Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:19:14 GMT -5
Cuvene evropske dinastije - porodica Vindzor
Nemci na dvoru kralja Artura
Zanimljivo je da je veci broj clanova porodice Karadjordjevic na neformalnom spisku potencijalnih naslednika britanske krune. Izmedju 510 zivih potomaka kraljice Viktorije (sa spiska su izuzeti katolici ili oni koji su bili ozenjeni katolicima), clanovi porodice Karadjordjevic zauzimaju od 91. do 102. mesta
Danas u Evropi postoji deset naslednih monarhija (kraljevina ili knezevina), ali je britanska kraljica Elizabeta II od Vindzora, koja je ove godine napunila osam decenija zivota, ipak poseban monarh. Ova posebnost ne proizlazi iz cinjenice da je britanska vladarska porodica starija od ostalih (to i nije slucaj), niti zato sto su Englezi vise nego drugi narodi vezani za svoju monarhiju. Posebnost pre svega potice od cinjenice da je kraljica Elizabeta neka vrsta „supervladara”. Naime, ona nije samo monarh Velike Britanije, nego isto tako formalni sef jos petnaest drugih medjunarodno priznatih i nezavisnih drzava. Elizabeta je tako kraljica Barbadosa, kraljica Kanade, kraljica Australije, pa Novog Zelanda, kao i Jamajke, Grenade, Papua Nove Gvineje i tako redom... Sve te zemlje stampaju svoje marke, novac, izdaju povelje, objavljuju ukaze u ime i sa likom kraljice Elizabete II, dok njihovi visoki duznosnici, poput sudija i drugih, podnose zakletvu sefu drzave - kraljici. Zbog ove cinjenice britanska kraljica drzi jedan nesvakidasnji rekord. Ona je, naime, osoba ciji se lik najvise u istoriji civilizacije pojavljivao na novcanicama i markama brojnih zemalja.
Poput starih Rimljana, Britanci su imali jedan poseban dar - da narodi sa kojima su ratovali i koje su okupirali postanu potom njihovi saveznici i prijatelji. Nakon raspada Britanske imperije stvorena je tako Britanska zajednica naroda - Komonvelt (CoomonÞealth) - u koju su „udruzene” nezavisne zemlje koje povezuje isti jezik (engleski), kao i kolonijalna proslost. Britanski Komonvelt danas obuhvata ukupno 53 nezavisne drzave. Sve clanice Komonvelta sacuvale su odredjenu simbolicnu vezu s britanskim monarhom koji nosi i formalnu titulu sefa Komonvelta. Neke clanice Komonvelta odlucile su da postanu republike, poput Indije, Pakistana, Juzne Afrike, Rodezije - Zimbabvea i mnogih drugih bivsih britanskih kolonija u Aziji i Africi. S druge strane, neke od bivsih kolonija i dalje su monarhije, a formalni sef drzave im je britanski monarh. U tim zemljama kraljica, naravno, nema nikakvu stvarnu nego samo simbolicnu vlast. Ona „vlada” preko generalnih guvernera, koje predlazu vlade ili parlamenti svake od tih drzava, pa je, u sustini, suverenitet u potpunosti prenesen na narode pomenutih nezavisnih drzava.
Medjutim, formalna personalna „unija” izmedju sesnaest razlicitih drzava ponekad dovodi britanskog vladara do cudnih i besmislenih situacija. Tako se tokom nekoliko dana 1939. godine desilo da je engleski kralj Dzordz VI istovremeno bio i u ratu (u svojstvu monarha Velike Britanije) i u miru (u svojstvu kralja Kanade) sa Nemackom.
Kada je 1947. godine izbio rat izmedju Indije i Pakistana, Dzordz VI, tada jos formalni monarh obe drzave, bio je teorijski u ratu sa samim sobom. A kada su 1983. godine SAD i neke karipske drzavice napale i okupirale malu ostrvsku drzavu Grenadu, britanska kraljica Elizabeta II formalno-pravno nasla se u cak trostrukoj ulozi: bila je istovremeno vrhovni vladar napadnute zemlje (kraljica Grenade), suveren nekih od zemalja napadaca (karipske drzave ostrva poput Jamajke, Barbadosa, Sen Lusije…), ali i vladar pojedinih zemalja koje su osudile celu akciju (Velika Britanija, Belize)!
Engleski vladar - sef crkve
Jos u necemu kraljica Elizabeta II je jedinstven monarh, ali u ovom slucaju samo u Engleskoj. Naime, kraljica je po funkciji i Vrhovni upravnik Engleske crkve i zastitnik vere, odnosno sef Anglikanske crkve. Drugim recima, britanska kraljica igra formalno ulogu koja je slicna (iako ne i ista) onoj koju u katolickoj crkvi ima papa: ona postavlja visoke svestenike (Anglikanske) crkve - episkope. Ova uloga engleskog monarha potice jos iz 16. veka - iz doba verskih sporova izmedju katolika i protestanata - kada je kralj Henri VIII Tjudor samog sebe odredio za sefa crkve jer mu je smetalo mesanje rimskog pape u njegove bracne veze (Henri se zenio sest puta).
U 17. i 18. veku u Evropi je bilo znacajnije da se zna vera ili stalez nekog coveka nego nacija, odnosno etnicka grupa kojoj je pripadao. U doba vladara englesko-skotske dinastije Stjuart, tokom 17. veka, u zestokim sukobima izmedju monarha i Parlamenta, koji su prerasli u verske sukobe, postepeno se ucvrstilo pravilo da britanski vladari obavezno moraju biti protestantske vere, odnosno, pripadati Anglikanskoj crkvi. Porodica Stjuart nije imala mnogo srece niti spretnosti da vlada Engleskom. Kralj Carls I pogubljen je 1649. godine nakon izgubljenog rata sa svojim Parlamentom. Njegov unuk Dzejms II spasao je glavu, ali je izgubio presto i bio proteran iz Engleske 1688. godine.
Najvaznija odluka kojom se i danas odredjuje pravo na britanski presto donesena je 1701. godine. Nosi naziv „Akt o utvrdjivanju nasledja” (Act of Settlemet). Odluka ima dvostruki znacaj. Njom je, kao prvo, utvrdjeno da pravo na nasledje prestola u Engleskoj (Velikoj Britaniji) odredjuje Parlament, a ne monarh. Drugo, njome je predvidjeno da englesku krunu moze nositi samo osoba protestantske vere i da niko ko je katolicke vere, ili ko bi bio (ili je ikada bio) u braku sa osobom katolicke vere, ne moze naslediti krunu.
Tako se desilo da, kada je 1714. godine umrla kraljica Ana Stjuart (protestantska kci proteranog kralja Dzejmsa II), koja nije imala potomke, za engleskog kralja bude izabran njen najblizi rodjak protestantske vere - Dzordz I (nemacki vojvoda Georg od Brunsvik-Lineburga - Hanovera). Dzordz od Hanovera u tom trenutku bio je tek 55. po redu medju mogucim naslednicima britanske krune! Nasledje na britanski presto zasnivao je preko svoje bake Elizabete (majcine majke), koja je bila kci engleskog kralja Dzejmsa I Stjuarta.
Medjutim, ostalih 54 blizih naslednika krune (ukljucujuci i muske clanove dinastije Stjuart), bili su katolicke vere. I dan-danas, prema zakonu o nasledju engleske krune, suprug britanskog monarha teoretski moze pripadati bilo kojoj veri (hindu, musliman, pravoslavni) - osim katolicke! Tako je suprug sadasnje engleske kraljice, princ Filip, pre vencanja 1947. godine, kao clan grcke vladarske porodice pripadao pravoslavnoj crkvi.
Za pristalice svrgnutih Stjuarta (oni su nazvani „jakoviti”, prema imenu poslednjeg kralja iz kuce Stjuart - Jakova/Dzejmsa), britanski vladari kuca Hanover, kao i svi njihovi naslednici do danas, obicni su uzurpatori na britanskom prestolu. Zbog toga i danas postoji alternativni, jakovitski red nasledja za britanski presto, prema kom bi zakoniti vladar Velike Britanije danas u teoriji bio Franc II (Frensis), princ od Vitelsbaha i vojvoda Bavarske (rodjen 1933).
Porodica Hanover
Porodica Hanover, od koje preko kraljice Viktorije potice danasnja kraljevska kuca, vladala je Velikom Britanijom u vreme njene najvece moci - tokom 18. i 19. veka. U to vreme Velika Britanija postala je vodeca industrijska sila i politicki je vladala svetom.
Kraljevi iz kuce Hanover imali su dovoljno mudrosti da se, za razliku od prethodnika iz porodice Stjuart, ne mesaju suvise u vrsenje stvarne vlasti koja je pripadala Parlamentu, odnosno Vladi na celu sa njenim predsednikom. U Britaniji je u ta vremena nastao izraz da „kralj (formalno) vlada, ali ne upravlja”, sto je sustina pojma ustavne monarhije, kao sistema u kome je stvarna vlast vladara strogo ogranicena ustavnim pravilima. Ovakav nacin vlasti sprovodio je prvi vladar iz kuce Hanover - Dzordz I koji se, iako potcenjivan, pokazao kao mudar vladar jer je svojim potomcima osigurao britansku krunu.
Dzordz I jedva da je znao engleski kada je u 54. godini nasledio englesku krunu. Njegov sin i naslednik Dzordz II bio je poslednji britanski monarh koji je licno vodio trupe u jednoj bici (bitka kod Detingema, 1743. godine). Tek treci vladar iz kuce Hanover - Dzordz III - rodio se u Engleskoj. Vec od vladavine Dzordza III Hanoverskog, britanski vladari sustinski nisu u mogucnosti da uticu na izbor premijera i vlade. Ova cinjenica verovatno je postedela britansku kraljevsku kucu potresa kroz koje su, u 19. i 20. veku, prosle gotovo sve evropske monarhije (revolucije, smenjivanje vladara...). Englezi su, naime, svojim vladarima skidali glave jos u 17. veku, tako da su u novije doba takav obicaj smatrali za „necivilizovan i varvarski”.
Uticaj nemackog porekla u ovoj dinastiji bio je jak sve do kraljice Viktorije, od cijeg vremena britanski vladari vise nisu vladali kraljevinom Hanover. Ipak, okruzenje, prostor, jezik i ljudi sa kojima raste, uticu na neku osobu i njegove osobine mnogo vise nego sama genetika i poreklo. Tako su se i vladari iz kuce Hanover, iz generacije u generaciju, sve vise ponasali kao Englezi - kako po dobrim, tako i po onim losim stranama. Uz prakticnosti i zdrav razum, pojedini vladari postajali su istovremeno i sve veci ekscentrici.
Kralj Dzordz III „Ludi”, kao i jos neki clanovi dinastije bolovali su od retke bolesti „porfirija”, koja je izazivala ludilo. Vladavina Dzordza IV posebno je zapamcena po raznim porodicnim, finansijskim i politickim skandalima, tako da je popularnost kraljevske porodice u engleskom drustvu bila na veoma niskom nivou kada je 1837. godine na presto dosla necaka kraljeva Dzordza IV i Vilijama IV - Viktorija.
Kraljica Viktorija
Kraljica Viktorija je, u izvesnom smislu, prvi savremeni vladar Velike Britanije. Povratila je ugled britanske monarhije dajuci joj pecat ustanove koja je stub obicajnih drustvenih i porodicnih vrednosti. Dok su njeni hanoverski prethodnici na prestolu imali bezbroj ljubavnica i vanbracne dece, Viktorija je bila uzor moralnosti. Vladala je duze od bilo kog drugog britanskog monarha - 63 godine (od 1837. do 1901. godine). To je mozda najvise i doprinelo njenoj kasnijoj popularnosti u britanskom drustvu jer se na neki nacin jos za zivota pretvorila u nacionalnu „ustanovu”.
Viktorija je postala kraljica sa samo 18 godina. Udala se za nemackog princa Alberta od Saks-Koburg-Gote i imala je skladan brak, sto nije bio cest slucaj u vladarskim porodicama. Obicaj da mlada nosi belu vencanicu nastao je nakon vencanja Alberta i Viktorije (ranije su vencanice bile raznih boja). U braku je rodjeno devetoro dece.
Nazalost, Albert je rano umro (u 43. godini), ostavivsi kraljicu da ga dozivotno zali. Nakon Albertove smrti, Viktorija nikada nije skinula crninu. Svaki dan cetrdeset godina nakon suprugove smrti, naredjivala je da se Albertova odeca iznese i stavi na njegov krevet u kraljevskom dvorcu u Vindzoru.
Tokom „viktorijanske epohe”, Britanija je bila najmocnija vojna i ekonomska sila na svetu. Viktorija je 1876. godine proglasena i za caricu Indije, kako bi bila „ravna” svojim carskim rodjacima u Nemackoj, Rusiji i Austriji. Medju znacajnim novinama tog vremena, treba pomenuti i uvodjenje zeleznickog saobracaja i pojavu prve postanske marke. Jedna verzija ove prve marke sa Viktorijinim likom, danas je pravo bogatstvo. U Britaniji je doslo i do porasta stanovnistva, a zapamceno je i da su cene bile stabilne.
Viktorija je sa 39 godina vec postala baka i nazvana „baka Evrope” - sva njena deca vencana su po evropskim kraljevskim kucama i imala je ukupno 43 unucadi u velikom broju evropskih vladarskih i plemickih porodica. Njeni unuci bili su i nemacki car (Vilhelm II), kao i poslednja ruska carica (Aleksandra). Njen stil ostavio je neizbrisiv pecat i na nacin ponasanja i vladanja ostalih evropskih monarhija.
Na danasnjoj listi potencijalnih naslednika britanskog prestola cak 510 osoba potice od kraljice Viktorije. Medju sadasnjim evropskim monarsima, njeni potomci su, pored engleske kraljice, i kraljevi Norveske, Svedske i Spanije, kraljica Danske, bivsi kraljevi Grcke i Rumunije, kao i sefovi bivsih vladarskih porodica Srbije (princ prestolonaslednik Aleksandar Karadjordjevic), Rusije, Nemacke, Pruske, Hanovera, Hesena i Badena.
Od Saks-Koburg-Gote do porodice Vindzor
Tokom 20. veka Ujedinjenim kraljevstvom Velike Britanije i Irske vladala su dva Edvarda (Viktorijin sin Edvard VII i njegov unuk Edvard VIII) i dva Dzordza (sin Edvarda VII - Dzordz V i njegov sin Dzordz VI), i, najzad, Elizabeta II (kci Dzordza VI). Jedini izuzetak u nasledjivanju prestola desio se u vreme Edvarda VIII koji je zrtvovao presto za ljubav. Resio je da se ozeni obicnom gradjankom iz SAD, uz to vec dva puta razvedenom zenom - Valis Simpson. Nakon Edvardove abdikacije, na prestolu ga je zamenio brat Dzordz VI.
Iako u Velikoj Britaniji vecina ustanova i danas pociva na dugorocnom nasledju i ima duboke istorijske korene, to se ne moze reci za samo ime engleske kraljevske porodice - Vindzor, koje je relativno novo. Naime, ime Vindzor (prema nazivu kraljevske rezidencije) u toku Prvog svetskog rata uzeo je kralj Dzordz V (unuk kraljice Viktorije), da bi se izbeglo nemacko ime porodice Saks-Koburg-Gota (Britanija je tada vodila krvav rat sa Nemackim carstvom). Kraljica Elizabeta II je ukazom iz 1952. godine objavila da se ubuduce ime kraljevske porodice vise nece menjati, drugim recima da ce ono ostati Vindzor, bez obzira na ime i poreklo kraljicinog muza.
Muz danasnje britanske kraljice Elizabete II Filip Maunbaten, vojvoda od Edinburga (rodjen 1921. godine), potice iz grcke vladarske porodice danskog porekla (Oldenburg). Clanovi ove porodice su od 1863. do 1974. godine bili grcki kraljevi, a istoj porodici pripadali su i ruski carevi, kao i danski, norveski i svedski kraljevi. Deda princa Filipa (po ocu Andreju) bio je grcki kralj Djordje I (vladao 1863-1913. godine).
Srpski princevi medju naslednicima britanske krune
Srpska vladarska porodica Karadjordjevic u bliskom je srodstvu sa britanskim Vindzorima. Poslednji jugoslovenski kralj Petar II bio je prapraunuk kraljice Viktorije, posredstvom svoje majke kraljice Marije Hoencolern. Marija je bila unuka Viktorijinog sina Alfreda, vojvode od Edinburga, preko njegove kceri, rumunske kraljice Marije.
Kraljica Elizabeta II je kuma sadasnjem sefu kuce Karadjordjevic, princu Aleksandru (rodjenom 1945. godine), koji je rodjen u Londonu. Princ Aleksandar je ne samo preko oca, nego i preko majke, grcke princeze Aleksandre, dvostruki potomak u petoj generaciji kraljice Viktorije (Aleksandra potice od najstarije kraljicine kcerke koja je takodje nosila ime Viktorija).
Zanimljivo je da je veci broj clanova porodice Karadjordjevic na neformalnom spisku potencijalnih naslednika britanske krune. Izmedju 510 zivih potomaka kraljice Viktorije (sa spiska su izuzeti katolici ili oni koji su bili ozenjeni katolicima), clanovi porodice Karadjordjevic zauzimaju od 91. do 102. mesta. Prvi po poretku (na 91. mestu) je najstariji sin princa Aleksandra Karadjordjevica - Petar (rodjen 1980. godine), a na poslednjem - 102. mestu - je princeza Marija Tatjana Karadjordjevic.
Dusko Lopandic
link
Nemci na dvoru kralja Artura
Zanimljivo je da je veci broj clanova porodice Karadjordjevic na neformalnom spisku potencijalnih naslednika britanske krune. Izmedju 510 zivih potomaka kraljice Viktorije (sa spiska su izuzeti katolici ili oni koji su bili ozenjeni katolicima), clanovi porodice Karadjordjevic zauzimaju od 91. do 102. mesta
Danas u Evropi postoji deset naslednih monarhija (kraljevina ili knezevina), ali je britanska kraljica Elizabeta II od Vindzora, koja je ove godine napunila osam decenija zivota, ipak poseban monarh. Ova posebnost ne proizlazi iz cinjenice da je britanska vladarska porodica starija od ostalih (to i nije slucaj), niti zato sto su Englezi vise nego drugi narodi vezani za svoju monarhiju. Posebnost pre svega potice od cinjenice da je kraljica Elizabeta neka vrsta „supervladara”. Naime, ona nije samo monarh Velike Britanije, nego isto tako formalni sef jos petnaest drugih medjunarodno priznatih i nezavisnih drzava. Elizabeta je tako kraljica Barbadosa, kraljica Kanade, kraljica Australije, pa Novog Zelanda, kao i Jamajke, Grenade, Papua Nove Gvineje i tako redom... Sve te zemlje stampaju svoje marke, novac, izdaju povelje, objavljuju ukaze u ime i sa likom kraljice Elizabete II, dok njihovi visoki duznosnici, poput sudija i drugih, podnose zakletvu sefu drzave - kraljici. Zbog ove cinjenice britanska kraljica drzi jedan nesvakidasnji rekord. Ona je, naime, osoba ciji se lik najvise u istoriji civilizacije pojavljivao na novcanicama i markama brojnih zemalja.
Poput starih Rimljana, Britanci su imali jedan poseban dar - da narodi sa kojima su ratovali i koje su okupirali postanu potom njihovi saveznici i prijatelji. Nakon raspada Britanske imperije stvorena je tako Britanska zajednica naroda - Komonvelt (CoomonÞealth) - u koju su „udruzene” nezavisne zemlje koje povezuje isti jezik (engleski), kao i kolonijalna proslost. Britanski Komonvelt danas obuhvata ukupno 53 nezavisne drzave. Sve clanice Komonvelta sacuvale su odredjenu simbolicnu vezu s britanskim monarhom koji nosi i formalnu titulu sefa Komonvelta. Neke clanice Komonvelta odlucile su da postanu republike, poput Indije, Pakistana, Juzne Afrike, Rodezije - Zimbabvea i mnogih drugih bivsih britanskih kolonija u Aziji i Africi. S druge strane, neke od bivsih kolonija i dalje su monarhije, a formalni sef drzave im je britanski monarh. U tim zemljama kraljica, naravno, nema nikakvu stvarnu nego samo simbolicnu vlast. Ona „vlada” preko generalnih guvernera, koje predlazu vlade ili parlamenti svake od tih drzava, pa je, u sustini, suverenitet u potpunosti prenesen na narode pomenutih nezavisnih drzava.
Medjutim, formalna personalna „unija” izmedju sesnaest razlicitih drzava ponekad dovodi britanskog vladara do cudnih i besmislenih situacija. Tako se tokom nekoliko dana 1939. godine desilo da je engleski kralj Dzordz VI istovremeno bio i u ratu (u svojstvu monarha Velike Britanije) i u miru (u svojstvu kralja Kanade) sa Nemackom.
Kada je 1947. godine izbio rat izmedju Indije i Pakistana, Dzordz VI, tada jos formalni monarh obe drzave, bio je teorijski u ratu sa samim sobom. A kada su 1983. godine SAD i neke karipske drzavice napale i okupirale malu ostrvsku drzavu Grenadu, britanska kraljica Elizabeta II formalno-pravno nasla se u cak trostrukoj ulozi: bila je istovremeno vrhovni vladar napadnute zemlje (kraljica Grenade), suveren nekih od zemalja napadaca (karipske drzave ostrva poput Jamajke, Barbadosa, Sen Lusije…), ali i vladar pojedinih zemalja koje su osudile celu akciju (Velika Britanija, Belize)!
Engleski vladar - sef crkve
Jos u necemu kraljica Elizabeta II je jedinstven monarh, ali u ovom slucaju samo u Engleskoj. Naime, kraljica je po funkciji i Vrhovni upravnik Engleske crkve i zastitnik vere, odnosno sef Anglikanske crkve. Drugim recima, britanska kraljica igra formalno ulogu koja je slicna (iako ne i ista) onoj koju u katolickoj crkvi ima papa: ona postavlja visoke svestenike (Anglikanske) crkve - episkope. Ova uloga engleskog monarha potice jos iz 16. veka - iz doba verskih sporova izmedju katolika i protestanata - kada je kralj Henri VIII Tjudor samog sebe odredio za sefa crkve jer mu je smetalo mesanje rimskog pape u njegove bracne veze (Henri se zenio sest puta).
U 17. i 18. veku u Evropi je bilo znacajnije da se zna vera ili stalez nekog coveka nego nacija, odnosno etnicka grupa kojoj je pripadao. U doba vladara englesko-skotske dinastije Stjuart, tokom 17. veka, u zestokim sukobima izmedju monarha i Parlamenta, koji su prerasli u verske sukobe, postepeno se ucvrstilo pravilo da britanski vladari obavezno moraju biti protestantske vere, odnosno, pripadati Anglikanskoj crkvi. Porodica Stjuart nije imala mnogo srece niti spretnosti da vlada Engleskom. Kralj Carls I pogubljen je 1649. godine nakon izgubljenog rata sa svojim Parlamentom. Njegov unuk Dzejms II spasao je glavu, ali je izgubio presto i bio proteran iz Engleske 1688. godine.
Najvaznija odluka kojom se i danas odredjuje pravo na britanski presto donesena je 1701. godine. Nosi naziv „Akt o utvrdjivanju nasledja” (Act of Settlemet). Odluka ima dvostruki znacaj. Njom je, kao prvo, utvrdjeno da pravo na nasledje prestola u Engleskoj (Velikoj Britaniji) odredjuje Parlament, a ne monarh. Drugo, njome je predvidjeno da englesku krunu moze nositi samo osoba protestantske vere i da niko ko je katolicke vere, ili ko bi bio (ili je ikada bio) u braku sa osobom katolicke vere, ne moze naslediti krunu.
Tako se desilo da, kada je 1714. godine umrla kraljica Ana Stjuart (protestantska kci proteranog kralja Dzejmsa II), koja nije imala potomke, za engleskog kralja bude izabran njen najblizi rodjak protestantske vere - Dzordz I (nemacki vojvoda Georg od Brunsvik-Lineburga - Hanovera). Dzordz od Hanovera u tom trenutku bio je tek 55. po redu medju mogucim naslednicima britanske krune! Nasledje na britanski presto zasnivao je preko svoje bake Elizabete (majcine majke), koja je bila kci engleskog kralja Dzejmsa I Stjuarta.
Medjutim, ostalih 54 blizih naslednika krune (ukljucujuci i muske clanove dinastije Stjuart), bili su katolicke vere. I dan-danas, prema zakonu o nasledju engleske krune, suprug britanskog monarha teoretski moze pripadati bilo kojoj veri (hindu, musliman, pravoslavni) - osim katolicke! Tako je suprug sadasnje engleske kraljice, princ Filip, pre vencanja 1947. godine, kao clan grcke vladarske porodice pripadao pravoslavnoj crkvi.
Za pristalice svrgnutih Stjuarta (oni su nazvani „jakoviti”, prema imenu poslednjeg kralja iz kuce Stjuart - Jakova/Dzejmsa), britanski vladari kuca Hanover, kao i svi njihovi naslednici do danas, obicni su uzurpatori na britanskom prestolu. Zbog toga i danas postoji alternativni, jakovitski red nasledja za britanski presto, prema kom bi zakoniti vladar Velike Britanije danas u teoriji bio Franc II (Frensis), princ od Vitelsbaha i vojvoda Bavarske (rodjen 1933).
Porodica Hanover
Porodica Hanover, od koje preko kraljice Viktorije potice danasnja kraljevska kuca, vladala je Velikom Britanijom u vreme njene najvece moci - tokom 18. i 19. veka. U to vreme Velika Britanija postala je vodeca industrijska sila i politicki je vladala svetom.
Kraljevi iz kuce Hanover imali su dovoljno mudrosti da se, za razliku od prethodnika iz porodice Stjuart, ne mesaju suvise u vrsenje stvarne vlasti koja je pripadala Parlamentu, odnosno Vladi na celu sa njenim predsednikom. U Britaniji je u ta vremena nastao izraz da „kralj (formalno) vlada, ali ne upravlja”, sto je sustina pojma ustavne monarhije, kao sistema u kome je stvarna vlast vladara strogo ogranicena ustavnim pravilima. Ovakav nacin vlasti sprovodio je prvi vladar iz kuce Hanover - Dzordz I koji se, iako potcenjivan, pokazao kao mudar vladar jer je svojim potomcima osigurao britansku krunu.
Dzordz I jedva da je znao engleski kada je u 54. godini nasledio englesku krunu. Njegov sin i naslednik Dzordz II bio je poslednji britanski monarh koji je licno vodio trupe u jednoj bici (bitka kod Detingema, 1743. godine). Tek treci vladar iz kuce Hanover - Dzordz III - rodio se u Engleskoj. Vec od vladavine Dzordza III Hanoverskog, britanski vladari sustinski nisu u mogucnosti da uticu na izbor premijera i vlade. Ova cinjenica verovatno je postedela britansku kraljevsku kucu potresa kroz koje su, u 19. i 20. veku, prosle gotovo sve evropske monarhije (revolucije, smenjivanje vladara...). Englezi su, naime, svojim vladarima skidali glave jos u 17. veku, tako da su u novije doba takav obicaj smatrali za „necivilizovan i varvarski”.
Uticaj nemackog porekla u ovoj dinastiji bio je jak sve do kraljice Viktorije, od cijeg vremena britanski vladari vise nisu vladali kraljevinom Hanover. Ipak, okruzenje, prostor, jezik i ljudi sa kojima raste, uticu na neku osobu i njegove osobine mnogo vise nego sama genetika i poreklo. Tako su se i vladari iz kuce Hanover, iz generacije u generaciju, sve vise ponasali kao Englezi - kako po dobrim, tako i po onim losim stranama. Uz prakticnosti i zdrav razum, pojedini vladari postajali su istovremeno i sve veci ekscentrici.
Kralj Dzordz III „Ludi”, kao i jos neki clanovi dinastije bolovali su od retke bolesti „porfirija”, koja je izazivala ludilo. Vladavina Dzordza IV posebno je zapamcena po raznim porodicnim, finansijskim i politickim skandalima, tako da je popularnost kraljevske porodice u engleskom drustvu bila na veoma niskom nivou kada je 1837. godine na presto dosla necaka kraljeva Dzordza IV i Vilijama IV - Viktorija.
Kraljica Viktorija
Kraljica Viktorija je, u izvesnom smislu, prvi savremeni vladar Velike Britanije. Povratila je ugled britanske monarhije dajuci joj pecat ustanove koja je stub obicajnih drustvenih i porodicnih vrednosti. Dok su njeni hanoverski prethodnici na prestolu imali bezbroj ljubavnica i vanbracne dece, Viktorija je bila uzor moralnosti. Vladala je duze od bilo kog drugog britanskog monarha - 63 godine (od 1837. do 1901. godine). To je mozda najvise i doprinelo njenoj kasnijoj popularnosti u britanskom drustvu jer se na neki nacin jos za zivota pretvorila u nacionalnu „ustanovu”.
Viktorija je postala kraljica sa samo 18 godina. Udala se za nemackog princa Alberta od Saks-Koburg-Gote i imala je skladan brak, sto nije bio cest slucaj u vladarskim porodicama. Obicaj da mlada nosi belu vencanicu nastao je nakon vencanja Alberta i Viktorije (ranije su vencanice bile raznih boja). U braku je rodjeno devetoro dece.
Nazalost, Albert je rano umro (u 43. godini), ostavivsi kraljicu da ga dozivotno zali. Nakon Albertove smrti, Viktorija nikada nije skinula crninu. Svaki dan cetrdeset godina nakon suprugove smrti, naredjivala je da se Albertova odeca iznese i stavi na njegov krevet u kraljevskom dvorcu u Vindzoru.
Tokom „viktorijanske epohe”, Britanija je bila najmocnija vojna i ekonomska sila na svetu. Viktorija je 1876. godine proglasena i za caricu Indije, kako bi bila „ravna” svojim carskim rodjacima u Nemackoj, Rusiji i Austriji. Medju znacajnim novinama tog vremena, treba pomenuti i uvodjenje zeleznickog saobracaja i pojavu prve postanske marke. Jedna verzija ove prve marke sa Viktorijinim likom, danas je pravo bogatstvo. U Britaniji je doslo i do porasta stanovnistva, a zapamceno je i da su cene bile stabilne.
Viktorija je sa 39 godina vec postala baka i nazvana „baka Evrope” - sva njena deca vencana su po evropskim kraljevskim kucama i imala je ukupno 43 unucadi u velikom broju evropskih vladarskih i plemickih porodica. Njeni unuci bili su i nemacki car (Vilhelm II), kao i poslednja ruska carica (Aleksandra). Njen stil ostavio je neizbrisiv pecat i na nacin ponasanja i vladanja ostalih evropskih monarhija.
Na danasnjoj listi potencijalnih naslednika britanskog prestola cak 510 osoba potice od kraljice Viktorije. Medju sadasnjim evropskim monarsima, njeni potomci su, pored engleske kraljice, i kraljevi Norveske, Svedske i Spanije, kraljica Danske, bivsi kraljevi Grcke i Rumunije, kao i sefovi bivsih vladarskih porodica Srbije (princ prestolonaslednik Aleksandar Karadjordjevic), Rusije, Nemacke, Pruske, Hanovera, Hesena i Badena.
Od Saks-Koburg-Gote do porodice Vindzor
Tokom 20. veka Ujedinjenim kraljevstvom Velike Britanije i Irske vladala su dva Edvarda (Viktorijin sin Edvard VII i njegov unuk Edvard VIII) i dva Dzordza (sin Edvarda VII - Dzordz V i njegov sin Dzordz VI), i, najzad, Elizabeta II (kci Dzordza VI). Jedini izuzetak u nasledjivanju prestola desio se u vreme Edvarda VIII koji je zrtvovao presto za ljubav. Resio je da se ozeni obicnom gradjankom iz SAD, uz to vec dva puta razvedenom zenom - Valis Simpson. Nakon Edvardove abdikacije, na prestolu ga je zamenio brat Dzordz VI.
Iako u Velikoj Britaniji vecina ustanova i danas pociva na dugorocnom nasledju i ima duboke istorijske korene, to se ne moze reci za samo ime engleske kraljevske porodice - Vindzor, koje je relativno novo. Naime, ime Vindzor (prema nazivu kraljevske rezidencije) u toku Prvog svetskog rata uzeo je kralj Dzordz V (unuk kraljice Viktorije), da bi se izbeglo nemacko ime porodice Saks-Koburg-Gota (Britanija je tada vodila krvav rat sa Nemackim carstvom). Kraljica Elizabeta II je ukazom iz 1952. godine objavila da se ubuduce ime kraljevske porodice vise nece menjati, drugim recima da ce ono ostati Vindzor, bez obzira na ime i poreklo kraljicinog muza.
Muz danasnje britanske kraljice Elizabete II Filip Maunbaten, vojvoda od Edinburga (rodjen 1921. godine), potice iz grcke vladarske porodice danskog porekla (Oldenburg). Clanovi ove porodice su od 1863. do 1974. godine bili grcki kraljevi, a istoj porodici pripadali su i ruski carevi, kao i danski, norveski i svedski kraljevi. Deda princa Filipa (po ocu Andreju) bio je grcki kralj Djordje I (vladao 1863-1913. godine).
Srpski princevi medju naslednicima britanske krune
Srpska vladarska porodica Karadjordjevic u bliskom je srodstvu sa britanskim Vindzorima. Poslednji jugoslovenski kralj Petar II bio je prapraunuk kraljice Viktorije, posredstvom svoje majke kraljice Marije Hoencolern. Marija je bila unuka Viktorijinog sina Alfreda, vojvode od Edinburga, preko njegove kceri, rumunske kraljice Marije.
Kraljica Elizabeta II je kuma sadasnjem sefu kuce Karadjordjevic, princu Aleksandru (rodjenom 1945. godine), koji je rodjen u Londonu. Princ Aleksandar je ne samo preko oca, nego i preko majke, grcke princeze Aleksandre, dvostruki potomak u petoj generaciji kraljice Viktorije (Aleksandra potice od najstarije kraljicine kcerke koja je takodje nosila ime Viktorija).
Zanimljivo je da je veci broj clanova porodice Karadjordjevic na neformalnom spisku potencijalnih naslednika britanske krune. Izmedju 510 zivih potomaka kraljice Viktorije (sa spiska su izuzeti katolici ili oni koji su bili ozenjeni katolicima), clanovi porodice Karadjordjevic zauzimaju od 91. do 102. mesta. Prvi po poretku (na 91. mestu) je najstariji sin princa Aleksandra Karadjordjevica - Petar (rodjen 1980. godine), a na poslednjem - 102. mestu - je princeza Marija Tatjana Karadjordjevic.
Dusko Lopandic
link