Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 23:57:06 GMT -5
Kuga kao dobar posao
Vika preko dvostruke tarabe
Evropa se, po mnogima, pretvorila u „tvrdjavu” u koju je tesko uci koliko i u zidinama opasano srednjovekovno utvrdjenje. Medjutim, to i nije neka novost - i tokom 18. i 19. veka Habzburska monarhija, koja je obuhvatala dobar deo danasnjeg Starog kontinenta, svoje granice branila je jedinstvenim lancem kontumaca
Katastarski plan carsko-kraljevskog slobodnog komuniteta iz 1780. godine prvi je moderan geodetski snimak Zemuna.
Opisujuci taj lanac, koji se pruzao „na granici od 200 milja, od Kotora do Pruta”, pruski oficir Oto Dubislav fon Pirs, koji je u Srbiji boravio 1829. godine, radi „upoznavanja ove zemlje i njenih stanovnika”, zapisao je:
„Nikakve granice, koje stvaraju priroda ili vestina ljudi, ne mogu da se uporede po svojoj moci s onim silama koje ima jedan karantinski lanac. Nista tako ostro ne preseca druzenje, duhovnu razmenu, napredak obrazovanja. Moze slobodno da se tvrdi da bi hriscanski narodi juzno od Save i Dunava pre dosli do samosaznanja da nije bilo te sile koja razdvaja; Turcima ne bi bilo moguce da tako dugo odrzavaju varvarstvo na samim granicama hriscanskih, civilizovanih drzava, da nije kordon protiv kuge presekao prodiranje kulture u te krajeve. Ne moze se reci da kontumacki lanac nije smetao prelasku kulture. Razvitak jednog naroda moze da napreduje samo u raznovrsnim, uzajamnim, slobodnim medjuljudskim komunikacijama i trgovackom prometu.”
Medjutim, ma koliko to posle ovih reci zvucalo besmisleno, kontumaci na granicama Habzburske monarhije i jesu osnovani zbog trgovine.
U katran s motkom
Osamnaesti i devetnaesti vek jos su bili ispunjeni stalnim i gotovo histericnim strahom od kuge. Naime, smatralo se da ona u zemljama pod upravom sultana i Porte stalno tinja, zbog cega je i citava Turska nazivana kuznom. Ovaj strah sigurno je dobrim delom bio i opravdan - kuga zaista jeste jedna od najopasnijih zaraznih, epidemijskih bolesti i procenjuje se da je, u raznim vremenskim razdobljima, pomorila vise od sto miliona ljudi. Izaziva je bakterija Щersinia pestis koju prenose pacovske buve. One obicno zive na telima glodara, a na ljude prelaze kad im ponestane cetvoronoznih domacina. Nije zato ni cudo da je u svesti ondasnjeg evropljanina jedan od cetvorice jahaca apokalipse bila i neizbezna, mrska i zastrasujuca kuga, nazivana jos i crna smrt.
Kuga je bila i glavni razlog zbog koga je na granici Habzburske monarhije, po ugledu na nekadasnji rimski „limes”, podignut niz zidanih cardaka s drvenim osmatracnicama na vrhu, u kojima je boravilo po dvadeset granicara. Izmedju njih, na razdaljini od pola sata hoda, podignute su manje kolibe od rogoza i dasaka u koje su smestana cetiri granicara, od kojih je jedan uvek bio na strazi.
Zadaci ovog zastitnog kordona nisu se, naravno, ticali samo kuge vec i bandi koje su iz Turske mogle da predju na teritoriju monarhije - jedna od strazara dobila je naziv „Mrtva” nakon sto je tu u vreme ponovnog osvajanja Beograda, 1739. godine, grupa turskih najamnika zatekla na spavanju i poklala neoprezne granicare. S druge strane, Habzburskoj monarhiji bilo je vazno da i sopstvene podanike spreci da, iz ovog ili onog razloga - pred zakonom, dugovima ili zenom - ne pobegnu u Tursku.
Ako bi, dakle, granicari primetili upad s turske ili bekstvo sa sopstvene strane, davali su uzbunu pucnjevima ili velikim klepetusama. Nocu bi se palila i slama umocena u katran i vezana za motku, koja se nazivala vitljaca ili smolenica. Prema tvrdnjama savremenika, na ovaj nacin cela granica, u duzini od nekoliko stotina kilometara, mogla je da se mobilise za svega dva sata.
Nema sumnje da se na ovaj nacin granica drzala cvrsto zatvorenom i bezbednom. Ipak, trgovci iz pogranicnih krajeva Habzburske monarhije, koji su godinama ziveli od poslova s turskim podanicima, bili su zbog ovoga na velikoj steti. A i monarhija je imala svoj interes da ne dozvoli znacajnije opadanje trgovine s Turskom jer je na robu koja je iz nje dolazila ubirala, pored svih drugih taksi, i carinu od pet odsto. Stoga su uvedeni kontumaci, a s njima i parlatoriji i rasteli, koji bi odrzali postojecu branu od opasnih bolesti, ali i omogucili sto veci i unosniji protok ljudi, novca i robe. Naravno, i redovnu naplatu taksi i carine. Nama je danas sigurno najzanimljiviji kontumac osnovan 1730. godine u Zemunu jer su kroz njega morali da prodju svi ljudi i sva roba koji su se kretali duz glavnog puta u ovom delu sveta, a ciju je jednu krajnju tacku cinio Bec, a drugu Carigrad.
Petar St. Markovic, gradonacelnik Zemuna od 1907. godine do pocetka Prvog svetskog rata, u knjizi „Zemun od najstariji vremena pa do danas” ovako je zapisao: „Na ovom zemljistu, koje danas pokriva park, stajao je nekad toliko poznat kontumac u kome se vrlo vazni dogadjaji desise i u kome su toliki poznati ljudi proveli svoju kontumacku periodu, kao npr. knez Milos i Vuk St. Karadzic.”
Put u Monarhiju uvek je znacio da i poznati i nepoznati izvesno vreme moraju da ostanu u kontumacu i da tu odleze pomenutu „kontumacku periodu”. Tek potom, ako se kod putnika u medjuvremenu ne bi primetili znaci bolesti, on bi pored pasosa dobijao i sanitetsko uverenje - dokument koji nas neizbezno podseca na sadasnju sengensku vizu - posle cega je mogao da nastavi dalje. Za razgovor je, pak, koriscen parlatorij - ogradjen prostor u koji bi s jedne strane dolazili ljudi iz Turske a s druge oni iz monarhije, pa bi se dovikivali preko dvostruke tarabe postavljene na rastojanju da bi bili spreceni da se dodirnu, a istovremeno omogucavajuci sluzbeniku kontumaca da seta izmedju njih i sve pazljivo nadgleda.
Za samu trgovinu korisceni su rasteli gde je - na pristojnoj i zdravoj razdvojenosti, slicno kao u parlatoriju - svaki posao mogao da se zavrsi. Naravno, sve sto bi krenulo s turske strane (novac, roba, pa i pisma) stizalo bi na drugu tek po sprovodjenju odredjenog kontumackog postupka.
Bez putne isprave, pasosa, na nemackom jeziku nije se moglo ni u kontumac niti iz njega.
Nista bez sirceta
Kad bi, na primer, neki trgovac iz ondasnje Turske hteo u rastelu nesto da plati trgovcu iz monarhije, prvo bi novac bacao u canak sa sircetom smesten izmedju dve tarabe. Sluzbenik kontumaca potom bi prisao i pare vadio drvenom cediljkom nalik na veliku pljosnatu kasiku s rupicama kroz koje bi oticalo sirce. Tek posto bi tako bio ociscen od klica moguce bolesti, novac bi se smatrao upotrebljivim i mogao bi da bude predat trgovcu s druge strane tarabe, kome je i bio namenjen.
Zvuci cudno, ali procedura u kontumacu nalagala je gotovo isti postupak i za pisma poslata iz Turske koja su, zarad ciscenja, prskana sircetom. Kako se vremenom ovo resenje pokazalo lose, pogotovo za sama pisma pretvarana u kasu hartije i sirceta, smislilo se nesto drugo. U tom novom, unapredjenom postupku pisma su otvarana iznad posude u kojoj bi se nalazilo zagrejano sirce da bi se tim isparenjima hartija dezinfikovala. Ovaj postupak svakako je bio koristan sluzbenicima monarhije - ako ne zbog kuge, onda svakako zbog citanja pisama ili, drugim recima, zbog spijunaze. Tako su, krajem 18. veka, zabelezene mnogobrojne zalbe zemunskih trgovaca koji su smatrali da njihova pisma, iako otvarana, nisu propisno nakadjena sircetnim isparenjima i obelezena pecatom kontumaca. To bi znacilo da su sluzbenici savesno otvarali pisma, verovatno ih jos savesnije citali, ali se nisu mnogo zamarali ispunjavanjem propisanog postupka.
Ipak, za tu svrhu postojala je cak i posebno napravljena oprema, ciji je opis sacuvan, mada je tesko zamisliti kako se tacno koristila. Sastojala se „od drvene kade, s tri odeljenja i gvozdenim obrucima za kadjenje pisama, potom od gvozdene kadionice, jednog malog meha za duvanje vatre i gvozdene resetke na kojoj su stajala pisma”. Deo te opreme mogao je da se koristi i za kadjenje prostorija u kojima su boravili ljudi, a poznata je i receptura smese koja je za to koriscena: pola unce salitre, pola unce sumpora, devet poluunci spanske smole i devet poluunci striraksa koje valja dobro isitniti i promesati i napuniti kadionicu, onda smesu zapaliti i pristupiti kadjenju. Ako je suditi po sastavu onoga sto je tom prilikom gorelo, ovaj postupak sigurno je za sobom ostavljao i nesvakidasnji miris koji bi posetioci dobro i dugo pamtili.
Postupku ispitivanja i dezinfekcije podvrgavana je i roba u zavisnosti od vrste. Tako su tovari pomorandzi, limuna i drugog voca pustani iz kontumaca brzo, posto bi se u vodi oprali dzakovi u kojima su noseni. Ako ih voda ne bi dobro ocistila, zavrsili bi baceni u vatru. Sto se tice kafe, pirinca i druge zrnaste robe, ona se raspakivala, a potom iznosila pod za to namenjenu nadstresnicu gde bi se vetrila oko tri nedelje. Vuna, krzno, svila, pletivo i sve druge vrste tkanina, preko kojih se zaraza najlakse prenosila, najduze su se zadrzavali u kontumacu, punih sest nedelja tokom kojih je roba redovno okretana i vetrena.
Svi poslovi u kontumacu nosili su sa sobom opasnost od mogucnosti dobijanja kuge. Medjutim, jedno zaduzenje podrazumevalo je cak i taj rizik.
Pamuk je bio ozloglasen zbog osobine da preko buva koje su se nastanjivale u njemu zadrzava i prenosi bakterije kuge. Ljudi koji su imali zadatak da pregledaju pamuk bili su podvrgnuti najneobicnijem protokolu od svih koriscenih u kontumacu. Oni su, naime, u pamuk zavlacili gole ruke ponavljajuci taj postupak sve dok citav tovar ne bi isprevrtali. Sta su trazili? Pa, upravo kugu. Posto bi zavrsili s takvim „rucnim pregledom” pamuka, na izvesno vreme odlazili bi u izolovano odeljenje. Ako se posle toga na njima ne bi pojavili znaci kuge, ispitani ili, tacnije, ispipani pamuk smatrao bi se nezarazenim. Ako bi se, pak, pojavili simptomi kuge, pamuk je smesta unistavan. Sto se tice osoblja koje je na ovakav nacin utvrdilo zarazenost robe, ono se lecilo - u mnogo slucajeva bezuspesno, pa je nagrada za dobro obavljen posao, nazalost, bila smrt.
A ko bi podlegao kugi ili kakvoj drugoj bolesti, iznosen je kroz Bezanijsku kapiju kontumaca i nosen na takozvano kuzno groblje na zemunskoj Kalvariji. Posto bi bili spusteni u raku, lesevi stradalih od kuge posipani su negasenim krecom koji je s bakterijama bolesti unistavao i njihove ostatke. Kuzno groblje posebno se rasirilo tokom 1795. godine, kad je buknula jedna od velikih epidemija i kad su tu stizali lesevi i iz kontumaca i iz samog Zemuna.
Vuk Stefanovic Karadzic morao je da boravi u Zemunu tokom svojih putovanja.
Obrenovici u karantinu
Uprkos strahu od bolesti, poslovima i zaduzenjima, zivot u kontumacu tekao je uglavnom mirno. Od tri stepena pripravnosti proglasavanih u stanju opasnosti od kuge - „sumnjivog”, kad je kuga besnela u Turskoj, i „opasnog”, kad je bolest bila na samoj granici - ipak je preovladjivao treci, „mirni”, kad o kugi nije bilo nikakvih vesti. Ipak, cak i tada, zivot u kontumacu znacio je izolaciju. A pored nje postojala je izolacija i u okviru samog kontumaca koji se delio na spoljasnji, u kome su bili smesteni kontumacisti, to jest putnici, i unutrasnji, gde je zivela uprava i drugo zaposleno osoblje.
Upravu kontumaca i vecinu sluzbenika u kontumackoj posluzi cinili su Nemci. Ipak, i srpski podanici Habzburske monarhije nalazili su ovde posao, pa tako Janko Safarik u svojoj istoriji srpske literature navodi nekog Mihaila Maksimovica koji je kao cinovnik radio u kontumacu oko 1784. godine, s pristojnom platom i dovoljno slobodnog vremena koje je koristio za bavljenje knjizevnoscu.
Oni koje je put dovodio u kontumac u pocetku su boravili u njemu pedeset dva dana, da bi kasnije to vreme bilo postupno skracivano na, zavisno od slucaja, od tri do dvadeset jednog dana. Za to vreme bili bi smesteni u kuce za putnike, takozvane kolibe, sa po cetiri sobe i dva ognjista, rasporedjene duz sredisnjeg prostora, tamo gde se sada pruza setaliste zemunskog gradskog parka. Postojala je i jedna bolja zgrada, takodje sa cetiri sobe i dva ognjista, ali znatno lepse opremljena i namenjena za „lica od polozaja”.
O kontumacistima je brinula kontumacka posluga donoseci im redovno hranu, pri cemu su strogo vodili racuna da ih ne dodirnu. Za jelo je moglo da se dobije gotovo sve, zavisno od toga sta je ko od njih mogao sebi da priusti za obrok jer je svako placao svoju hranu i zimi svoj ogrev. Ipak, cene su bile upola nize za one koji su bili siromasniji.
Nije sav zivot u kontumacu bio posvecen ispunjavanju njegovih zahtevnih protokola. Postojao je i prostor za slobodno vreme. Tako je na mestu sadasnje zemunske gimnazije postojala i gostionica s nekoliko soba za spavanje, tocionica pica („shank”), bakalnica, mesara i vinski podrum. Iako bi se zatvarala s prvim mrakom, mirnim gostima dozvoljavalo se zadrzavanje u tocionici.
U blizini su podignute i dve crkve, katolicka i pravoslavna. katolicka je bila posvecena svetom Roku, zastitniku obolelih, koji je prikazivan s tikvom napunjenom travama i drugim lekarijama, s ranom na nozi koju mu je, po predanju, naneo besan pas, obicno slikan iza njega, kao opasan a ipak veran pratilac. Svestenika u pravoslavnoj crkvi u prvo vreme izdrzavao je sapundzija Todor Apostolovic, poznati dobrotvor koji je crkvi zavestao veliki deo imanja i po kome se jedna zemunska ulica i danas zove Tosin bunar. Tek nesto kasnije uprava kontumaca pristala je da prizna pravoslavnog svestenika kao jednog od svojih sluzbenika i da mu za to odobri platu.
Sve u svemu, zivot na ovom mestu po svemu je licio na onaj koji se vodio u gradu - jedinu, ali ogromnu, razliku cinili su visoki zidovi, kapije sa strazarima i sanac s vodom. I dok su taj prostor posle nekog vremena kontumacisti napustali prolazeci kroz velika gvozdena vrata u sam Zemun, uprava i posada bili su osudjeni da nastave zivot u izolaciji, nadomak gradske vreve i buke.
Zbog svog mesta na raskrscu puteva dva velika carstva, medju kontumacistima mogu da se nadju mnoge poznate i cuvene licnosti, kako je napisao vec pominjani Petar St. Markovic.
Posle kraha prvog srpskog ustanka u zemunskom kontumacu boravio je vozd Karadjordje. Vuk Stefanovic Karadzic, zbog svojih cestih putovanja, sigurno je navikao i na kontumac i na njegove protokole. Sasvim sigurno prosao je kroz njega u ranu jesen 1831. godine, kad „kolera izbi na sve strane”, kako je potom napisao u tekstu „Osobita gradja za istoriju nasega vremena”, u kom je mracnim tonovima opisao surovim salama sklonu vladavinu kneza Milosa Obrenovica. I tu opanjkani knez, a i njegov sin Mihailo, boravili su u kontumacu. Ovaj potonji u njemu je nasao privremeno utociste posle sukoba u Zabarima 1841. godine, kad je bio prisiljen da napusti zemlju.
Od stranih kontumacista najpoznatiji je sigurno francuski pesnik epohe romantizma i jedan od retkih intelektualaca ondasnje Evrope koji je podrzavao borbu malih naroda za oslobodjenje od turske vlasti - Alfons de Lamartin. Po povratku s putovanja po Orijentu, neko vreme je takodje proveo u zemunskom kontumacu, o cemu svedoci i stub koji su njegovi postovaoci podigli na prostoru izmedju dve karantinske crkve a koji i sada moze tamo da se vidi.
Kako je odmicao 19. vek, tako je i kuga u ovom delu sveta jenjavala, pa je opadao i znacaj kontumaca. Poslednja velika epidemija koja je kugu preko Balkana dovela u Evropu bila je 1837. godine.
Ni pisma nisu mogla da budu u prometu ukoliko na njima nije bio „sanitarni” zig, dokaz da su prosla ciscenje, odnosno da su bila otvorena i drzana iznad sircetne pare. Ovo su bas takva pisma koja se danas cuvaju u Arhivu grada Beograda.
Evropa odbranjena u Jagodini
jos od prvog izvestaja da se kuga pojavila u Turskoj i da se priblizava granici, knez Milos je preduzeo izgradnju karantina na glavnim granicnim prelazima istovremeno osnivajuci pogranicne sanitetsko-policijske kordone. Uzor za gradjenje ovih ustanova bili su mu upravo kontumaci na granici s Habzburskom monarhijom.
No, i pored svih preduzetih mera, kuga je s turskim vojnicima usla u Srbiju. Zahvatila je jagodinski, cuprijski, aleksinacki i valjevski okrug. Glavna bitka vodila se u Jagodini, sredistu zaraze. Pojedini izvestaji sadrze podatke o klinickom obliku kuge, pa mozemo pretpostaviti da su to prvi sacuvani medicinski izvestaji poslati zvanicnoj vlasti. Tada se u jagodinsku bitku s kugom umesao i neko ko je svoja iskustva s ovom bolescu stekao u zemunskom kontumacu. na poziv kneza Milosa, odatle je u Srbiju stigao izuzetno sposoban i cenjen lekar Karlo Nadj. Zahvaljujuci njemu, kao i radu mesnih organa vlasti, prodor kuge u Evropu uspesno je zaustavljen u Jagodini.
Jos jedan sluzbenik kontumaca, Ignjat Vasiljevic, istakao se svojim radom u vreme epidemije. On je iz Zemuna poslat u Carigrad da tamo postavi kontumac. Posto je posao zavrsio veoma uspesno i za to bio odlikovan od samog sultana Mahmuda II, Vasiljevic je imao nesrecu da se prilikom povratka udavi u Dunavu.
Zahvaljujuci trudu sluzbenika kontumaca, epidemija kuge nikad nije presla granicu Habzburske monarhije. Zaustavljena u Jagodini 1837. godine, ona nikad vise nije, u znacajnijoj meri, prodrla dalje. Po oceni mnogih strucnjaka, borba protiv kuge doprinela je da ondasnja Evropa bude zadivljena preduzetim merama, ciji je uspeh pripisan i knezu Milosu, ali i lekarima zemunskog kontumaca.
Uprkos tim pohvalama, liseni kuge kao glavnog razloga zbog koga su i osnovani, i zemunski i svi drugi kontumaci nastavljaju da gube na znacaju. u narednim godinama broj zaposlenih znatno opada, dok se propisane mere zastite sve manje primenjuju.
Konacno, likvidacija lanca kontumaca pocinje 1869. godine, da bi tek cetrnaest godina kasnije kontumac u Zemunu bio i zvanicno ukinut.
Koga detaljnije zanima vise od sto pedeset godina duga istorija zemunskog kontumaca, najsredjeniju gradju moze da nadje u zborniku Branka Najholda „Hronika Zemuna od praistorije do 1871”. A ko je voljan da sazna kako je iscezli kontumac nekad izgledao, jos moze da vidi jedan jedini preostali deo zida koji ga je nekad opasivao. Skroman i neprimetan, on stoji nedaleko od centra Zemuna, na uglu Vrtlarske i Gunduliceve ulice n
Djordje Milosavljevic
link
Vika preko dvostruke tarabe
Evropa se, po mnogima, pretvorila u „tvrdjavu” u koju je tesko uci koliko i u zidinama opasano srednjovekovno utvrdjenje. Medjutim, to i nije neka novost - i tokom 18. i 19. veka Habzburska monarhija, koja je obuhvatala dobar deo danasnjeg Starog kontinenta, svoje granice branila je jedinstvenim lancem kontumaca
Katastarski plan carsko-kraljevskog slobodnog komuniteta iz 1780. godine prvi je moderan geodetski snimak Zemuna.
Opisujuci taj lanac, koji se pruzao „na granici od 200 milja, od Kotora do Pruta”, pruski oficir Oto Dubislav fon Pirs, koji je u Srbiji boravio 1829. godine, radi „upoznavanja ove zemlje i njenih stanovnika”, zapisao je:
„Nikakve granice, koje stvaraju priroda ili vestina ljudi, ne mogu da se uporede po svojoj moci s onim silama koje ima jedan karantinski lanac. Nista tako ostro ne preseca druzenje, duhovnu razmenu, napredak obrazovanja. Moze slobodno da se tvrdi da bi hriscanski narodi juzno od Save i Dunava pre dosli do samosaznanja da nije bilo te sile koja razdvaja; Turcima ne bi bilo moguce da tako dugo odrzavaju varvarstvo na samim granicama hriscanskih, civilizovanih drzava, da nije kordon protiv kuge presekao prodiranje kulture u te krajeve. Ne moze se reci da kontumacki lanac nije smetao prelasku kulture. Razvitak jednog naroda moze da napreduje samo u raznovrsnim, uzajamnim, slobodnim medjuljudskim komunikacijama i trgovackom prometu.”
Medjutim, ma koliko to posle ovih reci zvucalo besmisleno, kontumaci na granicama Habzburske monarhije i jesu osnovani zbog trgovine.
U katran s motkom
Osamnaesti i devetnaesti vek jos su bili ispunjeni stalnim i gotovo histericnim strahom od kuge. Naime, smatralo se da ona u zemljama pod upravom sultana i Porte stalno tinja, zbog cega je i citava Turska nazivana kuznom. Ovaj strah sigurno je dobrim delom bio i opravdan - kuga zaista jeste jedna od najopasnijih zaraznih, epidemijskih bolesti i procenjuje se da je, u raznim vremenskim razdobljima, pomorila vise od sto miliona ljudi. Izaziva je bakterija Щersinia pestis koju prenose pacovske buve. One obicno zive na telima glodara, a na ljude prelaze kad im ponestane cetvoronoznih domacina. Nije zato ni cudo da je u svesti ondasnjeg evropljanina jedan od cetvorice jahaca apokalipse bila i neizbezna, mrska i zastrasujuca kuga, nazivana jos i crna smrt.
Kuga je bila i glavni razlog zbog koga je na granici Habzburske monarhije, po ugledu na nekadasnji rimski „limes”, podignut niz zidanih cardaka s drvenim osmatracnicama na vrhu, u kojima je boravilo po dvadeset granicara. Izmedju njih, na razdaljini od pola sata hoda, podignute su manje kolibe od rogoza i dasaka u koje su smestana cetiri granicara, od kojih je jedan uvek bio na strazi.
Zadaci ovog zastitnog kordona nisu se, naravno, ticali samo kuge vec i bandi koje su iz Turske mogle da predju na teritoriju monarhije - jedna od strazara dobila je naziv „Mrtva” nakon sto je tu u vreme ponovnog osvajanja Beograda, 1739. godine, grupa turskih najamnika zatekla na spavanju i poklala neoprezne granicare. S druge strane, Habzburskoj monarhiji bilo je vazno da i sopstvene podanike spreci da, iz ovog ili onog razloga - pred zakonom, dugovima ili zenom - ne pobegnu u Tursku.
Ako bi, dakle, granicari primetili upad s turske ili bekstvo sa sopstvene strane, davali su uzbunu pucnjevima ili velikim klepetusama. Nocu bi se palila i slama umocena u katran i vezana za motku, koja se nazivala vitljaca ili smolenica. Prema tvrdnjama savremenika, na ovaj nacin cela granica, u duzini od nekoliko stotina kilometara, mogla je da se mobilise za svega dva sata.
Nema sumnje da se na ovaj nacin granica drzala cvrsto zatvorenom i bezbednom. Ipak, trgovci iz pogranicnih krajeva Habzburske monarhije, koji su godinama ziveli od poslova s turskim podanicima, bili su zbog ovoga na velikoj steti. A i monarhija je imala svoj interes da ne dozvoli znacajnije opadanje trgovine s Turskom jer je na robu koja je iz nje dolazila ubirala, pored svih drugih taksi, i carinu od pet odsto. Stoga su uvedeni kontumaci, a s njima i parlatoriji i rasteli, koji bi odrzali postojecu branu od opasnih bolesti, ali i omogucili sto veci i unosniji protok ljudi, novca i robe. Naravno, i redovnu naplatu taksi i carine. Nama je danas sigurno najzanimljiviji kontumac osnovan 1730. godine u Zemunu jer su kroz njega morali da prodju svi ljudi i sva roba koji su se kretali duz glavnog puta u ovom delu sveta, a ciju je jednu krajnju tacku cinio Bec, a drugu Carigrad.
Petar St. Markovic, gradonacelnik Zemuna od 1907. godine do pocetka Prvog svetskog rata, u knjizi „Zemun od najstariji vremena pa do danas” ovako je zapisao: „Na ovom zemljistu, koje danas pokriva park, stajao je nekad toliko poznat kontumac u kome se vrlo vazni dogadjaji desise i u kome su toliki poznati ljudi proveli svoju kontumacku periodu, kao npr. knez Milos i Vuk St. Karadzic.”
Put u Monarhiju uvek je znacio da i poznati i nepoznati izvesno vreme moraju da ostanu u kontumacu i da tu odleze pomenutu „kontumacku periodu”. Tek potom, ako se kod putnika u medjuvremenu ne bi primetili znaci bolesti, on bi pored pasosa dobijao i sanitetsko uverenje - dokument koji nas neizbezno podseca na sadasnju sengensku vizu - posle cega je mogao da nastavi dalje. Za razgovor je, pak, koriscen parlatorij - ogradjen prostor u koji bi s jedne strane dolazili ljudi iz Turske a s druge oni iz monarhije, pa bi se dovikivali preko dvostruke tarabe postavljene na rastojanju da bi bili spreceni da se dodirnu, a istovremeno omogucavajuci sluzbeniku kontumaca da seta izmedju njih i sve pazljivo nadgleda.
Za samu trgovinu korisceni su rasteli gde je - na pristojnoj i zdravoj razdvojenosti, slicno kao u parlatoriju - svaki posao mogao da se zavrsi. Naravno, sve sto bi krenulo s turske strane (novac, roba, pa i pisma) stizalo bi na drugu tek po sprovodjenju odredjenog kontumackog postupka.
Bez putne isprave, pasosa, na nemackom jeziku nije se moglo ni u kontumac niti iz njega.
Nista bez sirceta
Kad bi, na primer, neki trgovac iz ondasnje Turske hteo u rastelu nesto da plati trgovcu iz monarhije, prvo bi novac bacao u canak sa sircetom smesten izmedju dve tarabe. Sluzbenik kontumaca potom bi prisao i pare vadio drvenom cediljkom nalik na veliku pljosnatu kasiku s rupicama kroz koje bi oticalo sirce. Tek posto bi tako bio ociscen od klica moguce bolesti, novac bi se smatrao upotrebljivim i mogao bi da bude predat trgovcu s druge strane tarabe, kome je i bio namenjen.
Zvuci cudno, ali procedura u kontumacu nalagala je gotovo isti postupak i za pisma poslata iz Turske koja su, zarad ciscenja, prskana sircetom. Kako se vremenom ovo resenje pokazalo lose, pogotovo za sama pisma pretvarana u kasu hartije i sirceta, smislilo se nesto drugo. U tom novom, unapredjenom postupku pisma su otvarana iznad posude u kojoj bi se nalazilo zagrejano sirce da bi se tim isparenjima hartija dezinfikovala. Ovaj postupak svakako je bio koristan sluzbenicima monarhije - ako ne zbog kuge, onda svakako zbog citanja pisama ili, drugim recima, zbog spijunaze. Tako su, krajem 18. veka, zabelezene mnogobrojne zalbe zemunskih trgovaca koji su smatrali da njihova pisma, iako otvarana, nisu propisno nakadjena sircetnim isparenjima i obelezena pecatom kontumaca. To bi znacilo da su sluzbenici savesno otvarali pisma, verovatno ih jos savesnije citali, ali se nisu mnogo zamarali ispunjavanjem propisanog postupka.
Ipak, za tu svrhu postojala je cak i posebno napravljena oprema, ciji je opis sacuvan, mada je tesko zamisliti kako se tacno koristila. Sastojala se „od drvene kade, s tri odeljenja i gvozdenim obrucima za kadjenje pisama, potom od gvozdene kadionice, jednog malog meha za duvanje vatre i gvozdene resetke na kojoj su stajala pisma”. Deo te opreme mogao je da se koristi i za kadjenje prostorija u kojima su boravili ljudi, a poznata je i receptura smese koja je za to koriscena: pola unce salitre, pola unce sumpora, devet poluunci spanske smole i devet poluunci striraksa koje valja dobro isitniti i promesati i napuniti kadionicu, onda smesu zapaliti i pristupiti kadjenju. Ako je suditi po sastavu onoga sto je tom prilikom gorelo, ovaj postupak sigurno je za sobom ostavljao i nesvakidasnji miris koji bi posetioci dobro i dugo pamtili.
Postupku ispitivanja i dezinfekcije podvrgavana je i roba u zavisnosti od vrste. Tako su tovari pomorandzi, limuna i drugog voca pustani iz kontumaca brzo, posto bi se u vodi oprali dzakovi u kojima su noseni. Ako ih voda ne bi dobro ocistila, zavrsili bi baceni u vatru. Sto se tice kafe, pirinca i druge zrnaste robe, ona se raspakivala, a potom iznosila pod za to namenjenu nadstresnicu gde bi se vetrila oko tri nedelje. Vuna, krzno, svila, pletivo i sve druge vrste tkanina, preko kojih se zaraza najlakse prenosila, najduze su se zadrzavali u kontumacu, punih sest nedelja tokom kojih je roba redovno okretana i vetrena.
Svi poslovi u kontumacu nosili su sa sobom opasnost od mogucnosti dobijanja kuge. Medjutim, jedno zaduzenje podrazumevalo je cak i taj rizik.
Pamuk je bio ozloglasen zbog osobine da preko buva koje su se nastanjivale u njemu zadrzava i prenosi bakterije kuge. Ljudi koji su imali zadatak da pregledaju pamuk bili su podvrgnuti najneobicnijem protokolu od svih koriscenih u kontumacu. Oni su, naime, u pamuk zavlacili gole ruke ponavljajuci taj postupak sve dok citav tovar ne bi isprevrtali. Sta su trazili? Pa, upravo kugu. Posto bi zavrsili s takvim „rucnim pregledom” pamuka, na izvesno vreme odlazili bi u izolovano odeljenje. Ako se posle toga na njima ne bi pojavili znaci kuge, ispitani ili, tacnije, ispipani pamuk smatrao bi se nezarazenim. Ako bi se, pak, pojavili simptomi kuge, pamuk je smesta unistavan. Sto se tice osoblja koje je na ovakav nacin utvrdilo zarazenost robe, ono se lecilo - u mnogo slucajeva bezuspesno, pa je nagrada za dobro obavljen posao, nazalost, bila smrt.
A ko bi podlegao kugi ili kakvoj drugoj bolesti, iznosen je kroz Bezanijsku kapiju kontumaca i nosen na takozvano kuzno groblje na zemunskoj Kalvariji. Posto bi bili spusteni u raku, lesevi stradalih od kuge posipani su negasenim krecom koji je s bakterijama bolesti unistavao i njihove ostatke. Kuzno groblje posebno se rasirilo tokom 1795. godine, kad je buknula jedna od velikih epidemija i kad su tu stizali lesevi i iz kontumaca i iz samog Zemuna.
Vuk Stefanovic Karadzic morao je da boravi u Zemunu tokom svojih putovanja.
Obrenovici u karantinu
Uprkos strahu od bolesti, poslovima i zaduzenjima, zivot u kontumacu tekao je uglavnom mirno. Od tri stepena pripravnosti proglasavanih u stanju opasnosti od kuge - „sumnjivog”, kad je kuga besnela u Turskoj, i „opasnog”, kad je bolest bila na samoj granici - ipak je preovladjivao treci, „mirni”, kad o kugi nije bilo nikakvih vesti. Ipak, cak i tada, zivot u kontumacu znacio je izolaciju. A pored nje postojala je izolacija i u okviru samog kontumaca koji se delio na spoljasnji, u kome su bili smesteni kontumacisti, to jest putnici, i unutrasnji, gde je zivela uprava i drugo zaposleno osoblje.
Upravu kontumaca i vecinu sluzbenika u kontumackoj posluzi cinili su Nemci. Ipak, i srpski podanici Habzburske monarhije nalazili su ovde posao, pa tako Janko Safarik u svojoj istoriji srpske literature navodi nekog Mihaila Maksimovica koji je kao cinovnik radio u kontumacu oko 1784. godine, s pristojnom platom i dovoljno slobodnog vremena koje je koristio za bavljenje knjizevnoscu.
Oni koje je put dovodio u kontumac u pocetku su boravili u njemu pedeset dva dana, da bi kasnije to vreme bilo postupno skracivano na, zavisno od slucaja, od tri do dvadeset jednog dana. Za to vreme bili bi smesteni u kuce za putnike, takozvane kolibe, sa po cetiri sobe i dva ognjista, rasporedjene duz sredisnjeg prostora, tamo gde se sada pruza setaliste zemunskog gradskog parka. Postojala je i jedna bolja zgrada, takodje sa cetiri sobe i dva ognjista, ali znatno lepse opremljena i namenjena za „lica od polozaja”.
O kontumacistima je brinula kontumacka posluga donoseci im redovno hranu, pri cemu su strogo vodili racuna da ih ne dodirnu. Za jelo je moglo da se dobije gotovo sve, zavisno od toga sta je ko od njih mogao sebi da priusti za obrok jer je svako placao svoju hranu i zimi svoj ogrev. Ipak, cene su bile upola nize za one koji su bili siromasniji.
Nije sav zivot u kontumacu bio posvecen ispunjavanju njegovih zahtevnih protokola. Postojao je i prostor za slobodno vreme. Tako je na mestu sadasnje zemunske gimnazije postojala i gostionica s nekoliko soba za spavanje, tocionica pica („shank”), bakalnica, mesara i vinski podrum. Iako bi se zatvarala s prvim mrakom, mirnim gostima dozvoljavalo se zadrzavanje u tocionici.
U blizini su podignute i dve crkve, katolicka i pravoslavna. katolicka je bila posvecena svetom Roku, zastitniku obolelih, koji je prikazivan s tikvom napunjenom travama i drugim lekarijama, s ranom na nozi koju mu je, po predanju, naneo besan pas, obicno slikan iza njega, kao opasan a ipak veran pratilac. Svestenika u pravoslavnoj crkvi u prvo vreme izdrzavao je sapundzija Todor Apostolovic, poznati dobrotvor koji je crkvi zavestao veliki deo imanja i po kome se jedna zemunska ulica i danas zove Tosin bunar. Tek nesto kasnije uprava kontumaca pristala je da prizna pravoslavnog svestenika kao jednog od svojih sluzbenika i da mu za to odobri platu.
Sve u svemu, zivot na ovom mestu po svemu je licio na onaj koji se vodio u gradu - jedinu, ali ogromnu, razliku cinili su visoki zidovi, kapije sa strazarima i sanac s vodom. I dok su taj prostor posle nekog vremena kontumacisti napustali prolazeci kroz velika gvozdena vrata u sam Zemun, uprava i posada bili su osudjeni da nastave zivot u izolaciji, nadomak gradske vreve i buke.
Zbog svog mesta na raskrscu puteva dva velika carstva, medju kontumacistima mogu da se nadju mnoge poznate i cuvene licnosti, kako je napisao vec pominjani Petar St. Markovic.
Posle kraha prvog srpskog ustanka u zemunskom kontumacu boravio je vozd Karadjordje. Vuk Stefanovic Karadzic, zbog svojih cestih putovanja, sigurno je navikao i na kontumac i na njegove protokole. Sasvim sigurno prosao je kroz njega u ranu jesen 1831. godine, kad „kolera izbi na sve strane”, kako je potom napisao u tekstu „Osobita gradja za istoriju nasega vremena”, u kom je mracnim tonovima opisao surovim salama sklonu vladavinu kneza Milosa Obrenovica. I tu opanjkani knez, a i njegov sin Mihailo, boravili su u kontumacu. Ovaj potonji u njemu je nasao privremeno utociste posle sukoba u Zabarima 1841. godine, kad je bio prisiljen da napusti zemlju.
Od stranih kontumacista najpoznatiji je sigurno francuski pesnik epohe romantizma i jedan od retkih intelektualaca ondasnje Evrope koji je podrzavao borbu malih naroda za oslobodjenje od turske vlasti - Alfons de Lamartin. Po povratku s putovanja po Orijentu, neko vreme je takodje proveo u zemunskom kontumacu, o cemu svedoci i stub koji su njegovi postovaoci podigli na prostoru izmedju dve karantinske crkve a koji i sada moze tamo da se vidi.
Kako je odmicao 19. vek, tako je i kuga u ovom delu sveta jenjavala, pa je opadao i znacaj kontumaca. Poslednja velika epidemija koja je kugu preko Balkana dovela u Evropu bila je 1837. godine.
Ni pisma nisu mogla da budu u prometu ukoliko na njima nije bio „sanitarni” zig, dokaz da su prosla ciscenje, odnosno da su bila otvorena i drzana iznad sircetne pare. Ovo su bas takva pisma koja se danas cuvaju u Arhivu grada Beograda.
Evropa odbranjena u Jagodini
jos od prvog izvestaja da se kuga pojavila u Turskoj i da se priblizava granici, knez Milos je preduzeo izgradnju karantina na glavnim granicnim prelazima istovremeno osnivajuci pogranicne sanitetsko-policijske kordone. Uzor za gradjenje ovih ustanova bili su mu upravo kontumaci na granici s Habzburskom monarhijom.
No, i pored svih preduzetih mera, kuga je s turskim vojnicima usla u Srbiju. Zahvatila je jagodinski, cuprijski, aleksinacki i valjevski okrug. Glavna bitka vodila se u Jagodini, sredistu zaraze. Pojedini izvestaji sadrze podatke o klinickom obliku kuge, pa mozemo pretpostaviti da su to prvi sacuvani medicinski izvestaji poslati zvanicnoj vlasti. Tada se u jagodinsku bitku s kugom umesao i neko ko je svoja iskustva s ovom bolescu stekao u zemunskom kontumacu. na poziv kneza Milosa, odatle je u Srbiju stigao izuzetno sposoban i cenjen lekar Karlo Nadj. Zahvaljujuci njemu, kao i radu mesnih organa vlasti, prodor kuge u Evropu uspesno je zaustavljen u Jagodini.
Jos jedan sluzbenik kontumaca, Ignjat Vasiljevic, istakao se svojim radom u vreme epidemije. On je iz Zemuna poslat u Carigrad da tamo postavi kontumac. Posto je posao zavrsio veoma uspesno i za to bio odlikovan od samog sultana Mahmuda II, Vasiljevic je imao nesrecu da se prilikom povratka udavi u Dunavu.
Zahvaljujuci trudu sluzbenika kontumaca, epidemija kuge nikad nije presla granicu Habzburske monarhije. Zaustavljena u Jagodini 1837. godine, ona nikad vise nije, u znacajnijoj meri, prodrla dalje. Po oceni mnogih strucnjaka, borba protiv kuge doprinela je da ondasnja Evropa bude zadivljena preduzetim merama, ciji je uspeh pripisan i knezu Milosu, ali i lekarima zemunskog kontumaca.
Uprkos tim pohvalama, liseni kuge kao glavnog razloga zbog koga su i osnovani, i zemunski i svi drugi kontumaci nastavljaju da gube na znacaju. u narednim godinama broj zaposlenih znatno opada, dok se propisane mere zastite sve manje primenjuju.
Konacno, likvidacija lanca kontumaca pocinje 1869. godine, da bi tek cetrnaest godina kasnije kontumac u Zemunu bio i zvanicno ukinut.
Koga detaljnije zanima vise od sto pedeset godina duga istorija zemunskog kontumaca, najsredjeniju gradju moze da nadje u zborniku Branka Najholda „Hronika Zemuna od praistorije do 1871”. A ko je voljan da sazna kako je iscezli kontumac nekad izgledao, jos moze da vidi jedan jedini preostali deo zida koji ga je nekad opasivao. Skroman i neprimetan, on stoji nedaleko od centra Zemuna, na uglu Vrtlarske i Gunduliceve ulice n
Djordje Milosavljevic
link