Post by Emperor AAdmin on Oct 8, 2007 14:19:33 GMT -5
Dinastije sto su vladale Evropom - Osmanlije
Pleme koje je pozobalo narode
S pocetka nisu bili brojni, ali su im srcanost i uspesi u borbi pribavljali sve vise pristalica. Kao plima, kao poplava, osmanske gazije zauzimale su komad po komad Vizantije... A stigle do samog Beca...
Na pocetku bese mongolska najezda, oluja konjanika koja je kao strasni usud dolazila iz daljina Azije da tokom 13. veka promeni svet, da zatre kraljevstva, porusi gradove i rastera mnoga nomadska plemena, poput Turaka Ojguza, iz plemena Kaji. Ovi Turci, begunci iz Persije, naselise se u Malu Aziju, na granice starog i oslabljenog Vizantijskog carstva. Tu su vodili sveti rat „dzihad”, kao „gazije” - ratnici islama predvodjeni svojim vodjama, emirima. Medju tim emirima bese jedan, po imenu Osman-beg, koji usnu sledeci san: u njegove grudi spustio se mesec, a iz grudi izraste sveto drvo koje se sirilo na sve strane; ispod drveta su stajale cetiri fontane koje su predstavljale planine Kavkaz, Atlas, Taurus i Balkan; iz korena drveta izvirale su cetiri reke: Tigar, Eufrat, Dunav i Nil. Posvuda se cula molitva mujezina i cvrkut slavuja. Naokolo su svetlucali dijamanti - gradovi koji su se skupljali u prsten, a najveci medju njima bio je najcuveniji od svih - Carigrad. Osman se probudi onda kada je na ruku stavljao taj prsten. Jedan dervis koji tumaci snove prorece mu da ce njegovo potomstvo vladati svetom.
Uspon doma Osmanovog
Osmanovo pleme nije bilo brojno, ali su im srcanost i uspesi u borbi pribavljali sve vise pristalica. Kao plima, kao poplava, osmanske gazije zauzimale su komad po komad Vizantije. Zaredom padaju gradovi i tvrdjave. Osmana nasledjuje sin, beg Orhan. Osvajanja se nastavljaju. Turci iz Azije prelaze Dardanele 1354. godine i ucvrscuju se na evropskoj strani. Za Orhanom sledi Murat I, koji se prvi od Osmanlija proziva sultanom. On ce svoje sediste preseliti na Balkan, u Jedrene. Okruzice Carigrad, osvojiti Trakiju, poraziti 1371. godine veliku vojsku srpskog kralja Vukasina na Marici, upasti u Bugarsku. Nista, cini se, ne moze da se odupre brzim turskim konjanicima i njihovoj uvezbanoj stalnoj vojsci - janicarima, kakva u to feudalno doba ne postoji nigde u Evropi.
Samo se jos jedna sila na Balkanu moze suprotstaviti janicarima - srpska. Knez Lazar 1389. godine na Kosovo izvodi cvet balkanskog vitestva: ujedinjene srpske, bosanske i ugarske ratnike. „I kada je doslo do boja i nastala bitka, bila je tolika zveka i jeka da se treslo i mesto gde se ovo dogadjalo... i bi mnogo mrtvih bez broja...” Na Kosovu je Murat I izgubio zivot kao jedini turski sultan koji je ubijen na bojnom polju, ali bitku Osmanlije nisu izgubile. Muratov naslednik Bajazit I Munja s Kosova izlazi jos mocniji. Srbija postaje vazalna drzava, a Bajazit se zeni princezom Despinom (Oliverom), sestrom kneza Stefana. Sultanija Despina Bajazitu je rodila tri kceri po imenu Pasa, Malika i Oruz.
Onda se opet pojavise Mongoli, kao nova Bozija kazna. U velikoj bici kod Ankare, 1402. godine, mongolska vojska Tamerlana potpuno je razbila Turke i njihove saveznike, medju kojima se borio i Stefan Lazarevic. Sultan Bajazit bio je zarobljen i pogubljen. Tokom nekoliko decenija, cinilo se da je osmanska moc pri kraju, a Bajazitovi sinovi otimali su se o nasledstvo. Nazalost, bio je to samo privid. Vec sredinom 15. veka okolnosti su se promenile. Kod Varne na Dunavu, 1444. godine, sultan Murat II strahovito je potukao krstasku vojsku francuskih i ugarskih vitezova. Nekoliko godina kasnije, na presto je seo jedan od najvecih osmanskih sultana - Mehmed I.
Mehmed Osvajac
Mehmed, prozvan El-fatih (Osvajac), sin sultana Murata II, postao je vladar s 18 godina i odmah krenuo u osvajanje ostataka Vizantijskog carstva. Njegov savremenik Konstantin iz Ostrovice, Srbin koji je jedno vreme sluzio kao turski janicar, zapisao je da je sultan „veoma lukav, pomocu primirja prevario je koga je mogao; i o veri se malo brinuo a kad bi ga ko zbog toga korio, namah bi skocio (od njega) kao besan”.
Drugog marta 1453. godine pod zidinama vizantijskog Carigrada okupila se ogromna turska vojska od oko 100.000 vojnika, medju kojima i 20.000 janicara. Nekada najveci od evropskih gradova, Carigrad je u to doba bio svoja senka. Stitile su ga samo ogromne zidine i hrabra srca malobrojnih branilaca. Odbranu, u kojoj su pored Grka bile i strane jedinice Djenovljana i Venecijanaca, predvodio je vizantijski car Konstantin XI Paleolog. Branioci Carigrada pruzili su herojski otpor i skoro dva meseca zestoko se borili odbijajuci na desetine turskih napada, svakoga dana ponovo podizuci topovima porusene zidine.
Medju turskim trupama nalazile su se i jedinice koje je sultanu poslao njegov srpski vazal, despot Djuradj Brankovic.
Konstantin iz Ostrovice, koji je bio medju njima, napisao je da su Srbi „morali ici ka Stambolu i pomagati Turcima u osvajanju; a svakojako po nasoj pomoci nikad ne bi bio osvojen”. Srba je, u stvari, bilo na obe strane. Sam car bio je sin Jelene, kcerke srpskog velikasa Konstantina Dejanovica. Na turskoj strani, Mehmedova maceha, udovica Murata II, bila je znamenita Mara, kci despota Djurdja Brankovica, jedna od retkih turskih sultanija koja je zadrzala hriscansku veru i koju je mladi sultan Mehmed izuzetno postovao.
Dana 29. maja 1453. godine, nakon vise talasa napada, turski vojnici uspeli su da upadnu u grad. Poslednji vizantijski vladar Konstantin XI hrabro je poginuo u bici da, kao i srpski knez Lazar, ostane legenda i primer potomstvu. Cak i danas mnogi Grci smatraju utorak, dan kada je pao Carigrad, za najnesrecniji dan u nedelji. Vest o padu hiljadugodisnjeg grada i Vizantije potresla je celu Evropu. Turci su vecinu crkava u gradu pretvorili u dzamije. Dvadesetogodisnji Mehmed I dodao je svojim titulama jos jednu „kajzer-i-Rum”, odnosno rimski car.
Nakon Vizantije, sultan krece u nova osvajanja: 1459. pada Smederevo i srpska despotovina, 1461. godine sultan osvaja Trebizond u Maloj Aziji. Mehmed 1464. godine osvaja Bosnu i ubija poslednjeg bosanskog kralja Stepana Tomasevica. Zatim 1467. godine pada i Hercegovina. Jedan od razloga brzog turskog napredovanja na Balkanu, osim slabosti tamosnjih drzava, bila je i izvesna popustljivost osvajaca prema seoskom stanovnistvu i njihovoj hriscanskoj veri. Mehmed I ostavio je grckog patrijarha u Carigradu, a svim hriscanima dao je autonomiju u okviru sistema „mileta”, odnosno etnicko-verskih zajednica kojima je upravljala crkva. U ta vremena, osmanlijska drzava pokazivala je veci stepen religijske trpeljivosti nego druge zemlje u Evropi, koje su uglavnom zabranjivale ili proterivale pripadnike drugih vera.
Nekoliko puta Mehmed I pokusava da osvoji i Beograd, ali biva odbijen u zestokim bitkama. Pred kraj zivota, u zelji da potvrdi da ima ambicije rimskog cara, Mehmed pokusava da osvoji Italiju. Turci 1480. godine nakratko osvajaju Otrant, na samom kraju italijanske „cizme”, sto izaziva paniku u Rimu. Strah od Turaka je toliki da rimski papa bezi na sever Italije.
Sulejman Velicanstveni
I u narednim generacijama turska moc dalje jaca da bi vrhunac dostigla pod Mehmedovim praunukom, Sulejmanom Zakonodavcem, koga su zapadnjaci prozvali Velicanstveni (ime Sulejman odgovara jevrejskom imenu Solomon). Vladao je najduze od svih sultana, cak 46 godina (1520-1566), u vreme kad se u Zapadnoj Evropi razvija renesansni pokret. Ipak, cinilo se da su raskos i moc Sulejmanovog dvora i njegovog carstva zasenjivale sve ostale u Evropi. Turska drzava protezala se od danasnje Madjarske, na zapadu, sve do Irana i drzala je veliki deo Sredozemlja. Sulejmanove jedinice zauzele su Beograd (1521), zatim su kod Mohaca (1526) do nogu potukle ugarsku vojsku i zauzele Madjarsku, da bi 1529. i 1532. godine opsedale sam grad Bec. U Sulejmanovo vreme, Carstvo je imalo vise od 20 miliona stanovnika i bilo podeljeno u oko 200 „sandzaka” (oblasti). Istanbul, sa vise od 250.000 stanovnika, bio je najveci evropski grad, veci od Pariza i Londona, pet puta veci od Beca, deset puta od Berlina.
Sulejman I umnogome je unapredio Tursko carstvo: izgradio je mocnu flotu, razvio zakonodavstvo dopunjujuci islamsko serijatsko pravo putem „kanun-i-Osmani” (osmanlijskih kanona). Posebno je znacajan razvoj umetnosti i arhitekture pod cuvenim „neimarom” Sinanom. I danas obrise Istanbulu daju velicanstvene gradjevine koje je gradio Sinan, poput cuvene dzamije „Sulejmanije” i njenih vitkih minareta.
Sulejman I podsticao je poeziju kao i „kaligrafiju” (umetnicko pisanje) koja je u islamskoj bastini imala duboke korene. Sam sultan bavio se poezijom. Niz ljubavnih pesama posvetio je svojoj omiljenoj zeni - Hurem sultani, cije pravo ime je bilo Rokselana. Poreklom ukrajinska robinja, ova lepotica dospela je do sultanova harema, gde ju je Sulejman uzdigao cak do stepena zakonite supruge. Sultan joj je pisao:
„prestolu moje usamljene palate, bogatstvo moje, moja meseceva svetlosti, moj najtajniji prijatelju, moje postojanje, moja sultanijo, najlepsa od najlepsih... moje prolece, moj danu, moja draga ruzo, jedina koja me ne potresa u ovome svetu, zeno prekrasne kose, uvek cu te slaviti, ja, ljubavnik drhtavoga srca, sa ocima punim suza, sretan sam...”
Vremenom je Rokselana zadobila veliki uticaj, ne samo u sultanovom srcu nego i u vlasti. Nastojala je da, medju brojnim Sulejmanovim sinovima, obezbedi nasledje onima koje mu je ona rodila. Pod njenim uticajem Sulejman je pogubio svoja dva starija sina, kao i velikog vezira. Sulejman I umro je u pohodu na Austriju 1566. godine. Plaseci se nemira u vojsci i iscekujuci dolazak naslednika, veliki vezir je vise od mesec dana krio sultanovu smrt, tako sto je u sator i u sultanovu nosiljku postavio dvojnika. Tajna je otkrivena tek kada je na lice mesta stigao Sulejmanov i Rokselanin sin i naslednik - Selim II.
Opadanje Osmanskog carstva
Osmanlijska dinastija dugo nije imala mladjih grana - one su vekovima redovno „podsecane”, u najsurovijem smislu te reci. Naime, jos od vremena Mehmeda Osvajaca uveden je obicaj da se, dolaskom na vlast novog sultana, odmah pogube sva njegova braca i njihovi muski potomci. Ovo ipak nije ugrozilo opstanak same dinastije jer je svaki sultan imao brojno potomstvo.
Jedini zabelezeni izuzetak osmanskog princa koji je preziveo dolazak na vlast svoga brata, jeste povest o sinu Mehmeda Osvajaca - princu Dzemu. Dzem je, nakon poraza u borbi za vlast sa bratom Bajazitom II, uspeo da pobegne na zapad - u Italiju, gde je i umro 1495. godine. Na zapadu je ostavio i potomstvo koje je preuzelo hriscansku veru i koje postoji i danas (italijanska plemicka porodica Said). O sudbini princa Dzema trag je ostavio i Ivo Andric u svojoj „Prokletoj avliji”.
U 16. i 17. veku Osmansko carstvo vise nije raslo, iako je i dalje bilo jedna od najmocnijih evropskih sila. U pomorskoj bici kod Lepanta, 1571. godine, udruzene hriscanske snage, Venecija i Spanija, prvi put su uspele zestoko da poraze tursku vojsku. Ipak, Osmanlije ce i 1683. godine jos jednom stici pod zidine Beca da bi u velikoj bici pretrpele poraz koji ce znaciti pocetak njihovog postepenog povlacenja iz Srednje Evrope i s Balkana.
Tokom generacija osmanski vladari pokazivali su sve manje volje da se bave teskim poslom upravljanja ogromnom drzavom.
Harem je bilo mesto gde se postavljaju veziri, donose vazne politicke odluke i vodi zivot pun istocnjacke istancanosti, s ciljem da se pruzi svako culno i duhovno uzivanje samo jednom coveku - sultanu, „Alahovoj senci na zemlji”.
Na propadanje dinastije uticao je obicaj uveden od 17. veka, kojim je „ocoveceno” surovo pravilo ubijanja osmanskih princeva, tako sto su oni drzani zatvoreni u posebnim prostorijama na dvoru zvanim „kafez”. Tu bi zlosrecni princevi, kojima je bio zabranjen svaki dodir sa spoljnim svetom, opijeni hasisom, picem i prekomernom hranom, postepeno tonuli u potpunu otupelost i maloumnost. Neki medju njima bi, posle vise decenija, bivali izvuceni iz zatocenistva i proglaseni za sultane. Pretposlednji osmanski sultan Mehmed V tako je cak 30 godina ziveo zatvoren pre nego sto je proglasen za vladara.
Vladavina osmanske dinastije najzad je zavrsena u Mladoturskoj revoluciji Kemala-pase (nazvanog Ataturk) koji je preuredio tursku drzavu, proglasivsi je republikom, 1923. godine. Ironija je istorije da je poslednji osmanski sultan Mehmed VI svoje poslednje zemaljske dane proveo u izbeglistvu na zapadu Evrope - u Sanremu, gde je umro 1926. godine. Bio je toliko zaduzen da poverioci deset dana nisu dozvolili sahranu pokojnika. Danasnji, 43. po redu, poglavar osmanske porodice zove se Ertoglu Osman V.
Srbi na Osmanskom dvoru
Srbi su se vekovima srcano i hrabro borili protiv turskog carstva, ali su u pojedinim razdobljima u znatnoj meri doprineli slavi Osmanlija. Najmanje cetrnaest velikih vezira u toku istorije otomanske drzave bilo je juznoslovenskog porekla (vecinom u 16. i 17. veku). Osim njih, slavi Osmanlija doprinelo je na hiljade vezira, beglerbegova, pasa, kao i desetine hiljada obicnih vojnika hriscanskog porekla iz Bosne ili Srbije. U 15. veku bilo je toliko ovih poturcenjaka da se srpski jezik smatrao za drugi na sultanovom dvoru (nakon turskog).
Prvi turski veliki vezir srpskog porekla bio je Ahmed-pasa Hercegovic (rodjen 1456), najmladji sin znamenitog Stefana Vukcica Kosace, hercega od Svetog Save, vladara Huma. Hercegovic Ahmed (prethodno je nosio ime Stefan) koga su Turci kao decaka uzeli kao taoca, oko 1474. godine presao je u islam i ozenio se kcerkom sultana Bajazita II, Sahzadom Hundi. Bio je veliki vezir u pet navrata. Istakao se u borbama turske vojske u vreme osvajanja Egipta, gde je i umro 1517. godine. O njegovim potomcima postoje podaci sve do 1614. godine.
Medju brojnim turskim drzavnicima srpskog porekla koji su stvarali osmansku istoriju najcuveniji je bio Mehmed-pasa Sokolovic (1506-1579), jedini osmanlijski veliki vezir koji je vladao cak za vreme tri sultana. Mehmed-pasa jedan je od najznacajnijih drzavnika u celokupnoj osmanskoj istoriji.
Mehmedova zena bila je kci sultana Selima II - Esma (Ismihan) s kojom je imao tri sina i kcer. I pored visokog polozaja, Mehmed nije zaboravio svoj zavicaj i rod. Obnovio je Pecku patrijarsiju i srpskoj crkvi dao siroku autonomiju, svoje rodjake postavljao je za srpske patrijarhe (Makarije Sokolovic), a one koji su presli u islam za osmanlijske upravnike. Najznacajniji medju njima, Mustafa-pasa Sokolovic, bio je beglerbeg Ugarske, Ferhad-pasa upravljao je Bosnom i sagradio banjalucku dzamiju „Ferhadiju”.
Osmanski zetovi bili su i neki drugi veliki veziri juznoslovenskog porekla, poput Damat Rustem-pase, Damat Ibrahim-pase (16. vek) i Damat Melek Mahmut-pase (18. vek). „Damat” znaci zet na turskom, odnosno cinjenicu da su ovi veliki veziri bili ozenjeni sultanovim kcerima. Drugi veziri dostizali su najvisi polozaj kao bivsi ucitelji sultana („lala”), poput Lala Kara Mustafa-pase (16. vek) i Lala Mehmed-pase (17. vek).
Turski veziri imali su obicaj da prikrivaju svoje hriscanske korene, tako da cesto nije moguce tacno ustanoviti njihovo poreklo. Bila su to deca koja su silom skupljana u hriscanskim porodicama na Balkanu i u drugim krajevima Carstva, putem po zlu upamcenog „danka u krvi” (devsirme). Ova deca postajala su sultanovi robovi i ratnici („janicari”). Najdarovitiji medju njima obrazovani su na samom dvoru, gde su dostizali i najvise polozaje. Medjutim, koliko god da su postajali mocni, veziri i janicari hriscanskog porekla do kraja zivota ostajali bi odani vladarevi suznji, cijim zivotima i imetkom je on mogao da raspolaze u svakom trenutku.
Dusko Lopandic
link
Pleme koje je pozobalo narode
S pocetka nisu bili brojni, ali su im srcanost i uspesi u borbi pribavljali sve vise pristalica. Kao plima, kao poplava, osmanske gazije zauzimale su komad po komad Vizantije... A stigle do samog Beca...
Na pocetku bese mongolska najezda, oluja konjanika koja je kao strasni usud dolazila iz daljina Azije da tokom 13. veka promeni svet, da zatre kraljevstva, porusi gradove i rastera mnoga nomadska plemena, poput Turaka Ojguza, iz plemena Kaji. Ovi Turci, begunci iz Persije, naselise se u Malu Aziju, na granice starog i oslabljenog Vizantijskog carstva. Tu su vodili sveti rat „dzihad”, kao „gazije” - ratnici islama predvodjeni svojim vodjama, emirima. Medju tim emirima bese jedan, po imenu Osman-beg, koji usnu sledeci san: u njegove grudi spustio se mesec, a iz grudi izraste sveto drvo koje se sirilo na sve strane; ispod drveta su stajale cetiri fontane koje su predstavljale planine Kavkaz, Atlas, Taurus i Balkan; iz korena drveta izvirale su cetiri reke: Tigar, Eufrat, Dunav i Nil. Posvuda se cula molitva mujezina i cvrkut slavuja. Naokolo su svetlucali dijamanti - gradovi koji su se skupljali u prsten, a najveci medju njima bio je najcuveniji od svih - Carigrad. Osman se probudi onda kada je na ruku stavljao taj prsten. Jedan dervis koji tumaci snove prorece mu da ce njegovo potomstvo vladati svetom.
Uspon doma Osmanovog
Osmanovo pleme nije bilo brojno, ali su im srcanost i uspesi u borbi pribavljali sve vise pristalica. Kao plima, kao poplava, osmanske gazije zauzimale su komad po komad Vizantije. Zaredom padaju gradovi i tvrdjave. Osmana nasledjuje sin, beg Orhan. Osvajanja se nastavljaju. Turci iz Azije prelaze Dardanele 1354. godine i ucvrscuju se na evropskoj strani. Za Orhanom sledi Murat I, koji se prvi od Osmanlija proziva sultanom. On ce svoje sediste preseliti na Balkan, u Jedrene. Okruzice Carigrad, osvojiti Trakiju, poraziti 1371. godine veliku vojsku srpskog kralja Vukasina na Marici, upasti u Bugarsku. Nista, cini se, ne moze da se odupre brzim turskim konjanicima i njihovoj uvezbanoj stalnoj vojsci - janicarima, kakva u to feudalno doba ne postoji nigde u Evropi.
Samo se jos jedna sila na Balkanu moze suprotstaviti janicarima - srpska. Knez Lazar 1389. godine na Kosovo izvodi cvet balkanskog vitestva: ujedinjene srpske, bosanske i ugarske ratnike. „I kada je doslo do boja i nastala bitka, bila je tolika zveka i jeka da se treslo i mesto gde se ovo dogadjalo... i bi mnogo mrtvih bez broja...” Na Kosovu je Murat I izgubio zivot kao jedini turski sultan koji je ubijen na bojnom polju, ali bitku Osmanlije nisu izgubile. Muratov naslednik Bajazit I Munja s Kosova izlazi jos mocniji. Srbija postaje vazalna drzava, a Bajazit se zeni princezom Despinom (Oliverom), sestrom kneza Stefana. Sultanija Despina Bajazitu je rodila tri kceri po imenu Pasa, Malika i Oruz.
Onda se opet pojavise Mongoli, kao nova Bozija kazna. U velikoj bici kod Ankare, 1402. godine, mongolska vojska Tamerlana potpuno je razbila Turke i njihove saveznike, medju kojima se borio i Stefan Lazarevic. Sultan Bajazit bio je zarobljen i pogubljen. Tokom nekoliko decenija, cinilo se da je osmanska moc pri kraju, a Bajazitovi sinovi otimali su se o nasledstvo. Nazalost, bio je to samo privid. Vec sredinom 15. veka okolnosti su se promenile. Kod Varne na Dunavu, 1444. godine, sultan Murat II strahovito je potukao krstasku vojsku francuskih i ugarskih vitezova. Nekoliko godina kasnije, na presto je seo jedan od najvecih osmanskih sultana - Mehmed I.
Mehmed Osvajac
Mehmed, prozvan El-fatih (Osvajac), sin sultana Murata II, postao je vladar s 18 godina i odmah krenuo u osvajanje ostataka Vizantijskog carstva. Njegov savremenik Konstantin iz Ostrovice, Srbin koji je jedno vreme sluzio kao turski janicar, zapisao je da je sultan „veoma lukav, pomocu primirja prevario je koga je mogao; i o veri se malo brinuo a kad bi ga ko zbog toga korio, namah bi skocio (od njega) kao besan”.
Drugog marta 1453. godine pod zidinama vizantijskog Carigrada okupila se ogromna turska vojska od oko 100.000 vojnika, medju kojima i 20.000 janicara. Nekada najveci od evropskih gradova, Carigrad je u to doba bio svoja senka. Stitile su ga samo ogromne zidine i hrabra srca malobrojnih branilaca. Odbranu, u kojoj su pored Grka bile i strane jedinice Djenovljana i Venecijanaca, predvodio je vizantijski car Konstantin XI Paleolog. Branioci Carigrada pruzili su herojski otpor i skoro dva meseca zestoko se borili odbijajuci na desetine turskih napada, svakoga dana ponovo podizuci topovima porusene zidine.
Medju turskim trupama nalazile su se i jedinice koje je sultanu poslao njegov srpski vazal, despot Djuradj Brankovic.
Konstantin iz Ostrovice, koji je bio medju njima, napisao je da su Srbi „morali ici ka Stambolu i pomagati Turcima u osvajanju; a svakojako po nasoj pomoci nikad ne bi bio osvojen”. Srba je, u stvari, bilo na obe strane. Sam car bio je sin Jelene, kcerke srpskog velikasa Konstantina Dejanovica. Na turskoj strani, Mehmedova maceha, udovica Murata II, bila je znamenita Mara, kci despota Djurdja Brankovica, jedna od retkih turskih sultanija koja je zadrzala hriscansku veru i koju je mladi sultan Mehmed izuzetno postovao.
Dana 29. maja 1453. godine, nakon vise talasa napada, turski vojnici uspeli su da upadnu u grad. Poslednji vizantijski vladar Konstantin XI hrabro je poginuo u bici da, kao i srpski knez Lazar, ostane legenda i primer potomstvu. Cak i danas mnogi Grci smatraju utorak, dan kada je pao Carigrad, za najnesrecniji dan u nedelji. Vest o padu hiljadugodisnjeg grada i Vizantije potresla je celu Evropu. Turci su vecinu crkava u gradu pretvorili u dzamije. Dvadesetogodisnji Mehmed I dodao je svojim titulama jos jednu „kajzer-i-Rum”, odnosno rimski car.
Nakon Vizantije, sultan krece u nova osvajanja: 1459. pada Smederevo i srpska despotovina, 1461. godine sultan osvaja Trebizond u Maloj Aziji. Mehmed 1464. godine osvaja Bosnu i ubija poslednjeg bosanskog kralja Stepana Tomasevica. Zatim 1467. godine pada i Hercegovina. Jedan od razloga brzog turskog napredovanja na Balkanu, osim slabosti tamosnjih drzava, bila je i izvesna popustljivost osvajaca prema seoskom stanovnistvu i njihovoj hriscanskoj veri. Mehmed I ostavio je grckog patrijarha u Carigradu, a svim hriscanima dao je autonomiju u okviru sistema „mileta”, odnosno etnicko-verskih zajednica kojima je upravljala crkva. U ta vremena, osmanlijska drzava pokazivala je veci stepen religijske trpeljivosti nego druge zemlje u Evropi, koje su uglavnom zabranjivale ili proterivale pripadnike drugih vera.
Nekoliko puta Mehmed I pokusava da osvoji i Beograd, ali biva odbijen u zestokim bitkama. Pred kraj zivota, u zelji da potvrdi da ima ambicije rimskog cara, Mehmed pokusava da osvoji Italiju. Turci 1480. godine nakratko osvajaju Otrant, na samom kraju italijanske „cizme”, sto izaziva paniku u Rimu. Strah od Turaka je toliki da rimski papa bezi na sever Italije.
Sulejman Velicanstveni
I u narednim generacijama turska moc dalje jaca da bi vrhunac dostigla pod Mehmedovim praunukom, Sulejmanom Zakonodavcem, koga su zapadnjaci prozvali Velicanstveni (ime Sulejman odgovara jevrejskom imenu Solomon). Vladao je najduze od svih sultana, cak 46 godina (1520-1566), u vreme kad se u Zapadnoj Evropi razvija renesansni pokret. Ipak, cinilo se da su raskos i moc Sulejmanovog dvora i njegovog carstva zasenjivale sve ostale u Evropi. Turska drzava protezala se od danasnje Madjarske, na zapadu, sve do Irana i drzala je veliki deo Sredozemlja. Sulejmanove jedinice zauzele su Beograd (1521), zatim su kod Mohaca (1526) do nogu potukle ugarsku vojsku i zauzele Madjarsku, da bi 1529. i 1532. godine opsedale sam grad Bec. U Sulejmanovo vreme, Carstvo je imalo vise od 20 miliona stanovnika i bilo podeljeno u oko 200 „sandzaka” (oblasti). Istanbul, sa vise od 250.000 stanovnika, bio je najveci evropski grad, veci od Pariza i Londona, pet puta veci od Beca, deset puta od Berlina.
Sulejman I umnogome je unapredio Tursko carstvo: izgradio je mocnu flotu, razvio zakonodavstvo dopunjujuci islamsko serijatsko pravo putem „kanun-i-Osmani” (osmanlijskih kanona). Posebno je znacajan razvoj umetnosti i arhitekture pod cuvenim „neimarom” Sinanom. I danas obrise Istanbulu daju velicanstvene gradjevine koje je gradio Sinan, poput cuvene dzamije „Sulejmanije” i njenih vitkih minareta.
Sulejman I podsticao je poeziju kao i „kaligrafiju” (umetnicko pisanje) koja je u islamskoj bastini imala duboke korene. Sam sultan bavio se poezijom. Niz ljubavnih pesama posvetio je svojoj omiljenoj zeni - Hurem sultani, cije pravo ime je bilo Rokselana. Poreklom ukrajinska robinja, ova lepotica dospela je do sultanova harema, gde ju je Sulejman uzdigao cak do stepena zakonite supruge. Sultan joj je pisao:
„prestolu moje usamljene palate, bogatstvo moje, moja meseceva svetlosti, moj najtajniji prijatelju, moje postojanje, moja sultanijo, najlepsa od najlepsih... moje prolece, moj danu, moja draga ruzo, jedina koja me ne potresa u ovome svetu, zeno prekrasne kose, uvek cu te slaviti, ja, ljubavnik drhtavoga srca, sa ocima punim suza, sretan sam...”
Vremenom je Rokselana zadobila veliki uticaj, ne samo u sultanovom srcu nego i u vlasti. Nastojala je da, medju brojnim Sulejmanovim sinovima, obezbedi nasledje onima koje mu je ona rodila. Pod njenim uticajem Sulejman je pogubio svoja dva starija sina, kao i velikog vezira. Sulejman I umro je u pohodu na Austriju 1566. godine. Plaseci se nemira u vojsci i iscekujuci dolazak naslednika, veliki vezir je vise od mesec dana krio sultanovu smrt, tako sto je u sator i u sultanovu nosiljku postavio dvojnika. Tajna je otkrivena tek kada je na lice mesta stigao Sulejmanov i Rokselanin sin i naslednik - Selim II.
Opadanje Osmanskog carstva
Osmanlijska dinastija dugo nije imala mladjih grana - one su vekovima redovno „podsecane”, u najsurovijem smislu te reci. Naime, jos od vremena Mehmeda Osvajaca uveden je obicaj da se, dolaskom na vlast novog sultana, odmah pogube sva njegova braca i njihovi muski potomci. Ovo ipak nije ugrozilo opstanak same dinastije jer je svaki sultan imao brojno potomstvo.
Jedini zabelezeni izuzetak osmanskog princa koji je preziveo dolazak na vlast svoga brata, jeste povest o sinu Mehmeda Osvajaca - princu Dzemu. Dzem je, nakon poraza u borbi za vlast sa bratom Bajazitom II, uspeo da pobegne na zapad - u Italiju, gde je i umro 1495. godine. Na zapadu je ostavio i potomstvo koje je preuzelo hriscansku veru i koje postoji i danas (italijanska plemicka porodica Said). O sudbini princa Dzema trag je ostavio i Ivo Andric u svojoj „Prokletoj avliji”.
U 16. i 17. veku Osmansko carstvo vise nije raslo, iako je i dalje bilo jedna od najmocnijih evropskih sila. U pomorskoj bici kod Lepanta, 1571. godine, udruzene hriscanske snage, Venecija i Spanija, prvi put su uspele zestoko da poraze tursku vojsku. Ipak, Osmanlije ce i 1683. godine jos jednom stici pod zidine Beca da bi u velikoj bici pretrpele poraz koji ce znaciti pocetak njihovog postepenog povlacenja iz Srednje Evrope i s Balkana.
Tokom generacija osmanski vladari pokazivali su sve manje volje da se bave teskim poslom upravljanja ogromnom drzavom.
Harem je bilo mesto gde se postavljaju veziri, donose vazne politicke odluke i vodi zivot pun istocnjacke istancanosti, s ciljem da se pruzi svako culno i duhovno uzivanje samo jednom coveku - sultanu, „Alahovoj senci na zemlji”.
Na propadanje dinastije uticao je obicaj uveden od 17. veka, kojim je „ocoveceno” surovo pravilo ubijanja osmanskih princeva, tako sto su oni drzani zatvoreni u posebnim prostorijama na dvoru zvanim „kafez”. Tu bi zlosrecni princevi, kojima je bio zabranjen svaki dodir sa spoljnim svetom, opijeni hasisom, picem i prekomernom hranom, postepeno tonuli u potpunu otupelost i maloumnost. Neki medju njima bi, posle vise decenija, bivali izvuceni iz zatocenistva i proglaseni za sultane. Pretposlednji osmanski sultan Mehmed V tako je cak 30 godina ziveo zatvoren pre nego sto je proglasen za vladara.
Vladavina osmanske dinastije najzad je zavrsena u Mladoturskoj revoluciji Kemala-pase (nazvanog Ataturk) koji je preuredio tursku drzavu, proglasivsi je republikom, 1923. godine. Ironija je istorije da je poslednji osmanski sultan Mehmed VI svoje poslednje zemaljske dane proveo u izbeglistvu na zapadu Evrope - u Sanremu, gde je umro 1926. godine. Bio je toliko zaduzen da poverioci deset dana nisu dozvolili sahranu pokojnika. Danasnji, 43. po redu, poglavar osmanske porodice zove se Ertoglu Osman V.
Srbi na Osmanskom dvoru
Srbi su se vekovima srcano i hrabro borili protiv turskog carstva, ali su u pojedinim razdobljima u znatnoj meri doprineli slavi Osmanlija. Najmanje cetrnaest velikih vezira u toku istorije otomanske drzave bilo je juznoslovenskog porekla (vecinom u 16. i 17. veku). Osim njih, slavi Osmanlija doprinelo je na hiljade vezira, beglerbegova, pasa, kao i desetine hiljada obicnih vojnika hriscanskog porekla iz Bosne ili Srbije. U 15. veku bilo je toliko ovih poturcenjaka da se srpski jezik smatrao za drugi na sultanovom dvoru (nakon turskog).
Prvi turski veliki vezir srpskog porekla bio je Ahmed-pasa Hercegovic (rodjen 1456), najmladji sin znamenitog Stefana Vukcica Kosace, hercega od Svetog Save, vladara Huma. Hercegovic Ahmed (prethodno je nosio ime Stefan) koga su Turci kao decaka uzeli kao taoca, oko 1474. godine presao je u islam i ozenio se kcerkom sultana Bajazita II, Sahzadom Hundi. Bio je veliki vezir u pet navrata. Istakao se u borbama turske vojske u vreme osvajanja Egipta, gde je i umro 1517. godine. O njegovim potomcima postoje podaci sve do 1614. godine.
Medju brojnim turskim drzavnicima srpskog porekla koji su stvarali osmansku istoriju najcuveniji je bio Mehmed-pasa Sokolovic (1506-1579), jedini osmanlijski veliki vezir koji je vladao cak za vreme tri sultana. Mehmed-pasa jedan je od najznacajnijih drzavnika u celokupnoj osmanskoj istoriji.
Mehmedova zena bila je kci sultana Selima II - Esma (Ismihan) s kojom je imao tri sina i kcer. I pored visokog polozaja, Mehmed nije zaboravio svoj zavicaj i rod. Obnovio je Pecku patrijarsiju i srpskoj crkvi dao siroku autonomiju, svoje rodjake postavljao je za srpske patrijarhe (Makarije Sokolovic), a one koji su presli u islam za osmanlijske upravnike. Najznacajniji medju njima, Mustafa-pasa Sokolovic, bio je beglerbeg Ugarske, Ferhad-pasa upravljao je Bosnom i sagradio banjalucku dzamiju „Ferhadiju”.
Osmanski zetovi bili su i neki drugi veliki veziri juznoslovenskog porekla, poput Damat Rustem-pase, Damat Ibrahim-pase (16. vek) i Damat Melek Mahmut-pase (18. vek). „Damat” znaci zet na turskom, odnosno cinjenicu da su ovi veliki veziri bili ozenjeni sultanovim kcerima. Drugi veziri dostizali su najvisi polozaj kao bivsi ucitelji sultana („lala”), poput Lala Kara Mustafa-pase (16. vek) i Lala Mehmed-pase (17. vek).
Turski veziri imali su obicaj da prikrivaju svoje hriscanske korene, tako da cesto nije moguce tacno ustanoviti njihovo poreklo. Bila su to deca koja su silom skupljana u hriscanskim porodicama na Balkanu i u drugim krajevima Carstva, putem po zlu upamcenog „danka u krvi” (devsirme). Ova deca postajala su sultanovi robovi i ratnici („janicari”). Najdarovitiji medju njima obrazovani su na samom dvoru, gde su dostizali i najvise polozaje. Medjutim, koliko god da su postajali mocni, veziri i janicari hriscanskog porekla do kraja zivota ostajali bi odani vladarevi suznji, cijim zivotima i imetkom je on mogao da raspolaze u svakom trenutku.
Dusko Lopandic
link