Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 23:27:56 GMT -5
Ig Nobel nagrade 2006.
Cime se hrane balegari?
Kako detlica ne zaboli glava od onolikog kljucanja? Kolika je brzina ultrazvuka u siru? Zasto nam toliko smeta skripa noktiju po skolskoj tabli? Kako pouzdano izleciti stucavicu? Naucnici koji su odgovorili na ova pitanja nece nikada osvojiti pravu Nobelovu nagradu, ali kakvo-takvo priznanje za svoj rad ipak su dobili
Na Univerzitetu Harvard pocetkom oktobra ove godine po 16. put dodeljena je poznata „Ig Nobel nagrada”, svojevrsna parodija na Nobelovu nagradu. Njen naziv je mala igra reci na engleskom jeziku. Naime, rec „ignoble” znaci niskog porekla, posprdan, a njenom malom promenom dobijena je jasna aluzija na Nobelovu nagradu. Ova neobicna nagrada dodeljuje se naucnicima i izumiteljima sirom sveta ciji radovi na prvi pogled izgledaju pomalo sasavo, ali, kad se malo razmisli, od njih ponekad moze biti i koristi. Vec sami nazivi radova dovoljno su reciti: „Zasto se zavesa tus-kabine lepi za nase telo”, „Eksponencijalno opadanje pivske pene”, „Uticaj ‘Ratova zvezda’ na ponasanje skakavaca”, „Povrede nastale od udara kokosovih oraha”, „Ispitivanje sila potrebnih da se ovca vuce preko razlicitih povrsina”...
Komisija koja dodeljuje nagradu proteklih godina imala je poteskoca da uveri javnost kako su u pitanju stvarne teme iza kojih stoje najcesce vrlo ozbiljni ljudi koji ne vide nista neobicno niti smesno u svom radu (kao, na primer, izumitelj sistema za zastitu kola od kradje zasnovan na bacacu plamena koji sprzi i lopova i sve oko njega). Kako nagrada postoji vec 16 godina i stekla je odredjenu slavu, sada je komisiji vec malo lakse jer se ljudi i sami prijavljuju, univerziteti podnose spiskove objavljenih radova, preduzeca predlazu svoje strucnjake koji su neobicnim nacinima dosli do ozbiljnih rezultata... Ove godine podneto je oko 7000 prijava raznih sasavih otkrica, pa je komisija s mukom odabrala dobitnike u svega deset kategorija.
Na svecanosti uprilicenoj u svecanoj sali Univerziteta Harvard okupljeni studenti i radoznalci gadjaju laureate avioncicima od hartije. Za njihovo uklanjanje s pozornice zaduzen je profesor fizike Roj Glauber koji nosi titulu „Cuvar metle” i njom marljivo cisti nered vec deset godina zaredom. Prosle godine bio je opravdano odsutan - bas u to vreme primao je pravu Nobelovu nagradu za svoj doprinos fizici! Inace, nekoliko pravih nobelovaca obavezno prisustvuje svecanosti dodeljujuci „Ig Nobel nagrade”. Ove godine tu su bili Dadli Hersbah (dobitnik nagrade za hemiju 1986. godine), Vilijam Lipskomb (takodje za hemiju, 1976. godine), Ric Roberts (za medicinu 1993. godine) i Frenk Vilcek (za fiziku 2004).
ORNITOLOGIJA
Nagradu su dobili Ajvan Svab s Kalifornijskog univerziteta u Dejvisu i posmrtno Filip Mej s Kalifornijskog univerziteta u Los Andjelesu, za istrazivanje i uspesno objasnjenje cinjenice kako detlica ne zaboli glava dok besomucno kljuca u drvo 12.000 puta na dan. Svake sekunde detlic to ucini oko 20 puta pokrecuci glavu brzinom od 0,7 metara u sekundi.
Covek koji bi na takav nacin udarao glavom u zid ubrzo bi imao ne samo glavobolju vec i obilno krvarenje unutar lobanje. Medjutim, detlicu se ne desava nista lose zato sto, pre svega, ima nesrazmerno mali mozak u poredjenju s ocima i velicinom glave (sto mozda objasnjava zasto nije smislio nikakav bolji nacin da dodje do hrane, sem da kljuca po stablu). Oko mozga postoji narocito tkivo koje, na izvestan nacin, moze da se uporedi s penastom gumom koju ljudi koriste za pakovanje osetljivih uredjaja. Tkivo ne ostavlja prostor za potrese mozga, ali ga istovremeno i ne pritiska previse. Sem toga, misic jezika detlica proteze se duz lobanje postajuci svojevrstan amortizer koji dodatno ublazava udare.
Misici vilice skupljaju se pre svakog udara u drvo prenoseci silu s mozga na podnozje lobanje. Do vecine ovih rezultata Filip Mej dosao je jos 1976. godine. Oftalmologa Svaba dodatno je zanimalo kako detlicu ne ispadnu oci tokom silovitih kljucanja. Pomno pregledajuci usporene snimke, utvrdio je da detlic ima narociti ocni kapak koji se hitro spusta neposredno pre udara kljuna o drvo i jos hitrije otvara nakon toga. Kapak stiti oci od opiljaka i drugih skodljivih cestica koje vrcaju na sve strane dok detlic kljuca. Istovremeno, ovaj kapak je i svojevrsni „vozacki pojas za spasavanje” koji zadrzava oci u dupljama prilikom svakog udara. Premda je Mej dao odgovor na pitanje o glavobolji detlica, Svab je taj koji je upoznao naucnu javnost s ovim otkricem u svom delu objavljenom 2002. godine. Zato su nagradu dobila obojica.
ISHRANA
Vasmija al-Houti sa Univerziteta u Kuvajtu i Faten al-Musalam iz Javne sluzbe za zastitu prirode Kuvajta nagradjeni su za ispitivanje nacina ishrane balegara sprovedeno 1997. godine. Kao sto im i samo ime kaze, ovi insekti hrane se balegom. Medjutim, nagradjeni su vrsili brojne oglede s bubama i dosli do sledeceg zakljucka - balegari su u stvari prilicno probirljivi po pitanju ishrane i ne jedu tek bilo sta. Naime, kada je roju buba ponudjena balega tri biljojeda - konja, kamile i ovce, izabrale su konjsku koja je inace najmanje suva. U suzenom izboru, ovcija balega prevagnula je u poredjenju s kamiljom. Balegarima je ponudjena i balega mesozdera - psa i lisice. Nisu je odbili premda je istrazivanje pokazalo da im vise prija balega biljojeda.
AKUSTIKA
Lin Halpern, Randolf Blejk i Dzejms Hilenbrend, sa razlicitih univerziteta, zajedno su sproveli istrazivanje o tome zasto skripa noktiju po skolskoj tabli izaziva kod ljudi neprijatnost. U svom radu iz 1986. godine, naslovljenom „Psihoakustika zvukova od kojih se jezimo”, opisali su rezultate razlicitih ogleda: skripe bastenskih grabulja po betonu, komadica stiropora jedan o drugi i komada metala jedan o drugi. Medjutim, na ispitanike je najjaci utisak ostavila skripa noktiju po skolskoj tabli. Premda u radu nisu dali konkretno naucno objasnjenje dejstva ove zvucne pojave na ljude, dobitnici „Ig Nobel nagrade” ukazali su na zanimljivu mogucnost: zvuci upozorenja kojima se oglasava uznemireni simpanzo neverovatno su slicni skripi noktiju po tabli. Mozda je nasa reakcija iskonska i potice iz vremena nasih predaka kada je takav zvuk oznacavao priblizavanje sabljastog tigra ili nekog drugog grabljivca.
MATEMATIKA
Nik Svenson i Pijers Barns iz Naucnoistrazivacke organizacije australijskog komonvelta nagradjeni su za izracunavanje najmanjeg broja grupnih fotografija koje je potrebno napraviti da bi se osiguralo da niko na slici ne trepne, odnosno da ima zatvorene oci. Nakon brojnih fotografisanja i pomnog razgledanja slika, izveli su nekoliko zakljucaka.
Covek trepne oko deset puta u minutu pod uobicajenim okolnostima (da mu nije nesto upalo u oko i slicno). Medjutim, ti treptaji ne desavaju se na svakih sest sekundi, vec je vremenska razlika izmedju njih promenljiva. Slozene jednacine i grafikoni kojima je obogacen rad nagradjenih Australijanaca upucuju na sledece: treba podeliti broj ljudi koji se slikaju brojem tri, i prema dobijenom rezultatu napraviti toliko fotografija. U slucaju fotografisanja u losijim svetlosnim uslovima, broj ljudi treba deliti sa dva. Sve ovo vazi za grupe manje od dvadeset ljudi. Za grupu od trideset ljudi potrebno je napraviti trideset slika i medju njima ce izvesno biti bar jedna na kojoj svi drze otvorene oci. Za grupe od pedeset i vise ljudi ne vredi ni pokusavati - neko ce sasvim sigurno da trepne.
MIR
„Ig Nobel nagradu” za mir dobio je Velsanin Hauard Stejplton, iz mesta Mertir Tajdfil, za uredjaj koji rasteruje tinejdzere pustajuci neprijatan zvuk na frekvenciji koju ne mogu da cuju starije osobe, kao i za proizvodnju melodije za mobilni telefon, cime je djacima omoguceno da na casu drze ukljucene telefone a da ih profesori ne cuju.
Stejplton je do svog izuma dosao nakon sto mu se petnaestogodisnja kcerka vratila iz nabavke sva u suzama - nekoliko mladica okupljenih ispred prodavnice maltretirali su je i oterali praznih ruku.
Razmisljajuci o tome kako bi na najdelotvorniji nacin razjurio takvu grupu, Stejplton se setio dogadjaja iz detinjstva kad je posetio oca u radionici gde se zavarivalo pomocu ultrazvuka. Kako je usao unutra, zaglusila ga je neobicna buka koja mu je strahovito zasmetala. Na njegovo cudjenje, otac i njegove kolege nisu culi nista. Ispitujuci pojavu, saznao je da ljudi starenjem ne cuju odredjene frekvencije zvuka. U mladjim danima cuju sve, od 20 herca do 20 kiloherca. Medjutim, na pocetku dvadesetih godina, taj opseg spusta se do 18 kHz i nize. Tako je moguce proizvesti zvuk koji ce cuti samo mladi.
Stejpltonov uredjaj nazvan „Moskito” pusta neprijatan zvuk nalik na sirenu od koga tinejdzere brzo zabole usi. Prve probe Stejplton je izveo u obliznjoj prodavnici. Nakon sto su pet minuta odolevali neobicnom zvuku, okupljeni mangupi na kraju su ponizno zamolili vlasnika prodavnice da iskljuci zvucnik. Za sve to vreme niko od starijih kupaca i osoblja nije cuo nista. Zvuk je drzao tinejdzere na odstojanju od 15 metara od zvucnika uredjaja, sto je Stejpltonu bilo sasvim dovoljno. Ubrzo je usledila nezamislivo dobra prodaja „Moskita” - kupili su ga vlasnici mnogih prodavnica, ali i policija. Uprava zeleznice postavila je uredjaje u blizini vagona po kojima su tinejdzeri do tada crtali grafite. „Moskito” se pokazao izrazito delotvornim, a pri tom je neskodljiv po zdravlje ljudi u okruzenju.
Medjutim, saznavsi za neobican uredjaj, mnogi ucenici videli su i „drugu stranu medalje” - takav zvuk savrsen je kao zvono mobilnog telefona koje profesor nece cuti. Ubrzo su poceli da ga koriste, a Stejplton je, videvsi priliku za novu zaradu, omogucio bas takvim tinejdzerima protiv kojih se borio da iskoriste njegov izum u svoju korist. Svedocenja profesora u nekim skolama pokazuju da oni za vreme casa zaista ne cuju zvuk kojim djaci oznacavaju pristizanje tekstualne poruke ili telefonski poziv. Bilo je i neprijatnih iskustava da se ceo razred smeje, a profesor ne uvidja zasto.
KNjIZEVNOST
Denijel Openhajmer sa Univerziteta Prinston nagradjen je za svoj rad „Posledice isticanja nacitanosti u svakodnevnom izrazavanju bez obzira na priliku: Nevolje s nepotrebnim koriscenjem dugih reci” iz marta 2006. godine. Premda se za pisanje mahom savetuje sto manja upotreba suvise slozenih reci, vecina studenata namerno obogacuje recnik upravo takvim recima verujuci da ce time stvoriti utisak pametnijih osoba. Ono sto ne znaju jeste da okolina bas zato o njima misli suprotno. Openhajmer je takodje utvrdio da su osobe koje koriste necitke kompjuterske fontove (tip slova) za svoje pismene radove uglavnom manje inteligentne od ostalih. Ocigledno je da nedostatke instinktivno zabasuruju kitnjastim recima i slovima.
MEDICINA
Frensis Fezmir s Medicinskog koledza Univerziteta u Tenesiju nagradjen je za medicinski izvestaj „Lecenje stucavice rektalnom masazom pomocu prsta” iz 1988. godine. U njemu je detaljno opisao slucaj iz svog lekarskog iskustva. Mladji pacijent dosao je s napadom stucavice koji je trajao neprekidno 72 sata. U proseku stucao je 30 puta u minutu. Lekar je pokusao na sve moguce nacine da pomogne pacijentu - trudio se da ga uplasi, masirao mu je sinuse, pritiskao ocne jabucice, vukao ga za jezik - nista nije pomagalo. Tada se setio da je negde procitao kako rektalna masaza prstom pomaze u smirivanju ubrzanih otkucaja srca, pa je istu tehniku primenio i na ovom pacijentu: „ravnomernim kruznim pokretima”, kako stoji u njegovom izvestaju. Ucestanost stucanja odmah se smanjila, a kroz 30 sekundi stucanje je potpuno prestalo.
Primajuci nagradu, doktor Fezmir istakao je da je on ozbiljan lekar i da je oduvek zeleo da ostane upamcen po svojim kardioloskim istrazivanjima, a ne zbog necega sto ga „progoni i posle osamnaest godina”. Da stvar bude zanimljivija, grupa izraelskih lekara iz Medicinskog centra u Haifi dosla je 1990. godine do istog resenja stucavice kod sezdesetogodisnjeg pacijenta i objavila svoja iskustva u radu naslovljenom istovetno kao i Fezmirov. Zbog toga su i oni nagradjeni „Ig Nobelovom nagradom”.
HEMIJA
Spanci Antonio Mulet, Hose Havijer Benedito i Hose Bon sa Univerziteta Valensije, i Karmen Roselo sa Univerziteta u Palma de Majorki, dobili su „Ig Nobel nagradu” za rad „Brzina ultrazvuka u siru vrste cedar pri razlicitim temperaturama”, objavljen 1999. godine. Merenja su pokazala da je brzina ultrazvucnih talasa kroz cedar na temperaturi od 0° Celzijusa 1590 metara u sekundi, a pri temperaturi od 35° Celzijusa je 1696 m/s. Naucnici su ove razlike doveli u vezu s topljenjem sira i posledicnom pojavom tecne masnoce u njegovoj gradji.
FIZIKA
Bazil Odoli i Sebastijen Nojkirs sa Univerziteta Pjer i Marija Kiri u Parizu nagradjeni su za proslogodisnje otkrice - zasto se presni spageti prilikom savijanja ne lome na dva vec na vise delova. Naucnici su zakljucili da je rec o nizu stepenastih pukotina koje nastaju kao posledica naprezanja rezanaca. Naglo oslobadjanje savitljivog „stapa” spageta nakon prvog loma izaziva povecano opterecenje koje vodi ka novim lomovima.
BIOLOGIJA
Bart Nols i Rurd de Jong s holandskog Poljoprivrednog univerziteta u Vageningenu, nagradjeni su za naucnoistrazivacki rad iz 1996. godine kojim su dokazali da zenku malaricnog komarca Anopheles gambiae podjednako privlaci miris ljudskih stopala i miris sira vrste limburger.
N. V.
link
Cime se hrane balegari?
Kako detlica ne zaboli glava od onolikog kljucanja? Kolika je brzina ultrazvuka u siru? Zasto nam toliko smeta skripa noktiju po skolskoj tabli? Kako pouzdano izleciti stucavicu? Naucnici koji su odgovorili na ova pitanja nece nikada osvojiti pravu Nobelovu nagradu, ali kakvo-takvo priznanje za svoj rad ipak su dobili
Na Univerzitetu Harvard pocetkom oktobra ove godine po 16. put dodeljena je poznata „Ig Nobel nagrada”, svojevrsna parodija na Nobelovu nagradu. Njen naziv je mala igra reci na engleskom jeziku. Naime, rec „ignoble” znaci niskog porekla, posprdan, a njenom malom promenom dobijena je jasna aluzija na Nobelovu nagradu. Ova neobicna nagrada dodeljuje se naucnicima i izumiteljima sirom sveta ciji radovi na prvi pogled izgledaju pomalo sasavo, ali, kad se malo razmisli, od njih ponekad moze biti i koristi. Vec sami nazivi radova dovoljno su reciti: „Zasto se zavesa tus-kabine lepi za nase telo”, „Eksponencijalno opadanje pivske pene”, „Uticaj ‘Ratova zvezda’ na ponasanje skakavaca”, „Povrede nastale od udara kokosovih oraha”, „Ispitivanje sila potrebnih da se ovca vuce preko razlicitih povrsina”...
Komisija koja dodeljuje nagradu proteklih godina imala je poteskoca da uveri javnost kako su u pitanju stvarne teme iza kojih stoje najcesce vrlo ozbiljni ljudi koji ne vide nista neobicno niti smesno u svom radu (kao, na primer, izumitelj sistema za zastitu kola od kradje zasnovan na bacacu plamena koji sprzi i lopova i sve oko njega). Kako nagrada postoji vec 16 godina i stekla je odredjenu slavu, sada je komisiji vec malo lakse jer se ljudi i sami prijavljuju, univerziteti podnose spiskove objavljenih radova, preduzeca predlazu svoje strucnjake koji su neobicnim nacinima dosli do ozbiljnih rezultata... Ove godine podneto je oko 7000 prijava raznih sasavih otkrica, pa je komisija s mukom odabrala dobitnike u svega deset kategorija.
Na svecanosti uprilicenoj u svecanoj sali Univerziteta Harvard okupljeni studenti i radoznalci gadjaju laureate avioncicima od hartije. Za njihovo uklanjanje s pozornice zaduzen je profesor fizike Roj Glauber koji nosi titulu „Cuvar metle” i njom marljivo cisti nered vec deset godina zaredom. Prosle godine bio je opravdano odsutan - bas u to vreme primao je pravu Nobelovu nagradu za svoj doprinos fizici! Inace, nekoliko pravih nobelovaca obavezno prisustvuje svecanosti dodeljujuci „Ig Nobel nagrade”. Ove godine tu su bili Dadli Hersbah (dobitnik nagrade za hemiju 1986. godine), Vilijam Lipskomb (takodje za hemiju, 1976. godine), Ric Roberts (za medicinu 1993. godine) i Frenk Vilcek (za fiziku 2004).
ORNITOLOGIJA
Nagradu su dobili Ajvan Svab s Kalifornijskog univerziteta u Dejvisu i posmrtno Filip Mej s Kalifornijskog univerziteta u Los Andjelesu, za istrazivanje i uspesno objasnjenje cinjenice kako detlica ne zaboli glava dok besomucno kljuca u drvo 12.000 puta na dan. Svake sekunde detlic to ucini oko 20 puta pokrecuci glavu brzinom od 0,7 metara u sekundi.
Covek koji bi na takav nacin udarao glavom u zid ubrzo bi imao ne samo glavobolju vec i obilno krvarenje unutar lobanje. Medjutim, detlicu se ne desava nista lose zato sto, pre svega, ima nesrazmerno mali mozak u poredjenju s ocima i velicinom glave (sto mozda objasnjava zasto nije smislio nikakav bolji nacin da dodje do hrane, sem da kljuca po stablu). Oko mozga postoji narocito tkivo koje, na izvestan nacin, moze da se uporedi s penastom gumom koju ljudi koriste za pakovanje osetljivih uredjaja. Tkivo ne ostavlja prostor za potrese mozga, ali ga istovremeno i ne pritiska previse. Sem toga, misic jezika detlica proteze se duz lobanje postajuci svojevrstan amortizer koji dodatno ublazava udare.
Misici vilice skupljaju se pre svakog udara u drvo prenoseci silu s mozga na podnozje lobanje. Do vecine ovih rezultata Filip Mej dosao je jos 1976. godine. Oftalmologa Svaba dodatno je zanimalo kako detlicu ne ispadnu oci tokom silovitih kljucanja. Pomno pregledajuci usporene snimke, utvrdio je da detlic ima narociti ocni kapak koji se hitro spusta neposredno pre udara kljuna o drvo i jos hitrije otvara nakon toga. Kapak stiti oci od opiljaka i drugih skodljivih cestica koje vrcaju na sve strane dok detlic kljuca. Istovremeno, ovaj kapak je i svojevrsni „vozacki pojas za spasavanje” koji zadrzava oci u dupljama prilikom svakog udara. Premda je Mej dao odgovor na pitanje o glavobolji detlica, Svab je taj koji je upoznao naucnu javnost s ovim otkricem u svom delu objavljenom 2002. godine. Zato su nagradu dobila obojica.
ISHRANA
Vasmija al-Houti sa Univerziteta u Kuvajtu i Faten al-Musalam iz Javne sluzbe za zastitu prirode Kuvajta nagradjeni su za ispitivanje nacina ishrane balegara sprovedeno 1997. godine. Kao sto im i samo ime kaze, ovi insekti hrane se balegom. Medjutim, nagradjeni su vrsili brojne oglede s bubama i dosli do sledeceg zakljucka - balegari su u stvari prilicno probirljivi po pitanju ishrane i ne jedu tek bilo sta. Naime, kada je roju buba ponudjena balega tri biljojeda - konja, kamile i ovce, izabrale su konjsku koja je inace najmanje suva. U suzenom izboru, ovcija balega prevagnula je u poredjenju s kamiljom. Balegarima je ponudjena i balega mesozdera - psa i lisice. Nisu je odbili premda je istrazivanje pokazalo da im vise prija balega biljojeda.
AKUSTIKA
Lin Halpern, Randolf Blejk i Dzejms Hilenbrend, sa razlicitih univerziteta, zajedno su sproveli istrazivanje o tome zasto skripa noktiju po skolskoj tabli izaziva kod ljudi neprijatnost. U svom radu iz 1986. godine, naslovljenom „Psihoakustika zvukova od kojih se jezimo”, opisali su rezultate razlicitih ogleda: skripe bastenskih grabulja po betonu, komadica stiropora jedan o drugi i komada metala jedan o drugi. Medjutim, na ispitanike je najjaci utisak ostavila skripa noktiju po skolskoj tabli. Premda u radu nisu dali konkretno naucno objasnjenje dejstva ove zvucne pojave na ljude, dobitnici „Ig Nobel nagrade” ukazali su na zanimljivu mogucnost: zvuci upozorenja kojima se oglasava uznemireni simpanzo neverovatno su slicni skripi noktiju po tabli. Mozda je nasa reakcija iskonska i potice iz vremena nasih predaka kada je takav zvuk oznacavao priblizavanje sabljastog tigra ili nekog drugog grabljivca.
MATEMATIKA
Nik Svenson i Pijers Barns iz Naucnoistrazivacke organizacije australijskog komonvelta nagradjeni su za izracunavanje najmanjeg broja grupnih fotografija koje je potrebno napraviti da bi se osiguralo da niko na slici ne trepne, odnosno da ima zatvorene oci. Nakon brojnih fotografisanja i pomnog razgledanja slika, izveli su nekoliko zakljucaka.
Covek trepne oko deset puta u minutu pod uobicajenim okolnostima (da mu nije nesto upalo u oko i slicno). Medjutim, ti treptaji ne desavaju se na svakih sest sekundi, vec je vremenska razlika izmedju njih promenljiva. Slozene jednacine i grafikoni kojima je obogacen rad nagradjenih Australijanaca upucuju na sledece: treba podeliti broj ljudi koji se slikaju brojem tri, i prema dobijenom rezultatu napraviti toliko fotografija. U slucaju fotografisanja u losijim svetlosnim uslovima, broj ljudi treba deliti sa dva. Sve ovo vazi za grupe manje od dvadeset ljudi. Za grupu od trideset ljudi potrebno je napraviti trideset slika i medju njima ce izvesno biti bar jedna na kojoj svi drze otvorene oci. Za grupe od pedeset i vise ljudi ne vredi ni pokusavati - neko ce sasvim sigurno da trepne.
MIR
„Ig Nobel nagradu” za mir dobio je Velsanin Hauard Stejplton, iz mesta Mertir Tajdfil, za uredjaj koji rasteruje tinejdzere pustajuci neprijatan zvuk na frekvenciji koju ne mogu da cuju starije osobe, kao i za proizvodnju melodije za mobilni telefon, cime je djacima omoguceno da na casu drze ukljucene telefone a da ih profesori ne cuju.
Stejplton je do svog izuma dosao nakon sto mu se petnaestogodisnja kcerka vratila iz nabavke sva u suzama - nekoliko mladica okupljenih ispred prodavnice maltretirali su je i oterali praznih ruku.
Razmisljajuci o tome kako bi na najdelotvorniji nacin razjurio takvu grupu, Stejplton se setio dogadjaja iz detinjstva kad je posetio oca u radionici gde se zavarivalo pomocu ultrazvuka. Kako je usao unutra, zaglusila ga je neobicna buka koja mu je strahovito zasmetala. Na njegovo cudjenje, otac i njegove kolege nisu culi nista. Ispitujuci pojavu, saznao je da ljudi starenjem ne cuju odredjene frekvencije zvuka. U mladjim danima cuju sve, od 20 herca do 20 kiloherca. Medjutim, na pocetku dvadesetih godina, taj opseg spusta se do 18 kHz i nize. Tako je moguce proizvesti zvuk koji ce cuti samo mladi.
Stejpltonov uredjaj nazvan „Moskito” pusta neprijatan zvuk nalik na sirenu od koga tinejdzere brzo zabole usi. Prve probe Stejplton je izveo u obliznjoj prodavnici. Nakon sto su pet minuta odolevali neobicnom zvuku, okupljeni mangupi na kraju su ponizno zamolili vlasnika prodavnice da iskljuci zvucnik. Za sve to vreme niko od starijih kupaca i osoblja nije cuo nista. Zvuk je drzao tinejdzere na odstojanju od 15 metara od zvucnika uredjaja, sto je Stejpltonu bilo sasvim dovoljno. Ubrzo je usledila nezamislivo dobra prodaja „Moskita” - kupili su ga vlasnici mnogih prodavnica, ali i policija. Uprava zeleznice postavila je uredjaje u blizini vagona po kojima su tinejdzeri do tada crtali grafite. „Moskito” se pokazao izrazito delotvornim, a pri tom je neskodljiv po zdravlje ljudi u okruzenju.
Medjutim, saznavsi za neobican uredjaj, mnogi ucenici videli su i „drugu stranu medalje” - takav zvuk savrsen je kao zvono mobilnog telefona koje profesor nece cuti. Ubrzo su poceli da ga koriste, a Stejplton je, videvsi priliku za novu zaradu, omogucio bas takvim tinejdzerima protiv kojih se borio da iskoriste njegov izum u svoju korist. Svedocenja profesora u nekim skolama pokazuju da oni za vreme casa zaista ne cuju zvuk kojim djaci oznacavaju pristizanje tekstualne poruke ili telefonski poziv. Bilo je i neprijatnih iskustava da se ceo razred smeje, a profesor ne uvidja zasto.
KNjIZEVNOST
Denijel Openhajmer sa Univerziteta Prinston nagradjen je za svoj rad „Posledice isticanja nacitanosti u svakodnevnom izrazavanju bez obzira na priliku: Nevolje s nepotrebnim koriscenjem dugih reci” iz marta 2006. godine. Premda se za pisanje mahom savetuje sto manja upotreba suvise slozenih reci, vecina studenata namerno obogacuje recnik upravo takvim recima verujuci da ce time stvoriti utisak pametnijih osoba. Ono sto ne znaju jeste da okolina bas zato o njima misli suprotno. Openhajmer je takodje utvrdio da su osobe koje koriste necitke kompjuterske fontove (tip slova) za svoje pismene radove uglavnom manje inteligentne od ostalih. Ocigledno je da nedostatke instinktivno zabasuruju kitnjastim recima i slovima.
MEDICINA
Frensis Fezmir s Medicinskog koledza Univerziteta u Tenesiju nagradjen je za medicinski izvestaj „Lecenje stucavice rektalnom masazom pomocu prsta” iz 1988. godine. U njemu je detaljno opisao slucaj iz svog lekarskog iskustva. Mladji pacijent dosao je s napadom stucavice koji je trajao neprekidno 72 sata. U proseku stucao je 30 puta u minutu. Lekar je pokusao na sve moguce nacine da pomogne pacijentu - trudio se da ga uplasi, masirao mu je sinuse, pritiskao ocne jabucice, vukao ga za jezik - nista nije pomagalo. Tada se setio da je negde procitao kako rektalna masaza prstom pomaze u smirivanju ubrzanih otkucaja srca, pa je istu tehniku primenio i na ovom pacijentu: „ravnomernim kruznim pokretima”, kako stoji u njegovom izvestaju. Ucestanost stucanja odmah se smanjila, a kroz 30 sekundi stucanje je potpuno prestalo.
Primajuci nagradu, doktor Fezmir istakao je da je on ozbiljan lekar i da je oduvek zeleo da ostane upamcen po svojim kardioloskim istrazivanjima, a ne zbog necega sto ga „progoni i posle osamnaest godina”. Da stvar bude zanimljivija, grupa izraelskih lekara iz Medicinskog centra u Haifi dosla je 1990. godine do istog resenja stucavice kod sezdesetogodisnjeg pacijenta i objavila svoja iskustva u radu naslovljenom istovetno kao i Fezmirov. Zbog toga su i oni nagradjeni „Ig Nobelovom nagradom”.
HEMIJA
Spanci Antonio Mulet, Hose Havijer Benedito i Hose Bon sa Univerziteta Valensije, i Karmen Roselo sa Univerziteta u Palma de Majorki, dobili su „Ig Nobel nagradu” za rad „Brzina ultrazvuka u siru vrste cedar pri razlicitim temperaturama”, objavljen 1999. godine. Merenja su pokazala da je brzina ultrazvucnih talasa kroz cedar na temperaturi od 0° Celzijusa 1590 metara u sekundi, a pri temperaturi od 35° Celzijusa je 1696 m/s. Naucnici su ove razlike doveli u vezu s topljenjem sira i posledicnom pojavom tecne masnoce u njegovoj gradji.
FIZIKA
Bazil Odoli i Sebastijen Nojkirs sa Univerziteta Pjer i Marija Kiri u Parizu nagradjeni su za proslogodisnje otkrice - zasto se presni spageti prilikom savijanja ne lome na dva vec na vise delova. Naucnici su zakljucili da je rec o nizu stepenastih pukotina koje nastaju kao posledica naprezanja rezanaca. Naglo oslobadjanje savitljivog „stapa” spageta nakon prvog loma izaziva povecano opterecenje koje vodi ka novim lomovima.
BIOLOGIJA
Bart Nols i Rurd de Jong s holandskog Poljoprivrednog univerziteta u Vageningenu, nagradjeni su za naucnoistrazivacki rad iz 1996. godine kojim su dokazali da zenku malaricnog komarca Anopheles gambiae podjednako privlaci miris ljudskih stopala i miris sira vrste limburger.
N. V.
link