Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:25:36 GMT -5
Svedski presto za francuskog generala
Kralja nam dajte!
Osnivac svedske kraljevske dinastije Bernadot, koja i dan-danas vlada ovom zemljom na severu Evrope, nije bio nikakav svedski princ, vec svojeglavi deckic iz francuske provincije koga su izuzetna ambicija i sposobnost, Francuska revolucija, brak sa bivsom Napoleonovom verenicom, i iznad svega srecan splet okolnosti ucinili vladarem ovog nekada veoma mocnog kraljevstva...
Prica o tome kako je bivsi Napoleonov general Zan Batist Bernadot postao kralj Svedske jedna je od najneverovatnijih u novijoj istoriji, i vise nalikuje bajci nego zbilji. Ali, podjimo redom. Zan Batist Bernadot rodjen je 1763. godine u malom gradicu na jugozapadu Francuske, u podnozju Pirineja. Trebalo je da nasledi oca advokata, ali je sudbina htela da nasledi svedski presto. Ovaj neverovatan obrt zapoceo je Zanovim stupanjem u kraljevsku vojsku. Puk kome se pridruzio bio je u to vreme smesten na Korzici, ostrvu na jugu Francuske poznatom kao rodnom mestu buduceg francuskog cara Napoleona Bonaparte, sa kojim ce sudbina naseg junaka biti nerazdvojivo povezana.
Iako dobar vojnik, Zan Batist, poreklom iz gradjanske porodice, stekao je priliku da napreduje tek nakon Francuske revolucije, kada su mnoga mesta u vojnoj hijerarhiji, ranije rezervisana samo za plemicke sinove, ostala upraznjena. Tako je, za samo tri godine, uznapredovao od porucnickog cina do cina pukovnika, da bi na kraju postao i general. Napoleona je prvi put sreo 1797. godine, kada je presao Alpe vodeci pojacanje francuskim trupama koje su se borile protiv Austrijanaca i Italijana. U tom trenutku nije mogao ni da sanja da ce se vec naredne godine ozeniti bas njegovom bivsom verenicom.
Napoleonova bivsa draga
Dezire Kleri bila je Napoleonova prva ljubav. Rodjena je 1777. godine u Marseju, u kuci bogatog trgovca svilom. Iako plemickog porekla, porodica nije spadala u sam vrh francuske aristokratije. Zato se ocekivalo da Dezire i njena starija sestra Julija dobrom udajom osiguraju svoj polozaj u drustvu. Izbor je pao na bracu Jozefa i Napoleona Bonapartu koji su, mada proterani sa Korzike, gradili uspesnu vojnu karijeru i bili rado vidjeni gosti u domu Klerijevih. Ali, dok se Julija 1794. godine udala za Jozefa Bonapartu i tako postala buduca kraljica Spanije i Napulja, brak izmedju Dezire i Napoleona sprecila je jedna sasvim neocekivana prepreka: Napoleon je imao jos jednu verenicu, cuvenu Zozefinu de Boarne, kojom se 1796. godine i ozenio. Uprkos ovoj nemiloj cinjenici, Dezire i Napoleon ostali su dozivotni prijatelji.
Nakon ljubavnog razocaranja sa Napoleonom, i jos jedne veridbe koja se tragicno zavrsila pogibijom mladozenje dan uoci vencanja, dvadesetogodisnja Dezire konacno je uplovila u bracnu luku 1798. godine, udavsi se za naocitog i perspektivnog generala Bernadota. Godinu dana kasnije, mladi bracni par dobio je i sina jedinca, koji ce u istoriji ostati zapamcen kao Oskar I (1799-1859), vladar ujedinjenog svedsko-norveskog kraljevstva.
U to vreme, Zan Batist nakratko je prekinuo vojnu karijeru da bi preuzeo duznosti ambasadora Francuske u Becu. Kao predstavnik republikanaca koji su svojoj kraljici Mariji Antoaneti odrubili glavu, bio je upucen na druzenje sa politickim istomisljenicima. Tako se sprijateljio i sa Ludvigom van Betovenom, vatrenim republikancem koji je svoju trecu simfoniju „Eroiku” posvetio Napoleonu. Ali, kada se Napoleon 1804. proglasio za cara, razjareni Betoven precrtao je Napoleonovo ime na partituri i umesto njega napisao „u spomen na jednog velikog coveka”.
Nakon kratke karijere u diplomatiji, Zan Batist postavljen je za novog ministra rata. Na tom polozaju revnosno se zalagao za preuredjenje vojske koja je u to vreme pretrpela nekoliko poraza, izmedju ostalih i u bici na Nilu 1798. godine, kada je engleski admiral Nelson unistio Napoleonovu flotu. U to vreme nezadovoljstvo petoclanim Direktorijumom, koji je u ime krupne burzoazije vladao zemljom, postajalo je sve vece. Kazu da su Napoleonovi protivnici, pribojavajuci se da bi Napoleon mogao da zavede diktaturu, podsticali Zan Batista da izvede drzavni udar, ali se ti planovi nisu ostvarili.
Osecajuci neizvesnost trenutka, Napoleon se brze-bolje vratio iz Egipta i izveo puc, a ubrzo zatim proglasio se i za cara Francuske maja 1804. godine. Posto mu je bilo u interesu da ostane u dobrim odnosima sa svim vodecim licnostima u zemlji, pa tako i Zan Batistom, Napoleon ga je postavio za marsala, ukazavsi mu time najvisu vojnu pocast. Ubrzo zatim Zan Batist je naimenovan i za guvernera Hanovera, a za zasluge u cuvenoj bici kod Austerlica dodeljena mu je titula grofa od Ponte Korva, gradica u juznoj Italiji.
Razlaz sa Napoleonom
Medjutim prijateljstvo sa Napoleonom imalo je svoje uspone i padove. Tokom ratovanja u Pruskoj, u bici kod Jene 1806. godine, korpus koji je bio pod Zan Batistovom komandom uopste nije uzeo ucesce u borbi. Razlog za neverovatno ponasanje Zan Batistovog korpusa bila su, navodno, nejasna naredjenja. Iako su Francuzi izvojevali nadmocnu pobedu, Napoleonovo nezadovoljstvo Zan Batistom bilo je veliko. U zelji da ga drzi podalje od sebe, Napoleon se upravo spremao da ga posalje u Rim kao guvernera Vatikana, kada je iznenada stigla neverovatna ponuda iz daleke Svedske.
U potrazi za kraljem
Ekonomsko stanje u Svedskoj pocetkom 19. veka nije bilo nimalo ruzicasto. Cena izvozne robe - gvozdja, celika i drveta - padala je na svetskom trzistu dok je nezaposlenost rasla. Kada se ratni vihor primakao granicama zemlje, kralj Gustav IV Adolf sklopio je vojni savez sa Engleskom, u to doba najvecim trgovinskim partnerom Svedske i istovremeno Napoleonovim najzescim neprijateljem, a ubrzo zatim i sa Rusijom. Ove politicke odluke bile su, medjutim, kobne po Svedsku posto je ruski car Aleksandar I uskoro napustio saveznike i prikljucio se Napoleonu. Kada je Svedska odbila da ucestvuje u trgovinskoj blokadi Engleske, ruske trupe februara 1808. godine okupirale su Finsku. Ovim porazom Svedska je izgubila celu istocnu polovinu svog dotadasnjeg poseda.
Nekada mocna kraljevina, koja je nepun vek ranije okruzivala celo Balticko more, prozivljavala je teske dane. Uskomesano javno mnjenje krivicu za tesko stanje u zemlji svalilo je na zlosrecnog kralja Gustava IV Adolfa i njegovu neuspesnu politiku. Opsti revolt i nezadovoljstvo prerasli su u drzavni udar koji je, srecom bez krvoprolica, izveden 1809. godine. Svrgnuti kralj primoran je da zajedno sa svojom porodicom napusti zemlju. Njegov sin Gustav dozivotno ce obilaziti evropske dvorove trazeci podrsku ostalih vladara da ostvari svoja nasledna prava, ali bez mnogo uspeha. Umesto njega, na presto je doveden ostareli Karl HIII, ujak svrgnutog kralja Gustava IV Adolfa. Kako ovaj nije imao dece, zapocela je duga i mucna potraga za prestolonaslednikom. Prvi izbor pao je na danskog princa Karla Avgusta od Avgustenborja, ali tek sto ga je novi kralj Karl HIII posinio, princ je preminuo od posledica mozdanog udara. U strahu da se na presto ne vrati zakoniti prestolonaslednik i ponisti novi ustav koji je ogranicavao samovolju vladara, Svedjani su uzurbano nastavili potragu za novim kandidatom. Mnogi oficiri, za koje je Napoleon bio pravi heroj, prizeljkivali su da na svedskom prestolu vide nekog od francuskih marsala, ako ne i Napoleona glavom i bradom.
Ipak, za novog prestolonaslednika izabran je Fredrik Kristijan od Holstein-Augustenborja, stariji brat preminulog danskog princa. U Pariz je zatim odaslat poslanik, Karl Oto Merner. Medjutim, cim je isporucio vesti iz Svedske, poslanik je poceo da dela na svoju ruku.
Posto je i sam bio oficir, Oto Merner otisao je pravo kod Zan Batista i ponudio mu svedski presto, u nadi da ce ovaj zauzvrat pomoci Svedskoj da povrati izgubljene posede, pre svega Finsku. Nikada nije razjasnjeno da li je Oto Merner zaista delovao na svoju ruku ili je bio orudje neke vece zavere. Navodno se i svedski general Fabian Vrede obratio Zan Batistu sa istovetnim predlogom. Zan Batist prihvatio je ponudu, a Napoleon ga je rado razresio duznosti u Francuskoj, delom i zato sto je prizeljkivao da udruzenim snagama sa Svedskom krene u napad protiv Rusije. Izbor Zan Batista za svedskog prestolonaslednika ozvanicen je na skupstini odrzanoj u gradu Erebru, 21. avgusta 1810. godine, a mesec dana kasnije proglasen je i za vrhovnog komandanta svedskih vojnih snaga.
Stokholm u zamenu za Pariz
Kada se Zan Batist iskrcao na svedsku obalu 20. oktobra 1810. godine, docekala ga je delegacija na celu sa nadbiskupom. U skladu sa ustavom, po kome je vladar Svedske morao da bude luteranac, Zan Batist je na licu mesta preveden iz katolicanstva u protestantizam. Pocetkom novembra iste godine svedski kralj Karl HIII ga je posinio, i Zan Batist je tako postao Karl HIV Johan, naslednik svedske krune. Ironicno, na ruci je, kazu, nosio tetovazu „smrt kraljevima”, sada samo bledu uspomenu na republikanske ideale iz mladosti (o tome je „Zabavnik” vec pisao u broju 2821).
Cim je Zan Batist stigao u Svedsku, Napoleon je od njega zatrazio da objavi rat Engleskoj, sto se protivilo svim ekonomskim interesima zemlje i stoga bilo potpuno neprihvatljivo. Kada je zatim, pocetkom 1812. godine, Napoleon bez objave rata zaposeo Pomeraniju (priobalni pojas uz Balticko more, danasnja Poljska), Zan Batist je odlucio da se suprotstavi svom dojucerasnjem vladaru. Kako bi ostvario ovako ambiciozne planove, uveo je Svedsku u novi savez sa ruskim carem Aleksandrom I, koji mu je zauzvrat obecao pomoc kada od Danske, jedne od Napoleonovih zemalja saveznica, zatrazi Norvesku. Ovim potezom Zan Batist bi obezbedio zapadnu granicu zemlje, a podrucje kraljevstva prosirio na celo Skandinavsko poluostrvo. S druge strane, Finska, koju je svedsko javno mnjenje toliko prizeljkivalo, cinila mu se kao kamen spoticanja koji bi vecito iskrsavao u odnosima s Rusijom, te je stoga u potpunosti napustio svaku ideju o njenom ponovnom prisajedinjenju.
U odlucujucoj bici kod Lajpciga 1813. godine Napoleonova vojska pretrpela je tezak poraz. I dok su saveznici nastavili da progone Napoleona dalje prema jugu, Zan Batist poveo je svoju vojsku na sever. Posle nekoliko pretrpljenih poraza, Kristijan VIII, kralj udruzenog dansko-norveskog kraljevstva, morao je da ustupi Norvesku svom severnom susedu. Ovaj rat, koji je vodio nekadasnji francuski general, bio je ujedno i poslednji rat u kome je Svedska ucestvovala (u Prvom i Drugom svetskom ratu ostala je neutralna).
Igra za francuski presto
Neizvesno je da li je Zan Batist, pored svedske, prizeljkivao i francusku krunu. Ruski car Aleksandar I navodno je neko vreme podsticao ovakve ambicije. Ali ako je Zan Batist u potaji i imao takve planove, oni nikad nisu bili u mogucnosti da se ostvare posto su saveznici smatrali da su pripadnici kuce Burbona, koja je vladala Francuskom od 1589. do 1792. godine, zakoniti naslednici francuske krune. Osim toga, Zan Batist je zarad svedskog trona napustio katolicku veru i time zauvek diskvalifikovao sebe kao prikladnog vladara katolicke Francuske. Nakon Napoleonovog pada novi vladar Francuske postao je Luj HVIII, brat giljotiniranog kralja Luja HVI.
Nakon smrti svedskog kralja Karla HIII, Zan Batist je 11. maja 1818. godine krunisan za novog kralja Svedske pod imenom Karl HIV Johan. U septembru iste godine postao je, kao Karl III Johan, i kralj susedne Norveske.
Zan Batist i njegova supruga Dezire nikada nisu naucili jezik zemlje kojom su vladali. Za vreme njihovog vladanja, svi drzavni poslovi i savetovanja u vladi obavljani su na francuskom jeziku. Kada se kraljevski par setao prestonicom, narod je podstican da uzvikuje „vi vill ha regn” (u prevodu „hocemo kisu”), sto je zvucalo slicno francuskom „Vive la Reine” (Zivela kraljica). Ovaj kralj francuske krvi imao je i naglu juznjacku narav na kakvu Svedjani nisu navikli, a uz to je u svecanim prilikama nosio uniformu francuskog marsala, sto je cesto izazivalo negodovanja. Na radnom stolu uvek je drzao bocicu kolonjske vode koju je krajnje obilato koristio, doduse ne iz kicoskih navika, vec da bi se odbranio od jakog mirisa cigareta koje je njegov poocim, kralj Karl HIII, neprestano pusio. S godinama postao je sve veca spavalica i „kraljevski” je ostajao u krevetu do duboko u podne, tako da su poslanici morali da drze savetovanja okupljeni oko njegove postelje. Na kraju su, veoma vispreno, nadenuli sebi ime „vlada spavace sobe”.
Ni kraljica Dezire nije se bolje snasla u novoj domovini. Kazu da je, kada joj je bilo 73 godine, pozelela da ponovo obidje voljenu Francusku. Put je trebalo da je vodi preko Baltickog mora. Posto se plasila plovidbe, pre nego sto se ukrcala na brod ostarela kraljica upitala je nekog mornara na svom maternjem francuskom „Da li je more danas nemirno?” Ovaj joj je na to odgovorio sa jedine dve reci francuskog koje je znao: „Oui, Madam” (Da, gospodjo). Kada je to cula, Dezire se okrenula i odlucila da ostane u Svedskoj.
Zan Batist preminuo je 8. marta 1844. godine. Poslednje reci koje je izgovorio na samrtnickoj postelji bile su: „Kada je Napoleon napao interese zemlje koja mi je poverila svoju buducnost, u meni je nasao dostojnog protivnika”. Na prestolu ga je nasledio sin, kralj Oskar I. Dinastija Bernadot vladala je ujedinjenim svedsko-norveskim kraljevstvom sve do 1905. godine, kada je Norveska postala nezavisna kraljevina. I danasnji kralj Svedske, Karl HVI Gustav, takodje je potomak porodice Bernadot, a njegova kci, princeza Viktorija, buduca je kraljica Svedske.
Tatjana i Maja Ilic
link
Kralja nam dajte!
Osnivac svedske kraljevske dinastije Bernadot, koja i dan-danas vlada ovom zemljom na severu Evrope, nije bio nikakav svedski princ, vec svojeglavi deckic iz francuske provincije koga su izuzetna ambicija i sposobnost, Francuska revolucija, brak sa bivsom Napoleonovom verenicom, i iznad svega srecan splet okolnosti ucinili vladarem ovog nekada veoma mocnog kraljevstva...
Prica o tome kako je bivsi Napoleonov general Zan Batist Bernadot postao kralj Svedske jedna je od najneverovatnijih u novijoj istoriji, i vise nalikuje bajci nego zbilji. Ali, podjimo redom. Zan Batist Bernadot rodjen je 1763. godine u malom gradicu na jugozapadu Francuske, u podnozju Pirineja. Trebalo je da nasledi oca advokata, ali je sudbina htela da nasledi svedski presto. Ovaj neverovatan obrt zapoceo je Zanovim stupanjem u kraljevsku vojsku. Puk kome se pridruzio bio je u to vreme smesten na Korzici, ostrvu na jugu Francuske poznatom kao rodnom mestu buduceg francuskog cara Napoleona Bonaparte, sa kojim ce sudbina naseg junaka biti nerazdvojivo povezana.
Iako dobar vojnik, Zan Batist, poreklom iz gradjanske porodice, stekao je priliku da napreduje tek nakon Francuske revolucije, kada su mnoga mesta u vojnoj hijerarhiji, ranije rezervisana samo za plemicke sinove, ostala upraznjena. Tako je, za samo tri godine, uznapredovao od porucnickog cina do cina pukovnika, da bi na kraju postao i general. Napoleona je prvi put sreo 1797. godine, kada je presao Alpe vodeci pojacanje francuskim trupama koje su se borile protiv Austrijanaca i Italijana. U tom trenutku nije mogao ni da sanja da ce se vec naredne godine ozeniti bas njegovom bivsom verenicom.
Napoleonova bivsa draga
Dezire Kleri bila je Napoleonova prva ljubav. Rodjena je 1777. godine u Marseju, u kuci bogatog trgovca svilom. Iako plemickog porekla, porodica nije spadala u sam vrh francuske aristokratije. Zato se ocekivalo da Dezire i njena starija sestra Julija dobrom udajom osiguraju svoj polozaj u drustvu. Izbor je pao na bracu Jozefa i Napoleona Bonapartu koji su, mada proterani sa Korzike, gradili uspesnu vojnu karijeru i bili rado vidjeni gosti u domu Klerijevih. Ali, dok se Julija 1794. godine udala za Jozefa Bonapartu i tako postala buduca kraljica Spanije i Napulja, brak izmedju Dezire i Napoleona sprecila je jedna sasvim neocekivana prepreka: Napoleon je imao jos jednu verenicu, cuvenu Zozefinu de Boarne, kojom se 1796. godine i ozenio. Uprkos ovoj nemiloj cinjenici, Dezire i Napoleon ostali su dozivotni prijatelji.
Nakon ljubavnog razocaranja sa Napoleonom, i jos jedne veridbe koja se tragicno zavrsila pogibijom mladozenje dan uoci vencanja, dvadesetogodisnja Dezire konacno je uplovila u bracnu luku 1798. godine, udavsi se za naocitog i perspektivnog generala Bernadota. Godinu dana kasnije, mladi bracni par dobio je i sina jedinca, koji ce u istoriji ostati zapamcen kao Oskar I (1799-1859), vladar ujedinjenog svedsko-norveskog kraljevstva.
U to vreme, Zan Batist nakratko je prekinuo vojnu karijeru da bi preuzeo duznosti ambasadora Francuske u Becu. Kao predstavnik republikanaca koji su svojoj kraljici Mariji Antoaneti odrubili glavu, bio je upucen na druzenje sa politickim istomisljenicima. Tako se sprijateljio i sa Ludvigom van Betovenom, vatrenim republikancem koji je svoju trecu simfoniju „Eroiku” posvetio Napoleonu. Ali, kada se Napoleon 1804. proglasio za cara, razjareni Betoven precrtao je Napoleonovo ime na partituri i umesto njega napisao „u spomen na jednog velikog coveka”.
Nakon kratke karijere u diplomatiji, Zan Batist postavljen je za novog ministra rata. Na tom polozaju revnosno se zalagao za preuredjenje vojske koja je u to vreme pretrpela nekoliko poraza, izmedju ostalih i u bici na Nilu 1798. godine, kada je engleski admiral Nelson unistio Napoleonovu flotu. U to vreme nezadovoljstvo petoclanim Direktorijumom, koji je u ime krupne burzoazije vladao zemljom, postajalo je sve vece. Kazu da su Napoleonovi protivnici, pribojavajuci se da bi Napoleon mogao da zavede diktaturu, podsticali Zan Batista da izvede drzavni udar, ali se ti planovi nisu ostvarili.
Osecajuci neizvesnost trenutka, Napoleon se brze-bolje vratio iz Egipta i izveo puc, a ubrzo zatim proglasio se i za cara Francuske maja 1804. godine. Posto mu je bilo u interesu da ostane u dobrim odnosima sa svim vodecim licnostima u zemlji, pa tako i Zan Batistom, Napoleon ga je postavio za marsala, ukazavsi mu time najvisu vojnu pocast. Ubrzo zatim Zan Batist je naimenovan i za guvernera Hanovera, a za zasluge u cuvenoj bici kod Austerlica dodeljena mu je titula grofa od Ponte Korva, gradica u juznoj Italiji.
Razlaz sa Napoleonom
Medjutim prijateljstvo sa Napoleonom imalo je svoje uspone i padove. Tokom ratovanja u Pruskoj, u bici kod Jene 1806. godine, korpus koji je bio pod Zan Batistovom komandom uopste nije uzeo ucesce u borbi. Razlog za neverovatno ponasanje Zan Batistovog korpusa bila su, navodno, nejasna naredjenja. Iako su Francuzi izvojevali nadmocnu pobedu, Napoleonovo nezadovoljstvo Zan Batistom bilo je veliko. U zelji da ga drzi podalje od sebe, Napoleon se upravo spremao da ga posalje u Rim kao guvernera Vatikana, kada je iznenada stigla neverovatna ponuda iz daleke Svedske.
U potrazi za kraljem
Ekonomsko stanje u Svedskoj pocetkom 19. veka nije bilo nimalo ruzicasto. Cena izvozne robe - gvozdja, celika i drveta - padala je na svetskom trzistu dok je nezaposlenost rasla. Kada se ratni vihor primakao granicama zemlje, kralj Gustav IV Adolf sklopio je vojni savez sa Engleskom, u to doba najvecim trgovinskim partnerom Svedske i istovremeno Napoleonovim najzescim neprijateljem, a ubrzo zatim i sa Rusijom. Ove politicke odluke bile su, medjutim, kobne po Svedsku posto je ruski car Aleksandar I uskoro napustio saveznike i prikljucio se Napoleonu. Kada je Svedska odbila da ucestvuje u trgovinskoj blokadi Engleske, ruske trupe februara 1808. godine okupirale su Finsku. Ovim porazom Svedska je izgubila celu istocnu polovinu svog dotadasnjeg poseda.
Nekada mocna kraljevina, koja je nepun vek ranije okruzivala celo Balticko more, prozivljavala je teske dane. Uskomesano javno mnjenje krivicu za tesko stanje u zemlji svalilo je na zlosrecnog kralja Gustava IV Adolfa i njegovu neuspesnu politiku. Opsti revolt i nezadovoljstvo prerasli su u drzavni udar koji je, srecom bez krvoprolica, izveden 1809. godine. Svrgnuti kralj primoran je da zajedno sa svojom porodicom napusti zemlju. Njegov sin Gustav dozivotno ce obilaziti evropske dvorove trazeci podrsku ostalih vladara da ostvari svoja nasledna prava, ali bez mnogo uspeha. Umesto njega, na presto je doveden ostareli Karl HIII, ujak svrgnutog kralja Gustava IV Adolfa. Kako ovaj nije imao dece, zapocela je duga i mucna potraga za prestolonaslednikom. Prvi izbor pao je na danskog princa Karla Avgusta od Avgustenborja, ali tek sto ga je novi kralj Karl HIII posinio, princ je preminuo od posledica mozdanog udara. U strahu da se na presto ne vrati zakoniti prestolonaslednik i ponisti novi ustav koji je ogranicavao samovolju vladara, Svedjani su uzurbano nastavili potragu za novim kandidatom. Mnogi oficiri, za koje je Napoleon bio pravi heroj, prizeljkivali su da na svedskom prestolu vide nekog od francuskih marsala, ako ne i Napoleona glavom i bradom.
Ipak, za novog prestolonaslednika izabran je Fredrik Kristijan od Holstein-Augustenborja, stariji brat preminulog danskog princa. U Pariz je zatim odaslat poslanik, Karl Oto Merner. Medjutim, cim je isporucio vesti iz Svedske, poslanik je poceo da dela na svoju ruku.
Posto je i sam bio oficir, Oto Merner otisao je pravo kod Zan Batista i ponudio mu svedski presto, u nadi da ce ovaj zauzvrat pomoci Svedskoj da povrati izgubljene posede, pre svega Finsku. Nikada nije razjasnjeno da li je Oto Merner zaista delovao na svoju ruku ili je bio orudje neke vece zavere. Navodno se i svedski general Fabian Vrede obratio Zan Batistu sa istovetnim predlogom. Zan Batist prihvatio je ponudu, a Napoleon ga je rado razresio duznosti u Francuskoj, delom i zato sto je prizeljkivao da udruzenim snagama sa Svedskom krene u napad protiv Rusije. Izbor Zan Batista za svedskog prestolonaslednika ozvanicen je na skupstini odrzanoj u gradu Erebru, 21. avgusta 1810. godine, a mesec dana kasnije proglasen je i za vrhovnog komandanta svedskih vojnih snaga.
Stokholm u zamenu za Pariz
Kada se Zan Batist iskrcao na svedsku obalu 20. oktobra 1810. godine, docekala ga je delegacija na celu sa nadbiskupom. U skladu sa ustavom, po kome je vladar Svedske morao da bude luteranac, Zan Batist je na licu mesta preveden iz katolicanstva u protestantizam. Pocetkom novembra iste godine svedski kralj Karl HIII ga je posinio, i Zan Batist je tako postao Karl HIV Johan, naslednik svedske krune. Ironicno, na ruci je, kazu, nosio tetovazu „smrt kraljevima”, sada samo bledu uspomenu na republikanske ideale iz mladosti (o tome je „Zabavnik” vec pisao u broju 2821).
Cim je Zan Batist stigao u Svedsku, Napoleon je od njega zatrazio da objavi rat Engleskoj, sto se protivilo svim ekonomskim interesima zemlje i stoga bilo potpuno neprihvatljivo. Kada je zatim, pocetkom 1812. godine, Napoleon bez objave rata zaposeo Pomeraniju (priobalni pojas uz Balticko more, danasnja Poljska), Zan Batist je odlucio da se suprotstavi svom dojucerasnjem vladaru. Kako bi ostvario ovako ambiciozne planove, uveo je Svedsku u novi savez sa ruskim carem Aleksandrom I, koji mu je zauzvrat obecao pomoc kada od Danske, jedne od Napoleonovih zemalja saveznica, zatrazi Norvesku. Ovim potezom Zan Batist bi obezbedio zapadnu granicu zemlje, a podrucje kraljevstva prosirio na celo Skandinavsko poluostrvo. S druge strane, Finska, koju je svedsko javno mnjenje toliko prizeljkivalo, cinila mu se kao kamen spoticanja koji bi vecito iskrsavao u odnosima s Rusijom, te je stoga u potpunosti napustio svaku ideju o njenom ponovnom prisajedinjenju.
U odlucujucoj bici kod Lajpciga 1813. godine Napoleonova vojska pretrpela je tezak poraz. I dok su saveznici nastavili da progone Napoleona dalje prema jugu, Zan Batist poveo je svoju vojsku na sever. Posle nekoliko pretrpljenih poraza, Kristijan VIII, kralj udruzenog dansko-norveskog kraljevstva, morao je da ustupi Norvesku svom severnom susedu. Ovaj rat, koji je vodio nekadasnji francuski general, bio je ujedno i poslednji rat u kome je Svedska ucestvovala (u Prvom i Drugom svetskom ratu ostala je neutralna).
Igra za francuski presto
Neizvesno je da li je Zan Batist, pored svedske, prizeljkivao i francusku krunu. Ruski car Aleksandar I navodno je neko vreme podsticao ovakve ambicije. Ali ako je Zan Batist u potaji i imao takve planove, oni nikad nisu bili u mogucnosti da se ostvare posto su saveznici smatrali da su pripadnici kuce Burbona, koja je vladala Francuskom od 1589. do 1792. godine, zakoniti naslednici francuske krune. Osim toga, Zan Batist je zarad svedskog trona napustio katolicku veru i time zauvek diskvalifikovao sebe kao prikladnog vladara katolicke Francuske. Nakon Napoleonovog pada novi vladar Francuske postao je Luj HVIII, brat giljotiniranog kralja Luja HVI.
Nakon smrti svedskog kralja Karla HIII, Zan Batist je 11. maja 1818. godine krunisan za novog kralja Svedske pod imenom Karl HIV Johan. U septembru iste godine postao je, kao Karl III Johan, i kralj susedne Norveske.
Zan Batist i njegova supruga Dezire nikada nisu naucili jezik zemlje kojom su vladali. Za vreme njihovog vladanja, svi drzavni poslovi i savetovanja u vladi obavljani su na francuskom jeziku. Kada se kraljevski par setao prestonicom, narod je podstican da uzvikuje „vi vill ha regn” (u prevodu „hocemo kisu”), sto je zvucalo slicno francuskom „Vive la Reine” (Zivela kraljica). Ovaj kralj francuske krvi imao je i naglu juznjacku narav na kakvu Svedjani nisu navikli, a uz to je u svecanim prilikama nosio uniformu francuskog marsala, sto je cesto izazivalo negodovanja. Na radnom stolu uvek je drzao bocicu kolonjske vode koju je krajnje obilato koristio, doduse ne iz kicoskih navika, vec da bi se odbranio od jakog mirisa cigareta koje je njegov poocim, kralj Karl HIII, neprestano pusio. S godinama postao je sve veca spavalica i „kraljevski” je ostajao u krevetu do duboko u podne, tako da su poslanici morali da drze savetovanja okupljeni oko njegove postelje. Na kraju su, veoma vispreno, nadenuli sebi ime „vlada spavace sobe”.
Ni kraljica Dezire nije se bolje snasla u novoj domovini. Kazu da je, kada joj je bilo 73 godine, pozelela da ponovo obidje voljenu Francusku. Put je trebalo da je vodi preko Baltickog mora. Posto se plasila plovidbe, pre nego sto se ukrcala na brod ostarela kraljica upitala je nekog mornara na svom maternjem francuskom „Da li je more danas nemirno?” Ovaj joj je na to odgovorio sa jedine dve reci francuskog koje je znao: „Oui, Madam” (Da, gospodjo). Kada je to cula, Dezire se okrenula i odlucila da ostane u Svedskoj.
Zan Batist preminuo je 8. marta 1844. godine. Poslednje reci koje je izgovorio na samrtnickoj postelji bile su: „Kada je Napoleon napao interese zemlje koja mi je poverila svoju buducnost, u meni je nasao dostojnog protivnika”. Na prestolu ga je nasledio sin, kralj Oskar I. Dinastija Bernadot vladala je ujedinjenim svedsko-norveskim kraljevstvom sve do 1905. godine, kada je Norveska postala nezavisna kraljevina. I danasnji kralj Svedske, Karl HVI Gustav, takodje je potomak porodice Bernadot, a njegova kci, princeza Viktorija, buduca je kraljica Svedske.
Tatjana i Maja Ilic
link