Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 2:24:52 GMT -5
Obicna pitanja - Zanimljivi odgovori
Moze li se napraviti antimaterijska bomba?
Knjiga Dena Brauna „Andjeli i demoni” detektivska je prica o tajnom drustvu koje zeli da razori Vatikan koristeci antimaterijsku bombu. Po knjizi ovog odskora vrlo citanog pisca, antimaterija je ukradena iz Cerna, velike medjunarodne istrazivacke ustanove smestene kraj Zeneve. Moze li se zaista napraviti antimaterijska bomba, najrazornija od svih mogucih? Jer, teorija kaze da bi samo gram antimaterije u sudaru s gramom materije oslobodio energiju dvostruko vecu od energije atomske bombe bacene na Hirosimu!
Antimaterija postoji u prirodi kao sastojak kosmickih zraka. Predvidjena je Dirakovom teorijom jos 1928. godine, a nedugo potom otkrivena je njena prva cestica: pozitron. I u Cernu znaju da je proizvedu, kao i u nekim drugim istrazivackim ustanovama. Ako se materija i antimaterija u trenu medjusobno unistavaju, kako se onda antimaterija cuva da ne dodje u dodir s materijom?
Velika, a mala
To se veoma tesko postize. Uglavnom postoje dve mogucnosti. Ako je anticestica elektricno neutralna, elektricno i magnetno polje nemaju uticaja na nju. Dodir s materijom ovakvih cestica ne moze se spreciti. Povoljniji je slucaj kod anticestica sa elektricnim nabojem, kao sto su pozitroni (antielektroni) ili antiprotoni. One se prvo jako ohlade, a time i uspore. Potom se za njihovo skladistenje koriste narocite klopke: „elektromagnetske boce” u kojima se uz pomoc elektromagnetskog polja drze na odstojanju od zidova boce. Ipak, u njih nije moguce smestiti vece kolicine antimaterije. Posto se istovrsni naboji medjusobno odbijaju, sto, naravno, vazi i za antimateriju, elektromagnetno polje vise nije u stanju da je drzi na odstojanju od zidova boce.
Samo veoma male kolicine antimaterije mogu da se proizvedu. Prvi atomi antivodonika dobijeni su 1996. godine, a 2002. godina bila je godina uspeha jer je dobijeno desetak hiljada - dovoljno za proucavanje ovog gasa u obliku antimaterije. Iako ova brojka izgleda velika, ona je u stvari veoma, veoma mala. Trebalo bi 10 000 000 000 000 000 000 puta vise atoma antimaterije da bi njome mogao da se ispuni samo jedan deciji balon! I kada bi naucnici u Cernu svaki dan uspeli da sacuvaju svu dnevnu proizvodnju antimaterije, bilo bi im potrebno 25 000 000 milijardi godina da njome napune balon. Ovo vreme daleko prevazilazi vreme postojanja vasione koje je procenjeno na 13,5 milijardi godina.
Osim toga, postupak stvaranja i cuvanja antimaterije u Cernu sasvim se razlikuje od onoga opisanog u knjizi. Ne moze se stajati pored LHC akceleratora i posmatrati kako iz njega izlaze cestice antimaterije (da ne govorimo da ovaj uredjaj jos nije zavrsen). Sve pomenuto navodi da je pisac knjige „Andjeli i demoni” imao samo bujnu mastu.
Ali, hocemo li ikada u buducnosti moci da napravimo antimaterijsku bombu? Odgovor je, opet, odrecan. Ne postoji ni teorijska mogucnost da se proizvede dovoljna kolicina antimaterije s neophodnom gustinom. Postupak dobijanja antimaterije ima veoma malu efikasnost - mnogo cestica se izgubi pre nego sto se neke uhvate u klopku. Lete u svim pravcima, a sve se odigrava na brzinama bliskim brzini svetlosti.
Potrebno je utrositi stotinama puta vecu energiju od one koja moze da se dobije. Antiprotoni se dobijaju sudaranjem protona s metom od volframa. Pojavljuje se mnostvo cestica od kojih su samo neke antiprotoni. A samo oni koji idu u zeljenom pravcu mogu biti uhvaceni. To je kao da zelite da zalijete cup s cvecem, a imate prskalicu koja poliva po celoj basti.
Uprkos svemu, proizvodnja antimaterije ima svrhu. Koristi se za proucavanje zakona prirode i u medicini, u takozvanim PET skenerima. Nazalost, ne postoji nikakva mogucnost da bi antimaterija u buducnosti mogla da se iskoristi kao izvor energije. Za razliku od nafte, Sunceve energije ili uglja, ona se ne nalazi slobodna u prirodi. Morali bismo da proizvedemo svaku pojedinu cesticu i da za to utrosimo daleko vise energije nego sto bismo u postupku anihilacije sa obicnom materijom mogli iz nje da dobijemo. Kada bi se sva dosad proizvedena antimaterija u pogonima Cerna iskoristila za dobijanje energije, mogla bi da se upali samo jedna jedina sijalica i to u trajanju od svega nekoliko minuta. Ni stvaranje antimaterije pomocu E = mc2 ne bi donelo rezultat jer se u tom postupku dobijaju jednake kolicine materije i antimaterije. Njihovo ponovno spajanje samo bi povratilo ulozenu energiju bez ikakvog dobitka.
Mala, a velika
Ovde nisu od pomoci ni nova istrazivanja ni poboljsanje tehnike. Antimaterija je jedno od osnovnih stanja materije. Mogla bi da postane izvor energije jedino ako bismo otkrili ogromne kolicine negde u bliskoj vasioni. Ali, koliko god smo daleko pogledali u dubinu vasione, a radi se o milijardama svetlosnih godina, nigde je nismo nasli. Ocigledno je da je na vrlo visokim energijama koje su vladale u prvim trenucima nakon Velikog praska doslo do narusavanja simetrije izmedju materije i antimaterije, na stetu ove druge. Posto su ove energije i dalje previsoke da bi se dobile u bilo kom uredjaju na Zemlji, razlog za ovu pojavu ostao je nepoznat. Ipak, strucnjaci se nadaju da ce im ovakve energije uskoro biti na dohvatu. Sada sve nade polazu u LHC akcelerator cija se izgradnja primice kraju.
Osnovni razlog izgradnje ovog ogromnog i skupog uredjaja jeste da se pronikne u neke od najvecih tajni vasione koristeci visoku koncentraciju energije. Jer, zlatno pravilo nauke je da postojece teorije nemaju vrednost dok se ne potvrde ogledima. Sta zapravo znaci da ce se u akceleratoru koristiti energija visoke koncentracije, a ne i veliki iznosi energije? Energija svake cestice koja ce leteti u buducem LHC akceleratoru nece biti veca od energije koju ima komarac u letu! Ali, bice usmerena na tako mali prostor da ce se stvoriti uslovi nalik onima koji su vladali tokom Velikog praska! Kako? Uz pomoc proizvedene antimaterije. Sudarajuci se na vrlo malom prostoru sa cesticama materije, one bi zajedno trebalo da oslobode dovoljno visoku energiju. Evo jednog poredjenja iz svakodnevnog zivota. Svi iz iskustva znamo da, iako krupan, muskarac nece napraviti udubljenje na drvenom parketu ako nosi uobicajene cipele. Ali, kad zena nosi cipele s visokim, tankim potpeticama, uprkos manjoj tezini, napravice udubljenje jer tada se njena tezina prenosi na daleko manju povrsinu, odnosno sazetija je.
Da li su tokom zimskog sna medvedi u stanju hibernacije?
Tokom hibernacije telesna temperatura zivotinje spusta se na samo 4-5 stepeni Celzijusa, srce otkucava jedva nekoliko puta u minutu, a disanje je veoma usporeno. Medvedi, kao i neki drugi sisari, prespavaju veci deo zime, ali njihove vitalne funkcije samo su neznatno usporene u odnosu na uobicajeno stanje.
Zato mogu lako da se probude. Mecke cesto tokom zime donose na svet mlade. Kod medveda se, dakle, ne radi o pravoj hibernaciji, vec o dubokom snu.
Hibernacija je odgovor nekih zivotinja na oskudicu hrane. One zimi prestaju da odrzavaju svoju visoku telesnu temperaturu jer je u postojecim uslovima „preskupa”. Za razliku od medveda, male zivotinje s jakim metabolizmom kao sto su glodari, slepi misevi, kolibri, bubojedi i slicne, pravi su hibernatori. Njihov metabolizam opada, temperatura tela spusta se gotovo do temperature okoline i pokazuju veoma slab odgovor na spoljne uticaje. Ove zivotinje pre toga prikupe i pojedu dosta kaloricne hrane (na primer, oraha), kako bi im kalorije pomogle da prebrode nestasicu hrane tokom zime.
Koji su najveci molekuli?
Najveci molekul verovatno je dvodimenzionalni list grafita u kome su kovalentnom vezom spojeni ugljenikovi atomi. Naravno, veliki su i mnogi molekuli belancevina. Najzad, tu je i dijamant, trodimenzionalna mreza ugljenikovih atoma povezanih kovalentnom vezom. Cinjenica da je dijamant, u stvari, jedan divovski molekul podarila mu je jedinstvene osobine.
Kojom brzinom putuje elektricna struja?
Ovde postoje dva odgovora u zavisnosti od toga da li se misli na brzinu signala ili na nosioce elektriciteta. Signal se u vakuumu prenosi brzinom svetlosti. Ova brzina nesto je manja u metalnim zicama. Ali, stvarni nosioci elektriciteta (elektroni u slucaju metala) krecu se mnogo sporije. Njihova brzina je smanjena zbog medjudejstva sa atomima metala.
Zasto su tokom zime iglice nacin prilagodjavanja cetinara okolini?
Iglica cetinara ima manju povrsinu i broj pora od lista liscara, pa biljka gubi manje vode tokom zimske oskudice u vlazi. Nedostatak vode u zimskom razdoblju ima veci uticaj na biljku nego hladnoca. Inace, iglice cetinara prevucene su smolom sto dodatno cuva vlagu kojom biljka raspolaze. Smanjenje povrsine iglice u poredjenju s listom liscara, biljka nadoknadjuje njihovim znatno vecim brojem, sto joj omogucava da uhvati najvecu mogucu kolicinu Sunceve svetlosti. Treba napomenuti da tokom godine i cetinari gube deo svog lisca, iglica, ali mnogo manje od liscara. Izuzetak je aris, liscarski cetinar, pa je zbog toga los izbor za novogodisnju jelku.
Koliko podataka moze da uskladisti ljudski mozak u poredjenju s memorijom racunara?
Nazalost, na to pitanje tesko je odgovoriti, najvise zbog toga sto je ljudski mozak nesto najslozenije sto postoji u poznatom svetu. On je kontrolni centar svih zivotnih tokova, ali i vise od toga. Sastoji se od oko 100 milijardi neurona i verovatno vise od 500 milijardi celija za podrsku. Neuron je vrlo slozen u elektricnom smislu. U svojoj membrani sadrzi milione kanala, a svaki od njih su digitalna vrata koja mogu da uticu na protok elektricnih signala. Opis elektricnih vodova unutar pojedinog neurona bio bi veoma slozen. Uz to, saobracanje izmedju neurona nije samo elektricne vec i hemijske prirode.
Skladistenje podataka u racunaru lako je objasniti zato sto se tacno zna gde su podaci zapisani. S mozgom nije takav slucaj. Znamo ponesto o tome kako i gde se podaci pamte, ali nedovoljno da bismo mogli da procenimo koliko je podataka spakovano u tom univerzumu teskom samo oko jedan kilogram. Ako ste, na primer, dobro naucili da igrate kosarku ili neku jos slozeniju igru, pored cele knjige podataka u vasem mozgu su zapisani i svi pokreti koji se izvode u igri (najverovatnije u malom mozgu, mada su neki slicni jednostavniji podaci zapisani i u kicmenoj mozdini). Zamislite koliko je samo lica koje mozete da prepoznate. Potrebne su verovatno hiljade bita podataka da bi se prepoznala samo jedna osoba. Pored toga sto prepoznaje oblike, ljudski mozak prepoznaje i boje, njihove nijanse, kontraste, zatim mirise, ukuse, zedj, glad, razna osecanja...
Tesko je dati odgovor i na pitanje kolika je brzina obrade podataka u ljudskom mozgu. I same zadatke koje treba da obradjuje nije lako meriti. Neki ljudi u stanju su da izvode racunske radnje veoma brzo, poput slabijih racunara. Mada se takve osobe retko srecu, mozda je moguce da, uz dovoljno vezbe, slicnu sposobnost steknu i ostali ljudi.
Ljudski mozak obradjuje podatke i na serijski i na paralelan nacin. Svaki neuron salje na stotine signala mnogim drugim neuronima, a svaki ih prima na hiljade. Ali, mozak mora da radi mnogo vise na obradi pojedinog signala nego racunar jer su njegovi podaci mnogo slozeniji od jednog bajta. Racunarski podaci su manji i jednostavniji tako da je kompjuterima lakse da daju tacan rezultat. Mozak verovatno ne zapisuje podatke neposredno i tacno poput racunara, ali sto je vise neurona upotrebljeno da se prepozna neki signal, on ce biti tacnije zapisan.
Zanimljivo je da vecina ljudi moze da koristi manje od 10 odsto svojih nervnih sposobnosti. Do ove brojke doslo se posredno, posle teskih povreda glave kod nekih osoba. Povrede su zahtevale da se odstrani gotovo 90 odsto njihovog velikog mozga, nakon cega su se pacijenti uspesno oporavili i nastavili da vode uobicajen zivot. Naravno, ovo delimicno moze da bude i rezultat paralelnih sposobnosti mozga da premosti i nadoknadi nesto sto je izgubljeno.
G. Vojinovic
link
Moze li se napraviti antimaterijska bomba?
Knjiga Dena Brauna „Andjeli i demoni” detektivska je prica o tajnom drustvu koje zeli da razori Vatikan koristeci antimaterijsku bombu. Po knjizi ovog odskora vrlo citanog pisca, antimaterija je ukradena iz Cerna, velike medjunarodne istrazivacke ustanove smestene kraj Zeneve. Moze li se zaista napraviti antimaterijska bomba, najrazornija od svih mogucih? Jer, teorija kaze da bi samo gram antimaterije u sudaru s gramom materije oslobodio energiju dvostruko vecu od energije atomske bombe bacene na Hirosimu!
Antimaterija postoji u prirodi kao sastojak kosmickih zraka. Predvidjena je Dirakovom teorijom jos 1928. godine, a nedugo potom otkrivena je njena prva cestica: pozitron. I u Cernu znaju da je proizvedu, kao i u nekim drugim istrazivackim ustanovama. Ako se materija i antimaterija u trenu medjusobno unistavaju, kako se onda antimaterija cuva da ne dodje u dodir s materijom?
Velika, a mala
To se veoma tesko postize. Uglavnom postoje dve mogucnosti. Ako je anticestica elektricno neutralna, elektricno i magnetno polje nemaju uticaja na nju. Dodir s materijom ovakvih cestica ne moze se spreciti. Povoljniji je slucaj kod anticestica sa elektricnim nabojem, kao sto su pozitroni (antielektroni) ili antiprotoni. One se prvo jako ohlade, a time i uspore. Potom se za njihovo skladistenje koriste narocite klopke: „elektromagnetske boce” u kojima se uz pomoc elektromagnetskog polja drze na odstojanju od zidova boce. Ipak, u njih nije moguce smestiti vece kolicine antimaterije. Posto se istovrsni naboji medjusobno odbijaju, sto, naravno, vazi i za antimateriju, elektromagnetno polje vise nije u stanju da je drzi na odstojanju od zidova boce.
Samo veoma male kolicine antimaterije mogu da se proizvedu. Prvi atomi antivodonika dobijeni su 1996. godine, a 2002. godina bila je godina uspeha jer je dobijeno desetak hiljada - dovoljno za proucavanje ovog gasa u obliku antimaterije. Iako ova brojka izgleda velika, ona je u stvari veoma, veoma mala. Trebalo bi 10 000 000 000 000 000 000 puta vise atoma antimaterije da bi njome mogao da se ispuni samo jedan deciji balon! I kada bi naucnici u Cernu svaki dan uspeli da sacuvaju svu dnevnu proizvodnju antimaterije, bilo bi im potrebno 25 000 000 milijardi godina da njome napune balon. Ovo vreme daleko prevazilazi vreme postojanja vasione koje je procenjeno na 13,5 milijardi godina.
Osim toga, postupak stvaranja i cuvanja antimaterije u Cernu sasvim se razlikuje od onoga opisanog u knjizi. Ne moze se stajati pored LHC akceleratora i posmatrati kako iz njega izlaze cestice antimaterije (da ne govorimo da ovaj uredjaj jos nije zavrsen). Sve pomenuto navodi da je pisac knjige „Andjeli i demoni” imao samo bujnu mastu.
Ali, hocemo li ikada u buducnosti moci da napravimo antimaterijsku bombu? Odgovor je, opet, odrecan. Ne postoji ni teorijska mogucnost da se proizvede dovoljna kolicina antimaterije s neophodnom gustinom. Postupak dobijanja antimaterije ima veoma malu efikasnost - mnogo cestica se izgubi pre nego sto se neke uhvate u klopku. Lete u svim pravcima, a sve se odigrava na brzinama bliskim brzini svetlosti.
Potrebno je utrositi stotinama puta vecu energiju od one koja moze da se dobije. Antiprotoni se dobijaju sudaranjem protona s metom od volframa. Pojavljuje se mnostvo cestica od kojih su samo neke antiprotoni. A samo oni koji idu u zeljenom pravcu mogu biti uhvaceni. To je kao da zelite da zalijete cup s cvecem, a imate prskalicu koja poliva po celoj basti.
Uprkos svemu, proizvodnja antimaterije ima svrhu. Koristi se za proucavanje zakona prirode i u medicini, u takozvanim PET skenerima. Nazalost, ne postoji nikakva mogucnost da bi antimaterija u buducnosti mogla da se iskoristi kao izvor energije. Za razliku od nafte, Sunceve energije ili uglja, ona se ne nalazi slobodna u prirodi. Morali bismo da proizvedemo svaku pojedinu cesticu i da za to utrosimo daleko vise energije nego sto bismo u postupku anihilacije sa obicnom materijom mogli iz nje da dobijemo. Kada bi se sva dosad proizvedena antimaterija u pogonima Cerna iskoristila za dobijanje energije, mogla bi da se upali samo jedna jedina sijalica i to u trajanju od svega nekoliko minuta. Ni stvaranje antimaterije pomocu E = mc2 ne bi donelo rezultat jer se u tom postupku dobijaju jednake kolicine materije i antimaterije. Njihovo ponovno spajanje samo bi povratilo ulozenu energiju bez ikakvog dobitka.
Mala, a velika
Ovde nisu od pomoci ni nova istrazivanja ni poboljsanje tehnike. Antimaterija je jedno od osnovnih stanja materije. Mogla bi da postane izvor energije jedino ako bismo otkrili ogromne kolicine negde u bliskoj vasioni. Ali, koliko god smo daleko pogledali u dubinu vasione, a radi se o milijardama svetlosnih godina, nigde je nismo nasli. Ocigledno je da je na vrlo visokim energijama koje su vladale u prvim trenucima nakon Velikog praska doslo do narusavanja simetrije izmedju materije i antimaterije, na stetu ove druge. Posto su ove energije i dalje previsoke da bi se dobile u bilo kom uredjaju na Zemlji, razlog za ovu pojavu ostao je nepoznat. Ipak, strucnjaci se nadaju da ce im ovakve energije uskoro biti na dohvatu. Sada sve nade polazu u LHC akcelerator cija se izgradnja primice kraju.
Osnovni razlog izgradnje ovog ogromnog i skupog uredjaja jeste da se pronikne u neke od najvecih tajni vasione koristeci visoku koncentraciju energije. Jer, zlatno pravilo nauke je da postojece teorije nemaju vrednost dok se ne potvrde ogledima. Sta zapravo znaci da ce se u akceleratoru koristiti energija visoke koncentracije, a ne i veliki iznosi energije? Energija svake cestice koja ce leteti u buducem LHC akceleratoru nece biti veca od energije koju ima komarac u letu! Ali, bice usmerena na tako mali prostor da ce se stvoriti uslovi nalik onima koji su vladali tokom Velikog praska! Kako? Uz pomoc proizvedene antimaterije. Sudarajuci se na vrlo malom prostoru sa cesticama materije, one bi zajedno trebalo da oslobode dovoljno visoku energiju. Evo jednog poredjenja iz svakodnevnog zivota. Svi iz iskustva znamo da, iako krupan, muskarac nece napraviti udubljenje na drvenom parketu ako nosi uobicajene cipele. Ali, kad zena nosi cipele s visokim, tankim potpeticama, uprkos manjoj tezini, napravice udubljenje jer tada se njena tezina prenosi na daleko manju povrsinu, odnosno sazetija je.
Da li su tokom zimskog sna medvedi u stanju hibernacije?
Tokom hibernacije telesna temperatura zivotinje spusta se na samo 4-5 stepeni Celzijusa, srce otkucava jedva nekoliko puta u minutu, a disanje je veoma usporeno. Medvedi, kao i neki drugi sisari, prespavaju veci deo zime, ali njihove vitalne funkcije samo su neznatno usporene u odnosu na uobicajeno stanje.
Zato mogu lako da se probude. Mecke cesto tokom zime donose na svet mlade. Kod medveda se, dakle, ne radi o pravoj hibernaciji, vec o dubokom snu.
Hibernacija je odgovor nekih zivotinja na oskudicu hrane. One zimi prestaju da odrzavaju svoju visoku telesnu temperaturu jer je u postojecim uslovima „preskupa”. Za razliku od medveda, male zivotinje s jakim metabolizmom kao sto su glodari, slepi misevi, kolibri, bubojedi i slicne, pravi su hibernatori. Njihov metabolizam opada, temperatura tela spusta se gotovo do temperature okoline i pokazuju veoma slab odgovor na spoljne uticaje. Ove zivotinje pre toga prikupe i pojedu dosta kaloricne hrane (na primer, oraha), kako bi im kalorije pomogle da prebrode nestasicu hrane tokom zime.
Koji su najveci molekuli?
Najveci molekul verovatno je dvodimenzionalni list grafita u kome su kovalentnom vezom spojeni ugljenikovi atomi. Naravno, veliki su i mnogi molekuli belancevina. Najzad, tu je i dijamant, trodimenzionalna mreza ugljenikovih atoma povezanih kovalentnom vezom. Cinjenica da je dijamant, u stvari, jedan divovski molekul podarila mu je jedinstvene osobine.
Kojom brzinom putuje elektricna struja?
Ovde postoje dva odgovora u zavisnosti od toga da li se misli na brzinu signala ili na nosioce elektriciteta. Signal se u vakuumu prenosi brzinom svetlosti. Ova brzina nesto je manja u metalnim zicama. Ali, stvarni nosioci elektriciteta (elektroni u slucaju metala) krecu se mnogo sporije. Njihova brzina je smanjena zbog medjudejstva sa atomima metala.
Zasto su tokom zime iglice nacin prilagodjavanja cetinara okolini?
Iglica cetinara ima manju povrsinu i broj pora od lista liscara, pa biljka gubi manje vode tokom zimske oskudice u vlazi. Nedostatak vode u zimskom razdoblju ima veci uticaj na biljku nego hladnoca. Inace, iglice cetinara prevucene su smolom sto dodatno cuva vlagu kojom biljka raspolaze. Smanjenje povrsine iglice u poredjenju s listom liscara, biljka nadoknadjuje njihovim znatno vecim brojem, sto joj omogucava da uhvati najvecu mogucu kolicinu Sunceve svetlosti. Treba napomenuti da tokom godine i cetinari gube deo svog lisca, iglica, ali mnogo manje od liscara. Izuzetak je aris, liscarski cetinar, pa je zbog toga los izbor za novogodisnju jelku.
Koliko podataka moze da uskladisti ljudski mozak u poredjenju s memorijom racunara?
Nazalost, na to pitanje tesko je odgovoriti, najvise zbog toga sto je ljudski mozak nesto najslozenije sto postoji u poznatom svetu. On je kontrolni centar svih zivotnih tokova, ali i vise od toga. Sastoji se od oko 100 milijardi neurona i verovatno vise od 500 milijardi celija za podrsku. Neuron je vrlo slozen u elektricnom smislu. U svojoj membrani sadrzi milione kanala, a svaki od njih su digitalna vrata koja mogu da uticu na protok elektricnih signala. Opis elektricnih vodova unutar pojedinog neurona bio bi veoma slozen. Uz to, saobracanje izmedju neurona nije samo elektricne vec i hemijske prirode.
Skladistenje podataka u racunaru lako je objasniti zato sto se tacno zna gde su podaci zapisani. S mozgom nije takav slucaj. Znamo ponesto o tome kako i gde se podaci pamte, ali nedovoljno da bismo mogli da procenimo koliko je podataka spakovano u tom univerzumu teskom samo oko jedan kilogram. Ako ste, na primer, dobro naucili da igrate kosarku ili neku jos slozeniju igru, pored cele knjige podataka u vasem mozgu su zapisani i svi pokreti koji se izvode u igri (najverovatnije u malom mozgu, mada su neki slicni jednostavniji podaci zapisani i u kicmenoj mozdini). Zamislite koliko je samo lica koje mozete da prepoznate. Potrebne su verovatno hiljade bita podataka da bi se prepoznala samo jedna osoba. Pored toga sto prepoznaje oblike, ljudski mozak prepoznaje i boje, njihove nijanse, kontraste, zatim mirise, ukuse, zedj, glad, razna osecanja...
Tesko je dati odgovor i na pitanje kolika je brzina obrade podataka u ljudskom mozgu. I same zadatke koje treba da obradjuje nije lako meriti. Neki ljudi u stanju su da izvode racunske radnje veoma brzo, poput slabijih racunara. Mada se takve osobe retko srecu, mozda je moguce da, uz dovoljno vezbe, slicnu sposobnost steknu i ostali ljudi.
Ljudski mozak obradjuje podatke i na serijski i na paralelan nacin. Svaki neuron salje na stotine signala mnogim drugim neuronima, a svaki ih prima na hiljade. Ali, mozak mora da radi mnogo vise na obradi pojedinog signala nego racunar jer su njegovi podaci mnogo slozeniji od jednog bajta. Racunarski podaci su manji i jednostavniji tako da je kompjuterima lakse da daju tacan rezultat. Mozak verovatno ne zapisuje podatke neposredno i tacno poput racunara, ali sto je vise neurona upotrebljeno da se prepozna neki signal, on ce biti tacnije zapisan.
Zanimljivo je da vecina ljudi moze da koristi manje od 10 odsto svojih nervnih sposobnosti. Do ove brojke doslo se posredno, posle teskih povreda glave kod nekih osoba. Povrede su zahtevale da se odstrani gotovo 90 odsto njihovog velikog mozga, nakon cega su se pacijenti uspesno oporavili i nastavili da vode uobicajen zivot. Naravno, ovo delimicno moze da bude i rezultat paralelnih sposobnosti mozga da premosti i nadoknadi nesto sto je izgubljeno.
G. Vojinovic
link