bude razlog poslednjeg izraelskog bombardovanja pojasa Gaze sa elementima genocida. Kada je Turska izgubila Prvi svetski rat ova oblast Palestine koju su dotle držali ostala je prazna i u vlasništvu Rotšilda pod vojnom kontrolom Engleza. Bilo je potrebno naseliti onim što je vlastelinima najpotrebnije - narodom koji će im koristiti kao radna snaga i vojska. Naseljavanje Izraela je išlo veoma teško, jer niko tu nije hteo da živi na opustošenoj zemlji. Tako su se mozgovi iz katoličke crkve setili drevnog "judejskog" naroda. Nakon progona Židova, uglavnom Hazarskog porekla, iz istočne Evrope uglavnom Poljske i Rusije (što su činili sovjetski boljševici i Hitler), proces naseljavanja je ubrzan. Pet miliona mladih i vojno i radno sposobnih "Jevreja" našlo se u "svojoj drevnoj postojbini" nazvanoj Izrael. Starci nisu mogli da se usele.
Da ovaj "jevrejski" narod nije stariji od stotinu godina i da je istorija takozvanog jevrejskog naroda falsifikovana zarad potreba cionista, otkrio je nedavno i Šlomo Sand, profesor evropske istorije na univerzitetu u Tel Avivu u svom naučnom radu koji je upravo postao tema naučne rasprave u Izraelu. Da bi se konflikt mogao raspaljivati po potrebi kasnije je stvoren od starosedelaca jedan drugi narod koji je dobio ime Palestinci (iako se, takođe, radi o etničkoj i religioznoj mešavini). Ime je slično sa drevnim Filistincima.
Region Palestine je 1921. (tada pod upravom Britanaca) podeljen na Palestinu i Jordan, i u Jordanu je postavljena marionetska monarhija na čelu sa Abdulom I. Novi vladar Jordana tako je odmah dao prava na korišćenje vode iz reke Jordan Izraelu. I tamo živi etnička i verska mešavina. Ali za najveći konflikt najbolje je imati ljude različitih vera, jer jezik nije prepreka ni za ljubav, a kamoli biznis. Zato se na ovom regionu nalaze i pravoslavni sledbenici Biblije, i vavilonskog Talmuda i judejske Tore i Muhamedovog Kurana. A na Jerusalim je veća bacila oko i rimokatolička crkva.
Ali, da se vratimo sa političke šahovske table na stvarne interese. Problem je što je Izrael stvoren na pustari i nema svoj stalni izvor energenata pa se naftom i gasom mora snabdevati iz susednih zemlja. Ali kako Izraelcima objasniti zašto Izrael vodi stalno neprijateljsku politiku sa zemljama sa kojima bi baš zbog energenata morao da ima dobre odnose? A dobrosusedski odnosi ne mogu postojati jer bi suštinski razlozi za stvaranje Izraela kao vojne sile bili poništeni? Zato su izmišljeni, pogađate - teroristi.
Istoričar Zeev Sternelu sa Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu je zato primetio: "Izrael je smatrao da je mudra smicalica da gurne islamiste protiv PLO". Kada se Ahmed Jasin, duhovni lider islamističkog pokreta u Palestini vratio iz Kaira sedamdesetih godina, osnovao je islamsku dobrotvornu organizaciju. Tadašnji premijer Izraela Golda Meir je tu videla priliku da napravi političku kontratežu pokretu Fatah koji je podržavao Jasera Arafata. Ko je savetovao Goldu Meir - najbolje je reći "savetnici iz senke". U pisanju izraelskog nedeljnika "Koteret Rašit" (1987) našla se i sledeća tvrdnja: "Islamska udruženja kao i univerzitet podržavali su i ohrabrivali izraelske vojne vlasti" (koje su upravljale civilnom administracijom Zapadne obale i Gaze). "Oni su (islamska udruženja i univerzitet) bili ovlašćeni da dobijaju novčane isplate iz inostranstva".
Islamisti su osnivali sirotišta i bolnice, kao i mrežu škola i radionica za zapošljavanje žena i sistem finansijske pomoći siromašnima. Godine 1978. stvoren je i islamski univerzitet u Gazi.
Izraelci su verovali da će širenje ove mreže islamista slomiti snagu i uticaj PLO i levičara u Gazi. Uz pomoć Mosada islamistima je dozvoljeno da ojačaju svoje prisustvo na okupiranim teritorijama. Bez ove podrške, logično je, to im ne bi bilo moguće. Za to vreme nad pripadnicima partije Fataha i PLO vršena je represija. Šeik Ahmad Jasin je uhapšen 1984. i osuđen na 12 godina zatvora zbog posedovanja velikih količina oružja. Ali, već nakon godinu dana je pušten i nastavio je sa svojim "humanitarnim" aktivnostima.
PRUT I ŠARGAREPA
Kad je počeo prvi palestinski ustanak (Intifada) 1987. (pod vođstvom Aafata) iznenađeni Jasin je odmah reagovao osnivanjem militantne partije Hamas. Drugi osnivač je bio Abdel Azis al Rantisi. "Bog je naš početak, prorok naš model, Kuran je ustav, kaže se u članu 7 povelje ove organizacije. Hamas je nakon smrti Jicaka Rabina koji je bio najbliži stvarnom postizanju mira sa Palestincima (i zato je verovatno ubijen od jednog mladog fanatičnog Izraelca), počeo da primenjuje taktiku napada na izraelske civile kad god bi došlo do približavanja pregovora između Izraela i PLO. Ceo svet je tada preko medija video kao su Izraelci "teške žrtve" palestinskih terorista. O tome ko teroriste finansira običan narod nije ni pomišljao da istraži.
Zbog ovoga je u Izraelu formirano političko militantno krilo 1996. koje su predvodili Šaron i Natanjahu. Iako je Ahmad Jasin u međuvremenu osuđen na doživotnu robiju, Izraelci su ga opet pustili, iz "humanitarnih razloga". Hamas je tako ponovo počeo da provocira Izrael. Natanjahu je zajedno sa Klintonom stalno vršio pritisak na Arafata da obuzda militantni Hamas. I čitav svet je znao da "nema rata bez Jasera Arafata". Jasin je proteran u Jordan, ali mu je Natanjahu opet dozvolio da se vrati i naivni palestinski narod ga je dočekao kao junaka 1997. Naravno, Natanjahu je znao da preko Hamasa može da sabotira svaki mogući dogovor.
Kada je 2000. godine britanska kompanija British Gas otkrila u priobalju Gaze veliko nalazište gasa, počela je nova runda političke igre. Ovo otkriće bilo je taman ono šo treba Izraelu s obzirom da su nakon obaranja sa vlasti šaha Reze Pahlavija (1979.) prestali da dobijaju naftu (skoro džabe) od Irana. Velikim naftnim "šahistima" ovaj prevrat u Iranu je bio potreban kako bi uveli u rat Iran i Irak i tako obe zemlje (podeljene Persije) ekonomski ojadili. Ajatolah Homeini je doveden iz Grčke i revolucija je finansirana parama koje su kanalisane preko CIA. Tako oslabljene one nisu jedno vreme predstavljale opasnost za Izrael (najomiljenije "čedo").
Sinajsku naftu iz Egipta Izrael je izgubio 1992. zbog loših odnosa. Kada su se ovi odnosi malo popravili, nakon što je tvrdo krilo Natanjahua izgubilo izbore 1999., Ehud Barak je pokušao da uveze nešto nafte iz delte Nila. Ipak, otpor u obe zemlje je i dalje tinjao i konačno je ugovor od oko tri milijarde dolara napravljen, ali dolaskom Šarona na vlast je zamrznut. A dovlačiti naftu i gas brodovima u Izrael bilo je veoma skupo. Zato je nova energetska strategija Izraela bila da se zemlja maksimalno preorijentiše na gas.
Otkriće velikog gasnog polja u Gazi bilo je za Izrael prava zlatna koka. Smatralo se da bi time Izrael rešio 25 posto svojih potreba za gasom u narednih 20 godina.
Ali Gazu naseljavaju Palestinci kao "palestinski narod" kojima je takozvana Međunarodna zajednica garantovala pravo da naseljavaju tu teritoriju i imaju svoju lokalnu samoupravu. Šezdeset posto rezervi ovog gasa je tako pod njihovom kontrolom.
Tako je ovaj gasni "kolač" morao nekako da se podeli. Ali kako praviti posle toga konflikt među onima koji jedu isti kolač? To naftnoj oligarhiji nije odgovaralo. Nastala je velika igra između kompanije iz Londona British gas koja je kupila ekskluzivno pravo investiranja u kopanje, gradnju gasovoda i prodaju na međunarodnom tržištu. Izrael je tako mogao da bira da kupuje gas od Palestinaca i tako ih direktno finansira sa najmanje milijardu dolara, od kojih bi pare išle direktno Hamasu koji je na vlasti i koji bi njime kupovao oružje za napade na Izrael, ili od Egipta gde bi cena bilo mnogo veća.
Zato je Izrael godinama pokušavao da opstruira sklapanje ugovora sa kompanijom BG koji bi uključivao i Egipat i Palestinsku upravu. Šaron je izričito stavljao veto na svaki dil sa Palestincima. U toj opstrukciji Izrael je potrošio sve svoje gasne rezerve. Cena gasa na tržištu počela je da raste. Tako je konačno došlo do potpisivanja ugovora na 15 godina o snabdevanju gasom iz Gaze preko Egipta. Ugovor je predvideo izgradnju pomorskog gasovoda dužine 80 milja od egipatske luke El Ariš do izraelske luke Aškelon. Gasovod je trebalo da proradi 2007. Ali, otkrilo se da su u vreme izraelskog oklevanja British Gas, Palestinska uprava (na čelu sa Hamasom) i Egipat krišom pregovarali da naprave dil bez Izraela i gas transportuju u Egipat, a onda brodovima odatle na međunarodno tržište. To znači da bi Izrael potpuno ostao bez ovog gasa.
Mogućnost da Izrael trajno bude isključen i da glavni profiteri budu Egipat i Palestina, dovela je do naglog obrta na političkoj sceni Izraela. Šaron je sklonjen (moždanim udarom) i Olmert je ponovo otvorio pregovore sa Britiš Gasom (BG) oko snabdevanja Izraela. Uprkos privrženosti BG-a Egiptu i palestinskoj upravi, kompanija je objavila da je voljna da uđe u dil sa Izraelom. U samom Izraelu opet je došlo do podele u vlasti pošto aranžmanom preko Egipta Izrael mora da plati mnogo veću cenu gasa. Direktno iz Gaze preko mrtvih Palestinaca to je daleko povoljnije.
Pošto Izrael nije teroristička država već se samo brani od terorista, Hamas je morao opet malo da ispali koju raketu, da bi onda iritirani Izraelci konačno krenuli avionima, bombama i tenkovima da se obračunaju sa teroristima. Ako verujete da se Hamasovci kriju među ženama i decom, neka to bude vaše uverenje.
Najmanje hiljadu ubijenih Palestinaca, uglavnom civila, žena i dece govore sve o ovoj perfidnoj naftnoj i gasnoj igri. Iako jedna od najvećih vojnih sila na svetu Izrael nije u stanju da likvidira Hamasove teroriste kada kidnapuju jednog izraelskog vojnika i maskirani drže konferencije za štampu koje prenose mediji iz čitavog sveta, kao ni da locira njihovog vođu Nasarlaha koji se direktno preko mobilnog telefona uključuje u TV program palestinske državne televizije i slavi uspešno raketiranje izraelskog broda.
Izrael može samo da razori čitavu Gazu i pobije sve živo što mu se nađe na putu do gasnog polja. Jer jedino što naftnu oligarhiju zanima to je profit. Ljudski životi koji ne donose profit nisu ni važni. O tome kakve poruke u zaraćeni region donose razni emisari (zapravo naftni komesari iz Londona, Pariza, Vašingtona) možete samo nagađati. Ukoliko se Amerika uvuče u veliki rat na Srednjem Istoku, njena privreda će moći da se pokrene kao nekada privreda Trećeg rajha. www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=172&clanak=29----- Dolje je maltene identican tekst sto se tice sadrzaja iz australijanskog izvora na engleskom jeziku. Ako zelite donji tekst da prevedete sa engleskog jezika na srpski jezik mozete koristiti recnik.krstarica.com/The corporate and economic reasons for war By Chris Shaw - posted Friday, 10 November 2006
Oil & Gas fields in Middle East
Ethnic Map of Middle East
US military bases in Middle East
We seem to have wrangled and jousted over every nuance of the moral and strategic aspects of the latest war in Lebanon. Wars seem to come and go like dark clouds, their origins as hard to fathom as the weather. They seem to be woven from many fibres of historical injustice and disagreement. They seem to be an unstoppable aspect of human nature.
Yet plainly things are not what they seem to be. The story of our lives, the story of the serial wars since the end of the 19th century is but a narrative - a narrative that carefully avoids the underlying corporate and economic reasons for war. The details are hidden in plain sight, but are never presented as a continuum. If the media did their journalistic duty, we would see that all the wars are but pieces of one continuous whole.
The shocking thing is that none of this ever had to be; a fact that we know in our hearts to be true. No dispute ever had to spread beyond the bounds of its small geographical locality. No dispute ever had to fly the conference table and take to arms. War is the greatest card-trick in history.
Crucial to this trick are the race and religion cards. Once these jokers are played, it's all over for clear thinking, and we find ourselves "through the looking glass". In order to proceed, we must make a superhuman effort to ignore Jew v Arab, Muslim v infidel and deity v deity.
We must clear our heads of the noise which is daily foisted upon us, a noise so all pervasive that we are addicted to it. Like all addictions, it will be our downfall unless we kick the habit.
So what might war look like to the uncluttered mind?
War for profit - the grotesque face of globalism
The impetus for war is wealth and power. The financiers with vast wealth and power have a thirst that can never be quenched - an appetite that can never be sated - because their rapaciousness only serves to make them the most insecure people on Earth.
Their game-plan is a strategy which uses religion, race, culture and manufactured hatred for its own ends. Life is not sacred. This is the oh-so familiar amorality of the corporate mindset which demands "profit über alles".
Iraq was but one dot-point in an unbroken stream of war-for-profit. Cui bono - who gains? Always follow the money.
Money - the monetary economy - is made out of thin air. It is just an idea - a way to organise humanity. Our modern economy is enabled by the availability of a potent free energy source - irreplaceable compact fossil sunshine.
Energy alone fulfils the dreams that money promises. In order to dream the American Dream, you must stay asleep. If the sleeper wakes, the money-dream will disappear.
The looming shortage of easy, high quality oil is the trigger for the financiers' march to global fascism, because it has galvanised them into collective action.
Although the financiers are spread across the globe, they concentrate their influence through control of the US Government, the defence industry and mainstream media. The US is their powerful spearhead and the US treasury is their well.
Even the most moderate US general is compromised by the fact that the US Department of Defense is the largest single-entity user of high quality oil in the world. The US war machine would be useless without it. Catch-22.
The Middle East - ground zero
Obtain a map of the Middle East and Central Asia. Mark in the oilfields, wellheads, pipelines, US bases, social and religious demographics if you like. Now you have the grand chessboard of Brezinsky and Kissinger.
See how the most sensible, pragmatic, economic and ergonomic gambit for the withdrawal of sweet Iraqi oil is to gather and pipe it straight to the shores of the eastern Mediterranean, from where it can be shipped westward. It's that simple. This has been the dream of western industrialists since the potential of the oilfields was realised so long ago. The port city of Haifa is the preferred embarkation point.
There was such a pipeline, the Mosul-Haifa pipe, built in the 1930s, but this was disabled during Israel's 1948 war. Even if the old small pipes could be resurrected, they would not have the capacity to quench our modern thirst for sweet oil.
Henry Kissinger fathered the proposal for a new 42" pipe in 1975. Pipeline constructors Bechtel asked Donald Rumsfeld to negotiate with Saddam Hussein about the project in 1983-84, but in the end Saddam wouldn't play ball. We all knew what a shifty character Hussein was. We knew that because we had been repeatedly told what to think about him.
All the happenings in the Middle East have some connection to this simple notion of safely bringing vast quantities of the world's most energy-rich oil to the most convenient port of embarkation on the Mediterranean.
To divide and conquer - turn up the noise
In order to play the race and religion jokers, it is necessary to ply people with a childish, almost irresistible notion - the need to feel superior. Arrogance is a hallmark of the insecure.
Group people according to genetics, religion or imaginary geographical borders. Identify each group with a name. Give each group a symbol, maybe a flag. Glorify each group's history, being careful to leave out the bad bits which might otherwise spoil the trick.
Then convince each group that it is "special". The need to feel "special" is a self-fulfilling pathological urge. Having yielded to this deception, some groups go to a great deal of trouble to emphasise their differences to their neighbours. Then they are compelled to fossilise their brains and turn their hearts to stone in order to cope with their new-found feelings of insecurity.
And where do these feelings of insecurity come from? Naturally they are the result of being isolated from one's neighbours. What a cheap trick.
Now the profiteers can cut the cake. Now they have tin soldiers who will further their economic agenda - and do it cheaply. The soldiers often count their lives as being worth no more than a piece of coloured cloth. Oh Glory! Those financiers just LOVE a bargain.
The world is their cake. No matter how it is divided, the financiers' cream filling joins the segments: governments, intelligence, industry, defence - because economic and budgetary matters penetrate and subvert every seen and unseen aspect of public and private life. Unfortunately, that economic cream turned rancid long, long ago.
Message in a bottle - history's whistleblowers
Although we rail against the weapons manufacturers and other corporate entities who lobby to advance the cause of war, there is a more subterranean layer of investors and bankers who wield the real influence and garner the greatest share of profit. For the last hundred years, they have enjoyed an immunity which is seldom questioned, because they themselves wrote the rules of the corporate game.
Lying beneath layers of cross-ownership, hiding in the tangle of paperwork, live the troglodytes - a handful of men whose vast family fortunes and impeccable credentials conceal the sordid reality of their history and power.
In his book All Honorable Men, James Martin, head of Roosevelt's Economic Warfare Division, described the wartime financiers as termites who live in the very foundations of civilisation. He used the termite metaphor deliberately, because their machinations cannot stand the light of day. Other whistleblowers down the ages have left similar clues:
Aristotle (350 BC): “The trade of the petty usurer is hated with most reason: it makes a profit from currency itself, instead of making it from the process which currency was meant to serve. Their common characteristic is obviously their sordid avarice.”
Frederich Von Haytec, economist: “To be controlled in our economic pursuits means to be controlled in everything.”
Benjamin Disraeli (British PM): “The world is governed by very different personages from what is imagined by those who are not behind the scenes.”
Franklin D. Roosevelt: “The real truth of the matter is, as you and I know, that a financial element in the large centers has owned the government of the US since the days of Andrew Jackson.”
Henry Ford: “It is well enough that people of the nation do not understand our banking and monetary system, for if they did, I believe there would be a revolution before tomorrow morning.”
Lord Acton: “The issue which has swept down the centuries and which will have to be fought sooner or later is the people versus the banks.”
Lord Acton's observations bring us to the crux of the problem, but how do we confront a parasite which to most of us is as diffuse and insubstantial as smoke? The answer is to peel back the layers of corporate secrecy and let the sunlight of understanding be our disinfectant. Then watch the termites run. They are few and we are many.
Sly-boys of the war-for-profit gang
The Central Intelligence Agency of the USA was created in the aftermath of World War II. Key positions are occupied by Wall Street bankers and lawyers, and members of the Council of Foreign Relations. The CIA has relentlessly enabled the hegemony of influential financiers, in both the foreign and domestic spheres. Above all, the CIA frequently operates free of the constraints of government oversight.
The CIA's first notable "success" was the overthrow of Mohammed Mossadeq, democratically elected Prime Minister of Iran. Mossadeq's sin was to demand more oil revenues for his people's welfare. Not only did Iran receive a pittance for its precious resource, but Iranians paid more for gasoline than the wealthy British, so Mossadeq moved to nationalise Iran's oil industry. The CIA struck back and the rest is history - a history for which we still pay. All hail the cunning of Anglo-Iranian Oil (now BP). Do Americans note that this caper may not have been exactly in their national interest?
How cheap was that oil really? Obviously the global financiers reaped the benefit, but the citizens of the United States and Iran inherited the fallout. In corporate speak, we call that "externalising the costs".
L. Fletcher Prouty (Colonel, US Air Force, Retired) roughed out the basic modus operandi: "The power of the (CIA) Team derives from its vast intragovernmental undercover infrastructure and its direct relationship with great private industries, mutual funds and investment houses, universities, and the news media, including foreign and domestic publishing houses. The Secret Team has very close affiliations with elements of power in more than three-score foreign countries and is able when it chooses to topple governments, to create governments, and to influence governments almost anywhere in the world."
A bloodless little skirmish Down Under
We Australians had our "Mossadeq moment" back in the mid 1970s. At that time, our bean-counters calculated that a $1 investment in Australian minerals and energy would return a cool $1,425, for a total value of $5.7 trillion - a truly astronomical amount in the currency of those days (Parliamentary broadcast). The rights to this national treasure were largely in the hands of overseas interests, so the socialist Whitlam Government set out to compete for a larger nationally owned share, with money borrowed from OPEC countries (the oil producers had quite a lot of spare change in those days).
This immense treasure house of Australian resources was far too great a gift to be granted to Australians, so the CIA's old-boy network swung into action through their sympathisers within the public service and Australia's wealthy elite. It was all too easy to lay a trap to discredit and topple the fiscally naive socialists. The ATM turned out to be a fake. The media shills soothed us back to sleep. The global financiers breathed a sigh of relief.
Although it was a bloodless coup, that sly act of economic warfare established the relationship that defines our role as America's sidekick today. Our Australian government helped to justify the destruction of Iraq. Somehow, it supported the liquidation of 655,000 consumers of our wheat. Who gains from that? Most importantly, who will pay the price in the end?
As a rough analogy, consider the destruction of the great storehouse of ammunition at Base Falcon, just outside Baghdad. Was that a victory for the Iraqi insurgency? No, the insurgents ran a poor second. The clear winners are the termites who profited from the supply of the ammunition. It is impossible for them to lose a war.
To the war-for-profit gang, Santa comes at a time of their own choosing. For their sakes, we stack the sleigh with bombs while singing their moronic carols. Whose chimney will be next?
Smoke and mirrors
The war on terror is an appliance that the sly-boys use on their "friends". Not actually war, it is the suggested threat - the taser to goad recalcitrant politicians into actions that are not in the best interests of their constituents.
To the extent that they are even consciously involved, I no longer see our Federal politicians and bureaucrats as being leaders, thinkers and enablers. I see them only as extras in a kind of diversion - a comedy to attract our attention away from the main business of plunder, pillage and profit.
A comedy in which the cheapest becomes the most expensive; for deals in which the actual repayments are deferred to our grandchildren's account.
www.onlineopinion.com.au/view.asp?article=5131
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 16, 2012 15:50:34 GMT -5
Narodni kapitalizam
Bog je poslao na čovečanstvo novo iskušaenje. Kriza je Božija kazna za pohlepu, rasipništvo, bahatost, gramzivost i sebičnost. Komercijalna civilizacija je uništila skromnost, vrlinu, meru, dobrotu i poštenje. Umesto interesa zajednice, veličala je isključivo interes pojedinca. Umesto davanja, otimanje. Umesto ljubavi prema bližnjem, zavist i mržnju. Umesto štednje, suludu potrošnju. Umesto dobrobiti zajednice, nenormalna bogatstva privilegovanih pojedinaca. Neoliberalni kazino kapitalizam stvorio je rascepljeno društvo u kome su bogati postali još bogatiji, dok su siromašni postali još siromašniji.
Piše: Branko Dragaš
Globalno planetarno selo bilo je u vlasti dva odsto novobogataša, dok je više od 70 odsto postajalo sve siromašnije. Srednja klasa je nestajala. Raslojavanje se nije dešavalo samo između razvijenih i nerazvijenih zemalja, nego se raslojavanje desilo i u samoj imperiji u rastrojstvu. Tako se, recimo, raspon plata između radnika i njihovih menadžera uvećavao sa 1:7 u 1971. godini, na današnjih 1:1800. Ili, ako uzmemo izmišljene zlatne padobrane, koje su gramzivi menadžeri isplaćivali sami sebi, bez obzira što su im kompanije propadale, onda su se ti rasponi penjali i na 1:4.000. Dobro je poznato da su neki gangsteri sa Vol Strita uzimali i 100 miliona dolara bonuse, mada su njihove kompanije koje su vodili bankrotirale.
O onom kriminalcu koji je uništio 50 milijardi dolara ne vredi ni govoriti. On to nikada ne bi smeo da uradi da nije imao podršku vrha države i obaveštajnih službi. Sama činjenica da je bio idol Komisije za hartije od vrednosti /SEC/ najbolje govori o tragičnom urušavanju demokratskih institucija. Tržišni fundamentalisti su dve decenije širili napadnu ideologiju o svemoći tržišta, primoravajući preko MMF-a i Svetske banke nezavisne države da otvaraju svoje nacionalne granice za uvoz roba multinacionalnih kompanija, koje su povlačile državne subvencije za svoja ekspanzionistička širenja.
Istovremeno, razvijene države su raznim vancarinskim merama štitile svoje tržište. Ono što su njihove vlade predlagale zemljama u razvoju, nisu primenjivali u svojim zemljama. Novi kolonijalizam je uspostavio svetsku vladu koja je radila u interesu političke oligarhije i tajkuna sa Vol Strita, Pentagona i Bele Kuće.. Sve vreme su japijevci na berzama silovali svetsko tržište. Mafija je uveliko preuzela većinski paket akcija u Holivudu, tako da su, umesto već dosadnog i izlizanog klišea da Džon Vejn pobije sve Indijance u filmu, ponudili sage o svom sopstvenom uspehu. "Kum"je postao najgledaniji film svih vremena. Gangsteri su likovali. Uspeli su da svoj kriminal institucionalno postave kao uzor mladim ljudima. Tako su se regrutovali novi kriminalci. Svako je želeo da postane Majkl Korleone. Samo brz i bogat život je vredeo. Sve ostalo je bilo- šit. Kult potrošnje, koji se napadno razvijao od Velike depresije kao jedino rešenje za opstanak kapitalizma, dobijao je svoje nenormalne oblike.
Svi učesnici u prevari građana dobijali su, zbog održavanja sistema, mogućnost da dobro naplate svoje uloge. Mucavi holivudski glumci, koji nisu uspevali bez idiota da izgovore dve replike, nagrađivani su po filmu 30 miliona dolara. Zatucani sportisti su uzimali ogroman novac za prelazak iz jednog u drugi klub. Na zalasku karijere Bekam je dobio, za prelazak u SAD, čitavih 120 miliona dolara. A Naomi Kembel je uspela da se domogne, sa nekoliko nastupa na modnoj pisti, skoro 30 miliona dolara. Sreća i uspeh su se merili količinom nagomilanog novca. Naravno,što su ga više imali rasla je glad za još većim novcem. Merilo svih vrednosti u društvu je bila visina otetog kapitala. Nove tehnologije su izbacile nove milijardere. Prvi je bio Bil Gejts, a poslednji vlasnik "Fejsbuka". Milijarde dolara su se uvećavale na kontima novobogataša, dok su milijarde ljudi na planeti postajali gubitnici.
Podatak da 1,5 milijardi ljudi na svetu gladuje, da isto toliko nema vodu i da više od dve milijardi žive na dva dolara dnevno, najbolji su dokaz uspeha globalizacije. Naravno, kao u svakoj priči sa tragičnim krajem, sit gladnom nikada ne veruje. Na drugoj strani, više od 60 odsto stanovnika Imperije u rastrojstvu je gojazno jer jedu genetski modifikovanu hranu. Jedu u stresu da ne ostanu bez posla i bez hrane. Jednom reči,potrošačka civilizacija je ovakvim dosadašnjim razvojem došla do kraja. Kriza je kazna za pogrešan smer razvoja. Nastala kriza je zid koga ona ne može da preskoči. Ukoliko želi da ga preskoči, mora da se oslobodi dosadašnjeg pogrešnog koncepta. Ali, nažalost, to se još uvek ne dešava. Smišlja se neka nova prevara. Umesto da se razvijeni svet ozbiljno pozabavi ovom krizom, ideolozi neoliberalizma pokušavaju pogrešnim receptima da izleče teško obolelog pacijenta. Dosadašnje mere koje preduzimaju vodeći državnici razvijenog sveta su potpuno pogrešne.
Administracija imperije je do sada ugurala u oboleli sistem preko 2.500 milijardi dolara i taj iznos, samo izražen u evrima, ugurale su i administracija EU. Oni štampanjem dolara i evra pokušavaju da izleče bolesnika. To nije dobro rešenje.Štampani novac nije zdrav novac. Zdrav novac je samo onaj koji se zaradi na tržištu. Štampanje dolara bez pokrića je narkotizovanje bolesnika. Oni, zapravo, pokušavaju da ugase požar polivajući vatru cisternama benzina. Ako su bolesnicima iz Detroita obezbedili 17,4 milijarde dolara, dok su njihovi gubici 50 puta veći,onda se postavlja pitanje: koliko će trajati dugo ta doza. Mišljenja sam da će se taj iznos potrošiti za tri meseca i da će, posle toga, dubioza biti još veća.
Poreski obveznici ne mogu da plate sve nastale gubitke privatnih kompanija. Takvo ponašanje obesmišljava i uništava sam kapitalistički sistem. Nije socijalizam propao zbog ideologije,nego zbog ekonomske neefikasnosti. Neoliberalni kazino kapitalizam ne može da se održi štampanjem novca. On prirodno mora da propadne. Što pre, to bolje za čovečanstvo. Moramo početi iznova, jer sve što smo do sada učili više ne vredi. Nastalo je novo doba. Nikada ovakva razorna kriza nije bila u istoriji civilizacije. Kada se raspadalo Rimsko carstvo, onda onoga, recimo, u dalekoj Kini to uopšte nije doticalo. U savremenom svetu, u tom globalnom selu,to više nije tako. Svi smo kompjuterski vezani na svetskom tržištu. Kina je zabrinuta za sudbinu bolesnog dolara, jer ima 1.900 milijardi dolara u deviznim rezervama i u obveznicama američke Centralne banke.
Podatak da su Kinezi samo u ovoj godini zatvorili 67.000 kompanija govori o dubini krize. Ne mogu, dakle, krizu rešavati političari diletanti: Buš, Berluskoni ili Sarkozi. Ovaj poslednji, toliko se nameće za spasioca EU da to postaje više neumesno. Njegova ideja da se trošenjem suprostavi krizi je potpuno besmislena. Izjava da treba trošiti da bi se prebrodila ekonomska kriza je krajnje opasna. Kriza je i nastala zbog preterane potrošnje onih koji nisu zaradili ni deo onoga što su već potrošili. Svaki domaćin zna da ne može da izađe iz krize ako bude trošio. Odnosno, ako bude trošio više nego što je zaradio, onda će on vrlo brzo bankrotirati. Tako je od pamtiveka. Ništa se u tom elementarnom matematičkom računu nije promenilo.
Ne može se trošiti ono što nikada nije zarađeno. Ne može se beskrajno trošiti budućnost pokolenja. Zabrinjavajući je podatak o globalnom otopljavanju na planeti i o tome da pojedemo planetu za godinu dana već u septembru i da ćemo za dve decenije sve pojesti u junu. Ne može se čovečanstvo nahraniti štampanim novcem. Plan Sarkozija da svakom od 3,8 miliona najsiromašnijih familija podari po 200 evra neće rešiti probleme tih porodica. Umesto što im deli ribu, treba da ih nauči da pecaju ribu. Mnogo je bolje, dakle, da se tih 760 miliona odobri preduzetnicima da oni, pokrećući novu proizvodnju, zaposle porodice. Šta posle potrošenih 200 evra? Šta će se dogoditi? Svetski političari nemaju rešenje. Nemanje rešenja je opasno za civilizaciju, jer uplašeni i ostavljeni ljudi mogu postati lak plen manipulacije demagoga. Da li ta demagogija dolazi sa leve ili desne stane nije bitno. Najvažnije je da izbegnemo predviđanje Baba Vange da će 2010. da izbije svetski rat koji će trajati do 2014. Sve velike krize su završavale u ratovima i novim totalitarizmima. I danas nam preti takva opasnost. Zbog toga je vrlo važno da se izađe sa novom koncepcijom.
Nudim ideju - narodnog kapitalizma. Ili - kapitalizma sa ljudskim likom. Videli smo da državni socijalizam nije bio dobar sistem, ali smo se sada uverili da nije dobar ni neoliberalni kazino kapitalizam.
Postoji velika opasnost da se ponovo nađemo u nekom totalitarizmu koji će potpuno ugušiti, sve zbog velikih ideja o spasu ugroženog čovečanstva, slobodu i privatnu svojinu. Narodni kapitalizam bi sistemski branio konkurenciju tri tipa vlasništva: privatno, državno i mešovito vlasništvo. Koji oblik vlasništva će biti u kompanijama zavisi od specifičnosti svake kompanije. Ono što je važno za društvo je da te kompanije budu efikasne. Proširiće se i elementi za utvrđivanje profita. Tako će postojati ekološki troškovi i troškovi zajednice, koji će sprečavati kompanije da uništavaju prirodu i društvo oko sebe. Šta nam vredi što smo danas profitabilni, ako naša pokolenja neće moći da prežive na planeti. Nije cilj da se po svaku cenu ostvari profit, a da čovečanstvo nestane. Cilj zajednice nije nagomilavanje profita, nego opstanak same zajednice. Opstanak je moguć samo ukoliko svako nađe svoju meru. Svako može da nađe svoju meru ukoliko dođe do spoznaje o sebi i svom mestu u zajednici.
Do spoznaje se ne može doći u holivudskom metežu,nego u misaonom promišljanju. Znanjem moramo opismeniti čovečanstvo. Ličnim primerom pokazati šta hoćemo. Umesto otimanja,podarimo čovečanstvu veru i ljubav. Umesto gramzivog prisvajanja, podelimo sebe i svoje sposobnoti. U davanju je spas i otkrovenje. Nije bogat onaj koji uzima,nego onaj koji daje. Najbogatiji je onaj koji daje sebe. To je nova filosofija narodnog kapitalizma.
Iskorenjivanje siromaštva i podizanje srednje klase će stvoriti nova tržišta. Nova tržišta će pokrenuti novi privredni razvoj. Privredni razvoj koji će biti u službi čovečanstva. Čovečanstva koje će sačuvati čoveka, nasuprot robotskom svetu. Novog čoveka koji ne strahuje. Čoveka koji zna da se igra i smeje. www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=171&clanak=7----- Tabloid istražuje
Da li je savremena medicina postala protivprirodna nauka? (1)
Najsurovija medicinska prevara
Iako su u poslednjih stotinu godina mnogi medicinski istraživači i naučnici širom sveta definisali blizu 300 terapija koje su se pokazale izuzetno uspešnim (i do 100 odsto) u lečenju raka, zvanična medicina prihvata samo tri metode: hirurško odstranjivanje tumora, zračenje X- zracima i hemoterapiju. Sve tri metode sakate i razaraju ljudski organizam i zapravo samo tretiraju posledicu, ali ne i uzrok bolesti. Da li je lečenje zaista cilj savremene medicinske nauke?
Piše: Ivona Živković
U najširem smislu hemoterapija (hemioterapija) je medicinski tretman u kome se određenim hemijskim sredstvima, koja se ubacuju direktno u krvotok, truju i ubijaju ćelije u ljudskom organizmu. Cilj da se ubiju one koje sadrže neki mikroorganizama ili kancerozne ćelije. U tu svrhu koriste se brojna jedinjenja ili njihove kombinacije sa antibioticima i citiostaticima (koji sprečavaju deobu ćelija).
Kako se putem krvi praktično prenose kroz čitav organizam ovi toskini razaraju i mnoge zdrave ćelije i čine u čitavom telu ogromna razaranja. Koliko su ove materije toksične govori i to što medicinski tehničari i sestre koji ubrizgavaju pacijentima ovaj "lek" često nose zaštitne rukavice jer i samo mala količina ovih hemikalija u dodiru sa kožom može da izazove opekotine. Prvi lek koji je napravljen za potrebe hemoterapije je "salvarsan" i njega je napravio još 1909. godine Pol Erlih za borbu protiv sifilisa. Za to je dobio i Nobelovu nagradu.
Za same pacijente hemoterapija je izuzetno teško mučenje ravno srednjevekovnoj inkvizicijskoj torturi. Pored mučnine koja se javlja, ne samo tokom primanja ovih otrova u organizam, već i nekoliko dana, pa i nedelja nakon toga, dolazi do teških oštećenja na ćelijskom novou u čitavom organizmu. Najpre se uništavaju krvne ćelije, crvene i bele i sprečava se njihova deoba. Deoba ćelija u organizmu je stalni proces i to je esens života.
Zbog toga se ubacuju u krv drugi lekovi koji nivo belih krvnih zrnaca onda podižu. Na sluzokoži usne duplje se pojavljuju teške ulceracije, gde je koža toliko uništena da nervni završeci postaju ogoljeni. Uzimanje hrane i vode tako postaje nepodnošljivo zbog osećaja pečenja i žarenja. Ali, bez brige kažu edukovani lekari, jer i za to postoje napravljeni specijalni rastvori za ispiranje usta. Isti tip ulceracija se javlja na crevima što ima za posledicu teške prolive. Ali farmaceutika je i za to napravila neke lekove koji se mogu davati kako bi se tegobe makar malo ublažile. Naravno, na istom principu strada i bešika. Hemoterapija (čitaj trovanje) izaziva pad imunog sistema, gubitak apetita, i logično, konstipaciju. Verovali ili ne, sve ovo savremena medicina 21. veka naziva LEČENJEM. Čega? Malignog tumora, kažu, jer on se mora smanjiti ili uništiti. Drugog načina osim hemoterapije, radijacije ili sečenja nožem - NEMA, kažu edukovani lekari!
Nema bolje terapije
Kako je moguće da i nakon skoro 100 godina od kako se vrše istraživanja u lečenju raka, na koja je potrošeno do sada najmanje trilion dolara, NEMA bolje terapije? Šta je radila medicinska nauka sto godina, kada nije uspela da za lečenje raka nađe nešto manje otrovno, manje škodljivo i mučno?
Istina je, međutim, da danas u svetu postoji najmanje 300 različitih veoma uspešnih terapija za lečenja raka, ali se uporno sve vode kao alternativne. Vodeći svetski zdravstveni autoriteti i dalje prednost daju trovanju, pečenju i sečenju, baš kao i pre sto godina. Ko je zaustavio medicinsku nauku na nivou od pre 100 godina?
Učinila je to je jedna mala, ali moćna interesna grupa kapitalista kako bi osigurala svoj profit.
Upravo 1920. godine farmaceutska industrija, hemijska industrija i naftna industrija (mnogi lekovi se prave sa supstancama koje se dobijaju iz derivata nafte) inkorporisle su svoj biznis, a njihovi vlasnici ukrstili su vlasničke strukture u svim vodećim kompanijama iz navedenih oblasti. Tako je nastao korporativni biznis farmako-petro-hemijske industrije.
Njihove transnacionalne korporacije danas pokrivaju praktično čitavo svetsko tržište hemijskim i farmaceutskim proizvodima, tržište nafte, medicinske opreme i snabdevanje vodećih svetskih kliničkih centara.
Termin "korporacija" izveden je upravo iz reči "korpus" - telo. Korporacija je telo za sebe i ono se hrani i egzistira samo ukoliko stalno postoji profit. Cilj korporacije jeste da se stalno uvećava.
Korporacija u sebe zato uvlači što više poslova i povezuje ih, pri tome guta manje kompanije. Samo u lečenju raka korporativni biznis danas obrće preko 200 milijardi dolara godišnje i najveći deo kolača odlazi onima koji su za sebe zgrabili najveći deo tržišta. Korporacija Bristol-Myersje danas glavni svetski snabdevač hemijskih supstanci za hemoterapiju. Njeni ljudi su u upravnim odborima vodećih svetskih bolnica i istraživačkih centara. "Bristol - Majers snabdeva pola sveta lekovima za hemoterapiju. Članovi upravnog odbora ove kompanije istovremeno su bili i na čelnim funkcijama u američkom Nacionalnom institutu za istraživanje raka (NCI). Na primer: Pol A. Marks je predsednik Izvršnog odbora u bolnici "Sloan-Ketering" i istovremeno direktor moćne kompanije Fajzer (Pfizer), koja proizvodi lekove koji se koriste u hemoterapiji. Džejms Robinson je član upravnog odbora "Sloan-Keteringa" i direktor Bristol - Majersa. Sve to je razlog zašto su "Sloan-Ketering" bolnica, Nacionalni institut za rak (NCI), Društvo za borbu protiv raka (ACS), Američka medicinska asocijacija (AMA), kao i Administracija za hranu i lekove (FDA), uključeni u borbu kojom se štite interesi profitera na ovoj bolesti".
O radu ove kanceromafije pisao je detaljno u svojoj knjizi " Svet bez raka", Edvard Grifin još 1974.
"Hemoterapija je izuzetno unosan posao. Za doktore, bolnice i farmaceutske kompanije... Medicinski establišment želi da svako sledi tačno isti protokol. Oni ne žele da industrija hemoterapije podbaci i to je prepreka broj jedan za bilo kakav progres u onkologiji". Dr Warner, M.D.
Da je do ovakve globalne inkorporiranosti došlo pre 200 godina umesto pre sto, kada je otkrivena nafta, kao zlatna koka, umesto hemoterapije rak bi se lečio pijavicama. I to bi bilo usvojeno kao ortodoksna medicina. Ako vam lečenje pijavicama u odnosu na hemoterapiju deluje primitivno, imajte u vidu da je "lečenje" pijavicama mnogo bezbednija terapija od "lečenja" toksinima. Ali, većina lekara ni pacijenata nije u stanju da prihvati da je hemoterapija obična prevara.
Napravimo zato malu analogiju i pogledajmo šta bi se desilo da se medicina, pre 200 godina u vreme lečenja pijavicama, inkorporirala u profitabilni sistem petro-hemijskog trusta.
Poznato je da je puštanje krvi bilo uobičajena medicinska terapija stotinama godina još od antičke Grčke. Mnoge bolesti su se tako "lečile". I to su sprovodili edukovani lekari. Ovu primitivnu terapiju zasecanja pacijenata nožem u početku 19. veka zamenila je mnogo savremenija varijanta tog istog, ali pomoću pijavica. Nož više nije bio neophodan i bio je to veliki napredak u medicini.
Pijavice su korišćene uz simptome laringitisa, mentalnih poremećaja i debljine. Klinika sa pijavicama je napredovala i razvijala se pa je vremenom otkriveno da su američke vrste pijavica bolje u terapiji od evropskih, jer prave manji rez na koži i isisavaju manje krvi. To je za pacijenta bilo bezbednije. Tako se dinamika isisavanja krvi mogla stručno regulisati dodavanjem ili smanjenjem broja pijavica. I za ovo su se, verovatno, specijalizovali lekari "pijavičari". Terapija je bila toliko popularna da su pijavice skoro istrebljene. Specijalizovali su se verovatno i uzgajivači pijavica, pa sakupljači, pa trgovci koji su ih prodavali lekarima itd. Svi oni koji su u ovom poslu učestvovali svakako su našli tu i svoj interes.
Da su se svi ovi "bisnismeni" iz 19. veka tada organizovali kao jedna korporacija i jedan interesni klan, mogli su izdejstvovati monopol na uzgajanje pijavica, na njihovu distribuciju i medicinsku terapiju. Investirali bi onda u edukaciju isključivo lekara "pijavičara" i patentirali ovu terapiju kao svoju i definisali svoje protokole u lečenju. Investirali bi u bolnice koje bi ovu terapiju sprovodile, isključivo po njihovim protokolima, i debelo to naplaćivali. Najveći deo zarade bi išao glavnim pijavičarima koji su registrovali patent.
Da bi ostvarili monopol u terapiji morali bi da stave pod kontrolu sve bare iz kojih bi se mogle nabaviti pijavice ili bi ih jednostavno isušili, a onda napravili svoje zaštićene bazene za njihovo uzgajanje. Držali bi monopol i u distribuciji pijavica, njihovom posebnom pakovanju, a investirali bi i u medije i popularne medicinske revije preko kojih bi promovisali lečenje pijavicama. Građani bi tako bili ubeđeni da su pijavice najsavremenija medicinska metoda za lečenje mnogih bolesti. Pijavičari bi otvarali svoje edukativne centre, medicinske škole, univerzitete, izdavali medicinske udžbenike. U upravnim odborima ovih institucija bi sedeli provereni pijavičari. Studenti medicine bi učili o najsavremenijim medicinskim dostignućima u tretmanu pijavicama.
Lekari koji bi bespogovorno upražnjavali lečenje pijavicama išli bi na međunarodne seminare u egzotične krajeve, dobijali skupe poklone i stručna plaćena usavršavanja od odgajivača pijavica. Interesni klan pijavičara bi za svoje odabrane lekare ustanovio posebnu svetski priznatu nagradu za dostignuća u medicini, a na sve strane bi nicali istraživački centri koji bi se bavili genetikom pijavica i rekombinovanjem njihovog DNK kako bi se dobile nove i savremenije vrste koje bezbolno buše kožu i sišu krv.
Posebne farme bi uzgajale ove pijavice u najsterilnijim uslovima, a sva naučna ispitivanja bi bila veoma skupa i to bi se odrazilo kasnije i na cenu tretmana.
U korporativni lanac bi se uključile i brojne farme na kojima bi se uzgajala samo hrana za pijavice.
Za saniranje ožiljaka od ujeda pijavica nakon terapije specijalizovala bi se posebna farmaceutska grana koja bi proizvodila meleme, kreme, losione i sl. za brz oporavak. Biznis bi se širio.
Naučnici bi na posebnim institutima proučavali i utvrđivali količinu krvi koju pijavice treba da isišu za svaku bolest. Podaci bi izlazili u stručnim časopisima koje bi finansirali pijavičari. Postojale bi pijavice za tumore, za reumu, hipertenziju, dijabetes... i naravno doktori "pijavičari" za to specijalizovani.
Cenu lečenja bi podigli u nebesa i tada bi mnogi manje imućni građani morali da idu od kuće do kuće i preko medija da mole za humanitarni prilog za lečenje svog bolesnog deteta u najprestižnijoj pijavičarskoj klinici koja bi skupo naplaćivala tretmane.
Mediji u vlasništvu pijavičara bi promovisali isključivo lečenje pijavicama, a servilne televizije (kao B92) bi skupljale pare za nabavku uzgajališta pijavica. Žene bi se pozivale da obavezno bar dva puta godišnje idu kod lekara na tretman puštanja krvi pijavicama i to bi se nazivalo prevencijom. Oni koji se ne bi odazvali na preventivne tretmane, bili bi preko istih medija zastrašivani mogućim dobijanjem "opake bolesti".
Pijavice bi se prodavale samo za devize, pa bi državne i privatne bolnice u Srbiji morale da uzimaju kredite u evrima ili dolarima kako bi ih nabavili. Naravno, mediji bi promovisali američke pijavice kao najbolje. Najbolje za ceo svet.
I na tome bi svi u lancu zarađivali novac. Sve po potrebi i u skladu sa medicinskom naukom koja nikada ne bi smela da izađe izvan okvira u kome se nalazi terapija pijavicama.
Sva dalja medicinska istraživanja bi bila zaustavljena, a svako ko bi pomislio da se leči na drugi način, osim pijavicama, bio bi proglašavan šarlatanom i nadrilekarom. Medicinska udruženja bi samo lekarima koji leče pijavicama izdavala licencu za lekarsku praksu. Svaka alternativna lečenja bi bila zabranjena, a oni koji bi ih primenjivali nazivani bi nadrilekarima i preko medija bi bili omalovažavani i ismejavani.
Da se neverni uvere da je to JEDINO ISPRAVNO lečenje pravljene bi lažirane statistike o broju izlečenih od raznih bolesti. Ko bi to mogao proveriti kada su u svim upravnim odborima naučnih institucija i svim medicinskim školama pijavičari?
Zapravo, stvarnog izlečenja za mnoge bolesti ne ni bi bilo, pa bi se medicinska nauka bavila novim istraživanjima u pokušaju da nađe optimalan način korišćenja pijavica za određene bolesti. Izlečenje od raka bi uvek bilo tu negde, stalno u novim i novim otkrićima. Ministri bi iz državnih budžeta davali ogromna sredstva za dalja istraživanja pijavica i njihovu genetsku modifikaciju. To što bi mnogi umirali po bolnicama bilo bi tumačeno da se nisu na vreme javili lekaru i dobili tretman pijavicama.
Generacije lekara bi bile uverene da se danas živi duže i zdravije samo zahvaljujući uspešnoj primeni pijavica u lečenju mnogih bolesti. Da li vam sve ovo deluje sumanuto? Ili vam je tu mnogo toga poznato?
A da li vam deluje sumanuto kada danas moderna medicina 21.veka primenjuje lečenje hemoterapijom koja je nastala još 1909. od koje opada kosa, razaraju se tkiva i ljudi uvode u paklene muke. Da li vam je neobično što se u hemoterapiji koriste čak hemikalije koje se istovremeno koriste kao bojni otrovi (kao npr. senfgas). I sve to košta od 300.000 do milion dolara. Ko je odredio tako visoku cenu tretmana otrovima? Da li znate ko danas sedi u upravnim odborima tih eminentnih svetskih klinika?
Terapije Jedini način da se opravda korišćenje hemoterapije i zračenja je ukoliko ovi tretmani značajno produžavaju život pacijenta u poređenju sa onima koji se leče drugim alternativnim metodama. To znači da je hemoterapija (posle hirurgije) jedini način da se tumor, ukoliko ugrožava život, smanji ili eliminiše. Imajte u vidu da nije svaka maligna izraslina na vitalnom organu i da mnoge i ne predstavljaju smetnju vitalnim funkcijama.
Tačno je da će se tumor na ovaj način brzo smanjiti, ali smanjiće se i vreme preživljavanja pacijenta. Evo šta o tome kaže dr Filip Binzel koji se preko trideset godina bavi tumorima:
"Kada se otkrije da neko ima tumor, prvo što lekari razmatraju je šta da učine sa izraslinom. I kada takav pacijent prima hemoterapiju pažnja lekara najčešće je okrenuta tome šta se događa sa tumorom. A najvažniji cilj je njegovo smanjivanje ili eliminacija. Ali, kako se ovom terapijom smanjuje tumor, i pacijent postaje sve bolesniji. Zastrašujuće je koliko lekarima to ne smeta, a smeta im postojanje tumora, koji često ne smeta ni samom pacijentu, osim što kod njega izaziva paničan strah". (Ovaj strah najčešće pospešuju mediji.) "Najstrašnije je što se nakon eliminacije tumora, hirurškim putem ili hemoterapijom pacijent smatra skoro izlečenim. Ali nije tako. Naprotiv".
Doktor Binzel podseća da je tumor samo vidljiva manifestacija poremećaja koji se odvija u čitavom organizmu. Odstranjivanje tumora ne znači i odstranjivanje uzroka bolesti. Borba protiv raka mora biti borba protiv kancerogenog procesa u čitavom organizmu. Jer, smrt ne nastupa od jedne maligne izrasline već od metastaze. Na žalost, konvencionalna medicina je potpuno koncentrisana na simptom, a ne na uzrok. Tako se hemoterapijom, radijacijom i hirurgijom zapravo rak kao proces uopšte i ne tretira, a ljudi se nakon operacije otpuštaju kućama jer je širenje kancera tako zaustavljeno.
"Ne postoji ništa u hirurškom metodu odstranjivanja kancera što može sprečiti njegovo dalje širenje", kaže doktor Binzel. "Radijacija, takođe, ne može sprečiti dalje širenje. Ni hemoterapija ne može zaustaviti širenje bolesti. Kako to znamo? Jednostavno pregledom statistike."... "Postoji u medicinskoj statistici nešto što nazivamo "vreme preživljavanja". Ono je definisano kao vremenski interval od trenutka kada je rak dijagnostfikovan do trenutka kada pacijent umre od ove bolesti."..."Poslednjih 50 godina, ogroman napredak je načinjen u ranom dijagnostifikovanju raka. U tom periodu vremena, ogroman napredak je načinjen u hirurškoj sposobnosti da tumore ukloni. Ogroman napredak je učinjen u primeni radijacije i hemoterapije i njihovoj sposobnosti da tumor smanje i unište. Ali, vreme preživljavanja pacijenata danas nije veće od onoga koje je bilo pre 50 godina. Šta to znači? Očigledno znači da tretiramo pogrešnu stvar", piše u svojoj knjizi "Živi i zdravi" dr Filip Binzel. (Philip Binzel, M.D., Alive and Well).
Dr Filip Binzel smatra da se u primarnom stadijumu raka osim malog broja izuzetaka, tumori nalaze u stanju da niti ugrožavaju zdravlje, niti život pacijenta. Ono što predstavlja opasnost je širenje bolesti na čitav organizam".
Hemoterapija ubija brže od raka
Mnogi ljudi koji su "umrli od raka" zapravo su umrli od tretmana koji je uključivao hemoterapiju ili zračenje. Tako hemoterapija ubija zdrave ćelije organizma pre nego što ih razori kancer koji može veoma sporo da se razvija.
Većina pacijenata koji su "umrli od raka" zapravo su umrli od neuhranjenosti, jer kancerozne ćelije uzimaju hranljive sastojke iz krvi i razaraju imuni sistem pa je tako oslabljen organizam podložan mnogim infekcijama protiv kojih nije više u stanju da se brani. Hrana se transportuje krvlju pa je ubijanjem krvnih ćelija organizam još više ugrožen. Pored toga hemoterapija uništava ćelije creva, usne duplje i zbog totalnog mučenja organizma on prestaje da traži hranu.
Dakle, hemoterapija ne da ne podiže imuni sistem već ga slabi. Sve ove pojave koja prate hemoterapiju medicina "leči" dodavanjem novih lekova koje je farmakobiznis spremio kao pomoćna sredstva u hemoterapiji.
Tako kada se unište bela krvna zrnca, ona se novim lekovima ponovo podižu na neki podnošljiv nivo. Ulceracije se leče rastvorima za ispiranje, a tu su i lekovi protiv proliva ili zatvora. Savremena medicina ima na raspolaganju lek za sve, samo ne lek protiv ljudske gluposti. Sve je to uključeno u cenu tretmana, pa jedna hemoterapija danas košta 300.000 do milion dolara. Oni očajnici koji veruju savremenoj medicini moraće još i da podmažu ili mole lekare na VMA u Beogradu da bi ovaj skupi tretman i dobili, jer sve to na kraju plaća fond za zdravstveno osiguranje.
"Većina pacijenata obolelih od raka umire od hemoterapije. Hemoterapija ne odstranjuje rak dojke, debelog creva, ili rak pluća. Ova činjenica je dokumentovana pre više od deset godina, ali lekari i dalje uporno koriste hemoterapiju za ove tumore". (Allen Levin, MD UCSF "The Healing of Cancer")
"Nemački epidemiolog na "Mannheim Tumor Clinic" u Haidelbergu, dr Urlih Abel, uradio je obimno istraživanje i analizu svake glavne studije i kliničke primene hemoterapije ikada izvedene u svetu. Njegove zaključke treba da pročita svako ko namerava da se ukrca na "Hemo ekspres", zapisao je u svojoj knjizi "Doktor u kući" Tim O'Shea (The Doctor Within).
"Da bi bio siguran da je uzeo u obzir i pročitao sve što je ikada publikovano o hemoterapiji, dr Abel je poslao pisma na 350 medicinskih centara širom sveta tražeći da mu pošalju bilo šta publikovano na tu temu. Abel je istražio hiljade članaka i verovatno da u svetu niko ne zna više o hemoterapiji od njega.
Za analiziranje mu je bilo potrebno nekoliko godina, ali su rezultati bili zapanjujući: Abel je otkrio da od ukupne naučne evidencije o primeni hemoterapije, koja mu je bila na raspolaganju, nigde nema dokaza da je hemoterapija na bilo koji primetan način produžila život pacijenata koji su patili od najčešćih oblika kancera".
"Abel u svom radu naglašava da hemoterapija retko može i da poboljša kvalitet života obolelog. On opisuje hemoterapiju kao 'naučnu pustoš' i kaže da je najmanje 80 procenata hemoterapije prepisane u svetu bezvredno i poredi je posprdno sa "carevim novim odelom", jer niti jedan lekar niti pacijent nije voljan da od nje odustane, iako nema naučnih dokaza da ona nešto vredi". (Objavljeno u medicinskoj reviji "Lancet, 10. avgusta 1991.)
Nijedan vodeći medij u svetu nikada nije pomenuo o ovoj obimnoj studiji ni u jednoj reči. Ona je totalno zataškana. (Možete pretpostaviti da su svi ti mediji u vlasništvu "pijavičara").
"Moje studije su pokazale da netretirani kancer kod obolelih ostavlja obolelima do četiri puta veće šanse za duži život, nego tretirani. Ako neko ima rak i reši da ne preduzme ništa, živeće bolje i kvalitetnije nego ukoliko se podvrgne radijaciji, hemoterapiji ili hirurgiji..." tvrdi profesor Hardin Džons (National Cancer Institute of Bethesda, Maryland, 1956 Transactions of the N.Y. Academy of Medical Sciences, vol 6.)
Doktor Džons je sproveo globalno istraživanje raka svih tipova i uporedio netretirane i tretirane slučajeve, da bi zaključio da netretirani žive duže i često nadžive one koji su tretirani.
Tabloid će zato u nekoliko nastavaka predočiti čitaocima neke od alternativnih tretmana za lečenja raka koji su zataškani. O uništavanju tumora cijanidom iz vitamina B17 (dr Krebsa) i uništavanju putem određenih frekvencija (Rojala Rajfa) već smo pisali. (Nastavak u sledećem broju)
Zašto se u Srbiji vrši privatizacija zdravstva?
Zdravstvena politika je deo državne politike. Državna politika je zaštita ekonomskih interesa države, a ekonomija je zasnovana na proizvodnji sredstava za život. Jedino ljudski rad može nesto da proizvodi. Da bi narod radio i stvarao dobra bez kojih nema života (hrana, energenti, sklonište) mora da bude zdrav tj. radno sposoban. Zato stara rimljanska poslovica kaže: Sani divitibus ditiores - zdravi su bogatiji od bogataša.
Ali, današnja društvena zajednica koja počiva na novcu kao "vrednosti" morala je i ovo da promeni. Zato se od lekara danas očekuje da prave novac, a ne da leče ljude. Tako je i globalna politika u oblasti zdravstva (koja se nameće i Srbiji) da se od lekara naprave dileri lekova, a od zdravih ljudi - pacijenti (potrošači). Novac je tako postao vredniji od života pa je ogroman broj ljudi širom sveta postao biološki višak. Njegovu redukciju danas nameće globalna svetska oligarhija i to treba da sprovedu oni od kojih se to najmanje očekuje - lekari. Nevidljivi neprijatelj je najefikasniji. Lekari su danas tako postali najveće ubice i masovni egzekutori.
Kako se odbraniti?
Priroda je ipak jača od ljudskog zla i jedan biološki mehanizam je voljom Kreatora ugrađen u telo svakog zdravog čoveka. Zato, ukoliko prilikom odlaska kod lekara osetite strah - znajte da vam to Kreator šalje signal o opasnosti. To oseti i svako dete čim ugleda lekara. Da li ste se nekada pitali zašto? Sada znate. Na vama je da sami odlučite šta ćete činiti. www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=169&clanak=30----- Tabloid istražuje
Dobro obavešteni naučnici i lekari tvrde da kontinuirana upotreba soje u pripremanju dečije hrane predstavlja oblik genocida
TREBA LI JESTI SOJU?
Najveći problem sa sojom je što zrno soje sadrži brojne fitoestrogene, hemikalije koje se nalaze u biljkama, a imaju estrogensko delovanje. U prirodi se fitoestrogeni javljaju kako bi pomogli regulaciju ciklusa parenja kod životinja, a u sintetetičkom obliku se koriste i u stočarstvu. Popularne kontraceptivne pilule su takođe jedna takva sintetička verzija namenjena za ljudsku upotrebu. Ali, ako se fitoestrogeni koriste u velikim dozama ili u dužem vremenskom periodu, oni imaju protivestrogenski učinak. Jake doze se koriste i u hemoterapiji za ubijanje ćelija raka.
Ako bi vam lekar savetovao da svojoj bebi dnevno date pet pilula za kontracepciju, šta bi ste pomislili o tom lekaru? Da li znate da se hranjenjem bebe sojom upravo to događa?
Priredila: Ivona Živković
Treba li jesti soju? Odgovor na ovo pitanje nećete naći u ovom tekstu. To je ono što sami morate da odlučite, jer svako ima pravo da se hrani po svom izboru. Ono što želimo da vam predočimo su neka saznanja o soji za koja možda niste znali. Kao što verovatno ne znate da soje i njenih derivata (pod različitim imenima) ima u mnogim prehrambenim proizvodima (hlebu, konzervama tunjevine, čokoladama, bombonama, viršlama i ostalim mesnim prerađevinama, mnogim osvežavajućim napicima itd.) Izgleda kao da je nemoguće izbeći njeno konzumiranje. Kako je do toga došlo?
Australijanka Elejin Holingsvort nekada je bila poznata holivudska glumica sa umetničkim imenom Sara Šejn. Kada je okončala filmsku karijeru posvetila se borbi za zdravu ishranu. U svojim knjigama i na svom Internet sajtu ona godinama vodi žestoku borbu sa transnacionalnim korporacijama koje proizvode hranu i koje se u težnji za što većim profitom ne libe da kao "zdravu hranu" preporučuju onu koja je ne samo nezdrava već i veoma opasna. Što je još gore ovaj biznis se povezuje sa farmaceutskom industrijom pa se stvara obostrana dobit - preko hrane se ljudima zdravlje poremeti, a onda sledi skupo lečenje.
Holingsvort je posebno obradila učinak soje u ljudskoj ishrani. Ona ne samo da je našla brojne naučne radove urađene pre više decenija koji nedvosmisleno pokazuju da je soja veoma opasna namirnica, već je žestoko optužila korporativne lovce na dobit da finansiraju naučnike, lekare, popularne magazine o zdravlju i novinare koji soju preporučuju kao veoma zdravu. Najgore je što se ova "zdrava hrana" preporučuje majkama i deci i to čine baš lekari, mada većina iz neznanja. I ne samo soja, već i nusprodukti soje, koji bi trebali da završe na otpadu kao na primer lecitin, prodaju se i koriste sa etiketom "dobro za zdravlje".
Evo nekih od navoda Elejn Holingsvort.
SOJE JE PUNA ŽENSKOG HORMONA ESTROGENA
Najveći problem sa sojom je, piše Holingsvort, što zrno soje sadrži brojne fitoestrogene. To je uopšten naziv za hemikalije koje se nalaze u biljkama, a imaju estrogensko delovanje. U prirodi se fitoestrogeni javljaju kako bi pomogli regulaciju ciklusa parenja kod životinja, a u sintetetičkom obliku se koriste u istu svrhu u stočarstvu. Popularne kontraceptivne pilule su takođe jedna takva sintetička verzija namenjena za ljudsku upotrebu.
Ali, ako se fitoestrogeni koriste u velikim dozama ili u dužem vremenskom periodu, oni imaju protivestrogenski učinak. Jake doze se koriste i u hemoterapiji za ubijanje ćelija raka.
Pomenimo da sve ćelije u organizmu međusobno komuniciraju, a da se komunikacije odvija i unutar same ćelije od membrane ka jezgru. Za to su zaduženi hormoni i oni uvek moraju biti u određenom balansu.
Holingsvort navodi da fitoestrogeni sadrže desetine podvrsta kao što su: coumestani, izoflavoni, lignani i steroli, od kojih svaka sadrži daljnje podvrste. Soja sadrži puno izoflavona, uključujući i podvrste genistein, coumestrol i daidzein.
FITOESTROGENI UTIČU NA RAD ŠTITNE ŽLEZDE
Naučnici već dugi niz godina znaju da izoflavoni u sojinim proizvodima mogu smanjiti funkciju štitne žlezde, dovodeći do autoimune bolesti, pa čak i raka štitnjače. Već se pedesetih godina fitoestrogene povezivalo s povećanim brojem slučajeva raka, neplodnošću, leukemijom i poremećajima u radu endokrinog sistema.
"Charlotte Gerson, s američke Klinike za zloćudne bolesti "Gerson", objavila je rezultate detaljno sprovedenog istraživanja o raku koje dokazuje da je fitoestrogen genistein kancerogeniji od DES-a (diethylstilbestrola), sintetskog estrogenskog lijeka koji je davan milijonima trudnih žena, najvećim delom u razdoblju od 1938.-1971. Malo je onih koji nisu čuli za smrtne slučajeve i užasne patnje koje je ovaj lek prouzrokovao bezbrojnim ženama i njihovim kćerima."
IZOFLAVONI
Zanimljivo je da je i Laboratorija za procenu zdravstvenih rizika američkog Ministarstva energetike objavila istraživanje koje pokazuje da izoflavoni u soji deluju na isti način kao i zabranjeni insekticid DDT izazivajući deobu i umnožavanje ćelija raka dojke. I jedan naučni tim sa tajvanskog državnog univerziteta je 1988. pod vođstvom dr Teodora Kaja primetio je da je više od pola veka poznato da soja izaziva povećanje štitne žlezde, posebno kod žena i dece.
I ugledni toksikolog dr Majk Ficpatrik iz Novog Zelanda koji predvodi pravu kampanju protiv konzumiranja soje, napisao je 1998. naučni rad u kome je naveo većinu objavljenih radova o opasnostima od sojinih izoflavona. Takođe je podneo rezultate ovih istraživanja američkoj Agenciji za hranu i lekove (FDA). Tu se, po tvrdnji Holingsvort, navodi i sledeće:
"Sojini izoflavoni povećavaju rizik od oboljevanja raka dojke... Sojini izoflavoni dovode do poremećaja menstrualnog ciklusa tokom i još do tri mjeseca nakon što su uneseni u organizam... Koncentracija genisteina koja se nalazi u proizvodima od soje dovoljna je da podstakne ćelije dojke na početak procesa ćelijske deobe.. Postoji zabrinutost da žene koje jedu izolate sojinih belančevina učestalije obolevaju od epitelijalne hiperplazije."
Takođe se kaže da soja sadrži više fitične kiseline od bilo koje druge žitarice ili mahunarke. Problem sa fitičnom kiselinom je što ona sprečava apsorpciju svih minerala, a posebno kalcijuma. Koliko je mineralni deficit uzrok mnogih bolesti za koje se navodno još pouzdano ne zna kako nastaju, pisali smo u jednom od prethodnih brojeva Tabloida. Soja definitivno lišava organizam kalcijuma. Pored toga u soji se nalaze inhibitori nekih enzima, posebno tripsina, što može izazvati ozbiljne probavne smetnje, odnosno bitno se može smanjiti unos belančevina te hroničan manjak esencijalnih aminokiselina.
"Dugotrajno konzumiranje soje izaziva rak i bezbrojne druge po život opasne bolesti, uništava kosti, uništava hormonski sistem, kako ljudi tako i životinja, te potiskuje seksualni nagon. Čak i da se preko noći ukloni iz naše ishrane, soja je tako duboko usađena u prehrambeni lanac i telo svakoga ko ju je ikad pojeo da će njeni negativni učinci zdravstvenim problemima mučiti i one koji još nisu ni rođeni", naveo je dr Ficpatrik.
ZAŠTO BI BEBAMA DAVALI PILULE ZA KONTRACEPCIJU?
Učestale posledice hormonske neravnoteže izazvane asimilacijom velikih količina estrogena otkrivene su u velikom broju slučajeva čak i kod dece. A odakle taj estrogen? Iz hrane za male bebe i sojinih napitaka kojima svoju decu hrane njihovi brižni roditelji - često na stručnu preporuku lekara. Holingsvort kaže da je to verovatno ista vrsta "stručnog" savetovanja koja puni popularne magazine savetima o zdravlju i ishrani, a da su u stvari glavni finasijeri tih magazina farmaceutske kompanije ili sami proizvođači soje, kao na primer Monsanto.Pored toga postoje "lekari" i "naučnici" koji novac vole više od svega.
Obični ljudi veruju lekarima i često ne razmišljaju svojom glavom pa ne vide očitu nelogičnost da se potpuno istim sastojkom (estrogen iz soje) koji se prepisuje ženama u menopauzi kako bi im se produžio određeni hormonski balans koji se u menopauzi menja, daje novorođenčadi kao "zdrava" hrana.
Jednostavno rečeno: hranjenje malih beba hranom na bazi soje jednako je kao da im dajete pet kontraceptivnih pilula dnevno.
"Količina estrogena u 100 grama sojinih belančevina odgovara količini estrogena sadržanoj u jednoj kontraceptivnoj piluli", po merama iznetim u jednoj švajcarskoj zdravstvenoj ustanovi još šezdesetih godina prošlog veka kada su ove pilule postale moderne.
Neki dobro obavešteni naučnici i lekari tvrde da kontinuirana upotreba soje u pripremanju dečije hrane predstavlja oblik genocida, jer su informacije o svemu gore navedenom dostupne naučnicima već decenijama. Dakle, nemoguće je da se to ne zna.
NIJE MLEKO SVE ŠTO JE BELO
Pijenje sojinog "mleka" (ukoliko smatrate da se to može nazvati mlekom) za vreme trudnoće, kao i u prethodno opisanom slučaju sa enzimima, često blokira stvaranje majčinog mleka (pravog mleka) što zatim logično dovodi do "neophodnosti" da se novorođenče hrani zamenom i to baš "mlekom" od soje.
Jedan od glavnih krivaca zašto je soja opasna krije se i u činjenici što njeno zrno sadrži velike količine aluminijuma koji je zrno upilo iz tla na kojem raste. Tako je 1997. Odbor za prehranu Američke akademije za pedijatriju objavio da "u majčinom mleku ima od 4 do 65 ng/ml aluminijuma dok dečija hrana napravljena od soje sadrži između 600 i 1.300 ng/ml".
Aluminijum je jedan od najraširenijih minerala u zemljištu, ali u većini useva se ne zadržava ili ga same biljke ne konzumiraju u velikim količinama. Biljka soje, međutim, taloži u svojim grahoricama velike količine ovog metala.
"Sojino mleko sadrži 100 puta više aluminijuma od netretiranog kravljeg mleka. Da biste dobili ovu belu tečnost nevinog izgleda koja se primamljivo sliva na fotografijama atraktivnih reklama potrebno je provesti celi niz postupaka. Jer sojino mleko se ne može izmusti". Da li ste ikada videli sojinu kravu", pita Holingsvort.
Sojino mleko se dobija kada se grahorice soje melju na visokoj temperaturi, a zatim se opasnim ratsvaračima, od kojih neki ostaju u dobivenom sojinom brašnu, otklanjaju preostale masnoće. Potom se brašno u procesu separacije namenjenom uklanjanju fibroznih vlakana meša s lužnatim rastvorom i šećerima. Propisi koje su donele vlasti kažu da je ta količina toliko neznatna da nije važna.
"Baveći se istraživanjima za potrebe svoje knjige naišla sam na dvanaest hemikalija koje se nakon navedenog postupka obrade dodaju soji", otkriva Holingsvort.
Kontaminacija aluminijumom je dodatna i zbog tehnologije obrade jer se grahorice tada potapaju u aluminijumske tankove i ispiraju kiselinom. Tako se određena količina aluminijuma zadržava i u prerađenoj soji, koji onda dospeva u organizam.
Pored aluminijuma, otkriveno je da dečija hrana od soje sadrži visoku koncentraciju mangana. Prema nekim istraživanjima sprovedenim u Kaliforniji "proizvodi sojinog mleka sadrže oko 80 puta više mangana nego što ga ima u majčinom mleku, što novorođenčad izlaže riziku da će u prvim nedeljama života primiti previše mangana."
Osim narušavanja njihovog osetljivog hormonalnog sistema, sad je već naširoko raširena i pojava da male bebe koje piju sojino mleko pate od ozbiljnih gastrointestinalnih poremećaja.
"Međunarodna korporacija Nestle, vlasnik proizvođačke marke "Carnation", glavni je zagovornik konzumiranja soje. Možda ih se sećate kao kompanije koja je donela dečiju hranu pripremljenu od soje u zemlje Trećeg sveta, potiskujući hranjenje majčinim mlekom i ubijajući - prema podacima Svetske zdravstvene organizacije - 1,5 miliona dece svake godine. Oni to i dalje rade, besramno forsirajući sojino mleko za novorođenčad poput "Alsoya-e" uprkos svim dokazima da je ono smrtonosno. Ali to ne treba da nas čudi ako se uzme u obzir veličina tržišta koje prekriva ovaj proizvod", piše Holingsvort.
KAKO JE SOJIN LECITIN POSTAO "ZDRAV"
Nije na odmet spomenuti i to da se kao nusproizvod prilikom prerade sojine grahorice dobija lecitin.
To je viskozna masa, žuto-braon boje, specifičnog ukusa i mirisa. Sirov sojin lecitin je smeša fosfolipida i ulja, sa aktivnim dejstvom, zahvaljujući kombinaciji lipofilnog i hidrofilnog karaktera u molekulu fosfolipida.
Za razliku od raznovrsnih masnoća koje se u velikom rasponu prirodno javljaju u jajima, oraščićima, semenkama i avokadu, ovaj nusproizvod soje je uvek užegao, a izvlači se iz taloga koji ostaje nakon što se iz grahorica soje odstrani ulje. Dakle, sojin lecitin sadrži veliku količinu rastvarača i pesticida. Ali... Umesto da ga bace na deponiju za odlaganje toksičnog otpada gde i pripada, proizvođači su za njega otvorili još jedno visoko profitabilno tržište nazivajući ga "zdravim" dodatkom hrani pa će vam "stručnjaci" (potplaćeni) plasirati priču o njegovoj "izuzetnoj ulozi u pravilnom metabolizmu, resorpciji masti, smanjenju holesterola, obnavljanje ćelija nervnog sistema, usporavenju stranja..." i svemu drugom što ste spremni da kupite za svoje zdravlje. Na vama je da u to poverujete, pošto se sami naučnim istraživanjem verovatno ne bavite. I da jeste naučnik iz ove oblasti - to košta.
Lecitin je u industriji hrane prihvaćen kao emulgator, sredstvo za dispergovanje čvrstih čestica, stabilizator pene, sredstvo kvašenja i opuštanja i sredstvo za kontrolu kristalizacije. Ali, njegova osobina je i da ima sposobnost da izaziva oštre bolove u zglobovima (koji se često pogrešno dijagnostikuju kao artritis) i stvaranje teškog oblika gihta.
NEUROTOKSIN ZA DOBRO ZDRAVLJE I RASPOLOŽENJE
Iako je dokazana kao neurotoksin, modifikovana soja koju proizvodi Monsanto (u vlasništvu porodice Rokfeler)i njeni derivati danas se stavljaju praktično svuda. Ljudi ne čitaju natpise na pakovanju hrane koju kupuju. Naravno, većina i ne sumnja da su u hranu može staviti nešto loše. Pa tu su razne inspekcije, zaboga...! Naravno. I sve mora da piše na ambalaži. Problem je što je to često napisano veoma sitnim slovima, da je potrebno da sa sobom nosite lupu kada idete u prodavnicu. Ali i da znate nazive svih jedinjenja koja se dobijaju korišćenjem soje. I da znate nešto više o soji.
Verovali ili ne, i da preduzmete sve mere opreza, teško možete izbeći soju. Jer praktično je svuda. U skori svim mlečnim proizvodima, supama, vaflima, čokoladama...
Tokom proteklih dvadeset i pet godina ljudi su praktično naterani da jedu soju. Ona je samo deo lanca sastojaka koji se međusobno mešaju, a ona je okosnica svih. Soja, hidroliziran soja protein, lecitin, dekstroza, saharoza, maltodekstrin, obrano mleko (modifikovane mlečne baze što je danas u modi) dekstrin, ksantan guma, guar guma, mikrokristalna celuloza, kalijum sorbat, sodijum ertrobat i itd. samo su neki od sastojaka koji se danas redovno nalaze u hrani koju kupujemo u prodavnicama. Ponesite lupu i proverite. Neka od ovih jedinjenja su derivati morskih trava i morskih algi i koriste se za zgušnjavanje mase.
Zašto su nam potrebni derivati morskih algi u mlečnim proizvodima, u čokoladama, sladoledima, instant napicima (kapućino) supama, hlebu, konzervama tunjevine...? Oni se svi mešaju sa sojom zbog lecitina koji se koristi kao emulgator. Jedno obrazloženje za drugim navodi nas da hteli ne hteli na kraju ipak jedemo soju koju je proizveo (modifikovao ) Monsanto. I naravno, punimo se aluminijumom i ženskim hormonima.
Kako se genetski modifikuje soja
Ukršatenje biljaka kako bi se dobile neke poželjne osobine, metoda je stara vekovima. Od poželjnih osobina se najčešće očekuju je brz rast, otpornost na viruse, otpornost na herbicide, na insekte... Radilo se dugo tako da se ukrštaju roditelji po želji, pa odabrani potomci i to podrazumeva dug period da bi se došlo do željenog rezultata. Nije bilo mešanja gena različitih vrsta, već samo srodnih. Jer to nije ni bilo moguće po božijim zakonima, i vrste zato i postoje da se ne bi mešale i stvarali Frankenštajni. Ali, satanistička filozofija ne mari za prirodne (božje) zakone pa su savremeni genetičari (čim su prodrli u tajne gena) počeli da stvaraju Frankenštajne.
Biljke u koje je ubačen gen neke druge vrste nazivamo transgenim biljkama ili genetski modifikovanim (GM). Kod njih je genetska osnova izmenjena dodavanjem jednog ili više gena poreklom od drugih organizama korišćenjem tehnike rekombinantne DNK.
Zanimljivo je da se često i ne zna čime se gen soje modifikuje. EU ima najveću bazu podataka genetske strukture svih biljaka. Ipak ostala je misterija sa kojim molekulima je kompanija Monsanto, najpoznatiji proizvođač GM soje rekombinovala njen DNK. Jedan molekul je definisan kao molekul biljke maćuhica, drugi je od bubašvabe (!?) a treći je ostao TAJNA.
Modifikovana soja je u Srbiju stigla kada je kao ministarka Poljoprivrede u DOS -ov vladi to omogućila. Bila je to Ivana Dulić Marković, koja je bila na stručnom usavršavanju u SAD kao stipendista kompanije Monsanto. Seme GM soje je bilo poklon donacija za srpske seljake. Iako je sejanje ove soje kasnije zakonom zabranjano, kazne nisu bile drastične i seljacima se progledalo kroz prste pa je otkupljena i visoko kvalitetna organska soja (veoma tražena na svetskom tržištu) i GM soja. Razlika je bila u otkupnoj ceni. GM je ostala za domaću upotrebu, a visokokvalitetna organska se izvozi.
Da obmana bude veća, u Srbiji uvoz GM soje nije zabranjen pa tako mi Zapadu prodajemo organsku veoma kvalitetnu, a oni nama prodaju Frankenštajn soju.. I to se sve obavlja preko firme Soja Protein, koja mlati pare (otkupljuje prirodnu soju od seljaka jeftino-a prodaje Zapadu skupo) i mafijaške (i genocidne) Vlade Srbije koja sve to odobrava i podstiče zakonima. Tako su stanovnici Srbije postali najblaže rečeno zamorčići za testiranje rekombinovane soje (za koju se i ne zna koje i čije molekule sadrži i koji se verovatno menjaju). Jer cilj kreatora Novog Svetskog Poretka je (kako je to razotkrio dr Horovic) rekobinovanje virusa H5N1 (ptičijeg gripa) tako da u zavisnosti od hrane koja se na određenom područiju konzumira, postanu negde smrtonosni, a negde ne. Pogodite šta se planira sa stanovnicima Srbije, koji mnogo troše, a malo proizvode. Bubašvabini molekuli su izvesni. Nevidljivi genocid je, iz svega navedenog, evidentan.
Ogromna zarada od sojine hrane za bebe
Magazin "Insight on the News" citirao je 2001. procenu jednog nezavisnog stručnjaka da od ukupnog godišnjeg prihoda od 3 milijarde dolara od prodaje hrane za bebe, samo na proizvode od soje zaradi se 750 miliona dolara. Danas ova brojka verovatno premašuje milijardu dolara
Samo u Americi sojom je zasađeno najmanje 100 miliona jutara zemlje, a većina nje je genetski izmenjena. Za Australiju se procenjuje da se soja uzgaja na oko 50.000 jutara obradivih površina. Samo korporacija Monsanto u Americi uzgaja GM soju na 45 miliona jutara zemlje. Američki zakon dozvoljava mešanje ovih GM useva s malim količinama organske soje, pa se onda takav proizvod može nazvati organskom sojom.
Lažni mit o vitaminu B12 iz soje
Ostali popularni argumenti u korist soje su oni koji govore da proizvodi od fermentirane soje poput tempeha i natoa sadrže visoke količine vitamina B12. U tim se argumentima ne spominje da se vrsta vitamina B12 koja se nalazi u soji ubraja u neaktivne oblike B12 koje ljudsko telo nije u stanju da iskoristi. Neki su istraživači čak izneli pretpostavku da ovaj oblik vitamina B12 može sprečiti absorpciju vitamina B12 iz drugih izvora. Takođe je otkriveno da su alergijske reakcije na soju daleko češće od alergija na ostale vrste mahunarki. Čak i Američka pedijatrijska akademija priznaje da bi rano izlaganje soji kroz industrijski proizvedenu hranu za bebe moglo predstavljati glavni uzrok kasnije alergije na soju kod starije dece i odraslih.
"Verujući "glasinama", jedan moj uporni kritičar rekao mi je da "zasigurno zna" da kad soja proklija iz nje izađu svi otrovi. Ne mogu ga uveriti ni znanstveni dokazi da se klijanjem soje genistein pretvara u coumestrol koji je trideset puta jači od estrogena", tvrdi Holingsvort.
Soja u ishrani Azijaca
Oni koji savetuju uzimanje soje često navode da je to glavni sastojak hrane u Aziji (a poznato je da tamo najmanji procenat ljudi oboljeva od raka).
Holingsvort kaže da to nije tačno. Od soje koja se koristi kao deo japanske kuhinje , veoma mali deo je uzgojen iz genetski modifikovanih kultura koje dominiraju zapadnim tržištem. "Osim zbog siromaštva ili za vreme gladi, Azijci konzumiraju soju u vrlo malim količinama - 7 do 8 grama dnevno - a većina te soje je fermentirala od tri do pet godina da bi se iz nje uklonili toksini. Japanci jedu male količine tofua (proizvoda od soje) i misoa kao dio supe bogate mineralima, nakon čega sledi meso ili riba, što neutrališe jedan dio toksina."
"Dr. Rejmon Pet i njegovi saradnici pokazali su da je konzumiranje tofua (takođe sojinog proizvoda) povezano s demencijom. U opsežnom američkom istraživanju na uzorku od osam hiljada američkih Japanaca sa Havaja sprovedena je procena konzumiranja tofua u srednjim godinama života, te njegova povezanost s funkcioninjem mozga i strukturalnim promenama u kasnijoj životnoj dobi. Naučnici su sproveli radiološko snimanje neurona u mozgu i opsežno istraživanjae kognitivnih funkcija, a nakon smrti ispitanika izvršili su obdukciju.
Otkriveno je da je povećano konzumiranje tofua povezano s indikacijama moždane atrofije i kognitivnih oštećenja u kasnijim godinama života. Na autopsiji je kod ispitanika koji su obilno jeli tofu čak otkriveno oteknuće moždane šupljine i smanjenje težine mozga. Ovo istraživanje objavljeno je u časopisu "The Journal of The American College of Nutri-tion, 2000., a zatim i u "William Cambell Douglassovom glasniku".
Gorka istina koju proizvođači soje ne navode je abnormalno visoka stopa kretenizma u delu Kine gde ljudi naširoko konzumiraju soju (zato što su previše siromašni da bi priuštili neke druge vrste belančevina) i povezuje se sa oštećenjem mozga jer goitrogen iz soje lišava štitnu žlezdu potrebne količine joda. Novozelandski toksikolog dr. Majk Ficpatrik kaže: "Epidemiološko istraživanje u Kini pokazalo je da konzumiranje velikih količina soje ne štiti od raka dojke. Još nekoliko sličnih istraživanja opovrgava teoriju da soja pomaže u prevenciji raka dojke".
Dakle, zaključak da Azijatkinje od raka i osteoporoze štiti soja potpuno je netačan. Kako je prethodno rečeno, njihove navike i prehrana u potpunosti su drukčiji od zapadnjačkih i podrazumijevaju vrlo ograničene količine hrane lošeg kvaliteta, kakva se obilato koristi na zapadu. Osim toga, one ne zamenjuju maslac koji sadrži vitamin D za margarin dobijen od sojina ulja koji je tako popularan među obmanutim Zapadnjacima. www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=166&clanak=22
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 16, 2012 15:56:17 GMT -5
Stara-nova knjiga: monografija s namernom greškom
Pirati iz Ulcinja
Naši naučnici-arheolozi Đurđe Bošković, Pavle Mijović i Mirko Kovačević objavili su zajednički monografiju ULCINJ I, Beograd 1981., kao posebno izdanje Arheološkog instututa, Muzeja Ulcinja i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Srbije. Ne znamo da je do danas iko napisao o ovoj jako značajnoj knjizi i najmanju belešku: "Bio sam po zatvorima i knjiga mi dopade u ruke tek 17. jula 2008, skoro nakon 30 godina od njenog izdanja. Knjiga ima 226 stranica velikog formata, a prepuna je skica i fotografija. Nakon čitanja mišljenja smo da se ova knjiga, kao i sve druge sa ovakvim greškama, treba povući iz cirkulacije."
Piše: Prof. Dr Kaplan Burović, akademik
U ovom, prvom tomu, obrađena je samo osnovna građa, koja se odnosi na urbanu i arhitektonsku strukturu nove ulcinjske tvrđave, uz najnužnije podatke i osnovnu analizu hronoloških, funkcionalnih, oblikovnih i konstruktivnih činilaca. Autori nam u uvodu obećavaju da će u ostalim tomovima biti obrađeni svi ostali rezultati do kojih se dosadašnjim i budućim istraživanjima Ulcinja bude došlo, - arheološka statigrafija, sav pokretan arheološki materijal, epigrafski spomenici, istorijski pisani izvori, kao i studije o društveno-političkim zbivanjima i razvitku celokupne materijalne i duhovne kulture na ovome području. Poremećaji u eks-Jugoslaviji i nova politička zbivanja poremetiše i njima i mnogim drugima sve planove života i stvaranja. Zato, sem ovog izdanja, ne znamo da je izašlo još koje drugo.
Kako već rekosmo, ova je knjiga jako-jako značajna i vredna, trud višegodišnjih prudentnih istraživanja autora i njihovih prekursora (C. Praschniker, A. Schober, P. Rovinski, S. Popović i dr.), koji sa naučnom akribijom nastoje da iznesu i tumače sve u vezi ulcinjske tvrđave, za što im mi najiskrenije odajemo ovo priznanje i srdačno stežemo ruku. Ali, braćo, u jednom buretu sa medom, ako i nehotice (ili iz nepažnje!) ubacimo bilo i kašiku otrova, možemo li taj med jesti?!
Ostavljajući na stranu stalno evidentiranje istorijskog slogana "ilirsko-grčkog" udela u istoriji ovoga grada (kontradiktorni sa sobom, na str. 6, kažu: "Iako su arheološka iskopavanja doprla na nekoliko mesta do žive stene, na kojoj je sagrađen Ulcinj, nije bilo mogućno konstatovati postojanje kakve ranije ilirksegradine ili tragove naselja" - Podvukao - KB), napomenuću ove neistine: 1) Na strani devet autori osvrta na prošlost Ulcinja pišu: "Toliko puta ispoljavana samostalnost Ulcinja objašnjava se geopolitičkimpoložajem Ulcinja na granici etničkimešovite i politički nemirne krajine..." (Podcrtao - KB) Sve do pada u tursko ropstvo Ulcinj nije bio etničkimešovit grad, već čisto crnogorski. Ako je u gradu bila mletačka i francuska vojna posada, sa oficirima, službenicima i njihovim porodicama, ne može se govoriti o nekoj etničkoj mešavini, pa bili tu i strani trgovci, zanatlije, posluga, emigranti. U Švajcarskoj aktuelno imamo preko milion svakakvih stranaca, pa ipak ona nije etničkimešovita zemlja, već čisto švajcarska. Etnička mešavina ima jedan sasvim drugi smisao i karakter.
2) Na strani šest oni spominju Prailire i Ilire, ali nigde ne spominju Praslovene, Serbone i Ande, koji su stigli na Balkan sa Pelazgima, znači pre Prailira i Ilira, a koji su nesumnjivo pradedovi današnjih Srba i Bugara. Sem toga ovaj njihov izraz "Prailiri" šta znači?! Da pod time ne podrazumevaju Pelazge?! Pelazgi nisu Prailiri, već grupa zasebnih naroda, u koje ulaze i već spomenuti naši slovenski Serboni, Andi i drugi.
3) Takozvana "albansko-dalmatinska" sekira, str. šest, plod je austrougarskih falsifikatora istorije albanskog naroda, koju mi ne smemo podržati ni na jedan način. Upravo austrougarski akademik, prof. dr Gustav Weigand nam je nedvosmisleno dokazao da Albanci nemaju nikakve veze sa Dalmatima (ilirsko pleme), sledstveno ni "njihova" sekira. Kad već imamo za tu sekiru i naziv skadarsko-dalmatinska sekira, nemamo nikakvu potrebu da ulivamo vodu u mlin veliko-albanskih falsifikatora istorije. Tako otpada i njihov predlog da se ta sekira nazove "albansko-crnogorska", isto tako sa strane šest.
4) Na strani 12 oni pišu: "Na tlu Ulcinja su se sreli doseljeni Sloveni s autohtonim Albancima..." Odakle nam ispadoše Albanci autohtoni?! Zar ovi naši istoričari još nisu saznali da su svetski naučnici pre jednog veka dokazali da Albanci nisu autohtoni ni u samoj Albaniji, kamoli van njenih granica?! Pa i sami albanski trezveni naučnici su ovo priznali. Po albanskom akademiku, prof. dr Eqremu Cabeju, najveći naučnik i albanolog albanskog naroda, Albanci su stigli u Mat, pokrajina srednje Albanije, tek u X veku naše ere, a u Ulcinj masovno stižu tek posle turske okupacije, negde u XVIII-XIX veku.
5) Posle okupaciji grada Turci su ili poklali stanovništvo Ulcinja, ili prodali kao roblje po trgovima Balkana, Azije i Afrike. U opusteli grad se uselio turski garnizon sa svojim oficirima. Sve do 1687. godine Ulcinj je bio nastanjen pretežno Turcima i afrikancima (gusari-pirati severne Afrike). U sasvim malom broju bili su pridošli Crnogorci iz okolnih sela. Sve u svemu nije bilo ni 2.000 ljudi. Godine 1687, iz Herceg Novog dolaze Novljani, njih 2.500 ljudi, svi muslimani, ali po nacionalnosti Crnogorci, koji obnavljaju u ovom gradu srpski jezik i crnogorski karakter grada. Ni pomena o ovome nema u njihovoj predmetnoj monografiji. Zašto?
6) Na strani sedam spominje se Stari Ulcinj (DulcignoVecchio), koji je posle zemljotresa potonuo i nestao na dnu mora. Autori nam kažu: "O njegovoj lokaciji nije se precizno znalo pre no što je sondama otkriven 1966... prvobitni Ulcinj je bio isčezao i iz sećanja njegovih stanovnika... Zato se i dogodilo da ga od srednjeg veka identifikuju sa tzv. Starim Ulcinjem, jednom manjom aglomeracijom na steni odvojenoj od kopna, na pola puta između Ulcinja i Bara". U očitoj kontradikciji sa ovim, oni nastavljaju: "OtkrićeOlciniuma na mestu sadašnjeg Starog grada popunilo je jednu prazninu u sećanju i istoriji". Na mestu sadašnjeg Starog grada nije antički Olcinium, već Novi Ulcinj, izgrađen posle zemljotresa iz VI veka naše ere, koji je spustio nekadašnji Olcinium, odnosno KOLHINION, na dnu mora. I na strani 142 oni kažu: "posle gotovo totalne dezurbanizacije, koja je nastupila tokom VI i VII veka", što nas navodi da je za vreme pomenutog zemljotresa nestao nekadašnji Stari Ulcinj, iz V-IV veka pre nove ere.
I pored ovoga, oni tretiraju današnji Ulcinj kao da je ovaj jedini, izgrađen negde u V-IV veku pre nove ere, a ne posle zemljotresa iz VI veka nove ere, koji je - kako rekosmo - progutao Stari Ulcinj i postao uzrok izgradnje novog.
7) Na strani sedam oni pišu: "OtkrićeOlciniuma dopustilo je da se uspešno raspravi podatak o jednom empirionučiji naziv nije očuvan, a bio je naveden u čuvenomantičkom delu o plovidbi, "Periplusu" Pseudo-Silaksa. U 24-tom i 25-tom poglavlju tog dela opisuje se plovidba južnim Jadranom i u vezi sa njom pominju hidronimi, tj. luke u kojima su brodovi pristajali. Tako se kaže da se od reke Arion (nije ubicirana) plovi do Budve, a od nje u "emporion..." čije se ime više ne može doznati, budući da se na tome mestu prekida tekst. "Periplus" je napisao logografSkilaks iz Karijande, po nalogu persiskog cara Darija I, u VI v. pre n.e. Original nije sačuvan, ali se pretpostavlja da je po njemu načinjena Pseudo-Silaksova kompilacija u IV v. pre n.e.
Pseudo-Silaks je, dakle, mogao znati o Olcinium-u. Ovo tim pre što precizno navodi kako od Budve do Drača putuje lađom dan i noć, a kopnom tri dana, što odgovara odstojanju i trajanju putovanja i što svedoči da se pravac nabrajanjahidronima uzima sa severozapada ka jugoistoku. Posle Budve naredni hidronim "emporion..." ne može biti ikoji drugi osim Olcinium-a. OtkricemOlcinium-a rešava se i pitanje popunjavanja lakune u Pseudo-Skilaksovom "Periplusu". To mesto trebalo bi po svemu sudeći da glasi: "i u emporionŠUlkinionĆ".(Primedba: Grčka slova ne prenosi internet).
Nema sumnje da se pod "emporion" podrazumeva KOLHINION, ali ako je Ulcinj (KOLHINION) izgrađen u V-IV veku pre n.e., nemoguće je da se spominje u VI veku pre n.e. Mišljenja smo da je Pseudo-Silaks ubacio to u pomenuti tekst u IV veku, kada je Ulcinj (KOLHINION) već bio izgrađen, čime se potvrđuje ono što nam je rekao Gaj Plinije Stariji: "Olciniumquod ante Colchiniumdictum est, a Colhisconditum". Ono VI vek je sigurno štamparka greška naših autora.
8) Opet na strani 12, kol. I, imamo i jednu drugu neistinu: oni kažu da je Ulcinj USTUPLJEN crnogorskoj državi nakon Berlinskog Kongresa 1880. Ovo sam video samo kod albanskih falsifikatora istorije, koji idu i dalje - kažu da je Ulcinj poklonjen od Berlinskog Kongresa Crnoj Gori, jer je on tobože njihov grad. Istina je sasvim drugačija.
Ulcinj su 1571. godine branili svojim grudima Crnogorci od turskog napada, pa su ga 20. januara 1878. godine i oslobodili od turskog okupatora, krvlju i životima svojih najboljih sinova, o čemu postoje i tolika dokumenta, naša i svetsa. Niko nam nikada ništa nije ustupio, ponajmanje poklonio. Ni naš brat sa severozapada! Ni goli krš, na kojem nam je Sv. Sava ostavio svoje zaveštanje. Naprotiv, mi smo ti koji smo ustupili drugima i srce naše domovine. Mi smo ti koji smo poklanjali i stalno poklanjamo i našim okorelim neprijateljima, koji su kroz vekove radili na tome da nas satru, pa na tome rade i dan-danas. Po oslobođenju Ulcinja i uspostavljanju tamo naše vlasti, naređenjem Berlinskog Kongresa smo se povukli, a u zamenu za Plav i Gusinje.
Posto u Plav i Gusinje naši odrođeni muslimani (podstaknuti od muslimanskih fundamentalista Turske Carevine!) nisu pristali da se ujedine sa maticom Crnom Gorom, Berlinski Kongres je naredio Turskoj da povuče svoje trupe iz Ulcinja i da ga VRATI Crnoj Gori. VRAĆENO nije što i USTUPLJENO.
9) Na strani 148, kol. I, oni kažu da ne samo aktuelno, već i "pod turskom upravom (stanovništvo Ulcinja je bilo) pretežno albansko". Je li to istina?! U prolazu pored Ulcinja, gledajući ga dogledom sa palube broda, Ljubomir Nenadović nam je rekao jednu takvu neistinu pre jednog veka. Mislim da je ona dovoljna. Naša je dužnost da takve neistine ispravimo, a ne da ih ponovimo. Izvolite poći u Ulcinj da vidite ko su ti ljudi, koje vi nazivate Albancima. Zabijte sondu u njihovu prošlost, pa ćete videti da jedan dobar broj ovih "Albanaca", ne samo da nisu Albanci, već su i dokumentirani Srbo-Crnogorci muslimanske vere. Među njima i ja - autor ovog napisa, koga su arbitrarno proglasili za Albanca, a to su učinili i sa mnogim drugim građanima ovoga grada.
Drugi su Turci, Cigani, Romi, Vlasi, Grci, Jevreji i pripadnici svakojakih drugih nacionalnosti, izjavljenih za Albance zbog antinacionalne politike crnogorskih vlasti i pritiska, santaza, koji se svakodnevno čini nad njima od strane veliko-albanskih ekstremnih nacionalista. Ovi nacionalisti, na oči crnogorskih vlasti, čine albanizaciju ne samo stanovništva, već i teritorije. Ako od broja "Albanaca" odbijemo pomenute, videćete da stvarni broj Albanaca ne pretstavlja većinu, već manjinu stanovništva Ulcinja. Autori knjige sigurno su se poveli za falsifikatima istorije ovog grada od strane Albanaca. Mi smo u našoj istoriji Ulcinja naglasili:
"Pred kraj XIX veka Ulcinj je muslimanski grad. Veći deo muslimana bili su po nacionalnosti Turci, Arabljani, Crnogorci, Romi, Cigani, Crnci, Grci, Jevreji. Po samopriznanju albanskih istoričara, do 1880. godine, samo crnačkih porodica bilo je u Ulcinju oko 100. Računajte svaku porodicu po 5 članova - ispada da su bili 500 crnaca, muslimani, ali ne i Albanci. Ili su i crnci Albanci?! Ako je Ulcinj tada imao 5.000 stanovnika (po prvom popisu crnogorskih vlasti), ispada da su 10 posto bili crnci.
U Ulcinju je bilo i hrišćana, pogotovo Crnogoraca pravoslavne vere, ali i crnogorskih katolika. Bila je i koja porodica albanskih katolika. Makoliko falsifikovali istoriju ovog grada albanski "naučnici", opet su prinuđeni da priznaju da je u Ulcinju 1863-1864 bilo 11 pravoslavnih porodica, što sigurno ne odgovara istini, jer ih je bilo više. Moguće su kontaminirali bratstvo sa porodicom.
Evo prezimena nekih od tih bratstava, a svako je bratstvo imalo po nekoliko porodica: Brisković, Dabović, Damjanović, Dasić, Dorović, Dragović, Cilingiri, Çapunoviq, Causović, Janinović, Koçovic, Kordiq, Ljabović, Martinović, Nikolaidis, Peković, Popović, Trceta i dr.
Pod turskom okupacijom se u Ulcinj gradi i pravoslavna crkva, sigurno za pravoslavne Crnogorce, a ne za albanske muslimane. Ili su i u tu crkvu išli da se klanjaju muslimani Nailja Drage?!
U odnosu na sve njih, muslimani i katolici albanske nacionalnosti nisu sačinjavali ni 20 posto stanovništva, iako su ovi još pod turskom zastavom počeli albaniziranje svih ostalih muslimana, pa i one turske i crnogorske nacionalnosti. Pod njihovim pritiskom počelo je albaniziranje i crnogorskih katolika (što je snažno potsticala Barska biskupija), pa i pravoslavaca, koji su bili izloženi ne samo kulturnom genocidu, već i fizičkom.
I pored ove istine, sasvim jasna i albanskim istoričarima, oni bezobrazno uznastoje na tome da je Ulcinj tada bio čisto albanski grad. Vidite njihovu literaturu gdje oni i za Turke pretendiraju da su bili Albanci."
Na prvi izgled ova je knjiga napisana u crnogorskom duhu, ali je isto tako i toliko i u anticrnogorskom. Da ne govorimo zatim i za antisrpski. Sa druge strane, ovu bi knjigu slobodno mogli da potpisu i albanski falsifikatori istorije. Nema sumnje da su njeni autori bili indoktrinirani knjigom IZ ISTORIJE ALBANACA, oktroisana u Beogradu 1969. godine.
Zbog svega ovoga i istaknutih grešaka, mišljenja smo da se ova knjiga, kao i sve druge sa ovakvim greškama, treba povući iz cirkulacije. Neka se čuva po značajnim bibliotekama zemlje i neka se da za proučavanje samo akademicima, doktorima nauka i profesorima, pa i afirmiranim istoričarima, ali nikako i prostim ljudima, koji sve što čitaju primaju za istinu, posebno kad im se te neistine i sviđaju.
www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=165&clanak=24---- Analiza
Kako su se Albanci nastanili u Ulcinju (2)
Kontaminiranje Crnogoraca
Da Albanci nisu autohtoni u Ulcinju, vec došljaci, dokazuje nam i njihovo secanje. Oni dobro pamte da su njihovi preci došli tu iz Albanije, pa i iz Turske. Albanac Ulcinja dr Ruzhdi Ushaku pamti da su mu preci došli u Ulcinj iz Turske. Porodica Hasanagaj pamti da su došli iz Skadra. Porodica Katana, iz Draca. Ovako i mnoge druge. I toponimi Ulcinja i okoline, pocev od samog naziva grada, pa sve do poslednjeg sela, dokazuju nam da su ove teritorije prvo naselili Sloveni, pradedovi današnjih Crnogoraca
Piše: Prof. Dr Kaplan Burovic, akademik
Crnogorci su naziv grada Ulcinj uzeli su od romanskog stanovništva, koje su tu zatekli u VI veku n.e., kad su tu stigli. A Albanci? Od koga su uzeli taj njihov naziv? Od Ilira?! Ili od Pelazga?! Ali ostavimo za momenat Albance i obratimo se Turcima, koji ne pretenduju da su autohtoni nigde na Balkanu, ponajmanje u Ulcinju. Oni priznaju da su u Ulcinj stigli 1571. godine. Oni priznaju i ovo: da su nazive mesta na Balkanu uzimali od stanovništva koje su tu zatekli. A kako su ovi Turci nazvali Ulcinj? Pogledajte njihova tadašnja i sadašnja dokumenta! Oni su svugde i od vajkada nazivali ovaj grad YLQYN i YLQIN. Od koga su ovaj oblik imena uzeli? Od Crnogoraca, koji su ovaj grad upravo u ta vremena nazivali ULCINJ (što je dokumentovano!), ili od Albanaca, koji dan-danas ne znaju kako su u ta vremena nazivali Ulcinj?!
Turci su imali obicaj da toponimima meštana dodaju jedno Y-. Tako su gradu PE? dodali to Y- i nazvali su ga YPEK, od grada SKOPJE napravili su YSKYP, od grada SKADAR napraviše YSKYDAR. Sledstveno i od crnogorskog naziva grada ULCINJ, dodajuci taj prefiks, napravili su YLQYN i YLKIN. Turski nazivi Skadra i Ulcinja svedoce nam da su tu našli Crnogorce i da su ih uzeli od njihovih ruku, a ne od Albanaca. Ovo nam svedoci i osoba, koja je svojim grudima branio Skadar od turskog napada - Marino Barletius, za koga nam ovi Albanci tvrde da je bio njihov covek, Albanac, iako je on svojim delom dokazao da albanski jezik nije ni znao.
Kako su Albanci nazivali Ulcinj
Ideolog albanskog preporoda Sami Frasheri piše za ovaj grad: " Albanci ga nazivaju YLQYN ili YLQIN ".U XX veku, Albanac Ulcinja Hafuz Ali Djoka (zvani Ulqinaku) naziva ga YLKIN.
Ocigledno da su Albanci ovaj naziv grada uzeli od Turaka. Za ovo mislimo da nema sumnje, pošto, kad su došli u Ulcinj - tu su i našli Turke. A pošto su došli kao muslimani - razume se da su od turskih muslimana i uzeli taj njihov naziv grada.
Vremenom, sigurno i pod uticajem slovenskog mesnog stanovništva, Albanci su YLKIN transformirali u ULQUN i ULQIN. Dok je prvi oblik bliži turskom, drugi je bliži crnogorskom. Moguce je da su se kod Albanaca jedno vreme kontaminirala ta dva nacina izgovora imena ovog grada: crnogorski i turski, sve dok nije pretegao i u njihovom jeziku slovenski oblik. A da u današnjem albanskom obliku ULQIN imamo crnogorski oblik imena ovog grada ULCINJ - ocigledno je. Ova pobeda crnogorskog oblika se desila negde krajem XVII veka i u XVIII veku, za što Crnogorci treba da zahvale svojoj muslimanskoj braci iz Herceg Novog, od kojih stigoše tu 1687. godine, kako vec rekosmo, ništa manje vec 2.500 ljudi: Ulcinj do tada nije imao ni 2.000 stanovnika!
Kontaminiranje srpskog oblika imena grada Ulcinja sa turskim oblikom, u izgovoru Albanaca, dokazuje i jednu drugu cinjenicu: kontaminiranje crnogorskog etnickog elementa sa albanskim etnickim elementom, odnosno albaniziranje Crnogoraca, koji - sigurno - prelazeci na albansku etnicku stranu, nosili su tamo, pokraj mnogih reci iz svog srpskog jezika, i sam oblik imena grada Ulcinja.
Kod toponima Valdanaos, kako vidite, u našem, srpskom jeziku, sacuvano je izvorno -L-: romanski naziv je VAL DA NOCE (it. "dolina oraha"). Albanci kažu VARDANAS. Da su Albanci meštani, u najmanju ruku došljaci tu pre Slovena-Crnogoraca, u njihovom jeziku trebali bismo da imamo formu VALDANOS. A pošto nisu ni meštani, niti došljaci pre Crnogoraca, oni su svoj oblik ovog toponima primili upravo od Crnogoraca: VALDANOS = VALËDANOS =VARDANOS = VARDANAS. Obracanje intervokalnog -L- u -R- je pojava XII-XIII veka u albanskom jeziku: ALBAN=ALËBAN= ARBAN; ULLUCI=URUCI, BELIŠA=BERISHA, EDHE=ELLE=ERE (svezica: unë ere aj = „ja i on") i dr., dok je obracanje kratkog -O- u -A- pojava XVIII veka u njihovom jeziku.
U našem jeziku toponim Mandra? potice iz romanskog jezika Ulcinjana ranog srednjeg veka. Ovako su ga nazivali i Venecijanci - MANDRA?. Albanci ga nazivaju MENDREQ. Kako vidite, imamo pojavu transformacije kratkih -A- u -E-, pojava ova, kako vec naglasismo, iz XVIII veka u albanskom jeziku.
Bojana je naš oblik antickog hidronima BARBANA, kako su to nazivali Staro-Grci ovu reku, kojoj smo mi, preuzevši je od romanskog stanovništva, izvršili neke promene do današnjeg oblika BOJANA. Albanci su ovaj hidronim preuzeli iz našeg jezika, obicajnim pretvaranjem -O- u -U-: BUJANA i aferezom drugog sloga -JA- u konacno BUNA.
Naziv Svac Crnogorci su preuzeli od romanskog stanovništa, koje su zatekli tu kad su došli, a koji su ovaj grad nazivali SOVACI. Vidi se jasno da je crnogorski oblik proizašao iz romanskog, ako i kod romanskog oblika nemamo slovenski SOVAC, od SOVA, ime ptice, koja je moguce tu kukala nad ruševinama tog grada posle zemljotresa iz VI veka naše ere, kao što imamo kod KOSOVA ime ptice KOS, koja je kukala po tim razorenim poljima nakon varvarskih pustošenja III-VI veka naše ere, kao što imamo i kod grada KRAGUJEVAC ime price kraguj. Nazivanje mesta imenima ptica je slovenski obicaj, koji se kod Albanaca ne srece. Izvolite naci i jedan jedini toponim albanski koji je svojom etimologijom od albanskog imena neke ptice.
Medju stanovnicima Ulcinja, u VI veku, kad su tu stigli Sloveni-Crnogorci, bilo je i romaniziranih Ilira. Da su Albanci autohtoni (štoviše i Iliri!), i oni bi te toponime uzeli od romanskog (ilirskog) stanovništva, pa i SVAC, koji oni na svom jeziku nazivaju SHAS. Kako vidite, sasvim jasno je da ga oni nisu preuzeli od romanskog stanovništva, ponajmanje od Ilira, vec od Crnogoraca: Albanski filolozi priznaju da oni, kad su stigli na Balkan, u oblast Mata, nisu imali glas Š (na albanskom SH). Tek posle simbioze sa Slovenima (Srbo-Crnogorcima i Makedoncima) oni su od njih poprimili taj glas. Tako su od SVAC napravili SHAS, a od SKADAR=SHKODER.
Ovde možemo poredjati i mnoge druge toponime. Spomenucemo samo imena oblasti Ulcinja: Gorana, Krajina, Mrkote, Mecure? i Papratna. Svi su ovi toponimi sa cistom slovenskom etimologijom, a u upotrebi i od ovih Albanaca.
Cinjenica da su oni preuzeli od Crnogoraca toponime ULCINJ, VALDANOS, BOJANA, MANDRAC, SKADAR, a od Turaka ULCINJ, zatim GORANA, KRAJINA, MRKOTE, MECUREC i PAPRATNA, svedoci da Albanci nisu tu ni autohtoni, niti došljaci pre Crnogoraca.
Razmatranja nau?nika
Dodajemo ovome i cinjenicu naglašenu od austrijskog akademika, prof. dr Gustava Weigand-a (1860-1930), koji doslovno piše: „Kad sam za jedno vreme bio u Draç godine 1910, saznah da je turska vlada preselila tu ribare iz Anadola, da bi naucili Albancima poslove ribarenja, jer meštani (Albanci) nisu ništa razumeli od toga, svedocanstvo ovo koje nam dokazuje da oni, Albanci, treba da su tu došli iz unutrašnjih oblasti, udaljene od mora".
U Ulcinj Turci nisu imali potrebu da presele svoje ribare i mornare da uce Albance tim poslovima, jer - pre svega - kad su Turci stigli u Ulcinj, tu nije bilo Albanaca. A kad su se Albanci pojavili i tu, našli su naše Novljane. Tako su pomorstvo i ribarenje naucili od Novljana, a i od Arabljana, pa i od Turaka.
Konkretno: rec ANIJE („brod") uzeli su od Arabljana; rec DYREK („jarbol") uzeli su od Turaka; rec VOZITË (me) uzeli su od Crnogoraca = „voziti"; rec MREZHË uzeli su isto tako od Crnogoraca = „mreža"; dok su rec LEVREK („branac", „lubin", Labraxlupus) uzeli od Turaka, a Turci od Grka.
Hrvatski naucnik Petar Skok, dobro poznat Albancima, jer je doprineo mnogo u albanologiji, pa ga zato i cene, piše: "Ulcinj je na pocetku bio romansko mjesto. Za vrijeme srpske uprave i Zetske, postalo je slovensko. Kao takav, godine 1571. prelazi pod tursku upravu i duž njihove vladavine istovremeno se albanizira. I tako dijeli sudbinu Slovena u Albaniji".
Ima istine u ovome ali i neistine. Ma da su Turci poslednjih decenija svoje vladavine favorizirali i albaniziranje Ulcinja, on još nije bio albaniziran. U njemu je sve do poslednjeg dana turske okupacije albanska dijaspora bila u manjini. Bili su muslimani u vecini, ali svi muslimani niti su bili, niti jesu Albanci. Veci deo muslimana su bili i jesu Crnogorci, Turci, Cigani, Romi, Vlasi, Grci, Jevreji i drugih nacionalnosti.
U ovoj, poslednjoj etapi turske okupacije, Albanci ne samo što su bili favorizirani, vec su se i enormno množili, pa su i albanizirali Crnogorce muslimanske i katolicke vere, kao i sve druge muslimane, pa i crnce. Grad sada poprima cisto orijentalni, pa i turski karakter, znaci gubi crnogorski, ali nije poprimio ni albanski, jer albanska dijaspora u njemu još uvek ne cini vecinu stanovništva. Pa i uprava grada i okoline nije u njihovim rukama, vec u ruke Crnogoraca muslimanske vere.
Polaze?i od cinjenice da su muslimani vecina, Berlinski kongres je 1879. godine potražio od Knjaza Nikole da povuce svoje trupe iz tek oslobodjenog Ulcinja i da ga vrati Turskoj. Zato što je u njemu vecina stanovništva bila muslimanske vere, a ne Turci, niti Albanci! I albanski intelektualac, katolicki pop, Franceskanac Marin Sirdani, koji je 1904. posetio Ulcinj, piše da su u njemu "muslimani su veci deo stanovništva tog grada"!!! M u s l i m a n i!!! Ne Albanci!!!
I dok ovaj Albanac, i to nacionalisticki nastrojen, ociti neprijatelj crnogorskog naroda, priznaje istinu, istinu koju je svojim ocima video, albanski akademici, koji nam se busaju u prsa i za marksizam-lenjinizam, za proleterski internacionalizam, doslovno pisu: „Ulcinjska komuna, sa 39 njenih sela imala je (1981. god.) 21 576 stanovnika, potresna vecina kojih su Albanci".
Sledeci primer ovih akademika može se razumeti što su uradili oni koji nam se ne busaju za to, vec naprotiv - otvoreno priznaju da su nacionalisti, kao što su Barhi Brisku, Sari Resulbegu, Maksut Hadžibrahimi, Ruždi Ušaku, Riza Redža i tuttiquanti. Ovi albanski muslimani falsifikuju istinu istovecujuci „muslimani su veci deo stanovnistva" sa „Albanci su veci deo stanovnistva".
Zablude
Petar Skok i drugi, naši ljudi, pa i naši naucnici, pali su pod uticaj ove veliko-albanske propagande i, umesto da je raskrinkaju, podržali su je papagalski ponavljaju?i ono što kažu albanski falsifikatori istorije. Ne samo u vezi stanovništva Ulcinja, vec i u svemu drugom. Tako su to cinili Djurdje Boškovic, Pavle Mijovic, Mirko Kovacevic, dr Pavle Ban i drugi, koji su se ozbiljno bavili istorijom ovog grada. Tako oni kažu da ne samo aktuelno, vec i „pod turskom upravom (stanovništvo Ulcinja je bilo) pretežno albansko". Je li to istina?! U prolazu pored Ulcinja, gledajuci ga dvogledon sa palube broda, i Ljubomir Nenadovic nam je rekao jednu takvu neistinu pre više od jednog veka. Mislim da je ona dovoljna. Naša je dužnost da takve neistine ispravimo, a ne da ih ponovimo i potpisujemo.
Izvolite poci u Ulcinj da vidite ko su ti ljudi, koje vi nazivate Albancima. Zabijte sondu u njihovu prošlost, pa cete videti da jedan dobar broj ovih „Albanaca", ne samo da nisu Albanci, vec su i dokumentirani Srbo-Crnogorci muslimanske vere. Medju njima i ja - autor ovog napisa, koga su arbitrarno proglasili za Albanca, a to su ucinili i sa mnogim drugim gradjanima ovog grada. Drugi su Turci, Cigani, Romi, Vlasi, Grci, Jevreji i pripadnici svakojakih drugih nacionalnosti, izjavljenih za Albance zbog antinacionalne politike crnogorskih vlasti i pritiska, šantaža, koji se svakodnevno cini nad njima od strane veliko-albanskih ekstremnih nacionalista. Ovi nacionalisti, na oci crnogorskih vlasti, cine albanizaciju ne samo stanovništva, vec i teritorije. Ako od broja „Albanaca" odbijemo pomenute, videcete da stvarni broj Albanaca ne pretstavlja vecinu, vec manjinu stanovništva Ulcinja. Mi smo od vremena naglasili i naglašavamo: Pred kraj XIX veka Ulcinj je muslimanski grad. Veci deo muslimana bili su po nacionalnosti Crnogorci, Turci, Arabljani, Romi, Cigani, Afrikanci (crnci), Grci, Jevreji. Po samopriznanju albanskih istoricara, do 1880. godine, samo crnackih porodica bilo je u Ulcinju oko 100. Racunajte svaku porodicu po 5 clanova - ispada da su bili 500 crnaca, muslimani, ali ne i Albanci. Ili su i crnci Albanci?! Ako je Ulcinj tada imao 5.000 stanovnika (po prvom popisu crnogorskih vlasti), ispada da su 10 odsto bili crnci.
U Ulcinju je još tada bilo i hrišcana, pogotovo Crnogoraca pravoslavne vere, ali i crnogorskih katolika. Bila je i pokoja porodica albanskih katolika. Makoliko falsifikovali istoriju ovog grada albanski "naucnici", opet su prinudjeni da priznaju da je u Ulcinju 1863-1864 bilo 11 pravoslavnih porodica, što sigurno ne odgovara istini, jer ih je bilo više. Moguce su kontaminirali bratstvo sa porodicom.
Evo prezimena nekih od tih bratstava, a svako je bratstvo imalo po nekoliko porodica: Briskovic, Bušatlic, Buzuk, Dabovic, Dabinovic, Damjanovic, Dašic, Dorovic, Dragovic, Djilingiri, Capunovic, Cauševic, Janinovi?, Kocovic, Kordic, Ljabovic, Mandic, Martinovic, Matanovic, Nikolaidis, Pekovic, Popovic, Trceta i dr.
Pod turskom okupacijom se u Ulcinj gradi i pravoslavna crkva, sigurno za pravoslavne Crnogorce, a ne za albanske muslimane. Ili su i u tu crkvu išli da se klanjaju muslimani Nailja Drage?!
U odnosu na sve njih, muslimani i katolici albanske nacionalnosti nisu sacinjavali ni 20 odsto stanovništva, iako su ovi još pod turskom zastavom poceli albaniziranje svih ostalih muslimana, pa i one turske i crnogorske nacionalnosti. Pod njihovim pritiskom pocelo je albaniziranje i crnogorskih katolika (što je snažno potsticala Barska nadbiskupija), pa i pravoslavaca, koji su bili izloženi ne samo kulturnom genocidu, vec i fizickom.
I pored ove istine, sasvim jasna i albanskim istoricarima, oni bezobrazno uznastoje na tome da je Ulcinj tada bio cisto albanski grad. Vidite njihovu literaturu, gde oni i za Turke pretendiraju da su bili Albanci. Pa i za crnce!
Ko je ko?
Pravoslavni Nikola Trceta naziva sebe Crnogorcem, dok njegov rodjak musliman Hasan Trcetivi naziva sebe Albancem. Crnogorac Nikola ima prezime bez karakteristicnog slovenskog nastavka - VIC, dok Albanac Hasan nosi isto to prezime, ali sa nastavkom -VI?!!!
Pravoslavni Momir ?apunovic naziva sebe Crnogorcem, dok njegov rodjak musliman Mustafa ?apun'ja naziva sebe Albancem. Od dva Resulbegovica, oba od iste majke i istog oca, jedan kaže da je Crnogorac, a drugi da je Albanac.
Albanski falsifikatori istorije pretendiraju da su Albanci svi muslimani Ulcinja, pa i citavog Balkana, pošto - tobože - Turci, sem Albanaca, nisu nikoga primali u muslimansku veru. Tako cete kod svih ovih Albanaca, po njihovim clancima i "studijama", knjigama i knjižurinama, videti da su Albanci vecina stanovništva Ulcinja. Toj njihovoj propagandi, kako rekosmo, podlegli su i naši slepci, pa i od samih titoistickih vlasti oškopleni naucnici.
U vezi sa ovim Albancima postavlja se pitanje: Kakav status imaju oni u Ulcinju, pa i u citavoj Crnoj Gori.
Kad su mi godine 1993, prilikom moje posete Ulcinju, posle 40-to godišnjeg otsustva, priredili do?ek i tribunu, javni razgovor, ja sam Albance Ulcinja nazvao nacionalnom manjinom, jer su me tako ucili u školi, od malena, a tako su i u ustavu domovine naše okarakterisani i oktroisani.
Neki mi se Albanci usprotiviše. Rekoše mi da oni u Ulcinju nisu nacionalna manjina, ve? narod. Rekoh im:
-A Crnogorci u Skadar, koji je za 500 godina redom, sve do turske okupacije, bio i prestolnica crnogorske države, što su: nacionalna manjina ili narod?!
Kasnije, pošto sam bolje i dublje prostudirao ovaj problem, do?oh do zakljucka da Albanci Ulcinja i Crne Gore stvarno nisu nacionalna manjina, ali nisu ni narod.
A da što su onda ovi Albanci?
Oni su albanska dijaspora, emigracija, što priznaju i sami albanski naucnici. Ako ne verujete, obratite se njihovom delu HISTORIA E SHQIPËRISË, deo I, objavljeno od Istorijskog instituta pri Akademiji nauka Albanije, Tirana 1959. Kao tekst sastavili su ovo delo poznati albanski istoricari Selim Islami i Kristo Frasheri, dok su mu odgovorni redaktori bili najveci istoricar Albanije Stefanaq Pollo i dr Aleks Buda, pretsednik Akademije nauka Albanije.
I pored ovoga, i pored dokumenata, cinjenica i nepobitnih argumenata da su ovi Albanci dijaspora-emigracija, a ne meštani, ni nacionalna manjina, ponajmanje narod, Albancima je u Ulcinju i citavoj Crnoj Gori priznat status nacionalne manjine, priznata su im ne samo jednaka prava kao i Crnogorcima, vec i izuzetna prava, koja Crnogorci nisu imali i aktuelno nemaju, koja ni nacionalnim manjinama ne pripadaju ni po medjunarodnim zakonima. Oni se ne tretiraju ni kao nacionalna manjina, vec kao narod, sasvim ravnopravan sa Crnogorcima, pa i povlašcen.
Oni se tretiraju kao super-gradjani ove zemlje, kojima je od vlasti dozvoljeno da asimiliraju Crnogorce muslimanske i katolicke vere, pa i da nad onima, koji se ne mire i ne podlože toj asimilaciji, koji ne zatvaraju oci pred njihovim zlocinima, vrše pritisak i šantaž, da im priprete i smrcu, da ih maltretiraju, proganjaju i masakriraju, licno i porodicno, da ih ubacuju u specijalne c r n e l i s t e, da ih sataniziraju, pa da ih proglase i za personna non grata u njihovom rodnom mestu, upravo zato što ne pristaju da se izjave po nacionalnosti Albanci. Ovim Albancima je priznato pravo i da albaniziraju Crnu Goru, pa i da je fašistiziraju. Ovo je najociglednije ulicama Ulcinja, gde se briše i proganja sve što je crnogorsko, dok se droga-dolarom albanske mafije favorizira sve što je albansko, pa se ulicama grada daju i imena albanskih ratnih zlocinaca i fašista. Citave gradove Crne Gore oni proglasavaju "albanskim". I sve se to cini slobodno, na oci crnogorskih vlasti i njihovom svestranom podrškom, što je sigurno prelud jednog novog krvavog sudara izmedju Crnogoraca i Albanaca, jedno novo obracunavanje za jedno novo oslobodjenje Ulcinja i drugih gradova Crne Gore od njih i njihovih saveznika. Ovaj se obradjun svesno i planski sprema od samih crnogorskih i albanskih vlasti, samo ne u službi naroda, ni cnogorskog, niti albanskog, vec u službi Kapitala i svetskog džandara, kako se to vec zbilo u Srbiji (Kosovo i Metohija) i u Makedoniji.
U poslednje vreme oni su tražili da se tretiraju i kao državotvoran elemenat, pa i da se krajevima gde oni žive prizna i nekakva autonomija. Za sada. A kasnije - kasnije ce uciniti kao i njihova braca na Kosovu i Metohiji, kojima su u Ulcinj vec podigli spomenik.
Razliciti aršini
Mojom studijom "Narod, nacionalna manjina i emigracija", koja je, posle persekutiranja ne samo od Albanaca, vec i od srpskih pravoslavnih fondamentalista, ja sam jasno istakao razliku izmedju naroda i nacionalne manjine, sa jedne strane, i - sa druge strane - razliku izmedju nacionalne manjine i emigracije (dijaspore), naglašavajuci i njihova prava. Nacionalna manjina ima pravo da cuva i neguje svoja nacionalna obeležja (Nacionalna! Ne nacionalisticka!), dok dijaspora (emigracija), ako hoce da primi državljanstvo zemlje, gde se nalazi, treba da se integrira i slije sa narodom te zemlje. Švajcarska ne daje svoje državljanstvo nijednom Albancu (pa ni drugima!), ako ne dokaže da se integrirao i slio sa njenim Švajcarcima. U Švajcarskoj danas ima Albanaca više negoli u Crnoj Gori, ali tamo oni nemaju ni jedan razred osnovne škole, kamoli i srednje škole, kao u "internacionalizmom" smucenoj Crnoj Gori. Oni tamo nemaju ni bukvar, niti listic za decu, kamoli citavu izdavacku delatnost knjiga, novina, revija, casopisa, kao u bezumnoj Crnoj Gori. Oni tamo nemaju ni jedan minut kakve emisije na švajcarskim radio-televizijskim stanicama, bože sacuvaj zasebne radio-televizije, kako to imaju u "nacionalisti?koj" Djukanovickoj Crnoj Gori. Oni tamo nemaju ni kakvo kulturno-umetniško društvo, pa ni sportsko društvo, kamoli i politicke partije, kako to imaju u pošašavljenoj Crnoj Gori. Preko svega, Švajcarska je izglasala i zakon, po kome svakome, kome je dala svoje državljanstvo, ako se ne ponaša uljudno, ako gazi švajcarske zakone i samo ordinarno (Bože sacuvaj da kao u Crnoj Gori traže "autonomiju" i otcepljenje, zasebnu državu ili prisajedinjenje Albaniji!), odmah im skidaju državljanstvo, penju ih na avijon i vracaju odakle su tu dosli. Anglofonska Kanada je popela na avijon i vratila Francuskoj i njenog predsednika De Gola, samo i samo zato što je na jednom mitingu u frankofonskom Kvebeku prekomerno hvalio francuski jezik!
Mi u Albaniji nismo dijaspora. Mi smo tamo nacionalna manjina, nastanjeni kad tamo nije bilo žive duše albanske. Kao nacionalna manjina nemamo ni bukvara na našem jeziku, a ja, koji sam se usudio da u Albaniji kažem da nisam Albanac, vec Jugosloven, poreklom Crnogorac, na živo sam odran 10 puta redom i kažnjen doživotnom robijom, pa su više puta pokušali da me i fizicki likvidiraju, pošto su mi razorili porodicu i masakrirali decu.
Ja ne kažem da i mi albanske emigrante u Crnoj Gori oderemo ni jedan jedini put ma zašto, ponajmanje motivacijom kojom su me oni drali mene. Ali jeste - krajnje je vreme da se ovi Albanci tretiraju i u našoj zemlji onako kako se tretira albanska dijaspora svuda po svetu, kao i u Švajcarskoj. Dovoljno smo svetu davali primere našeg bezumlja, naše šašavosti! www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=171&clanak=24
|
|