Post by Bozur on Mar 12, 2018 22:01:39 GMT -5
Ispovijest Jova Kapičića o pogibiji Krsta Zrnova Popovića
General Jovo Kapičić prvi put javno govori o liku i djelu Krsta Zrnova Popovića i njegovoj pogibiji, koja se zbila marta 1947. godine. Kapičić je u taj vakat bio crnogorski ministar policije i njegovo śedočenje o tom događaju definitivno će odagnati sve kontroverze o smrti generala Popovića. Zbog autentičnosti iskaza Jova Kapičića, tekst objavljujemo integralno, bez ikakvih autorovih ili redakcijskih intervencija.
(Razgovor je vođen 22. Novembra 2005. godine)
“Ovo što ti govorim ovo je za istoriju. Ovo je istina, dragi Novače, znam te dugo i dobro se boriš za Crnu Goru Goru. Ovo su istorijske činjenice što govorim o jednoj tragičnoj životnoj drami, u kojem je heroj Krsto Popović ubio heroja Raka Mugošu. Tako da je u narodu, kao u antičkim književnim dramama, ostalo da se priča kako je junak ubio junaka i kako je na kraju i sam junak poginuo u borbi. Ovo je kao moja ispovijest, a ti je bilježi romansirano. Slušaj me sto ti pričam. Krsto Zrnov Popović nije bio moj kršteni kum. Meni su roditelji otac Milo i majka Anđa bili u Gaeti, đe sam se i ja rodio i moj kršteni kum bio je dr Novica Radović, crnogorski komita i emigrant, koji je u drugom svjetskom ratu bio ideolog crnogorskih federalista i glavni politički savjetnik u štabu Krsta Zrnova Popovića.
Ja neću govoriti o Krstu Popoviću i njegovoj borbi za Crnu Goru od balkanskih ratova, preko prvog svjetskog rata, potom Božićnjeg ustanka i komitskog pokreta, kao i emigrantskog života i o njegovoj političkoj aktivnosti do izbijanja drugog svjetskog rata, jer to neka rade istoričari, a o njegovim zaslugama i junaštvu u borbi za Crnu Goru govori i brojna arhivska građa iz tog perioda. Ja ću govoriti o Krstu Zrnovu i njegovom držanju od 1941. godine, sve do njegove smrti 1947. godine i žao mi je dragi Novače, što ovo ne snimaš, nego bilježiš, tako da ispada da pišem ili diktiram roman u telefonskom razgovoru, a svi koji na ovu temu žele pričati, neka se pozovu na tebe i kažu da je Jovo Kapičić, ministar unutrasnjih poslova u vrijeme kad je stradao Krsto Zrnov Popović ovo rekao i neka se pozivaju, ako hoće, na ovaj naš dijalog, a ja više o ovome neću pričati javno, ni na televiziji, ni na radiju itd... Samo mi dostavi na adresu mog sina Dragana u njegovom klubu “Galerija”, adresa 7. jul broj 10., sa naznakom za Jova, ovo što si zabilježio da pročitam. A sad me pažljivo slušaj, da ti kažem vezano za Krsta Zrnova ono što je jedna i jedina istina, jer sam prvopozvani da o tome kažem ono što znam, a znam sve ono što je relevantno.
U toku drugog svjetskog rata Krsto Popović je bio neprikosnoveni autoritet u Katunskoj nahiji. Zato kažem da je bio čovjek Katunske nahije od 1941. do 1945. godine. U vrijeme drugog svjetskog rata on je bio akciono vezan za ideju da se Crna Gora kao nezavisna drzava obnovi. On se borio za Crnu Goru ne zbog Italijana ili fašizma nego zbog Crne Gore. Mislio je da se Crna Gora srpske hegemonije može osloboditi pod okriljem i protektoratom Italije. Prihvatio se konktakta i saradnje sa Italijanima, jer je smatrao da, u to vrijeme, ne postoji drugi način borbe za samostalnu Crnu Goru. Činio je to na svoj atipični način, onako kako je sam osjećao i mislio. On nije bio ni ratni zločinac, niti kvisling, i ne može se uporedjivati sa Antom Pavelićem ili Vitkungom Kvislingom, jer njega Italijani ili Njemci nijesu postavili za državnika, šefa marionetske države ili vlade, vrhovnog komandanta vojske, ministra itd... Da je postupao kao oni bio bio bi kvisling i ratni zločinac, ali nije. Italijani su tada vršili vlast u Crnoj Gori, a ne Krsto Popović. On je imao pod svojom upravom Katunsku nahiju. A tada je Crna Gora bila poharana ravnogorskom četnickom vojskom, koja je u Crnoj Gori činjela brojne zločine. U Katunskoj nahiji Krsto Popović je pružao utočište partizanima, a i sinovi mu Nikola i Radovan bili su u partizanskom NOP-u i junaci narodnoslobodilačke borbe.
Ovo ti, Novače, pričam i nemoj misliti, ni ti, ni bilo ko drugi, da se udvaram mrtvom Krstu Popoviću, koji je odavno u grobu, a i ja sam jednom nogom u grobu. Pričam ono što znam i zašto sam meritoran i ovo je prava istina o njemu i njegovoj pogibiji.
Nije se Krsto borio za Italiju i fašizam nego za Crnu Goru, na svoj način, onako kako se on doživljvao. Zapamti ili zapiši, komunisti u Katunskoj nahiji bili su dominantno zaštićeni na teritoriji koju je on sa svojom vojskom kontrolisao. Ja sam komunista i borac iz Drugog svjetskog rata, ali to istinito priznajem. Da nije Krsta Popovića bilo, komunisti u Katunskoj nahiji ne bi mogli opstati. Bili bi progonjeni ili mrtvi.
U toku Drugog svjetskog rata Crna Gora je bila duže vrijeme najčetničkiji prostor na području Jugoslavije. Sa četničkim snagama Draže Mihailovića, koje su predvodili Blažo Đukanović, Pavle Đurisić, Bajo Stanišić i drugi, zelenaška vojska brigadira Krsta Zrnova Popovića nije imala vojničke sukobe, ratne okršaje, jer je on bio nezavisan i neutralan od njih. Sa njima se nije politički i ideološki slagao, ali nije ni ratovao protiv njih, jer je Italija u to vrijeme u Crnoj Gori imala kao okupator vlast. Na prostoru kojeg je kontrolisao Krsto Popović nije činio zlo partizanima, komunistima, nego ih je štitio, i niko od parizanskih boraca i pripadnika NOP-a ne bi mogao opstati da nije tada u to vrijeme njega bilo tamo. Krsto Popović je imao u vrijeme rata 1941-1945. godine, ugled i stvarnu vlast u Katunskoj nahiji i nije je faktički zloupotrebljavao protiv partizana na tom prostoru.
Krsto Popović je bio brigadir crnogorske vojske i njegov generalski čin su mu priznali Italijani, kada su okupirali Crnu Goru. Podudarao se u mnogome stav Krsta Popovića o obnovi nezavisne Crne Gore sa stavom Italije o restauraciji crnogorske države pod njihovim protektoratom. Kada smo mi, pripadnici NOP-a, sa svojom vojskom oslobodili Crnu Goru strane okupacije, Krsto Popović je otišao u šumu kao odmetnik, hajduk. Bilo je mnogo Katunjana sa njim. Nije želio da se pokori i potčini novim vlastima i tačno je da novim vlastima nije želio da se preda, već da umre zajedno sa svojim uvjerenjima.
Znam, da on nema nikakve veze sa ubistvima koje su počinili odmetnici, kao što je ubistvo brata Veljka Vlahovića, Dušana Vlahovića. On to ubistvo nije ni naredio, niti odobrio, odnosno, nije se saglasio sa njime. Sa onima koji su se ponašali kao banditi nije imao nikakve veze u to vrijeme. Ponašao se kao neka vrsta državnika i nije imao ni znanja, a jos manje odobrednja u odnosu na postupke koje su činjeli nekada pripadnici njegove vojske u besmislenim obračunima sa novim vlastima, kao što je ubistvo Dušana Vlahovića na Cekanjima iznad Cetinja. On nije imao veze sa tim.
Ja ne znam da je Krsto Popović bio zločinac, niti sam u to vrijeme, kao pomoćnik Aleksandra Rankovića, gledao službenu dokumentaciju, koju Ti pominješ, da ga je odlukom crnogorskog CASNO-a Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ratnim zločincem.
Krsto Zrnov se nije odrekao sinova, niti ih je proklinjao, već je stitio pripadnike NOP-a na svojoj teritoriji. Činjenica je da se on zamjerio komunističkoj ideologiji i da se njoj protivio. Nije Krsto Popović želio da se preda našim, novim vlastima, već se ponašao kao odmetnik, hajduk. Nije prihvatio više puta nuđenu mu saradnju sa NOP-om. Bio je odmetnik u šumi nakon oslobođenja zemlje.
Sjećam se jednog dana, bio sam pozvan kod Aleksandra Rankovića. Rekli su mi, zove Vas Ranković, bilo je to početkom 1947. godine, da odete u Crnu Goru i onemogućite, spriječite odmetnike, koji su kontrolisali širom Crne Gore brojne puteve i druge veoma važne objekte i stvari. Odmetnici su bili opasni, bilo ih je tada preko 400, koji se nijesu predali vlastima, tako da su bili neka vrsta oružane sile. Poslat sam iz Beograda da budem prvi čovjek Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, da se ti odmetnici dovedu pred lice pravde, bilo milom ili silom, živi ili mrtvi. Prihvatio sam i otišao, ali sam zamolio Rankovića da uvaži da ja imam svoja gledišta vezano za to kako se sa Krstom Popovićem treba postupati. Jer, Krsto Popović nije bio ubica, razbojnik ili škripar, nego častan čovjek, junak iz istorije Crne Gore, koji u ovome ratu nije lično naređivao da se bilo što zločinacki učini.
Novače, govorim ti, i zabilježi, da sam, inistirao da se Krsto Popović spasi, želio sam iskreno da ga spasim. Na to mi je Ranković rekao: “Jovo, ako se Krsto Popović može spasiti, spasićemo ga, privešcćmo ga sudu i sudićemo mu, jer imamo razloga da mu pomognemo”.
Novače, kažem ti, Gaetaši, to jeste, Crnogorci u Gaeti, đe sam se ja rodio, đe su mi bili otac i majka, kao prognanici, smatrao sam i smatram, bili su najbolji Crnogorci toga vremena.
Kad sam otišao za Crnu Goru u funkciji ministra unutrašnjih poslova, radio sam svoj posao savjesno i puštio sam iz zatvora crnogorskih ili dekretom oslobodio preko 500 ljudi, koji su bili jataci neprijatelja naših, i zelenaških i drugih je tu bilo mnogih.
Učinio sam to iz razloga humanosti, jer sam znao da oni ne mogu da sruše poredak, iako, nijesu bili bezopasni, ali sam ih oslobodio kazne, koje su u to vrijeme bilo vrlo visoke. Oni nijesu bili tada opasni kao oružana sila, ali su mogli da čine brojna krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbijednosti države.
Da ti, Novače, kažem vezano za Krsta Popovića, nije postojala odluka od strane vlasti u kojoj sam bio i ja značajan činilac, da se on likvidira. Zauzet je bio stav da treba, ako je moguće, ishodovati to da se Krsto Popović preda novim vlastima i da na bilo koji način on dođe u ruke vlasti sa ciljem da mu se spasi život i izvede pred sud zakona.
Ponavljam Ti, on za mene nikada i nikako nije bio ratni zločinac, već je bio čovjek, borac za Crnu Goru iz starih vremena. Da je Crna Gora bila država pod fašističko-nacističkim protektoratom kao Pavelićeva NDH ili Nedićeva Srbija, da je Krsto Popović, recimo, bio na čelu takve Crne Gore, kao marinetske države stvorene pod stranom okupacijom, onda bi se za njega moglo reći da je kvisling, ali Krsto to nije bio. Krsto Popović nije bio kvisnilng, on je želio da se formira nezavisna Crna Gora, ako je hoće crnogorski narod. Krsto je znao u tim uslovima da to nije realno moguće, a kod crngorskog naroda za to nije imao podršku, a nije je mnogo ni trazio.
Znaj Novače, svaki pokret ili borba, koja izgubi podršku naroda i tlo na kome stoji neminovno padaju.
Vezano za Krsta Popovića i ovo ću ti reći. Jednog dana, sreo sam se sa mojim starim prijateljom školskim drugom Golubom Draškovićem, sinom oficira Đura Draškovića, koji je poginuo u Božićnjem ustanku 1919. godine, čovjekom koji je bio odmetnik u šumi, inače i Krstovim prijateljom i rekao sam mu da bi Krsto trebao da se preda vlastima, neka se Krsto prijavi đe hoće, biće izveden pred sud i malo suđen, a poslije će biti slobodan građanin. Golub mi je bio prijatelj i sve sam ućinio da ga spasim, privolim da se preda vlastima. Njegovoj majci sam to rekao i moja intervencija je uspjela. Golub Drašković se predao vlastima i tako mu je spašen zivot. Ali Krsto nije htio da se preda.
Kao ministar i dobro obaviješten čovjek znao sam đe se Krsto Popović nalazi, kreće, kako dobija hranu itd, na prostoru Katunske nahije, ali nijesam želio da se preduzme ništa da bi on bio ubijen. Ja sam bio mišljenja i stava da se sa Krstom pokušaju ostvariti pregovori da bi se on predao novim vlastima, ali to Krsto nikako nije htio. Tako sam i postupao kao ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u to vrijeme.
Poslije oslobođenja zemlje, priveli su bili u policiji u to vrijeme četvoricu Popovića, Krstovih rođaka. Odlučio sam da ih puštim kući, iako sa stanovišta vlasti i poretka nijesu bili baš nevini. Rekao sam im, nađite Krsta, vi se svakako sa njim viđate ili znate dobro o njemu đe se kreće i što čini, i prenesite mu moju poruku da ga ja, Jovo Kapa, sin oficira crnogorskog i njegovog starog prijatelja Mila Kape, pozivam da se sretnemo đe gođ on hoće da razgovoramo i dogovorimo se da se Krsto preda novim vlastima. Nađite ga u šumi i prenesite mu da ću ja, sin njegovog prijatelja Mila Kape, sve uraditi da ne dođe do prolijevanja krvi, da se sve završi mirno, bez ubistava i drugih nevolja. Poručio sam, njima, Krstovim rođacima, da se okanu odmetništva i da ne idu više u šumu, jer više nema sentimentalnosti. Ja rukovodim ovom akcijom, i javite mi se.
Došli su ponovo kod mene i rekli su mi da Krsta nijesu našli. Razgovarao sam sa njima i puštio ih da odu, ali jedan od njih mi je odlazeći rekao: “Krsto Vam se nikad neće predati”. To je za mene bila ozbiljna poruka. Znao sam da se predati neće, iako sam sve pokušao da mu spasim život. Ali, on je bio takav čovjek. Nije htio pristati da nam se preda. Radije je htio poginuti, nego nam se predati, kao što i jeste, ubivši jednog hrabrog čovjeka, mladog junaka, kao što je bio kapeten Rako Mugoša. Htio je on ubiti i druge pripadnike zasjede, koje ga je u jednom kućištu u Cucima čekala, mog pomoćnika oficira Veljka Milatovića i Mihaila Śara Brajovića, kad je bacio bombu u kućištu na njih, ali ona nije eksplodirala. O tome ću malo kasnije.
Mi u državi, i ja kao prvi čovjek MUP-a znali smo đe se Krsto krije i đe mora doći realno. Nemojte me pitati, Novače, da Ti pričam stvari vezane za porodicu Popović. O Mirku Bigoviću i Krstovoj kćerki Bosiljki. Ja Ti to neću ništa reći, jer su to porodične, privatne stvari. Ti izvodi zaključke koje hoćes, ali ja sa tim nemam nikakve veze. Tvoja je stvar koga ćes odrediti kao one koji su odmogli Krstu Popoviću. Ponavljam ti, nemoj me to pitati, jer ti neću odgovoriti. A sad me saslušaj dalje!
Sve pokušavam da se Krsto Popović privoli sudu pravde. Dovodim u MUP na dogovor za operaciju njegovog hvatanja, ali ne i likvidacije, Veljka Milatovića, mojega pomoćnika za OZN-u, Mihaila Śara Brajovića, nečelnika II odjeljanja u Ozni i Raka Mugošu, mladog, odanog i hrabrog čovjeka, koji u činovnickom smislu nije pokrivao položaj. Sa ciljem da se Krsto uhvati živ ja ne šaljem obične policajce ili udbaše da ga uhapse, nego najsposobnije i najodgovornije oficire i svoje saradnike. To radim jer želim da Krsto bude uhvaćen živ, jer sam smatrao da nije zaslužio da pogine u šumama Katunske nahije. Kažem im da treba Krsta Popovića da uhvate, da mu spasu glavu, da bude živ doveden pred sud, a da ga ne ubiju. Oni odlaze u Cuce, u jedno staro kućište. Njih trojica, Milatović, Brajović i Mugoša ga u zasjedi čekaju u kućištu. Krsto Popović dolazi. Sa hajdučkim instiktom ili nečim drugim, ośetio je Krsto Popović da su oni tamo, prije nego što su ośetili oni da on dolazi. Ośetio je njih prije nego što su oni ośetili njega. Oni su čekali u zaśedi. Sa ciljem da ga uhvate živog. Spazivši da ga čeka i kućištu zaśeda, Krsto baca bombu u kućište, koja nije eksplodirala. Bila je to bomba kragujevka koja bi ubila svu trojicu kućištu da je ekspodirala. Ali je, zatalija. Bez dogovora sa Veljom Milatovićem i Śarom Bajovićem iz kućišta je na vrata izletio Rako Mugoša. Krsto Popović ga je smrtno pokosio rafalom iz svoje mašinke.
Na vratima od kućišta Krsto Popović je ubio Raka Mugošu rafalom i on je pao mrtav na zemlju. Potom Krsto Popović kreće uz uzbrdicu iznad kućišta da se sakrije, zakloni, a iz kućišta izlaze Veljko Milatović i Mihailo Śaro Brajović i pucaju i ubijaju Krsta Popovića plotunom iz svojih pušaka. Odmah iza toga, Rako Mugoša je proglašen narodnim herojem a niko mu nije naredio da izađe iz kućišta i Krsta uhvati živa. Tako je heroj ubio heroja. U kućištu u zaśedi koja je čekala Krsta Popovića bili su Veljko Milatović, Śaro Brajović i Rako Mugoša i niko više.
Krsto je bio sam, sukobio se sa njima i poginuo u oružanom obračunu. Poginuo je u konfliktu sa vlastima koje su mu nudile pomilovanje, jer nije htio da se preda ni pod koju cijenu. Krsto je poginuo kao junak. On ima svoj kult, svoju istoriju i Crna Gora treba da prizna njegovu borbu. I sve je to u redu, ali Krsto je mislio da se do Crne Gore može doći uz saradnju sa Italijanima. Ja kao komunista govorim da se do Crne Gore ne može doći s osloncem na okupatora. Krsto Popović je bio borac za svoj narod. Nije se prema ustanicima, pripadnicima NOP-a, odnosio loše.
Na kraju da Ti, Novače, kažem i ovo. Krsto je vodio Dnevnik. To ti je poznato. U Krstovom dnevniku piše i ovo: “Ja se skrivam u kamenjaru, a vojska me traži, starješina im je Jovo Kapa i on baca praznu kutiju cigara, koja pada pred moje noge, a ja mogu da ga ubijem, ali to je toliko blizu da ne mogu reperirati mašinsku, jer ce ako me čuje on ubiti mene”.
Eto, to ti je priča o Krstu Popoviću i njegovoj pogibiji. Ovo su istorijske činjenice koje stavljaju tačku na jednu tragediju, u kojoj su život izgubili heroji Krsto Popović i Rako Mugoša. Novače, ako će drugi da pišu neka se pozivaju na ovaj naš razgovor”.
****
General Jovo Kapičić je narodni heroj iz Drugog svjetskog rata, pripadnik NOP-a, borac, ustanik, partizan, pripadnik Komunističke partije Jugoslavije, politički komesar, učesnik mnogih krvavih bitaka sa italijanskom i njemačkom vojskom i četničkim kolaboracionistima, riječju, vrlo značajna ličnost crnogorske istorije u periodu od 1941. godine sve do danas.
Poslije Drugog svjetskog rata, bio je na istaknutim državnim funkcijama u Crnoj Gori i SFRJ, kao ministar unutrašnjih poslova, diplomata, itd...
Kad se Jugoslavija raspala 1991. godine general Jovo Kapičić se angažovao u političkoj borbi sa nezavisnu Crnu Goru i istakao se brojnim javnim nastupima, intervjuima, govorima na mitinzima nekadašnjeg LSCG, i drugim skupovima na kojima je promovisana ideja slobodne, samostalne, međunarodno priznate i demokratske Crne Gore.
Novak Adžić
www.montenegro-canada.com/articles/article/2509423/38140.htm
08. Novembar 2005.
Juče u Beogradu umro sin proslavljenog crnogorskog ratnika
Preminuo Nikola Krstov Popović
Beograd, 7. novembra - U Beogradu je juče u 89. godini preminuo Nikola Krstov Popović, narodni heroj, general major JNA u penziji, nosilac partizanske spomenice 1941. godine.
Rođen je 9. decembra 1916. godine, u Lipi cuckoj-Cetinje, od oca Krsta Zrnova, vodeceg crnogorskog ratnika i neprikosnovenog borca za Crnu Goru. Školovao se u rodnom mjestu, zatim Cetinju, pa u Belgiji - đe mu je otac boravio u izbjeglištvu. Poslije Drugog svjetskog rata završio je najviše vojne škole.
Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1936. godine. Učesnik NOB-a od 13. jula 1941. godine. U julskom ustanku, bio je na čelu gerilskog odreda u borbi za oslobođenje Čeva i učestvovao u borbama za oslobađanje Cetinja. U toku borbe na Sutjesci postavljen je za komandanta bataljona, koji je imao zadatak da obezbijedi povratak Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru na okupiranu teritoriju Crne Gore. Po oslobođenju Beograda postavljen je za komandanta beogradske brigade narodne odbrane.
Po završetku Drugog svjetskog rata stupio je u Vojnu akademiju JNA. Nakon toga je postavljen za načelnika Devete pomorske oblasti, obavljao dužnosti načelnika KOV u Petoj pomorskoj akademiji, načelnik katedre Ratne škole sve do 1973. godine, kada je penzionisan kao general major.
Sahrana Nikole Popovića biće obavljena u petak, 11. novembra, u 15 časova, na mjesnom groblju u Lipi Cuckoj-u porodičnoj grobnici, po sopstvenoj želji. /MINA/
Komentari:
Sunday, November 27, 2005 11:47 PM
Tragedija pogibije dva hrabra Crnogorca brigadira Krsta Zrnova Popovića i kapetana R. Mugose, ovo tragično kazivanje generala -narodnoh heroja Jova Kapicića je sigurno istinita i u širem kontekstu naše sveobuhvatne tragedije i vječne pogibije naših najboljih sinova Crne Gore.
Brigadir Krsto Zrnov Popović koji se čitavi svoj život se borio za našu Crnu Goru i njezinu nezavisnost, može nam biti inspiracija i putokaz kako se voli domovina a isto tako da okupator ne može biti oslonac (Italija koja je kapitulirala 1943.), što je bio slučaj sa promašenom politickom vizijom brigadira Krsta Zrnova Popovića.
Brigadir Krsto Zrnov Popović je zaslužio da mu Crnogorci u domovini podignu zaslužan pomen na Cetinju kad nam bude stara domovina Crna Gora suverena međunarodno priznata država ! U taj projekat sigurno uzeće ucešća naši iseljenici širom svijeta !
pozdrav sa poštovanjem
Vojislav Rašović
Tragedija pogibije dva hrabra Crnogorca brigadira Krsta Zrnova Popovića i kapetana R. Mugose, ovo tragično kazivanje generala -narodnoh heroja Jova Kapicića je sigurno istinita i u širem kontekstu naše sveobuhvatne tragedije i vječne pogibije naših najboljih sinova Crne Gore.
Brigadir Krsto Zrnov Popović koji se čitavi svoj život se borio za našu Crnu Goru i njezinu nezavisnost, može nam biti inspiracija i putokaz kako se voli domovina a isto tako da okupator ne može biti oslonac (Italija koja je kapitulirala 1943.), što je bio slučaj sa promašenom politickom vizijom brigadira Krsta Zrnova Popovića.
Brigadir Krsto Zrnov Popović je zaslužio da mu Crnogorci u domovini podignu zaslužan pomen na Cetinju kad nam bude stara domovina Crna Gora suverena međunarodno priznata država ! U taj projekat sigurno uzeće ucešća naši iseljenici širom svijeta !
pozdrav sa poštovanjem
Vojislav Rašović
Monday, December 12, 2005 3:29 AM
Poštovani gospodine Adžiđu ( autor intervjua sa Jovom Kapičićem - prim. Z.V.R)
Poslat mi je intervju sa gospodinom Jovom Kapičićem koji ste Vi potpisali, a koji se pojavio nekoliko nedelja pošto je moj otac, Nikola Popović umro. Postoji više razloga zbog kojih sam bila primorana da komentarišem Vaš članak.
Prvo je pitanje Krstovog dnevnika. On se oduvek nalazio u posedu moga oca koji je za svoga života odbijao sve ponude da se dnevnik štampa. Razlog je što nije želeo da se dodaju detalji i dalje priča o jednom težkom periodu naše porodice. Otac je dnevnik obećao meni i on se sada nalazi kod mene. Postoje indicije da će mnogi pokušati iz različitih razloga da dnevnik štampaju, ali budite uvereni da ću poštovati očevu želju i da ću se potruditi da se ona ispuni. To je, uostalom, najmanje što za njega mogu učiniti.
Dovoljno sam stara da se sećam perioda kada su Krsta u Crnoj Gori pominjali kao K.P., jer nisu smeli javno ni ime da mu izgovore zbog vlasti. Ne znam da li je teži taj period kada nam je stavljano na znanje da smo potomci izdajnika, separatiste, zelenog, komite, federaliste ili poslednjih petnaest godina kada nisam smela da pomenem oca koji je smatran generalom crvene bande.
Nikola je sahranjem u Cucama u grobnici zajedno sa ocem i majkom po sopstvenoj želji. Ovim činom pomirenja je verovatno želeo da prekine sve priče, pretpostavke, mitološko naduvavanje i korišćenje priče za razne druge svrhe.
Krsto i Nikola su mrtvi. Međutim, deo porodice je jos uvek živ, iako Nikola nema muških potomaka. U Crnoj Gori se postuju mrtvi, a mi se nadamo da ce se makar malo poštovanja ukazati i živima, makar za uspomenu onima koji su umrli.
S poštovanjem
Mila Popović
Monday, December 12, 2005 10:29 PM
Oživljavanje uspomena na jednog čovjeka iz crnogorske istorije, kapetana crnogorske vojske i vođe Božićne Pobune Krsta Zrnova Popovića, je oživljavanje - crnogorske sramote. Ne postoji druga riječ koja bi sve to opisala osim riječ -sramota. Ovaj čovjek koji je ostao sam u stijeni, prepušten svojoj odluci, prepušten svom sudnjem času, potpisao je smrtnu presudu sebi - uspravno, muški, crnogorski... Znao je on da neće pobijediti, ali je znao da se nema ni kud vrnuti. I tako je i bilo.
"Nije velji rat za male narode. Mali su gubitnici i kad su na strani pobjednika. Nama je Crna Gora najvažnija. Učinimo sve da je spasimo. Budite Crnogorci i mislite Crnogorski. Spas naroda je iznad svega«. - znao je kapetan Krsto Zrnov Popović da su se njegove riječi raspršile i da je Crna Gora postala drugačija. Gledajući Cetinje, vidio je smrt, gledajuci Lovćen, vidio je sliku prošlosti - uspravnu i evropsku Crnu Goru.
Nestanak Crne Gore odveo ga je daleko van domovine. Kao politicki emigrant do druge polovine 1930. godine, boraveci u Argentini, mislio je o problemima malog naroda i ko ga štiti i u pismu predsjedniku crnogorske Vlade u egzilu, g. Antu Gvozdenoviću, kaže i ovo: " ... Usljed navedenog, kako i usljed važnijih raloga Vam poznatih a pošto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. godine, moje je mišljenje da se radi na tome (ako to već nije počelo) da se pomoću Ruske Vlade njenom političkom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zaštita Crnogorskog naroda..." Vidio je Krsto da od pomoci ni Velike Rusije nema nista, pa je došao u Crnu Goru i započeo krvavu bitku kad je Crna Gora vec bila raspolućena na pola. U toj bici pokušao je da bude vojnik, čovjek, rodobljub, humanista, junak... I sve je bio i niđe nije omanuo. Oni koji danas pričaju priču o njegovoj likvidaciji, kao što je Jovo Kapičić, postali su njegovi egzekutori. Oni su potekli iz Crne Gore, ali su dvorovali u Beogradu; oni su se slovili kao veliki borci za Crnu Goru. Oni su pred kraj života malo progovorli, i to malo što su rekli to su rekli šturo. Gospodin Kapičić, poznati Crnogorac u Beogradu kaze: "Krsto je bio sam, sukobio se sa njima i poginuo u oružanom obračunu. Poginuo je u konfliktu sa vlastima koje su mu nudile pomilovanje, jer nije htio da se preda ni pod koju cijenu. Krsto je poginuo kao junak. On ima svoj kult, svoju istoriju i Crna Gora treba da prizna njegovu borbu.." Gospodin Kapicic je bio dovoljno moćan u svom životu da je mogao da učini nešto da se ta borba prizna. A ne da pred kraj života predlaže da se uradi ono što je trebao kad je bio u dvadestim.
Devedestih godina, jedna cetinjska figura je došla u redakciju "Monitora" u Podgorici. To je bio jedan pisac, veliki Crnograc, tih Cetinjanin, običan covjek. " Danas smo obišli, očistili i obilježili Krstov grob" - rekao je on. Te riječi je tada izgovorio, za mene, veliki čovjek - Sreten Zeković. Kao Cetinjan, samoinicijativno, sa svojim prijateljima, uradio je ono što je osjećao da treba da uradi - crnogorski narod.
Istoričar Novak Adžić je pokušao da u svom intervjuu sa Jovom Kapičićem. malo otkrije detalje vezane za likvidaciju Krsta Zrnova Popovića, ali je u isto vrijeme dirnuo u jednu osjetljivu stvar - dotakao je i Krstove potomke. To je vrlo osjetljivo, možda osjetljivije nego sama Krstova likvidacija. Vjerovatno g. Adžić zna šta je donijelo vrijeme poslije Krsta, šta se sve dešavalo u glavama i sudbinama Krstovih potomaka. Ne bih volio da analiziram, na primijer, priču uvažene gospodje Mile Popović, kcerke Nikole Krstova Popovića. Ko god bi ušao u analizu toga naišao bi samo na - BOL. Ta bol je teža nego Krstova pogibija. I gospodja Popović kaže: " Poštujte žive". Ja razumijem reakciju Krstovih potomaka i njihovo ponašanje. Ta nemjerljiva bol koja je postojala od kraja Drugog Svjetskog Rata do danas je izavala jedan - muk ili ćutanje. Jer ova bol je zahvatila korijene porodice Krsta Zrnova Popovica. Ona je sistematski nanijeta jednoj porodici; tu bol su nanijeli - POBJEDNICI.
Zoran V. Raičević
Toronto, Kanada
Oživljavanje uspomena na jednog čovjeka iz crnogorske istorije, kapetana crnogorske vojske i vođe Božićne Pobune Krsta Zrnova Popovića, je oživljavanje - crnogorske sramote. Ne postoji druga riječ koja bi sve to opisala osim riječ -sramota. Ovaj čovjek koji je ostao sam u stijeni, prepušten svojoj odluci, prepušten svom sudnjem času, potpisao je smrtnu presudu sebi - uspravno, muški, crnogorski... Znao je on da neće pobijediti, ali je znao da se nema ni kud vrnuti. I tako je i bilo.
"Nije velji rat za male narode. Mali su gubitnici i kad su na strani pobjednika. Nama je Crna Gora najvažnija. Učinimo sve da je spasimo. Budite Crnogorci i mislite Crnogorski. Spas naroda je iznad svega«. - znao je kapetan Krsto Zrnov Popović da su se njegove riječi raspršile i da je Crna Gora postala drugačija. Gledajući Cetinje, vidio je smrt, gledajuci Lovćen, vidio je sliku prošlosti - uspravnu i evropsku Crnu Goru.
Nestanak Crne Gore odveo ga je daleko van domovine. Kao politicki emigrant do druge polovine 1930. godine, boraveci u Argentini, mislio je o problemima malog naroda i ko ga štiti i u pismu predsjedniku crnogorske Vlade u egzilu, g. Antu Gvozdenoviću, kaže i ovo: " ... Usljed navedenog, kako i usljed važnijih raloga Vam poznatih a pošto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. godine, moje je mišljenje da se radi na tome (ako to već nije počelo) da se pomoću Ruske Vlade njenom političkom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zaštita Crnogorskog naroda..." Vidio je Krsto da od pomoci ni Velike Rusije nema nista, pa je došao u Crnu Goru i započeo krvavu bitku kad je Crna Gora vec bila raspolućena na pola. U toj bici pokušao je da bude vojnik, čovjek, rodobljub, humanista, junak... I sve je bio i niđe nije omanuo. Oni koji danas pričaju priču o njegovoj likvidaciji, kao što je Jovo Kapičić, postali su njegovi egzekutori. Oni su potekli iz Crne Gore, ali su dvorovali u Beogradu; oni su se slovili kao veliki borci za Crnu Goru. Oni su pred kraj života malo progovorli, i to malo što su rekli to su rekli šturo. Gospodin Kapičić, poznati Crnogorac u Beogradu kaze: "Krsto je bio sam, sukobio se sa njima i poginuo u oružanom obračunu. Poginuo je u konfliktu sa vlastima koje su mu nudile pomilovanje, jer nije htio da se preda ni pod koju cijenu. Krsto je poginuo kao junak. On ima svoj kult, svoju istoriju i Crna Gora treba da prizna njegovu borbu.." Gospodin Kapicic je bio dovoljno moćan u svom životu da je mogao da učini nešto da se ta borba prizna. A ne da pred kraj života predlaže da se uradi ono što je trebao kad je bio u dvadestim.
Devedestih godina, jedna cetinjska figura je došla u redakciju "Monitora" u Podgorici. To je bio jedan pisac, veliki Crnograc, tih Cetinjanin, običan covjek. " Danas smo obišli, očistili i obilježili Krstov grob" - rekao je on. Te riječi je tada izgovorio, za mene, veliki čovjek - Sreten Zeković. Kao Cetinjan, samoinicijativno, sa svojim prijateljima, uradio je ono što je osjećao da treba da uradi - crnogorski narod.
Istoričar Novak Adžić je pokušao da u svom intervjuu sa Jovom Kapičićem. malo otkrije detalje vezane za likvidaciju Krsta Zrnova Popovića, ali je u isto vrijeme dirnuo u jednu osjetljivu stvar - dotakao je i Krstove potomke. To je vrlo osjetljivo, možda osjetljivije nego sama Krstova likvidacija. Vjerovatno g. Adžić zna šta je donijelo vrijeme poslije Krsta, šta se sve dešavalo u glavama i sudbinama Krstovih potomaka. Ne bih volio da analiziram, na primijer, priču uvažene gospodje Mile Popović, kcerke Nikole Krstova Popovića. Ko god bi ušao u analizu toga naišao bi samo na - BOL. Ta bol je teža nego Krstova pogibija. I gospodja Popović kaže: " Poštujte žive". Ja razumijem reakciju Krstovih potomaka i njihovo ponašanje. Ta nemjerljiva bol koja je postojala od kraja Drugog Svjetskog Rata do danas je izavala jedan - muk ili ćutanje. Jer ova bol je zahvatila korijene porodice Krsta Zrnova Popovica. Ona je sistematski nanijeta jednoj porodici; tu bol su nanijeli - POBJEDNICI.
Zoran V. Raičević
Toronto, Kanada