|
Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:23:35 GMT -5
Zasto se kaze... PonedeljakDan po nedelji Nazivi ponedeljka u indoevropskim jezicima mogu se, prema znacenju, svrstati u sledece grupe: „dan Meseca”, „drugi dan sedmice”, „dan (koji sledi neposredno) posle nedelje”, „prvi dan sedmice”, „pocetak sedmice”. U planetarnoj sedmici ponedeljkom je vladao Mesec. Otuda se ovaj dan u latinskom zvao dizs Lúnae, sto je bilo prevedenica retkog i danas potpuno zaboravljenog grckog naziva heméra Selénes „dan Meseca”. Gotovo svi romanski jezici nasledili su latinski naziv, pa je tako ponedeljak u francuskom lundi, u italijanskom lunedm, u spanskom lunes, u rumunskom lúni i tako dalje. Imenica luna postoji i u slovenskim jezicima. U nekima je to uobicajena rec za Mesec kao nebesko telo, na primer u slovenackom, bugarskom i ruskom, a kod nas se ona u znacenju „mesec, mesecina” srece samo u poeziji, kao, recimo, u stihovima Alekse Santica: Ja cu milovati svilu njene kose, Uz bistru fontanu pri srebrenoj luni. Iako na prvi pogled izgleda da je slovenska rec pozajmljena iz latinskog, to nije tako. Ove dve reci jesu srodne, ali su se svaka za sebe samostalno razvile iz zajednickog drevnog, indoevropskog korena koji je imao znacenje „svetliti”. Kada su Germani od Rimljana preuzeli planetarnu sedmicu, zamenili su latinsko Luna domacim nazivom za Mesec (u staroengleskom, na primer, to je bila rec muna, danasnje moon), pa otuda nazivi kao englesko Monday, nemacko Montag, svedsko mendag, dansko i norvesko mandag, holandsko maandag. Planetarni naziv ponedeljka javlja se i u indijskim jezicima, gde je ovaj dan takodje „dan Meseca”. Stari Grci umesto planetarnih naziva dana vrlo su rano uveli numericke (brojcane), pa je tako ponedeljak postao deutéra sabbbton „drugi dan sedmice”, danas samo deutéra. Ovakvo imenovanje ponedeljka postoji i u iranskim jezicima, kao na primer u persijskom dosaýmbe, obrazovanom od do „dva” i saýmbe „subota”. Slovenski nazivi ponedeljka imaju znacenje „dan (koji sledi neposredno) posle nedelje”. Svi sadrze prefiks po- „posle” i osnovu imenice nedelj(a), ali se medjusobno razlikuju po sufiksima. Tako imamo srpsko ponedeljak (i ponedeljnik), slovenacko ponedeljek, poljsko poniedzialek, slovacko pondelok, ukrajinsko ponelilok, belorusko panFlzelak, makedonsko i bugarsko ponelelnik, rusko ponelelmnik, cesko pondmln, gornjoluzicko pundzzela, donjoluzicko ponjezzele. Ali, to nije i jedina razlika. Ponedeljak je, naime, dan koji se u verovanjima raznih slovenskih naroda razlicito vrednuje. Dok je za Juzne Slovene to najpovoljniji dan u nedelji, kada treba zapoceti velike i vazne poslove (oranje, sejanje, zetvu, kopanje temelja za kucu) ili krenuti na put, dotle Zapadni i Istocni Sloveni smatraju ponedeljak najnesrecnijim danom sedmice. Slovaci su ga, na primer, zvali „jalov dan” i nastojali da tog dana nista ne sade, pa cak ni hleb nisu pekli. U Ukrajini ponedeljkom nisu pripremali kvas plaseci se da ce se zbog toga neko iz porodice udaviti. A Srbi i Bugari, u skladu sa svojim pozitivnim vrednovanjem ponedeljka, verovali su da deca zaceta tog dana sticu narocitu pamet i zdravlje, kao i da su ljudi rodjeni u ponedeljak srecni. Ponedeljak kao „prvi dan sedmice” javlja se u litavskom i letonskom jeziku, na primer litavsko pirmgdienis, koje predstavlja slozenicu od pmrmas „prvi” i diena „dan”. Gotovo istovetno imenovanje postoji u osetskom jeziku, gde je ponedeljak „pocetak sedmice”. Marta Bjeletic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:23:31 GMT -5
Utorak.
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:25:02 GMT -5
Zasto se kaze... SredaSredina sedmice Sreda se u indoevropskim jezicima oznacava kao „dan Hermesa / Merkura / Odina”, „cetvrti dan sedmice”, „sredina sedmice” i „treci dan sedmice”. Planetarni nazivi srede korisceni su u grckom i latinskom, a danas se javljaju u romanskim (osim portugalskog), germanskim (osim savremenog knjizevnog nemackog) i nekim keltskim jezicima, u sanskritu, hindu jeziku i albanskom. Prvobitni grcki naziv Hermou hemera „Hermesov dan” nije bio u opstoj upotrebi pa nije ni sacuvan u jeziku. Latinski naziv diks Mercurii „Merkurov dan” preuzela je vecina romanskih jezika, pa otuda francusko mercredi (od poznolatinskog Mercuri dies), italijansko mercoledm, spansko miйrcoles, rumunsko miйrcuri. Germanski pandan grckog Hermesa i rimskog Merkura bio je bog Odin, pa je zato sreda u germanskim jezicima „Odinov dan”. U svedskom, danskom i norveskom koristi se naziv onsdag, u holandskom Юoensdag, a u engleskom Эednesday, buduci da je u staroengleskom ime ovog bozanstva glasilo Эuden (savremeni naziv nastao je tako sto je u prvom slogu samoglasnik o presao u e). Zanimljivo je da se i u staroindijskom koristio naziv koji je zapravo bio kalk, to jest prevedenica latinskog diks Mercurii, a to je budhadina (budha - „Merkur” i dэna - „dan”). Sreda se odredjuje kao „cetvrti dan sedmice” u grckom - tetartk (od starijeg dvoclanog naziva tetartk sabbatou), u iranskim jezicima, na primer persijsko cahdrsdmbe (cahdr „cetiri” i sdmbe „subota”), kao i u jermenskom. U slovenskim jezicima sreda je oznacena kao „sredina sedmice”. Sam naziv nastao je ili pod uticajem starovisokonemackog mittaЮlcha (od koga potice i savremeno nemacko MittЮoch), ili od neposvedocenog srednjovekovnog latinskog izraza *media hebdomas „sredina sedmice”, o cijem postojanju svedoce neki savremeni romanski oblici, ali i pomenuti germanski naziv, koji je zapravo samo njegova prevedenica. Sveti Metodije, koji se smatra tvorcem slovenskih imena dana, nazvao je sredu prema ovim stranim uzorima domacom (staroslovenskom) recju sreda „sredina”. Od svih ostalih slovenskih naziva, ovo je jedini oblik bez sufiksa: srpsko i hrvatsko sr(ij)eda, makedonsko sreda, bugarsko srzda, slovenacko sreda, rusko sreda, ukrajinsko sereda, belorusko serada, cesko streda, slovacko streda, poljsko sroda i tako dalje. Sve nabrojane reci poticu od zajednicke praslovenske imenice *serda „sredina”, od koje su izvedeni i mnogi drugi oblici u nasem jeziku: imenice sredina, posrednik, neposrednost, pridevi srednji, sredisnji, (ne)posredan, glagol posredovati, predlozi sred, nasred, posred, usred, slozenice Sredozemlje, sredokraca i slicno. Upravo je sreda dan koji nam kazuje da je i kod Slovena, kao i kod ostalih naroda, prvi dan u sedmici prvobitno bila nedelja. Samo u tom slucaju sreda je mogla biti „sredina” sedmice (sto joj i ime govori), sa tri dana pre (nedelja, ponedeljak, utorak) i tri dana posle (cetvrtak, petak, subota). Kod slovenskih naroda sreda se obicno povezuje s petkom, zato sto se tim danima posti. Ukrajinci, na primer, sredu zamisljaju kao devojku, a postuju je pre svega devojke i zene. Stoga su u sredu bili zabranjeni „zenski” poslovi: predenje, tkanje, sivenje, a posledice nepostovanja tih zabrana mogle su biti vrlo teske. Ukrajinci su verovali da ce zena koja je u sredu prela i sila dobiti grceve ili glavobolju, a Bugari da ce joj izgoreti deca u kuci. U nasim krajevima smatralo se da je mnogo gore nepostovanje posta i drugih zabrana u sredu nego u petak, jer se za to nije mogao izmoliti oprostaj, posto nigde nema crkve svete Srede. Sreda se kao „treci dan sedmice” javlja u baltskim jezicima, na primer litavsko trecigdienis koje je, kao i svi ostali litavski brojcani nazivi dana, obrazovanao od rednog broja trecigs „treci” i imenice diena „dan”. Marta Bjeletic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:25:42 GMT -5
Zasto se kaze... CetvrtakGospodin cetvrtin U jezicima sa planetarnim nazivima dana u nedelji cetvrtak je bio (ili je jos uvek) „dan Zevsa / Jupitera / Tora (Donara)”. U grckom je prvobitno ime ovog dana bilo hemera Dios „Zevsov dan” (oblik Dios je genitiv od Zeus), ali se ono vrlo rano izgubilo ustupivsi mesto brojcanom nazivu. Stari Rimljani preveli su grcki naziv, pa je tako cetvrtak u latinskom bio dies Iovis, ili obrnuto - Iovis dies „Jupiterov dan”. Romanski jezici, kao naslednici latinskog, preuzeli su od njega i imena dana u nedelji, pa je iz spoja Iovis dies nastalo francusko jeudi i italijansko giovedi, a iz (dies) Iovis - spansko jueves i rumunsko joi. Latinski naziv preuzimaju i Germani, ali zamenjuju Jupitera svojim bozanstvom - Torom, odnosno Donarom. Tako je germanski bog groma i oluje podario svoje ime cetvrtku u svedskom, danskom i norveskom - torsdag, u engleskom - Thursday, u nemackom - Donnerstag, u holandskom - Donnerdag. Germanski naziv dalje preuzimaju Polapski Sloveni koji su sve do 18. veka ziveli u susedstvu Germana, izmedju donje i srednje Labe (Elbe) na zapadu i donje Odre na istoku. U njihovom, danas izumrlom, polapskom jeziku, cetvrtak je bio perendan (< *perunъ dъnъ) „Perunov dan”. Kako se u slovenskoj mitologiji bog groma i oluje Perun vezuje i sa cetiri strane sveta, nije cudno sto je u polapskoj tradiciji upravo cetvrtak bio „Perunov dan”, a njegovo praznovanje trebalo je da sacuva useve od vremenskih nepogoda. Planetarni nazivi cetvrtka postoje jos u indijskim jezicima (sanskritu i hindu jeziku) i albanskom, dok se u ostalim indoevropskim jezicima javljaju numericki, to jest brojcani nazivi. Tako je cetvrtak „peti dan sedmice” u savremenom grckom, vecini iranskih jezika i jermenskom, a „cetvrti dan sedmice” u savremenim baltskim jezicima. Kod Slovena je cetvrtak „cetvrti (posle nedelje) dan sedmice”. Svi slovenski nazivi obrazovani su od rednog broja „cetvrti”: nase cetvrtak, makedonsko cetvrtok, bugarsko cetvъrtъk, slovenacko cetrtek, cesko ctvrtek, slovacko stvrtok, poljsko czwartek, gornjoluzicko stwortk, donjoluzicko stwortk, rusko cetverg, ukrajinsko cetver, belorusko cacver. Cetvrtak je dan koji se u narodnim verovanjima tumaci uglavnom kao srecan i povoljan za razne vrste poljoprivrednih i kucnih poslova. Za njega je vezan najmanji broj zabrana, ali neke ipak postoje, o cemu svedoci i zapis iz Vukovog „Srpskog rjecnika”: „Prela baba nocu uoci cetvrtka pa izasla na polje i u mraku nagazila i uzjahala na june; kad june skoci i ponese babu na sebi, onda ona stane govoriti: ‘Gospodine cetvrtine! pusti mene, tebe ce baka svetiti {tj. svetkovati}’ (ona je mislila da je nosi cetvrtak: sto prede uoci njega).” Kod Juznih Slovena cetvrtak se cesto uporedjuje s ponedeljkom, a kod Istocnih i Zapadnih Slovena s utorkom, jer su to za ove dve grupe naroda povoljni dani u sedmici. Marta Bjeletic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:26:10 GMT -5
petak.
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:26:42 GMT -5
Subota.
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:27:06 GMT -5
Nedelja.
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 1:56:03 GMT -5
Zasto se kaze... Nedelja, sedmica, tjedanPretpostavlja se da je sedmodnevna nedelja, kao jedinica vremena, nastala u Mesopotamiji, verovatno u 2. milenijumu pre nase ere. Tadasnji stanovnici Mesopotamije, Vavilonci, bili su narod visoke kulture, sa posebno razvijenom astrologijom i astronomijom. Znali su za 5 planeta, sto zajedno sa Suncem i Mesecom daje broj 7. Svecano su praznovali Mesecevu menu (koja, kao sto znamo, traje 7 dana), pa otuda nije cudno sto je broj 7 u Vaviloniji imao cak i magijski znacaj Putovanje sedmodnevne nedelje od Mesopotamije do Evrope trajalo je dugo, a doprinela su mu mnoga krupna istorijska zbivanja. Kada su Vavilonci osvojili Asiriju, Siriju, Palestinu i Egipat, doslo je do sirenja vavilonske kulture, a samim tim i sedmice koju su, izmedju ostalih, prihvatili i Jevreji. Zanimljivo je da vavilonska kultura nije propala nakon najezde Persijanaca 539. godine pre nase ere jer ju je, zajedno sa jezikom, preuzela vladajuca persijska dinastija. Zauzimanje grada Vavilona od strane Aleksandra Velikog 331. godine pre nase ere takodje nije naskodilo ovoj mocnoj kulturi. Aleksandar je preuzeo persijski ceremonijal donoseci istovremeno u osvojene zemlje grcku kulturu. Od tog doba datira helenizam, spoj grcke civilizacije sa dostignucima Istoka. Dolazi do procvata nauke i umetnosti na podrucju celog carstva. Zajedno sa ostalim delovima istocnjacke kulture tada se siri i sedmodnevna nedelja kao jedinica mere vremena. Raspadom carstva Aleksandra Velikog posle njegove smrti (323. godine pre nase ere) i rimskim osvajanjem velikog dela te zemlje (u 2. i 1. veku pre nase ere), sedmica konacno stize i na prostore Rimskog carstva. Danas postoje dve vrste sedmice: planetarna i crkvena. Smatra se da je planetarna sedmica nastala u basenu Sredozemnog mora, otprilike u 2. veku pre nase ere. Ona je bila rezultat mesanja raznih kultura: vavilonske astrologije, grcke i rimske mitologije i egipatske podele dana na 24 sata. Kao sto smo vec rekli, drevni narodi poznavali su 7 nebeskih tela Suncevog sistema, koje su smatrali bozanstvima. Svako od tih bozanstava, to jest Sunce, Mesec i pet planeta: Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, bili su „zaduzeni” za jedan sat u toku dana. Brojanje sati pocinjalo je od subote, koja je prvobitno bila prvi dan sedmice. Prvim satom subote rukovodio je Saturn, drugim Jupiter i dalje redom ostale planete. Zatim se ciklus ponavljao. Takav raspored imao je sledeci rezultat: prvim satom nedelje vladalo je Sunce, prvim satom ponedeljka - Mesec, prvim satom utorka - Mars, prvim satom srede - Merkur, prvim satom cetvrtka - Jupiter, prvim satom petka - Venera. Tako su, po imenu patrona (zastitnika) prvog sata u danu - dani dobili svoja imena. Planetarna sedmica stekla je posebnu popularnost u Rimu, cemu je verovatno doprinela sama njena sustina, to jest podredjivanje i dodeljivanje odredjenih dana astralnim bozanstvima. To je bilo u skladu sa rimskim verovanjima, prema kojima se svako bozanstvo stara o necemu (tako je, na primer, bog Jan, po kome je nazvan mesec januar, bio zastitnik kapija i vrata). U okviru crkvene sedmice izdvajamo starozavetnu (jevrejsku) sedmicu i novozavetnu sedmicu. U jevrejskoj sedmici je sabat, sedmi dan, bio praznicni dan. Taj obicaj potice iz Biblije i uvek je bio strogo postovan. Zbog toga je jedino taj dan imao poseban naziv, dok su ostali dani bili samo pobrojani od 1 do 6. Prvi hriscani su, kao i Jevreji, cuvali sabat. Medjutim, crkva je odredila da se Uskrs slavi u nedelju posle 14. dana meseca nizana (bio je to dan Isusovog raspeca). Tako je nedelja postala najvazniji dan u sedmici. Vremenom je crkva zabranila svetkovanje sabata ostavljajuci kao jedini praznik nedelju, prvi dan sedmice. Po uzoru na starozavetnu sedmicu uvedeni su numericki (brojcani) nazivi za dane u nedelji, ali su oni dani, koji su u hriscanstvu imali poseban znacaj, dobili pojedinacne nazive: nedelja „dan Gospodnji”, subota „dan sabata”, petak „dan pripreme”. Hriscanstvo je uvedeno u Rimu kada je planetarna sedmica bila vec duboko ukorenjena. Car Konstantin Veliki 321. godine odredio je nedelju, dan Sunca, za dan odmora. Tada je nedelja postala prvi dan planetarne sedmice, a subota, dan Saturna, presla je sa prvog na sedmo mesto. Podela Rimskog carstva 395. godine dovela je i do konacnog razgranicenja dva sistema nominovanja (nazivanja) dana u nedelji. Istocne oblasti prihvatile su numericke nazive (sa tri individualna naziva za petak, subotu i nedelju), a zapadne oblasti prihvatile su planetarnu sedmicu. Slicna situacija nastala je i na teritorijama koje su se granicile sa Rimskim carstvom. Na zapadu rasirila se planetarna sedmica (prihvatili su je, na primer, zapadni i severni Germani, s tim sto su rimska bozanstva zamenili vlastitim), a na podrucjima koja su se granicila sa Istocnim carstvom (na primer kod Gota) pod grckim uticajem rasirila se crkvena sedmica. U slovenskim jezicima nazivi dana u nedelji, kao i sama institucija nedelje, pojavili su se zajedno sa primanjem hriscanstva. Time je bila uslovljena i struktura sedmice sa nedeljom kao prvim danom, a ne poslednjim, kao sto je to danas. Ponedeljak je u svim slovenskim jezicima dan koji sledi neposredno posle nedelje (dakle, drugi dan sedmice). Utorak je drugi dan posle nedelje, a ne drugi dan sedmice. Na taj nacin sreda je i stvarna „sredina” slovenske sedmice. I ostali numericki nazivi dana u sedmici (cetvrtak, petak) obrazovani su u zavisnosti od njihovog redosleda u odnosu na nedelju. Tvorac slovenske terminologije koja se odnosi na dane u nedelji bio je, po svoj prilici, sveti Metodije. U prilog tome govore ne samo nacin i vreme preuzimanja sedmice od strane Slovena, vec ponajpre sam sistem naziva, jedinstven kod svih slovenskih naroda. Sveti Metodije iskoristio je vec postojece termine - prevedenice nedenlja i srenda, pozajmljenicu soёbota, kao i numericke nazive - i spojio ih u jedan povezan niz. Neki autori smatraju da su kod Slovena naporedo postojala dva nacina brojanja dana u nedelji: „crkveni” i „narodni”. To, medjutim, nije tacno buduci da je „narodni” sistem nastao kao posledica nesporazuma. Sta se, zapravo, dogodilo? Numericki nazivi dana u sedmici poceli su da se shvataju kao uzastopni dani sedmice, a ne kao uzastopni dani posle nedelje. Posto je utorak shvacen kao „vtori” (drugi) dan sedmice, ponedeljak je automatski postao prvi dan sedmice, a nedelja - sedmi. Takav sistem, protivno crkvenom obicaju, u slovenskim kalendarima postoji sve do danas. Ovome je nesumnjivo doprinelo i starozavetno nasledje po kom je najvazniji, sedmi dan bio sabat, dan odmora (Biblija kaze da se i Bog nakon stvaranja sveta sedmog dana odmarao). U nasem jeziku za oznacavanje razdoblja od 7 dana koriste se dva naziva - nedelja i sedmica. Naziv nedelja nastao je tako sto je ime prvog i najvaznijeg dana, nedelje, prosirilo svoje znacenje na svih sedam dana. Rec sedmica prevedenica je latinskog septimana (izvedenica od broja septem „sedam”, slicno kao i september „septembar”). U ostalim slovenskim jezicima u istom znacenju javlja se i jedna slozenica: hrvatsko tjedan, slovenacko teden, cesko tyDden, poljsko tydzienD, belorusko mOdzenP. Kod severnih Slovena ishodiste ovog naziva bio je spoj pokazne zamenice taj i imenice dan, dakle oblik *tNjP-dPnP u znacenju „taj, isti dan koji je bio pre 7 dana ili koji dolazi posle 7 dana”. U hrvatskom i slovenackom jeziku prvi deo slozenice razvio se najverovatnije iz oblika *tNd’e „isti”, dok je na drugom mestu takodje imenica dan. Marta Bjeletic link
|
|