Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 21:49:22 GMT -5
Vizantijske price
Carevi i vojnici
Izmedju njih najcesce zjapi nesavladiv jaz. Ali, istorija, ciji su tokovi cudesno zamrseni, katkad udesi tako da vojnik u nekom trenutku zaseni cara i postane vazniji od njega, nekada cak spase caru glavu, nekada napravi podvig koji ga uzdigne na pijedestal visi od carevog.
Godina 641. bila je veoma burna u istoriji Vizantijskog carstva. Preminuo je veliki vasilevs Iraklije (610-641) i posle nekoliko brzih smena na prestolu car je postao Konstans Drugi (641-668), njegov unuk koga ce kasnije nazvati Pogonat (bradati) jer je u zrelim godinama nosio dugu i gustu bradu sto do tog vremena nije bilo uobicajeno za vladare Vizantije. U potonjim vremenima svi vizantijski vasilevsi uglavnom ce biti bradati i brada ce na svojevrstan nacin postati njihov prepoznatljiv znak bez koga ne mogu da se zamisle.
Kad je stupio na presto, Konstans Drugi imao je samo jedanaest godina. Carstvo je primio u teskim prilikama, u vreme velike najezde Arabljana koju Vizantinci nisu mogli da zaustave. Tako su, jedna za drugom, vizantijske oblasti i gradovi padali pod vlast verujucih u Alaha. Persija, drzava bogate proslosti, stolecima opasan suparnik Vizantije, jednostavno je podlegla nadmocnom napadacu dok je Carstvo jedva uspelo da odoli pobedonosnim Muhamedovim sledbenicima.
Premda pustinjski narod, Arabljani su brzo napredovali i u pomorskoj
vestini, pa je njihova flota uskoro zapretila vizantijskim ostrvima na prostoru istocnog Sredozemlja: pali su Kipar, Rodos i Kos. Konstans Drugi, kome hrabrosti nije nedostajalo, odlucio je da stane na put nadiranju pripadnika druge vere.
Do odlucujuce bitke doslo je u vodama nadomak juznih obala Male Azije 655. godine. Arabljani su se dobro pripremili za ovaj sukob na moru, a krajnji cilj bilo im je osvajanje Carigrada. Citav pohod pripreman je u Tripolisu, gradu u Fenikiji.
Doznavsi za opsezne pripreme Arabljana, dva brata, sinovi nekog bukinatora (trubaca) koji su ziveli u ovom gradu, zapalili su i na juris zauzeli gradski zatvor. Uspelo im je da oslobode mnostvo vizantijskih zarobljenika koji su tamo bili zatoceni. Braca su, posle razbijanja zatvorske kapije i oslobadjanja zatvorenika, ubila emira Tripolisa i njegovu pratnju, spalila opremu za izgradnju brodovlja, utekla iz grada i otplovila u Vizantiju.
More se crvenelo od krvi
I pored ovog dogadjaja, Arabljani nisu prekinuli pripreme i nisu odustali od svojih ciljeva. Kalif je naimenovao Abul-Avara za komandanta flote. U medjuvremenu je jedan od pomenutih sinova bukinatora (trubaca), cije ime izvori ne pominju, dosao u Feniks, u maloazijskoj oblasti Likiji, gde je car Konstans Drugi obavljao poslednje pripreme pred odlucujuci boj. Hrabrog i ratovanju vicnog dosljaka vizantijski vasilevs uzeo je u sluzbu racunajuci da ce mu biti od koristi u predstojecoj pomorskoj bici.
Dogodilo se da je Konstans Drugi uoci presudnog obracuna sanjao kako se te noci obreo u Solunu. Kad se probudio, ispricao je to jednom tumacu snova koji mu je rekao da doticni san moze da se protumaci tako da ce pobedu odneti druga strana. Onda je car, posto nije preduzeo potrebne mere da sastavi svoju borbenu liniju, naredio romejskoj floti da udje u bitku. Kada su se dve strane sudarile, Vizantinci su pretrpeli tezak poraz tako da se, prema recima hronicara Teofana, more crvenelo od njihove krvi.
Kad je video da mu je zivot ugrozen, car je svoju odecu dao drugom coveku, trubacevom sinu. Ni za trenutak ne gubeci prisustvo duha, ovaj je skocio u vasilevsov brod, ugrabio Konstansa Drugog i, prebacivsi ga u drugi brod, spasao ga. Junacni covek potom se vratio na carev brod, hrabro se borio i ubio mnoge neprijatelje pre nego sto je izgubio zivot u ime cara. Neprijatelji su ga opkolili i drzali ga u okruzenju misleci da je vizantijski vasilevs. Naposletku su ga usmrtili kao coveka koji je na sebi nosio carevo odelo. Za to vreme car Konstans Drugi, u vojnikovoj odeci, uspeo je da utekne i bezbedno stigne u Carigrad. Osnovano se pretpostavlja da je vizantijski hronicar Teofan, koji je opisao pomenute dogadjaje, na ovom mestu uneo delove nekog narodnog epa.
Vasilije Prvi Makedonac i jermenski seljak Teofilakt
Vasilevs Vasilije Prvi Makedonac (867-886) bio je covek neznatnog porekla koji je zahvaljujuci svojoj ogromnoj fizickoj snazi, bistroj pameti i bezobzirnosti za kratko vreme presao dugacak put od konjusara do vizantijskog cara. Na carski presto dosao je tako sto je u dvorskoj zaveri uklonio Mihaila Treceg Amorijca u septembru 867. godine i osnovao novu, makedonsku dinastiju - najslavniju od svih vizantijskih dinastija. U toku dvadesetogodisnje vladavine pokazao je da je dorastao da stoji na celu Vizantijskog carstva.
I kao car, Vasilije se nije libio da licno predvodi ratne pohode i u njima ucestvuje cesto se izlazuci neposrednoj opasnosti. Godine 872. predvodio je pohod protiv Arabljana. Neobicnim sticajem okolnosti taj pohod doveo ga je u najtesnju vezu sa jermenskim seljakom po imenu Teofilakt, najobicnijim redovom u mnogoljudnoj vasilevsovoj vojsci. Nadomak Tefrike, tvrdjave u planinskim oblastima severoistocne Kapadokije, zapadno od reke Eufrata, car Vasilije Prvi umalo nije poginuo u sukobu sa Arabljanima. Zivot su mu spasli kako vojnicka vestina tako i izvanredna pribranost i hrabrost vojnika Teofilakta koji se u zapodenutom sukobu, na srecu, nasao u vasilevsovoj blizini.
Zadivljen vojnikovim junastvom i cinjenicom da je bez bilo kakvog predomisljanja na kocku stavio vlastiti zivot samo da bi spasao vizantijskog cara, Vasilije Prvi uzvratio je plemenitim gestom zahvalnosti. Hrabrog vojnika doveo je u Carigrad i rasporedio ga u svoju gardu. Stavise, dao mu je i jedno imanje u oblasti Lakapi po kom su potomci vojnika Teofilakta dobili svoje prezime - Lakapin. Vec tada, dakle, 872. godine, kada je vasilevsu spasao zivot, jermenski seljak Teofilakt bio je ozenjen, a dve godine pre toga, oko 870. godine, rodio mu se sin Roman.
Roman Lakapin, koji je detinjstvo i mladost proveo u Carigradu, tekao je vojnicku karijeru i postao komandant vizantijske flote, a zatim, 920. godine, i vizantijski car.
Jovan Sesti Kantakuzin i vojnik Lazaret
Da u odredjenim istorijskim okolnostima i obicni ljudi mogu da dosegnu podvige i slavu antickih heroja govori i primer izvesnog Lazareta. On je bio pristalica uzurpatora Jovana Kantakuzina u gradjanskom ratu koji se u Vizantiji vodio od 1341. do 1347. godine i bio najkrvaviji medju slicnim romejskim suceljavanjima u 14. veku. Dogodilo se da u junu 1344. godine oblasni gospodar Momcilo, koji je dugo i vesto opstajao izmedju sukobljenih strana u Vizantiji i srpskog kralja Stefana Dusana (1331-1355), umalo nije zarobio Jovana Kantakuzina.
Negde na putu izmedju gradova Mosinopolja, koji je tada bio u rusevinama, i Kumucine zametnula se teska i neizvesna borba. Car pisac je zabelezio: „A kada je car (Jovan Kantakuzin) i oni oko njega bio izvan rusevina i nije postojala nikakva sumnja o zasedi, navale oni oko Momcila silovito na njih. Posto su se svi dali u bekstvo, kada su oni iz prednjeg reda neprijatelja bili blizu cara (zaostao je kao poslednji), pritesnjen branio se i pao je konj cara dok se borio sa neprijateljima. A jedan od carevih pratilaca po imenu Lazaret sisavsi s konja dade ga caru i ujedno ga podize da uzjasi. Dok se peo, neko ga prisavsi udari macem u glavu, ali nista ne naskodi jer je slem dobro odoleo udarcu. Odatle, braneci se celim putem i primajuci udarce, jer su ga sustizali mnogi od neprijatelja, stigao je (car) u Kumucinu, cudesno spasen. A Lazareta su macevima i kopljima ranivsi i verujuci da je ubijen (jer ranili su ga na osamnaest mesta) ostavili jos u zivotu. Car se na taj nacin, a da niko nije ocekivao, spasao takve opasnosti i Momcilo, nista ne oklevajuci, poceo je da se povlaci. Car, poslavsi dovede jos zivog Lazareta u Kumucinu; i obasut velikom brigom za kratko vreme ponovo je bio zdrav i citav i nista od udova zbog udaraca ne izgubivsi; i uzivao je veliku milost i cast kod cara, a izgleda da je bio dostojan i vecih nego sto behu zbog pokazane revnosti prema njemu (caru).”
Beleske ucenog Grigore
Ukoliko bismo Jovanu Kantakuzinu mogli da prebacimo izvesnu pristrasnost u opisivanju dogadjaja u kojima je neposredno ucestvovao i sliku o njima doneo na stranicama svog memoarskog spisa, onda je srecna okolnost da je sacuvano delo jos jednog velikana vizantijske istoriografije 14. stoleca - „Romejska istorija” Nicifora Grigore.
Vodeci intelektualac u Carstvu onoga vremena nije bio, kao Jovan Kantakuzin, neposredni svedok i ucesnik burnih dogadjaja u gradjanskom ratu koji su se zbivali na prostoru Trakije i Makedonije. Nicifor Grigora, premda je uglavnom boravio u Carigradu, raspolagao je pouzdanim i verodostojnim podacima. Otuda njegovo istorijsko delo ima sve osobine prvorazrednog izvora, a on slovi kao jedan od najboljih istoricara u kasnovizantijskom razdoblju.
Nicifor Grigora, razumljivo, donosi znatno sazetiji opis ovih zbivanja i pokusaja smelog Momcila da zarobi Jovana Kantakuzina. I on, medjutim, kazuje o podvigu jednog od uzurpatorovih ljudi koji je u odsudnom casu spasao svog gospodara. Tako je uceni pisac zapisao: „A car, posto je konj pao od udaraca, koliko je mogao, borio se sa zemlje sa napadacima, dok jedan od pratilaca, prolazeci, ne sidje sa konja i dade ga caru da bekstvom pribavi spas, a sam primajuci odasvud udarce pade polumrtav i jedva disuci, ali od neprijatelja ostavljen ipak ostade ziv.”
Nema sumnje da je Lazaret neizmerno zaduzio Jovana Kantakuzina tako sto mu je u veoma teskim okolnostima spasao zivot. Cinjenica je to koju i sam vasilevs jasno i nedvosmisleno naglasava u svojim memoarima. Ovo sto je receno uglavnom je sve sto se zna o srcanom pratiocu uzurpatora i potonjeg cara Jovana Sestog Kantakuzina (1347-1354) koji se nije libio da izgubi zivot samo da bi izbavio svog gospodara.
San Manojla Kantakuzina
Jos jedno pominjanje Lazareta na stranicama istorijskog dela cara pisca ne doprinosi, istina, da o njemu saznamo nesto vise, ali je veoma karakteristicno. On se javio u snu Kantakuzinovom sinu Manojlu koji se od 1343. do 1347. godine nalazio na polozaju namesnika u gradu Veriji, zapadno od Soluna. Mladi Kaktakuzin usnio je cara oca - tada jos uvek samo uzurpatora - kako mu prilazi u svecanoj odezdi, a uz njega idu dvojica pratilaca. Jedan, koji je Manojlu Kantakuzinu bio nepoznat, nosio je otvorenu knjigu proroka Isaije. Drugi pratilac, koga je vasilevsov sin ocigledno poznavao, bio je Lazaret. On je u ruci nosio mac Jovana Kantakuzina.
Ovaj san Manojla Kantakuzina, o kom car pisac pripoveda kada opisuje dogadjaje iz 1345. godine, pokazuje da je Lazaret svakako bio jedan od bliskih ljudi porodice Kantakuzina.
Koliko je poznato, ime Lazaret, za koje se pretpostavlja da bi moglo biti italijanskog porekla, ne srece se u izvorima epohe Paleologa. Ovaj covek Jovana Kantakuzina svakako nije mogao pripadati nekom od plemickih rodova u Vizantijskom carstvu. Rec je, dakle, o coveku neznatnog porekla koji je istinskim podvigom ipak uspeo da se upise u istoriju.
Radivoj Radic
link
Carevi i vojnici
Izmedju njih najcesce zjapi nesavladiv jaz. Ali, istorija, ciji su tokovi cudesno zamrseni, katkad udesi tako da vojnik u nekom trenutku zaseni cara i postane vazniji od njega, nekada cak spase caru glavu, nekada napravi podvig koji ga uzdigne na pijedestal visi od carevog.
Godina 641. bila je veoma burna u istoriji Vizantijskog carstva. Preminuo je veliki vasilevs Iraklije (610-641) i posle nekoliko brzih smena na prestolu car je postao Konstans Drugi (641-668), njegov unuk koga ce kasnije nazvati Pogonat (bradati) jer je u zrelim godinama nosio dugu i gustu bradu sto do tog vremena nije bilo uobicajeno za vladare Vizantije. U potonjim vremenima svi vizantijski vasilevsi uglavnom ce biti bradati i brada ce na svojevrstan nacin postati njihov prepoznatljiv znak bez koga ne mogu da se zamisle.
Kad je stupio na presto, Konstans Drugi imao je samo jedanaest godina. Carstvo je primio u teskim prilikama, u vreme velike najezde Arabljana koju Vizantinci nisu mogli da zaustave. Tako su, jedna za drugom, vizantijske oblasti i gradovi padali pod vlast verujucih u Alaha. Persija, drzava bogate proslosti, stolecima opasan suparnik Vizantije, jednostavno je podlegla nadmocnom napadacu dok je Carstvo jedva uspelo da odoli pobedonosnim Muhamedovim sledbenicima.
Premda pustinjski narod, Arabljani su brzo napredovali i u pomorskoj
vestini, pa je njihova flota uskoro zapretila vizantijskim ostrvima na prostoru istocnog Sredozemlja: pali su Kipar, Rodos i Kos. Konstans Drugi, kome hrabrosti nije nedostajalo, odlucio je da stane na put nadiranju pripadnika druge vere.
Do odlucujuce bitke doslo je u vodama nadomak juznih obala Male Azije 655. godine. Arabljani su se dobro pripremili za ovaj sukob na moru, a krajnji cilj bilo im je osvajanje Carigrada. Citav pohod pripreman je u Tripolisu, gradu u Fenikiji.
Doznavsi za opsezne pripreme Arabljana, dva brata, sinovi nekog bukinatora (trubaca) koji su ziveli u ovom gradu, zapalili su i na juris zauzeli gradski zatvor. Uspelo im je da oslobode mnostvo vizantijskih zarobljenika koji su tamo bili zatoceni. Braca su, posle razbijanja zatvorske kapije i oslobadjanja zatvorenika, ubila emira Tripolisa i njegovu pratnju, spalila opremu za izgradnju brodovlja, utekla iz grada i otplovila u Vizantiju.
More se crvenelo od krvi
I pored ovog dogadjaja, Arabljani nisu prekinuli pripreme i nisu odustali od svojih ciljeva. Kalif je naimenovao Abul-Avara za komandanta flote. U medjuvremenu je jedan od pomenutih sinova bukinatora (trubaca), cije ime izvori ne pominju, dosao u Feniks, u maloazijskoj oblasti Likiji, gde je car Konstans Drugi obavljao poslednje pripreme pred odlucujuci boj. Hrabrog i ratovanju vicnog dosljaka vizantijski vasilevs uzeo je u sluzbu racunajuci da ce mu biti od koristi u predstojecoj pomorskoj bici.
Dogodilo se da je Konstans Drugi uoci presudnog obracuna sanjao kako se te noci obreo u Solunu. Kad se probudio, ispricao je to jednom tumacu snova koji mu je rekao da doticni san moze da se protumaci tako da ce pobedu odneti druga strana. Onda je car, posto nije preduzeo potrebne mere da sastavi svoju borbenu liniju, naredio romejskoj floti da udje u bitku. Kada su se dve strane sudarile, Vizantinci su pretrpeli tezak poraz tako da se, prema recima hronicara Teofana, more crvenelo od njihove krvi.
Kad je video da mu je zivot ugrozen, car je svoju odecu dao drugom coveku, trubacevom sinu. Ni za trenutak ne gubeci prisustvo duha, ovaj je skocio u vasilevsov brod, ugrabio Konstansa Drugog i, prebacivsi ga u drugi brod, spasao ga. Junacni covek potom se vratio na carev brod, hrabro se borio i ubio mnoge neprijatelje pre nego sto je izgubio zivot u ime cara. Neprijatelji su ga opkolili i drzali ga u okruzenju misleci da je vizantijski vasilevs. Naposletku su ga usmrtili kao coveka koji je na sebi nosio carevo odelo. Za to vreme car Konstans Drugi, u vojnikovoj odeci, uspeo je da utekne i bezbedno stigne u Carigrad. Osnovano se pretpostavlja da je vizantijski hronicar Teofan, koji je opisao pomenute dogadjaje, na ovom mestu uneo delove nekog narodnog epa.
Vasilije Prvi Makedonac i jermenski seljak Teofilakt
Vasilevs Vasilije Prvi Makedonac (867-886) bio je covek neznatnog porekla koji je zahvaljujuci svojoj ogromnoj fizickoj snazi, bistroj pameti i bezobzirnosti za kratko vreme presao dugacak put od konjusara do vizantijskog cara. Na carski presto dosao je tako sto je u dvorskoj zaveri uklonio Mihaila Treceg Amorijca u septembru 867. godine i osnovao novu, makedonsku dinastiju - najslavniju od svih vizantijskih dinastija. U toku dvadesetogodisnje vladavine pokazao je da je dorastao da stoji na celu Vizantijskog carstva.
I kao car, Vasilije se nije libio da licno predvodi ratne pohode i u njima ucestvuje cesto se izlazuci neposrednoj opasnosti. Godine 872. predvodio je pohod protiv Arabljana. Neobicnim sticajem okolnosti taj pohod doveo ga je u najtesnju vezu sa jermenskim seljakom po imenu Teofilakt, najobicnijim redovom u mnogoljudnoj vasilevsovoj vojsci. Nadomak Tefrike, tvrdjave u planinskim oblastima severoistocne Kapadokije, zapadno od reke Eufrata, car Vasilije Prvi umalo nije poginuo u sukobu sa Arabljanima. Zivot su mu spasli kako vojnicka vestina tako i izvanredna pribranost i hrabrost vojnika Teofilakta koji se u zapodenutom sukobu, na srecu, nasao u vasilevsovoj blizini.
Zadivljen vojnikovim junastvom i cinjenicom da je bez bilo kakvog predomisljanja na kocku stavio vlastiti zivot samo da bi spasao vizantijskog cara, Vasilije Prvi uzvratio je plemenitim gestom zahvalnosti. Hrabrog vojnika doveo je u Carigrad i rasporedio ga u svoju gardu. Stavise, dao mu je i jedno imanje u oblasti Lakapi po kom su potomci vojnika Teofilakta dobili svoje prezime - Lakapin. Vec tada, dakle, 872. godine, kada je vasilevsu spasao zivot, jermenski seljak Teofilakt bio je ozenjen, a dve godine pre toga, oko 870. godine, rodio mu se sin Roman.
Roman Lakapin, koji je detinjstvo i mladost proveo u Carigradu, tekao je vojnicku karijeru i postao komandant vizantijske flote, a zatim, 920. godine, i vizantijski car.
Jovan Sesti Kantakuzin i vojnik Lazaret
Da u odredjenim istorijskim okolnostima i obicni ljudi mogu da dosegnu podvige i slavu antickih heroja govori i primer izvesnog Lazareta. On je bio pristalica uzurpatora Jovana Kantakuzina u gradjanskom ratu koji se u Vizantiji vodio od 1341. do 1347. godine i bio najkrvaviji medju slicnim romejskim suceljavanjima u 14. veku. Dogodilo se da u junu 1344. godine oblasni gospodar Momcilo, koji je dugo i vesto opstajao izmedju sukobljenih strana u Vizantiji i srpskog kralja Stefana Dusana (1331-1355), umalo nije zarobio Jovana Kantakuzina.
Negde na putu izmedju gradova Mosinopolja, koji je tada bio u rusevinama, i Kumucine zametnula se teska i neizvesna borba. Car pisac je zabelezio: „A kada je car (Jovan Kantakuzin) i oni oko njega bio izvan rusevina i nije postojala nikakva sumnja o zasedi, navale oni oko Momcila silovito na njih. Posto su se svi dali u bekstvo, kada su oni iz prednjeg reda neprijatelja bili blizu cara (zaostao je kao poslednji), pritesnjen branio se i pao je konj cara dok se borio sa neprijateljima. A jedan od carevih pratilaca po imenu Lazaret sisavsi s konja dade ga caru i ujedno ga podize da uzjasi. Dok se peo, neko ga prisavsi udari macem u glavu, ali nista ne naskodi jer je slem dobro odoleo udarcu. Odatle, braneci se celim putem i primajuci udarce, jer su ga sustizali mnogi od neprijatelja, stigao je (car) u Kumucinu, cudesno spasen. A Lazareta su macevima i kopljima ranivsi i verujuci da je ubijen (jer ranili su ga na osamnaest mesta) ostavili jos u zivotu. Car se na taj nacin, a da niko nije ocekivao, spasao takve opasnosti i Momcilo, nista ne oklevajuci, poceo je da se povlaci. Car, poslavsi dovede jos zivog Lazareta u Kumucinu; i obasut velikom brigom za kratko vreme ponovo je bio zdrav i citav i nista od udova zbog udaraca ne izgubivsi; i uzivao je veliku milost i cast kod cara, a izgleda da je bio dostojan i vecih nego sto behu zbog pokazane revnosti prema njemu (caru).”
Beleske ucenog Grigore
Ukoliko bismo Jovanu Kantakuzinu mogli da prebacimo izvesnu pristrasnost u opisivanju dogadjaja u kojima je neposredno ucestvovao i sliku o njima doneo na stranicama svog memoarskog spisa, onda je srecna okolnost da je sacuvano delo jos jednog velikana vizantijske istoriografije 14. stoleca - „Romejska istorija” Nicifora Grigore.
Vodeci intelektualac u Carstvu onoga vremena nije bio, kao Jovan Kantakuzin, neposredni svedok i ucesnik burnih dogadjaja u gradjanskom ratu koji su se zbivali na prostoru Trakije i Makedonije. Nicifor Grigora, premda je uglavnom boravio u Carigradu, raspolagao je pouzdanim i verodostojnim podacima. Otuda njegovo istorijsko delo ima sve osobine prvorazrednog izvora, a on slovi kao jedan od najboljih istoricara u kasnovizantijskom razdoblju.
Nicifor Grigora, razumljivo, donosi znatno sazetiji opis ovih zbivanja i pokusaja smelog Momcila da zarobi Jovana Kantakuzina. I on, medjutim, kazuje o podvigu jednog od uzurpatorovih ljudi koji je u odsudnom casu spasao svog gospodara. Tako je uceni pisac zapisao: „A car, posto je konj pao od udaraca, koliko je mogao, borio se sa zemlje sa napadacima, dok jedan od pratilaca, prolazeci, ne sidje sa konja i dade ga caru da bekstvom pribavi spas, a sam primajuci odasvud udarce pade polumrtav i jedva disuci, ali od neprijatelja ostavljen ipak ostade ziv.”
Nema sumnje da je Lazaret neizmerno zaduzio Jovana Kantakuzina tako sto mu je u veoma teskim okolnostima spasao zivot. Cinjenica je to koju i sam vasilevs jasno i nedvosmisleno naglasava u svojim memoarima. Ovo sto je receno uglavnom je sve sto se zna o srcanom pratiocu uzurpatora i potonjeg cara Jovana Sestog Kantakuzina (1347-1354) koji se nije libio da izgubi zivot samo da bi izbavio svog gospodara.
San Manojla Kantakuzina
Jos jedno pominjanje Lazareta na stranicama istorijskog dela cara pisca ne doprinosi, istina, da o njemu saznamo nesto vise, ali je veoma karakteristicno. On se javio u snu Kantakuzinovom sinu Manojlu koji se od 1343. do 1347. godine nalazio na polozaju namesnika u gradu Veriji, zapadno od Soluna. Mladi Kaktakuzin usnio je cara oca - tada jos uvek samo uzurpatora - kako mu prilazi u svecanoj odezdi, a uz njega idu dvojica pratilaca. Jedan, koji je Manojlu Kantakuzinu bio nepoznat, nosio je otvorenu knjigu proroka Isaije. Drugi pratilac, koga je vasilevsov sin ocigledno poznavao, bio je Lazaret. On je u ruci nosio mac Jovana Kantakuzina.
Ovaj san Manojla Kantakuzina, o kom car pisac pripoveda kada opisuje dogadjaje iz 1345. godine, pokazuje da je Lazaret svakako bio jedan od bliskih ljudi porodice Kantakuzina.
Koliko je poznato, ime Lazaret, za koje se pretpostavlja da bi moglo biti italijanskog porekla, ne srece se u izvorima epohe Paleologa. Ovaj covek Jovana Kantakuzina svakako nije mogao pripadati nekom od plemickih rodova u Vizantijskom carstvu. Rec je, dakle, o coveku neznatnog porekla koji je istinskim podvigom ipak uspeo da se upise u istoriju.
Radivoj Radic
link