Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:57:00 GMT -5
Sta je o svetu mislio Dzordz Orvel
Zivot je bajka
„Sve zivotinje su jednake, ali neke su jednakije od drugih”, zapovest ustanovljena na Zivotinjskoj farmi nije samo osnovna poruka Orvelovog dela vec i njegovo upozorenje covecanstvu
Znate li ko je Erik Artur Bler? A Dzordz Orvel? U pitanju je ista osoba, jedan od najspornijih pisaca svetske knjizevnosti koji je stvarao izmedju dva svetska rata. O njegovom stvaralastvu oduvek su postojala podeljena misljena. Jer, Orvel je bio policajac, lucki radnik, revolucionar, borac za ljudska prava, novinar, ratni radio-izvestac. Ali, osporavani, zabranjivani pisac ponovo je u sredistu zanimanja. Povod za to, veruje se, jeste film americkog reditelja Yona Stivensona, snimljen 1999. godine po Orvelovom romanu „Zivotinjska farma” i ponovno izdanje iste knjige objavljeno 2000. godine, povodom pedesetogodisnjice pisceve smrti.
Neki, mladje generacije, tek tada su saznali za Dzordza Orvela. Onim, nesto starijim, nije trebalo mnogo da se prisete kako su krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih naprosto gutali njegova dela, roman „1984.” i istu tu „Zivotinjsku farmu”. Ima i onih koji pamte Orvela i njegovo delo koje je Zapad u vreme „hladnog rata” koristio kao najubojitije oruzje protiv socijalizma.
Ali, sta je pravi razlog sto su jedan pomalo zaboravljeni pisac i njegovo delo pobudili podjednako zanimanje tri generacije? Strucnjaci se ovog puta uzdrzavaju od objasnjenja i upucuju na piscevo poimanje zivota koje je pretocio u delo.
Prelistavajuci enciklopedije, uz ime Dzordza Orvela naci ce se samo kratki osnovni podaci da je bio engleski romansijer, esejista i politicki pisac, pravog imena Erik Artur Bler, a iz njegovog knjizevnog rada, koje i nije bilo obimno i sadrzi pored dva najznacajnija dela - alegorijskog romana „Zivotinjska farma”, u kom je zestokoj satiri podvrgao diktaturu novog doba, i romana „1984.”, antitotalitaristickoj viziji buducnosti, tek nesto vise od desetak eseja i cetiri poeme.
Zivotopis
Nedovoljno razumljiv svojim savremenicima, i kao pisac i kao pobornik jednakosti, a opasan i zabranjivan zbog svojih stavova iznesenih u delima u zemljama „iza gvozdene zavese”, Orvel je sve do poslednjih dve, tri decenije proteklog veka smatran uglavnom politickim piscem i o njemu nema mnogo podataka.
Oni se mogu naci u zabeleskama njegovih savremenika i u njegovim delima jer, kako je rekao, pisao je o svemu sto je cinilo njegov zivot.
Rodjen je 25. juna 1903. godine u Bengalu, u Indiji, gde je njegov otac Ricard Vomsli Bler radio kao britanski drzavni cinovnik. Siromastvo ga je pratilo od najranijeg detinjstva rastrzanog izmedju daleke Azije i ostrva Starog kontinenta.
Posle skolovanja na Itonu, jednoj od najuglednijih srednjih skola u Engleskoj, za koje je dobio stipendiju i uz teske muke prezivljenog Prvog svetskog rata, 1922. godine zaposlio se u Burmi kao policajac velike britanske imperije u cije je casne ciljeve slepo verovao. Ipak, surova istina o nepravdi, zlostavljanju i izrabljivanju, razvejala je sve njegove zablude o imperijalizmu i kolonijalizmu.
Napustio je posao i 1927. godine zaputio se u Evropu trazeci drugaciji, pravedniji zivot. Bila je to prva prekretnica u njegovom razmisljanju o zivotu i tesko vreme prezivljavanja na dokovima Londona i ulicama Pariza.
Vise gladan nego sit, poceo je da pise o svetu onako kako ga je on video i doziveo. Prvo delo, novelu „Od nemila do nedraga kroz Pariz i London”, potpisao je sa Dzordz Orvel. Pod tim imenom stupio je 1933. godine na scenu svetske knjizevnosti i zauvek ga zadrzao.
Dzordz Orvel nije ostao ravnodusan ni na dogadjaje u Spaniji. Iako se 1936. godine tek ozenio, u gradjanski rat protiv Frankove diktature ukljucio se zajedno sa suprugom Ajlin Sonesi. Od puske, a ni od olovke nije se odvajao.
Iz revolucije u Spaniji izasao je tesko ranjen i narusenog zdravlja. A saznanje o prilikama u Sovjetskom Savezu i Staljinovoj strahovladi, potpuno ga je porazilo. Verovanje u pravdu i ljudsku slobodu za koje je mislio da su nasli plodno tlo s novim rezimom u Rusiji, rasprsilo se. Uz to, i pretnje od nadolazeceg fasizma i Hitlerove vojne sile, bile su sve izvesnije.
Vihor Drugog svetskog rata Orvel je docekao ne bas dobrog zdravlja. Nesposoban za borbu, svoj doprinos dao je kao novinar pisuci protiv fasizma za „Observer” i „Tribjun” i podgrevajuci patriotizam kao izvestac na radiju „Bi-Bi-Siju”.
Pritisnut osecajem nemoci i strahom zbog neizvesnih ratnih prilika, u sudbonosnim istorijskim i drustvenim dogadjajima 1943. godine Orvel se okrece pisanju romana „Zivotinjska farma” s podnaslovom „Bajka”.
Za neke njegove savremenike bilo je to bekstvo od stvarnosti bojnog polja, za druge najsnazniji ratni plotun jednog knjizevnika.
„Zivotinjska farma”
Roman „Zivotinjska farma” poceo je da pise u novembru. Opredelio se za parabolu, izmisljenu pricu u kojoj se jedna pojava uporedjuje s drugom, naoko potpuno razlicitom. Nezahvalan i nimalo lak zadatak za pisca. Ipak, Orvel ga je napisao do marta 1944. godine, u jednom dahu, jezgrovito i zanimljivo. Imao je cetrdeset godina i bogato zivotno iskustvo iza sebe. Ostricu svog pera nije okrenuo prema nepravdi i izneverenim ljudskim teznjama, vec mu je namera bila da svet spase potpadanja pod obmanu. Pisao je o trenutnim drustvenim i politickim zbivanjima u svetu, ali bez ikakvih geografskih i istorijskih odrednica. Umesto ljudi odabrao je zivotinje.
Radnju romana smestio je na farmu gospodina Yonsa, bogatog i bahatog mocnika koji upravlja zivotom svekolikog zivotinjskog sveta i tako poceo pricu. A ona, ukratko, glasi ovako:
Jednog leta, na sam Ivanjdan, potaknute snom starog nerasta Majora o boljem i pravednijem zivotu, sve zivotinje - od kokosaka, gusaka, macaka, ovaca, koza, krava, konja - ujedinile su se i, predvodjene mladim prascima Napoleonom i Snoubolom, podigle pobunu protiv zuluma i ugnjetavanja. Izbacivsi zlog gospodara Yonsa, osnovale su svoje carstvo, Zivotinjsku farmu.
Farmom su vladali blagostanje i veselje jer su zivotinje najzad bile slobodne i ravnopravne. Ipak, da se stogod ne bi promenilo i da ne zaborave na zlo prethodnog zivota, ustanovljeno je sedam zapovesti: da je neprijatelj svako ko ide na dve noge, da je prijatelj onaj ko ide na dve noge a ima krila, da nijedna zivotinja ne sme da nosi odecu, da ne sme da spava na krevetu, da pije, da ne sme da ubije drugu zivotinju i, sto je bilo najvaznije, da su sve zivotinje jednake. Svako jutro zivotinje su podizale zastavu i pevale himnu o jednakosti.
Ali, kako je vreme prolazilo, blagostanja i veselja na farmi bilo je sve manje. Vodje Napoleon i Snoubol poceli su da se izdvajaju sa ostalim svinjama, potom da, prema sopstvenim potrebama, menjaju i ukidaju zapovesti i sve vise postaju nalik na ljude. Kada je na kraju doslo do razdora izmedju vodja, Snoubol je netragom nestao, a Napoleon je zaveo strahovladu. On i njegove pristalice, psi i svinje, ukinuli su sve zapovesti i uveli jednu novu koja je glasila „Sve zivotinje su jednake, a neke su jednakije od drugih”.
Pod strahovitim terorom Zivotinjska farma neprestano je propadala da bi najzad bila prodata i ponovo dosla u ljudske ruke. Od brojnog zivotinjskog sveta na njoj su ostali tek poneki da pamte i nadalje mastaju o nekom boljem pravednijem svetu.
Ko je kriv za sve?
Ali, iako laka i pitka za citanje, „Bajka” je odmah po svom objavljivanju, 1945. godine, podvrgnuta razlicitom tumacenju. Politicko je bilo najjace izrazeno. Po njemu, govorila je o „crvenoj revoluciji” i prilikama u Sovjetskom Savezu. U liku starog nerasta Majora otelotvoreni su Karl Marks, nemacki filozof, idejni tvorac komunizma i ideologije o jednakosti i ravnopravnosti, kao i njegov sledbenik Vladimir Iljic Lenjin, ruski revolucionar. Napoleon je nesumnjivo sam Josif Visarionovic Staljin, a Snoubol njegov saborac Lav Davidovic Bronstajn Trocki, koji je posle sukoba sa Staljinom prognan da bi potom pobegao u Meksiko gde je ubijen. I zivotinjska himna dobila je svoje poredjenje s „Internacionalom”.
Takav stav o „Zivotinjskoj farmi” dugo je vladao. Orvel ga nije ni potvrdjivao niti opovrgavao. Ostao je pri svojim tvrdnjama da je delo napisao kako bi covecanstvu ukazao na iskrivljavanje i zloupotrebu plemenitih ljudskih teznji.
Mnogi smatraju da Orvel nije zeleo da se upusta u rasprave jer je bio pogodjen teskom istinom da je njegovo delo stampano u vreme kada je prva atomska bomba bacena na Japan. Veruju i da je roman „1984.” antitotalitaristicka vizija buducnosti , objavljen 1949. godine, nastavak istog upozorenja.
Dzordz Orvel umro je 21. januara 1950. godine. Od njegove smrti mnogo se toga promenilo se u svetu, njegova buducnost odavno je proslost. Odrasle su nove generacije razlicitih zelja i stremljenja.
Ipak, „Zivotinjska farma” ponovo se cita. Jer, ma kako tumacili Orvelovo delo, u njemu ipak ima neke svevremenosti. To su njegove reci upozorenja i poziv na razmisljanje da ce putevi napretka u svakom vremenu neminovno pretiti opasnim stranputicama zloupotreba, obmana, da zivot nije bajka.
S. Delibasic
link
Zivot je bajka
„Sve zivotinje su jednake, ali neke su jednakije od drugih”, zapovest ustanovljena na Zivotinjskoj farmi nije samo osnovna poruka Orvelovog dela vec i njegovo upozorenje covecanstvu
Znate li ko je Erik Artur Bler? A Dzordz Orvel? U pitanju je ista osoba, jedan od najspornijih pisaca svetske knjizevnosti koji je stvarao izmedju dva svetska rata. O njegovom stvaralastvu oduvek su postojala podeljena misljena. Jer, Orvel je bio policajac, lucki radnik, revolucionar, borac za ljudska prava, novinar, ratni radio-izvestac. Ali, osporavani, zabranjivani pisac ponovo je u sredistu zanimanja. Povod za to, veruje se, jeste film americkog reditelja Yona Stivensona, snimljen 1999. godine po Orvelovom romanu „Zivotinjska farma” i ponovno izdanje iste knjige objavljeno 2000. godine, povodom pedesetogodisnjice pisceve smrti.
Neki, mladje generacije, tek tada su saznali za Dzordza Orvela. Onim, nesto starijim, nije trebalo mnogo da se prisete kako su krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih naprosto gutali njegova dela, roman „1984.” i istu tu „Zivotinjsku farmu”. Ima i onih koji pamte Orvela i njegovo delo koje je Zapad u vreme „hladnog rata” koristio kao najubojitije oruzje protiv socijalizma.
Ali, sta je pravi razlog sto su jedan pomalo zaboravljeni pisac i njegovo delo pobudili podjednako zanimanje tri generacije? Strucnjaci se ovog puta uzdrzavaju od objasnjenja i upucuju na piscevo poimanje zivota koje je pretocio u delo.
Prelistavajuci enciklopedije, uz ime Dzordza Orvela naci ce se samo kratki osnovni podaci da je bio engleski romansijer, esejista i politicki pisac, pravog imena Erik Artur Bler, a iz njegovog knjizevnog rada, koje i nije bilo obimno i sadrzi pored dva najznacajnija dela - alegorijskog romana „Zivotinjska farma”, u kom je zestokoj satiri podvrgao diktaturu novog doba, i romana „1984.”, antitotalitaristickoj viziji buducnosti, tek nesto vise od desetak eseja i cetiri poeme.
Zivotopis
Nedovoljno razumljiv svojim savremenicima, i kao pisac i kao pobornik jednakosti, a opasan i zabranjivan zbog svojih stavova iznesenih u delima u zemljama „iza gvozdene zavese”, Orvel je sve do poslednjih dve, tri decenije proteklog veka smatran uglavnom politickim piscem i o njemu nema mnogo podataka.
Oni se mogu naci u zabeleskama njegovih savremenika i u njegovim delima jer, kako je rekao, pisao je o svemu sto je cinilo njegov zivot.
Rodjen je 25. juna 1903. godine u Bengalu, u Indiji, gde je njegov otac Ricard Vomsli Bler radio kao britanski drzavni cinovnik. Siromastvo ga je pratilo od najranijeg detinjstva rastrzanog izmedju daleke Azije i ostrva Starog kontinenta.
Posle skolovanja na Itonu, jednoj od najuglednijih srednjih skola u Engleskoj, za koje je dobio stipendiju i uz teske muke prezivljenog Prvog svetskog rata, 1922. godine zaposlio se u Burmi kao policajac velike britanske imperije u cije je casne ciljeve slepo verovao. Ipak, surova istina o nepravdi, zlostavljanju i izrabljivanju, razvejala je sve njegove zablude o imperijalizmu i kolonijalizmu.
Napustio je posao i 1927. godine zaputio se u Evropu trazeci drugaciji, pravedniji zivot. Bila je to prva prekretnica u njegovom razmisljanju o zivotu i tesko vreme prezivljavanja na dokovima Londona i ulicama Pariza.
Vise gladan nego sit, poceo je da pise o svetu onako kako ga je on video i doziveo. Prvo delo, novelu „Od nemila do nedraga kroz Pariz i London”, potpisao je sa Dzordz Orvel. Pod tim imenom stupio je 1933. godine na scenu svetske knjizevnosti i zauvek ga zadrzao.
Dzordz Orvel nije ostao ravnodusan ni na dogadjaje u Spaniji. Iako se 1936. godine tek ozenio, u gradjanski rat protiv Frankove diktature ukljucio se zajedno sa suprugom Ajlin Sonesi. Od puske, a ni od olovke nije se odvajao.
Iz revolucije u Spaniji izasao je tesko ranjen i narusenog zdravlja. A saznanje o prilikama u Sovjetskom Savezu i Staljinovoj strahovladi, potpuno ga je porazilo. Verovanje u pravdu i ljudsku slobodu za koje je mislio da su nasli plodno tlo s novim rezimom u Rusiji, rasprsilo se. Uz to, i pretnje od nadolazeceg fasizma i Hitlerove vojne sile, bile su sve izvesnije.
Vihor Drugog svetskog rata Orvel je docekao ne bas dobrog zdravlja. Nesposoban za borbu, svoj doprinos dao je kao novinar pisuci protiv fasizma za „Observer” i „Tribjun” i podgrevajuci patriotizam kao izvestac na radiju „Bi-Bi-Siju”.
Pritisnut osecajem nemoci i strahom zbog neizvesnih ratnih prilika, u sudbonosnim istorijskim i drustvenim dogadjajima 1943. godine Orvel se okrece pisanju romana „Zivotinjska farma” s podnaslovom „Bajka”.
Za neke njegove savremenike bilo je to bekstvo od stvarnosti bojnog polja, za druge najsnazniji ratni plotun jednog knjizevnika.
„Zivotinjska farma”
Roman „Zivotinjska farma” poceo je da pise u novembru. Opredelio se za parabolu, izmisljenu pricu u kojoj se jedna pojava uporedjuje s drugom, naoko potpuno razlicitom. Nezahvalan i nimalo lak zadatak za pisca. Ipak, Orvel ga je napisao do marta 1944. godine, u jednom dahu, jezgrovito i zanimljivo. Imao je cetrdeset godina i bogato zivotno iskustvo iza sebe. Ostricu svog pera nije okrenuo prema nepravdi i izneverenim ljudskim teznjama, vec mu je namera bila da svet spase potpadanja pod obmanu. Pisao je o trenutnim drustvenim i politickim zbivanjima u svetu, ali bez ikakvih geografskih i istorijskih odrednica. Umesto ljudi odabrao je zivotinje.
Radnju romana smestio je na farmu gospodina Yonsa, bogatog i bahatog mocnika koji upravlja zivotom svekolikog zivotinjskog sveta i tako poceo pricu. A ona, ukratko, glasi ovako:
Jednog leta, na sam Ivanjdan, potaknute snom starog nerasta Majora o boljem i pravednijem zivotu, sve zivotinje - od kokosaka, gusaka, macaka, ovaca, koza, krava, konja - ujedinile su se i, predvodjene mladim prascima Napoleonom i Snoubolom, podigle pobunu protiv zuluma i ugnjetavanja. Izbacivsi zlog gospodara Yonsa, osnovale su svoje carstvo, Zivotinjsku farmu.
Farmom su vladali blagostanje i veselje jer su zivotinje najzad bile slobodne i ravnopravne. Ipak, da se stogod ne bi promenilo i da ne zaborave na zlo prethodnog zivota, ustanovljeno je sedam zapovesti: da je neprijatelj svako ko ide na dve noge, da je prijatelj onaj ko ide na dve noge a ima krila, da nijedna zivotinja ne sme da nosi odecu, da ne sme da spava na krevetu, da pije, da ne sme da ubije drugu zivotinju i, sto je bilo najvaznije, da su sve zivotinje jednake. Svako jutro zivotinje su podizale zastavu i pevale himnu o jednakosti.
Ali, kako je vreme prolazilo, blagostanja i veselja na farmi bilo je sve manje. Vodje Napoleon i Snoubol poceli su da se izdvajaju sa ostalim svinjama, potom da, prema sopstvenim potrebama, menjaju i ukidaju zapovesti i sve vise postaju nalik na ljude. Kada je na kraju doslo do razdora izmedju vodja, Snoubol je netragom nestao, a Napoleon je zaveo strahovladu. On i njegove pristalice, psi i svinje, ukinuli su sve zapovesti i uveli jednu novu koja je glasila „Sve zivotinje su jednake, a neke su jednakije od drugih”.
Pod strahovitim terorom Zivotinjska farma neprestano je propadala da bi najzad bila prodata i ponovo dosla u ljudske ruke. Od brojnog zivotinjskog sveta na njoj su ostali tek poneki da pamte i nadalje mastaju o nekom boljem pravednijem svetu.
Ko je kriv za sve?
Ali, iako laka i pitka za citanje, „Bajka” je odmah po svom objavljivanju, 1945. godine, podvrgnuta razlicitom tumacenju. Politicko je bilo najjace izrazeno. Po njemu, govorila je o „crvenoj revoluciji” i prilikama u Sovjetskom Savezu. U liku starog nerasta Majora otelotvoreni su Karl Marks, nemacki filozof, idejni tvorac komunizma i ideologije o jednakosti i ravnopravnosti, kao i njegov sledbenik Vladimir Iljic Lenjin, ruski revolucionar. Napoleon je nesumnjivo sam Josif Visarionovic Staljin, a Snoubol njegov saborac Lav Davidovic Bronstajn Trocki, koji je posle sukoba sa Staljinom prognan da bi potom pobegao u Meksiko gde je ubijen. I zivotinjska himna dobila je svoje poredjenje s „Internacionalom”.
Takav stav o „Zivotinjskoj farmi” dugo je vladao. Orvel ga nije ni potvrdjivao niti opovrgavao. Ostao je pri svojim tvrdnjama da je delo napisao kako bi covecanstvu ukazao na iskrivljavanje i zloupotrebu plemenitih ljudskih teznji.
Mnogi smatraju da Orvel nije zeleo da se upusta u rasprave jer je bio pogodjen teskom istinom da je njegovo delo stampano u vreme kada je prva atomska bomba bacena na Japan. Veruju i da je roman „1984.” antitotalitaristicka vizija buducnosti , objavljen 1949. godine, nastavak istog upozorenja.
Dzordz Orvel umro je 21. januara 1950. godine. Od njegove smrti mnogo se toga promenilo se u svetu, njegova buducnost odavno je proslost. Odrasle su nove generacije razlicitih zelja i stremljenja.
Ipak, „Zivotinjska farma” ponovo se cita. Jer, ma kako tumacili Orvelovo delo, u njemu ipak ima neke svevremenosti. To su njegove reci upozorenja i poziv na razmisljanje da ce putevi napretka u svakom vremenu neminovno pretiti opasnim stranputicama zloupotreba, obmana, da zivot nije bajka.
S. Delibasic
link