Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 19:43:17 GMT -5
Prva vizantijska pesnikinja
Kasija, zamalo carica
U srednjovekovnoj istoriji sacuvano je neuporedivo vise podataka o istaknutim muskarcima, a daleko manje o zenama. Tako ni povest Vizantijskog carstva nije izuzetak. Jedna od najpoznatijih i najneobicnijih Vizantinki bila je Kasija ili, kako se jos pominje u izvorima, Kasijana i Ikasija. Ona je bila monahinja i pesnikinja, a zivela je u 9. veku.
Pokusaj da se ustanovi godina njenog rodjenja, zbog niza poteskoca koje proisticu iz oskudnosti i nepotpunosti sacuvanih izvornih podataka, podelio je savremene istrazivace. Tako pojedini naucnici navode da je Kasija rodjena 800. ili 805. godine, dok drugi veruju da je to bilo kasnije, oko 810. godine. A sve ukazuje da je svetlost dana ugledala u vizantijskoj prestonici Carigradu.
Prema legendi, pohranjenoj u istorijskom spisu Simeona Logoteta, vizantijskog pisca iz 10. stoleca, a sacuvanoj i u nekim kasnijim izvorima, Kasija je kao mlada devojka ucestvovala u takmicenju nevesti medju kojima je vizantijski car Teofilo (829-842) sebi birao buducu suprugu. Rec je o svojevrsnom nadmetanju u lepoti koja moze da se uporedi sa danasnjim izborom za najlepsu devojku.
Ostalo je zabelezeno da je Eufrosina, udovica cara Mihaila II Amorijca (820-829) i Teofilova maceha, poslala glasnike u sve oblasti Vizantijskog carstva sa zadatkom da u Carigrad dovedu najlepse devojke. Posle izvesnog vremena dvanaest izabranih lepotica obrelo se u carskom dvorcu. Onda je Eufrosina dala Teofilu zlatnu jabuku i rekla mu da je pokloni onoj devojci koja mu se bude najvise svidela.
U nastavku ove bajkovite pripovesti kaze se da je medju kandidatkinjama za buducu caricu bila i jedna plemenita devojka zanosne lepote po imenu Kasija. Osim nje u najuzi izbor usla je i Teodora, lepotica koja je poticala iz maloazijske oblasti Paflagonije.
Mladi car, koji je trebalo da se odluci izmedju njih dve, nasao se pred teskom odlukom. Da bi dobio u vremenu, a mozda i u nameri da proveri njihovu pronicljivost i, uopste, njihova shvatanja, Teofilo ih je izazvao izjavivsi prilicno bezobzirno kako se prica da od zena proizlazi zlo. Neophodno je ukazati na cinjenicu da je u srednjovekovnom svetu, pa i u Vizantiji kao znacajnom delu tog sveta, stav prema zenama u najmanju ruku bio dvojak. On se kolebao izmedju dve potpuno razlicite biblijske licnosti modela: varljive i zavodljive Eve, djavolovog pomocnika, s jedne, i ciste i besprekorne Marije, koja je na svet donela Isusa Hrista, s druge strane. Ova dva medjusobno iskljuciva stanovista prema zenama na najbolji nacin ilustruje poznata vizantijska poslovica koja kaze: „Tri su zla i tri su dobra na svetu: vatra, zena i more”.
Kasijina himna prevedena na savremene note
Na ovu Teofilovu neprijatnu, pa i prilicno uvredljivu ocenu, mlada ali ocigledno mudra Kasija u prvom trenutku donekle se pomela. Ali, ona je veoma brzo savladala zbunjenost, pribrala se i ostroumno odgovorila vasilevsu da je od zena proizaslo i ono najbolje. Ovaj jezgrovit i dovitljiv odgovor, u nesto razvijenijem obliku, srece se kasnije jos kod jednog vizantijskog pisca koji tvrdi da je rec o spasenju sveta, o dobru koje je rodila sveta Bogorodica. Uvidevsi ostrinu Kasijinih reci, Teofilo je ustuknuo. Jer mladi vizantijski vasilevs bio je poslednji car-ikonoborac na carigradskom prestolu, i kao protivniku kulta ikona nije moglo da mu se svidi velicanje majke Isusa Hrista. A mozda mu se nije dopala ni to da mu buduca supruga bude tako britka na jeziku. Zato je on jabuku dao Teodori. U vezi s tim treba naglasiti da su pojedini istrazivaci u nekim pismima Teodora Studitskog, cuvenog onovremenog monaha i bogoslova koji je istupao protiv ikonoboraca, prepoznali aluziju na mladu Kasiju i njenu privrzenost kultu ikona.
Koliko se ovoj legendi, koja je uz izvesne, ali ne tako bitne razlike sacuvana u nekoliko izvora, moze verovati? S tim u vezi valja naglasiti da se u antickoj mitologiji srece izbor najlepse devojke i motiv zlatne jabuke. Tako se, na primer, Paris, birajuci izmedju boginja-lepotica kakve su bile Hera, Atina i Afrodita, odlucio za ovu poslednju i predao joj je zlatnu jabuku. Vecina savremenih istrazivaca kao verodostojnu prihvata pripovest o Teofilovom izboru izmedju Kasije i Teodore, ali ne iskljucuje mogucnost da je pri tom ne samo izvedena odredjena umetnicka stilizacija dogadjaja o kom je rec, nego i da je postojala izvesna nadgradnja price.
Ovakva takmicenja devojaka u Vizantijskom carstvu, prema sacuvanim izvornim podacima, bila su uprilicena nekoliko puta, uglavnom kada su carice-majke zelele da svojim sinovima ovezbede dostojnu suprugu. Caricini poverenici odasiljani su po celom Carstvu da traze odgovarajuce neveste koje su mogle da odgovore carskom idealu. Obicno su tri kandidatkinje ulazile u najuzi izbor. Mladi car je
onoj koja mu se najvise svidela darivao zlatnu jabuku ili prsten.
Tako je, na primer, 788. godine carica Irina nagovorila svog sina Konstantina VI da izabere Mariju, unuku cuvenog svetitelja Filareta Milostivog. Stavise, prica se da je u potrazi za snajom carica odredila uzrast i visinu, a takodje i razmere glave i duzinu stopala buduce sinovljeve supruge. Godine 807. Stavrakije, sin i nesudjeni naslednik vasilevsa Nicifora I (802-811) izabrao je Teofano, vec udavanu, ali na brzinu razvedenu. Kao sto smo videli car Teofilo je 830. godine izabrao Teodoru, a ista Teodora je 855. godine primorala sedamnaestogodisnjeg sina Mihaila III da izabere Evdokiju Dekapolitu. Vasilije I Makedonac (867-886) je 881. godine sinu i buducem caru Lavu VI Mudrom (886-912) izabrao suprugu Teofano. Neki naucnici sumnjaju u ovo „takmicenje nevesti” i misle da je to literarni obicaj u vizantijskoj knjizevnosti 9. i 10. veka. Dodajmo da je slicna i svojevrsna „smotra nevesti” postojala i na srednjovekovnom Zapadu, a u 17. stolecu i u Rusiji .
Kasijina himna prevedena na savremene note
Kako bilo, ali Kasiji nije poslo za rukom da postane vizantijska carica. Onda je vaseljenski patrijarh Antonije I Kasimat (821-837) vencao Teofila i Teodoru. Dogodilo se to na veliki crkveni praznik Pedesetnice ili na Duhove, 5. juna 830. godine. Teodora je kasnije, posle prerane Teofilove smrti, postala regent njihovom maloletnom sinu Mihailu III (842-867) i uspostavila je kult ikona u Vizantiji. Na taj nacin okoncala je veliku krizu u Carstvu, koja je trajala vise od sto godina, a hriscanska crkva proglasila ju je za sveticu. Uspomena na blazenu caricu Teodoru slavi se 11. februara.
Posle neuspeha na takmicenju za Teofilovu izabranicu, Kasija je podigla zenski manastir u kom je primila monaski zavet i prihvatila isposnicki nacin zivota. Zanimala se filozofijom i do kraja zivota ostala posvecena samo Bogu. Tacniji datum njene smrti nije moguce ustanoviti, ali se veruje da se monahinja i pesnikinja Kasija upokojila izmedju 843. i 867. godine. Medjutim, sacuvani su mnogi njeni spisi koji recito svedoce o nesvakidasnjoj obdarenosti ove vizantijske monahinje.
U prilicno bogatoj pisanoj zaostavstini umne duhovnice Kasije nalazi se veliki broj himni i epigrama. Jos u vizantijsko vreme ona je bila veoma cenjena, a potonji uceni ljudi su je uvazavali. Tako je, na primer, Nicifor Kalist Ksantopul, crkveni pisac druge polovine 13. i prvih decenija 14. veka, ukljucio Kasiju u svoj spisak znamenitih poeta-himnografa, rame uz rame sa Teodorom Studitskim, Kozmom Himnografom, Andrijom Kritskim, Josifom Himnografom, Georgijem Kiparskim i drugim.
Teodor Prodrom, vodeci vizantijski pesnik sredine 12. stoleca, komentarisuci kanon na „Veliku subotu” saopstava da je prvobitni tvorac ovog kanona bila jedna pesnikinja. Na osnovu usmenog predanja, on je zabelezio kako je neka plemenita i mudra devojka imenom Kasija sastavila tekst i napisala odgovarajucu muziku.
Kasnije, medjutim, melodija se postovala kao sveta, ali je prevladalo misljenje da je nedostojno da ona bude povezana sa tekstom koji je izasao iz pera jedne zene. Zbog toga su episkop Marko i pesnik Kozma napisali novi kanon, pri cemu je prvi sastavio cetiri, a drugi sledecih pet od ukupno devet oda.
Carica Teodora i car Teofilo
Kasijinu pisanu zaostavstinu uglavnom cine dve grupe tekstova - izreke, odnosno epigrami i himne. Izreke i epigrami po svom sadrzaju mogu da se ubroje u dela koja se bave moralnim i etickim temama. Kasijini epigrami bili su rimovani i kao po pravilu kratki i jednostavni, shvatljivi i liseni ucenih zahteva, ne prelazeci razmere jednog ili dva stiha. Kao i ostali pesnici 9. veka, i Kasija je sledila Georgija Pisidu, najveceg vizantijskog poetu koji je ziveo u prvoj polovini 7. stoleca.
Jedna od cestih tema Kasijinih kratkih knjizevnih formi je prijateljstvo. U tim epigramima ona je puna hvale za umnog, odanog i obrazovanog prijatelja, a istinsko prijateljstvo suprotstavlja razmetljivom i laznom.
Mudra pesnikinja Kasija, uvek kriticki nastrojena i sa izostrenim smislom da uoci sve negativnosti, u svojim epigramima nije mimoilazila ni pojedine ljudske slabosti. Ona se narocito obrusila na zavist i zigosala ju je kao jednu od najvecih covekovih mana.
Kasija se sa posebnim ogorcenjem okretala ljudskoj gluposti i nemilosrdno ju je izvrgavala ruglu.
Pesnikinja nije izbegla ni razmisljanje o zenama, pogotovo jer se radilo o temi koja je svojevremeno, prilikom izbora za suprugu vasilevsa Teofila, dovela do njenog malog rata recima sa mladim carem:
Zanimljivo je napomenuti da veliki broj svojih “naravoucenija” visprena monahinja pocinje glagolom mrzeti:
Sacuvan je i izvestan broj Kasijinih epigrama koji pocinju sa recju bolje:
Ako se zna da je tvrdicluk jedna od ljudskih osobina koju su pisci od antickih vremena do nasih dana rado ismevali, onda ne treba da iznenadjuje ni Kasijin osvrt na ovu ljudsku “nesavrsenost”:
Proucavaoci vizantijske knjizevnosti i drugi strucnjaci koji su se bavili izucavanjem Kasijinog knjizevnog dela naglasavaju da neki njeni stihovi odisu pesimizmom i razocaranjem, a mnogi od njih nose licnu notu i imaju autobiografske crte.
Nije na odmet ukazati na cinjenicu da, uprkos Kasijinom duhovnickom opredeljenju, vecina njenih stihova nosi svetovno obelezje i samo u retkim ona ispoljava svoju predanost veri:
Istoricari vizantijske knjizevnosti, pocev od velikog Karla Krumbahera, „oca” nemacke vizantologije i naucnika koji je jos krajem 19. veka objavio Kasijinu pisanu zaostavstinu, postavljaju pitanje o tome koliko su bili originalni njeni epigrami. Darovita pesnikinja mogla je da ima na raspolaganju gotove zbornike izreka na koje se oslanjala kao na neku vrstu predloska. Dobro je poznato da su jos od antickog doba aforizmi sakupljani i slagani kako po alafabetskom redosledu, tako i po temama. Kasija je, po svoj prilici, iz takvih zbornika crpla obrasce za svoje epigrame. Ipak, ne treba zaboraviti da te izreke nisu bile u stihovima, a Kasijine, naprotiv, jesu, sto im daje toliko dragocenu crtu originalnosti. Njeni epigrami nose i osobenu licnu notu, ali i nesumnjivu politicku nezainteresovanost. Upadljivo je da u Kasijinim kratkim formama nema nijedne aluzije na sukob oko kulta ikona, mada je ona zivela u vreme „drugog talasa” ikonoborstva (815-843).
Kasija umnogome prenebregava pravila anticke metrike, a ima i vrlo malo uticaja antickih i vizantijskih pesnika. Ona, takodje, veoma malo pise o crkvenoj dogmatici i religiji, a nigde neposredno ne navodi Sveto pismo. To je, uostalom, i bilo knjizevno usmerenje u vizantijskoj kulturi prve polovine 9. veka, koje je, izmedju ostalog, oznacavalo napustanje prostora omedjenog iskljucivo verskim temama i povratak svetovnom zivotu.
Knjizevno stvaralastvo pesnikinje Kasije nije bilo ograniceno samo na izreke i epigrame. Iz njenog pera, kao sto je receno, izaslo je i nekoliko crkvenih himni za koje je ona ne samo pisala tekstove nego i komponovala muziku.
Vizantijska pesnikinja i monahinja nasla je svoje mesto i u nasoj literaturi 19. veka. Naime, Milovan Vidakovic (1780-1841), prvi romanopisac u novijoj srpskoj knjizevnosti, u jednom odeljku svog romana „Selim i Merima”, objavljenog 1839. godine, donosi kratak Kasijin zivotopis n
Radivoj Radic
link
Kasija, zamalo carica
U srednjovekovnoj istoriji sacuvano je neuporedivo vise podataka o istaknutim muskarcima, a daleko manje o zenama. Tako ni povest Vizantijskog carstva nije izuzetak. Jedna od najpoznatijih i najneobicnijih Vizantinki bila je Kasija ili, kako se jos pominje u izvorima, Kasijana i Ikasija. Ona je bila monahinja i pesnikinja, a zivela je u 9. veku.
Pokusaj da se ustanovi godina njenog rodjenja, zbog niza poteskoca koje proisticu iz oskudnosti i nepotpunosti sacuvanih izvornih podataka, podelio je savremene istrazivace. Tako pojedini naucnici navode da je Kasija rodjena 800. ili 805. godine, dok drugi veruju da je to bilo kasnije, oko 810. godine. A sve ukazuje da je svetlost dana ugledala u vizantijskoj prestonici Carigradu.
Prema legendi, pohranjenoj u istorijskom spisu Simeona Logoteta, vizantijskog pisca iz 10. stoleca, a sacuvanoj i u nekim kasnijim izvorima, Kasija je kao mlada devojka ucestvovala u takmicenju nevesti medju kojima je vizantijski car Teofilo (829-842) sebi birao buducu suprugu. Rec je o svojevrsnom nadmetanju u lepoti koja moze da se uporedi sa danasnjim izborom za najlepsu devojku.
Ostalo je zabelezeno da je Eufrosina, udovica cara Mihaila II Amorijca (820-829) i Teofilova maceha, poslala glasnike u sve oblasti Vizantijskog carstva sa zadatkom da u Carigrad dovedu najlepse devojke. Posle izvesnog vremena dvanaest izabranih lepotica obrelo se u carskom dvorcu. Onda je Eufrosina dala Teofilu zlatnu jabuku i rekla mu da je pokloni onoj devojci koja mu se bude najvise svidela.
U nastavku ove bajkovite pripovesti kaze se da je medju kandidatkinjama za buducu caricu bila i jedna plemenita devojka zanosne lepote po imenu Kasija. Osim nje u najuzi izbor usla je i Teodora, lepotica koja je poticala iz maloazijske oblasti Paflagonije.
Mladi car, koji je trebalo da se odluci izmedju njih dve, nasao se pred teskom odlukom. Da bi dobio u vremenu, a mozda i u nameri da proveri njihovu pronicljivost i, uopste, njihova shvatanja, Teofilo ih je izazvao izjavivsi prilicno bezobzirno kako se prica da od zena proizlazi zlo. Neophodno je ukazati na cinjenicu da je u srednjovekovnom svetu, pa i u Vizantiji kao znacajnom delu tog sveta, stav prema zenama u najmanju ruku bio dvojak. On se kolebao izmedju dve potpuno razlicite biblijske licnosti modela: varljive i zavodljive Eve, djavolovog pomocnika, s jedne, i ciste i besprekorne Marije, koja je na svet donela Isusa Hrista, s druge strane. Ova dva medjusobno iskljuciva stanovista prema zenama na najbolji nacin ilustruje poznata vizantijska poslovica koja kaze: „Tri su zla i tri su dobra na svetu: vatra, zena i more”.
Kasijina himna prevedena na savremene note
Na ovu Teofilovu neprijatnu, pa i prilicno uvredljivu ocenu, mlada ali ocigledno mudra Kasija u prvom trenutku donekle se pomela. Ali, ona je veoma brzo savladala zbunjenost, pribrala se i ostroumno odgovorila vasilevsu da je od zena proizaslo i ono najbolje. Ovaj jezgrovit i dovitljiv odgovor, u nesto razvijenijem obliku, srece se kasnije jos kod jednog vizantijskog pisca koji tvrdi da je rec o spasenju sveta, o dobru koje je rodila sveta Bogorodica. Uvidevsi ostrinu Kasijinih reci, Teofilo je ustuknuo. Jer mladi vizantijski vasilevs bio je poslednji car-ikonoborac na carigradskom prestolu, i kao protivniku kulta ikona nije moglo da mu se svidi velicanje majke Isusa Hrista. A mozda mu se nije dopala ni to da mu buduca supruga bude tako britka na jeziku. Zato je on jabuku dao Teodori. U vezi s tim treba naglasiti da su pojedini istrazivaci u nekim pismima Teodora Studitskog, cuvenog onovremenog monaha i bogoslova koji je istupao protiv ikonoboraca, prepoznali aluziju na mladu Kasiju i njenu privrzenost kultu ikona.
Koliko se ovoj legendi, koja je uz izvesne, ali ne tako bitne razlike sacuvana u nekoliko izvora, moze verovati? S tim u vezi valja naglasiti da se u antickoj mitologiji srece izbor najlepse devojke i motiv zlatne jabuke. Tako se, na primer, Paris, birajuci izmedju boginja-lepotica kakve su bile Hera, Atina i Afrodita, odlucio za ovu poslednju i predao joj je zlatnu jabuku. Vecina savremenih istrazivaca kao verodostojnu prihvata pripovest o Teofilovom izboru izmedju Kasije i Teodore, ali ne iskljucuje mogucnost da je pri tom ne samo izvedena odredjena umetnicka stilizacija dogadjaja o kom je rec, nego i da je postojala izvesna nadgradnja price.
Ovakva takmicenja devojaka u Vizantijskom carstvu, prema sacuvanim izvornim podacima, bila su uprilicena nekoliko puta, uglavnom kada su carice-majke zelele da svojim sinovima ovezbede dostojnu suprugu. Caricini poverenici odasiljani su po celom Carstvu da traze odgovarajuce neveste koje su mogle da odgovore carskom idealu. Obicno su tri kandidatkinje ulazile u najuzi izbor. Mladi car je
onoj koja mu se najvise svidela darivao zlatnu jabuku ili prsten.
Tako je, na primer, 788. godine carica Irina nagovorila svog sina Konstantina VI da izabere Mariju, unuku cuvenog svetitelja Filareta Milostivog. Stavise, prica se da je u potrazi za snajom carica odredila uzrast i visinu, a takodje i razmere glave i duzinu stopala buduce sinovljeve supruge. Godine 807. Stavrakije, sin i nesudjeni naslednik vasilevsa Nicifora I (802-811) izabrao je Teofano, vec udavanu, ali na brzinu razvedenu. Kao sto smo videli car Teofilo je 830. godine izabrao Teodoru, a ista Teodora je 855. godine primorala sedamnaestogodisnjeg sina Mihaila III da izabere Evdokiju Dekapolitu. Vasilije I Makedonac (867-886) je 881. godine sinu i buducem caru Lavu VI Mudrom (886-912) izabrao suprugu Teofano. Neki naucnici sumnjaju u ovo „takmicenje nevesti” i misle da je to literarni obicaj u vizantijskoj knjizevnosti 9. i 10. veka. Dodajmo da je slicna i svojevrsna „smotra nevesti” postojala i na srednjovekovnom Zapadu, a u 17. stolecu i u Rusiji .
Kasijina himna prevedena na savremene note
Kako bilo, ali Kasiji nije poslo za rukom da postane vizantijska carica. Onda je vaseljenski patrijarh Antonije I Kasimat (821-837) vencao Teofila i Teodoru. Dogodilo se to na veliki crkveni praznik Pedesetnice ili na Duhove, 5. juna 830. godine. Teodora je kasnije, posle prerane Teofilove smrti, postala regent njihovom maloletnom sinu Mihailu III (842-867) i uspostavila je kult ikona u Vizantiji. Na taj nacin okoncala je veliku krizu u Carstvu, koja je trajala vise od sto godina, a hriscanska crkva proglasila ju je za sveticu. Uspomena na blazenu caricu Teodoru slavi se 11. februara.
Posle neuspeha na takmicenju za Teofilovu izabranicu, Kasija je podigla zenski manastir u kom je primila monaski zavet i prihvatila isposnicki nacin zivota. Zanimala se filozofijom i do kraja zivota ostala posvecena samo Bogu. Tacniji datum njene smrti nije moguce ustanoviti, ali se veruje da se monahinja i pesnikinja Kasija upokojila izmedju 843. i 867. godine. Medjutim, sacuvani su mnogi njeni spisi koji recito svedoce o nesvakidasnjoj obdarenosti ove vizantijske monahinje.
U prilicno bogatoj pisanoj zaostavstini umne duhovnice Kasije nalazi se veliki broj himni i epigrama. Jos u vizantijsko vreme ona je bila veoma cenjena, a potonji uceni ljudi su je uvazavali. Tako je, na primer, Nicifor Kalist Ksantopul, crkveni pisac druge polovine 13. i prvih decenija 14. veka, ukljucio Kasiju u svoj spisak znamenitih poeta-himnografa, rame uz rame sa Teodorom Studitskim, Kozmom Himnografom, Andrijom Kritskim, Josifom Himnografom, Georgijem Kiparskim i drugim.
Teodor Prodrom, vodeci vizantijski pesnik sredine 12. stoleca, komentarisuci kanon na „Veliku subotu” saopstava da je prvobitni tvorac ovog kanona bila jedna pesnikinja. Na osnovu usmenog predanja, on je zabelezio kako je neka plemenita i mudra devojka imenom Kasija sastavila tekst i napisala odgovarajucu muziku.
Kasnije, medjutim, melodija se postovala kao sveta, ali je prevladalo misljenje da je nedostojno da ona bude povezana sa tekstom koji je izasao iz pera jedne zene. Zbog toga su episkop Marko i pesnik Kozma napisali novi kanon, pri cemu je prvi sastavio cetiri, a drugi sledecih pet od ukupno devet oda.
Carica Teodora i car Teofilo
Kasijinu pisanu zaostavstinu uglavnom cine dve grupe tekstova - izreke, odnosno epigrami i himne. Izreke i epigrami po svom sadrzaju mogu da se ubroje u dela koja se bave moralnim i etickim temama. Kasijini epigrami bili su rimovani i kao po pravilu kratki i jednostavni, shvatljivi i liseni ucenih zahteva, ne prelazeci razmere jednog ili dva stiha. Kao i ostali pesnici 9. veka, i Kasija je sledila Georgija Pisidu, najveceg vizantijskog poetu koji je ziveo u prvoj polovini 7. stoleca.
Jedna od cestih tema Kasijinih kratkih knjizevnih formi je prijateljstvo. U tim epigramima ona je puna hvale za umnog, odanog i obrazovanog prijatelja, a istinsko prijateljstvo suprotstavlja razmetljivom i laznom.
Stremi prijatelju umnom kao zlata kesi
Od glupog, pak, naprotiv, bezi kao od zmije.
Kad prijatelj sretne prijatelja voljenog,
obraduje se tako snazno kao da je nasao gomilu zlata.
Bogatstvo je beskorisno ako nemas prijatelja.
Voli sve, ali se nemoj pouzdavati u sve.
Kao sto je mracna kuca lisena radosti,
tako je i bogatstvo bez prijatelja.
Mudra pesnikinja Kasija, uvek kriticki nastrojena i sa izostrenim smislom da uoci sve negativnosti, u svojim epigramima nije mimoilazila ni pojedine ljudske slabosti. Ona se narocito obrusila na zavist i zigosala ju je kao jednu od najvecih covekovih mana.
Ne daj mi, Hriste,
da zavidim do smrti,
vec mi daj da zavisti
dostojna budem.
Svako zlopamtilo je otvoreno zavidno,
jer je zlopamcenje - majka zavisti!
Kasija se sa posebnim ogorcenjem okretala ljudskoj gluposti i nemilosrdno ju je izvrgavala ruglu.
Glupaku nema nikakvog leka
Nema mu pomoci - osim smrti.
Bolje bi ti bilo, glupace, da se uopste nisi ni rodio,
Ili kad si se vec rodio da nisi hodio zemljom,
Nego da si se odmah zaputio u Had.
Pesnikinja nije izbegla ni razmisljanje o zenama, pogotovo jer se radilo o temi koja je svojevremeno, prilikom izbora za suprugu vasilevsa Teofila, dovela do njenog malog rata recima sa mladim carem:
Rdjavo je kada je zena divna i prekrasna,
Zato sto ima car lepote.
Kada je zena zle naravi, neuljudna,
Zlo postaje dvostruko vece
Ukoliko je jos i bez lepote.
Umereno zlo je zena blistava spolja
Jer lepota ipak daje utehu;
Kada je, pak, zena i ruzna
Zalosna je sasvim sudba i tuzan zao udes.
Zanimljivo je napomenuti da veliki broj svojih “naravoucenija” visprena monahinja pocinje glagolom mrzeti:
Mrzim duznika koji bezbrizno spava.
Mrzim cutanje kada je vreme da se govori.
Mrzim lazova koji se razmece recima.
Mrzim oblapornog koji sakuplja mrvice.
Mrzim onog koji govori bez dopustenja.
Mrzim zavodnika kada osudjuje preljubnika.
Mrzim onog koji dolazi bez poziva.
Mrzim bogatog koji jadikuje kao da je siromasan.
Mrzim siromasnog koji se razmece bogatstvom.
Sacuvan je i izvestan broj Kasijinih epigrama koji pocinju sa recju bolje:
Bolje samoca nego lose drustvo.
Bolje je pretrpeti poraz nego odneti nedostojnu pobedu.
Bolje malo dobrog zakonitog nego najvece nezakonje.
Ako se zna da je tvrdicluk jedna od ljudskih osobina koju su pisci od antickih vremena do nasih dana rado ismevali, onda ne treba da iznenadjuje ni Kasijin osvrt na ovu ljudsku “nesavrsenost”:
Tvrdica bezi od prijateljskih gozbi.
Tvrdica, kada vidi prijatelja, skriva se i poducava slugu da laze.
Tvrdica siromasne prijatelje oseca kao teret.
Proucavaoci vizantijske knjizevnosti i drugi strucnjaci koji su se bavili izucavanjem Kasijinog knjizevnog dela naglasavaju da neki njeni stihovi odisu pesimizmom i razocaranjem, a mnogi od njih nose licnu notu i imaju autobiografske crte.
Prihvataj mirno srecu i nesrecu,
Upavsi u bedu, podnosi je hrabro.
Kada nesrecnik i zlato nadje,
On, uzevsi ga, u nevolju pada;
Srecnik, pak, i kada zmiju nadje,
Uvek i korist i dobit izvlaci.
Nije na odmet ukazati na cinjenicu da, uprkos Kasijinom duhovnickom opredeljenju, vecina njenih stihova nosi svetovno obelezje i samo u retkim ona ispoljava svoju predanost veri:
Monaski zivot je ispunjen spokojem.
Monaski zivot je savrseno nepomucen.
Monah treba da ima oboren pogled.
Monah treba da bude oslonac slabima.
Monaski zivot je svetionik za sve.
Istoricari vizantijske knjizevnosti, pocev od velikog Karla Krumbahera, „oca” nemacke vizantologije i naucnika koji je jos krajem 19. veka objavio Kasijinu pisanu zaostavstinu, postavljaju pitanje o tome koliko su bili originalni njeni epigrami. Darovita pesnikinja mogla je da ima na raspolaganju gotove zbornike izreka na koje se oslanjala kao na neku vrstu predloska. Dobro je poznato da su jos od antickog doba aforizmi sakupljani i slagani kako po alafabetskom redosledu, tako i po temama. Kasija je, po svoj prilici, iz takvih zbornika crpla obrasce za svoje epigrame. Ipak, ne treba zaboraviti da te izreke nisu bile u stihovima, a Kasijine, naprotiv, jesu, sto im daje toliko dragocenu crtu originalnosti. Njeni epigrami nose i osobenu licnu notu, ali i nesumnjivu politicku nezainteresovanost. Upadljivo je da u Kasijinim kratkim formama nema nijedne aluzije na sukob oko kulta ikona, mada je ona zivela u vreme „drugog talasa” ikonoborstva (815-843).
Kasija umnogome prenebregava pravila anticke metrike, a ima i vrlo malo uticaja antickih i vizantijskih pesnika. Ona, takodje, veoma malo pise o crkvenoj dogmatici i religiji, a nigde neposredno ne navodi Sveto pismo. To je, uostalom, i bilo knjizevno usmerenje u vizantijskoj kulturi prve polovine 9. veka, koje je, izmedju ostalog, oznacavalo napustanje prostora omedjenog iskljucivo verskim temama i povratak svetovnom zivotu.
Knjizevno stvaralastvo pesnikinje Kasije nije bilo ograniceno samo na izreke i epigrame. Iz njenog pera, kao sto je receno, izaslo je i nekoliko crkvenih himni za koje je ona ne samo pisala tekstove nego i komponovala muziku.
Vizantijska pesnikinja i monahinja nasla je svoje mesto i u nasoj literaturi 19. veka. Naime, Milovan Vidakovic (1780-1841), prvi romanopisac u novijoj srpskoj knjizevnosti, u jednom odeljku svog romana „Selim i Merima”, objavljenog 1839. godine, donosi kratak Kasijin zivotopis n
Radivoj Radic
link