Post by Shmajser on Nov 13, 2008 4:23:16 GMT -5
Preuzeto sa svetosavskog debilskog sajta, vidi ove provale oni se nasli govoriti o mitovima,najlazljiviji i najgluplji sajt na netu raspravlja o mitovima HAHAHAHAHA LOOOLCINA
members.tripod.com/cafehome/mitovi.htm#Bogumili
Istorijski falsifikati:
Bogumili
“Bogumile” je u nauku na velika vrata uveo Franjo Raèki (1828, Fuzine kod Rijeke - 1894) 1869. U ono doba smjela hipoteza (niko sebe nikad na Zapadnom Balkanu nije nazvao bogumilom), i podrzana raznim argumentima, pokazala se netacnom i neadekvatnom. (Sam termin “bogumili” nije poznat ni u izvorima ni u tradiciji. )Ipak, politicki je zloupotrebljavana u zadnjoj deceniji. Najtvrdje pristalice teze o "herezi" i "bogumilima" su "nacionalisticki" hrvatski istoricari poput Ive Pilara i ustase Dominika Mandica, a u novije vrijeme akademik Franjo Sanjek. Ostali koji podrzavaju tu tezu su isto Hrvati- Miroslav Brandt, Jaroslav Sidak. Bogumilstvo je ideoloski "promovisao" i "popularizovao" takodje hrvatski pisac Miroslav Krleza. Centralna teza moderne inostrane istoriografije koja se bavi temom je da se ne radi o heretickoj, nego teoloski i po uredjenju "zaostaloj" crkvi ocigledno istocno-pravoslavnog kruga koja je poznavala obicaj krsne slave -narocitog obiljezja srpskoga naroda jer je samo Srbi slave.Neizostavna su i djela Petranovica i ponovno štampana knjiga Dr Vase Glušca “Istina o bogomilima” (prvo izdanje Beograd 1941., dovršeno 1945.) sa briljantnim pogovorom Ðorða J. Janiæa, 1992.
Prostor ne dozvoljava polemisanje sa svim postavkama mita o “bogumilima”, ali i najpovršniji uvid u osnovne teze èini ih neodbranjivim. Tzv. “bogumila” ili bilo koje znaèajnije i uticajnije jeretièke grupe u srednjevjekovnoj Bosni i Hercegovini jednostavno nikada nije bilo. Od prvih pomena u izvorima do pada pod Turke krajem XV vijeka (a i mnogo kasnije, dok islamizacija nije uzela jaèeg maha), Bosna je bila èisto srpska i pravoslavna država. Bila je toliko izazivaèki pravoslavna na vratima Zapada, da je protiv nje voðeno više krstaških ratova (npr.1221-1222.), u kojima su daleki preci današnjih krvoloka, kao ugarske sluge, èinili nad bosanskim Srbima iste onakve zloèine kakve njihovi potomci èine danas.
Primanje papskih legata, formalno priznavanje pape, dozvoljavanje širenja nekih zapadnih monaških redova i sl. bilo je samo diplomatsko taktiziranje, koje nije imalo nikakvog uticaja na unutrašnji vjerski život zemlje. To potvrðuju upravo latinski izvori, koji su prepuni najpogrdnijih kvalifikacija o stanovništvu i vladarima Bosne. Po njima, stanovnici Bosne su “jeretici”, “maniheji”, “patareni”, a njihova zemlja rasadnik svih moguæih zala i jeresi, kao uostalom i ostale pravoslavne zemlje. Za Rimokatolièku crkvu toga doba jeretik je svaki hrišæanin, dakle i pravoslavni, i prije svega pravoslavni, koji ne priznaje apsolutnu vlast pape, rimokatolièke dogme i latinski obred. (Do danas je taj stav znatno ublažen). Sam termin “patareni”, “paterini”, kojim se najèešæe oznaèavaju stanovnici Bosne, oznaèava one koji uèe da Duh Sveti ishodi od Oca (ex Patre), dakle pravoslavne, za razliku od rimokatolika koji uèe da ishodi od Oca i Sina (ex Patre Filioque). Vladari u svojim poveljama stanovnike svoje zemlje izrièito nazivaju Srbima, a jezik srpskim (povelje bana Matije Ninoslava Dubrovniku). Veæina povelja poèinje znakom krsta i pominjanjem Svete Trojice. Znak krsta, koji izmišljeni “bogumili” navodno preziru, postoji na veæini grobova pod steæcima. Nasuprot laži o “bogumilima” koji nisu imali vjerskih objekata, stoje ostaci mnoštva srednjevjekovnih crkava sa pravoslavnim oltarima okrenutim istoku, isto kao i u ostalim srpskim zemljama.
Ogromna veæina grobalja pod steæcima je orijentisana pravoslavno (istok-zapad, sa glavom na zapadu). Kartiranjem malobrojnih nekropola orijentisanih sjever-jug u rubnim podruèjima, jednom æe se više saznati o katolièenju Srba i najranijim korijenima današnjih “Hrvata” u Bosni, Hercegovini i Primorju. Ogromna veæina steæaka je smještena pored pravoslavnih crkava (ukljuèujuæi ruševine i crkve koje su kasnije preoteli rimokatolici). Steæci su karakteristika srpskog dinarskog prostora (Lika – Skadarsko jezero i Jadranska obala – Pakrac). Nema steæaka van srpskog etnièkog prostora, niti steæaka unutar njega za koje se može dokazati da ne pripadaju Srbima.
Sve vijesti o Bosni turskog perioda govore o pravoslavnim Srbima. Ne postoji nikakav dokaz (a takav dogaðaj bi morao ostaviti traga) o masovnom prelaženju velikog broja ljudi u islam za kratko vrijeme. Iz turske Bosne u susjedne zemlje nije izbjegao nijedan jedini jeretik ni bogumil, veæ uvijek i jedino pravoslavni Srbi. Sve dokaze o pravovjernosti Srba srednjevjekovne Bosne teško je ukratko i nabrojiti. Nasuprot njima postoje samo izmišljotine i konstrukcije koje nije moguæe ozbiljno uzeti u obzir.
Vremenski raspored zabilježenih "djedova" kako narod u južnoj Srbiji i sada naziva episkopa (Svetislav Davidovic “Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine -nazivi koji èesto odgovaraju znaèenju rijeèi grèko-vizantijske crkve):
Rastudije (o. 1228-1230);
Radoje (o. 1230-1244);
Radovan I (o. 1244-1258);
Radovan II (o. 1258-1272);
Hlapoje (o. 1272-1286);
Dragost (o. 1286-1300);
Povrzen (o. 1300-1314);
Radoslav I (o. 1314-1328);
Radoslav II (o. 1328-1342);
Miroslav (o. 1342-1356);
Boleslav (o. 1356-1370);
Ratko I (o. 1370-1393-X);
Bosancica
"Pronalazac" bosancice je takodje hrvatski istoricar iz 19.-tog vijeka Ciro Truhelka (1865, Osijek - 1942) koji od lokalne varijante srpske æirilice izmišlja posebno pismo (niko nikada u srednjovjekovlju svoje pismo nije nazvao bosanèica), navodno potpuno nezavisno od æirilice. I mada je laž suviše oèigledna da bi mogla da se održi u tom obliku, termin je ušao u upotrebu, pa zainteresovani èitalac u Enciklopediji likovnih umjetnosti, tom I, Zagreb 1959, str. 442. u odrednici “bosanèica” može proèitati da je to “bosanica, bosanska bukvica, hrvatska æirilica, zvana i žensko pismo”, dakle sve, samo ne ono što stvarno jeste – srpska æirilica.
members.tripod.com/cafehome/mitovi.htm#Bogumili
Istorijski falsifikati:
Bogumili
“Bogumile” je u nauku na velika vrata uveo Franjo Raèki (1828, Fuzine kod Rijeke - 1894) 1869. U ono doba smjela hipoteza (niko sebe nikad na Zapadnom Balkanu nije nazvao bogumilom), i podrzana raznim argumentima, pokazala se netacnom i neadekvatnom. (Sam termin “bogumili” nije poznat ni u izvorima ni u tradiciji. )Ipak, politicki je zloupotrebljavana u zadnjoj deceniji. Najtvrdje pristalice teze o "herezi" i "bogumilima" su "nacionalisticki" hrvatski istoricari poput Ive Pilara i ustase Dominika Mandica, a u novije vrijeme akademik Franjo Sanjek. Ostali koji podrzavaju tu tezu su isto Hrvati- Miroslav Brandt, Jaroslav Sidak. Bogumilstvo je ideoloski "promovisao" i "popularizovao" takodje hrvatski pisac Miroslav Krleza. Centralna teza moderne inostrane istoriografije koja se bavi temom je da se ne radi o heretickoj, nego teoloski i po uredjenju "zaostaloj" crkvi ocigledno istocno-pravoslavnog kruga koja je poznavala obicaj krsne slave -narocitog obiljezja srpskoga naroda jer je samo Srbi slave.Neizostavna su i djela Petranovica i ponovno štampana knjiga Dr Vase Glušca “Istina o bogomilima” (prvo izdanje Beograd 1941., dovršeno 1945.) sa briljantnim pogovorom Ðorða J. Janiæa, 1992.
Prostor ne dozvoljava polemisanje sa svim postavkama mita o “bogumilima”, ali i najpovršniji uvid u osnovne teze èini ih neodbranjivim. Tzv. “bogumila” ili bilo koje znaèajnije i uticajnije jeretièke grupe u srednjevjekovnoj Bosni i Hercegovini jednostavno nikada nije bilo. Od prvih pomena u izvorima do pada pod Turke krajem XV vijeka (a i mnogo kasnije, dok islamizacija nije uzela jaèeg maha), Bosna je bila èisto srpska i pravoslavna država. Bila je toliko izazivaèki pravoslavna na vratima Zapada, da je protiv nje voðeno više krstaških ratova (npr.1221-1222.), u kojima su daleki preci današnjih krvoloka, kao ugarske sluge, èinili nad bosanskim Srbima iste onakve zloèine kakve njihovi potomci èine danas.
Primanje papskih legata, formalno priznavanje pape, dozvoljavanje širenja nekih zapadnih monaških redova i sl. bilo je samo diplomatsko taktiziranje, koje nije imalo nikakvog uticaja na unutrašnji vjerski život zemlje. To potvrðuju upravo latinski izvori, koji su prepuni najpogrdnijih kvalifikacija o stanovništvu i vladarima Bosne. Po njima, stanovnici Bosne su “jeretici”, “maniheji”, “patareni”, a njihova zemlja rasadnik svih moguæih zala i jeresi, kao uostalom i ostale pravoslavne zemlje. Za Rimokatolièku crkvu toga doba jeretik je svaki hrišæanin, dakle i pravoslavni, i prije svega pravoslavni, koji ne priznaje apsolutnu vlast pape, rimokatolièke dogme i latinski obred. (Do danas je taj stav znatno ublažen). Sam termin “patareni”, “paterini”, kojim se najèešæe oznaèavaju stanovnici Bosne, oznaèava one koji uèe da Duh Sveti ishodi od Oca (ex Patre), dakle pravoslavne, za razliku od rimokatolika koji uèe da ishodi od Oca i Sina (ex Patre Filioque). Vladari u svojim poveljama stanovnike svoje zemlje izrièito nazivaju Srbima, a jezik srpskim (povelje bana Matije Ninoslava Dubrovniku). Veæina povelja poèinje znakom krsta i pominjanjem Svete Trojice. Znak krsta, koji izmišljeni “bogumili” navodno preziru, postoji na veæini grobova pod steæcima. Nasuprot laži o “bogumilima” koji nisu imali vjerskih objekata, stoje ostaci mnoštva srednjevjekovnih crkava sa pravoslavnim oltarima okrenutim istoku, isto kao i u ostalim srpskim zemljama.
Ogromna veæina grobalja pod steæcima je orijentisana pravoslavno (istok-zapad, sa glavom na zapadu). Kartiranjem malobrojnih nekropola orijentisanih sjever-jug u rubnim podruèjima, jednom æe se više saznati o katolièenju Srba i najranijim korijenima današnjih “Hrvata” u Bosni, Hercegovini i Primorju. Ogromna veæina steæaka je smještena pored pravoslavnih crkava (ukljuèujuæi ruševine i crkve koje su kasnije preoteli rimokatolici). Steæci su karakteristika srpskog dinarskog prostora (Lika – Skadarsko jezero i Jadranska obala – Pakrac). Nema steæaka van srpskog etnièkog prostora, niti steæaka unutar njega za koje se može dokazati da ne pripadaju Srbima.
Sve vijesti o Bosni turskog perioda govore o pravoslavnim Srbima. Ne postoji nikakav dokaz (a takav dogaðaj bi morao ostaviti traga) o masovnom prelaženju velikog broja ljudi u islam za kratko vrijeme. Iz turske Bosne u susjedne zemlje nije izbjegao nijedan jedini jeretik ni bogumil, veæ uvijek i jedino pravoslavni Srbi. Sve dokaze o pravovjernosti Srba srednjevjekovne Bosne teško je ukratko i nabrojiti. Nasuprot njima postoje samo izmišljotine i konstrukcije koje nije moguæe ozbiljno uzeti u obzir.
Vremenski raspored zabilježenih "djedova" kako narod u južnoj Srbiji i sada naziva episkopa (Svetislav Davidovic “Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini od 960. do 1930. godine -nazivi koji èesto odgovaraju znaèenju rijeèi grèko-vizantijske crkve):
Rastudije (o. 1228-1230);
Radoje (o. 1230-1244);
Radovan I (o. 1244-1258);
Radovan II (o. 1258-1272);
Hlapoje (o. 1272-1286);
Dragost (o. 1286-1300);
Povrzen (o. 1300-1314);
Radoslav I (o. 1314-1328);
Radoslav II (o. 1328-1342);
Miroslav (o. 1342-1356);
Boleslav (o. 1356-1370);
Ratko I (o. 1370-1393-X);
Bosancica
"Pronalazac" bosancice je takodje hrvatski istoricar iz 19.-tog vijeka Ciro Truhelka (1865, Osijek - 1942) koji od lokalne varijante srpske æirilice izmišlja posebno pismo (niko nikada u srednjovjekovlju svoje pismo nije nazvao bosanèica), navodno potpuno nezavisno od æirilice. I mada je laž suviše oèigledna da bi mogla da se održi u tom obliku, termin je ušao u upotrebu, pa zainteresovani èitalac u Enciklopediji likovnih umjetnosti, tom I, Zagreb 1959, str. 442. u odrednici “bosanèica” može proèitati da je to “bosanica, bosanska bukvica, hrvatska æirilica, zvana i žensko pismo”, dakle sve, samo ne ono što stvarno jeste – srpska æirilica.