Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 18:47:44 GMT -5
Kako su se igrali Rimljani
Alea Iacta Est
Podatak iz sacuvanog kalendara jednog rimskog gradjanina govori da je 354. godine bilo ukupno 175 dana raznih igara
„Asteriks i prorok”, strana 25, u izdanju „Politikinog Zabavnika”, jun 1997. godine.
Ceo Rim danas je u cirku. Takvi prizori prilice mladima koji vicu i ulazu velike opklade...
Ovim recima Juvenal, rimski hronicar iz 2. veka, prenosi kako su se zabavljali stanovnici glavnog grada Rimskog carstva za vreme velikog praznika Saturnalija. Rimljanima je, kao i Grcima, Egipcanima, Lidjanima, Sumerima pre njih, i te kako bila poznata strast kockanja i kladjenja. Opklade su stavljane na sve na sta se moglo kladiti - od borbe petlova do ljudskih zivota. Najpovoljniji dani za kladjenje bili su u vreme odrzavanja igara u Koloseumu i cirku (lat. circus - cirkus, okruglo trkaliste za konje i kola). Naime, jos iz vremena kraljeva poznati su praznici koji su, po obicaju, proslavljani konjskim trkama u Velikom cirku. Kasnije, u vreme Republike i Carstva, broj verskih praznika se umnogostrucio, a tu su bili i praznici koji su obelezavali pobede, rodjendane ili vencanja rimskih careva. Tako je Cezar priredio igre za svoj rodjendan i slavio pet velikih pobeda, a Avgust je odredio cak osamnaest praznika koji ce se slaviti posle njegove smrti.
Klaudije, iako poznat kao veoma razuman i stedljiv covek, uveo je jos sest novih igara za vreme svoje vladavine. Svaki od praznika pratile su i igre koje su trajale nekoliko dana, ponekad i nedelja, od jutra do mraka. Podatak iz kalendara izvesnog Filokalusa navodi da je 354. godine bilo 175 dana igara, ne racunajuci igre koje su se odrzavale svake cetvrte godine (na primer, Actiata se odrzavala u spomen na pobedu kod Akcijuma).
Veliki broj nalaza i podaci iz istorijskih izvora u velikoj meri pomazu da se rasvetli citav niz razlicitih igara, kao i prilike koje su pratile taj deo rimske svakodnevice. Ali, table, zetoni, kocke, kao deo pribora za igru, ne mogu sa sigurnoscu da potvrde da li su te igre bile kockarske ili ne.
Zetoni za igru sa nepoznatog podrucja u Britaniji
Pozdravljaju te oni koji ce umreti
Kao posebna vrsta igara bile su gladijatorske borbe koje su Rimljani verovatno preuzeli od Etruraca. Prvi put je pomenuta borba ljudi na zivot i smrt koja se dogodila 264. godine pre nase ere nad grobom izvesnog Junija Bruta. Gladijatorske borbe dostizu pun zamah posle izgradnje Koloseuma koji je poceo da gradi Vespazijan, a zavrsen je u doba Tita i Domicijana. Koloseum je izgradjen na elipsoidnoj osnovi i imao je cetiri sprata. Prva tri bila su ukrasena arkadama i stubovima radjenim u dorskom, jonskom i korintskom stilu, dok je cetvrti bio ukrasen pilastrima u korintskom stilu. U otvorima arkada na drugom i trecem spratu nalazile su se statue. Prostor za sedenje bio je podeljen zidovima na tri pojasa (maeniana) i lozu za cara. Koloseum je mogao da primi oko 50.000 ljudi.
Pored trka u cirkovima, borbe u Koloseumu bile su jedan od najvaznijih dogadjaja u antickom Rimu. Sluzile su da zabave rimski narod i odvrate njegovu paznju od nepovoljnih politickih zbivanja izvan prestonice, a s obzirom da se radni dan rimskih zanatlija i trgovaca zavrsavao oko podneva, borbe u Koloseumu bile su dobar nacin da narod potisne svakodnevne brige. Za rimskog gradjanina borbe nisu bile samo obicna predstava, vec i mogucnost da se na laksi nacin dodje do novca. Naime, pored opklada na „takmicare” (bili to ljudi ili zivotinje), u Koloseumu su dodeljivane i posebne nagrade gledaocima. U vreme Nerona, posetilac je mogao osvojiti krstarenje Mediteranom, kucu na Kapriju ili odredjenu svotu novca. Poslednja priredba odrzana je 532. godine.
Nalaz kockice za igru, Petnicka pecina.
Borbe su bile raznovrsne. Postojale su borbe gladijatora, borbe ljudi i zivotinja (venationes) i borbe na vodi (naumachia) i sve su bile veoma posecene. Carevi su to iskoristili za dobijanje politickih poena u narodu. Pojavom gladijatorskih borbi nastala je nova vrsta zanimanja - lanisti koji obezbedjuju gladijatore u posebnim gladijatorskim skolama. Jedna od najpoznatijih skola nalazila se u Kapui, gde je 72. godine pre nase ere buknuo ustanak robova pod vodjstvom Spartaka. Inace, gladijatori su bili obuceni kao varvari i u ocima Rimljana oni su oznacavali narode koje je Rim pokorio.
Na gladijatore su bile polagane velike opklade, i oni su se cesto dogovarali oko ishoda borbe, pa su morali bicem da ih teraju da se bore.
Ludi Circenses
Trke zaprega koje su se odigravale u Velikom cirku ili manjim cirkovima sirom Rimskog carstva u pocetku su imale izrazito versko obelezje, pa njihova sustina nije bila zabava. Postoji citav niz rimskih praznika tokom kojih su priredjivane.
Jos od vremena kraljeva trke zaprega odrzavale su se u Velikom cirku (Circus Maximus), koji je u nekoliko navrata obnavljan u vreme Carstva i Republike.
Osnova cirka je pravougaona i na jednoj od kracih strana, koja je bila zaobljena, nalazila se trijumfalna kapija (porta triumphalis) kroz koju je pobednik napustao trkaliste. Na suprotnoj strani nalazile su se zasvodjene prostorije (carceres) odakle su takmicari kretali. Iznad karcera bile su kule i loza za one koji su priredili igre. U sredistu same staze nalazio se kameni zid (spina) koji je bio ukrasen kipovima i obeliscima. Na svakom od krajeva bila su po tri stuba u obliku kegli (metae) koji su sluzili kao okretnice. Za obelezavanje kraja svake od sedam trka na spini se nalazilo sedam pokretnih jaja i delfina (simboli Dioskura i Neptuna - zastitnika konja). Pored Velikog cirka, u Rimu su postojali i Flaminijev cirk, izgradjen na Marsovom polju 221. godine pre nase ere, i Maksencijev cirk iz 309. godine na Vija Apiji. U kasnoj antici cirk postaje jedno od obelezja carskih dvorova. Pored cirkova iz Leptis Magne, Cezareje, Tesalonikija, poznat je i cirk iz Sirmijuma (Sremska Mitrovica).
Nalaz kockice za igru, Petnicka pecina.
Posto je za odrzavanje trka bilo potrebno dosta novca, takmicari su se podelili na grupe (fationes). Postojali su: „Beli”, „Plavi”, „Crveni” i „Zeleni”. Svaka grupa imala je svoje navijace i, sto je jos zanimljivije, pokrovitelje kojima je bilo vrlo bitno da vide svoje trkace na pobednickom postolju. Kasnije ce „Plavi” i „Zeleni” imati i veliku politicku moc u Vizantiji.
Igre na tabli
O popularnosti igara na tabli govore brojni arheoloski nalazi i pisani istorijski izvori. U starom Rimu postojao je veliki broj igara koje podsecaju na sah, riziko, mice, koji se danas igraju. Ova vrsta igara zahtevala je odredjeni pribor, ali, nalazi iscrtanih tabli na Bazilici Juliji na rimskom Forumu govore da su siromasniji igraci umeli i da se snadju za pribor. Pribor za igru sastojao se od stola ili table, pehara za mesanje kocki, zetona i piona, kocki. Veliki broj nalaza potice i sa nasih prostora.
Ludus latrunculorum
Za ovu igru bio je potreban komplet za igru koji se sastojao od table, fritillusa, dve kocke i zetona ciji je broj zavisio od broja polja na tabli. Na osnovu nalaza zetona iz Nisa, zna se da su postojali zetoni koji su imali razlicite vrednosti (talus), a na to ukazuju razlicite oznake na zetonima, i da su odgovarali razlicitim bacanjima. Najbolje bacanje su dve sestice i takav potez nazivao se Venera (Venus) dok se najgore bacanje nazivalo pas (canis) i njemu je odgovaralo bacanje kocki sa najmanjom vrednoscu. Igra ludus latrunculorum bila je razvijeniji oblik grcke igre petteia, sa prosirenim mogucnostima stvaranja kombinacija. Iako je ova igra cesto pominjana u istorijskim izvorima, pravila igre ne mogu se u potpunosti rekonstruisati.
Nalaz pribora za igru, Gordbridz (Engleska)
Igru „najamnika”, kako se ova igra jos zove, igrala su dva igraca sa jednakim brojem zetona na tabli od 8 x 8 ili 9 x 9 polja. Nekoliko tabli otkriveno je u Majncu, Vimoru i Gorbridzu. Osnovni cilj igre bio je da se za sto krace vreme opkole protivnicki „vojnici”. Zetoni su se mogli kretati linearno, ali su imali pravo da se krecu i koso (lovac u sahu) ili skokovito (konj u sahu). Pobednik je bio onaj koji bi prvi uspeo da opkoli i zarobi protivnicke vojnike i on je dobijao pravo naziva „Imperator”.
Duodecim scripta
Ova igra nije do detalja poznata, a na osnovu nekih opisa iz istorijskih izvora i arheoloskih nalaza pravila igre mogu se samo pretpostaviti. XII scripta igrala su dva igraca sa jednakim brojem zetona (verovatno 24). Tabla je bila podeljena uspravnim i vodoravnim linijama na polja. Srednji uspravni red na tabli nije imao zetone i nazivan je „sveti red”. Igraci su naizmenicno bacali po dve kocke - jednu za zetone na levoj tabli i drugu za zetone sa desne strane. Cilj igre bio je da se linearnim kretanjem zetona sto pre stigne na protivnicki pocetni polozaj. Kada se protivnicki zetoni sudare, kockom se odlucuje da li ce protivnicki zeton biti odbacen ili, jednostavno, vracen na pocetni polozaj.
Kostane kocke za igru iz Herkulaneuma (Italija)
Zakoni o kladjenju i kockanju
Kockanje u Rimu toliko je uzelo maha da je Cezar morao da obnovi stare republikanske zakone koji zabranjuju ovu vrstu igre. Takve mere bile su presedan jer se rimska vlast veoma retko mesala u slobodne aktivnosti gradjana. Poznati su zakoni Tita (graditelja Koloseuma) i Kornelija Sule (Lex Sullanae) koji kockanje dozvoljavaju jedino u vreme odrzavanja Saturnalija. Kockanje je bilo tesko iskoreniti jer su vlasnici kafana omogucavali kockarima da igraju u skrivenim sobama, a kako rimski zakon nije mogao da spreci tako nesto, ukinuli su pravo zalbe vlasnicima kafana na stetu pricinjenu tokom kockarskih svadja.
Pehar za mesanje kocki i kockice sa nepoznatog lokaliteta
Imperatori u svetlu kocke
Ni rimski imperatori nisu odoleli kockanju. Mnogi od njih u istoriji su ostali poznati kao strastveni kockari i svaki je imao neku svoju posebnu strast. Komodus je toliko voleo gladijatorske igre da je u mladosti ziveo u gladijatorskoj skoli na Mons Celiae. Da bi vratio novac koji je potrosio iz drzavne blagajne, otvorio je kockarnicu na dvoru. Njegov otac Marko Aurelije uzdrzavao se od bilo kog vida kockanja. Vitelije i Karakala bili su strastveni navijaci „Plavih” u Velikom cirku dok je Kaligula vise voleo „Zelene”. Kaligula je bio poznat i po namestanju kockica. A ni imperator Avgust nije se odvajao od kockica. Na dvoru je okupljao prijatelje i rodbinu da bi se kockali.
Kako je u to vreme kockanje bilo zabranjeno na javnim mestima, Avgust ih je nagovarao tako sto im je davao odredjenu sumu novca sa kojom su mogli da ucestvuju u kockanju. Klaudije je toliko voleo kockice da je tome posvetio knjigu pod nazivom „De arte alea” („O umetnosti kockanja”). O Neronu je ostalo zapisano da je ulagao u opklade i 400.000 sestercija, sto je u njegovo vreme bilo jednako plati 400 vojnika.
Zadovoljstvo ili....
Arheoloski nalazi koji se vezuju za bilo koju igru otkriveni su u najrazlicitijim prilikama: zetoni su nadjeni u utvrdjenjima, freske sa prikazima kockanja u Pompeji, a veliki broj nalaza otkriven je u grobovima. Ako bi se, recimo, pratila rasprostranjenost nalaza u grobovima kao i polna i starosna dob pokojnika, uvidelo bi se da ih ima u decjim, zenskim i muskim grobovima. Nekad su u pitanju ratnici, nekad stari ljudi, a ponekad zene. Naime, radi se o siroko rasprostranjenoj pojavi rimskog (i nerimskog) drustva. Neki naucnici pridaju ovim nalazistima simbolicki znacaj tvrdeci da oznacavaju zivotni ciklus kao hazardnu igru u kojoj je svaki sledeci potez neizvestan i gde sudbina igraca zavisi iskljucivo od srece i sudbine.
Postoji i druga strana, doduse manje uzvisena. Radi se o sveprisutnom obicaju kod sahrana da se pokojnik sahranjuje sa onim predmetima koji ce mu biti potrebni u zagrobnom zivotu. Tako su u Egiptu lekari sahranjivani sa svojim instrumentima, vladari drzava sa sobom su nosili gomilu dragocenosti, pisari u Mesopotamiji sahranjivani su sa glinenim tablicama... svako svoje sa sobom nosi.
Marko Jankovic
link
Alea Iacta Est
Podatak iz sacuvanog kalendara jednog rimskog gradjanina govori da je 354. godine bilo ukupno 175 dana raznih igara
„Asteriks i prorok”, strana 25, u izdanju „Politikinog Zabavnika”, jun 1997. godine.
Ceo Rim danas je u cirku. Takvi prizori prilice mladima koji vicu i ulazu velike opklade...
Ovim recima Juvenal, rimski hronicar iz 2. veka, prenosi kako su se zabavljali stanovnici glavnog grada Rimskog carstva za vreme velikog praznika Saturnalija. Rimljanima je, kao i Grcima, Egipcanima, Lidjanima, Sumerima pre njih, i te kako bila poznata strast kockanja i kladjenja. Opklade su stavljane na sve na sta se moglo kladiti - od borbe petlova do ljudskih zivota. Najpovoljniji dani za kladjenje bili su u vreme odrzavanja igara u Koloseumu i cirku (lat. circus - cirkus, okruglo trkaliste za konje i kola). Naime, jos iz vremena kraljeva poznati su praznici koji su, po obicaju, proslavljani konjskim trkama u Velikom cirku. Kasnije, u vreme Republike i Carstva, broj verskih praznika se umnogostrucio, a tu su bili i praznici koji su obelezavali pobede, rodjendane ili vencanja rimskih careva. Tako je Cezar priredio igre za svoj rodjendan i slavio pet velikih pobeda, a Avgust je odredio cak osamnaest praznika koji ce se slaviti posle njegove smrti.
Klaudije, iako poznat kao veoma razuman i stedljiv covek, uveo je jos sest novih igara za vreme svoje vladavine. Svaki od praznika pratile su i igre koje su trajale nekoliko dana, ponekad i nedelja, od jutra do mraka. Podatak iz kalendara izvesnog Filokalusa navodi da je 354. godine bilo 175 dana igara, ne racunajuci igre koje su se odrzavale svake cetvrte godine (na primer, Actiata se odrzavala u spomen na pobedu kod Akcijuma).
Veliki broj nalaza i podaci iz istorijskih izvora u velikoj meri pomazu da se rasvetli citav niz razlicitih igara, kao i prilike koje su pratile taj deo rimske svakodnevice. Ali, table, zetoni, kocke, kao deo pribora za igru, ne mogu sa sigurnoscu da potvrde da li su te igre bile kockarske ili ne.
Zetoni za igru sa nepoznatog podrucja u Britaniji
Pozdravljaju te oni koji ce umreti
Kao posebna vrsta igara bile su gladijatorske borbe koje su Rimljani verovatno preuzeli od Etruraca. Prvi put je pomenuta borba ljudi na zivot i smrt koja se dogodila 264. godine pre nase ere nad grobom izvesnog Junija Bruta. Gladijatorske borbe dostizu pun zamah posle izgradnje Koloseuma koji je poceo da gradi Vespazijan, a zavrsen je u doba Tita i Domicijana. Koloseum je izgradjen na elipsoidnoj osnovi i imao je cetiri sprata. Prva tri bila su ukrasena arkadama i stubovima radjenim u dorskom, jonskom i korintskom stilu, dok je cetvrti bio ukrasen pilastrima u korintskom stilu. U otvorima arkada na drugom i trecem spratu nalazile su se statue. Prostor za sedenje bio je podeljen zidovima na tri pojasa (maeniana) i lozu za cara. Koloseum je mogao da primi oko 50.000 ljudi.
Pored trka u cirkovima, borbe u Koloseumu bile su jedan od najvaznijih dogadjaja u antickom Rimu. Sluzile su da zabave rimski narod i odvrate njegovu paznju od nepovoljnih politickih zbivanja izvan prestonice, a s obzirom da se radni dan rimskih zanatlija i trgovaca zavrsavao oko podneva, borbe u Koloseumu bile su dobar nacin da narod potisne svakodnevne brige. Za rimskog gradjanina borbe nisu bile samo obicna predstava, vec i mogucnost da se na laksi nacin dodje do novca. Naime, pored opklada na „takmicare” (bili to ljudi ili zivotinje), u Koloseumu su dodeljivane i posebne nagrade gledaocima. U vreme Nerona, posetilac je mogao osvojiti krstarenje Mediteranom, kucu na Kapriju ili odredjenu svotu novca. Poslednja priredba odrzana je 532. godine.
Nalaz kockice za igru, Petnicka pecina.
Borbe su bile raznovrsne. Postojale su borbe gladijatora, borbe ljudi i zivotinja (venationes) i borbe na vodi (naumachia) i sve su bile veoma posecene. Carevi su to iskoristili za dobijanje politickih poena u narodu. Pojavom gladijatorskih borbi nastala je nova vrsta zanimanja - lanisti koji obezbedjuju gladijatore u posebnim gladijatorskim skolama. Jedna od najpoznatijih skola nalazila se u Kapui, gde je 72. godine pre nase ere buknuo ustanak robova pod vodjstvom Spartaka. Inace, gladijatori su bili obuceni kao varvari i u ocima Rimljana oni su oznacavali narode koje je Rim pokorio.
Na gladijatore su bile polagane velike opklade, i oni su se cesto dogovarali oko ishoda borbe, pa su morali bicem da ih teraju da se bore.
Ludi Circenses
Trke zaprega koje su se odigravale u Velikom cirku ili manjim cirkovima sirom Rimskog carstva u pocetku su imale izrazito versko obelezje, pa njihova sustina nije bila zabava. Postoji citav niz rimskih praznika tokom kojih su priredjivane.
Jos od vremena kraljeva trke zaprega odrzavale su se u Velikom cirku (Circus Maximus), koji je u nekoliko navrata obnavljan u vreme Carstva i Republike.
Osnova cirka je pravougaona i na jednoj od kracih strana, koja je bila zaobljena, nalazila se trijumfalna kapija (porta triumphalis) kroz koju je pobednik napustao trkaliste. Na suprotnoj strani nalazile su se zasvodjene prostorije (carceres) odakle su takmicari kretali. Iznad karcera bile su kule i loza za one koji su priredili igre. U sredistu same staze nalazio se kameni zid (spina) koji je bio ukrasen kipovima i obeliscima. Na svakom od krajeva bila su po tri stuba u obliku kegli (metae) koji su sluzili kao okretnice. Za obelezavanje kraja svake od sedam trka na spini se nalazilo sedam pokretnih jaja i delfina (simboli Dioskura i Neptuna - zastitnika konja). Pored Velikog cirka, u Rimu su postojali i Flaminijev cirk, izgradjen na Marsovom polju 221. godine pre nase ere, i Maksencijev cirk iz 309. godine na Vija Apiji. U kasnoj antici cirk postaje jedno od obelezja carskih dvorova. Pored cirkova iz Leptis Magne, Cezareje, Tesalonikija, poznat je i cirk iz Sirmijuma (Sremska Mitrovica).
Nalaz kockice za igru, Petnicka pecina.
Posto je za odrzavanje trka bilo potrebno dosta novca, takmicari su se podelili na grupe (fationes). Postojali su: „Beli”, „Plavi”, „Crveni” i „Zeleni”. Svaka grupa imala je svoje navijace i, sto je jos zanimljivije, pokrovitelje kojima je bilo vrlo bitno da vide svoje trkace na pobednickom postolju. Kasnije ce „Plavi” i „Zeleni” imati i veliku politicku moc u Vizantiji.
Igre na tabli
O popularnosti igara na tabli govore brojni arheoloski nalazi i pisani istorijski izvori. U starom Rimu postojao je veliki broj igara koje podsecaju na sah, riziko, mice, koji se danas igraju. Ova vrsta igara zahtevala je odredjeni pribor, ali, nalazi iscrtanih tabli na Bazilici Juliji na rimskom Forumu govore da su siromasniji igraci umeli i da se snadju za pribor. Pribor za igru sastojao se od stola ili table, pehara za mesanje kocki, zetona i piona, kocki. Veliki broj nalaza potice i sa nasih prostora.
Ludus latrunculorum
Za ovu igru bio je potreban komplet za igru koji se sastojao od table, fritillusa, dve kocke i zetona ciji je broj zavisio od broja polja na tabli. Na osnovu nalaza zetona iz Nisa, zna se da su postojali zetoni koji su imali razlicite vrednosti (talus), a na to ukazuju razlicite oznake na zetonima, i da su odgovarali razlicitim bacanjima. Najbolje bacanje su dve sestice i takav potez nazivao se Venera (Venus) dok se najgore bacanje nazivalo pas (canis) i njemu je odgovaralo bacanje kocki sa najmanjom vrednoscu. Igra ludus latrunculorum bila je razvijeniji oblik grcke igre petteia, sa prosirenim mogucnostima stvaranja kombinacija. Iako je ova igra cesto pominjana u istorijskim izvorima, pravila igre ne mogu se u potpunosti rekonstruisati.
Nalaz pribora za igru, Gordbridz (Engleska)
Igru „najamnika”, kako se ova igra jos zove, igrala su dva igraca sa jednakim brojem zetona na tabli od 8 x 8 ili 9 x 9 polja. Nekoliko tabli otkriveno je u Majncu, Vimoru i Gorbridzu. Osnovni cilj igre bio je da se za sto krace vreme opkole protivnicki „vojnici”. Zetoni su se mogli kretati linearno, ali su imali pravo da se krecu i koso (lovac u sahu) ili skokovito (konj u sahu). Pobednik je bio onaj koji bi prvi uspeo da opkoli i zarobi protivnicke vojnike i on je dobijao pravo naziva „Imperator”.
Duodecim scripta
Ova igra nije do detalja poznata, a na osnovu nekih opisa iz istorijskih izvora i arheoloskih nalaza pravila igre mogu se samo pretpostaviti. XII scripta igrala su dva igraca sa jednakim brojem zetona (verovatno 24). Tabla je bila podeljena uspravnim i vodoravnim linijama na polja. Srednji uspravni red na tabli nije imao zetone i nazivan je „sveti red”. Igraci su naizmenicno bacali po dve kocke - jednu za zetone na levoj tabli i drugu za zetone sa desne strane. Cilj igre bio je da se linearnim kretanjem zetona sto pre stigne na protivnicki pocetni polozaj. Kada se protivnicki zetoni sudare, kockom se odlucuje da li ce protivnicki zeton biti odbacen ili, jednostavno, vracen na pocetni polozaj.
Kostane kocke za igru iz Herkulaneuma (Italija)
Zakoni o kladjenju i kockanju
Kockanje u Rimu toliko je uzelo maha da je Cezar morao da obnovi stare republikanske zakone koji zabranjuju ovu vrstu igre. Takve mere bile su presedan jer se rimska vlast veoma retko mesala u slobodne aktivnosti gradjana. Poznati su zakoni Tita (graditelja Koloseuma) i Kornelija Sule (Lex Sullanae) koji kockanje dozvoljavaju jedino u vreme odrzavanja Saturnalija. Kockanje je bilo tesko iskoreniti jer su vlasnici kafana omogucavali kockarima da igraju u skrivenim sobama, a kako rimski zakon nije mogao da spreci tako nesto, ukinuli su pravo zalbe vlasnicima kafana na stetu pricinjenu tokom kockarskih svadja.
Pehar za mesanje kocki i kockice sa nepoznatog lokaliteta
Imperatori u svetlu kocke
Ni rimski imperatori nisu odoleli kockanju. Mnogi od njih u istoriji su ostali poznati kao strastveni kockari i svaki je imao neku svoju posebnu strast. Komodus je toliko voleo gladijatorske igre da je u mladosti ziveo u gladijatorskoj skoli na Mons Celiae. Da bi vratio novac koji je potrosio iz drzavne blagajne, otvorio je kockarnicu na dvoru. Njegov otac Marko Aurelije uzdrzavao se od bilo kog vida kockanja. Vitelije i Karakala bili su strastveni navijaci „Plavih” u Velikom cirku dok je Kaligula vise voleo „Zelene”. Kaligula je bio poznat i po namestanju kockica. A ni imperator Avgust nije se odvajao od kockica. Na dvoru je okupljao prijatelje i rodbinu da bi se kockali.
Kako je u to vreme kockanje bilo zabranjeno na javnim mestima, Avgust ih je nagovarao tako sto im je davao odredjenu sumu novca sa kojom su mogli da ucestvuju u kockanju. Klaudije je toliko voleo kockice da je tome posvetio knjigu pod nazivom „De arte alea” („O umetnosti kockanja”). O Neronu je ostalo zapisano da je ulagao u opklade i 400.000 sestercija, sto je u njegovo vreme bilo jednako plati 400 vojnika.
Zadovoljstvo ili....
Arheoloski nalazi koji se vezuju za bilo koju igru otkriveni su u najrazlicitijim prilikama: zetoni su nadjeni u utvrdjenjima, freske sa prikazima kockanja u Pompeji, a veliki broj nalaza otkriven je u grobovima. Ako bi se, recimo, pratila rasprostranjenost nalaza u grobovima kao i polna i starosna dob pokojnika, uvidelo bi se da ih ima u decjim, zenskim i muskim grobovima. Nekad su u pitanju ratnici, nekad stari ljudi, a ponekad zene. Naime, radi se o siroko rasprostranjenoj pojavi rimskog (i nerimskog) drustva. Neki naucnici pridaju ovim nalazistima simbolicki znacaj tvrdeci da oznacavaju zivotni ciklus kao hazardnu igru u kojoj je svaki sledeci potez neizvestan i gde sudbina igraca zavisi iskljucivo od srece i sudbine.
Postoji i druga strana, doduse manje uzvisena. Radi se o sveprisutnom obicaju kod sahrana da se pokojnik sahranjuje sa onim predmetima koji ce mu biti potrebni u zagrobnom zivotu. Tako su u Egiptu lekari sahranjivani sa svojim instrumentima, vladari drzava sa sobom su nosili gomilu dragocenosti, pisari u Mesopotamiji sahranjivani su sa glinenim tablicama... svako svoje sa sobom nosi.
Marko Jankovic
link