Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 23:30:30 GMT -5
Strasna 7000. godina od postanja
Bice skoro propast sveta
Za razliku od paganskog Rima za koji se smatralo da ce vecno ziveti
(Roma aeterna = vecni Rim), kod hriscana je postojala ideja o kraju sveta. Verovalo se u drugi dolazak Isusa Hrista i utemeljenje novog i vecitog carstva na zemlji
Od vremena Starog zaveta, koji sadrzi slutnje i proricanja propasti, misao o neizbeznosti sveopste katastrofe iskristalisala se kao tema mnogih pisaca. Postoje desetine njih u vizantiji u cijim se delima nalaze prorocanstva o „kraju sveta” obicno vezana s propascu Carigrada i suprotstavljena zapadnoj tezi o vecnom Rimu.
Vizantijska, a kasnije i slovenska apokalipticka literatura - literatura koja je bila nadahnuta predskazanjem o svrsetku sveta - nastavak su bastine koju su stvorili ranohriscanski pisci u duhu kasnoanticke crkve koja je, pak, naslednik judejske apokaliptike. Na osnovu biblijskih tekstova ne moze da se odredi tacno vreme kada ce katastrofa da nastupi. U Novom zavetu je zapisano: „Nebo i zemlja ce proci, ali moje reci nece proci. A o onom danu i casu niko ne zna, ni andjeli nebeski, nego samo Otac” (Jevandjelje po Mateju, 24, 35-36). Ova neodredjenost otvarala je razlicite mogucnosti da prilikom bilo kakvog dogadjaja u drustvenom zivotu ili nekog prirodnog fenomena odmah pokrene talas najcrnjih eshatoloskih slutnji i turobnog raspolozenja. Rec je o slutnjama koje se ticu onoga sto posle smrti ceka coveka, covecanstvo i ceo svet, o ucenjima o takozvanim poslednjim stvarima, o besmrtnosti duse, strasnom sudu, smaku sveta, vecnom blazenstvu i paklu.
Pad Svete Sofije
Vizantinci su pokusavali da izracunaju datum propasti sveta bilo po rasporedu nebeskih tela ili na osnovu proucavanja Biblije. Polazna tacka takvog racunanja bila je vezana za biblijsku legendu prema kojoj je Bog za sest dana stvorio zemlju i ljude, dok se sedmog dana odmarao od svojih dela. Rec je o takozvanoj velikoj kozmickoj nedelji u kojoj svaki dan traje hiljadu godina. Uporiste ovakvog racunanja ponovo je Biblija u kojoj moze da se procita: „Jer je tisuca godina pred ocima tvojim kao dan jucerasnji, kad mine i kao straza nocna” (Psalam 90, 4), odnosno, jos odredjenije: „Ali ovo jedno da vam ne bude nepoznato ljubazni, da je jedan dan pred Gospodom kao hiljada godina, a hiljada godina kao jedan dan” (Druga poslanica apostola Petra, 3, 8).
Analogija izmedju stvaranja i trajanja sveta podrazumevala je da svet ima kraj. Otuda uverenje da kao sto se stvaranje zavrsilo sedmim danom, tako se i postojanje sveta zavrsava drugim dolaskom isusa Hrista posle sedam hiljada godina. Uopste, drugi Hristov dolazak, takozvana parusija, trebalo je da bude veliko iznenadjenje, vrhunski dogadjaj poslednje stvarnosti. Smatralo se da taj dolazak, koji ce biti ispunjenje velicanstvene pobede sina bozijeg nad zlom, obuhvata nekoliko dramaticnih eshatoloskih zbivanja: pojavu Gospoda, vaskrsenje mrtvih, sveopsti sud, preobrazaj prirode, kraj vremena.
Buduci da je razdoblje od sedam hiljada godina isticalo krajem 15. veka - 7000. godina od stvaranja sveta odgovara razdoblju od 1. septembra 1491. do 31. avgusta 1492. godine - a imajuci u vidu nepovratno opadanje Vizantijskog carstva, jasno je sto su u doba dinastije Paleologa (1259-1453) mracna raspolozenja i eshatoloske zebnje dobijale na zamahu. Uopste, pocev od 14. stoleca u Evropi se pojacao strah od kraja sveta. Jedan od veoma znacajnih i umnogome tipicnih proizvoda takvog intelektualnog usmerenja jeste i spis Aleksija Makremvolita.
Vizantijski intelektualac ga je sastavio povodom ostecenja crkve Svete Sofije od cestih zemljotresa, pogotovo onog iz maja 1346. godine, kada se urusilo kube najvaznije bogomolje istocnog hriscanstva. Po Makremvolitovom misljenju, zemljotresi i druge slicne nepogode i nevolje, kao sto su najezde skakavaca, pomracenja sunca i meseca, grad, pljuskovi i poplave reka, bila su znamenja kojim je Stvoritelj nagovestavao propast sveta. Naravno, svi pomenuti dogadjaji dovedeni su u vezu sa slicnim biblijskim prizorima koji se uglavnom nalaze u „Knjizi proroka Danila”.
Pokusajmo samo da zamislimo kakve su misli zaokupljale Vizantince koji su doziveli i preziveli vizantijsku katastrofu 1204. godine. Istoricar Nikita Honijat, ocevidac i svedok, kazuje o strahu Romeja koji su ostali u Carigradu jos osecajuci prisustvo isukanih latinskih maceva i gledajuci svoju razgrabljenu imovinu. Za sebe i one s kojima je uspeo da izbegne u grad Selimvriju na Mramornom moru, Honijat kaze da su imali utisak da ce podleci najgorima od zala, necemu sto nalikuje na poslednja vremena.
I u istorijskom delu Georgija Pahimera, vizantijskog istoricara koji je svoje delo pisao u prvim godinama 14. stoleca, provejava pesimisticka nota i spoznaja o opadanju Vizantije tako da vec na pocetku svog istorijskog dela istice jadno stanje u kom se Carstvo naslo, pretvaranje istorijskog poretka u pometnju dogadjaja, sto je njegova ideja vodilja. Uopste, onovremeni vizantijski ljudi od pera nisu bili zanesenjaci i videli su ogromnu krizu koju prezivljava staro carstvo. Pri tom, treba naglasiti cinjenicu da se za njihova strahovanja ni u kom slucaju ne moze reci da su bila bolesna uobrazilja. Naprotiv, pribojavanja ucenih Romeja bila su sasvim umesna jer se sveopste propadanje nije moglo prevideti.
Sibilina prorocanstva
Nicifor Grigora, ne bez potistenosti i nostalgije, kazuje o zanemarivanju starih obicaja i naglasava opadanje dvorskih svetkovina u vreme vasilevsa Andronika III Paleologa (1328-1341). Kao svojevrsnu poentu, on ispisuje i sledece redove: „Otuda su oni mudriji naslucivali izvestan preokret i propast Carstva i kraj njegovih obicaja i njegovog poretka. Moglo se to jos jasnije razabrati po carskim dvorovima i onim sjajnim zdanjima koja su bila razvaljena i slucajnom prolazniku sluzila su kao zahod i djubriste. Slicno se moglo zakljuciti i na osnovu obicaja i stanja u patrijarsiji, pa i po velikim i slavnim gradjevinama koje su bile najlepsi ukras a u isto vreme i zastita velike crkve bozije mudrosti (Sveta Sofija), delom podignutim od prvih tvoraca, delom sto su posle skladno dodate prvim gradjevinama. Svugde je podjednako uzimalo maha unistenje i propast.”
Vizantijski ucenjak je o vremenu u kom je ziveo izneo veoma nepovoljnu ocenu isticuci da je siromasno mudrim ljudima i uporedio ga je sa besplodnom pustinjom. Prema njegovom misljenju, nalikovalo je Tebi u doba razaranja Aleksandra Velikog. U nase vreme, istice Nicifor Grigora, ima mnogo toga sto pripada tragediji. Jezgrovite zabeleske Makarija Hrisokefala, mitropolita maloazijskog grada Filadelfije, koji je sredinom cetrdesetih godina 14. stoleca boravio u Carigradu, pune su apokaliptickih predvidjanja i savrseno se uklapaju u Grigorine jadikovke.
S priblizavanjem vizantijske civilizacije svom zalasku apokalipticko vidjenje o kraju istorije sve vise se sirilo medju Romejima, te eshatoloska literatura o kraju civilizovanog sveta i vladavini Antihrista dozivljava veliki uspon. Tako su se, na primer, poznovizantijski pisci neretko obracali takozvanim Sibilinim prorocanstvima. Rec je o skupu predskazanja koji sadrzi cetrnaest knjiga i nastao je u sirokom vremenskom rasponu od 2. veka pre nase ere do 7. veka. Pisci koji su ziveli na zalasku Vizantije nastojali su da u Sibilinim prorocanstvima otkriju tajne o nimalo vedrim buducim dogadjajima. Kako je pronicljivo primeceno, nije eshatoloska ideja dovela do neizbezne propasti starog carstva, nego je neumitni sunovrat romejske drzave stvorio tu ideologiju kao spasonosno sidro da bi se duhovno izdrzao poslednji cin vizantijske agonije.
Strah od 7000. godine kod Vizantinaca nije mogao da dodje do narocitog izrazaja jer je njihovo carstvo propalo nekoliko decenija ranije. Medjutim, zna se da su se i Romeji pribojavali pomenute godine. Tako je Genadije Sholarije, prvi carigradski patrijarh pod turskom vlascu, pad Vizantije doveo u vezu sa 7000. (= 1491/1492) godinom jednostavno naglasivsi da izmedju 1453. i 1492. nije neka velika vremenska razlika.
Od boga Jovan
Ono sto posebno treba naglasiti jeste cinjenica da su pravoslavni pisci, premda svesni pogubnosti osmanlijskih najezdi, svoje zanimanje za iznalazenje moguce delotvorne zastite od turske najezde prebacili na drugo teziste. Ono sto je bilo u sredistu njihove paznje jeste pitanje crkvene zajednice s rimokatolickom crkvom. Mislili su da je od pomirenja dveju crkava, Istocne i Zapadne, daleko vaznije jedinstvo unutar same pravoslavne crkve. Za njih je od zastrasenosti pred muslimanskim osvajacima koje, bilo je ocigledno, niko nije mogao da zadrzi, bio daleko vazniji strah od Boga. Oni su bili uvereni da se spas ne moze obezbediti ni novcem, ni vojnim pohodom koji bi, doduse samo pod idealnim uslovima, mogle da pokrenu zapadnoevropske drzave. Taj spas, smatrali su, moze da pruzi jedino Bog.
U srpskim zemljama takodje je postojalo pribojavanje od 7000. godine i posledica ocekivanog „kraja sveta”. Zanimljivo je napomenuti da je posle kriticne 1491/1492. godine, kada se ispostavilo da je svet ipak nekako „preziveo”, cak uvedeno i novo datovanje. Radi se o svojevrsnom „novom” kalendaru, pa se u nekim dokumentima, osim vec uobicajenih datuma po hidzri i Hristovoj eri, navodi i takozvani vtori (drugi) vek. Tako se, na primer, u pismu Ahmed-pase Hercegovica, najmladjeg sina Stefana Vukcica Kosace, velikog bosanskog velikasa i „hercega od Svetog Save”, koje je u prolece 1500. godine uputio Dubrovackoj republici navodi da je sastavljeno „drugoga veka, osme godine”. Vtori vek obuhvata godine posle 7000. godine od stvaranja sveta. Racunica je jednostavna: osma godina vtorog veka bila je 1500. godine (1492 + 8 = 1500), to jest 7008. godine od stvaranja sveta. Premda u vremenima koja su sledila to novo datovanje nije pustilo dublji koren, pomenuti primer je svedocanstvo kako su tadasnji ljudi shvatali prekretnicki znacaj 7000. godine od stvaranja sveta.
Da je bilo upravo tako na najubedljiviji nacin kazuje pojava cuvenog Jovana Nenada, vodje Srba u Ugarskoj, koji je nastupao u duhu starih prorocanstava, prevedenih i rasirenih kod Srba. Umotana u novu odezdu, ova prorocanstva nagovestavala su pojavu cara koji ce osloboditi svet od nevernika i predati krunu Bogu. Jovan Nenad nastupao je kao prorok i izvrsilac takvih prorocanstava. Kako je nadahnuto primeceno „on se pojavio kao meteor i svetleo je nekoliko meseci, od oktobra 1526. do juna 1527. godine, kada je poginuo”. Zvao je sebe „Jovan, od Boga poslani car”. Protivnici u borbi za Ugarsko kraljevstvo uvazavali su ga, bio je zagonetan kad se pojavio i zauvek je ostao zagonetan. Dok su ga stranci videli kao „Crnog coveka”, Srbi su ga prihvatili kao proroka i izvrsioca bozije volje, hrlili su mu kao „novom svecu” i „novom proroku”, kako belezi jedan savremeni izvestaj. Ovaj „car poslednjih dana” pojavio se izmedju 7007. i 7077. godine od stvaranja sveta, upravo onako kako je izricito i pomenuto u prorocanstvu, a u najtesnjoj vezi s vec pominjanim krajem sveta.
Dodajmo da u Zapadnoj Evropi nije bilo nekog posebnog pribojavanja od dolaska 7000. godine, ali podsetimo se, istovremeno, da je latinski svet zapadnoevropskih drzava prezivljavao narocit strah i pravu moru od 1000. godine, o cemu je sacuvan veliki broj raznih izvornih svedocanstava. Nije naodmet naglasiti i cinjenicu da je, za razliku od zapadnog, hriscanski istok mirno sacekao 1000. godinu bez bilo kakvih apokaliptickih strahovanja.
Radivoj Radic
link
Bice skoro propast sveta
Za razliku od paganskog Rima za koji se smatralo da ce vecno ziveti
(Roma aeterna = vecni Rim), kod hriscana je postojala ideja o kraju sveta. Verovalo se u drugi dolazak Isusa Hrista i utemeljenje novog i vecitog carstva na zemlji
Od vremena Starog zaveta, koji sadrzi slutnje i proricanja propasti, misao o neizbeznosti sveopste katastrofe iskristalisala se kao tema mnogih pisaca. Postoje desetine njih u vizantiji u cijim se delima nalaze prorocanstva o „kraju sveta” obicno vezana s propascu Carigrada i suprotstavljena zapadnoj tezi o vecnom Rimu.
Vizantijska, a kasnije i slovenska apokalipticka literatura - literatura koja je bila nadahnuta predskazanjem o svrsetku sveta - nastavak su bastine koju su stvorili ranohriscanski pisci u duhu kasnoanticke crkve koja je, pak, naslednik judejske apokaliptike. Na osnovu biblijskih tekstova ne moze da se odredi tacno vreme kada ce katastrofa da nastupi. U Novom zavetu je zapisano: „Nebo i zemlja ce proci, ali moje reci nece proci. A o onom danu i casu niko ne zna, ni andjeli nebeski, nego samo Otac” (Jevandjelje po Mateju, 24, 35-36). Ova neodredjenost otvarala je razlicite mogucnosti da prilikom bilo kakvog dogadjaja u drustvenom zivotu ili nekog prirodnog fenomena odmah pokrene talas najcrnjih eshatoloskih slutnji i turobnog raspolozenja. Rec je o slutnjama koje se ticu onoga sto posle smrti ceka coveka, covecanstvo i ceo svet, o ucenjima o takozvanim poslednjim stvarima, o besmrtnosti duse, strasnom sudu, smaku sveta, vecnom blazenstvu i paklu.
Pad Svete Sofije
Vizantinci su pokusavali da izracunaju datum propasti sveta bilo po rasporedu nebeskih tela ili na osnovu proucavanja Biblije. Polazna tacka takvog racunanja bila je vezana za biblijsku legendu prema kojoj je Bog za sest dana stvorio zemlju i ljude, dok se sedmog dana odmarao od svojih dela. Rec je o takozvanoj velikoj kozmickoj nedelji u kojoj svaki dan traje hiljadu godina. Uporiste ovakvog racunanja ponovo je Biblija u kojoj moze da se procita: „Jer je tisuca godina pred ocima tvojim kao dan jucerasnji, kad mine i kao straza nocna” (Psalam 90, 4), odnosno, jos odredjenije: „Ali ovo jedno da vam ne bude nepoznato ljubazni, da je jedan dan pred Gospodom kao hiljada godina, a hiljada godina kao jedan dan” (Druga poslanica apostola Petra, 3, 8).
Analogija izmedju stvaranja i trajanja sveta podrazumevala je da svet ima kraj. Otuda uverenje da kao sto se stvaranje zavrsilo sedmim danom, tako se i postojanje sveta zavrsava drugim dolaskom isusa Hrista posle sedam hiljada godina. Uopste, drugi Hristov dolazak, takozvana parusija, trebalo je da bude veliko iznenadjenje, vrhunski dogadjaj poslednje stvarnosti. Smatralo se da taj dolazak, koji ce biti ispunjenje velicanstvene pobede sina bozijeg nad zlom, obuhvata nekoliko dramaticnih eshatoloskih zbivanja: pojavu Gospoda, vaskrsenje mrtvih, sveopsti sud, preobrazaj prirode, kraj vremena.
Buduci da je razdoblje od sedam hiljada godina isticalo krajem 15. veka - 7000. godina od stvaranja sveta odgovara razdoblju od 1. septembra 1491. do 31. avgusta 1492. godine - a imajuci u vidu nepovratno opadanje Vizantijskog carstva, jasno je sto su u doba dinastije Paleologa (1259-1453) mracna raspolozenja i eshatoloske zebnje dobijale na zamahu. Uopste, pocev od 14. stoleca u Evropi se pojacao strah od kraja sveta. Jedan od veoma znacajnih i umnogome tipicnih proizvoda takvog intelektualnog usmerenja jeste i spis Aleksija Makremvolita.
Vizantijski intelektualac ga je sastavio povodom ostecenja crkve Svete Sofije od cestih zemljotresa, pogotovo onog iz maja 1346. godine, kada se urusilo kube najvaznije bogomolje istocnog hriscanstva. Po Makremvolitovom misljenju, zemljotresi i druge slicne nepogode i nevolje, kao sto su najezde skakavaca, pomracenja sunca i meseca, grad, pljuskovi i poplave reka, bila su znamenja kojim je Stvoritelj nagovestavao propast sveta. Naravno, svi pomenuti dogadjaji dovedeni su u vezu sa slicnim biblijskim prizorima koji se uglavnom nalaze u „Knjizi proroka Danila”.
Pokusajmo samo da zamislimo kakve su misli zaokupljale Vizantince koji su doziveli i preziveli vizantijsku katastrofu 1204. godine. Istoricar Nikita Honijat, ocevidac i svedok, kazuje o strahu Romeja koji su ostali u Carigradu jos osecajuci prisustvo isukanih latinskih maceva i gledajuci svoju razgrabljenu imovinu. Za sebe i one s kojima je uspeo da izbegne u grad Selimvriju na Mramornom moru, Honijat kaze da su imali utisak da ce podleci najgorima od zala, necemu sto nalikuje na poslednja vremena.
I u istorijskom delu Georgija Pahimera, vizantijskog istoricara koji je svoje delo pisao u prvim godinama 14. stoleca, provejava pesimisticka nota i spoznaja o opadanju Vizantije tako da vec na pocetku svog istorijskog dela istice jadno stanje u kom se Carstvo naslo, pretvaranje istorijskog poretka u pometnju dogadjaja, sto je njegova ideja vodilja. Uopste, onovremeni vizantijski ljudi od pera nisu bili zanesenjaci i videli su ogromnu krizu koju prezivljava staro carstvo. Pri tom, treba naglasiti cinjenicu da se za njihova strahovanja ni u kom slucaju ne moze reci da su bila bolesna uobrazilja. Naprotiv, pribojavanja ucenih Romeja bila su sasvim umesna jer se sveopste propadanje nije moglo prevideti.
Sibilina prorocanstva
Nicifor Grigora, ne bez potistenosti i nostalgije, kazuje o zanemarivanju starih obicaja i naglasava opadanje dvorskih svetkovina u vreme vasilevsa Andronika III Paleologa (1328-1341). Kao svojevrsnu poentu, on ispisuje i sledece redove: „Otuda su oni mudriji naslucivali izvestan preokret i propast Carstva i kraj njegovih obicaja i njegovog poretka. Moglo se to jos jasnije razabrati po carskim dvorovima i onim sjajnim zdanjima koja su bila razvaljena i slucajnom prolazniku sluzila su kao zahod i djubriste. Slicno se moglo zakljuciti i na osnovu obicaja i stanja u patrijarsiji, pa i po velikim i slavnim gradjevinama koje su bile najlepsi ukras a u isto vreme i zastita velike crkve bozije mudrosti (Sveta Sofija), delom podignutim od prvih tvoraca, delom sto su posle skladno dodate prvim gradjevinama. Svugde je podjednako uzimalo maha unistenje i propast.”
Vizantijski ucenjak je o vremenu u kom je ziveo izneo veoma nepovoljnu ocenu isticuci da je siromasno mudrim ljudima i uporedio ga je sa besplodnom pustinjom. Prema njegovom misljenju, nalikovalo je Tebi u doba razaranja Aleksandra Velikog. U nase vreme, istice Nicifor Grigora, ima mnogo toga sto pripada tragediji. Jezgrovite zabeleske Makarija Hrisokefala, mitropolita maloazijskog grada Filadelfije, koji je sredinom cetrdesetih godina 14. stoleca boravio u Carigradu, pune su apokaliptickih predvidjanja i savrseno se uklapaju u Grigorine jadikovke.
S priblizavanjem vizantijske civilizacije svom zalasku apokalipticko vidjenje o kraju istorije sve vise se sirilo medju Romejima, te eshatoloska literatura o kraju civilizovanog sveta i vladavini Antihrista dozivljava veliki uspon. Tako su se, na primer, poznovizantijski pisci neretko obracali takozvanim Sibilinim prorocanstvima. Rec je o skupu predskazanja koji sadrzi cetrnaest knjiga i nastao je u sirokom vremenskom rasponu od 2. veka pre nase ere do 7. veka. Pisci koji su ziveli na zalasku Vizantije nastojali su da u Sibilinim prorocanstvima otkriju tajne o nimalo vedrim buducim dogadjajima. Kako je pronicljivo primeceno, nije eshatoloska ideja dovela do neizbezne propasti starog carstva, nego je neumitni sunovrat romejske drzave stvorio tu ideologiju kao spasonosno sidro da bi se duhovno izdrzao poslednji cin vizantijske agonije.
Strah od 7000. godine kod Vizantinaca nije mogao da dodje do narocitog izrazaja jer je njihovo carstvo propalo nekoliko decenija ranije. Medjutim, zna se da su se i Romeji pribojavali pomenute godine. Tako je Genadije Sholarije, prvi carigradski patrijarh pod turskom vlascu, pad Vizantije doveo u vezu sa 7000. (= 1491/1492) godinom jednostavno naglasivsi da izmedju 1453. i 1492. nije neka velika vremenska razlika.
Od boga Jovan
Ono sto posebno treba naglasiti jeste cinjenica da su pravoslavni pisci, premda svesni pogubnosti osmanlijskih najezdi, svoje zanimanje za iznalazenje moguce delotvorne zastite od turske najezde prebacili na drugo teziste. Ono sto je bilo u sredistu njihove paznje jeste pitanje crkvene zajednice s rimokatolickom crkvom. Mislili su da je od pomirenja dveju crkava, Istocne i Zapadne, daleko vaznije jedinstvo unutar same pravoslavne crkve. Za njih je od zastrasenosti pred muslimanskim osvajacima koje, bilo je ocigledno, niko nije mogao da zadrzi, bio daleko vazniji strah od Boga. Oni su bili uvereni da se spas ne moze obezbediti ni novcem, ni vojnim pohodom koji bi, doduse samo pod idealnim uslovima, mogle da pokrenu zapadnoevropske drzave. Taj spas, smatrali su, moze da pruzi jedino Bog.
U srpskim zemljama takodje je postojalo pribojavanje od 7000. godine i posledica ocekivanog „kraja sveta”. Zanimljivo je napomenuti da je posle kriticne 1491/1492. godine, kada se ispostavilo da je svet ipak nekako „preziveo”, cak uvedeno i novo datovanje. Radi se o svojevrsnom „novom” kalendaru, pa se u nekim dokumentima, osim vec uobicajenih datuma po hidzri i Hristovoj eri, navodi i takozvani vtori (drugi) vek. Tako se, na primer, u pismu Ahmed-pase Hercegovica, najmladjeg sina Stefana Vukcica Kosace, velikog bosanskog velikasa i „hercega od Svetog Save”, koje je u prolece 1500. godine uputio Dubrovackoj republici navodi da je sastavljeno „drugoga veka, osme godine”. Vtori vek obuhvata godine posle 7000. godine od stvaranja sveta. Racunica je jednostavna: osma godina vtorog veka bila je 1500. godine (1492 + 8 = 1500), to jest 7008. godine od stvaranja sveta. Premda u vremenima koja su sledila to novo datovanje nije pustilo dublji koren, pomenuti primer je svedocanstvo kako su tadasnji ljudi shvatali prekretnicki znacaj 7000. godine od stvaranja sveta.
Da je bilo upravo tako na najubedljiviji nacin kazuje pojava cuvenog Jovana Nenada, vodje Srba u Ugarskoj, koji je nastupao u duhu starih prorocanstava, prevedenih i rasirenih kod Srba. Umotana u novu odezdu, ova prorocanstva nagovestavala su pojavu cara koji ce osloboditi svet od nevernika i predati krunu Bogu. Jovan Nenad nastupao je kao prorok i izvrsilac takvih prorocanstava. Kako je nadahnuto primeceno „on se pojavio kao meteor i svetleo je nekoliko meseci, od oktobra 1526. do juna 1527. godine, kada je poginuo”. Zvao je sebe „Jovan, od Boga poslani car”. Protivnici u borbi za Ugarsko kraljevstvo uvazavali su ga, bio je zagonetan kad se pojavio i zauvek je ostao zagonetan. Dok su ga stranci videli kao „Crnog coveka”, Srbi su ga prihvatili kao proroka i izvrsioca bozije volje, hrlili su mu kao „novom svecu” i „novom proroku”, kako belezi jedan savremeni izvestaj. Ovaj „car poslednjih dana” pojavio se izmedju 7007. i 7077. godine od stvaranja sveta, upravo onako kako je izricito i pomenuto u prorocanstvu, a u najtesnjoj vezi s vec pominjanim krajem sveta.
Dodajmo da u Zapadnoj Evropi nije bilo nekog posebnog pribojavanja od dolaska 7000. godine, ali podsetimo se, istovremeno, da je latinski svet zapadnoevropskih drzava prezivljavao narocit strah i pravu moru od 1000. godine, o cemu je sacuvan veliki broj raznih izvornih svedocanstava. Nije naodmet naglasiti i cinjenicu da je, za razliku od zapadnog, hriscanski istok mirno sacekao 1000. godinu bez bilo kakvih apokaliptickih strahovanja.
Radivoj Radic
link