Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:36:56 GMT -5
Govor je opsada duse onog koji slusa
Snaga izgovorene reci
Neobicna je istina da su reci najnepostojanije, ali na kraju i posle svega samo one ostaju. To podjednako vazi kako za napisane, tako i za izgovorene reci. I, zaista, izgovorene reci u stanju su da presudno uticu na raspolozenje ljudi, da iz korena promene njihova dotadasnja shvatanja i usmerenja, da ih, dakle, pokrenu na razlicite poduhvate
Pocev od antickih besednika Izokrata i Demostena, koji su govorili na grckom, preko Cicerona, koji je besedio na latinskom jeziku, do velikih govornika 20. veka, kakvi su, recimo, bili Vinston Cercil ili lider americkih crnaca Martin Luter King, istorija poznaje veliki broj majstora lepog besednistva. Pamte se, naravno, i pojedini njihovi govori. Ne ulazeci dublje u pitanje kako se postaje govornik podseticemo samo na reci Marka Fabija Kvintilijana, proslavljenog rimskog ucitelja govornistva iz 1. veka, poreklom iz Spanije, inace prvog drzavnog profesora filologije i retorike u Rimu, koji u svom delu „O obrazovanju govornika” porucuje: „Srce i snaga pameti stvaraju govornika.”
Dobro se zna da je najslavniji grcki govornik bio Demosten (384-322. pre n. e) za cije je govore Ciceron isticao da su obrazac govornicke vestine. Zna se i da je od ranog detinjstva bio suocen s nizom fizickih nedostataka - imao je slab glas, zamuckivao je i nevoljno trzao ramenom - ali ih je uklonio upornoscu koja izaziva divljenje. Drzeci oblutke ispod jezika, setao je morskom obalom i nadvikivao se s hukom talasa, a ostro secivo maca, postavljeno neposredno uz njegovo rame, pomoglo mu je da otkloni i neprijatni tik. Kao jedan od vodja antimakedonske stranke drzao je takozvane filipike, govore protiv kralja Filipa II (359-336).
U odlomku Trece filipike Demosten navodi: „Ja vas, Atinjani, molim da se ne ljutite na mene ako istinu slobodno kazem. Jer, pomislite ovo: vi drzite da sloboda govora treba da je svima u drzavi tako opsta da je i strancima i robovima dajete, te covek kod vas moze videti gde sluge s vecom slobodom govore ono sto hoce nego gradjani u nekim drugim gradovima, a tu ste slobodu iz vasih savetovanja sasvim izagnali. Otuda je i doslo do toga da rado slusate samo kad vam se u skupstini ugadja i laska, sto je drzavne interese i dovelo do krajnjih opasnosti. Ako vi to i sada zelite, ja onda nemam sta da vam govorim, a ako ste voljni cuti bez laskanja sta je po vas korisno, ja sam gotov da govorim. Jer, iako nase stvari veoma rdjavo stoje, iako je mnogo izgubljeno, ipak je moguce sve to jos vratiti ako ste samo voljni da svoju duznost vrsite. Izgleda mozda cudnovato sto cu vam reci, ali je istina: ono sto je najgore u nasoj proslosti, to je za buducnost najbolje. Pa sta je to? Stvari vase stoga rdjavo stoje, sto vi ni u malome ni u velikome ne cinite nista od onoga sto bi trebalo da cinite; jer da ste vi sve sto je trebalo cinili, a stanje ipak rdjavo ostalo, ne bi vise bilo nade da se moze poboljsati. Filip je dakle pobedio vase lakoumlje i vasu nemarnost, ali nije pobedio drzavu vasu; vi niste podlegli, stavise ni pomakli se niste.”
Cetiri osnovne vrline
Razmisljajuci o slavnoj povesti Rima, istoricari uvek iznova ostaju zateceni cinjenicom kako je jedan grad postepeno ali nezadrzivo izrastao u drzavu koja se rasprostire na tri kontinenta, u carstvo koje gotovo da nema premca u sveukupnoj svetskoj povesnici. Na tom dugom i teskom putu osnovne vrline Rimljana, izdignute na nivo principa, bile su: hrabrost, blagost, pravicnost i poboznost (virtus, clementia, iustitia, pietas). Upravo takav, olicenje rimskih vrlina, bio je Lucije Kornelije Scipion, pripadnik jedne od najuglednijih patricijskih porodica i mladji brat cuvenog Scipiona Afrikanca Starijeg, pobednika nad Hanibalom kod Zame 202. godine pre nase ere.
Lucije Scipion se proslavio u ratu protiv sirijskog vladara Antioha III Velikog 190. godine pre nase ere. Primajuci komandu nad vojskom on je izgovorio reci iz kojih zrace gordost i cestitost: „Dosao sam ovamo ne da robim i palim, vec da pobedjujem, ne da tecem blago, nego slavu. Svima onima koji nisu dostojni da se bore pod rimskim orlom, zapovedam da se udalje iz moje vojske. Samo hrabrom i plemenitom vojniku pristoji da prkosi svim tegobama i opasnostima i da strah, ugodnost i grabljivost odgoni od sebe. Tako hoce Scipion vojskovodja, tako hoce zakoni vojnicki!”
Sto je Demosten bio u grckom besednistvu, to je Ciceron (106-43. pre n. e) bio u rimskom. Iz njegovog velikog stvaralastva posebno je nadahnuta i dirljiva „Beseda” u Senatu po povratku iz progonstva. Posle tegobnih sedamnaest meseci u izgnanstvu, on se vratio u Rim 4. septembra 57. godine pre nase ere. Priredjen mu je velicanstven docek, a na putu za „vecni grad” zaustavljala su ga izaslanstva iz svih delova Italije da mu cestitaju. Vidno uzbudjen, obuzet osecanjima, ali stoga ne i manje pribran, on je kasnije u Senatu, izmedju ostalog, rekao:
„Gospodo senatori, ako ne budem mogao sasvim dostojno da iskazem zahvalnost za vase besmrtne zasluge prema meni, mom bratu i nasoj deci, ja vas molim i preklinjem da taj nedostatak pre pripisete velicini vasih dobrocinstava nego mojoj nesposobnosti. Naime, zar moze postojati takvo bogatstvo duha, takva bujna recitost, takva nedostizna, bozanstvena nadahnuta beseda kojom bi se sve vase zasluge prema meni mogle, makar nabrojati, a kamoli u potpunosti razloziti? Vi ste meni vratili mog brata, koji mi je izuzetno drag, i mene mom bratu, koji me mnogo voli. Vi ste ponovo sjedinili roditelje s decom. Vi ste nam vratili dostojanstvo, polozaj, imetak, slavnu politicku delatnost, otadzbinu od koje nam nista nije milije i, najzad, vratili ste nam nas same. Naime, ako treba duboko da postujemo roditelje, buduci da su nam oni podarili zivot, imetak, slobodu i pravo gradjanstva; ako treba da slavimo besmrtne bogove, cijom miloscu smo sve to sacuvali i ostalim stvarima uvecali; ako treba da ukazujemo postovanje rimskom narodu, cijim pocastima smo dovedeni do najuzvisenijeg zvanja i u ovo najslavnije vece, smesteno na uzvisenom mestu sa kojeg se odlucuje o sudbini citavog sveta; ako dugujemo veliku zahvalnost ovom stalezu, koji se cesto odlikovao velicanstvenim odlukama; onda vama, gospodo senatori, dugujem ogromnu i beskrajnu zahvalnost jer ste nam vasim izuzetnim nastojanjem i slogom vratili nasu ocevinu, darove besmrtnih bogova, pocasti dobijene od rimskog naroda, mnoge vase odluke posvecene meni; jednim potezom vratili ste mi sve. Mnogo dugujemo vama i rimskom narodu, izuzetno mnogo nasim roditeljima, sve besmrtnim bogovima; ranije smo sve ovo - jedno po jedno - stekli zahvaljujuci njima, a sada smo u jedan mah zadobili sve zahvaljujuci vama. Gospodo senatori, posto mi je vas autoritet nalozio povratak, posto me je rimski narod pozvao, drzava molila, a cela Italija donela na svojim ramenima, sada kad mi je vraceno ono sto nije bilo u mojoj moci, svim silama cu se truditi da sacuvam ono u sta treba da ulozim vlastite napore - narocito imajuci u vidu da sam povratio sve ono sto sam izgubio, a vrlina i vera nikada me nisu napustale.”
Gospodar prima i poslednjeg kao i prvog
Cuven je bio i govor rimskog cara Klaudija (41-54), koji je bio jedan od onih koji idu daleko ispred svog vremena i menjaju istoriju. Rec je o fizicki hendikepiranom vladaru, sto je bila posledica bolesti prelezane u detinjstvu, ali veoma obrazovanom i okrenutom naukama. Ipak, smatra se da njegovi spisi ne nose pecat originalnosti vec su prevashodno napabirceni. Carevi dinastije Julijevaca-Klaudijevaca, kojoj je i sam pripadao, nisu Klaudija mnogo cenili: Oktavijan Avgust (27. godine pre n. e - 14. godine) o njemu je govorio sa ironijom, Tiberije (14-37) ga je potcenjivao dok ga je Kaligula (37-41) ponizavao i vredjao. I savremeni istrazivaci o Klaudiju izricu oprecne ocene. Jedni su uverenja da se radi o cvrstom vladaru cija je politika bila uravnotezen spoj nasledja i novih stremljenja. Oni naglasavaju da se iza njegove ruzne fizicke spoljasnosti krila britka i domisljata pamet. Drugi, pak, Klaudija smatraju rasejanom osobom, covekom slabe volje, cudakom koji je neobicnim sticajem okolnosti dosao na vlast u pedesetoj godini. Godine 48. on je predlozio Senatu da stanovnicima Galije dodeli pravo da budu senatori. Znatan deo Klaudijevog govora sacuvan je u obliku natpisa na bronzanoj tabli u njegovom rodnom gradu Lionu. Izvanredna ucenost pomogla je Klaudiju da svoju zamisao rimskog izlazenja iz uskih nacionalnih granica potkrepi istorijskim primerima koji se nisu mogli osporiti. Mada se ticala samo Galije, ova odluka udarila je temelj prodiranju u Senat bogatih i uglednih stanovnika iz drugih provincija. Bio je to vizionarski govor koji je ostavio dubok utisak na savremenike, govor coveka koji je shvatio da rimska drzava, najjaca sila onovremenog sveta, da bi se dalje sirila i napredovala mora da promeni neka dotadasnja nacela. Bio je to govor istinskog rimskog rodoljuba koji je u svojoj politickoj dalekoseznosti jasno video kuda mora da krene carstvo ukoliko zeli da zadrzi prestiz. Obrazlazuci svoj predlog, koji je izazvao zestoke rasprave u javnosti, Klaudije je izgovorio sledece reci: „Kada je Italija prosirila svoje granice do Alpa, pod nasim su se imenom nasli i sa nama ujedinili ne samo pojedinci vec i citave zemlje i narodi. Siguran mir iznutra i cvrst polozaj prema zemljama spolja, stekli smo tek onda kada smo i Transpadance primili u nasu drzavu, kada smo, osnivajuci po celoj zemlji veteranske kolonije, ucvrstili najsnaznije ljude iz provincija medju nase legionare i time ulili novu snagu iscrpljenoj zemlji. Zar treba da nam bude zao sto su Balbi dosli u Rim iz Spanije, sto su drugi, ne manje sposobni ljudi, dosli iz Narbonske Galije. Njihovi ce potomci ostati ovde, a njihova ljubav prema ovoj zemlji nije nista manja od nase. Jer, sta je upropastilo Lakedemonjane (Spartance) i Atinjane i pored njihove vojne nadmoci? Nista drugo do cinjenice da su pobedjene narode odbijali od sebe kao strance.”
Hriscanstvo, religija puna izvorne snage koja je u 4. veku poput velikog talasa zapljusnula Rimsko carstvo, unelo je novine u vestinu govornistva. Jovan Hrizostom (Zlatousti), jedan od najpoznatijih hriscanskih besednika, podseca da „svaki govor lici na opsadu duse onog koji slusa”. Rec je o bogoslovu koji je izvesno vreme bio i carigradski prvosvestenik (398-404). Ostale su price da su njegove besede vernici slusali netremice, razrogacenih ociju i otvorenih usta, kao da su se usled Hrizostomove blistave recitosti nasli u nekoj neobicnoj obamrlosti. U „Uskrsnjoj besedi” on je, izmedju ostalog izgovorio i sledece: „Ako je ko pobozan i bogoljubiv, neka se nasladjuje ovim divnim i svetlim slavljem. Ako je ko blagorazuman sluga, neka radujuci se udje u radost Gospoda svoga. Ako se ko namucio posteci, neka sada primi platu. Ako je ko od prvog casa radio, neka danas primi pravedni dug. Ako je ko dosao posle treceg casa, neka praznuje sa zahvalnoscu. Ako je ko stigao posle sestoga casa, neka nimalo ne sumnja jer nicim nece biti ostecen. Ako je ko propustio i deveti cas, neka pristupi ne kolebajuci se nimalo. Ako je ko stigao tek u jedanaesti cas, neka se ne plasi zakasnjenja jer ovaj divni Gospodar prima poslednjeg kao i prvog, odmara onoga koji je dosao u jedanaesti cas, kao i onoga koji je radio od prvog casa. I poslednjeg miluje i prvoga dvori; i onome daje, i ovome daruje; i deli i prima, i nameru celiva; i delanje ceni, i prinos hvali. Stoga, dakle, udjite svi u radost Gospoda svoga; i prvi i drugi, platu primite; bogati i ubogi, jedni s drugima likujte; uzdrzljivci i lenjivci, dan postujte; vi koji ste postili i vi koji niste postili, veselite se danas! Trpeza je prepuna, nasladjujte se bogato svi! Tele je ugojeno; neka niko ne izadje gladan; svi uzivajte u bogatstvu dobrote! Vaskrse Hristos, i ad se stroposta! Vaskrse Hristos, i padose demoni. Vaskrse Hristos, i raduju se andjeli. Vaskrse Hristos, i zivot zivuje. Vaskrse Hristos, i nijednog mrtvog u grobu. Jer Hristos, ustavsi iz mrtvih, postade prvina preminulih. Njemu slava i vlast kroz sve vekove. Amin! Hristos vaskrse!”
Bog tako hoce!
Krstaski ratovi, pokreti nadahnuti verskom zaslepljenoscu, jedan su od najzanimljivijih fenomena u istoriji srednjeg veka. Prvi je na saboru u Klermonu, u novembru 1095. godine, pokrenuo papa Urban II (1088-1099) ciji je govor ostao upamcen. Rimski prvosvestenik, inace izvanredan govornik, prisutnima na klermonskom trgu obratio se recima:
„O, narode franacki! Rode od Boga voljeni i izabrani! Iz tamnice jerusalimske i iz Konstantinopolja poslat je tuzan glas da je jedan prokleti narod, potpuno otudjen od Boga silovito napao zemlje tih hriscana i pobio mnoge stanovnike pljackajuci i paleci. Oni su deo zarobljenika odveli u svoju zemlju dok je jedan broj surovim mucenjem pobijen. Oni svojom necistotom skrnave oltare, pa ih onda ruse. Sada su carevinu Grka raskomadali i oteli tako veliku oblast da ju je nemoguce preci za dva meseca. Na kome onda pociva tezak zadatak da se te nepravde osvete i da se ta oblast povrati, ako ne na vama - vama kojima je iznad ostalih Bog poverio izuzetnu ratnicku slavu, veliku hrabrost i snagu da unistite moc onih koji vam se odupru? Neka vas ohrabre podvizi vasih predaka - sjaj i velicina Karla Velikog i drugih vasih kraljeva. Neka vas podstakne Sveti grob naseg Gospoda i Spasitelja, koji sada drze necisti narodi, kao i Sveta mesta koja su sada oskrnavljena… Neka vas nijedan posao ne zadrzi, niti briga za porodicne poslove. Jer, ova zemlja koju sada nastanjujete, zatvorena sa svih strana morem i planinskim vrhovima, suvise je uska za vase veliko stanovnistvo; ona jedva snabdeva sa dovoljno hrane i one koji je obradjuju. Zbog toga vi ubijate i prozdirete jedni druge, zato vodite ratove i zato mnogi od vas stradaju u unutrasnjim sukobima. Neka zato mrznja napusti nase redove, neka se vase svadje okoncaju. Podjite na put do Svetog groba: uzmite tu zemlju od zlog naroda i pokorite je. Jerusalim je zemlja plodnija od svih, raj uzivanja. Taj kraljevski grad, smesten u sredistu planete zemlje, preklinje vas da mu dodjete u pomoc. Sa radoscu podjite na ovo putovanje radi oprostenja vasih grehova i budite sigurni u nagradu neunistive slave u Carstvu nebeskom.” U okolnostima verske gorljivosti, u kojoj je uzbudjenje prisutnih neprestano raslo, poslednje reci Urbana II prosto je zaglusio poklic koji se zaorio iz hiljada grla: „Deus vult! Deus vult! (Bog /tako/ hoce! Bog /tako/ hoce!)”. Bio je to poklic uz koji ce u sledeca dva veka hiljade ljudi iz zapadne Evrope kretati put Istoka u uverenju da na taj nacin ispunjavaju svoju svetu hriscansku duznost.
Vojnicka beseda cara Petra Velikog (1672-1725), izrecena uoci znamenite bitke kod Poltave, 1709. godine, kada su Rusi pobedili svedsku vojsku kralja Karla cII (1682-1718), takodje je usla u mnoge antologije govornistva. Vladar Rusije se svojim ratnicima obratio sledecim recima: „Vojnici! Najzad je dosao cas koji ce resiti sudbinu otadzbine. Ne mislite u ovom casu da se vi borite za Petra, vec za drzavu Petru Bogom poverenu, za rod svoj, za domovinu, za pravoslavnu veru nasu i za crkvu. Neka vas ne buni slava neprijatelja po kojoj je on nepobediv; tu obmanu ste vi svojim pobedama nad njim ne jedanput razorili. Neka vam u borbi lebdi pred ocima pravda i Bog koji vas stiti. A Petru, znajte, nije skup zivot, samo neka zivi Rusija u blazenstvu i slavi, a radi vasega blagostanja!”
Potpuno ravnopravno s navedenim govorima stoji i govor majora Dragutina Gavrilovica (1882-1945), komandanta II bataljona X puka koji je prvih dana oktobra 1915. godine branio Beograd i cuvao odstupnicu glavnini srpske vojske, primorane da se povlaci prema jugu. On je prikupio svoja tri voda i dva voda III bataljona, kao i delove Sremackog odreda, i izdao im zapovest koja je zasluzila da se uklese u mermer: „Junaci! Tacno u tri casa neprijatelj se ima razbiti vasim silnim jurisem, razneti vasim bombama i bajonetima. Obraz Beograda, nase prestonice, mora da bude svetao. Vojnici! Junaci! Vrhovna komanda izbrisala je nas puk iz brojnog stanja. Nas puk je zrtvovan za cast Beograda i otadzbine. Vi nemate vise da se brinete za vase zivote koji vise ne postoje. Zato napred u slavu. Za kralja i otadzbinu! Ziveo kralj! Ziveo Beograd.” Potom je, pokusavajuci da sto duze zadrzi austrijsku i nemacku vojsku, svoje vojnike poveo u samoubilacki napad. Najveci deo njegovih ljudi je izginuo, a on sam bio je tesko ranjen.
Ne znamo kako su se osecali branioci Beograda, ne znamo da li su se uplasili i da li su u potpunosti mogli da shvate ono sto im je porucivao njihov pretpostavljeni, ne znamo da li su se u tom trenutku setili svojih najblizih koje, bilo je izvesno, vise nikada nece videti, ali ono sto pouzdano znamo je da su 7. oktobra 1915. godine srpski vojnici pod komandom majora Dragutina Gavrilovica izrasli u istinske junake.
Radivoj Radic
link
Snaga izgovorene reci
Neobicna je istina da su reci najnepostojanije, ali na kraju i posle svega samo one ostaju. To podjednako vazi kako za napisane, tako i za izgovorene reci. I, zaista, izgovorene reci u stanju su da presudno uticu na raspolozenje ljudi, da iz korena promene njihova dotadasnja shvatanja i usmerenja, da ih, dakle, pokrenu na razlicite poduhvate
Pocev od antickih besednika Izokrata i Demostena, koji su govorili na grckom, preko Cicerona, koji je besedio na latinskom jeziku, do velikih govornika 20. veka, kakvi su, recimo, bili Vinston Cercil ili lider americkih crnaca Martin Luter King, istorija poznaje veliki broj majstora lepog besednistva. Pamte se, naravno, i pojedini njihovi govori. Ne ulazeci dublje u pitanje kako se postaje govornik podseticemo samo na reci Marka Fabija Kvintilijana, proslavljenog rimskog ucitelja govornistva iz 1. veka, poreklom iz Spanije, inace prvog drzavnog profesora filologije i retorike u Rimu, koji u svom delu „O obrazovanju govornika” porucuje: „Srce i snaga pameti stvaraju govornika.”
Dobro se zna da je najslavniji grcki govornik bio Demosten (384-322. pre n. e) za cije je govore Ciceron isticao da su obrazac govornicke vestine. Zna se i da je od ranog detinjstva bio suocen s nizom fizickih nedostataka - imao je slab glas, zamuckivao je i nevoljno trzao ramenom - ali ih je uklonio upornoscu koja izaziva divljenje. Drzeci oblutke ispod jezika, setao je morskom obalom i nadvikivao se s hukom talasa, a ostro secivo maca, postavljeno neposredno uz njegovo rame, pomoglo mu je da otkloni i neprijatni tik. Kao jedan od vodja antimakedonske stranke drzao je takozvane filipike, govore protiv kralja Filipa II (359-336).
U odlomku Trece filipike Demosten navodi: „Ja vas, Atinjani, molim da se ne ljutite na mene ako istinu slobodno kazem. Jer, pomislite ovo: vi drzite da sloboda govora treba da je svima u drzavi tako opsta da je i strancima i robovima dajete, te covek kod vas moze videti gde sluge s vecom slobodom govore ono sto hoce nego gradjani u nekim drugim gradovima, a tu ste slobodu iz vasih savetovanja sasvim izagnali. Otuda je i doslo do toga da rado slusate samo kad vam se u skupstini ugadja i laska, sto je drzavne interese i dovelo do krajnjih opasnosti. Ako vi to i sada zelite, ja onda nemam sta da vam govorim, a ako ste voljni cuti bez laskanja sta je po vas korisno, ja sam gotov da govorim. Jer, iako nase stvari veoma rdjavo stoje, iako je mnogo izgubljeno, ipak je moguce sve to jos vratiti ako ste samo voljni da svoju duznost vrsite. Izgleda mozda cudnovato sto cu vam reci, ali je istina: ono sto je najgore u nasoj proslosti, to je za buducnost najbolje. Pa sta je to? Stvari vase stoga rdjavo stoje, sto vi ni u malome ni u velikome ne cinite nista od onoga sto bi trebalo da cinite; jer da ste vi sve sto je trebalo cinili, a stanje ipak rdjavo ostalo, ne bi vise bilo nade da se moze poboljsati. Filip je dakle pobedio vase lakoumlje i vasu nemarnost, ali nije pobedio drzavu vasu; vi niste podlegli, stavise ni pomakli se niste.”
Cetiri osnovne vrline
Razmisljajuci o slavnoj povesti Rima, istoricari uvek iznova ostaju zateceni cinjenicom kako je jedan grad postepeno ali nezadrzivo izrastao u drzavu koja se rasprostire na tri kontinenta, u carstvo koje gotovo da nema premca u sveukupnoj svetskoj povesnici. Na tom dugom i teskom putu osnovne vrline Rimljana, izdignute na nivo principa, bile su: hrabrost, blagost, pravicnost i poboznost (virtus, clementia, iustitia, pietas). Upravo takav, olicenje rimskih vrlina, bio je Lucije Kornelije Scipion, pripadnik jedne od najuglednijih patricijskih porodica i mladji brat cuvenog Scipiona Afrikanca Starijeg, pobednika nad Hanibalom kod Zame 202. godine pre nase ere.
Lucije Scipion se proslavio u ratu protiv sirijskog vladara Antioha III Velikog 190. godine pre nase ere. Primajuci komandu nad vojskom on je izgovorio reci iz kojih zrace gordost i cestitost: „Dosao sam ovamo ne da robim i palim, vec da pobedjujem, ne da tecem blago, nego slavu. Svima onima koji nisu dostojni da se bore pod rimskim orlom, zapovedam da se udalje iz moje vojske. Samo hrabrom i plemenitom vojniku pristoji da prkosi svim tegobama i opasnostima i da strah, ugodnost i grabljivost odgoni od sebe. Tako hoce Scipion vojskovodja, tako hoce zakoni vojnicki!”
Sto je Demosten bio u grckom besednistvu, to je Ciceron (106-43. pre n. e) bio u rimskom. Iz njegovog velikog stvaralastva posebno je nadahnuta i dirljiva „Beseda” u Senatu po povratku iz progonstva. Posle tegobnih sedamnaest meseci u izgnanstvu, on se vratio u Rim 4. septembra 57. godine pre nase ere. Priredjen mu je velicanstven docek, a na putu za „vecni grad” zaustavljala su ga izaslanstva iz svih delova Italije da mu cestitaju. Vidno uzbudjen, obuzet osecanjima, ali stoga ne i manje pribran, on je kasnije u Senatu, izmedju ostalog, rekao:
„Gospodo senatori, ako ne budem mogao sasvim dostojno da iskazem zahvalnost za vase besmrtne zasluge prema meni, mom bratu i nasoj deci, ja vas molim i preklinjem da taj nedostatak pre pripisete velicini vasih dobrocinstava nego mojoj nesposobnosti. Naime, zar moze postojati takvo bogatstvo duha, takva bujna recitost, takva nedostizna, bozanstvena nadahnuta beseda kojom bi se sve vase zasluge prema meni mogle, makar nabrojati, a kamoli u potpunosti razloziti? Vi ste meni vratili mog brata, koji mi je izuzetno drag, i mene mom bratu, koji me mnogo voli. Vi ste ponovo sjedinili roditelje s decom. Vi ste nam vratili dostojanstvo, polozaj, imetak, slavnu politicku delatnost, otadzbinu od koje nam nista nije milije i, najzad, vratili ste nam nas same. Naime, ako treba duboko da postujemo roditelje, buduci da su nam oni podarili zivot, imetak, slobodu i pravo gradjanstva; ako treba da slavimo besmrtne bogove, cijom miloscu smo sve to sacuvali i ostalim stvarima uvecali; ako treba da ukazujemo postovanje rimskom narodu, cijim pocastima smo dovedeni do najuzvisenijeg zvanja i u ovo najslavnije vece, smesteno na uzvisenom mestu sa kojeg se odlucuje o sudbini citavog sveta; ako dugujemo veliku zahvalnost ovom stalezu, koji se cesto odlikovao velicanstvenim odlukama; onda vama, gospodo senatori, dugujem ogromnu i beskrajnu zahvalnost jer ste nam vasim izuzetnim nastojanjem i slogom vratili nasu ocevinu, darove besmrtnih bogova, pocasti dobijene od rimskog naroda, mnoge vase odluke posvecene meni; jednim potezom vratili ste mi sve. Mnogo dugujemo vama i rimskom narodu, izuzetno mnogo nasim roditeljima, sve besmrtnim bogovima; ranije smo sve ovo - jedno po jedno - stekli zahvaljujuci njima, a sada smo u jedan mah zadobili sve zahvaljujuci vama. Gospodo senatori, posto mi je vas autoritet nalozio povratak, posto me je rimski narod pozvao, drzava molila, a cela Italija donela na svojim ramenima, sada kad mi je vraceno ono sto nije bilo u mojoj moci, svim silama cu se truditi da sacuvam ono u sta treba da ulozim vlastite napore - narocito imajuci u vidu da sam povratio sve ono sto sam izgubio, a vrlina i vera nikada me nisu napustale.”
Gospodar prima i poslednjeg kao i prvog
Cuven je bio i govor rimskog cara Klaudija (41-54), koji je bio jedan od onih koji idu daleko ispred svog vremena i menjaju istoriju. Rec je o fizicki hendikepiranom vladaru, sto je bila posledica bolesti prelezane u detinjstvu, ali veoma obrazovanom i okrenutom naukama. Ipak, smatra se da njegovi spisi ne nose pecat originalnosti vec su prevashodno napabirceni. Carevi dinastije Julijevaca-Klaudijevaca, kojoj je i sam pripadao, nisu Klaudija mnogo cenili: Oktavijan Avgust (27. godine pre n. e - 14. godine) o njemu je govorio sa ironijom, Tiberije (14-37) ga je potcenjivao dok ga je Kaligula (37-41) ponizavao i vredjao. I savremeni istrazivaci o Klaudiju izricu oprecne ocene. Jedni su uverenja da se radi o cvrstom vladaru cija je politika bila uravnotezen spoj nasledja i novih stremljenja. Oni naglasavaju da se iza njegove ruzne fizicke spoljasnosti krila britka i domisljata pamet. Drugi, pak, Klaudija smatraju rasejanom osobom, covekom slabe volje, cudakom koji je neobicnim sticajem okolnosti dosao na vlast u pedesetoj godini. Godine 48. on je predlozio Senatu da stanovnicima Galije dodeli pravo da budu senatori. Znatan deo Klaudijevog govora sacuvan je u obliku natpisa na bronzanoj tabli u njegovom rodnom gradu Lionu. Izvanredna ucenost pomogla je Klaudiju da svoju zamisao rimskog izlazenja iz uskih nacionalnih granica potkrepi istorijskim primerima koji se nisu mogli osporiti. Mada se ticala samo Galije, ova odluka udarila je temelj prodiranju u Senat bogatih i uglednih stanovnika iz drugih provincija. Bio je to vizionarski govor koji je ostavio dubok utisak na savremenike, govor coveka koji je shvatio da rimska drzava, najjaca sila onovremenog sveta, da bi se dalje sirila i napredovala mora da promeni neka dotadasnja nacela. Bio je to govor istinskog rimskog rodoljuba koji je u svojoj politickoj dalekoseznosti jasno video kuda mora da krene carstvo ukoliko zeli da zadrzi prestiz. Obrazlazuci svoj predlog, koji je izazvao zestoke rasprave u javnosti, Klaudije je izgovorio sledece reci: „Kada je Italija prosirila svoje granice do Alpa, pod nasim su se imenom nasli i sa nama ujedinili ne samo pojedinci vec i citave zemlje i narodi. Siguran mir iznutra i cvrst polozaj prema zemljama spolja, stekli smo tek onda kada smo i Transpadance primili u nasu drzavu, kada smo, osnivajuci po celoj zemlji veteranske kolonije, ucvrstili najsnaznije ljude iz provincija medju nase legionare i time ulili novu snagu iscrpljenoj zemlji. Zar treba da nam bude zao sto su Balbi dosli u Rim iz Spanije, sto su drugi, ne manje sposobni ljudi, dosli iz Narbonske Galije. Njihovi ce potomci ostati ovde, a njihova ljubav prema ovoj zemlji nije nista manja od nase. Jer, sta je upropastilo Lakedemonjane (Spartance) i Atinjane i pored njihove vojne nadmoci? Nista drugo do cinjenice da su pobedjene narode odbijali od sebe kao strance.”
Hriscanstvo, religija puna izvorne snage koja je u 4. veku poput velikog talasa zapljusnula Rimsko carstvo, unelo je novine u vestinu govornistva. Jovan Hrizostom (Zlatousti), jedan od najpoznatijih hriscanskih besednika, podseca da „svaki govor lici na opsadu duse onog koji slusa”. Rec je o bogoslovu koji je izvesno vreme bio i carigradski prvosvestenik (398-404). Ostale su price da su njegove besede vernici slusali netremice, razrogacenih ociju i otvorenih usta, kao da su se usled Hrizostomove blistave recitosti nasli u nekoj neobicnoj obamrlosti. U „Uskrsnjoj besedi” on je, izmedju ostalog izgovorio i sledece: „Ako je ko pobozan i bogoljubiv, neka se nasladjuje ovim divnim i svetlim slavljem. Ako je ko blagorazuman sluga, neka radujuci se udje u radost Gospoda svoga. Ako se ko namucio posteci, neka sada primi platu. Ako je ko od prvog casa radio, neka danas primi pravedni dug. Ako je ko dosao posle treceg casa, neka praznuje sa zahvalnoscu. Ako je ko stigao posle sestoga casa, neka nimalo ne sumnja jer nicim nece biti ostecen. Ako je ko propustio i deveti cas, neka pristupi ne kolebajuci se nimalo. Ako je ko stigao tek u jedanaesti cas, neka se ne plasi zakasnjenja jer ovaj divni Gospodar prima poslednjeg kao i prvog, odmara onoga koji je dosao u jedanaesti cas, kao i onoga koji je radio od prvog casa. I poslednjeg miluje i prvoga dvori; i onome daje, i ovome daruje; i deli i prima, i nameru celiva; i delanje ceni, i prinos hvali. Stoga, dakle, udjite svi u radost Gospoda svoga; i prvi i drugi, platu primite; bogati i ubogi, jedni s drugima likujte; uzdrzljivci i lenjivci, dan postujte; vi koji ste postili i vi koji niste postili, veselite se danas! Trpeza je prepuna, nasladjujte se bogato svi! Tele je ugojeno; neka niko ne izadje gladan; svi uzivajte u bogatstvu dobrote! Vaskrse Hristos, i ad se stroposta! Vaskrse Hristos, i padose demoni. Vaskrse Hristos, i raduju se andjeli. Vaskrse Hristos, i zivot zivuje. Vaskrse Hristos, i nijednog mrtvog u grobu. Jer Hristos, ustavsi iz mrtvih, postade prvina preminulih. Njemu slava i vlast kroz sve vekove. Amin! Hristos vaskrse!”
Bog tako hoce!
Krstaski ratovi, pokreti nadahnuti verskom zaslepljenoscu, jedan su od najzanimljivijih fenomena u istoriji srednjeg veka. Prvi je na saboru u Klermonu, u novembru 1095. godine, pokrenuo papa Urban II (1088-1099) ciji je govor ostao upamcen. Rimski prvosvestenik, inace izvanredan govornik, prisutnima na klermonskom trgu obratio se recima:
„O, narode franacki! Rode od Boga voljeni i izabrani! Iz tamnice jerusalimske i iz Konstantinopolja poslat je tuzan glas da je jedan prokleti narod, potpuno otudjen od Boga silovito napao zemlje tih hriscana i pobio mnoge stanovnike pljackajuci i paleci. Oni su deo zarobljenika odveli u svoju zemlju dok je jedan broj surovim mucenjem pobijen. Oni svojom necistotom skrnave oltare, pa ih onda ruse. Sada su carevinu Grka raskomadali i oteli tako veliku oblast da ju je nemoguce preci za dva meseca. Na kome onda pociva tezak zadatak da se te nepravde osvete i da se ta oblast povrati, ako ne na vama - vama kojima je iznad ostalih Bog poverio izuzetnu ratnicku slavu, veliku hrabrost i snagu da unistite moc onih koji vam se odupru? Neka vas ohrabre podvizi vasih predaka - sjaj i velicina Karla Velikog i drugih vasih kraljeva. Neka vas podstakne Sveti grob naseg Gospoda i Spasitelja, koji sada drze necisti narodi, kao i Sveta mesta koja su sada oskrnavljena… Neka vas nijedan posao ne zadrzi, niti briga za porodicne poslove. Jer, ova zemlja koju sada nastanjujete, zatvorena sa svih strana morem i planinskim vrhovima, suvise je uska za vase veliko stanovnistvo; ona jedva snabdeva sa dovoljno hrane i one koji je obradjuju. Zbog toga vi ubijate i prozdirete jedni druge, zato vodite ratove i zato mnogi od vas stradaju u unutrasnjim sukobima. Neka zato mrznja napusti nase redove, neka se vase svadje okoncaju. Podjite na put do Svetog groba: uzmite tu zemlju od zlog naroda i pokorite je. Jerusalim je zemlja plodnija od svih, raj uzivanja. Taj kraljevski grad, smesten u sredistu planete zemlje, preklinje vas da mu dodjete u pomoc. Sa radoscu podjite na ovo putovanje radi oprostenja vasih grehova i budite sigurni u nagradu neunistive slave u Carstvu nebeskom.” U okolnostima verske gorljivosti, u kojoj je uzbudjenje prisutnih neprestano raslo, poslednje reci Urbana II prosto je zaglusio poklic koji se zaorio iz hiljada grla: „Deus vult! Deus vult! (Bog /tako/ hoce! Bog /tako/ hoce!)”. Bio je to poklic uz koji ce u sledeca dva veka hiljade ljudi iz zapadne Evrope kretati put Istoka u uverenju da na taj nacin ispunjavaju svoju svetu hriscansku duznost.
Vojnicka beseda cara Petra Velikog (1672-1725), izrecena uoci znamenite bitke kod Poltave, 1709. godine, kada su Rusi pobedili svedsku vojsku kralja Karla cII (1682-1718), takodje je usla u mnoge antologije govornistva. Vladar Rusije se svojim ratnicima obratio sledecim recima: „Vojnici! Najzad je dosao cas koji ce resiti sudbinu otadzbine. Ne mislite u ovom casu da se vi borite za Petra, vec za drzavu Petru Bogom poverenu, za rod svoj, za domovinu, za pravoslavnu veru nasu i za crkvu. Neka vas ne buni slava neprijatelja po kojoj je on nepobediv; tu obmanu ste vi svojim pobedama nad njim ne jedanput razorili. Neka vam u borbi lebdi pred ocima pravda i Bog koji vas stiti. A Petru, znajte, nije skup zivot, samo neka zivi Rusija u blazenstvu i slavi, a radi vasega blagostanja!”
Potpuno ravnopravno s navedenim govorima stoji i govor majora Dragutina Gavrilovica (1882-1945), komandanta II bataljona X puka koji je prvih dana oktobra 1915. godine branio Beograd i cuvao odstupnicu glavnini srpske vojske, primorane da se povlaci prema jugu. On je prikupio svoja tri voda i dva voda III bataljona, kao i delove Sremackog odreda, i izdao im zapovest koja je zasluzila da se uklese u mermer: „Junaci! Tacno u tri casa neprijatelj se ima razbiti vasim silnim jurisem, razneti vasim bombama i bajonetima. Obraz Beograda, nase prestonice, mora da bude svetao. Vojnici! Junaci! Vrhovna komanda izbrisala je nas puk iz brojnog stanja. Nas puk je zrtvovan za cast Beograda i otadzbine. Vi nemate vise da se brinete za vase zivote koji vise ne postoje. Zato napred u slavu. Za kralja i otadzbinu! Ziveo kralj! Ziveo Beograd.” Potom je, pokusavajuci da sto duze zadrzi austrijsku i nemacku vojsku, svoje vojnike poveo u samoubilacki napad. Najveci deo njegovih ljudi je izginuo, a on sam bio je tesko ranjen.
Ne znamo kako su se osecali branioci Beograda, ne znamo da li su se uplasili i da li su u potpunosti mogli da shvate ono sto im je porucivao njihov pretpostavljeni, ne znamo da li su se u tom trenutku setili svojih najblizih koje, bilo je izvesno, vise nikada nece videti, ali ono sto pouzdano znamo je da su 7. oktobra 1915. godine srpski vojnici pod komandom majora Dragutina Gavrilovica izrasli u istinske junake.
Radivoj Radic
link