Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 1:11:27 GMT -5
Vizantinci koji su pobegli u Srbiju
Cetvorica traze spas!
Kako su odmetnici s juga trazili srecu u Srbiji i sta se sve dogadjalo u ovom razdoblju srednjeg veka u nasim krajevima
Car Jovan VI Kantakuzin
Prilike u trouglu Vizantija - Bugarska - Srbija tokom poslednje cetvrtine 13. stoleca dozivele su ozbiljne promene. Dok je u prethodnom razdoblju njihovu glavnu okosnicu cinilo suparnistvo Vizantijskog i Bugarskog carstva, sada je do izrazaja sve vise dolazio uspon srpske drzave. Bitka kod Velbuzda, u julu 1330. godine, samo je zvanicno potvrdila nadmoc Srbije koja je bila ocigledna jos od osamdesetih godina 13. veka. U vremenu od 1280. do 1342. godine u Srbiju su pod narocitim okolnostima i iz razlicitih razloga prebegla cetvorica uglednih Vizantinaca i na taj nacin su pokusali da ostvare neke od svojih planova.
Kotanic Tornik
Prvi od cetiri romeja prebegla u Srbiju tokom dve poslednje decenije 13. stoleca bio je Vizantinac neobicnog imena - Kotanic. Smatra se da je rec o deminutivnom nadimku koji ukazuje na poreklo iz maloazijskog mesta Kotana. Nekoliko desetleca kasnije, sredinom 14. veka, porodica Kotanic postala je poznatija nego sto je to bila u vreme nase price. Otuda ne treba da cudi sto se Kotanic u sacuvanim izvorima navodi i sa prezimenom Tornik. Jer, dobro je poznato, umnozavanje prezimena bio je uobicajeni i zvanicni postupak u Vizantijskom carstvu. Tako su pripadnici manje poznatih rodova dodavanjem slavnijih porodicnih imena ukazivali na svoje rodjacke veze i time znatno podizali sopstveni ugled. U svakom slucaju, Kotanic Tornik nije bio nekakav pustolov nejasnog drustvenog porekla i nikogovic.
Kotanic se u izvorima prvi put navodi u vezi s dogadjajima oko 1280. godine, kada se odmetnuo od cara Mihaila VIII Paleologa (1259-1282) i na celu srpskih odreda pustosio carske zemlje sve do grada Sera. To znaci da on nije bio obican prebeg ili najamnik u srpskoj sluzbi vec pobunjenik u granicnom podrucju koji je ratovao koliko u korist srpskog kralja, toliko i za sebe. O ozbiljnosti dogadjaja jasno i nedvosmisleno svedoci i cinjenica da je vizantijski car na Zapad poslao sina Konstantina Paleologa. Uspeh, istina, nije izostao, ali nije postignut na bojnom polju vec diplomatskim ubedjivanjem. Buduci da je dobio jemstva bezbednosti, Kotanic je pristao da se pojavi u Carigradu i na izmaku 1280. godine izrazi pokornost romejskom caru. Pronicljivi Mihailo VIII Paleolog, koji nije mogao da predvidi sve moguce nevolje i u buducnosti, umalo nije oslepeo pokajnika. Medjutim, Kotanica je ovoga puta spasla rec koju mu je dao carev sin Konstantin. Solomonsko resenje nadjeno je u Kotanicovom dobrovoljnom zamonasenju u carigradskom manastiru Bogorodice Perivlepte. Kasnije je monah Kotanic prebacen u daleku Brusu i zatvoren u utvrdjenom velikom manastiru na gradskom akropolju, u monaskom bratstvu Jovana Prodroma.
Medjutim, Kotanicove zelje nisu se ohladile i on se nije pomirio s cinjenicom da ostatak zivota provede u manastirskoj tisini. Tako je vec negde na pocetku vladavine Andronika II Paleologa (1282-1328), u prvim mesecima 1284. godine, na spektakularan nacin utekao iz zatocenistva i ponovo se obreo u Srbiji, na dvoru novog kralja Milutina (1282-1321). Medjutim, vise nije bio otpadnik od cara vec je stupio u srpsku sluzbu i prevashodno pljackao uz granicu. Rec je o vremenu izmedju 1284. i 1297. godine, o dobu dugogodisnjih pogranicnih carki Srba i Vizantinaca, kad se granica lagano pomerala prema jugu. Godine 1297. vizantijska vlada izdala je naredjenje slavnom vojskovodji Mihailu Glavasu Tarhaniotu da zaustavi srpsko napredovanje. Ali, romejski protivudar neslavno je propao, pa je posle pregovora (1298/1299) sklopljen mir, ojacan brakom kralja Milutina i mlade princeze Simonide. U dugim i teskim pregovorima koji su tom prilikom vodjeni upadljivo je bilo uporno nastojanje vizantijske strane na predaji Kotanica, pa su ga Srbi, kad su preuzimali vizantijsku nevestu, na Vardaru izrucili Romejima.
Savremeni vizantijski pesnik Manojlo Fil s neskrivenim zadovoljstvom i uobicajenim besednickim preterivanjem kaze kako je Mihailo Glavas dusmansku zmiju iz jame mracnog zapada izgazio i utro u zemlju kao prah. Kako bilo, buntovni Kotanic Tornik zivot je zavrsio u vizantijskom zatvoru nekoliko godina kasnije.
Jovan Paleolog
Dvadesetih godina 14. veka uglednik Jovan Paleolog, sin Konstantina Paleologa i unuk cara Mihaila VIII, koji je imao titulu panipersevasta, prebegao je u Srbiju. On je nosio tesko porodicno nasledje i prelazak na srpsku stranu bio je na svojevrstan nacin podstaknut nastojanjem da ispravi nepravdu koja mu je naneta.
Konstantin Paleolog, mladji sin Mihaila VIII i brat cara Andronika II, imao je nadimak Porfirogenit zato sto je bio prvi carski sin rodjen u Carigradu posle obnove Vizantije 1261. godine. Na svet je dosao u cuvenom zdanju od crvenog mermera, u sastavu carskog dvora, u kom su se po obicaju poradjale vizantijske carice. Mihailo VIII ga je voleo i nameravao je da za njega izdvoji posebnu oblast sa sedistem u Solunu. To je medju bracu unelo seme razdora, a kasnije spletke jos vise su pogorsale njihove odnose. Andronik II lisio je slobode mladjeg brata Konstantina, i on je ostatak zivota proveo u nekoj vrsti zatvora i umro kao monah 1306. godine.
U isto vreme, vasilevs Andronik II Paleolog sinovca Jovana sasvim je otudjio od oca Konstantina. Uzeo ga je kod sebe na dvor, dodelio mu titulu panipersevasta i ozenio ga Irinom, kcerkom velikog logoteta Teodora Metohita. Iz ovog braka poticala je Marija Paleologina koja se udala za srpskog kralja Stefana Decanskog (1321-1331) u kasno leto 1324. godine.
Zaplet je poceo kada je Irina Metohit otisla u Srbiju da obidje kcerku. Ubrzo je panipersevast Jovan Paleolog napustio Solun, gde se u vise navrata nalazio na polozaju namesnika, i pridruzio se supruzi na dvoru srpskog kralja. Vizantijski velikodostojnik smatrao je da mu je ucinjena nepravda, pa nije vise zeleo da se potcinjava stricu - caru Androniku II. Hteo je sebi da obezbedi Carstvo za koje je smatrao da mu pripada kao nasledje. Namera mu je bila da uz pomoc zeta Stefana Decanskog ostvari ono sto je naumio. Srpski kralj blagonaklono je primio svog tasta i izasao u susret njegovim ocekivanjima. Dvojica saveznika zajedno su prodrla u podrucje donjeg toka reke Strimon, nadomak grada Sera, i opljackala ovu oblast. Jovan Paleolog je ocekivao da ce ga podrzati gradovi koji su se donedavno nalazili pod njegovom upravom, ali se pokazalo da su se takva nadanja izjalovila.
U Carigradu je otpadnistvo carevog sinovca shvaceno prilicno ozbiljno. Stari car Andronik II nastojao je da pregovorima razresi nelagodnu okolnost i uputio je poslanstvo koje je nosilo dostojanstvo kesara. Smatrao je da ce dodeljivanjem visoke titule ponovo pridobiti Jovana Paleologa. Panipersevast je emisare romejskog vasilevsa primio u Skoplju, prihvatio je znake kesarskog dostojanstva i obecao da ce ubuduce postovati mir i nece traziti nista vise. Ovaj pomirljivi stav Jovana Paleologa kazuje da on nije bio odvise ratoboran ili da je shvatio kako mu glavni cilj izmice jer nije zadobio potrebnu podrsku u samoj Vizantiji.
Upravo kad je nameravao da se vrati u Solun, Jovan Paleolog se razboleo i posle kratkog vremena preminuo. Njegova zena, u zelji da ostane sa svojom kcerkom i zetom, i postidjena neuspesnim poduhvatom svog muza, nije htela da se vrati u Vizantiju. Zbog toga je njen otac Teodor Metohit - inace „prvi ministar” Carstva - ubedio cara da uputi poslanstvo srpskom kralju radi pregovora i povratka kesarice kuci. Poslanstvo je krenulo 1326. ili, verovatnije, 1327. godine.
Nemirni Balkan – ova mapa cuva se u Nacionalnoj biblioteci u Parizu.
Sirgijan
I cuveni vizantijski vojskovodja Sirgijan prebegao je u Srbiju. Po ocu kumanskog porekla, a po majci srodnik vladajuce dinastije Paleologa, ovaj daroviti velikodostojnik bio je najbolji vizantijski vojskovodja pocetkom dvadesetih godina 14. veka. U gradjanskom ratu koji je s prekidima vodjen od 1321. do 1328. godine, a u kome su na suprotnim stranama stajali Paleolozi Andronik II i Andronik III, odigrao je jednu od najvaznijih uloga najpre u taboru mladog cara, a potom i na strani starog vasilevsa. Rec je o velikasu nesvakidasnjeg dara i ogromnih ambicija, coveku zavidnog obrazovanja i neumornom buntovniku koji je, kako belezi savremeni istoricar Nicifor Grigora, mastao cak i o tome da se popne na vizantijski presto.
Zato nije cudo sto su se njegova sluzbovanja na najodgovornijim duznostima smenjivala s mucnim danima tamnovanja i nemilosti. Bio je nepopravljivi sletkaros i pustolov kome nije bila svojstvena bilo kakva doslednost - osim one koja podrazumeva samo sopstveno uzdizanje. Tako se posle bekstva iz Carigrada, gde mu je sudjeno zbog veleizdaje, i izvesnog bavljenja na ostrvu Eubeji, negde krajem 1333. godine, Sirgijan iznenada obreo na dvoru mladog Stefana Dusana (1331-1355) koji je ostricu svoje nasrtljive spoljne politike usmerio upravo na vizantijske oblasti.
Sirgijanovo pobedonosno nastupanje u Makedoniji, s proleca 1334. godine, sasvim je onespokojilo Andronika III Paleologa (1328-1341) koji je uvek zazirao od svog nekadasnjeg saradnika i prijatelja.
Buduci da su okolnosti postale gotovo kriticne, a da je car bio svestan da je sukob na otvorenom polju s takvim protivnikom skopcan s velikom opasnoscu, on se odlucio na lukavstvo - poceo je da razmislja o zarobljavanju ili o atentatu na Sirgijana. Kolika je opasnost bila za Andronika III kazuje i podatak da je u solunskoj luci drzao jednu brzu ladju uvek spremnu da, ukoliko stvari krenu nepovoljno, isplovi put Carigrada. Medjutim, za cara se sve zavrsilo na najbolji moguci nacin.
Ulogu „trojanskog konja” odigrao je velikas Sfrancis Paleolog koji se posle laznog bekstva pridruzio Sirgijanu. Atentat na Sirgijana izvrsio je na recici Galiku, nedaleko od Soluna, 23. avgusta 1334. godine - na dan svetog mucenika Lupa, kako je zabelezeno u jednoj vizantijskoj kratkoj hronici. Tri dana kasnije, 26. avgusta, doslo je do susreta vizantijskog cara i srpskog kralja i sklopljen je mirovni sporazum, a ratni poduhvati su obustavljeni.
Jovan Kantakuzin
I, naposletku, cetvrti Vizantinac koji je prebegao u Srbiju bio je znameniti Jovan Kantakuzin, bez sumnje najveca licnost u vizantiji u 14. stolecu. Rodjen oko 1295. godine, on je bio vrsnjak i najbolji prijatelj buduceg cara Andronika III Paleologa. Uz mladog vasilevsa nasao se 1321. godine kada je zapoceo gradjanski rat dvojice imenjaka - unuka i dede. Kasnije, za vreme vladavine Andronika III, Jovan Kantakuzin imao je vaznu ulogu carevog glavnog saradnika. Stavise, Andronik III imao je toliko poverenje u svog najboljeg prijatelja da je cak hteo da ga postavi za svog savladara.
Posle prerane smrti Andronika III Paleologa u junu 1341. godine, Jovan Kantakuzin nastavio je da vodi drzavne poslove. Car nikog nije naimenovao za regenta svom devetogodisnjem sinu i nasledniku Jovanu V Paleologu (1341-1391). Premda su postojali mnogi razlozi da to bude upravo Jovan Kantakuzin, nisu svi mislili tako. Opozicija je iskoristila njegov odlazak iz Carigrada krajem septembra 1341. godine, i izvrsila je drzavni udar. Kantakuzin je bio proglasen za veleizdajnika, imovina mu je zaplenjena, a pristalice smestene u zatvor.
Jovan Kantakuzin uzvratio je tako sto je „presao Rubikon” i u oktobru 1341. godine proglasio se za cara u Didimotici. Na taj nacin poceo je najkrvaviji u nizu gradjanskih ratova u Vizantiji u 14. veku koji je imao ne samo socijalno nego i versko obelezje. Zbog niza ustanaka u Trakiji, gde mu je postalo nesigurno, Jovan Kantakuzin krenuo je prema Solunu, ali je tamo izbila pobuna. To je znacilo da mora da krene na sever, prema Srbiji. U leto 1342. godine, u Paunima kod Pristine, doslo je do cuvenog sastanka Stefana Dusana i Jovana Kantakuzina koji o tome pise u svom memoarskom spisu. Pretendent na vizantijski presto donosi citav niz dragocenih podataka o zivotu i obicajima na srpskom dvoru.
Novouspostavljeni savez izmedju vizantijskog uzurpatora i srpskog kralja zapravo nije imao sutrasnjicu jer su se njihovi interesi umnogome iskljucivali. Posle devet meseci, kada je romejski pretendent na presto popravio svoj polozaj u Carigradu, Dusan i Kantakuzin su se razisli. U godinama koje su sledile srpski vladar osvojio je veliki deo Vizantijskog carstva, dok je Kantakuzin 1347. godine odneo pobedu u gradjanskom ratu i popeo se na carigradski presto. Vladao je samo sedam godina i onda je pod pritiskom Jovana V Paleologa morao da abdicira i da primi monaski zavet. Kao monah proziveo je jos tridesetak godina i u mnogim zbivanjima odigrao je vaznu ulogu. Za Jovana Kantakuzina njegov savremenik Nicifor Grigora napisao je: „Samo da je ziveo u srecnije vreme, mogao je da bude car kadar da vodi Carstvo prema neverovatnom blagostanju.”
***
Kada se hronoloski poredjaju cetvorica vizantijskih prebega koji su se obreli u Srbiji u razdoblju od 1280. do 1342. godine, moze se primetiti da je drugi po redu (Jovan Paleolog) bio ugledniji od prvog (Kotanic Tornik), treci (Sirgijan) od drugog, a cetvrti (Jovan Kantakuzin) je bio najugledniji medju njima. Njihova pojava i delovanje u Srbiji, gde su trazili oslonac za svoje planove, nedvosmisleno pokazuju i pojacani uticaj srpskih vladara na prilike i dogadjaje u Vizantijskom carstvu. Istovremeno, cetvorica vizantijskih prebega na poseban i veoma uverljiv nacin potvrdjuju porast znacaja i snage srpske srednjovekovne drzave u razdoblju od osamdesetih godina 13. do cetrdesetih godina 14. stoleca.
Radivoj Radic
link
Cetvorica traze spas!
Kako su odmetnici s juga trazili srecu u Srbiji i sta se sve dogadjalo u ovom razdoblju srednjeg veka u nasim krajevima
Car Jovan VI Kantakuzin
Prilike u trouglu Vizantija - Bugarska - Srbija tokom poslednje cetvrtine 13. stoleca dozivele su ozbiljne promene. Dok je u prethodnom razdoblju njihovu glavnu okosnicu cinilo suparnistvo Vizantijskog i Bugarskog carstva, sada je do izrazaja sve vise dolazio uspon srpske drzave. Bitka kod Velbuzda, u julu 1330. godine, samo je zvanicno potvrdila nadmoc Srbije koja je bila ocigledna jos od osamdesetih godina 13. veka. U vremenu od 1280. do 1342. godine u Srbiju su pod narocitim okolnostima i iz razlicitih razloga prebegla cetvorica uglednih Vizantinaca i na taj nacin su pokusali da ostvare neke od svojih planova.
Kotanic Tornik
Prvi od cetiri romeja prebegla u Srbiju tokom dve poslednje decenije 13. stoleca bio je Vizantinac neobicnog imena - Kotanic. Smatra se da je rec o deminutivnom nadimku koji ukazuje na poreklo iz maloazijskog mesta Kotana. Nekoliko desetleca kasnije, sredinom 14. veka, porodica Kotanic postala je poznatija nego sto je to bila u vreme nase price. Otuda ne treba da cudi sto se Kotanic u sacuvanim izvorima navodi i sa prezimenom Tornik. Jer, dobro je poznato, umnozavanje prezimena bio je uobicajeni i zvanicni postupak u Vizantijskom carstvu. Tako su pripadnici manje poznatih rodova dodavanjem slavnijih porodicnih imena ukazivali na svoje rodjacke veze i time znatno podizali sopstveni ugled. U svakom slucaju, Kotanic Tornik nije bio nekakav pustolov nejasnog drustvenog porekla i nikogovic.
Kotanic se u izvorima prvi put navodi u vezi s dogadjajima oko 1280. godine, kada se odmetnuo od cara Mihaila VIII Paleologa (1259-1282) i na celu srpskih odreda pustosio carske zemlje sve do grada Sera. To znaci da on nije bio obican prebeg ili najamnik u srpskoj sluzbi vec pobunjenik u granicnom podrucju koji je ratovao koliko u korist srpskog kralja, toliko i za sebe. O ozbiljnosti dogadjaja jasno i nedvosmisleno svedoci i cinjenica da je vizantijski car na Zapad poslao sina Konstantina Paleologa. Uspeh, istina, nije izostao, ali nije postignut na bojnom polju vec diplomatskim ubedjivanjem. Buduci da je dobio jemstva bezbednosti, Kotanic je pristao da se pojavi u Carigradu i na izmaku 1280. godine izrazi pokornost romejskom caru. Pronicljivi Mihailo VIII Paleolog, koji nije mogao da predvidi sve moguce nevolje i u buducnosti, umalo nije oslepeo pokajnika. Medjutim, Kotanica je ovoga puta spasla rec koju mu je dao carev sin Konstantin. Solomonsko resenje nadjeno je u Kotanicovom dobrovoljnom zamonasenju u carigradskom manastiru Bogorodice Perivlepte. Kasnije je monah Kotanic prebacen u daleku Brusu i zatvoren u utvrdjenom velikom manastiru na gradskom akropolju, u monaskom bratstvu Jovana Prodroma.
Medjutim, Kotanicove zelje nisu se ohladile i on se nije pomirio s cinjenicom da ostatak zivota provede u manastirskoj tisini. Tako je vec negde na pocetku vladavine Andronika II Paleologa (1282-1328), u prvim mesecima 1284. godine, na spektakularan nacin utekao iz zatocenistva i ponovo se obreo u Srbiji, na dvoru novog kralja Milutina (1282-1321). Medjutim, vise nije bio otpadnik od cara vec je stupio u srpsku sluzbu i prevashodno pljackao uz granicu. Rec je o vremenu izmedju 1284. i 1297. godine, o dobu dugogodisnjih pogranicnih carki Srba i Vizantinaca, kad se granica lagano pomerala prema jugu. Godine 1297. vizantijska vlada izdala je naredjenje slavnom vojskovodji Mihailu Glavasu Tarhaniotu da zaustavi srpsko napredovanje. Ali, romejski protivudar neslavno je propao, pa je posle pregovora (1298/1299) sklopljen mir, ojacan brakom kralja Milutina i mlade princeze Simonide. U dugim i teskim pregovorima koji su tom prilikom vodjeni upadljivo je bilo uporno nastojanje vizantijske strane na predaji Kotanica, pa su ga Srbi, kad su preuzimali vizantijsku nevestu, na Vardaru izrucili Romejima.
Savremeni vizantijski pesnik Manojlo Fil s neskrivenim zadovoljstvom i uobicajenim besednickim preterivanjem kaze kako je Mihailo Glavas dusmansku zmiju iz jame mracnog zapada izgazio i utro u zemlju kao prah. Kako bilo, buntovni Kotanic Tornik zivot je zavrsio u vizantijskom zatvoru nekoliko godina kasnije.
Jovan Paleolog
Dvadesetih godina 14. veka uglednik Jovan Paleolog, sin Konstantina Paleologa i unuk cara Mihaila VIII, koji je imao titulu panipersevasta, prebegao je u Srbiju. On je nosio tesko porodicno nasledje i prelazak na srpsku stranu bio je na svojevrstan nacin podstaknut nastojanjem da ispravi nepravdu koja mu je naneta.
Konstantin Paleolog, mladji sin Mihaila VIII i brat cara Andronika II, imao je nadimak Porfirogenit zato sto je bio prvi carski sin rodjen u Carigradu posle obnove Vizantije 1261. godine. Na svet je dosao u cuvenom zdanju od crvenog mermera, u sastavu carskog dvora, u kom su se po obicaju poradjale vizantijske carice. Mihailo VIII ga je voleo i nameravao je da za njega izdvoji posebnu oblast sa sedistem u Solunu. To je medju bracu unelo seme razdora, a kasnije spletke jos vise su pogorsale njihove odnose. Andronik II lisio je slobode mladjeg brata Konstantina, i on je ostatak zivota proveo u nekoj vrsti zatvora i umro kao monah 1306. godine.
U isto vreme, vasilevs Andronik II Paleolog sinovca Jovana sasvim je otudjio od oca Konstantina. Uzeo ga je kod sebe na dvor, dodelio mu titulu panipersevasta i ozenio ga Irinom, kcerkom velikog logoteta Teodora Metohita. Iz ovog braka poticala je Marija Paleologina koja se udala za srpskog kralja Stefana Decanskog (1321-1331) u kasno leto 1324. godine.
Zaplet je poceo kada je Irina Metohit otisla u Srbiju da obidje kcerku. Ubrzo je panipersevast Jovan Paleolog napustio Solun, gde se u vise navrata nalazio na polozaju namesnika, i pridruzio se supruzi na dvoru srpskog kralja. Vizantijski velikodostojnik smatrao je da mu je ucinjena nepravda, pa nije vise zeleo da se potcinjava stricu - caru Androniku II. Hteo je sebi da obezbedi Carstvo za koje je smatrao da mu pripada kao nasledje. Namera mu je bila da uz pomoc zeta Stefana Decanskog ostvari ono sto je naumio. Srpski kralj blagonaklono je primio svog tasta i izasao u susret njegovim ocekivanjima. Dvojica saveznika zajedno su prodrla u podrucje donjeg toka reke Strimon, nadomak grada Sera, i opljackala ovu oblast. Jovan Paleolog je ocekivao da ce ga podrzati gradovi koji su se donedavno nalazili pod njegovom upravom, ali se pokazalo da su se takva nadanja izjalovila.
U Carigradu je otpadnistvo carevog sinovca shvaceno prilicno ozbiljno. Stari car Andronik II nastojao je da pregovorima razresi nelagodnu okolnost i uputio je poslanstvo koje je nosilo dostojanstvo kesara. Smatrao je da ce dodeljivanjem visoke titule ponovo pridobiti Jovana Paleologa. Panipersevast je emisare romejskog vasilevsa primio u Skoplju, prihvatio je znake kesarskog dostojanstva i obecao da ce ubuduce postovati mir i nece traziti nista vise. Ovaj pomirljivi stav Jovana Paleologa kazuje da on nije bio odvise ratoboran ili da je shvatio kako mu glavni cilj izmice jer nije zadobio potrebnu podrsku u samoj Vizantiji.
Upravo kad je nameravao da se vrati u Solun, Jovan Paleolog se razboleo i posle kratkog vremena preminuo. Njegova zena, u zelji da ostane sa svojom kcerkom i zetom, i postidjena neuspesnim poduhvatom svog muza, nije htela da se vrati u Vizantiju. Zbog toga je njen otac Teodor Metohit - inace „prvi ministar” Carstva - ubedio cara da uputi poslanstvo srpskom kralju radi pregovora i povratka kesarice kuci. Poslanstvo je krenulo 1326. ili, verovatnije, 1327. godine.
Nemirni Balkan – ova mapa cuva se u Nacionalnoj biblioteci u Parizu.
Sirgijan
I cuveni vizantijski vojskovodja Sirgijan prebegao je u Srbiju. Po ocu kumanskog porekla, a po majci srodnik vladajuce dinastije Paleologa, ovaj daroviti velikodostojnik bio je najbolji vizantijski vojskovodja pocetkom dvadesetih godina 14. veka. U gradjanskom ratu koji je s prekidima vodjen od 1321. do 1328. godine, a u kome su na suprotnim stranama stajali Paleolozi Andronik II i Andronik III, odigrao je jednu od najvaznijih uloga najpre u taboru mladog cara, a potom i na strani starog vasilevsa. Rec je o velikasu nesvakidasnjeg dara i ogromnih ambicija, coveku zavidnog obrazovanja i neumornom buntovniku koji je, kako belezi savremeni istoricar Nicifor Grigora, mastao cak i o tome da se popne na vizantijski presto.
Zato nije cudo sto su se njegova sluzbovanja na najodgovornijim duznostima smenjivala s mucnim danima tamnovanja i nemilosti. Bio je nepopravljivi sletkaros i pustolov kome nije bila svojstvena bilo kakva doslednost - osim one koja podrazumeva samo sopstveno uzdizanje. Tako se posle bekstva iz Carigrada, gde mu je sudjeno zbog veleizdaje, i izvesnog bavljenja na ostrvu Eubeji, negde krajem 1333. godine, Sirgijan iznenada obreo na dvoru mladog Stefana Dusana (1331-1355) koji je ostricu svoje nasrtljive spoljne politike usmerio upravo na vizantijske oblasti.
Sirgijanovo pobedonosno nastupanje u Makedoniji, s proleca 1334. godine, sasvim je onespokojilo Andronika III Paleologa (1328-1341) koji je uvek zazirao od svog nekadasnjeg saradnika i prijatelja.
Buduci da su okolnosti postale gotovo kriticne, a da je car bio svestan da je sukob na otvorenom polju s takvim protivnikom skopcan s velikom opasnoscu, on se odlucio na lukavstvo - poceo je da razmislja o zarobljavanju ili o atentatu na Sirgijana. Kolika je opasnost bila za Andronika III kazuje i podatak da je u solunskoj luci drzao jednu brzu ladju uvek spremnu da, ukoliko stvari krenu nepovoljno, isplovi put Carigrada. Medjutim, za cara se sve zavrsilo na najbolji moguci nacin.
Ulogu „trojanskog konja” odigrao je velikas Sfrancis Paleolog koji se posle laznog bekstva pridruzio Sirgijanu. Atentat na Sirgijana izvrsio je na recici Galiku, nedaleko od Soluna, 23. avgusta 1334. godine - na dan svetog mucenika Lupa, kako je zabelezeno u jednoj vizantijskoj kratkoj hronici. Tri dana kasnije, 26. avgusta, doslo je do susreta vizantijskog cara i srpskog kralja i sklopljen je mirovni sporazum, a ratni poduhvati su obustavljeni.
Jovan Kantakuzin
I, naposletku, cetvrti Vizantinac koji je prebegao u Srbiju bio je znameniti Jovan Kantakuzin, bez sumnje najveca licnost u vizantiji u 14. stolecu. Rodjen oko 1295. godine, on je bio vrsnjak i najbolji prijatelj buduceg cara Andronika III Paleologa. Uz mladog vasilevsa nasao se 1321. godine kada je zapoceo gradjanski rat dvojice imenjaka - unuka i dede. Kasnije, za vreme vladavine Andronika III, Jovan Kantakuzin imao je vaznu ulogu carevog glavnog saradnika. Stavise, Andronik III imao je toliko poverenje u svog najboljeg prijatelja da je cak hteo da ga postavi za svog savladara.
Posle prerane smrti Andronika III Paleologa u junu 1341. godine, Jovan Kantakuzin nastavio je da vodi drzavne poslove. Car nikog nije naimenovao za regenta svom devetogodisnjem sinu i nasledniku Jovanu V Paleologu (1341-1391). Premda su postojali mnogi razlozi da to bude upravo Jovan Kantakuzin, nisu svi mislili tako. Opozicija je iskoristila njegov odlazak iz Carigrada krajem septembra 1341. godine, i izvrsila je drzavni udar. Kantakuzin je bio proglasen za veleizdajnika, imovina mu je zaplenjena, a pristalice smestene u zatvor.
Jovan Kantakuzin uzvratio je tako sto je „presao Rubikon” i u oktobru 1341. godine proglasio se za cara u Didimotici. Na taj nacin poceo je najkrvaviji u nizu gradjanskih ratova u Vizantiji u 14. veku koji je imao ne samo socijalno nego i versko obelezje. Zbog niza ustanaka u Trakiji, gde mu je postalo nesigurno, Jovan Kantakuzin krenuo je prema Solunu, ali je tamo izbila pobuna. To je znacilo da mora da krene na sever, prema Srbiji. U leto 1342. godine, u Paunima kod Pristine, doslo je do cuvenog sastanka Stefana Dusana i Jovana Kantakuzina koji o tome pise u svom memoarskom spisu. Pretendent na vizantijski presto donosi citav niz dragocenih podataka o zivotu i obicajima na srpskom dvoru.
Novouspostavljeni savez izmedju vizantijskog uzurpatora i srpskog kralja zapravo nije imao sutrasnjicu jer su se njihovi interesi umnogome iskljucivali. Posle devet meseci, kada je romejski pretendent na presto popravio svoj polozaj u Carigradu, Dusan i Kantakuzin su se razisli. U godinama koje su sledile srpski vladar osvojio je veliki deo Vizantijskog carstva, dok je Kantakuzin 1347. godine odneo pobedu u gradjanskom ratu i popeo se na carigradski presto. Vladao je samo sedam godina i onda je pod pritiskom Jovana V Paleologa morao da abdicira i da primi monaski zavet. Kao monah proziveo je jos tridesetak godina i u mnogim zbivanjima odigrao je vaznu ulogu. Za Jovana Kantakuzina njegov savremenik Nicifor Grigora napisao je: „Samo da je ziveo u srecnije vreme, mogao je da bude car kadar da vodi Carstvo prema neverovatnom blagostanju.”
***
Kada se hronoloski poredjaju cetvorica vizantijskih prebega koji su se obreli u Srbiji u razdoblju od 1280. do 1342. godine, moze se primetiti da je drugi po redu (Jovan Paleolog) bio ugledniji od prvog (Kotanic Tornik), treci (Sirgijan) od drugog, a cetvrti (Jovan Kantakuzin) je bio najugledniji medju njima. Njihova pojava i delovanje u Srbiji, gde su trazili oslonac za svoje planove, nedvosmisleno pokazuju i pojacani uticaj srpskih vladara na prilike i dogadjaje u Vizantijskom carstvu. Istovremeno, cetvorica vizantijskih prebega na poseban i veoma uverljiv nacin potvrdjuju porast znacaja i snage srpske srednjovekovne drzave u razdoblju od osamdesetih godina 13. do cetrdesetih godina 14. stoleca.
Radivoj Radic
link