Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2008 0:29:56 GMT -5
Lik s "Zabavnikovog" kovanice - Mihailo Petrović Alas
Znanstvenik Ribar
Dobijao je nagrade po svijetu za matematička dostignuća i znanstvene pronalaske, a on je najviše voleo zvanje majstora ribarstva
Zvao se Mihailo Petrović, nadimak mu je bio Mika Alas, a njegovi poštovaoci najčešće su ga oslovljavali imenom Mihailo Petrović Alas.
Bio je matematičar - naš prvi matematičar koji se pročuo u svijetu, bio je i čuveni Ribar - zato je i dobio nadimak Alas, ali bio je i još mnogo toga. Toliko mnogo da njegovi biografi tvrde da bi popis svega što je Mihailo Petrović Alas radio bio predugačak za jednu biografiju.
Isto koliko brojke i rijeka, privlačila ga je književnost - pisao je putopise i eseje, filozofija, povijest, tehnika, ekonomija, pravo - pisao je zakone o ribarstvu, muzika - imao je svoj orkestar, Kriptografija, bio je okeanograf, moreplovac, pronalazač. ..
Kuća u kojoj je živio Mihailo Petrović Alas još je tamo gdje je bila i
kad se, 24. travnja 1868. godine, Mihailo rodio: u Beogradu, na Savskoj padinu, na Kosančićevom vencu, u neposrednoj blizini konaka kneginje Ljubice i Saborne crkve, a odmah do zgrade Patrijaršije. Prepoznatljiva je po reljefu šarana na vratima, ukrasi o kome je upamćena jedna anegdota. Kad su Petrovići odlučili umjesto stare kuće na istom mjestu podignu novu, udobne, Mika Alas bio je protiv modernih stvari koje je predlagao arhitekt, pa i protiv velikih kitnjastih vrata. Zahtijevao je da vrata budu obična, a da jedini ukras na njima bude šaran!
Mika Alas
Mihailo je bio najstarije od petero djece sveštenika Nikodima i Milice Petrović. Otac mu je umro kad je pošao u prvi razred, i on se vezao za majku. Bio je s njom do kraja njenog života. Da podigne djecu, Milici je pomagao njezin otac Novica Lazarević, protojerej Saborne crkve, koji je presudno utjecao na put najstarijeg unuka. Deda je odlučio Mika, kako su Mihaila zvali u obitelji, krene u školu što prije kako bi se osamostalio i pomogao majci, pa ga je upisao sa nepunih šest i po godina. Škola mu je bila blizu kuće, u Staroj varoši, gdje je današnja osnovna škola "Kralj Petar". Mika je bio bolešljiv dječak. Liječnici su savetovali da što više bude na čistom zraku, pa ga je djed vodio na rijeku. "Zrak pored vode cementira pluća", govorio je Novica, a Mika nije imao ništa protiv da se druži s ribarima. Upijao je zanat od Arse Ilića, iskusnog ribara, i satima slušao meštara Đuru Pupu kako priča o majstoru Ibišu i turskim načinima ribolova. Alas su ga iz milošte prozvali Mika Alas.
Ribarstvo veća strast od matematike
- Mika Alas pokazuje veliku ribu koju je upecao
Četiri razreda, koliko je tada trajalo osnovno obrazovanje, brzo su prošla - malo u učenju, malo u pecanje, i Mika postaje đak Prve beogradske gimnazije. Tada se gimnazija nalazila u dvorištu Kapetan-Mišinog zdanja, današnjoj zgradi Filozofskog fakulteta. Mnogo kasnije, povodom stogodišnjice ove gimnazije, Mihailo Petrović je napisao: "Kad bi vam netko od nekadašnjih učenika Prve beogradske gimnazije rekao da je u Kapetan-Mišinom zdanju proveo punih pedeset pet godina, ne promenivši za sve to vrijeme ni zanimanje, ni svoju karijeru , vi biste ga gledali s nevjerica, pitajući se da li je tako što mogućno. Pa ipak, ne samo da je mogućno već je odista tako i bilo, i to baš sa pisce ovih redaka, koji je u zgradu ušao početkom školske godine 1878/79. kao učenik prvog razreda gimnazije, a iz nje izašao školske godine 1937/38. kao umirovljeni redoviti profesor Beogradskog univerziteta. "
Nastava je bila obimna, u školu se išlo i prije i poslije podne. Ali, bez obzira na školske obveze, Mihailo je našao vremena za učenje sviranja na violine. Učio je sam, strpljivo, i postao majstor u izvođenju narodnog melosa. Mnogo godina kasnije čak je osnovao i orkestar "Suz", čuven u gradu po odličnoj svirki. "Suz" je dugo trajao, do Mikinih starijih godina, a njihove svirke garantovale su nezaboravne terevenke uz obaveznu Riblja čorba, pa je običnim ljudima veliki znanstvenik bio poznatiji po violini i sviranju ciganskih pjesama nego po otkrićima u matematici.
U nižim razredima Mihailo je mnogo čitao: Putopisi, knjige fantastične sadržine, priče o gusar, djela žila Verna bila su štiva zbog kojih je kasnije počeo i sam pisati. "Ono o čemu se u djetinjstvu i mladosti maštalo čitajući 'Avanture kapetana Haterasa' od žila Verna, i o čemu sam osobno imao Bledu viziju provodeći dane i noći u zimskim ribolovom po Savi i Dunavu punim lovačkih i brodarskih pustolovina, dosta puta sam u kršu od leda ili nošen ledenim santama doživio da vidim i neposredno osetim na licu mjesta i uporedi sa slikom koju sam sebi stvorio o polarnom ledenom kaosu ", napisao je u predgovoru knjige putopisa" Kroz polarnu svjetlost "objavljene 1932. godine, nakon što je kao član međunarodne znanstvene ekspedicije putovao u sjeverne polarne oblasti.
Rekonstrukcija Petrovićevog
računala urađena je 1980. godine
U starijim razredima ne izostaje sa sastanaka đačke družina "Nada", oduševljen razgovorima o literaturi, ali i o energiji, prirodnim procesima, o materiji. Direktoru gimnazije nije se dopalo što đaci na sastancima "Nade" čitaju i analiziraju roman Emila Zole "Nana", smatrajući da priča o ženi koja se poigrava muškarcima nije prikladna za školsku družinu, bez obzira na to što je Zola najslavniji pisac francuskog realizma. U sukobu između ravnatelja i đaka, moralni pobednici bili su đaci.
Smatra se da je gimnazija bila klica njegove svestranosti. U četvrtom razredu, u svojoj kući napravio je hemijsku laboratoriju u kojoj izvodi početne ali vrlo smjele oglede. Izgleda da je ovome bio "kriv" njegov profesor Marko Leko, "ideal voljenog nastavnika", kako ga je opisao Mihailo Petrović. Oduševljenje profesorom lekom bilo je toliko jako da su se Mihailo i njegov drug Pavle Popović, kasnije profesor književnosti, "zaverili da će se odati na kemiju i ni na što drugo".
Ta namjera očito nije ostvarena, ali nije isključeno da je ljubav prema hemiji odlučila Mihailo Petrović upiše Prirodno-matematički odsjek Filozofskog fakulteta Velike škole, koja se nalazila u Kapetan-Mišinom zdanju. Naime, kemijska laboratorija Velike škole bila je tik uz gimnaziju, pa su Mihailo i njegovi drugovi, privučeni njezinim mirisom i tajnovitošću, često ulazili u laboratoriju nesvjesni da će time da se odluče za svoje buduće pozive.
Milica, majka Mihaila Petrovića, na slici desno,
sa svojim ocem Novice Lazarevića, proto Saborne
crkve u Beogradu
Posljednje dvije godine studija Mihailo je sam izučavao matematiku zato što je taj predmet predviđen samo u prvoj polovici studija. Međutim, kad je na posljednjoj godini trebalo uraditi rad za studentsku nagradu, Mihailo je prihvatio temu o računskim strojevima koju mu je predložio profesor Ljubomir Klerić, što samo po sebi govori o stupnju njegovog znanja. Njezin naslov bio je "izložiti sve načine računanja površine uopće, kao i iz planova snimljenih grafičkim putem, zajedno sa sredstvima (planimetrima) za računanje površina, od najprostijih do najsloženijih i najupotrebljivijih u praksi"! Mihailo je dobio drugu nagradu - prva i treća dodijeljene su studentima tehnike. Bio je to nagovijesti budućeg znanstvenika. Mihailo je tada, naime, izumio preteču računala - hidrauličnu računsku mašinu koja mašinskim putem rješava određene klase diferencijalnih jednadžbi, koristeći temeljni zakon hidrodinamike: da se prilikom potapanja jednog tijela u sud s nekom tekućinom razinu tekućine mijenja u zavisnosti od oblika i veličine tijela. Njegov hidrointegrator prikazan je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine i nagrađen bronzane medalje.
Akademik u 32. godini
Mihailo će se usavršavati u Parizu, odlučio je deda Novica. Zašto baš tamo? Pariška matematička škola imala je tada visok ugled u Europi, a postojala su još dva, ništa manje važna razloga: protu Novica Lazarević, bliži suradnik mitropolita i dobrostojeći čovjek u administraciji Srbije, poznavao je Jevrema Grujić, zastupnika naše zemlje u Parizu, što nije zanemarljivo kad je netko, kao Mihailo, sam u velikom gradu, a drugo, Mihailova dva konkurenta, nešto stariji Petar Vukićević i Đorđe Petković otišli su u Berlin i Beč. Dakle, krajem rujna 1889. godine Mihailo polazi u Pariz. Djed mu je dao novac za školovanje, bar dok ne dobije državnu stipendiju: "Ja ću kod vlade da poradim za državnu stipendiju, a ti dotle uči", rekao mu je.
Ovu fotografiju Mihaila Petrovića
snimio je čuveni Milan Jovanović
Prijemni ispit za upis u Visoku normalnu školu, Znanstveni odsek, pripremao je Mihailo godinu dana i položio s odličnim uspjehom. Na natječaju za upis sudjelovalo je nekoliko stotina kandidata, a primljeno je samo osamnaest! Mihailo Petrović je prvi stranac koji je primljen u Visoku normalnu školu.
Već u lipnju 1891. godine Mihailo Petrović dobio je diplomu matematičkih znanosti, a dvije godine kasnije i diplomu fizičkih znanosti. Postao je student generacije i zato ga je predsednik Francuske republike pozvao na prijem. Iduće godine opet je bio student generacije i opet je pozvan na prijem kod predsjednika. O tome 8. veljače piše dedi: "Imam vam javim jednu vijest: i ove sam godine, kao i lane, pozvat s još četvero drugova iz ove škole kod predsjednika Republike na zabavu koja će biti kroz tri tjedna.
Nemojte molim vas to nikome pričati, jer će vam rijetko tko vjerovati od onih koji su me vidjeli letos bosonoga, sa iscepanim turom noseći one štuke koje sam hvatala u Makiškom Viru. Obvezan sam, htio ne htio, da idem, a to ću učiniti toliko prije što mi je ovo zadnja godina što sam ovdje, i u isti mah posljednja prilika za takvu počast; kad se budem vratio kući, zacelo prije će me čiča Arsa pozvati na veselje no Karno. Lane sam bio lijen - a nije mi bilo do toga - da vam pišem o tome što sam vidio i kako sam se proveo; obećavam vam da ću ove godine biti opširniji, mada ne marim baš mnogo, ni ja ni vi, za takve stvari. "
Čim je 21. lipnja 1894. godine Mihailo Petrović odbranio doktorsku tezu iz oblasti diferencijalnih jednadžbi na Pariškom sveučilištu, vratio se u Beograd.
Prvi profesori Beogradskog univerziteta
- desno sjedi Mihailo Petrović
U Beogradu su ga doživjeli kao čudo: doktor matematičkih znanosti u dvadeset šestoj godini! Svuda se pričali o Novičinom unuku, o njegovom uspjehu u Parizu i doktorat. Desilo se da je istog dana kad je Mihailo odbranio doktorat u Parizu, u Beogradu raspisan natječaj za profesora matematike na Velikoj školi. Mihailo je pobijedio samo za jedan glas. "Da nisam dobio taj glas, nikada se naukom ne bih bavio. Živio bih ne u ribarsko čamca, već u čunu ", često je govorio. Kad je u trideset drugoj godini postao redovni član Srpske kraljevske akademije nauka, Beograd se već navikao na takvu vrstu njegovih uspjeha.
Ima se dojam da je Mihailo Petrović Alas danonoćno radio. Na popisu radova i knjiga koje je napisao ima oko trista naslova. Njegovo najveće djelo je "Matematička fenomenologija". Akademik Milutin Milanković sjeća se da, "kad je Mikina 'Fenomenologija' izašla iz tiska, imala je svega dva ozbiljna čitaoca: mog prethodnika na katedri primjenjene matematike Kostu Stojanovića i mene". U "Fenomenologiji" Petrović je pisao o zajedničkom u raznolikom, i uspio je da matematikom protumači pojave u prirodi i društvu.
Vjerojatno najstariji časnik stare jugoslavenske vojske, 1941.
rezervni đeneralštabni potpukovnik Mihailo Petrović, zarobljen
nakon kapitulacije
Mikin trofej
Njegovi pronalasci su i brojni i važni. Mnogi, naročito u oblasti računara, označili su put nauci kojim treba ići. Hidraulična računska mašina već je spomenuta. Zatim, njegova istraživanja u oblasti kinematičkih računala bila su ispred vremena - započeo je radove koji su razvijeni tek polovinom prošlog stoljeća. Mihailo Petrović jedini je otkrio da se kemijska reakcija može koristiti kao aritmetičke uređaj analogne računske mašine, pa se smatra da je on začetnik hemijskokinetičkih stroj. Pri povratku s drugog puta iz sjeverne polarne oblasti, odgonetnuo je jedan važan problem okeanske plovidbe: kako brod da odredi svoj položaj u odnosu na veliku sante leda koja plovi prema njemu i dovodi ga u opasan položaj. Izumio je i način kako brod da izbegne minsko polje.
Konstruisao je zupčanik prijenosnik - preteču današnjeg automatskog menjača u automobilima. I, da ne nabrajamo više.
Istovremeno s otkrićima i radovima, u Mihailovom životu živjela je - rijeka. Od nje se nije odvajao, već je rečeno, odmalena, u njoj je uživao. Šarl Moreno, njegov drug sa studija u Parizu, zabilježio je da je Mika nosio sa sobom fotografiju ribe čija je dužina prevazilazila njegovu visinu. To je bio som težak 120 kilograma, Mikin trofej. Mika je imao zvanje ribarskog majstora. Objavio je više stručnih radova o ribarstvu, sudjelovao je u donošenju prvog Zakona o slatkovodnom ribolov, u Torinu na Međunarodnoj izložbi 1911. godine nagrađen je zlatnom medaljom za zbirku kojom je predstavio ribolov u Srbiji. Od svih njegovih književnih spisa, najlepše je napisao o svojim ribarima. Jedan od njih objavljujemo u rubrici "Za čitanje i uživanje".
Uoči Drugog svjetskog rata, kad je Mihailu bilo sedamdeset tri godine, mobilisan je zato što je vojsci trebalo njegovo poznavanje Kriptografija. Kriptografija je znanost koja se bavi načinima očuvanja tajnosti podataka, a Petrović je u tome postigao velike rezultate: u prvoj polovini 1917. godine sastavio je nov sustav enkripciju koji je vojska odmah počela da koristi. Sistem se zvao "Tri kartona". Omogućavao je 720 rješenja, ključeva, a dotadašnji samo 196. I, zbog tog znanja, bio je potreban vojsci. Na početku Drugog svjetskog rata, 1941. godine, zarobljen je u Sarajevu i odveden u njemačko zarobljeništvu. Sredinom iduće godine je pušten. Umro je 8. lipnja, u svom domu, na Kosančićevom vencu. Na vječni počinak ponijeli su ga na rukama njegovi ribari.
Sonja Ćirić
Fotografije iz Muzeja znanosti i tehnike u Beogradu
www.politikin-zabavnik.co.yu/