Post by Shmajser on Feb 16, 2009 4:14:42 GMT -5
Plav-Rožaje - Imala sam svega osam mjeseci, a sestra nešto oko dvije godine kada su nas ljudi pronašli na ulici u Kraljevu i kada je o nama brigu preuzeo tamnošnji Centar za socijalni rad. O roditeljima ne znam ništa, èak ni kako izgledaju. Prema nekim prièama otac je odavno mrtav, a majka je, valjda, još uvijek negdje živa. Iako nemam nikakvu želju da je ikada sretnem, odavno sam joj oprostila što me je praktièno bacila u ralje pakla života dok sam odrastala kao dijete ulice – kazala je Vesna Tijaniæ iz Kraljeva koja je prije desetak godina u Plavu prešla u islam i promjenila ime u Hatidža.
Svoju potresnu životnu prièu ni sa današnje distance ne može da isprièa bez suza i jecaja. Do svoje 15. godine sa sestrom je promijenila tri hraniteljske porodice u kojima su se prema njima odnosili najèešæe kao prema besplatnoj radnoj snazi.
- Jedino nam je u prvoj porodici bilo lijepo, ali je to kratko trajalo. Bile smo jako male i mislile smo da je žena koja nas odgaja naša majka, pa me je gotovo ubilo kada je ona, nakon roðenja drugog djeteta odluèila da neæe više da brine o nama. Ponekad imam osjeæaj da me bol koji sam osjeæala prilikom našeg razdvajanja razarao cijelog života – kazala je Hatidža.
Odatle je sa sestrom otišla u drugu, pa u treæu hraniteljsku porodicu. U objema su, iako siæušne djevojèice, radile naporne poljoprivredne poslove, umjesto pristojnog obroka dobijale batine od „hranitelja“ alkoholièara, umjesto sna, zagrljene plakale i molile boga da ne umru od gladi i zime.
- Još tada sam znala i osjeæala da postoji neka viša sila koja æe spasiti moj majušni život. Svake noæi sam se molila bogu, osjeæala njegovo prisustvo i osjeæala da mi daje snagu da se izborim sa nedaæama koje je donosio novi dan – kazala je Hatidža.
Nakon što su napustile hraniteljske porodice, sestra i ona su spavale pod vedrim nebom a gorki zalogaji hljeba do kojih su dolazile rijetko bili su prava privilegija.
- Onda se sestra udala. Iako mi je bila sve što imam, bila sam sreæna jer je lakše bilo prehraniti jedno nego dvoje usta. Radovala sam se što æe, bar ona imati krov nad glavom i što konaèno neæe biti gladna i strahovati od raznih noænih nemani pod vedrim nebom – kazala je Hatidža.
Ubrzo nakon toga prijatelj njenog poznanika iz Plava ju je pozvao da poðe u Crnu Goru da radi.
- Prvi put sam imala pristojan posao, ako se rad u kafani može nazvati takvim. Meni je bilo važno da zaraðujem novac i da sam se, makar i tako sklonila sa ulice. Meðutim, bio je to poèetak novog mukotrpnog življenja. U maloj sredini kakva je Plav, žene èak i ne idu u kafanu, njihovo mjesto je u kuæi, a konobarice su okarakterisane kao najniža ljudska sorta. Prezir, osuda i raznorazni nasrtaji muškaraca bili su ono sa èim sam se suoèavala u novoj sredini – isprièala je Hatidža.
U osami, bez prijatelja i bilo koga svog ona je u to vrijeme poèela da èita islamske knjige koje su je sve više podsticale da razmišlja o sebi, svojim postupcima, životu i ljudskim vrijednostima.
- Odjednom sam poèela da osjeæam ogroman mir i blaženstvo. Odluèila sam da više neæu raditi u kafani. To je znaèilo da neæu imati od èega da živim, ali sam znala da æu istrajati. Zimu sam provela u ulazu jedne zgrade, odakle sam se preselila u napuštenu kuæu u kojoj nije bilo nièega osim dasaka na kojima sam spavala. Garderobu sam prala kasno noæu na obližnjem izvoru. Kupala sam se ledenom vodom. Plakala sam, patila i molila boga da mi pokaže pravi put i da više nikada ne dozvoli da se vratim u kafanu – sjeæa se Hatidža.
Konaènu odluku da promijeni vjeru donijela je jedne hladne zimske veèeri, nakon sna koji je ona protumaèila kao predskazanje.
- U snu sam osjetila užasan bol, toliko jak da nisam mogla razluèiti da li je san ili java. Na polici sam imala Kur’an koji sam uzela i privila ga na grudi. Osjetila sam lakoæu ali sam se i dalje grèila od bolova. Non-stop sam ponavljala da moram u džamiju što sam u snu i uèinila. Kada sam stigla, stavila sam ruku na jedan bijeli krug na kojem je pisalo nešto na arapskom jeziku i bol je prestao. Nikada nisam saznala šta te rijeèi znaèe u prevodu, ali sam bila sigurna da æu preæi u islam – kazala je Hatidža koja je to ubrzo i uradila.
Iako islamski obièaji Muslimanki sa ovih prostora ne propisuju pokrivanje lica, Hatidža je i to uradila jer smatra da je tako ispravnije. Prije desetak godina, ona je bila druga žena u Plavu koja se obukla u potpuno crnu nošnju ispod koje joj se samo oèi vide. Vrijeme prezira ona tumaèi kao iskušenje od Alaha.
- Muslimani su me osuðivali kao konobaricu koja je prešla u islam, a pravoslavci su me mrzjeli jer su smatrali da sam izdala svoju vjeru. Bilo je i raznih prijetnji i nasrtaja na mene. Najgore je prošlo i ja se nikada nisam pokajala zbog svog izbora – kazala je Hatidža.
Ona danas živi u iznajmljenom stanu koji teško plaæa. Ne može da naðe posao. Ni socijalnu pomoæ ne može da ostvari, jer nije crnogorski državljanin. Najveæim bogatstvom smatra prijatelje koje je stekla i oèekuje da æe ubrzo naæi životnog saputnika koji æe joj njeno trajanje i izbor uèiniti lakšim.
A. SKORUPAN
www.vijesti.me/index.php?id=296091
Svoju potresnu životnu prièu ni sa današnje distance ne može da isprièa bez suza i jecaja. Do svoje 15. godine sa sestrom je promijenila tri hraniteljske porodice u kojima su se prema njima odnosili najèešæe kao prema besplatnoj radnoj snazi.
- Jedino nam je u prvoj porodici bilo lijepo, ali je to kratko trajalo. Bile smo jako male i mislile smo da je žena koja nas odgaja naša majka, pa me je gotovo ubilo kada je ona, nakon roðenja drugog djeteta odluèila da neæe više da brine o nama. Ponekad imam osjeæaj da me bol koji sam osjeæala prilikom našeg razdvajanja razarao cijelog života – kazala je Hatidža.
Odatle je sa sestrom otišla u drugu, pa u treæu hraniteljsku porodicu. U objema su, iako siæušne djevojèice, radile naporne poljoprivredne poslove, umjesto pristojnog obroka dobijale batine od „hranitelja“ alkoholièara, umjesto sna, zagrljene plakale i molile boga da ne umru od gladi i zime.
- Još tada sam znala i osjeæala da postoji neka viša sila koja æe spasiti moj majušni život. Svake noæi sam se molila bogu, osjeæala njegovo prisustvo i osjeæala da mi daje snagu da se izborim sa nedaæama koje je donosio novi dan – kazala je Hatidža.
Nakon što su napustile hraniteljske porodice, sestra i ona su spavale pod vedrim nebom a gorki zalogaji hljeba do kojih su dolazile rijetko bili su prava privilegija.
- Onda se sestra udala. Iako mi je bila sve što imam, bila sam sreæna jer je lakše bilo prehraniti jedno nego dvoje usta. Radovala sam se što æe, bar ona imati krov nad glavom i što konaèno neæe biti gladna i strahovati od raznih noænih nemani pod vedrim nebom – kazala je Hatidža.
Ubrzo nakon toga prijatelj njenog poznanika iz Plava ju je pozvao da poðe u Crnu Goru da radi.
- Prvi put sam imala pristojan posao, ako se rad u kafani može nazvati takvim. Meni je bilo važno da zaraðujem novac i da sam se, makar i tako sklonila sa ulice. Meðutim, bio je to poèetak novog mukotrpnog življenja. U maloj sredini kakva je Plav, žene èak i ne idu u kafanu, njihovo mjesto je u kuæi, a konobarice su okarakterisane kao najniža ljudska sorta. Prezir, osuda i raznorazni nasrtaji muškaraca bili su ono sa èim sam se suoèavala u novoj sredini – isprièala je Hatidža.
U osami, bez prijatelja i bilo koga svog ona je u to vrijeme poèela da èita islamske knjige koje su je sve više podsticale da razmišlja o sebi, svojim postupcima, životu i ljudskim vrijednostima.
- Odjednom sam poèela da osjeæam ogroman mir i blaženstvo. Odluèila sam da više neæu raditi u kafani. To je znaèilo da neæu imati od èega da živim, ali sam znala da æu istrajati. Zimu sam provela u ulazu jedne zgrade, odakle sam se preselila u napuštenu kuæu u kojoj nije bilo nièega osim dasaka na kojima sam spavala. Garderobu sam prala kasno noæu na obližnjem izvoru. Kupala sam se ledenom vodom. Plakala sam, patila i molila boga da mi pokaže pravi put i da više nikada ne dozvoli da se vratim u kafanu – sjeæa se Hatidža.
Konaènu odluku da promijeni vjeru donijela je jedne hladne zimske veèeri, nakon sna koji je ona protumaèila kao predskazanje.
- U snu sam osjetila užasan bol, toliko jak da nisam mogla razluèiti da li je san ili java. Na polici sam imala Kur’an koji sam uzela i privila ga na grudi. Osjetila sam lakoæu ali sam se i dalje grèila od bolova. Non-stop sam ponavljala da moram u džamiju što sam u snu i uèinila. Kada sam stigla, stavila sam ruku na jedan bijeli krug na kojem je pisalo nešto na arapskom jeziku i bol je prestao. Nikada nisam saznala šta te rijeèi znaèe u prevodu, ali sam bila sigurna da æu preæi u islam – kazala je Hatidža koja je to ubrzo i uradila.
Iako islamski obièaji Muslimanki sa ovih prostora ne propisuju pokrivanje lica, Hatidža je i to uradila jer smatra da je tako ispravnije. Prije desetak godina, ona je bila druga žena u Plavu koja se obukla u potpuno crnu nošnju ispod koje joj se samo oèi vide. Vrijeme prezira ona tumaèi kao iskušenje od Alaha.
- Muslimani su me osuðivali kao konobaricu koja je prešla u islam, a pravoslavci su me mrzjeli jer su smatrali da sam izdala svoju vjeru. Bilo je i raznih prijetnji i nasrtaja na mene. Najgore je prošlo i ja se nikada nisam pokajala zbog svog izbora – kazala je Hatidža.
Ona danas živi u iznajmljenom stanu koji teško plaæa. Ne može da naðe posao. Ni socijalnu pomoæ ne može da ostvari, jer nije crnogorski državljanin. Najveæim bogatstvom smatra prijatelje koje je stekla i oèekuje da æe ubrzo naæi životnog saputnika koji æe joj njeno trajanje i izbor uèiniti lakšim.
A. SKORUPAN
www.vijesti.me/index.php?id=296091