Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 18:23:44 GMT -5
Zabavnikov istorijski zabavnik
Prica o beogradskim Jevrejima
„Pored srdacnih duhovnih veza sto ih Jevrejin gaji prema starodrevnom Beogradu, on nosi u sebi uverenje da moze srecno ziveti i napredovati samo u sredini naprednog, kulturnog i srecnog stanovnistva Beograda”, pisao je u svojoj knjizi 1926. godine beogradski rabin Ignjat Slang.
Pre osamdeset godina u centru Beograda, u Kosmajskoj ulici, uz dostojnu svecanost, osvecena je jevrejska bogomolja - sinagoga, inace hram askenaskog obreda. Ovim povodom nedavno je ponovo objavljen reprint jedne zanimljive istorijske knjige iz iste, 1926, godine - „Jevreji u Beogradu” iz pera Ignjata Slanga, beogradskog rabina koji je stradao u logoru na Banjici 1942. godine.
Kao marljivi istrazivac i sakupljac podataka o proslosti beogradskih Jevreja, rabin Ignjat Slang u svojoj knjizi zabelezio je, izmedju ostalog, i sledece:
Nova sinagoga
„Na dan 15. juna 1924. godine polozen je na svecan nacin kamen-temeljac novoj opstinskoj zgradi u prisustvu Kraljevog i Vladinih izaslanika u Kosmajskoj ulici broj 19. Ova svecanost bila je veoma impozantna. Kralj i Kraljica (misli se na kralja Aleksandra Karadjordjevica i kraljicu Mariju) koji su onda boravili na Bledu, obecavsi da ce licno prisustvovati svecanom osvecenju Hrama, potpisali su svojerucno povelju, napisanu na pergamentu, i ovlastili svoga izaslanika da je polozi u Njihovo ime u temelj zgrade. Mesto za sinagogu poklonila je Opstina Grada Beograda, a projekat zgrade izradio je mladi arhitekt Milan Slang. Prvog novembra 1925. godine primila je opstina jedan deo zgrade na upotrebu, a svecano osvecenje zgrade obavice se u leto 1926. godine, kada ce unutrasnje uredjenje i ukrasenje Hrama biti gotovi. Taj monumentalni dom staje preko tri miliona dinara, suma koja je usla delom iz zavestanja imanja Hermana i Hane Flajser u ulici Milosa Velikog broj 85, a delom od priloga clanova opstine, pojedinih bratskih opstina i darodavaoca u celoj Kraljevini. Vredno je pomena da je prilican broj Srba pravoslavne vere u znak prijateljstva i paznje prema svojim sugradjanima Jevrejima, doprineo omogucenju podizanja Doma, prilozima u novcu i materijalu...”
Devetnaest godina ranije, 10. maja 1907. godine, hronicar Ignjat Slang belezi da su beogradski Jevreji bili ponosni kada je kralj licno (Petar I) polozio temelj za novu sinagogu Bet Israel u ulici Cara Urosa. „Bili su srecni kada je Kralj odlikovao novu zastavu jevrejskog pevackog drustva prilikom proslave dvadesetpetogodisnjice plodnog i uspesnog rada ordenom Svetog Save i tom prilikom culi srdacne cestitke i reci hrabrenja milog Kralja; a njihovo odusevljenje dostiglo je vrhunac na dan 17. septembra 1908. godine, kada je Kralj sa m prisustvovao osvecenju nove sinagoge”, pise rabin.
Nazalost, beogradska sinagoga sefardskog obreda Bet Israel srusena je za vreme bombardovanja, aprila 1941. godine.
U Slangovoj knjizi opisane su mnoge pojedinosti koje slikovito govore o povezanosti i prijateljstvu Jevreja koji su ziveli u Beogradu i samih Beogradjana, ali i teske trenutke koje su cesto zajedno dozivljavali i prezivljavali. Jer, zla vremena, nazalost, cesto su budila i netrpeljivost... Na kraju knjige Slang filozofski, gotovo prorocki, zakljucuje ono cega smo i sami svedoci:
„Pored srdacnih duhovnih veza sto ih Jevrejin gaji prema starodrevnom Beogradu, on nosi u sebi uverenje da moze srecno ziveti i napredovati samo u sredini naprednog, kulturnog i srecnog stanovnistva Beograda.”
Ne zna se tacno kada su Jevreji poceli da naseljavaju utvrdjenje koje je potom postalo Beograd. Kao svojevrsni trag moze da posluzi jedan obicaj vezan za uverenje da su Jevreji na mestu naseg grada ziveli od prastarih vremena. Naime, jevrejsko predanje kaze da je Beograd kao utvrdjenje postojao jos za vreme stare jevrejske drzave, pre nase ere, te da im je poznat vec iz tog doba. Za to se vezuje vazan obred koji se ponavlja svake godine o svetkovini Purima. Tom prilikom u sinagogama se cita Knjiga o Esteri, ali samo za stanovnistvo onih gradova koji su postojali za vreme stare jevrejske drzave.
Izvesno je da se Beograd u vezi sa Jevrejima prvi put pominje oko 950. godine. Potom 1205. godine povodom nedomacinskog ponasanja madjarskog kralja Andreje II (Andrasa II), poznatog raspikuce i njegovog stava prema trgovcima Jevrejima.
Dorcol, jevrejska cetvrt
U svojoj knjizi rabin Slang opisuje burne vekove koje su potom zajedno proveli Beogradjani i Jevreji. Pominje se njihov dolazak na Balkan posle izgona iz Spanije, zatim tezak polozaj Jevreja pod vlascu austrijske carevine, ali i blagonaklon stav Milosa Obrenovica prema pripadnicima jevrejske vere. I tako stizemo do 19. veka: u Beogradu je tada postojala jevrejska cetvrt na Dorcolu koja je obuhvatala nekadasnje ulice Jevrejsku, Mojsijevu, Solunsku, deo Ulice princa Eugena sa poprecnim ulicicama. Po spoljasnjosti, svedoci rabin Slang, jevrejske kuce nisu se ni po cemu razlikovale od ostalih turskih kuca, ali su u njihovim dvoristima, gde je stanovalo po vise porodica, vladali primerna cistoca i red. A za cistocu se obicno starala domacica i zenska celjad. U jevrejskom delu grada bilo je stalnih radnji sa cepencima na ulici za bakaline i trgovce, a zanatlije i starinari redovno su jutrom iznosili robu na ulicu, a uvece je vracali u stan. Zbog toga su ulice u beogradskoj jevrejskoj cetvrti bile uvek pune ljudi i u njima bi tek nocu zavladao mir.
Secanje Zuke Dzumhura
Sezdesetih godina 19. veka Dorcol je prestao da bude srediste trgovine, pa su se pojedini jevrejski trgovci preselili iznad Dusanove ulice, ka danasnjem Trgu Republike. Cesto su uzimali stanove pod kiriju. Na primer, za menjacke radnje (sarafe) znalo se da su pocetkom 19. veka bile oko Kalemegdana i u Vasinoj ulici.
Sefardi su polovinom 19. veka podigli svoju skolsku zgradu u Solunskoj ulici... Djaci su je pohadjali sve do pocetka Drugog svetskog rata kada je u Beogradu ponovo nastupilo doba zla. Posebno za beogradske Jevreje. O tome postoji jos jedno svedocanstvo, redovi Zuke Dzumhura, jednog od najuglednijih novinara u dosadasnjoj istoriji „Politike”:
„Biljezim ove redove bojeci se da sam jedan od rijetkih zivih svjedoka toga davnog dogadjaja u Beogradu. Moj najblizi rodjak Abdulah Hadzic, imam beogradske Bajrakli dzamije, bio je tesko bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju, pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (cini mi se cetvrtog) 1944. godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tuznoj svecanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.
Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.
Nikada necu zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorcolu, na moje drage skolske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeca, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i ucene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji ucio higijenu, matematiku, njemacki jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, isao na utakmice i na djacke igranke…
Podsjetilo me je i podsjeca i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u ciju sam kucu u Jovanovoj ulici na Dorcolu cesto sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u nasu kucu pored beogradske Bajrakli dzamije. Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani, i Jevreji i Cincari, i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala…
Eh, ti „mali Avrami” Zaka Konfina pomenuti prije cetrdeset ljeta, i danas zive u meni”.
Mirjana Ognjanovic
link
Prica o beogradskim Jevrejima
„Pored srdacnih duhovnih veza sto ih Jevrejin gaji prema starodrevnom Beogradu, on nosi u sebi uverenje da moze srecno ziveti i napredovati samo u sredini naprednog, kulturnog i srecnog stanovnistva Beograda”, pisao je u svojoj knjizi 1926. godine beogradski rabin Ignjat Slang.
Pre osamdeset godina u centru Beograda, u Kosmajskoj ulici, uz dostojnu svecanost, osvecena je jevrejska bogomolja - sinagoga, inace hram askenaskog obreda. Ovim povodom nedavno je ponovo objavljen reprint jedne zanimljive istorijske knjige iz iste, 1926, godine - „Jevreji u Beogradu” iz pera Ignjata Slanga, beogradskog rabina koji je stradao u logoru na Banjici 1942. godine.
Kao marljivi istrazivac i sakupljac podataka o proslosti beogradskih Jevreja, rabin Ignjat Slang u svojoj knjizi zabelezio je, izmedju ostalog, i sledece:
Nova sinagoga
„Na dan 15. juna 1924. godine polozen je na svecan nacin kamen-temeljac novoj opstinskoj zgradi u prisustvu Kraljevog i Vladinih izaslanika u Kosmajskoj ulici broj 19. Ova svecanost bila je veoma impozantna. Kralj i Kraljica (misli se na kralja Aleksandra Karadjordjevica i kraljicu Mariju) koji su onda boravili na Bledu, obecavsi da ce licno prisustvovati svecanom osvecenju Hrama, potpisali su svojerucno povelju, napisanu na pergamentu, i ovlastili svoga izaslanika da je polozi u Njihovo ime u temelj zgrade. Mesto za sinagogu poklonila je Opstina Grada Beograda, a projekat zgrade izradio je mladi arhitekt Milan Slang. Prvog novembra 1925. godine primila je opstina jedan deo zgrade na upotrebu, a svecano osvecenje zgrade obavice se u leto 1926. godine, kada ce unutrasnje uredjenje i ukrasenje Hrama biti gotovi. Taj monumentalni dom staje preko tri miliona dinara, suma koja je usla delom iz zavestanja imanja Hermana i Hane Flajser u ulici Milosa Velikog broj 85, a delom od priloga clanova opstine, pojedinih bratskih opstina i darodavaoca u celoj Kraljevini. Vredno je pomena da je prilican broj Srba pravoslavne vere u znak prijateljstva i paznje prema svojim sugradjanima Jevrejima, doprineo omogucenju podizanja Doma, prilozima u novcu i materijalu...”
Devetnaest godina ranije, 10. maja 1907. godine, hronicar Ignjat Slang belezi da su beogradski Jevreji bili ponosni kada je kralj licno (Petar I) polozio temelj za novu sinagogu Bet Israel u ulici Cara Urosa. „Bili su srecni kada je Kralj odlikovao novu zastavu jevrejskog pevackog drustva prilikom proslave dvadesetpetogodisnjice plodnog i uspesnog rada ordenom Svetog Save i tom prilikom culi srdacne cestitke i reci hrabrenja milog Kralja; a njihovo odusevljenje dostiglo je vrhunac na dan 17. septembra 1908. godine, kada je Kralj sa m prisustvovao osvecenju nove sinagoge”, pise rabin.
Nazalost, beogradska sinagoga sefardskog obreda Bet Israel srusena je za vreme bombardovanja, aprila 1941. godine.
U Slangovoj knjizi opisane su mnoge pojedinosti koje slikovito govore o povezanosti i prijateljstvu Jevreja koji su ziveli u Beogradu i samih Beogradjana, ali i teske trenutke koje su cesto zajedno dozivljavali i prezivljavali. Jer, zla vremena, nazalost, cesto su budila i netrpeljivost... Na kraju knjige Slang filozofski, gotovo prorocki, zakljucuje ono cega smo i sami svedoci:
„Pored srdacnih duhovnih veza sto ih Jevrejin gaji prema starodrevnom Beogradu, on nosi u sebi uverenje da moze srecno ziveti i napredovati samo u sredini naprednog, kulturnog i srecnog stanovnistva Beograda.”
Ne zna se tacno kada su Jevreji poceli da naseljavaju utvrdjenje koje je potom postalo Beograd. Kao svojevrsni trag moze da posluzi jedan obicaj vezan za uverenje da su Jevreji na mestu naseg grada ziveli od prastarih vremena. Naime, jevrejsko predanje kaze da je Beograd kao utvrdjenje postojao jos za vreme stare jevrejske drzave, pre nase ere, te da im je poznat vec iz tog doba. Za to se vezuje vazan obred koji se ponavlja svake godine o svetkovini Purima. Tom prilikom u sinagogama se cita Knjiga o Esteri, ali samo za stanovnistvo onih gradova koji su postojali za vreme stare jevrejske drzave.
Izvesno je da se Beograd u vezi sa Jevrejima prvi put pominje oko 950. godine. Potom 1205. godine povodom nedomacinskog ponasanja madjarskog kralja Andreje II (Andrasa II), poznatog raspikuce i njegovog stava prema trgovcima Jevrejima.
Dorcol, jevrejska cetvrt
U svojoj knjizi rabin Slang opisuje burne vekove koje su potom zajedno proveli Beogradjani i Jevreji. Pominje se njihov dolazak na Balkan posle izgona iz Spanije, zatim tezak polozaj Jevreja pod vlascu austrijske carevine, ali i blagonaklon stav Milosa Obrenovica prema pripadnicima jevrejske vere. I tako stizemo do 19. veka: u Beogradu je tada postojala jevrejska cetvrt na Dorcolu koja je obuhvatala nekadasnje ulice Jevrejsku, Mojsijevu, Solunsku, deo Ulice princa Eugena sa poprecnim ulicicama. Po spoljasnjosti, svedoci rabin Slang, jevrejske kuce nisu se ni po cemu razlikovale od ostalih turskih kuca, ali su u njihovim dvoristima, gde je stanovalo po vise porodica, vladali primerna cistoca i red. A za cistocu se obicno starala domacica i zenska celjad. U jevrejskom delu grada bilo je stalnih radnji sa cepencima na ulici za bakaline i trgovce, a zanatlije i starinari redovno su jutrom iznosili robu na ulicu, a uvece je vracali u stan. Zbog toga su ulice u beogradskoj jevrejskoj cetvrti bile uvek pune ljudi i u njima bi tek nocu zavladao mir.
Secanje Zuke Dzumhura
Sezdesetih godina 19. veka Dorcol je prestao da bude srediste trgovine, pa su se pojedini jevrejski trgovci preselili iznad Dusanove ulice, ka danasnjem Trgu Republike. Cesto su uzimali stanove pod kiriju. Na primer, za menjacke radnje (sarafe) znalo se da su pocetkom 19. veka bile oko Kalemegdana i u Vasinoj ulici.
Sefardi su polovinom 19. veka podigli svoju skolsku zgradu u Solunskoj ulici... Djaci su je pohadjali sve do pocetka Drugog svetskog rata kada je u Beogradu ponovo nastupilo doba zla. Posebno za beogradske Jevreje. O tome postoji jos jedno svedocanstvo, redovi Zuke Dzumhura, jednog od najuglednijih novinara u dosadasnjoj istoriji „Politike”:
„Biljezim ove redove bojeci se da sam jedan od rijetkih zivih svjedoka toga davnog dogadjaja u Beogradu. Moj najblizi rodjak Abdulah Hadzic, imam beogradske Bajrakli dzamije, bio je tesko bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju, pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (cini mi se cetvrtog) 1944. godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tuznoj svecanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.
Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.
Nikada necu zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorcolu, na moje drage skolske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeca, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i ucene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji ucio higijenu, matematiku, njemacki jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, isao na utakmice i na djacke igranke…
Podsjetilo me je i podsjeca i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u ciju sam kucu u Jovanovoj ulici na Dorcolu cesto sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u nasu kucu pored beogradske Bajrakli dzamije. Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani, i Jevreji i Cincari, i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala…
Eh, ti „mali Avrami” Zaka Konfina pomenuti prije cetrdeset ljeta, i danas zive u meni”.
Mirjana Ognjanovic
link