Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:34:37 GMT -5
Nesigurni prestoli Balkana u 19. i 20. veku
Grci na britanskom tronu
Istorija balkanskih naroda 19. i 20. veka prica je o borbi za oslobodjenje i razvoj, puna velikih podviga i dostignuca, ali i sukoba, ratova i tragedija. Povesti balkanskih vladarskih dinastija imaju mnoge medjusobne slicnosti i podudarnosti. Na primer, nisu se samo u Srbiji dve suparnicke dinastije (Obrenovici i Kradjordjevici) smenjivale na vlasti. Prakticno, istorija svake od balkanskih zemalja 19. veka - Grcke, Rumunije, Bugarske i Albanije - zabelezila je po dve vladarske porodice, od kojih su neke vrlo kratko opstajale na prestolu
Novostvorene monarhije nisu mogle lako da se ukorene u nestabilnom okruzenju mladih drzava, pa su novi vladari redovno gubili vlast - kao da je primenjivana ona narodna poslovica da se „prvi macici u vodu bacaju”. Tako su, nakon unutrasnjih nemira, presto redom izgubili: prvi srpski knez Milos Obrenovic (1839. godine), prvi grcki kralj Oton od Vitelsbaha (1862. godine), prvi rumunski knez Aleksandar Joan Kuza (1866. godine), prvi bugarski knez Aleksandar Batenberg (1886. godine) i, najzad, prvi priznati albanski vladar, knez Vilhelm od Vida (1914. godine). U ovaj niz jedino ne spada crnogorska kuca Petrovica-Njegosa, cija je vladavina na Cetinju otpocela jos u 17. veku.
Jedno od objasnjenja ovoj pojavi, izmedju ostalog, povezano je stranim poreklom vecine balkanskih dinastija 9. veka (uz izuzetak Srbije i Crne Gore). Nakon proglasenja autonomije ili nezavisnosti pojedinih zemalja, nastajala bi prava „jagma” za vladarom „plave krvi” iz neke od zapadnoevropskih plemickih porodica. Obicno bi se „deputacije”, to jest poslanici novonastale zemlje, uputile u obilazak evropskih dvorova i kancelarija - Londona, Pariza, Petrograda, Berlina i drugih - koji su, nakon slozenih diplomatskih igara, predlagali ime novog vladara, najcesce iz neke nemacke dinastije.
Iako je vladarska kruna bila primamljiva, nisu svi strani princevi tako lako prihvatali neizvesni presto i varljivu buducu slavu u, za njih, dalekoj i nepoznatoj zemlji. Mnogi su oklevali pa i odustajali, a nekima je trebalo i dodatno „ubedjivanje”. Tako je danski kralj Fridrih VII svom rodjaku i ocu buduceg grckog kralja Djordja I izneo sledeci zahtev: „Ako ne odobrite svome sinu da prihvati (grcki) presto, naredicu da vas streljaju”. Zahtev je bio neoboriv i novopeceni Djordje, to jest Georgios (koji je do tada nosio ime Vilhelm) odmah je otputovao u svoje novo kraljevstvo.
Radilo se najcesce o mladjim granama evropskih vladarskih porodica. Tako su Grci dobili princeve danske vladarske kuce sa poduzim prezimenom: Holstajn-Gotorp-Zondenburg-Gliks-burg. Rumuni su imali porodicu Hoencolern-Sigmaringen - rodjake nemacke carske porodice, a Bugari porodicu Saks-Koburg-Gota.
Nepoznavanje izmedju novo-oslobodjene drzave i novopecenog vladara bilo je uzajamno i duboko. Puno ime vladarskih porodica malo koji podanik mogao je da izgovori, a jos manje da zapamti. A „uvezeni” vladari nisu znali ni jezik ni obicaje svoje nove zemlje. Obreli su se tako stranci u stranoj zemlji i iz tog susreta izrodila su se najneobicnija zbivanja i sudbine: danski princ, uzdrzani severnjak, u siromasnoj zemlji sunca, maslina i vatrenih osecanja; pruski oficir i knez u rumunskim beskrajnim sumama; potomak nemackih ritera u izgubljenoj, od svih zaboravljenoj zemlji orlova i brda... Predavali su se ti negovani princevi svojoj balkanskoj sudbini menjajuci veru, jezik, obicaje, ostavljajuci svom potomstvu cesto samo nadu da ce balkanska sudbina postati milostivija. Ali, cesto su ta nadanja ostajala uzaludna.
Iako su sve drzave Balkana, osim Albanije, bile pravoslavne, njihovi strani vladari u pocetku nisu delili veru svojih podanika. Prvi grcki vladari bili su protestantske vere, dok su bugarski i rumunski vladari bili katolici. U bugarskoj vladarskoj porodici nastala je 1894. godine prava mala drama, kada je tek rodjeni prestolonaslednik Boris trebalo da bude krsten po pravoslavnim, umesto po katolickim obicajima.
Pored Srbije i Crne Gore, kratkotrajni pokusaj „ukorenjivanja” dinastija domaceg porekla ucinjen je i u nekim drugim balkanskim zemljama, poput Albanije i Rumunije. U Albaniji se domaci kralj Zogu I, koji je na vlast dosao 1928. godine uz pomoc jugoslovenskog vladara Aleksandra, odrzao na prestolu jedanaest godina. Rumunski knez Kuza vladao je jos krace - sedam godina.
Od kneza do cara
Postepeno vladari stranog porekla postajali su privrzeni obicajima i interesima svojih „usvojenih” zemalja. Tako su u Prvom svetskom ratu rumunski Hoencolerni ratovali protiv svojih daljih srodnika - nemackih careva, dok su bugarski vladari, koji su bili rodjaci britanske i belgijske kraljevske kuce, u oba svetska rata stali na stranu Nemacke. S druge strane, vladari su ponekad iz licnih interesa pokusavali da preokrenu orijentaciju svoje zemlje, sto je cesto imalo kobne posledice. Grcki kralj Konstantin I, koji je kao zet nemackog cara uporno pokusavao da Grcku uvuce u savez sa silama osovine, oboren je 1917. godine u drzavnom udaru koji su uprilicili Francuzi.
Titule svih prvih balkanskih vladara bile su slicne - knezevske. Medjutim, oni su se trudili da „napreduju” i postanu ravni u rangu svojim kraljevskim rodjacima u Evropi. Prvo kraljevstvo modernog doba na Balkanu bila je Grcka (od 1832. godine). Ovaj uzor sledile su Rumunija (kraljevina od 1881), pa Srbija (1882), Crna Gora (1910) i Albanija (1928).
Za razliku od ostalih suseda, bugarski vladari bili su jos ambiciozniji, pa su se nakon proglasenja pune samostalnosti drzave (1908) krunisali za careve, u skladu s obicajem srednjovekovne Bugarske. U istom stilu, bugarski vladari su redne brojeve uz svoja imena uskladjivali sa srednjovekovnim vladarima. Tako se car Boris nazvao Treci, a njegov sin Simeon postao je Drugi - iako su njihovi imenjaci vladali Bugarskom jos hiljadu godina ranije. Dva grcka kralja po imenu Konstantin krunisali su se pod rednim brojevima cII i cIII, kako bi pokazali da se smatraju naslednicima poslednjeg vizantijskog cara Konstanina XI Dragasa, koji je poginuo 1453. godine braneci Carigrad od Turaka.
Najduze vladavine na Balkanu zabelezene su na prelazu izmedju 19. i 20. veka - u zlatno doba prividne evropske stabilnosti koja nije potrajala dalje od Balkanskih ratova i Svetskog rata. Najduze je vladao crnogorski kralj Nikola I Petrovic Njegos - cak 58 godina (1860-1918), zatim grcki kralj Djordje I - 51 godinu (1862-1913), pa rumunski kralj Karol I - 48 godina (1866-1914), bugarski car Ferdinand I - 32 godine (1886-1918).
Sjaj i beda prestola
Abdikacije (napustanje) prestola zbog poraza u ratu, promene
politickih snaga ili nekog drugog razloga bile su izuzetno ceste. Prestoli balkanskih monarhija bili su „klizavi” do te mere da je grcki kralj Djordje II - koji je morao cak tri puta da bezi iz zemlje u izgnanstvo (1917, 1924 i 1941. godine) - izjavio „najvazniji instrument vladavine jednog grckog kralja je njegov kofer”. Jedva da se u nekoj balkanskoj monarhiji savremenog doba moze naci vladar koji je pod sasvim uobicajenim uslovima prosao celo razdoblje svoje vladavine, od nasledja do smrti (tj. da je presto dobio po zakonskom redu nasledstva i da ni on, ni njegov prethodnik nisu zbaceni, niti abdicirali ili ubijeni). Medju takve, veoma retke primere mozemo izdvojiti samo cetiri od ukupno 36 vladavine u dva veka balkanske istorije!
U Srbiji 19. veka, abdicirali su: knezevi Milos (1839) i Mihailo (1842) Obrenovic, knez Aleksandar Karadjordjevic (1860), kao i kralj Milan Obrenovic (1889). Od ukupno sedam grckih kraljeva 19. i 20. veka, cetvorica su izgubila presto, odnosno abdicirali ili proterani.
U Rumuniji, od ukupno pet vladara u istom razdoblju, samo jedan je vladao do svoje smrti (Karol I), a ostali su izgubili presto. U Bugarskoj, od cetiri vladara, tri su izgubila presto.
Ljubav i mrznja, slava i beda, sreca i iznenadna smrt, smenjivale su se u dinastijama balkanskih vladara mozda cesce i zesce nego u drugim, „obicnijim” porodicama.
Nije bilo krvavijeg i nepostojanijeg vladarskog prestola na Balkanu od srpskog: od ukupno devet vladara (knezeva i kraljeva) Srbije i Jugoslavije u 19. i 20. veku, njih trojica ubijeni su kao vladari (knez Mihailo i kralj Aleksandar Obrenovici i kralj Aleksandar Karadjordjevic). U nemirno doba dva prethodna veka, ni ostali vladari balkanskih zemalja nisu bili bezbedni: mirni grcki kralj Djordje I ubijen je u Solunu (1913. godine), a prvi crnogorski knez Danilo Petrovic-Njegos - u Kotoru 1860. godine. Na albanskog kralja Zogua navodno je izvedeno cak 55 neuspesnih atentata! Bugarski car Boris samo je cudom preziveo vise pokusaja ubistva. Tako je bomba, koja je na Borisa bacena aprila 1925. godine tokom opela u sofijskoj crkvi ubila 128 osoba, ali je car ostao nepovredjen. Car Boris ipak je umro pod veoma sumnjivim okolnostima 1943. godine, nekoliko dana posle burnog sastanka s Hitlerom (mozda je otrovan). Najcudniju sudbinu doziveo je grcki kralj Aleksandar I (1920) - umro je mlad, od posledica ujeda svog omiljenog kucnog majmuna.
Na nestabilnost monarhija uticala je i cinjenica da su cesto presto zauzimali maloletni vladari. Osim Milosa, svi srpski vladari iz kuce Obrenovica dolazili su na presto maloletni. Nakon ubistva kneza Mihaila Obrenovica, na presto je seo njegov cetrnaestogodisnji rodjak Milan. Kralj Milan abdicirao je 1889. godine kada je njegov sin Aleksandar imao samo trinaest godina. Aleksandar Obrenovic nije mogao da doceka punoletstvo da bi preuzeo vlast, nego je sa sedamnaest godina sproveo drzavni udar, pohapsio regente i proglasio se za punoletnog (1893. godine). Ovaj vladar poznat je kao monarh koji je rado kovao udare. Tako je u martu 1903. godine drzavnim udarom suspendovao ustav, ali samo na pola sata, kako bi u medjuvremenu sproveo neke neustavne odluke.
Maloletstvo vladara zabelezeno je i u drugim monarhijama. U Rumuniji kralj Mihail I stupio je na presto sa sest godina (1927), koliko je imao i car Simeon II od Bugarske kada je dosao na presto 1943. godine. Petar II Kradjordjevic postao je kralj u jedanaestoj godini (1934). U njihovo ime vladala su regentska veca koja su brzo postala nepopularna i cesto bivala zbacena. Pucisti su, 1941. godine, jugoslovenskog regenta Pavla Karadjordjevica proglasili za izdajnika iako je zemlju pokusao da spase od rata. Ipak, mnogo gore prosao je knez Kiril, regent Bugarske tokom Drugog svetskog rata, koji je, nakon oslobodjenja 1945. godine, osudjen na smrt i streljan zbog kolaboracije sa nemackim fasistima.
Istorija monarhija Balkana zabelezila je i neke zaista retke pojave. Tako je u Rumuniji 1930. godine nasledje islo u „obrnutom pravcu”, pa je maloletnog kralja Mihaila I nasledio, odnosno zamenio njegov rodjeni otac, vec pomenuti Karol II. U Srbiji, u vreme vladavine kralja Aleksandra Obrenovica, dugo godina glavni komandant vojske bio je kraljev otac i bivsi kralj - Milan Obrenovic. Crna Gora imala je vise vekova veoma redak oblik vlasti: naslednu teokratiju, upravu vladika iz kuce Petrovic-Njegos, gde su necaci nasledjivali striceve.
Zanimljiv je i slucaj bugarskog cara Simeona II, koji je vladao kao dete (1943-1945), da bi, nakon dugog izgnanstva, pobedio 2001. godine na demokratskim izborima i tako bio jedini bivsi monarh koji je postao predsednik vlade. Zabelezen je i suprotan primer - Mehmed pasa Zogu prvo je bio premijer Albanije, a zatim je postao kralj.
U burnim istorijskim vremenima, kakvih je na Balkanu uvek bivalo napretek, samo je malo rastojanje koje deli tragediju od komicne operete, primere uzvisenosti od niskosti ili zlocina. Jednog jutra u maju 1941. godine na dalmatinsku obalu iskrcao se iz podmornice toboznji kralj ustaske NDH, italijanski vojvoda Emon od Savoje-Aoste, koga je hrvatski poglavnik Pavelic proglasio za kralja Tomislava II.
Ali, samo pet dana kasnije, saznavsi za pokolje i zverstva koje sprovode ustase, zauvek se vratio odakle je i dosao. Italijani su inace imali pretenzije i na druge balkanske zemlje. Tako je Musolini u toku Drugog svetskog rata italijanskog kralja i „cara” Etiopije, Vitorija Emanuela II proizveo za naslednog kralja Albanije i Crne Gore.
Brak i politika
Jedan od nacina kojim se pokusavalo da se vladarska porodica ucvrsti bio je brak sa stranom princezom iz neke znacajne zemlje ili iz cuvenije plemicke porodice. Poznat je, u tom pogledu, uspeh crnogorskog kralja Nikole, koji je postao „tast Evrope”, zahvaljujuci uspesnim bracnim vezama koje je obezbedio za svoje kceri. Dve Nikoline kceri bile su udate u rusku carsku porodicu, jedna za srpskog kralja (Petra I Karadjordjevica), jedna za kralja Italije i jedna u nemacku porodicu Batenberg. Nikolin sin i naslednik Danilo bio je ozenjen sa Jutom iz nemacke plemicke porodice Maklenburg-Strelic. Zanimljivo je da je poslednji bugarski car i kasniji premijer Simeon II, praunuk crnogorskog kralja (posredstvom Nikoline unuke Djovane Savojske).
Nikolini sunarodnici i savremenici Obrenovici, bili su manje uspesni u sklapanju korisnih medjunarodnih bracnih veza. Poslednji Obrenovic (kralj Aleksandar) izgubio je i krunu i glavu 1903. godine posto se „lose” ozenio sa vec udavanom zenom, pa jos i domaceg ne bas uglednog porekla (Dragom Masin).
U Rumuniji ustavom je bilo zabranjeno da se vladar ili naslednik vladarske porodice ozeni rumunskom gradjankom. Ova ustavna odredba ipak nije sprecila razmazenog naslednika prestola Karola (buduceg kralja Karola II) da usred Prvog svetskog rata pobegne iz vojske da bi se ozenio kcerkom nekog rumunskog oficira i da kasnije ima niz ljubavnih veza i skandala koji su mu doneli nadimak „kralj plejboj”. Karol se zbog toga cak odrekao prava na presto, ali se kasnije predomislio.
Bracne i porodicne veze izmedju balkanskih dinastija sledile su sire politicke interese i veze njihovih zemalja. Tako su uspostavljene porodicne veze dinastija iz zemalja koje su bile clanice odbrambenog Balkanskog saveza - Rumunije, Jugoslavije i Grcke. Dve kceri rumunskog kralja Ferdinanda I udale su se za vladare Grcke i Jugoslavije. Princeza Elizabeta udala se za grckog kralja Djordja II, dok se Marija zvana Minjon, udala za Aleksandra I Karadjordjevica.
Istovremeno, grcka princeza Helena udala se za rumunskog kralja Karola II. Ipak, oba grcko-rumunska braka pokazala su se neuspesna i zavrsena su razvodom.
Marija od Rumunije, supruga kralja Aleksandra, bila je praunuka britanske kraljice Viktorije, pa je ovim putem porodica Karadjordjevic stekla mnoge veze ne samo sa britanskom kraljevskom porodicom, nego i po celoj plemickoj Evropi.
Izmedju grcke i jugoslovenske kraljevske porodice uspostavljene su dve bracne veze. Knez Pavle Karadjordjevic ozenio se 1923. godine princezom Olgom, unukom grckog kralja Djordja I. Najkontroverzniji bio je brak izmedju kralja Petra II Karadjordjevica i princeze Aleksandre, postuhumno rodjene kceri grckog kralja Aleksandra I. Naime, zbog ratnih uslova i stanja u okupiranoj zemlji, jugoslovenska vlada u izbeglistvu protivila se vencanju mladog kralja. Petar je, medjutim, ipak uspeo da ostvari svoju zelju i vencao se s lepom princezom u Londonu 1944. godine.
Iz dinastickog ugla posmatrano, najuspesniji brak ostvario je grcki princ Filip (unuk grckog kralja Djordja I), koji se ozenio naslednicom engleskog prestola Elizabetom i postao vojvoda od Edinburga. Nakon smrti kraljice Elizabete II britanski presto zauzece potomci grcke vladarske porodice po muskoj liniji (princ Carls od Velsa, odnosno njegov sin Vilijam).
Sve balkanske monarhije ukinute su tokom 20. veka. Posle ujedinjenja Srbije i Crne Gore, 1918. godine, dinastija svestrano darovitih vladara iz kuce Petrovic-Njegos izgubila je presto Crne Gore. Prvi i poslednji albanski kralj Zogu ostavio je zemlju nakon sto je Italija osvojila Albaniju 1939. godine. Cetiri balkanske drzave - Jugoslavija, Bugarska, Rumunija i Albanija - nakon Drugog svetskog rata postale su socijalisticke republike, a clanovi njihovih dinastija morali su da odu u izgnanstvo. Jedino se jos nekoliko decenija odrzala grcka monarhija, doduse uz podrsku britanskih tenkova. Ipak, nakon vojne diktature i povratka demokratije, 1974. godine, Grci su na referendumu glasali za ukidanje monarhije. Od tada pa do danas, nijedan od bivsih vladara ili njihovih naslednika nije uspeo ponovo da dodje na neki od balkanskih prestola, iako se vecina vratila u svoje zemlje.
Dusko Lopandic
link
Grci na britanskom tronu
Istorija balkanskih naroda 19. i 20. veka prica je o borbi za oslobodjenje i razvoj, puna velikih podviga i dostignuca, ali i sukoba, ratova i tragedija. Povesti balkanskih vladarskih dinastija imaju mnoge medjusobne slicnosti i podudarnosti. Na primer, nisu se samo u Srbiji dve suparnicke dinastije (Obrenovici i Kradjordjevici) smenjivale na vlasti. Prakticno, istorija svake od balkanskih zemalja 19. veka - Grcke, Rumunije, Bugarske i Albanije - zabelezila je po dve vladarske porodice, od kojih su neke vrlo kratko opstajale na prestolu
Novostvorene monarhije nisu mogle lako da se ukorene u nestabilnom okruzenju mladih drzava, pa su novi vladari redovno gubili vlast - kao da je primenjivana ona narodna poslovica da se „prvi macici u vodu bacaju”. Tako su, nakon unutrasnjih nemira, presto redom izgubili: prvi srpski knez Milos Obrenovic (1839. godine), prvi grcki kralj Oton od Vitelsbaha (1862. godine), prvi rumunski knez Aleksandar Joan Kuza (1866. godine), prvi bugarski knez Aleksandar Batenberg (1886. godine) i, najzad, prvi priznati albanski vladar, knez Vilhelm od Vida (1914. godine). U ovaj niz jedino ne spada crnogorska kuca Petrovica-Njegosa, cija je vladavina na Cetinju otpocela jos u 17. veku.
Jedno od objasnjenja ovoj pojavi, izmedju ostalog, povezano je stranim poreklom vecine balkanskih dinastija 9. veka (uz izuzetak Srbije i Crne Gore). Nakon proglasenja autonomije ili nezavisnosti pojedinih zemalja, nastajala bi prava „jagma” za vladarom „plave krvi” iz neke od zapadnoevropskih plemickih porodica. Obicno bi se „deputacije”, to jest poslanici novonastale zemlje, uputile u obilazak evropskih dvorova i kancelarija - Londona, Pariza, Petrograda, Berlina i drugih - koji su, nakon slozenih diplomatskih igara, predlagali ime novog vladara, najcesce iz neke nemacke dinastije.
Iako je vladarska kruna bila primamljiva, nisu svi strani princevi tako lako prihvatali neizvesni presto i varljivu buducu slavu u, za njih, dalekoj i nepoznatoj zemlji. Mnogi su oklevali pa i odustajali, a nekima je trebalo i dodatno „ubedjivanje”. Tako je danski kralj Fridrih VII svom rodjaku i ocu buduceg grckog kralja Djordja I izneo sledeci zahtev: „Ako ne odobrite svome sinu da prihvati (grcki) presto, naredicu da vas streljaju”. Zahtev je bio neoboriv i novopeceni Djordje, to jest Georgios (koji je do tada nosio ime Vilhelm) odmah je otputovao u svoje novo kraljevstvo.
Radilo se najcesce o mladjim granama evropskih vladarskih porodica. Tako su Grci dobili princeve danske vladarske kuce sa poduzim prezimenom: Holstajn-Gotorp-Zondenburg-Gliks-burg. Rumuni su imali porodicu Hoencolern-Sigmaringen - rodjake nemacke carske porodice, a Bugari porodicu Saks-Koburg-Gota.
Nepoznavanje izmedju novo-oslobodjene drzave i novopecenog vladara bilo je uzajamno i duboko. Puno ime vladarskih porodica malo koji podanik mogao je da izgovori, a jos manje da zapamti. A „uvezeni” vladari nisu znali ni jezik ni obicaje svoje nove zemlje. Obreli su se tako stranci u stranoj zemlji i iz tog susreta izrodila su se najneobicnija zbivanja i sudbine: danski princ, uzdrzani severnjak, u siromasnoj zemlji sunca, maslina i vatrenih osecanja; pruski oficir i knez u rumunskim beskrajnim sumama; potomak nemackih ritera u izgubljenoj, od svih zaboravljenoj zemlji orlova i brda... Predavali su se ti negovani princevi svojoj balkanskoj sudbini menjajuci veru, jezik, obicaje, ostavljajuci svom potomstvu cesto samo nadu da ce balkanska sudbina postati milostivija. Ali, cesto su ta nadanja ostajala uzaludna.
Iako su sve drzave Balkana, osim Albanije, bile pravoslavne, njihovi strani vladari u pocetku nisu delili veru svojih podanika. Prvi grcki vladari bili su protestantske vere, dok su bugarski i rumunski vladari bili katolici. U bugarskoj vladarskoj porodici nastala je 1894. godine prava mala drama, kada je tek rodjeni prestolonaslednik Boris trebalo da bude krsten po pravoslavnim, umesto po katolickim obicajima.
Pored Srbije i Crne Gore, kratkotrajni pokusaj „ukorenjivanja” dinastija domaceg porekla ucinjen je i u nekim drugim balkanskim zemljama, poput Albanije i Rumunije. U Albaniji se domaci kralj Zogu I, koji je na vlast dosao 1928. godine uz pomoc jugoslovenskog vladara Aleksandra, odrzao na prestolu jedanaest godina. Rumunski knez Kuza vladao je jos krace - sedam godina.
Od kneza do cara
Postepeno vladari stranog porekla postajali su privrzeni obicajima i interesima svojih „usvojenih” zemalja. Tako su u Prvom svetskom ratu rumunski Hoencolerni ratovali protiv svojih daljih srodnika - nemackih careva, dok su bugarski vladari, koji su bili rodjaci britanske i belgijske kraljevske kuce, u oba svetska rata stali na stranu Nemacke. S druge strane, vladari su ponekad iz licnih interesa pokusavali da preokrenu orijentaciju svoje zemlje, sto je cesto imalo kobne posledice. Grcki kralj Konstantin I, koji je kao zet nemackog cara uporno pokusavao da Grcku uvuce u savez sa silama osovine, oboren je 1917. godine u drzavnom udaru koji su uprilicili Francuzi.
Titule svih prvih balkanskih vladara bile su slicne - knezevske. Medjutim, oni su se trudili da „napreduju” i postanu ravni u rangu svojim kraljevskim rodjacima u Evropi. Prvo kraljevstvo modernog doba na Balkanu bila je Grcka (od 1832. godine). Ovaj uzor sledile su Rumunija (kraljevina od 1881), pa Srbija (1882), Crna Gora (1910) i Albanija (1928).
Za razliku od ostalih suseda, bugarski vladari bili su jos ambiciozniji, pa su se nakon proglasenja pune samostalnosti drzave (1908) krunisali za careve, u skladu s obicajem srednjovekovne Bugarske. U istom stilu, bugarski vladari su redne brojeve uz svoja imena uskladjivali sa srednjovekovnim vladarima. Tako se car Boris nazvao Treci, a njegov sin Simeon postao je Drugi - iako su njihovi imenjaci vladali Bugarskom jos hiljadu godina ranije. Dva grcka kralja po imenu Konstantin krunisali su se pod rednim brojevima cII i cIII, kako bi pokazali da se smatraju naslednicima poslednjeg vizantijskog cara Konstanina XI Dragasa, koji je poginuo 1453. godine braneci Carigrad od Turaka.
Najduze vladavine na Balkanu zabelezene su na prelazu izmedju 19. i 20. veka - u zlatno doba prividne evropske stabilnosti koja nije potrajala dalje od Balkanskih ratova i Svetskog rata. Najduze je vladao crnogorski kralj Nikola I Petrovic Njegos - cak 58 godina (1860-1918), zatim grcki kralj Djordje I - 51 godinu (1862-1913), pa rumunski kralj Karol I - 48 godina (1866-1914), bugarski car Ferdinand I - 32 godine (1886-1918).
Sjaj i beda prestola
Abdikacije (napustanje) prestola zbog poraza u ratu, promene
politickih snaga ili nekog drugog razloga bile su izuzetno ceste. Prestoli balkanskih monarhija bili su „klizavi” do te mere da je grcki kralj Djordje II - koji je morao cak tri puta da bezi iz zemlje u izgnanstvo (1917, 1924 i 1941. godine) - izjavio „najvazniji instrument vladavine jednog grckog kralja je njegov kofer”. Jedva da se u nekoj balkanskoj monarhiji savremenog doba moze naci vladar koji je pod sasvim uobicajenim uslovima prosao celo razdoblje svoje vladavine, od nasledja do smrti (tj. da je presto dobio po zakonskom redu nasledstva i da ni on, ni njegov prethodnik nisu zbaceni, niti abdicirali ili ubijeni). Medju takve, veoma retke primere mozemo izdvojiti samo cetiri od ukupno 36 vladavine u dva veka balkanske istorije!
U Srbiji 19. veka, abdicirali su: knezevi Milos (1839) i Mihailo (1842) Obrenovic, knez Aleksandar Karadjordjevic (1860), kao i kralj Milan Obrenovic (1889). Od ukupno sedam grckih kraljeva 19. i 20. veka, cetvorica su izgubila presto, odnosno abdicirali ili proterani.
U Rumuniji, od ukupno pet vladara u istom razdoblju, samo jedan je vladao do svoje smrti (Karol I), a ostali su izgubili presto. U Bugarskoj, od cetiri vladara, tri su izgubila presto.
Ljubav i mrznja, slava i beda, sreca i iznenadna smrt, smenjivale su se u dinastijama balkanskih vladara mozda cesce i zesce nego u drugim, „obicnijim” porodicama.
Nije bilo krvavijeg i nepostojanijeg vladarskog prestola na Balkanu od srpskog: od ukupno devet vladara (knezeva i kraljeva) Srbije i Jugoslavije u 19. i 20. veku, njih trojica ubijeni su kao vladari (knez Mihailo i kralj Aleksandar Obrenovici i kralj Aleksandar Karadjordjevic). U nemirno doba dva prethodna veka, ni ostali vladari balkanskih zemalja nisu bili bezbedni: mirni grcki kralj Djordje I ubijen je u Solunu (1913. godine), a prvi crnogorski knez Danilo Petrovic-Njegos - u Kotoru 1860. godine. Na albanskog kralja Zogua navodno je izvedeno cak 55 neuspesnih atentata! Bugarski car Boris samo je cudom preziveo vise pokusaja ubistva. Tako je bomba, koja je na Borisa bacena aprila 1925. godine tokom opela u sofijskoj crkvi ubila 128 osoba, ali je car ostao nepovredjen. Car Boris ipak je umro pod veoma sumnjivim okolnostima 1943. godine, nekoliko dana posle burnog sastanka s Hitlerom (mozda je otrovan). Najcudniju sudbinu doziveo je grcki kralj Aleksandar I (1920) - umro je mlad, od posledica ujeda svog omiljenog kucnog majmuna.
Na nestabilnost monarhija uticala je i cinjenica da su cesto presto zauzimali maloletni vladari. Osim Milosa, svi srpski vladari iz kuce Obrenovica dolazili su na presto maloletni. Nakon ubistva kneza Mihaila Obrenovica, na presto je seo njegov cetrnaestogodisnji rodjak Milan. Kralj Milan abdicirao je 1889. godine kada je njegov sin Aleksandar imao samo trinaest godina. Aleksandar Obrenovic nije mogao da doceka punoletstvo da bi preuzeo vlast, nego je sa sedamnaest godina sproveo drzavni udar, pohapsio regente i proglasio se za punoletnog (1893. godine). Ovaj vladar poznat je kao monarh koji je rado kovao udare. Tako je u martu 1903. godine drzavnim udarom suspendovao ustav, ali samo na pola sata, kako bi u medjuvremenu sproveo neke neustavne odluke.
Maloletstvo vladara zabelezeno je i u drugim monarhijama. U Rumuniji kralj Mihail I stupio je na presto sa sest godina (1927), koliko je imao i car Simeon II od Bugarske kada je dosao na presto 1943. godine. Petar II Kradjordjevic postao je kralj u jedanaestoj godini (1934). U njihovo ime vladala su regentska veca koja su brzo postala nepopularna i cesto bivala zbacena. Pucisti su, 1941. godine, jugoslovenskog regenta Pavla Karadjordjevica proglasili za izdajnika iako je zemlju pokusao da spase od rata. Ipak, mnogo gore prosao je knez Kiril, regent Bugarske tokom Drugog svetskog rata, koji je, nakon oslobodjenja 1945. godine, osudjen na smrt i streljan zbog kolaboracije sa nemackim fasistima.
Istorija monarhija Balkana zabelezila je i neke zaista retke pojave. Tako je u Rumuniji 1930. godine nasledje islo u „obrnutom pravcu”, pa je maloletnog kralja Mihaila I nasledio, odnosno zamenio njegov rodjeni otac, vec pomenuti Karol II. U Srbiji, u vreme vladavine kralja Aleksandra Obrenovica, dugo godina glavni komandant vojske bio je kraljev otac i bivsi kralj - Milan Obrenovic. Crna Gora imala je vise vekova veoma redak oblik vlasti: naslednu teokratiju, upravu vladika iz kuce Petrovic-Njegos, gde su necaci nasledjivali striceve.
Zanimljiv je i slucaj bugarskog cara Simeona II, koji je vladao kao dete (1943-1945), da bi, nakon dugog izgnanstva, pobedio 2001. godine na demokratskim izborima i tako bio jedini bivsi monarh koji je postao predsednik vlade. Zabelezen je i suprotan primer - Mehmed pasa Zogu prvo je bio premijer Albanije, a zatim je postao kralj.
U burnim istorijskim vremenima, kakvih je na Balkanu uvek bivalo napretek, samo je malo rastojanje koje deli tragediju od komicne operete, primere uzvisenosti od niskosti ili zlocina. Jednog jutra u maju 1941. godine na dalmatinsku obalu iskrcao se iz podmornice toboznji kralj ustaske NDH, italijanski vojvoda Emon od Savoje-Aoste, koga je hrvatski poglavnik Pavelic proglasio za kralja Tomislava II.
Ali, samo pet dana kasnije, saznavsi za pokolje i zverstva koje sprovode ustase, zauvek se vratio odakle je i dosao. Italijani su inace imali pretenzije i na druge balkanske zemlje. Tako je Musolini u toku Drugog svetskog rata italijanskog kralja i „cara” Etiopije, Vitorija Emanuela II proizveo za naslednog kralja Albanije i Crne Gore.
Brak i politika
Jedan od nacina kojim se pokusavalo da se vladarska porodica ucvrsti bio je brak sa stranom princezom iz neke znacajne zemlje ili iz cuvenije plemicke porodice. Poznat je, u tom pogledu, uspeh crnogorskog kralja Nikole, koji je postao „tast Evrope”, zahvaljujuci uspesnim bracnim vezama koje je obezbedio za svoje kceri. Dve Nikoline kceri bile su udate u rusku carsku porodicu, jedna za srpskog kralja (Petra I Karadjordjevica), jedna za kralja Italije i jedna u nemacku porodicu Batenberg. Nikolin sin i naslednik Danilo bio je ozenjen sa Jutom iz nemacke plemicke porodice Maklenburg-Strelic. Zanimljivo je da je poslednji bugarski car i kasniji premijer Simeon II, praunuk crnogorskog kralja (posredstvom Nikoline unuke Djovane Savojske).
Nikolini sunarodnici i savremenici Obrenovici, bili su manje uspesni u sklapanju korisnih medjunarodnih bracnih veza. Poslednji Obrenovic (kralj Aleksandar) izgubio je i krunu i glavu 1903. godine posto se „lose” ozenio sa vec udavanom zenom, pa jos i domaceg ne bas uglednog porekla (Dragom Masin).
U Rumuniji ustavom je bilo zabranjeno da se vladar ili naslednik vladarske porodice ozeni rumunskom gradjankom. Ova ustavna odredba ipak nije sprecila razmazenog naslednika prestola Karola (buduceg kralja Karola II) da usred Prvog svetskog rata pobegne iz vojske da bi se ozenio kcerkom nekog rumunskog oficira i da kasnije ima niz ljubavnih veza i skandala koji su mu doneli nadimak „kralj plejboj”. Karol se zbog toga cak odrekao prava na presto, ali se kasnije predomislio.
Bracne i porodicne veze izmedju balkanskih dinastija sledile su sire politicke interese i veze njihovih zemalja. Tako su uspostavljene porodicne veze dinastija iz zemalja koje su bile clanice odbrambenog Balkanskog saveza - Rumunije, Jugoslavije i Grcke. Dve kceri rumunskog kralja Ferdinanda I udale su se za vladare Grcke i Jugoslavije. Princeza Elizabeta udala se za grckog kralja Djordja II, dok se Marija zvana Minjon, udala za Aleksandra I Karadjordjevica.
Istovremeno, grcka princeza Helena udala se za rumunskog kralja Karola II. Ipak, oba grcko-rumunska braka pokazala su se neuspesna i zavrsena su razvodom.
Marija od Rumunije, supruga kralja Aleksandra, bila je praunuka britanske kraljice Viktorije, pa je ovim putem porodica Karadjordjevic stekla mnoge veze ne samo sa britanskom kraljevskom porodicom, nego i po celoj plemickoj Evropi.
Izmedju grcke i jugoslovenske kraljevske porodice uspostavljene su dve bracne veze. Knez Pavle Karadjordjevic ozenio se 1923. godine princezom Olgom, unukom grckog kralja Djordja I. Najkontroverzniji bio je brak izmedju kralja Petra II Karadjordjevica i princeze Aleksandre, postuhumno rodjene kceri grckog kralja Aleksandra I. Naime, zbog ratnih uslova i stanja u okupiranoj zemlji, jugoslovenska vlada u izbeglistvu protivila se vencanju mladog kralja. Petar je, medjutim, ipak uspeo da ostvari svoju zelju i vencao se s lepom princezom u Londonu 1944. godine.
Iz dinastickog ugla posmatrano, najuspesniji brak ostvario je grcki princ Filip (unuk grckog kralja Djordja I), koji se ozenio naslednicom engleskog prestola Elizabetom i postao vojvoda od Edinburga. Nakon smrti kraljice Elizabete II britanski presto zauzece potomci grcke vladarske porodice po muskoj liniji (princ Carls od Velsa, odnosno njegov sin Vilijam).
Sve balkanske monarhije ukinute su tokom 20. veka. Posle ujedinjenja Srbije i Crne Gore, 1918. godine, dinastija svestrano darovitih vladara iz kuce Petrovic-Njegos izgubila je presto Crne Gore. Prvi i poslednji albanski kralj Zogu ostavio je zemlju nakon sto je Italija osvojila Albaniju 1939. godine. Cetiri balkanske drzave - Jugoslavija, Bugarska, Rumunija i Albanija - nakon Drugog svetskog rata postale su socijalisticke republike, a clanovi njihovih dinastija morali su da odu u izgnanstvo. Jedino se jos nekoliko decenija odrzala grcka monarhija, doduse uz podrsku britanskih tenkova. Ipak, nakon vojne diktature i povratka demokratije, 1974. godine, Grci su na referendumu glasali za ukidanje monarhije. Od tada pa do danas, nijedan od bivsih vladara ili njihovih naslednika nije uspeo ponovo da dodje na neki od balkanskih prestola, iako se vecina vratila u svoje zemlje.
Dusko Lopandic
link