Post by Emperor AAdmin on Oct 8, 2007 14:22:22 GMT -5
Briga o telu
Vazan je omotac duse!
Negovano, preplanulo, nauljeno, istetovirano, namirisano, prljavo, izmuceno... telo: da bi ga ulepsali ili lecili, ljudi su u proslosti svasta s njim radili. Lekari su ga podvrgavali prociscavanju ispustanjem krvi, svestenici su bic smatrali odlicnim sredstvom za dovodjenje duse u ravnotezu, za filozofe je telo bilo tek „gnusni omotac duse”... A obican svet? On je voleo da ga ukrasava
Obuceno ili nago, nagizdano, negovano ili izmuceno, ljudsko telo „putovalo” je kroz vekove odrazavajuci razne istorijske trenutke. Danas ne mozemo znati kakvo su misljenje imali nasi prapreci o sopstvenom telu, ali je sigurno da im je bilo vazno da budu lepi. Od osvita covecanstva ljudi su se ukrasavali - nosili su ogrlice i visuljke od kosti ili skoljke i prirodnim bojama iscrtavali su telo. Tim ukrasima cesto su hteli da kazu i nesto vise od pukog ulepsavanja, kao sto su bili svesni i koliko je vazno biti zdrav i jak. Na primer, tetovaza na ledjima, nogama i stopalima coveka iz Similauna, zvanog Oci, nije napravljena samo zarad lepote, vec je, kao neka vrsta akupunkture, sluzila i u terapeutske svrhe.
Ljudi su odvajkada ziveli uz domace zivotinje, pa su najcesce obolevali od parazita koji su se na njih prenosili sa stoke, ili su pak bili slabo uhranjeni. Stoga je jedan od prvih obicaja vezanih za telo bilo - sahranjivanje: ljudi sahranjuju jedni druge vec 90 hiljada godina, jos iz vremena neandertalaca. Poloziti preminulog na neko zasticeno mesto i opremiti ga osnovnim stvarima znaci, osim samog poimanja smrti, i izrazavanje postovanja prema telu.
Grcka: kult tela
Lep kao Bog: takvom cilju, sto se tice izgleda, stremili su drevni Grci, pa su svoje bogove prikazivali kao atletski gradjene lepotane. Bez obzira na razlike u filozofskom ucenju izmedju, na primer, sledbenika Platona koji je smatrao da su telo i dusa dve razlicite, odvojene celine, i Aristotelovih ucenika koji su verovali da su telo i dusa jedinstveni spoj, za stare Grke biti nalik na bogove znacilo je i moralnu obavezu. Stoga je u Sparti, Atini, Tebi i drugim gradovima drzavama bilo puno otvorenih i zatvorenih prostora za vezbanje, kao i kupatila gde je bogatiji svet odlazio da pokaze svoje lepo izvajano telo. Za ucesnike na Olimpijskim igrama nago telo namazano uljem, da bi se misici sto bolje istakli, bila je uobicajena stvar. Poliklet, cuveni vajar s Peloponeza, jos je u petom veku pre nase ere ustanovio i propisao savrsene proporcije ljudskog tela.
Rim: srediste lepote
U zdravom telu zdrav duh - cuvena je uzrecica starih Rimljana koja jasno daje do znanja kakav su stav imali prema izgledu i zdravlju. Kupanje u banjama, cista odeca i kratka negovana kosa, kao i raznovrsna ishrana, bili su cak obaveza. Briga oko tela i izgleda podsticala je i dusu jer Rimljani su smatrali da su telo i dusa neraskidiva celina. Kad narodni lekovi ne bi pomagali da se izleci telo, molitva za ozdravljenje u hramu bila je uobicajena.
U srednjem veku telo je smatrano potpuno odvojenim od duse, te je sve sto je bilo u vezi s telom smatrano prljavim, ponizavajucim, nimalo vrednim brige i lecenja. Ovakva nacela nametala je, podrazumeva se, crkva, ali su ona u dugim vekovima ratovanja, epidemija i osvajanja nasla pogodno tlo. Sva culna zadovoljstva bila su kaznjavana, a jedino je dusa zasluzivala atribut lepote i mogla da dospe u raj. Papa Grgur Veliki proglasio je telo „gnusnim omotacem duse”, a seksualni odnosi izmedju muza i zene nedeljom morali su se ispastati narednih sedam dana postom na hlebu i vodi.
Da bi suzbili culne zelje, ljudi su ispod odece nosili kaiseve sa siljcima od kojih su po telu nastajale rane. Trpeci bol, mislili su da ce se na taj nacin lakse pribliziti Bogu. Neki su se, opet, javno bicevali u vreme verskih svetkovina da bi okajali svoje i tudje grehe. Osim toga, na bolest se tokom srednjeg veka gledalo kao na boziju kaznu, pa se malo ko trudio da pronadje lekove: uglavnom su to bili talismani poput zuba od vuka ili rastvori s mineralnim solima, dragim kamenjem ili zlatom i srebrom izmrvljenim u prah. Koristili su se i zacini, na primer, biber: izazivanje snaznog kijanja smatralo se izvanredno korisnim za zdravlje.
Svest o potrebi da se covek zastiti od bolesti i povede vise racuna o higijeni pocela je da sazreva izmedju 12. i 16. veka. Napisane su knjige, Reginen Sanitatis, sa savetima o higijeni, ishrani, zastiti od bolesti. Na primer: „Ako hoces da sacuvas zdravlje, cesto peri ruke. Pranje ruku posle obroka prociscava te i cini vid jasnijim.”
Povratak prljavstini
Nazalost, 1348. godine velika epidemija kuge pokosila je polovinu evropskog stanovnistva i potpuno promenila stav ljudi prema sopstvenom telu. Poverovali su da se ova bolest prenosi vazduhom i u organizam prodire kroz pore na kozi. Shodno toj logici i voda, posebno topla, olaksavala je prodor bolesti, pa je kupanje u naredna tri veka bilo proglaseno kao opasno po zdravlje. Lekari nisu preporucivali pranje tela, a kad bi neko s vremena na vreme to morao da ucini, nekoliko dana trebalo je da se odmara u krevetu.
Poznato je da se Luj cIV, kralj Sunce (1638-1715), okupao samo jednom u zivotu, 1665. godine, sto znaci da kupanje nije bilo pitanje bogatstva ili siromastva. U to vreme bio je obicaj da se tek rodjena deca okupaju i pospu olovnim pepelom pomesanim s vinom kako bi im se zapusile pore, a zatim cvrsto stegnu u povoje. Vaske, buve i stenice bile su verni pratioci ljudi, a buduci da je stepen znanja iz medicine bio takav da su se sve bolesti lecile ispustanjem krvi i klistiranjem, ove napasti smatrane su dobrodoslim. U danasnje vreme 75 klistira bilo bi previse cak i za citav zivot, dok je za kardinala Riseljea to bio godisnji obicaj.
Prvi pravi lekovi
Od 1700. godine ljudi su, bar oni na zapadu, ponovo poceli da se brinu o cistoci i peru. Evropa je bila preplavljena sifilisom, te se s razlogom posumnjalo da je necistoca intimnih delova tela glavni uzrok ove zarazne bolesti. Kao sastavni deo kupatila u modu je usao bide. Na svim drustvenim nivoima zavladao je stav da ljudi imaju prava i na seks i na hranu.
Nauka i medicina pocele su da objasnjavaju pojave koje su do tada bile nerazjasnjene, a pojavile su se i vakcine i lekovi koji su uticali na zivot ljudi. I moda i obicaji prilagodili su se novom nacinu zivota, te je to vreme bilo obelezeno velikim promenama.
Ali, od 19. veka telo je ponovo trebalo kriti i pokrivati, a ono suprotnog pola nesto sto ne treba zeleti. Lekari su smatrali da je sperma veoma dragocena tecnost, dakle nesto sto ne treba rasipati. Preterano vodjenje ljubavi moglo je, kako se verovalo, da ugrozi i samu sposobnost reprodukcije i napretka drustva, te je onaj koji bi se time preterano bavio bio umoran i nepodoban da doprinese ekonomskom razvitku.
Ovakva ubedjenja, rasprostranjena najvise u Engleskoj za vreme vladavine kraljice Viktorije, dovela su do takvih preterivanja da je svaki tracak zenstvenosti morao da bude sakriven: i noge od stolova zaklanjale su se od pogleda dugackim carsavima, piletina se sluzila bez bataka, a odeca krojila tako da prikrije obline.
Pocetkom 20. veka obicaji su se ponovo izmenili: i muskarci i zene poceli su polako da se „skidaju”, prvo pod izgovorom kupanja na plazi, a onda i da bi se pokazali pred drugima. Danas je fizicki izgled osnova privlacnosti medju polovima i preostaje nam samo da biramo prema onome sto jasno vidimo.
A tu su i mesta gde se sve moze popraviti: gimnasticke sale, teretane, plasticni hirurzi, dijetolozi... Telo coveka treceg milenijuma njegovo je vlasnistvo i s njim moze da radi sta hoce. Ali, on je ipak zarobljenik i to modnih pravila koja traze vitkost, misicavost, preplanulost, mladolikost, kojima se robuje na drugi nacin: opsednutoscu da se takav bude cak i kad priroda nije uradila bas sve kako sloboda oblacenja i ponasanja iziskuju, sto znaci mukotrpne dijete, svakodnevno vezbanje i izdvajanje novca za kozmetiku, masere, frizere.
Z. M.
link
Vazan je omotac duse!
Negovano, preplanulo, nauljeno, istetovirano, namirisano, prljavo, izmuceno... telo: da bi ga ulepsali ili lecili, ljudi su u proslosti svasta s njim radili. Lekari su ga podvrgavali prociscavanju ispustanjem krvi, svestenici su bic smatrali odlicnim sredstvom za dovodjenje duse u ravnotezu, za filozofe je telo bilo tek „gnusni omotac duse”... A obican svet? On je voleo da ga ukrasava
Obuceno ili nago, nagizdano, negovano ili izmuceno, ljudsko telo „putovalo” je kroz vekove odrazavajuci razne istorijske trenutke. Danas ne mozemo znati kakvo su misljenje imali nasi prapreci o sopstvenom telu, ali je sigurno da im je bilo vazno da budu lepi. Od osvita covecanstva ljudi su se ukrasavali - nosili su ogrlice i visuljke od kosti ili skoljke i prirodnim bojama iscrtavali su telo. Tim ukrasima cesto su hteli da kazu i nesto vise od pukog ulepsavanja, kao sto su bili svesni i koliko je vazno biti zdrav i jak. Na primer, tetovaza na ledjima, nogama i stopalima coveka iz Similauna, zvanog Oci, nije napravljena samo zarad lepote, vec je, kao neka vrsta akupunkture, sluzila i u terapeutske svrhe.
Ljudi su odvajkada ziveli uz domace zivotinje, pa su najcesce obolevali od parazita koji su se na njih prenosili sa stoke, ili su pak bili slabo uhranjeni. Stoga je jedan od prvih obicaja vezanih za telo bilo - sahranjivanje: ljudi sahranjuju jedni druge vec 90 hiljada godina, jos iz vremena neandertalaca. Poloziti preminulog na neko zasticeno mesto i opremiti ga osnovnim stvarima znaci, osim samog poimanja smrti, i izrazavanje postovanja prema telu.
Grcka: kult tela
Lep kao Bog: takvom cilju, sto se tice izgleda, stremili su drevni Grci, pa su svoje bogove prikazivali kao atletski gradjene lepotane. Bez obzira na razlike u filozofskom ucenju izmedju, na primer, sledbenika Platona koji je smatrao da su telo i dusa dve razlicite, odvojene celine, i Aristotelovih ucenika koji su verovali da su telo i dusa jedinstveni spoj, za stare Grke biti nalik na bogove znacilo je i moralnu obavezu. Stoga je u Sparti, Atini, Tebi i drugim gradovima drzavama bilo puno otvorenih i zatvorenih prostora za vezbanje, kao i kupatila gde je bogatiji svet odlazio da pokaze svoje lepo izvajano telo. Za ucesnike na Olimpijskim igrama nago telo namazano uljem, da bi se misici sto bolje istakli, bila je uobicajena stvar. Poliklet, cuveni vajar s Peloponeza, jos je u petom veku pre nase ere ustanovio i propisao savrsene proporcije ljudskog tela.
Rim: srediste lepote
U zdravom telu zdrav duh - cuvena je uzrecica starih Rimljana koja jasno daje do znanja kakav su stav imali prema izgledu i zdravlju. Kupanje u banjama, cista odeca i kratka negovana kosa, kao i raznovrsna ishrana, bili su cak obaveza. Briga oko tela i izgleda podsticala je i dusu jer Rimljani su smatrali da su telo i dusa neraskidiva celina. Kad narodni lekovi ne bi pomagali da se izleci telo, molitva za ozdravljenje u hramu bila je uobicajena.
U srednjem veku telo je smatrano potpuno odvojenim od duse, te je sve sto je bilo u vezi s telom smatrano prljavim, ponizavajucim, nimalo vrednim brige i lecenja. Ovakva nacela nametala je, podrazumeva se, crkva, ali su ona u dugim vekovima ratovanja, epidemija i osvajanja nasla pogodno tlo. Sva culna zadovoljstva bila su kaznjavana, a jedino je dusa zasluzivala atribut lepote i mogla da dospe u raj. Papa Grgur Veliki proglasio je telo „gnusnim omotacem duse”, a seksualni odnosi izmedju muza i zene nedeljom morali su se ispastati narednih sedam dana postom na hlebu i vodi.
Da bi suzbili culne zelje, ljudi su ispod odece nosili kaiseve sa siljcima od kojih su po telu nastajale rane. Trpeci bol, mislili su da ce se na taj nacin lakse pribliziti Bogu. Neki su se, opet, javno bicevali u vreme verskih svetkovina da bi okajali svoje i tudje grehe. Osim toga, na bolest se tokom srednjeg veka gledalo kao na boziju kaznu, pa se malo ko trudio da pronadje lekove: uglavnom su to bili talismani poput zuba od vuka ili rastvori s mineralnim solima, dragim kamenjem ili zlatom i srebrom izmrvljenim u prah. Koristili su se i zacini, na primer, biber: izazivanje snaznog kijanja smatralo se izvanredno korisnim za zdravlje.
Svest o potrebi da se covek zastiti od bolesti i povede vise racuna o higijeni pocela je da sazreva izmedju 12. i 16. veka. Napisane su knjige, Reginen Sanitatis, sa savetima o higijeni, ishrani, zastiti od bolesti. Na primer: „Ako hoces da sacuvas zdravlje, cesto peri ruke. Pranje ruku posle obroka prociscava te i cini vid jasnijim.”
Povratak prljavstini
Nazalost, 1348. godine velika epidemija kuge pokosila je polovinu evropskog stanovnistva i potpuno promenila stav ljudi prema sopstvenom telu. Poverovali su da se ova bolest prenosi vazduhom i u organizam prodire kroz pore na kozi. Shodno toj logici i voda, posebno topla, olaksavala je prodor bolesti, pa je kupanje u naredna tri veka bilo proglaseno kao opasno po zdravlje. Lekari nisu preporucivali pranje tela, a kad bi neko s vremena na vreme to morao da ucini, nekoliko dana trebalo je da se odmara u krevetu.
Poznato je da se Luj cIV, kralj Sunce (1638-1715), okupao samo jednom u zivotu, 1665. godine, sto znaci da kupanje nije bilo pitanje bogatstva ili siromastva. U to vreme bio je obicaj da se tek rodjena deca okupaju i pospu olovnim pepelom pomesanim s vinom kako bi im se zapusile pore, a zatim cvrsto stegnu u povoje. Vaske, buve i stenice bile su verni pratioci ljudi, a buduci da je stepen znanja iz medicine bio takav da su se sve bolesti lecile ispustanjem krvi i klistiranjem, ove napasti smatrane su dobrodoslim. U danasnje vreme 75 klistira bilo bi previse cak i za citav zivot, dok je za kardinala Riseljea to bio godisnji obicaj.
Prvi pravi lekovi
Od 1700. godine ljudi su, bar oni na zapadu, ponovo poceli da se brinu o cistoci i peru. Evropa je bila preplavljena sifilisom, te se s razlogom posumnjalo da je necistoca intimnih delova tela glavni uzrok ove zarazne bolesti. Kao sastavni deo kupatila u modu je usao bide. Na svim drustvenim nivoima zavladao je stav da ljudi imaju prava i na seks i na hranu.
Nauka i medicina pocele su da objasnjavaju pojave koje su do tada bile nerazjasnjene, a pojavile su se i vakcine i lekovi koji su uticali na zivot ljudi. I moda i obicaji prilagodili su se novom nacinu zivota, te je to vreme bilo obelezeno velikim promenama.
Ali, od 19. veka telo je ponovo trebalo kriti i pokrivati, a ono suprotnog pola nesto sto ne treba zeleti. Lekari su smatrali da je sperma veoma dragocena tecnost, dakle nesto sto ne treba rasipati. Preterano vodjenje ljubavi moglo je, kako se verovalo, da ugrozi i samu sposobnost reprodukcije i napretka drustva, te je onaj koji bi se time preterano bavio bio umoran i nepodoban da doprinese ekonomskom razvitku.
Ovakva ubedjenja, rasprostranjena najvise u Engleskoj za vreme vladavine kraljice Viktorije, dovela su do takvih preterivanja da je svaki tracak zenstvenosti morao da bude sakriven: i noge od stolova zaklanjale su se od pogleda dugackim carsavima, piletina se sluzila bez bataka, a odeca krojila tako da prikrije obline.
Pocetkom 20. veka obicaji su se ponovo izmenili: i muskarci i zene poceli su polako da se „skidaju”, prvo pod izgovorom kupanja na plazi, a onda i da bi se pokazali pred drugima. Danas je fizicki izgled osnova privlacnosti medju polovima i preostaje nam samo da biramo prema onome sto jasno vidimo.
A tu su i mesta gde se sve moze popraviti: gimnasticke sale, teretane, plasticni hirurzi, dijetolozi... Telo coveka treceg milenijuma njegovo je vlasnistvo i s njim moze da radi sta hoce. Ali, on je ipak zarobljenik i to modnih pravila koja traze vitkost, misicavost, preplanulost, mladolikost, kojima se robuje na drugi nacin: opsednutoscu da se takav bude cak i kad priroda nije uradila bas sve kako sloboda oblacenja i ponasanja iziskuju, sto znaci mukotrpne dijete, svakodnevno vezbanje i izdvajanje novca za kozmetiku, masere, frizere.
Z. M.
link