Post by niquetamere on Mar 13, 2008 11:30:15 GMT -5
Written by Bojan Bajich
Pitanje disolucije bivse zemlje je jedno od najtežih pitanja nase istorije, pa ako ni zbog cega drugog, onda zbog broja stradalih i unesrecenih ono zaslužuje da se traže odgovori za buducnost. Ovih dana vidimo da je pitanje disolucije i dalje aktuelno, kako na samom popristu kosovskog boja tako i u nasoj javnosti, zbunjenoj i uplasenoj od mogucih korelacija, paralelizama i analogija. Izgleda da odgovore jos uvijek nismo nasli, ovdje prvenstveno mislim na one civilizacijske i civilizovane, bez toga da nam se prijeti pogibijama i ratovima, a u cilju ostvarenja "konacnih i sudbonosnih" rjesenja (koja po pravilu ne respektuju pojedinca, njegov život i potrebe, ma koje on vjere, rase ili nacije bio).
Duboko sam ubijeden da se u zadatoj (Dejtonskoj) konstalaciji odnosa odgovor na pitanje bosanskohercegovacke buducnosti, i evropske i svake druge, krije u srpskom narodu Bosne i Hercegovine, tj. u srpskoj percepciji o tome sta je to sopstveni interes, te koji to dostignuti politicki ciljevi mogu rezultirati ostvarenjem tog interesa. Od toga da li postoji logican slijed od utvrdivanja interesa, preko postavljanja ciljeva, kroz politicku akciju do željenog rezultata, zavisi da li ce se jednom narodu pružiti istorijska sansa da bude motor razvoja i prosperiteta ili ce se nasuprot tome narod odvesti u bespuca neizvjesnosti i nejasne buducnosti.
Ðindicevo prorocanstvo Veoma cesto se desava da politicki ciljevi uopste ne doprinose "narodnim" interesima, vec naprotiv, oni vode u pomenuta bespuca, iako takvi ciljevi najcesce dobijaju plebiscitarnu podrsku od onih kojih se ticu. Dakle, bez kriticke analize politickih ciljeva i otvorenog argumentovanog preispitivanja istih, vjerovatnoca da politika rezultira pozitivno po narod je gotovo pa nemoguca. Klasicni, cak možemo reci i skolski primjer, cinjenja fatalne politicke greske kroz postavljanje pogresnih politickih ciljeva je "srpski slucaj" u Hrvatskoj. Naime, stvarni interes srpskog naroda u Hrvatskoj je bio "odbrana" konstitutivnosti, jer se narodna mobilnost postizala na cinjenici da su Srbi "izbaceni iz Ustava", te da su na taj nacin ugrožena kolektivna prava. Medutim, srpski politicki ciljevi nisu korespondirali sa interesom da se povrati konstitutivnost, vec su imali državotvorne ambicije, sto se odrazilo na konkretnu politicku akciju u vidu odbijanja mirovnog plana Z-4. Iako je ovaj plan u potpunosti odgovarao interesu naroda u smislu kolektivnih prava i konstitutivnosti Srba u okviru Hrvatske, on nije odgovarao postavljenim politickim ciljevima. Pa nam na kraju te tužne storije preostaje da se izvrsi analiza rezultata preduzete akcije u vidu odbijanja plana Z-4, a taj rezultat je, svima nama dobro poznat, skupo kostao interese Srba iz Hrvatske.
Zoran Ðindic je u novembru 1989. godine napisao: "...važnu ulogu pocinju da igraju Srbi izvan Srbije. Oni se, po definiciji, nalaze u istom agregatnom stanju kao i njihova "centralna masa" i u razlicitom u odnosu na svoje vlastito okruženje. Vec u ratovima sa Turskom u drugoj polovini 19. vijeka beogradski politicari racunaju sa aktiviranjem Srba izvan Srbije, ali, po pravilu, ne vodeci racuna o tome sta ce se sa njima desiti u slucaju da zajednicki poduhvat doživi neuspjeh... u skripcu ostaje inicijator "velikog oslobadanja", ali, jos vise nego on, "u skripcu ostaju Srbi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu."
Od ove, u maniru proroka Tarabica, veoma precizne Zoranove prognoze buducnosti, ostao je samo jedan skripac - Srbi u BiH, ostala dva skripca su vec nastradala. Medutim, opasnost za Srbe u BiH jos uvijek nije prosla, jer se Beograd vise nego ikad igra sa sudbinom skoro dva miliona bosanskih Srba, tretirajuci ih kao ulog u partiji pokera sa cijelim svijetom, po principu sve ili nista.
Zbog nepovoljnog istorijskog toka, koji koincidira i neodoljivo podsjeca na primjere iz proslosti, te zbog ocigledno nenaucenih istorijskih lekcija, neophodno je hladne glave izvrsiti kriticku analizu interesa, te postavljenih ciljeva srpske politike u BiH, kako se ne bi preduzele pogresne politicke akcije sa katastrofalnim rezultatima po interese srpskog naroda u BiH. Najbolji nacin da se sadasnje pozicije testiraju jeste da se identifikuju moguce opcije srpske politike u BiH u narednom periodu, te da se razrade scenariji za svaku od tih opcija. Jedino ce se na taj nacin moci argumentovano raspravljati da li su ciljevi srpske politike u BiH ispravno postavljeni i kakvim rezultatima to vodi. Po mom sudu, postoje samo tri opcije.
Opcija 1: put referenduma i nezavisnosti Republike Srpske - put neizvjesnosti Eventualna odluka o nezavisnosti Republike Srpske, bez obzira na nacin njenog donosenja (putem organizacije referenduma ili bilo kog drugog vida iskazivanja takve politicke volje), u osnovi bi morala biti jednostran potez i to bi znacilo sustinsko krsenje Dejtonskog sporazuma. Ono sto je sigurno, Bosnjaci i Hrvati bi na svakom nivou odlucivanja odbacili takav cin kao nistavan i protivustavan, kao sto bi to uradile relevantne instance na medunarodnom nivou. Takav bi potez s druge strane proizveo haos, paniku i strah, sto bi stanje u BiH dovelo na ivicu konflikta. Kao prvo, pitanje Brckog bi se moralo rjesavati u metežu i po principu ko se prvi snade, sa vjerovatnocom da se tu blagovremeno koncentrise na hiljade vojnika SFOR-a sa neogranicenim ovlastenjima. Kao drugo, mislim da bi saobracajna komunikacija izmedu entiteta drasticno opala, možda cak i potpuno, mislim da bi se morali postaviti policijski punktovi na apsolutno svakom meduentitetskom prelazu, a da bi se formirale raznorazne sumnjive grupe na objema stranama, koje siju strah medu zalutalim posjetiocima iz suprotnog entiteta, u to sam potpuno siguran. Vlade entiteta bi jedna drugoj morale zabijati nož u leda, jer je to naprosto logicno u takvoj atmosferi.
U ovakvom scenariju cini mi se da najgore prolazi banjalucka regija, jer bi ona u potpunosti bila enklava, u koju bi se konvojima morale dovoziti namirnice. Zasto? Za razliku od pocetka devedesetih, sada se s one strane Save nalazi (za nase prilike) mocna država Hrvatska (finansijski, vojno i uticajem), koja bi kao garant Dejtonskog sporazuma vjerovatno osudila ovakav cin Republike Srpske, a vjerovatno da bi promptno zatvorila sve granicne prelaze prema RS-u. S druge strane bi Federacija takode preuzela restriktivne mjere, vjerovatno koordinirano sa Hrvatskom, tako da nisam siguran sta bi mogao biti izlaz za zapadnu RS. Istocna RS, koja doživljava propast u redovnim uslovima, iz koje se odseljava na stotine porodica u Srbiju, vjerovatno bi u takvoj krizi sve vise "grabila" prema Beogradu i Novom Sadu. Strateski gledano, zbog neodržive geografije RS-a, prvih susjeda i prisutnosti medunarodne zajednice, priznanje od strane Srbije gotovo da nista ne bi pomoglo u ovom scenariju.
Ovdje se sam namece zakljucak da je održavanje referenduma za nezavisnost RS-a apsolutno nemoguca misija, da je to potez ravan politickom samoubistvu, da bi proizveo medunarodnu diplomatsku ofanzivu od Njujorka do Brisela sa mjerama protiv srpskog politickog establismenta, da bi se po hitnom postupku donijela odluka o stacioniranju desetina hiljada vojnika, gdje bi neki americki general vjerovatno dobio mandat da donosi odluke u ime Parlamenta, predsjednika i premijera Vlade RS-a u prelaznom periodu od pet godina (nesto slicno Japanu posle Drugog svjetskog rata). A o opciji rata ne treba ni razmisljati, jer bi to bila najgora opcija po Srbe, cak katastrofalna po srpske interese, iako put referenduma nema mogucnost realizacije politickim sredstvima.
Zbog svega ovoga sam siguran da oni koji zagovaraju referendum su ili bleferi ili totalni ludaci.
Opcija 2: put dosljedne primjene Dejtona - tapkanje u mjestu Sta, ustvari, predstavlja osnovnu prepreku normalnom funkcionisanju BiH, zasto ne napredujemo na evropskom putu i zasto srpski politicki predstavnici smatraju da se uvijek od njih traže neki ustupci i da li stvarno postoji svjetska urota protiv Srba u BiH?
Da bi se pronasao odgovor na ovo pitanje, mora se analizirati vec pominjani logicki slijed: interesi naroda, politicki ciljevi, politicke akcije i rezultati. Proklamovani interes srpskog naroda u BiH s pocetka devedesetih je bio da se ostane u Jugoslaviji (cijeloj ili krnjoj), ali sustinski u zajednici sa Srbijom. S obzirom da su Hrvati i Bosnjaci na referendumu skupili dovoljno glasova za nezavisnost BiH, te tako odbacili cijelu, a i krnju Jugoslaviju, Srbi posežu za politickim akcijama koje ne priznaju nezavisnost. Neke od njih su: napustanje institucija, proglasenje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Republike Srpske, koja u periodu rata funkcionise kao nezavisna država, sa svim prerogativima državnosti, osim sto je bila medunarodno nepriznata. To je period kad se u hodu mijenja i prilagodava (u apsolutno nedemokratskoj atmosferi, dakle, kako vodi padne na pamet) srpski interes u BiH, kao i ciljevi srpske politike. To se kretalo od toga da je BiH 100% srpska prilikom proglasenja Srpske Republike BiH, pa preko toga da je 70%, pa do toga da je 49% srpska. Izmedu ovih 70% i 49% su, npr., kao kolateralna steta veliki ceh platili sarajevski Srbi i mnogi drugi. Ovaj trend pada je zamalo mogao da se nastavi, no 1995. je zaustavljen politickim sredstvima iz humanitarnih razloga. Onda dolazi Dejton. To je taj mucni trenutak za srpsku politiku u BiH, kada se priznalo sve ono sto se prije rata nije htjelo priznati. Srbi su priznali da je BiH nezavisna i medunarodno priznata država, kao sto su pristali na cinjenicu da Republika Srpska nije država. To se potpisalo i to je tako. Od tada, pa do danas, srpske politicke elite podsticu kod svojih biraca tu mitsku odbranu "državotvornih" nadležnosti entiteta, iako se zna da entitet nije država (pa sjetimo se samo cirkusa u vezi s pasosima, sto je ocigledan primjer kako su politicki lideri podvaljivali srpskom narodu da je entitet država). Kao prilog cinjenici da Srbi nisu u Dejtonu dobili ono sto su ocekivali je negiranje Dejtona u prvim godinama poslije rata.
E, sad dolazimo do odgovora na pitanja s pocetka ove opcije. Dejtonska BiH bi mogla da funkcionise bez ikakvog diranja i promjene da se nije desio jedan krupan dogadaj u istoriji svijeta, koji se zove ujedinjenje Evrope i koji je svoju kulminaciju poceo doživljavati bas nekako u periodu potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ujedinjenje Evrope kao snažan ujediniteljski politicki proces ima slicne karakteristike kao cunami, jednostavno nije pametno plivati u pravcu dolaska cunamija. Sta se tu zapravo desava i kako se to reflektuje na srpsku politiku u BiH? Odgovor je jednostavan, aktuelna srpska politika u BiH je neodrživa iskljucivo zbog pojave evropskog ujediniteljskog procesa. Da je kojim slucajem u Evropi umjesto integracije na sceni proces sveopsteg raspadanja država, onda bi Bosnjaci bili ti koji bi se nesto kao opirali raspadu BiH, a cijela Evropa i Srbi u BiH bi smatrali da je to OK i da se Bosnjaci uvijek iz nekog iracionalnog razloga bune. No, posto je proces potpuno suprotan, dakle ujediniteljski, srpska politika u BiH mora kriticki preispitati svoje ciljeve. Ako cvrsto ostane na stavu odbrane nadležnosti entiteta, to ce zasigurno blokirati evropski put BiH, a onda ce se to odraziti negativno na imidž te politike. Ova politika ce najteži poraz doživjeti od same Srbije, jer ce Srbija nezadrživo ici naprijed na evropskom putu, sto ce potpuno obesmisliti srpsku politiku u BiH.
Posto je ujedinjenje Evrope zadati okvir, u kojem BiH nema mogucnost izbora radi svog geografskog položaja, insistiranje na ocuvanju entitetskih nadležnosti (vodenje pasivne politike) ce biti u stalnom trenju s potrebama prilagodavanja Evropskoj uniji, pa ce tako na svakoj temi Srbi "imati konflikt" sa cijelim svijetom jer iz nekog razloga "uvijek zapinju". To je kao kad bi se kretali autoputem u suprotnom smjeru, gdje bi naprosto svake sekunde postojala opasnost od sudara, pa se spas ne bi trebao tražiti u nadi da automobili iz suprotnog pravca prestanu dolaziti, vec da pronades drugi sigurniji smjer. Ako ostanes uporan u istom smjeru, vrlo je vjerovatno da ce te smrviti neki sleper.
Aktuelna srpska politika u ovoj opciji ima poremecen logicki slijed, koji je na nivou rezultata politike negativan po bazicne interese srpskog naroda u BiH. Smatra se da je bazicni interes održanje srpskog naroda u RS-u (deklarativno i u BiH), kroz poistovjecivanje interesa srpskog naroda sa postojanjem sto je moguce vise "državotvornih" nadležnosti entiteta, gdje se ocuvanje nadležnosti legitimise kao jedini cilj srpske politike u BiH. Dakle, sve sto se kosi sa tim ciljem, bez obzira da li to bio evropski put, primjena evropske konvencije o ljudskim pravima ili nesto trece, odmah se odbacuje. Cak se uopse ne uvažava cinjenica da ce, npr., evropski put sustinski odgovarati bazicnim interesima srpskog naroda. Ovdje treba analizirati kako se ocuvanje nadležnosti entiteta reflektuje na narod i njegov bazicni interes da opstane i da se razvija na ovom prostoru.
Srpski narod, slusajuci srpsku politicku elitu, razumijeva da je pitanje svih pitanja ocuvanje sto vise nadležnosti entiteta, prilikom cega je prihvatanje države uslovljeno entitetom. Jasno je dakle da se "svoj" entitet voli, a da se "svoja" država prihvata kao "nužno zlo". Ako ne volis "svoju" državu, to je kao da je nemas, jer joj se ne posvecujes da bi iskoristio sve mogucnosti koje ti može pružiti. S druge strane, entitet ne može nadomjestiti nekoristenje mogucnosti države, jer mu i teoretski nedostaju kljucne ingerencije. Praznina "svoje" države je prostor kod mnogih Srba u BiH koji se puni nadom i željom usmjerenom ka državi Srbiji, sto je na kraju krajeva dio i zvanicne i nezvanicne srpske politike u BiH. Sta imamo za posljedicu ove politike? Imamo vecinu Srba koja ima svoj entitet, državu BiH u kapacitetu vadenja licne karte i pasosa, te državu Srbiju za koju se navija. To znaci da srpski narod sa svojim entitetom, sa aspekta opredijeljenosti za državu, sjedi na dvije stolice. To automatski znaci umanjenu motivaciju da se bori u BiH. Logicno onda slijedi zasto se desava masovno odseljavanje Srba, narocito iz istocnog dijela RS-a u Srbiju. Postoje procjene da u Novom Sadu živi oko 100.000 bosanskih Srba, koji su se doselili u posljednjih 15 godina. Jedna od glavnih tema u opstinama istocne Republike Srpske je prebrojavanje porodica koje su se odselile za Vojvodinu, Sumadiju, Beograd... u zadnjem mjesecu, polugodistu ili godini. Npr., iz Rudog se u zadnje nepune dvije godine iz skole ispisalo 27 osnovaca, sto sa roditeljima iznosi skoro 1% ukupne populacije Rudog, koja broji oko 8.000 stanovnika. 10 - 15% se odseli u siri rejon Bijeljine, a ostali u Srbiju. Ono sto je poražavajuce, mnogo veci procenat želi da se odseli u Srbiju ukoliko bi imali uslove, dok stotine stanovnika Rudog svake godine provodi vise mjeseci u Srbiji radeci sezonske poslove (na gradevini, branju malina, itd.). Ove godine je u osnovnu skolu u Rudom upisano 27 prvacica, dok je po prvi put ukinuta druga smjena u srednjoj skoli, zbog nedostatka ucenika. Ovakvi trendovi se vise ili manje desavaju u svim opstinama istocne RS. Sta ovo znaci? To znaci da se referendum o odvajanju održava svaki dan, jer je porodica koja se, npr., odselila iz Visegrada ili Foce u Vojvodinu kazala sta je, ustvari, njen bazicni interes. Oni su imali svoj referendum, otisli su. Njihov bazicni interes su uslovi života i standard, a ne teritorija, jer da je teritorija bazicni interes, onda bi oni ostali. Ako sada posmatramo bazicni interes Srba u smislu opstanka i razvoja, onda je potpuno jasno da se on urusava u osnovi. Svaka porodica koja se odselila i ona koja želi da se odseli ustvari pokazuje da se ne slaže sa postavkom srpskih politickih ciljeva u BiH, za koje smo vec rekli da su koncentrisani oko ocuvanja sto vise nadležnosti entiteta. Jer, moglo bi se reci da je u zadnjih 20 mjeseci bilo vrlo uspjesno "cuvanje" svih entitetskih nadležnosti, posto nije prenesena nijedna, ali zasto onda Srbi nisu srecni zbog toga i zasto se sele kad se "ostvaruju" svi ciljevi srpske politike?
Salu nastranu, pod hitno treba izvrsiti kriticku analizu politickih ciljeva i njihovo prilagodavanje stvarnim potrebama naroda. Ako se na "evropskom autoputu" srpska politika nastavi na svakom koraku "sudarati" sa svih onih 80.000 stranica zakona i propisa koje treba usvojiti u BiH, to ce zasigurno potrositi srpski narod u BiH. Krajnje je vrijeme da se srusi mit o "svetim" nadležnostima i da se povede sracunata i racionalna politika.
Opcija 3: put reformi i integracije - BiH je i srpska država Ova opcija pretpostavlja vodenje nove srpske politike u BiH. Ona bi se trebala zalagati za interes srpskog naroda na cijeloj teritoriji BiH, sa pozicije da je i istorijski i prakticno BiH država i srpskog naroda, koji ravnopravno sa ostala dva naroda cini progresivno bosanskohercegovacko i evropsko drustvo. Nova politika bi zastupala tezu da aktuelna srpska generacija nema pravo da se odrice žive istorije srpskog naroda u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Drvaru, Livnu i drugim mjestima i gradovima u kojima se nalaze bezbrojni kulturno-istorijski spomenici. Aktuelna srpska generacija nema pravo da se odrice Bosne i Hercegovine i da je odbacuje, jer su Srbi neodvojiv segment u hiljadugodisnjoj istoriji ove države. Nova politika bi se zalagala za prosperitet i napredak srpskog naroda u BiH uz punu participaciju i zalaganje za BiH, kao države ravnopravnih naroda i gradana. Svako odricanje od BiH ce upirati oci obicnog covjeka ka Srbiji, sto ce dodatno pojacati odseljavanje, koje se u istocnom dijelu RS-a vec znacajno osjeca.
Sa prakticne tacke gledista, Beograd ima vise stanovnika nego sto uopste Srba ima u Bosni i Hercegovini, pa ce svako oslanjanje u tom pravcu marginalizovati interese ovdasnjeg stanovnistva. Naprosto, iz aspekta Beograda, Banjaluka ili Trebinje su nesto kao Zajecar, Bujanovac, Užice ili Novi Pazar, obicni gradici na periferiji zbivanja.
Zbog toga srpski narod u BiH sada ima kljucnu poziciju, da ciljeve prilagodi interesima obicnog covjeka, te da da kljucni doprinos reformama i brzom uclanjenju BiH u EU. Nova politika bi definisala i kvalitetne instrumente za zastitu kolektivnih prava na nivou države i zalagala se za takva ustavna rjesenja koja bi onemogucila mogucnosti preglasavanja u narednih minimalno 100 godina. Nova politika bi dovela do rasta standarda života i približavanja evropskom kvalitetu života, bez stalnog konflikta i sukobljavanja sa svijetom. U takvom ambijentu srpski narod bi mogao da se zajedno sa drugim narodima u BiH razvija i gradi izvjesniju buducnost.
Ostane li se na pozicijama puke zastite nadležnosti entiteta, bez razumijevanja kljucnih procesa u svijetu, desice se paradoks da takva politika na kraju dovede do sustinskog ugrožavanja interesa naroda, cije negativne bilanse svi dobro znamo.
Iako je nova srpska politika u BiH sada marginalna i u fazi formulisanja, ona je jedina mogucnost i neminovnost, ne samo za srpski narod vec za ukupan prosperitet Bosne i Hercegovine, pa se u buducnosti može ocekivati samo jace profilisanje i snaženje ovog fronta.
Zakljucak Bez obzira koju ce opciju (od tri obrazložene) srpski narod u BiH izabrati, neophodna je prethodna demokratska rasprava i kriticka analiza ciljeva u najsiroj mogucoj javnosti. Bilo bi posteno da svaki pojedinac bude svjestan kakve konsekvence ima svaka od triju odluka, a to je moguce postici samo u otvorenoj demokratskoj raspravi, a nikako u totalitarnom režimu. Mitoloski pristup politici obicno ima mizeran kraj, pa bi trezvena glava i racionalno-pragmaticna politika mogla ponuditi izlaz iz komplikovane situacije. Srbi u BiH imaju sansu da prigrle racionalnu politiku (mnogo vecu nego Srbi u Srbiji), iako sam svjestan koliko je iracionalnost usud koji prati Srbe jos od davne 1389. godine. Za pocetak rasprave se možda može koristiti primjer povelike zajednice Srba u Cikagu i Americi.
Pitanje disolucije bivse zemlje je jedno od najtežih pitanja nase istorije, pa ako ni zbog cega drugog, onda zbog broja stradalih i unesrecenih ono zaslužuje da se traže odgovori za buducnost. Ovih dana vidimo da je pitanje disolucije i dalje aktuelno, kako na samom popristu kosovskog boja tako i u nasoj javnosti, zbunjenoj i uplasenoj od mogucih korelacija, paralelizama i analogija. Izgleda da odgovore jos uvijek nismo nasli, ovdje prvenstveno mislim na one civilizacijske i civilizovane, bez toga da nam se prijeti pogibijama i ratovima, a u cilju ostvarenja "konacnih i sudbonosnih" rjesenja (koja po pravilu ne respektuju pojedinca, njegov život i potrebe, ma koje on vjere, rase ili nacije bio).
Duboko sam ubijeden da se u zadatoj (Dejtonskoj) konstalaciji odnosa odgovor na pitanje bosanskohercegovacke buducnosti, i evropske i svake druge, krije u srpskom narodu Bosne i Hercegovine, tj. u srpskoj percepciji o tome sta je to sopstveni interes, te koji to dostignuti politicki ciljevi mogu rezultirati ostvarenjem tog interesa. Od toga da li postoji logican slijed od utvrdivanja interesa, preko postavljanja ciljeva, kroz politicku akciju do željenog rezultata, zavisi da li ce se jednom narodu pružiti istorijska sansa da bude motor razvoja i prosperiteta ili ce se nasuprot tome narod odvesti u bespuca neizvjesnosti i nejasne buducnosti.
Ðindicevo prorocanstvo Veoma cesto se desava da politicki ciljevi uopste ne doprinose "narodnim" interesima, vec naprotiv, oni vode u pomenuta bespuca, iako takvi ciljevi najcesce dobijaju plebiscitarnu podrsku od onih kojih se ticu. Dakle, bez kriticke analize politickih ciljeva i otvorenog argumentovanog preispitivanja istih, vjerovatnoca da politika rezultira pozitivno po narod je gotovo pa nemoguca. Klasicni, cak možemo reci i skolski primjer, cinjenja fatalne politicke greske kroz postavljanje pogresnih politickih ciljeva je "srpski slucaj" u Hrvatskoj. Naime, stvarni interes srpskog naroda u Hrvatskoj je bio "odbrana" konstitutivnosti, jer se narodna mobilnost postizala na cinjenici da su Srbi "izbaceni iz Ustava", te da su na taj nacin ugrožena kolektivna prava. Medutim, srpski politicki ciljevi nisu korespondirali sa interesom da se povrati konstitutivnost, vec su imali državotvorne ambicije, sto se odrazilo na konkretnu politicku akciju u vidu odbijanja mirovnog plana Z-4. Iako je ovaj plan u potpunosti odgovarao interesu naroda u smislu kolektivnih prava i konstitutivnosti Srba u okviru Hrvatske, on nije odgovarao postavljenim politickim ciljevima. Pa nam na kraju te tužne storije preostaje da se izvrsi analiza rezultata preduzete akcije u vidu odbijanja plana Z-4, a taj rezultat je, svima nama dobro poznat, skupo kostao interese Srba iz Hrvatske.
Zoran Ðindic je u novembru 1989. godine napisao: "...važnu ulogu pocinju da igraju Srbi izvan Srbije. Oni se, po definiciji, nalaze u istom agregatnom stanju kao i njihova "centralna masa" i u razlicitom u odnosu na svoje vlastito okruženje. Vec u ratovima sa Turskom u drugoj polovini 19. vijeka beogradski politicari racunaju sa aktiviranjem Srba izvan Srbije, ali, po pravilu, ne vodeci racuna o tome sta ce se sa njima desiti u slucaju da zajednicki poduhvat doživi neuspjeh... u skripcu ostaje inicijator "velikog oslobadanja", ali, jos vise nego on, "u skripcu ostaju Srbi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu."
Od ove, u maniru proroka Tarabica, veoma precizne Zoranove prognoze buducnosti, ostao je samo jedan skripac - Srbi u BiH, ostala dva skripca su vec nastradala. Medutim, opasnost za Srbe u BiH jos uvijek nije prosla, jer se Beograd vise nego ikad igra sa sudbinom skoro dva miliona bosanskih Srba, tretirajuci ih kao ulog u partiji pokera sa cijelim svijetom, po principu sve ili nista.
Zbog nepovoljnog istorijskog toka, koji koincidira i neodoljivo podsjeca na primjere iz proslosti, te zbog ocigledno nenaucenih istorijskih lekcija, neophodno je hladne glave izvrsiti kriticku analizu interesa, te postavljenih ciljeva srpske politike u BiH, kako se ne bi preduzele pogresne politicke akcije sa katastrofalnim rezultatima po interese srpskog naroda u BiH. Najbolji nacin da se sadasnje pozicije testiraju jeste da se identifikuju moguce opcije srpske politike u BiH u narednom periodu, te da se razrade scenariji za svaku od tih opcija. Jedino ce se na taj nacin moci argumentovano raspravljati da li su ciljevi srpske politike u BiH ispravno postavljeni i kakvim rezultatima to vodi. Po mom sudu, postoje samo tri opcije.
Opcija 1: put referenduma i nezavisnosti Republike Srpske - put neizvjesnosti Eventualna odluka o nezavisnosti Republike Srpske, bez obzira na nacin njenog donosenja (putem organizacije referenduma ili bilo kog drugog vida iskazivanja takve politicke volje), u osnovi bi morala biti jednostran potez i to bi znacilo sustinsko krsenje Dejtonskog sporazuma. Ono sto je sigurno, Bosnjaci i Hrvati bi na svakom nivou odlucivanja odbacili takav cin kao nistavan i protivustavan, kao sto bi to uradile relevantne instance na medunarodnom nivou. Takav bi potez s druge strane proizveo haos, paniku i strah, sto bi stanje u BiH dovelo na ivicu konflikta. Kao prvo, pitanje Brckog bi se moralo rjesavati u metežu i po principu ko se prvi snade, sa vjerovatnocom da se tu blagovremeno koncentrise na hiljade vojnika SFOR-a sa neogranicenim ovlastenjima. Kao drugo, mislim da bi saobracajna komunikacija izmedu entiteta drasticno opala, možda cak i potpuno, mislim da bi se morali postaviti policijski punktovi na apsolutno svakom meduentitetskom prelazu, a da bi se formirale raznorazne sumnjive grupe na objema stranama, koje siju strah medu zalutalim posjetiocima iz suprotnog entiteta, u to sam potpuno siguran. Vlade entiteta bi jedna drugoj morale zabijati nož u leda, jer je to naprosto logicno u takvoj atmosferi.
U ovakvom scenariju cini mi se da najgore prolazi banjalucka regija, jer bi ona u potpunosti bila enklava, u koju bi se konvojima morale dovoziti namirnice. Zasto? Za razliku od pocetka devedesetih, sada se s one strane Save nalazi (za nase prilike) mocna država Hrvatska (finansijski, vojno i uticajem), koja bi kao garant Dejtonskog sporazuma vjerovatno osudila ovakav cin Republike Srpske, a vjerovatno da bi promptno zatvorila sve granicne prelaze prema RS-u. S druge strane bi Federacija takode preuzela restriktivne mjere, vjerovatno koordinirano sa Hrvatskom, tako da nisam siguran sta bi mogao biti izlaz za zapadnu RS. Istocna RS, koja doživljava propast u redovnim uslovima, iz koje se odseljava na stotine porodica u Srbiju, vjerovatno bi u takvoj krizi sve vise "grabila" prema Beogradu i Novom Sadu. Strateski gledano, zbog neodržive geografije RS-a, prvih susjeda i prisutnosti medunarodne zajednice, priznanje od strane Srbije gotovo da nista ne bi pomoglo u ovom scenariju.
Ovdje se sam namece zakljucak da je održavanje referenduma za nezavisnost RS-a apsolutno nemoguca misija, da je to potez ravan politickom samoubistvu, da bi proizveo medunarodnu diplomatsku ofanzivu od Njujorka do Brisela sa mjerama protiv srpskog politickog establismenta, da bi se po hitnom postupku donijela odluka o stacioniranju desetina hiljada vojnika, gdje bi neki americki general vjerovatno dobio mandat da donosi odluke u ime Parlamenta, predsjednika i premijera Vlade RS-a u prelaznom periodu od pet godina (nesto slicno Japanu posle Drugog svjetskog rata). A o opciji rata ne treba ni razmisljati, jer bi to bila najgora opcija po Srbe, cak katastrofalna po srpske interese, iako put referenduma nema mogucnost realizacije politickim sredstvima.
Zbog svega ovoga sam siguran da oni koji zagovaraju referendum su ili bleferi ili totalni ludaci.
Opcija 2: put dosljedne primjene Dejtona - tapkanje u mjestu Sta, ustvari, predstavlja osnovnu prepreku normalnom funkcionisanju BiH, zasto ne napredujemo na evropskom putu i zasto srpski politicki predstavnici smatraju da se uvijek od njih traže neki ustupci i da li stvarno postoji svjetska urota protiv Srba u BiH?
Da bi se pronasao odgovor na ovo pitanje, mora se analizirati vec pominjani logicki slijed: interesi naroda, politicki ciljevi, politicke akcije i rezultati. Proklamovani interes srpskog naroda u BiH s pocetka devedesetih je bio da se ostane u Jugoslaviji (cijeloj ili krnjoj), ali sustinski u zajednici sa Srbijom. S obzirom da su Hrvati i Bosnjaci na referendumu skupili dovoljno glasova za nezavisnost BiH, te tako odbacili cijelu, a i krnju Jugoslaviju, Srbi posežu za politickim akcijama koje ne priznaju nezavisnost. Neke od njih su: napustanje institucija, proglasenje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Republike Srpske, koja u periodu rata funkcionise kao nezavisna država, sa svim prerogativima državnosti, osim sto je bila medunarodno nepriznata. To je period kad se u hodu mijenja i prilagodava (u apsolutno nedemokratskoj atmosferi, dakle, kako vodi padne na pamet) srpski interes u BiH, kao i ciljevi srpske politike. To se kretalo od toga da je BiH 100% srpska prilikom proglasenja Srpske Republike BiH, pa preko toga da je 70%, pa do toga da je 49% srpska. Izmedu ovih 70% i 49% su, npr., kao kolateralna steta veliki ceh platili sarajevski Srbi i mnogi drugi. Ovaj trend pada je zamalo mogao da se nastavi, no 1995. je zaustavljen politickim sredstvima iz humanitarnih razloga. Onda dolazi Dejton. To je taj mucni trenutak za srpsku politiku u BiH, kada se priznalo sve ono sto se prije rata nije htjelo priznati. Srbi su priznali da je BiH nezavisna i medunarodno priznata država, kao sto su pristali na cinjenicu da Republika Srpska nije država. To se potpisalo i to je tako. Od tada, pa do danas, srpske politicke elite podsticu kod svojih biraca tu mitsku odbranu "državotvornih" nadležnosti entiteta, iako se zna da entitet nije država (pa sjetimo se samo cirkusa u vezi s pasosima, sto je ocigledan primjer kako su politicki lideri podvaljivali srpskom narodu da je entitet država). Kao prilog cinjenici da Srbi nisu u Dejtonu dobili ono sto su ocekivali je negiranje Dejtona u prvim godinama poslije rata.
E, sad dolazimo do odgovora na pitanja s pocetka ove opcije. Dejtonska BiH bi mogla da funkcionise bez ikakvog diranja i promjene da se nije desio jedan krupan dogadaj u istoriji svijeta, koji se zove ujedinjenje Evrope i koji je svoju kulminaciju poceo doživljavati bas nekako u periodu potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ujedinjenje Evrope kao snažan ujediniteljski politicki proces ima slicne karakteristike kao cunami, jednostavno nije pametno plivati u pravcu dolaska cunamija. Sta se tu zapravo desava i kako se to reflektuje na srpsku politiku u BiH? Odgovor je jednostavan, aktuelna srpska politika u BiH je neodrživa iskljucivo zbog pojave evropskog ujediniteljskog procesa. Da je kojim slucajem u Evropi umjesto integracije na sceni proces sveopsteg raspadanja država, onda bi Bosnjaci bili ti koji bi se nesto kao opirali raspadu BiH, a cijela Evropa i Srbi u BiH bi smatrali da je to OK i da se Bosnjaci uvijek iz nekog iracionalnog razloga bune. No, posto je proces potpuno suprotan, dakle ujediniteljski, srpska politika u BiH mora kriticki preispitati svoje ciljeve. Ako cvrsto ostane na stavu odbrane nadležnosti entiteta, to ce zasigurno blokirati evropski put BiH, a onda ce se to odraziti negativno na imidž te politike. Ova politika ce najteži poraz doživjeti od same Srbije, jer ce Srbija nezadrživo ici naprijed na evropskom putu, sto ce potpuno obesmisliti srpsku politiku u BiH.
Posto je ujedinjenje Evrope zadati okvir, u kojem BiH nema mogucnost izbora radi svog geografskog položaja, insistiranje na ocuvanju entitetskih nadležnosti (vodenje pasivne politike) ce biti u stalnom trenju s potrebama prilagodavanja Evropskoj uniji, pa ce tako na svakoj temi Srbi "imati konflikt" sa cijelim svijetom jer iz nekog razloga "uvijek zapinju". To je kao kad bi se kretali autoputem u suprotnom smjeru, gdje bi naprosto svake sekunde postojala opasnost od sudara, pa se spas ne bi trebao tražiti u nadi da automobili iz suprotnog pravca prestanu dolaziti, vec da pronades drugi sigurniji smjer. Ako ostanes uporan u istom smjeru, vrlo je vjerovatno da ce te smrviti neki sleper.
Aktuelna srpska politika u ovoj opciji ima poremecen logicki slijed, koji je na nivou rezultata politike negativan po bazicne interese srpskog naroda u BiH. Smatra se da je bazicni interes održanje srpskog naroda u RS-u (deklarativno i u BiH), kroz poistovjecivanje interesa srpskog naroda sa postojanjem sto je moguce vise "državotvornih" nadležnosti entiteta, gdje se ocuvanje nadležnosti legitimise kao jedini cilj srpske politike u BiH. Dakle, sve sto se kosi sa tim ciljem, bez obzira da li to bio evropski put, primjena evropske konvencije o ljudskim pravima ili nesto trece, odmah se odbacuje. Cak se uopse ne uvažava cinjenica da ce, npr., evropski put sustinski odgovarati bazicnim interesima srpskog naroda. Ovdje treba analizirati kako se ocuvanje nadležnosti entiteta reflektuje na narod i njegov bazicni interes da opstane i da se razvija na ovom prostoru.
Srpski narod, slusajuci srpsku politicku elitu, razumijeva da je pitanje svih pitanja ocuvanje sto vise nadležnosti entiteta, prilikom cega je prihvatanje države uslovljeno entitetom. Jasno je dakle da se "svoj" entitet voli, a da se "svoja" država prihvata kao "nužno zlo". Ako ne volis "svoju" državu, to je kao da je nemas, jer joj se ne posvecujes da bi iskoristio sve mogucnosti koje ti može pružiti. S druge strane, entitet ne može nadomjestiti nekoristenje mogucnosti države, jer mu i teoretski nedostaju kljucne ingerencije. Praznina "svoje" države je prostor kod mnogih Srba u BiH koji se puni nadom i željom usmjerenom ka državi Srbiji, sto je na kraju krajeva dio i zvanicne i nezvanicne srpske politike u BiH. Sta imamo za posljedicu ove politike? Imamo vecinu Srba koja ima svoj entitet, državu BiH u kapacitetu vadenja licne karte i pasosa, te državu Srbiju za koju se navija. To znaci da srpski narod sa svojim entitetom, sa aspekta opredijeljenosti za državu, sjedi na dvije stolice. To automatski znaci umanjenu motivaciju da se bori u BiH. Logicno onda slijedi zasto se desava masovno odseljavanje Srba, narocito iz istocnog dijela RS-a u Srbiju. Postoje procjene da u Novom Sadu živi oko 100.000 bosanskih Srba, koji su se doselili u posljednjih 15 godina. Jedna od glavnih tema u opstinama istocne Republike Srpske je prebrojavanje porodica koje su se odselile za Vojvodinu, Sumadiju, Beograd... u zadnjem mjesecu, polugodistu ili godini. Npr., iz Rudog se u zadnje nepune dvije godine iz skole ispisalo 27 osnovaca, sto sa roditeljima iznosi skoro 1% ukupne populacije Rudog, koja broji oko 8.000 stanovnika. 10 - 15% se odseli u siri rejon Bijeljine, a ostali u Srbiju. Ono sto je poražavajuce, mnogo veci procenat želi da se odseli u Srbiju ukoliko bi imali uslove, dok stotine stanovnika Rudog svake godine provodi vise mjeseci u Srbiji radeci sezonske poslove (na gradevini, branju malina, itd.). Ove godine je u osnovnu skolu u Rudom upisano 27 prvacica, dok je po prvi put ukinuta druga smjena u srednjoj skoli, zbog nedostatka ucenika. Ovakvi trendovi se vise ili manje desavaju u svim opstinama istocne RS. Sta ovo znaci? To znaci da se referendum o odvajanju održava svaki dan, jer je porodica koja se, npr., odselila iz Visegrada ili Foce u Vojvodinu kazala sta je, ustvari, njen bazicni interes. Oni su imali svoj referendum, otisli su. Njihov bazicni interes su uslovi života i standard, a ne teritorija, jer da je teritorija bazicni interes, onda bi oni ostali. Ako sada posmatramo bazicni interes Srba u smislu opstanka i razvoja, onda je potpuno jasno da se on urusava u osnovi. Svaka porodica koja se odselila i ona koja želi da se odseli ustvari pokazuje da se ne slaže sa postavkom srpskih politickih ciljeva u BiH, za koje smo vec rekli da su koncentrisani oko ocuvanja sto vise nadležnosti entiteta. Jer, moglo bi se reci da je u zadnjih 20 mjeseci bilo vrlo uspjesno "cuvanje" svih entitetskih nadležnosti, posto nije prenesena nijedna, ali zasto onda Srbi nisu srecni zbog toga i zasto se sele kad se "ostvaruju" svi ciljevi srpske politike?
Salu nastranu, pod hitno treba izvrsiti kriticku analizu politickih ciljeva i njihovo prilagodavanje stvarnim potrebama naroda. Ako se na "evropskom autoputu" srpska politika nastavi na svakom koraku "sudarati" sa svih onih 80.000 stranica zakona i propisa koje treba usvojiti u BiH, to ce zasigurno potrositi srpski narod u BiH. Krajnje je vrijeme da se srusi mit o "svetim" nadležnostima i da se povede sracunata i racionalna politika.
Opcija 3: put reformi i integracije - BiH je i srpska država Ova opcija pretpostavlja vodenje nove srpske politike u BiH. Ona bi se trebala zalagati za interes srpskog naroda na cijeloj teritoriji BiH, sa pozicije da je i istorijski i prakticno BiH država i srpskog naroda, koji ravnopravno sa ostala dva naroda cini progresivno bosanskohercegovacko i evropsko drustvo. Nova politika bi zastupala tezu da aktuelna srpska generacija nema pravo da se odrice žive istorije srpskog naroda u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Drvaru, Livnu i drugim mjestima i gradovima u kojima se nalaze bezbrojni kulturno-istorijski spomenici. Aktuelna srpska generacija nema pravo da se odrice Bosne i Hercegovine i da je odbacuje, jer su Srbi neodvojiv segment u hiljadugodisnjoj istoriji ove države. Nova politika bi se zalagala za prosperitet i napredak srpskog naroda u BiH uz punu participaciju i zalaganje za BiH, kao države ravnopravnih naroda i gradana. Svako odricanje od BiH ce upirati oci obicnog covjeka ka Srbiji, sto ce dodatno pojacati odseljavanje, koje se u istocnom dijelu RS-a vec znacajno osjeca.
Sa prakticne tacke gledista, Beograd ima vise stanovnika nego sto uopste Srba ima u Bosni i Hercegovini, pa ce svako oslanjanje u tom pravcu marginalizovati interese ovdasnjeg stanovnistva. Naprosto, iz aspekta Beograda, Banjaluka ili Trebinje su nesto kao Zajecar, Bujanovac, Užice ili Novi Pazar, obicni gradici na periferiji zbivanja.
Zbog toga srpski narod u BiH sada ima kljucnu poziciju, da ciljeve prilagodi interesima obicnog covjeka, te da da kljucni doprinos reformama i brzom uclanjenju BiH u EU. Nova politika bi definisala i kvalitetne instrumente za zastitu kolektivnih prava na nivou države i zalagala se za takva ustavna rjesenja koja bi onemogucila mogucnosti preglasavanja u narednih minimalno 100 godina. Nova politika bi dovela do rasta standarda života i približavanja evropskom kvalitetu života, bez stalnog konflikta i sukobljavanja sa svijetom. U takvom ambijentu srpski narod bi mogao da se zajedno sa drugim narodima u BiH razvija i gradi izvjesniju buducnost.
Ostane li se na pozicijama puke zastite nadležnosti entiteta, bez razumijevanja kljucnih procesa u svijetu, desice se paradoks da takva politika na kraju dovede do sustinskog ugrožavanja interesa naroda, cije negativne bilanse svi dobro znamo.
Iako je nova srpska politika u BiH sada marginalna i u fazi formulisanja, ona je jedina mogucnost i neminovnost, ne samo za srpski narod vec za ukupan prosperitet Bosne i Hercegovine, pa se u buducnosti može ocekivati samo jace profilisanje i snaženje ovog fronta.
Zakljucak Bez obzira koju ce opciju (od tri obrazložene) srpski narod u BiH izabrati, neophodna je prethodna demokratska rasprava i kriticka analiza ciljeva u najsiroj mogucoj javnosti. Bilo bi posteno da svaki pojedinac bude svjestan kakve konsekvence ima svaka od triju odluka, a to je moguce postici samo u otvorenoj demokratskoj raspravi, a nikako u totalitarnom režimu. Mitoloski pristup politici obicno ima mizeran kraj, pa bi trezvena glava i racionalno-pragmaticna politika mogla ponuditi izlaz iz komplikovane situacije. Srbi u BiH imaju sansu da prigrle racionalnu politiku (mnogo vecu nego Srbi u Srbiji), iako sam svjestan koliko je iracionalnost usud koji prati Srbe jos od davne 1389. godine. Za pocetak rasprave se možda može koristiti primjer povelike zajednice Srba u Cikagu i Americi.