Post by Bozur on Aug 5, 2012 19:33:19 GMT -5
Naš Prvi svetski rat
18. jul 2012.
Denis Maljcev, za Rusku reč
28. jula obeležiće se 98 godina od početka Prvog svetskog rata. U Srbiji on živi u sećanju ljudi, dok je u Rusiji izbledeo i gotovo da je izbrisan iz narodnog sećanja.
„Napad mrtvaca“: ruski vojnici smrtno otrovani gasom poslednjim životnim silama jurišaju i pobeđuju nemačku jedinicu kod utvrđenja Osovec 1915. godine. Iz slobodnih izvora.
Prvi svetski rat zauzima različito mesto u istorijskom pamćenju Rusije i Srbije. U Rusiji je ovaj rat nekako izbledeo i gotovo da je izbrisan iz narodnog sećanja, i pored toga što je od svih zemalja koje su učestvovale u Prvom svetskom ratu upravo Rusija imala najveće gubitke (1,3 miliona, prema proračunima generala i vojnog istoričara N. N. Golovina).
U Srbiji je, naprotiv, vrlo živo sećanje na Prvi svetski rat kao na doba herojskih podviga. Takva uspomena se aktivno obnavlja u narodnoj svesti. Samo u 21. veku snimljeno je nekoliko srpskih filmova o Prvom svetskom ratu: „Gde cveta limun žut“, „Sveti Georgije ubiva aždahu“ i „Besa“. Šta je razlog tolikih razlika u istorijskom pamćenju?
Ulazak Srbije u rat
Kao što je poznato, zvanični povod za rat bio je takozvani „Sarajevski atentat“, kada je 28. juna 1914. godine srpski gimnazijalac, član srpske nacionalističke organizacije „Mlada Bosna“, u Sarajevu ubio naslednika austrougarskog prestola erchercoga Franca Ferdinanda i njegovu ženu.
U očima Evrope to je bilo dovoljno da se sav srpski narod optuži za ubistvo (karakteristično je da je na dan ubistva u Sarajevu počeo pogrom Srba). Međutim, detaljnija analiza događaja daje sasvim drukčiju sliku. Situacija na Balkanu 1914. godine bila je izuzetno napeta. U periodu od 1907-1914. godine Austrougarska je u više navrata provocirala Srbiju u želji da izazove rat. Tri puta su Srbima postavljani ultimatumi. Sva tri ultimatuma su zadirala u vitalne nacionalne interese srpske države i srpskog naroda, ali ih je Srbija ipak ispunila. To, međutim, nije odvratilo agresora. Posle ubistva prestolonaslednika Franca Ferdinanda, u Sarajevu 28. juna 1914. godine, usledio je novi ultimatum, još jedan u nizu. Od Srbije su zahtevani novi ustupci. I da nije bilo tog sarajevskog ubistva, nema sumnje da bi povod za novi ultimatum svakako bio pronađen. Tako je Prvi svetski rat za Srbiju ustvari bio odavno očekivani rat za svoju nacionalnu nezavisnost, tj. pravedan i oslobodilački rat. Upravo zato se on tako upečatljivo sačuvao u istorijskom pamćenju srpskog naroda.
Evropa je uglavnom bila negativno nastrojena prema Srbiji. U evropskoj štampi nizale su se optužbe na račun srpskih vlasti, s tim što u napadima na Srbiju nisu učestvovali samo nemački i austrijski listovi, nego i čitav niz engleskih i francuskih novina.
Rusija kao saveznik Srbije
U toj složenoj situaciji za Srbiju je bila spasonosna pozicija ruskih vlasti i ruskog društva, kao i lična pozicija Nikolaja II, koji nisu imali nameru da bratski slovenski narod ostave na cedilu. 23. jula je Austrougarska postavila Srbiji ultimatum i iste večeri srpska vlada se obratila Rusiji za pomoć. U noći između 23. i 24. juna ruski opunomoćenik Štrandman telegramom je javio S. D. Sazonovu za noćnu posetu princa Aleksandra Ruskoj misiji: „NJegovo visočanstvo mi je rekao da sve nade polaže na imperatora i Rusiju, jer samo njena moćna reč može da spase Srbiju“.
Šira javnost je malo upoznata sa zajedničkom borbom i spletenim sudbinama Rusije i Srbije u ovom ratu.
Uskoro su Srbi dobili i materijalni dokaz ruskog prijateljstva. Nikolaj II je 30. juna pozitivno odgovorio na molbu Srbije da joj Carska Rusija ustupi puške. Sazonov je 7. jula poslao telegram u Beograd: „Imperatoru je bilo ugodno da izrazi svoju principijelnu saglasnost da se na Vojni savet iznese predstavka o ustupanju za sumu... iz rezervi... 120 hiljada trolinijskih pušaka i 120 miliona metaka.“
Ruska armija je i sama trpela katastrofalnu nestašicu pušaka i municije, što je bio uzrok mnogih poraza u predstojećem ratu, ali kao što se u istoriji mnogo puta dešavalo, Rusija je sa balkanskom slovenskom braćom štedro delila i ono poslednje što je imala. Crna Gora je čak izdržavala svoju vojsku zahvaljujući subvencijama ruske vlade, a te subvencije su 1912. godine iznosile polovinu (!) ukupnog budžeta crnogorske države.
Dosledna diplomatska podrška Rusije omogućila je Srbiji da ne popusti pred austrijskim ultimatumom, ali je zato samu Rusiju uvukla u rat.
Ruski poster iz vremena Prvog svetskog rata. Iz slobodnih izvora.
Motivi Rusije za ulazak u rat
Danas je moderno optuživati Rusiju za imperijalističke ambicije i vođenje ratova u cilju proširivanja teritorija. Tako se, između ostalog, govori i kada je reč o učešću Rusije u Prvom svetskom ratu. Ali takva tvrdnja nema nikakve veze sa istinom. Da bismo to shvatili ne moramo tražiti dokumente u polulegendarnim „tajnim arhivama“. Dovoljno je da sa malo zdravog razuma pogledamo kartu. Trgovina Rusije sa zemljama Balkanskog poluostrva nije bila presudna ni za te zemlje, ni za Rusiju, i iznosila je samo nekoliko procenata od njihovog ukupnog robnog prometa. Prema tome, ekonomska ekspanzija van sopstvenih granica, koja je za Englesku, Francusku i Nemačku bila veoma važna, za Rusiju nije mogla imati veliki značaj. Ostaje, dakle, ona standardna optužba da Rusija, tobože, teži ka teritorijalnoj ekspanziji. Međutim, konkretno pitanje kakve je zapravo teritorijalne ambicije imala Rusija kada je 1914. godine požrtvovano pritekla u pomoć Srbiji, ostaje bez odgovora.
Rusija jeste imala staru stratešku težnju da zauzme moreuze, to je tačno. Ali od vremena Aleksandra III i ta težnja se svodila isključivo na osvajanje Bosfora sa ciljem da se «zatvori» ulaz u Crno more i samim tim obezbedi pouzdan sistem odbrane juga Rusije i tako isključi mogućnost ponavljanja događaja iz Krimskog rata. To su čisto teoretski planovi, ali ni oni nemaju nikakve veze sa realnim ulaskom Rusije u Prvi svetski rat radi interesa Srbije. Srbija nikako nije mogla da pomogne Rusiji u osvajanju moreuza, jer se sa njima i ne graniči. A što je najvažnije, Turska je ušla u rat tek u novembru, s tim što i to njeno učešće (uopšte u ratu, kao i učešće na strani Centralnih sila) do poslednjeg dana nije bilo očigledno. Uostalom, Rusija je i posle ulaska u rat, aprila 1915. godine, bila krajnje skeptična prema planovima saveznika da sprovedu Dardanelsku operaciju i odbila je da istovremeno sa njom izvrši desant na Bosfor. Dakle, crnomorski moreuzi nisu bili razlog, kao ni obećanje Nikolaja II, dato 14. avgusta 1914. godine, da će posle pobede u ratu ujediniti Poljsko carstvo i poljske zemlje, koje će oduzeti od Nemačke i Austrougarske, i da će to biti autonomna država u okviru Ruske imperije, tj. da će proširiti već postojeće Poljsko carstvo (koje je, inače, Rusiji pravilo gomilu problema). Sve su to bile posledice rata koji je već bio počeo, a ne njegov uzrok. Poziciju Rusije razgovetno je formulisao Sazonov u razgovoru sa Bjukenenom: „Jedina želja Rusije jeste da je ostave na miru. Rusija ne gaji nikakve agresivne namere ni protiv koga i želi da sve svoje napore posveti razvoju svojih unutrašnjih resursa i izgradnji železničkih pruga koje su joj toliko potrebne. Period ekspanzije, kroz koji je prošla, već je završen.“
Da nije bilo Rusije, Austrija bi udarila celom armijom na Srbiju i nikakva hrabrost je ne bi spasla.
I sa racionalnog gledišta Rusiji nije bio potreban rat, pogotovo nije bio neizbežan, jer da je htela da ostavi Srbiju samu protiv Austrougarske, ništa je u tome ne bi moglo sprečiti. Bez pozicije Rusije sve je to mogla da bude samo druga Bosanska kriza, i ništa više. Uopšte nije izvesno da bi se druge velike sile umešale. Austrija bi udarila celom svojom armijom i srpska hrabrost u tom slučaju ne bi spasla Srbiju, koliko god bila velika. Bila bi to suviše neravnopravna borba. Da bi se shvatilo koliko je sa vojnog aspekta učešće Rusije bilo važno za Srbiju, dovoljno je pogledati događaje u početnom periodu rata.
Istorijska je istina da je Rusija bila verovatno jedina zemlja koja nije ušla u rat iz ekonomskih razloga ili iz želje da proširi teritorije, nego isključivo iz duhovnih razloga, u želji da spase od okupacije narod koji se u Rusiji doživljavao kao prijateljski.
Koordinirana dejstva ruske i srpske vojske
Kampanja u avgustu 1914. godine je rečit primer uzajamnog delovanja srpske i ruske armije. Austrougarska je bila prinuđena da svoje osnovne snage preorijentiše sa Srbije na rusku armiju, koja je započela sveobuhvatnu Galicijsku operaciju. Ali i srpska armija svojim dejstvima ne samo da je nanela ozbiljne materijalne gubitke Austrougarskoj, potisnuvši protivnika do Save i Drine, nego je još i pomogla ruskom frontu tako što je vezala austrijske formacije za balkanski front i zadržala njihovo prebacivanje u Galiciju. Zvanična austrijska istorija ovog rata beleži da su kontraofanzivu Srba kod Šapca zadržavale znatne snage druge armije i da je to trajalo duže nego što je bilo poželjno. Austrijska komanda je bila prinuđena da promeni svoj plan za Galiciju, naročito za Lavov, prema kome su nadirale osma i treća ruska armija.
Beograd se nalazio na granici, ali je Austrija uspela da ga zauzme tek 2. decembra, a do tada je srpska armija već dobila od Rusije i Francuske pomoć u oružju, municiji i provijantu. To je omogućilo srpskim trupama da od 3. decembra pređu u napad, tako da su već 15. decembra Srbi oslobodili Beograd i proterali Austrougare sa svoje teritorije.
Ruske trupe su, sa svoje strane, tokom Galicijske bitke zauzele gotovo celu istočnu Galiciju i gotovo celu Bukovinu sa gradom Černovcima, i opkolili su Peremišlj. 10. novembra ruska armija je zauzela Lupkovski prevoj i prešla Karpate. U toj grandioznoj bici poražene su glavne snage Austrougarske. Planovi nemačke komande da zadrži ceo Istočni front samo snagama austrougarske armije pretrpeli su krah. U toku pomenute operacije armija Ruske imperije ispunjavala je svoj saveznički dug, što je spaslo Srbiju od sloma. Austrougarska komanda zadugo je odustala od daljih aktivnih dejstava u Srbiji. Ostavila je samo dva korpusa, a sve ostale snage prebacila je na ruski front.
Rusija, Srbija i zapadni saveznici
Što se tiče rezultata rata, za Srbiju su oni bili vrlo dvosmisleni. NJeni gubici su bili katastrofalni. Usled masovne gladi, epidemija i represija, život je izgubilo preko 467 hiljada civila. Prema podacima jugoslovenske vlade, objavljenim 1924. godine, tokom rata je poginulo 365 164 srpska vojnika i oficira. Za četiri godine Srbija je ukupno izgubila šestinu stanovništva, rat joj je ostavio 164 hiljade invalida i 500 hiljada siročadi. Ti gubici se proporcionalno mogu uporediti sa gubicima SSSR u Drugom svetskom ratu. Srbija i danas oseća posledice te demografske katastrofe.
Zbog svega toga naši savremenici se pitaju da li je bila opravdana politika koja je imala takav rezultat? Sva je prilika da to pitanje ne treba postavljati Srbima. Kao što je napred pokazano, srpska država i srpski narod nisu bili agresori. Oni su samo branili svoju zemlju.
Treba reći da je u Srbiji postojao svojevrsni kult saveznika u Prvom svetskom ratu. To se naročito ticalo Rusije i Francuske, koje su podnele najveći teret rata na kopnenim frontovima. Pa ipak, krah carske Rusije 1917. godine oslobodio je mesto «starijeg brata» za Francusku. Na spomeniku zahvalnosti Francuskoj u Beogradu piše: „Volimo Francusku kao što je ona nas volela“. U Rusiji se na tu „ljubav Francuske“ gleda sa priličnom dozom skepticizma.
Dobro je poznato kako se francuski vrhovni komandant, general Žofr, 1915. godine uporno protivio srpskim i ruskim planovima o prenošenju glavnih vojnih napora Antante na Balkan sa ciljem oslobođenja okupiranih srpskih zemalja. Isti taj Žofr je ostavio na francuskom frontu dve od ukupno četiri ruske brigade, upućene na Solunski front da pomognu srpskoj armiji koja se borila poslednjim snagama. Prema zapažanjima ruske vojske Francuzi su se na tom frontu trudili da osnovno težište ratnih dejstava prebace na srpsku armiju i ruske brigade. Reč je o drugoj posebnoj i četvrtoj posebnoj brigadi, koje su dospele na Solunski front u leto 1916. godine. Tamo se borilo preko 20 hiljada ruskih vojnika i oficira (mada su manje formacije ruske armije dejstvovale u Srbiji već od prvih meseci rata). U pismu, poslatom u Petrograd 12. januara 1917. godine, predstavnik ruskog Pomorskog generalnog štaba na Sredozemnom moru general Apreljev skicirao je turobnu sliku odnosa francuskih saveznika prema Rusima i Srbima. «Naši oficiri su mi sa velikim bolom i strašću pričali šta sve ovde doživljavaju, i otkrili su mi takve detalje njihovih odnosa sa Francuzima, da sam se ja užasnuo. Pričali su da Francuzi šalju naše jedinice na klanicu, a sami oni uvek ostaju po strani i ne žele da nam pomažu. Ako neko kod njih i trpi gubitke, uvek su to nesrećni senegalski crnci koje Francuzi nimalo ne žale, kao i nas i Srbe». Kao što vidimo, ta «ljubav Francuske» prema Rusima i Srbima nije baš toliko očigledna...
Odred ruskih Kozaka 1914. godine. Iz slobodnih izvora.
Kraj rata i zajednička sudbina
Ali kako god bilo, rat je završen zajedničkom pobedom Antante. Samo što na karti sveta 1918. godine više nije postojala Ruska imperija. Ona nije izdržala teret rata u koji je ušla rukovodeći se svojim shvatanjem zajedničke sudbine svoga i srpskog naroda. NJeno mesto zauzeo je SSSR, kao što je kasnije teritoriju kraljevine Jugoslavije zauzela SFRJ. Karakteristično je da su se obe ove države i raspale skoro istovremeno, u događajima 90-ih godina koje je predsednik Rusije V.V. Putin nazvao «najvećom geopolitičkom katastrofom XX veka». Raspad država, u kojima su Rusi i Srbi bili državotvorne nacije, za njih same zaista je bio velika katastrofa. I opet nam je sudbina bila zajednička...
Autor je istoričar i viši naučni saradnik Ruskog instituta za strateška istraživanja.
ruskarec.ru/articles/2012/07/18/nas_prvi_svetski_rat_15755.html