Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 21:04:11 GMT -5
Cetvrti krstaski pohod sumrak vizantije
Andjeli tastine
Neizmerna pohlepa razdvojila je dva carstva i dve vere da se do danas nikad ne sastave
Krstasi opsedaju i pale Carigrad. Detalj sa srednjovekovne gravure.
Vizantiji su dva puta mogla da vode ka vrhovnoj vlasti (to jest, carstvu): jedni su je dobijali rodjenjem u carskom purpuru, kao roditeljsko nasledje, drugima je dolazila sudbinski, kao „Bozja nagrada za njihove vrline”. Koliko god je u Vizantiji krunu mogao da dobije i neko ko nije carskog porekla, jos lakse je mogao da je izgubi ako je nije bio dostojan: cetrdeset i tri cara u istoriji Vizantije nasilno su izgubila presto (svrgnuti, ubijeni, abdicirali).
Kuca Andjela nije bila ni posebno stara niti se necim posebno odlikovala. Andjeli bi verovatno ostali nepoznati izvan lidijskog grada Filadelfije da se jedna od kceri cara Aleksija I Komnina, porfirogenita Teodora, nije zaljubila i udala za provincijskog plemica Konstantina Andjela. Ovaj brak obezbedio je porodici brz uspon i mnogobrojne visoke polozaje i pocasti u narednim generacijama. Ali, bio je to tuzan dan za Carstvo kad su Andjeli preuzeli vlast. Jer „od svih porodica koje su u nekom razdoblju nosile carsku krunu, Andjeli su bili najgori”. Svaki od trojice Andjela koji su se kratko dicili krunom - Isak II, Aleksije III, Aleksije IV - bio je na svoj nacin „odgovoran za najvecu katastrofu koja je ikad zadesila Konstantinopolj do njegovog konacnog pada”.
Pocetak kraja
Prvi vladar iz ove porodice Isak Andjel postao je car 1185. godine gotovo slucajno, spasavajuci goli zivot u gradskoj pobuni protiv cara Andronika I Komnina. Nakon dolaska na vlast ziveo je u velelepnom dvorcu koji je podigao na jednom od ostrva u Mramornom moru. Bio je okruzen naloznicama i lakrdijasima koje je primao u isto vreme kad i carske princeze. Stare bolesti vizantijske drzave, prikrivane u doba prethodne dinastije Komnina, izbile su na povrsinu.
Prodavanje polozaja, podmicivanje, ucenjivanje skupljaca poreza postali su svakodnevna pojava. Za cara Isaka II govorilo se da prodaje cinovnicke polozaje kao povrce na pijaci. Ipak, Isak II pokazivao je bar neke napore da popravi polozaj Vizantije u spoljnim poslovima, pa je vodio vise ratnih pohoda protiv Bugara i Srba. Iako je 1190. godine u zestokoj bici porazio vojsku velikog zupana Stefana Nemanje, na kraju je priznao vecinu ranijih osvajanja koja je postigao Nemanja. Kao poseban dokaz svojih miroljubivih namera, car je udao necaku Evdokiju (Jevdokiju) za Nemanjinog srednjeg sina Stefana (Prvovencanog).
Tokom jednog od narednih pohoda 1195. godine protiv Bugara, car je prilikom odlaska u lov bio zrtva zavere iza koje je stajao njegov stariji brat Aleksije (Evdokijin otac, tast Stefana Nemanjica, deda buduceg kralja Radoslava Nemanjica). Isak je uhvacen i oslepljen, a zatim bacen u tamnicu zajedno sa svojim mladim sinom Aleksijem.
Ali, u toku osam godina vladavine Aleksija III stanje u Carstvu se pogorsalo, raspad drzave bio je sve vidljiviji. „Aleksije III je tipican proizvod ovoga doba opadanja. Krajnje vlastoljublje spojilo se u njemu sa kukavickom slaboscu.” Ovaj bezobzirni covek upamcen je, izmedju ostalog, i po tome sto je oslepeo dva cara - suparnika - od kojih je jedan bio njegov rodjeni brat, a drugi njegov zet. Aleksije je dane provodio zabavljen jedino svojim zadovoljstvima na koje je nestedimice trosio iz drzavne blagajne.
Neprijatelji Carstva nisu mirovali. Aleksija III posebno je uznemiravao njegov carski protivnik sa zapada, nemacki car Henrik VI (sin Fridriha Barbarose) koji je kao muz normanske princeze zahtevao posede na Balkanu izmedju Draca i Soluna. Henrik je u maju 1197. godine ozenio svog brata Filipa Svapskog kcerkom svrgnutog cara Isaka II, Irinom, cime je stekao pravo da se bori za presto u Carigradu prikazujuci se kao pokrovitelj i osvetnik Isakove porodice protiv uzurpatora Aleksija III.
Uplaseni Aleksije pristao je da nemackom caru placa ogroman danak. Uveden je poseban „alemanski porez”, ali ogromna suma nije mogla da se sakupi. Zato je Aleksije III u ocajanju naredio da se pokupi i nakit sa carskih grobova u crkvi Svetih apostola kako bi odobrovoljio nadmocnog protivnika. Car je nasao nenadanu pomoc u rimskom papi Inokentiju III, koji se protivio napadu na Vizantiju, plaseci se prevelikog jacanja njegovog suparnika - nemackog cara. Ali, pre nego sto je doslo do napada, Aleksiju je pomogla sudbina: u septembru 1197. godine car Henrik VI iznenada je umro u toku pohoda na Siciliju, a zapadno carstvo za neko vreme se raspalo. Car Aleksije III mogao je da odahne. Ali, ne zadugo.
Ocevidna slabost Vizantijskog carstva oko 1200. godine navodila je na misao o njegovom osvajanju. Nije se samo jedan vodja krstaskog rata zanosio mislju o nemerljivom bogatstvu koje su skrivale carigradske zidine. Vec car Fridrih Barbarosa i srpski veliki zupan Stefan Nemanja, tokom Treceg krstaskog rata, godine 1189. u Nisu kuju planove za napad na Vizantiju. Bilo je potrebno nekoliko decenija lose vlasti u Carigradu, nekoliko nesposobnih vasilevsa, grupa odvaznih krstaskih vodja i jedan drski spletkaros visokog stila (mletacki duzd Dandolo) da se dogodi neminovno. Pripremao se odlucni udarac protiv Vizantije.
Konstantinopolj s jedne stare karte.
Krstaske galije pod Carigradom
U julu 1203. godine, ili 6711. godine vizantijske ere, strazari na kulama Konstantinovog grada ugledali su na stotine venecijanskih galija kako se lagano priblizavaju drugoj obali zaliva Zlatni rog ka trgovackom predgradju zvanom Galata. Galije su vozile vojsku krstaskih vitezova, vecinom Francuza i Flamanaca, koji su se, a da ni sami nisu jasno shvatali kako, umesto pod zidinama svetog grada Jerusalima, obreli ispred hriscanskog Carigrada. Prvi napad krstasa bio je usmeren na kulu u Galati. U kuli se, naime, zavrsavao ogromni lanac koji je od carigradskih zidina, preko citavog zaliva, sprecavao ulaz brodova u Zlatni rog, pa time i napad na grad sa mora.
Vizantijska odbrana kule trajala je samo jedan dan. Vec narednog jutra lanac je pao i celokupna venecijanska flota s krstaskom vojskom nasla se pod zidinama Carigrada. Poslednji cin tragedije Vizantijskog carstva mogao je da pocne.
Cetvrti krstaski rat pokrenuo je pet godina ranije papa Inokentije III cim je izabran (1198. godine). Trebalo je dosta vremena da se krstasi sa severa Evrope okupe i krenu iznajmljenim venecijanskim galijama u pohod ka Svetoj zemlji.
Ali, ni papa niti krstaske vodje nisu racunale na jedan lik koji ce citav pohod preokrenuti ka ostvarenju sasvim drugih namera. Venecijanski duzd Enriko Dandolo bio je vec veoma star i gotovo potpuno slep. Lukav vodja i vest politicar, iskoristice nemogucnost krstasa da plate prevoz do Svete zemlje i navesce ih da za racun Venecije osvoje ugarski Zadar, a zatim i Carigrad. Izgovor za dolazak krstasa pod carigradske zidine bila je njihova navodna namera da vrate na presto mladog carevica Aleksija i njegovog oca, slepog Isaka II koji je camio u zatvoru u koji ga je bacio brat Aleksije III. Naravno, za duzda Dandola pravi cilj je bilo osvajanje Vizantijskog carstva kako bi Venecija nesmetano trgovala po Mediteranu i Crnom moru.
Tako su se u julu 1203. godine sa jedne i druge strane carigradskih zidina nasla dva sukobljena vladara koji su, svaki u svoje vreme, bili u bliskoj vezi sa srpskim velikim zupanom Stefanom Prvovencanim: Aleksije III je, kako smo pomenuli, bio otac Stefanove prve zene Evdokije, a duzd Enriko Dandolo deda njegove poslednje zene Ane Dandolo. Te, 1203. godine razvedena Evdokija vec se vratila na ocev dvor i prisustvovala opsadi i tragediji Carigrada.
Vizantijski vojnici s kraja 14. veka
A tragedija je imala vise cinova.
Prvi cin poceo je 17. jula 1203. godine kad su krstaska i venecijanska vojska, predvodjene slepim duzdom, uspele da prodru preko zidina, zapale jedan deo grada i da umesto Aleksija III na presto dovedu slepog Isaka II i njegovog lakomislenog sina koji ce biti krunisan kao car Aleksije IV. Krstasi i Venecijanci nisu se zadovoljili smenom na prestolu, nego su ostali ispred grada ocekujuci bogatu nagradu od novog cara - i to toliko veliku da ni cela Vizantija nije mogla da ih podmiri.
Medjucin tragedije nastupio je 25. januara 1204. godine kad je upravnik dvora Aleksije Murzuflos uz podrsku stanovnistva, ogorcenog ponasanjem krstasa, preuzeo vlast pod imenom Aleksije V. Prethodni vladari, otac i sin, zadavljeni su, a novi car pokusace, navrat-nanos, da ojaca zidine radi odbrane od ocekivanog krstaskog napada. Bivsa zena velikog zupana Stefana Nemanjica, carska kci Evdokija, koja je jos u gradu, udace se za ovog preduzimljivog, ali ipak neuspesnog vladara.
Poslednji cin drame nastupa 9. aprila 1204, odnosno 6712. godine, pre skoro osam vekova, kad krstasko-venecijanska vojska po drugi put za godinu osvaja zidine i konacno zauzima Carigrad. Prvi put nakon osam vekova od osnivanja grad koji se odupro bezbrojnim opsadama i napadima - Gota, Slovena, Arabljana, Rusa, Normana - nije odoleo. Zauzimanje Konstantinopolja bilo je uvod za mozda najvecu pljacku koja je zapamcena u celoj proslosti Evrope. Tri dana traju pljacke, ubistva, napastvovanja, paljenje grada... Razaranje je bilo takvo da je zaprepastilo i samoga papu Inokentija III koji je na Venecijance bacio anatemu.
Savremenik zbivanja Nikita Honijat pise kako su osvajaci „razbijali svete slike i bacali svete relikvije Mucenika na mesta koja se stidim da pomenem, svuda razbacujuci telo i krv Spasioca. Ti glasnici Antihrista grabili su crkvene posude i otkidali nakit i ukrase kako bi ih koristili kao posude za pice... U Velikoj crkvi unistili su casni oltar, delo umetnosti kojem se divio celi svet, podelivsi izmedju sebe njegove delove... I doveli su konje i mule u Crkvu kako bi lakse odvlacili otkinute komade bogatstva... Prostitutka je posadjena na presto Patrijarha, urlajuci pogrde, skaradno pevajuci i plesuci... Po ulicama, po kucama i crkvama mogli su se samo cuti krici i zapomaganje.”
Cetvrti krstaski rat je „jedan od najmracnijih trenutaka hriscanstva”. „Nikad, jos od dana varvarskih najezdi vekovima unazad, Evropa nije videla takvu orgiju brutalnosti i vandalizma; nikad u celoj istoriji nije toliko lepote, toliko velicanstvenih umetnickih dela bilo unisteno u tako kratkom vremenu...” Smatra se da je s paljenjem Carigrada 1204. godine zauvek izgubljeno vise pisanih dela klasicne grcke i rimske kulture nego sto se desilo prilikom pljacke Rima u petom veku ili prilikom pozara koji je progutao Aleksandrijsku biblioteku u sedmom veku. Ono sto nam je danas preostalo samo je mali deo ogromne zbirke klasicne grcke filozofije i knjizevnosti koja je nepovratno nestala u carigradskim vatrama.
Ono sto nije unisteno razvuceno je po zapadnoj Evropi - od umetnickih dela, kao sto su konji na katedrali Svetog Marka i mnoge druge dragocenosti koje se i danas mogu videti u Veneciji i drugde - do bezbrojnih svetih relikvija, poput onih sto se nalaze u Svetoj kapeli (Ste Chapelle) u Parizu, sagradjenoj za tu priliku. Samo jedan sakupljac svetih mosti, Robert od Klarija, kuci je doneo cetrdeset relikvija medju kojima: parcice Svetog krsta, nekoliko trnova sa Hristove krune, deo Bogorodicine odece, posudu i sundjer koriscene tokom raspeca, ruku svetog Marka, prst svete Jelene, komad odece koju je nosio Hrist na raspecu... S druge strane, veliki broj antickih dela izradjenih u bronzi i bakru jednostavno je pretopljen za potrebe blagajne latinskih gospodara Konstantinopolja. Vizantijski hronicar Nikita Honijat po secanju je napravio spisak unistenih antickih dela medju kojima se nalazila Lisipova statua Herakla, velicanstvena statua Junone donesena iz hrama sa Samosa, neuporediva statua lepe Jelene i mnoge druge.
Aleksije III Andjel
Posledice pada Carigrada
Nakon osvajanja Carigrada krstasi ce s Venecijancima podeliti posede Vizantije i uspostaviti kratkotrajno Latinsko carstvo koje ce nestati vec nakon nekoliko decenija. Iako obnovljeno povratkom u Carigrad 1261. godine, Romejsko carstvo vise nikada nece biti ono isto. Carigrad ce do pada pod Turke biti samo senka svoje senke. A vasilevs i autokrator (car i samodrzac) Rimljana to ce ostati samo po imenu.
Carigrad, istina, vise nece igrati vodecu politicku ulogu, cak ni na Balkanu, ali vizantijska civilizacija jos jednom ce, poput umiruce zvezde, zablistati u vreme „renesanse Paleologa” u 14. veku, da bi se zatim ugasila poput tamnog patuljka - carstvo svedeno na povrsinu jednog grada. Poput bica u agoniji, Konstantinopolj ce pruziti poslednji, ocajnicki, herojski otpor turskom napadacu 1453. godine, a potom utonuti u vecnu tisinu iz koje ce izroniti turski Istanbul.
Isto tako teske posledice pad Carigrada imao je na odnose dve hriscanske crkve - pravoslavlja i katolicanstva. Iako je vec vise od jednog veka vladala zvanicna podela hriscanske crkve („sizma” od 1054. godine), tek je bezobzirno nasilje katolickih hriscana nad pravoslavnim Carigradom konacno produbilo jaz izmedju dve crkve koji ni do danas nije prevazidjen. Ovome je sigurno doprinelo i ponasanje pape Inokentija III koji je nakon osvajanja Carigrada potvrdio izbor novog, „latinskog”, odnosno katolickog patrijarha i time naknadno postao saucesnik u pohodu na Carigrad kome se prethodno protivio. Papin pritisak na istocne „sizmatike” nije, medjutim, davao nikakve rezultate. Papa Jovan Pavle II, osam stotina godina kasnije, prilikom posete Atini u maju 2001. godine zamolio je u ime katolicke crkve za oprostaj - za sve ono sto su osam vekova ranije u Konstantinopolju pocinili Latini.
Pored materijalne stete osvajanje Carigrada imalo je i druge posledice po medjunarodne i regionalne odnose toga doba. Umesto jednog carstva, na njegovom prostoru stvara se veci broj novih drzava, bilo latinskih, bilo grckih, „carstava”, „despotovina”, „kraljevina” i „knezevina”... Na Balkanu i u Maloj Aziji vise latinskih i grckih drzavica ratuje za nasledje Vizantije.
U novim „medjunarodnim uslovima” nemanjicka Srbija brzo se prilagodjava jacajuci svoj polozaj i sireci se. Krajnje prakticno postavlja se kada se radi o izboru saveznika. Ne samo zbog toga sto ce se veliki zupan Stefan Nemanjic ozeniti jednom Venecijankom ili sto ce sinu iz toga braka (buducem kralju Urosu I) za zenu isprositi frusku (to jest francusku) plemkinju zvanu Jelena. Stefan ce uspeti da obezbedi i krunu od pape, pa ce 1217. godine postati „prvovencani” kralj u svojoj zemlji. A brat mu Sava, monah u Svetoj gori, putovace u Nikeju, novo sediste romejskog cara, kao i patrijarha, da izmoli autokefalnost za Srpsku pravoslavnu crkvu. Najzad, ni proglasenje upokojenog Stefana Nemanje - monaha Simeona - za svetog nije, verovatno, moglo da se desi pre propasti Carigrada.
Moze se, tako, reci da je Srbija Nemanjica iskoristila Cetvrti krstaski rat i privremeni pad Vizantije da se od poluvazalne drzave potpuno osamostali i postane jedna od vaznih sila na ovom podrucju, ali je, istovremeno, ostala privrzena kulturnom i verskom nasledju vizantijske civilizacije.
Dusko Lopandic
link
Andjeli tastine
Neizmerna pohlepa razdvojila je dva carstva i dve vere da se do danas nikad ne sastave
Krstasi opsedaju i pale Carigrad. Detalj sa srednjovekovne gravure.
Vizantiji su dva puta mogla da vode ka vrhovnoj vlasti (to jest, carstvu): jedni su je dobijali rodjenjem u carskom purpuru, kao roditeljsko nasledje, drugima je dolazila sudbinski, kao „Bozja nagrada za njihove vrline”. Koliko god je u Vizantiji krunu mogao da dobije i neko ko nije carskog porekla, jos lakse je mogao da je izgubi ako je nije bio dostojan: cetrdeset i tri cara u istoriji Vizantije nasilno su izgubila presto (svrgnuti, ubijeni, abdicirali).
Kuca Andjela nije bila ni posebno stara niti se necim posebno odlikovala. Andjeli bi verovatno ostali nepoznati izvan lidijskog grada Filadelfije da se jedna od kceri cara Aleksija I Komnina, porfirogenita Teodora, nije zaljubila i udala za provincijskog plemica Konstantina Andjela. Ovaj brak obezbedio je porodici brz uspon i mnogobrojne visoke polozaje i pocasti u narednim generacijama. Ali, bio je to tuzan dan za Carstvo kad su Andjeli preuzeli vlast. Jer „od svih porodica koje su u nekom razdoblju nosile carsku krunu, Andjeli su bili najgori”. Svaki od trojice Andjela koji su se kratko dicili krunom - Isak II, Aleksije III, Aleksije IV - bio je na svoj nacin „odgovoran za najvecu katastrofu koja je ikad zadesila Konstantinopolj do njegovog konacnog pada”.
Pocetak kraja
Prvi vladar iz ove porodice Isak Andjel postao je car 1185. godine gotovo slucajno, spasavajuci goli zivot u gradskoj pobuni protiv cara Andronika I Komnina. Nakon dolaska na vlast ziveo je u velelepnom dvorcu koji je podigao na jednom od ostrva u Mramornom moru. Bio je okruzen naloznicama i lakrdijasima koje je primao u isto vreme kad i carske princeze. Stare bolesti vizantijske drzave, prikrivane u doba prethodne dinastije Komnina, izbile su na povrsinu.
Prodavanje polozaja, podmicivanje, ucenjivanje skupljaca poreza postali su svakodnevna pojava. Za cara Isaka II govorilo se da prodaje cinovnicke polozaje kao povrce na pijaci. Ipak, Isak II pokazivao je bar neke napore da popravi polozaj Vizantije u spoljnim poslovima, pa je vodio vise ratnih pohoda protiv Bugara i Srba. Iako je 1190. godine u zestokoj bici porazio vojsku velikog zupana Stefana Nemanje, na kraju je priznao vecinu ranijih osvajanja koja je postigao Nemanja. Kao poseban dokaz svojih miroljubivih namera, car je udao necaku Evdokiju (Jevdokiju) za Nemanjinog srednjeg sina Stefana (Prvovencanog).
Tokom jednog od narednih pohoda 1195. godine protiv Bugara, car je prilikom odlaska u lov bio zrtva zavere iza koje je stajao njegov stariji brat Aleksije (Evdokijin otac, tast Stefana Nemanjica, deda buduceg kralja Radoslava Nemanjica). Isak je uhvacen i oslepljen, a zatim bacen u tamnicu zajedno sa svojim mladim sinom Aleksijem.
Ali, u toku osam godina vladavine Aleksija III stanje u Carstvu se pogorsalo, raspad drzave bio je sve vidljiviji. „Aleksije III je tipican proizvod ovoga doba opadanja. Krajnje vlastoljublje spojilo se u njemu sa kukavickom slaboscu.” Ovaj bezobzirni covek upamcen je, izmedju ostalog, i po tome sto je oslepeo dva cara - suparnika - od kojih je jedan bio njegov rodjeni brat, a drugi njegov zet. Aleksije je dane provodio zabavljen jedino svojim zadovoljstvima na koje je nestedimice trosio iz drzavne blagajne.
Neprijatelji Carstva nisu mirovali. Aleksija III posebno je uznemiravao njegov carski protivnik sa zapada, nemacki car Henrik VI (sin Fridriha Barbarose) koji je kao muz normanske princeze zahtevao posede na Balkanu izmedju Draca i Soluna. Henrik je u maju 1197. godine ozenio svog brata Filipa Svapskog kcerkom svrgnutog cara Isaka II, Irinom, cime je stekao pravo da se bori za presto u Carigradu prikazujuci se kao pokrovitelj i osvetnik Isakove porodice protiv uzurpatora Aleksija III.
Uplaseni Aleksije pristao je da nemackom caru placa ogroman danak. Uveden je poseban „alemanski porez”, ali ogromna suma nije mogla da se sakupi. Zato je Aleksije III u ocajanju naredio da se pokupi i nakit sa carskih grobova u crkvi Svetih apostola kako bi odobrovoljio nadmocnog protivnika. Car je nasao nenadanu pomoc u rimskom papi Inokentiju III, koji se protivio napadu na Vizantiju, plaseci se prevelikog jacanja njegovog suparnika - nemackog cara. Ali, pre nego sto je doslo do napada, Aleksiju je pomogla sudbina: u septembru 1197. godine car Henrik VI iznenada je umro u toku pohoda na Siciliju, a zapadno carstvo za neko vreme se raspalo. Car Aleksije III mogao je da odahne. Ali, ne zadugo.
Ocevidna slabost Vizantijskog carstva oko 1200. godine navodila je na misao o njegovom osvajanju. Nije se samo jedan vodja krstaskog rata zanosio mislju o nemerljivom bogatstvu koje su skrivale carigradske zidine. Vec car Fridrih Barbarosa i srpski veliki zupan Stefan Nemanja, tokom Treceg krstaskog rata, godine 1189. u Nisu kuju planove za napad na Vizantiju. Bilo je potrebno nekoliko decenija lose vlasti u Carigradu, nekoliko nesposobnih vasilevsa, grupa odvaznih krstaskih vodja i jedan drski spletkaros visokog stila (mletacki duzd Dandolo) da se dogodi neminovno. Pripremao se odlucni udarac protiv Vizantije.
Konstantinopolj s jedne stare karte.
Krstaske galije pod Carigradom
U julu 1203. godine, ili 6711. godine vizantijske ere, strazari na kulama Konstantinovog grada ugledali su na stotine venecijanskih galija kako se lagano priblizavaju drugoj obali zaliva Zlatni rog ka trgovackom predgradju zvanom Galata. Galije su vozile vojsku krstaskih vitezova, vecinom Francuza i Flamanaca, koji su se, a da ni sami nisu jasno shvatali kako, umesto pod zidinama svetog grada Jerusalima, obreli ispred hriscanskog Carigrada. Prvi napad krstasa bio je usmeren na kulu u Galati. U kuli se, naime, zavrsavao ogromni lanac koji je od carigradskih zidina, preko citavog zaliva, sprecavao ulaz brodova u Zlatni rog, pa time i napad na grad sa mora.
Vizantijska odbrana kule trajala je samo jedan dan. Vec narednog jutra lanac je pao i celokupna venecijanska flota s krstaskom vojskom nasla se pod zidinama Carigrada. Poslednji cin tragedije Vizantijskog carstva mogao je da pocne.
Cetvrti krstaski rat pokrenuo je pet godina ranije papa Inokentije III cim je izabran (1198. godine). Trebalo je dosta vremena da se krstasi sa severa Evrope okupe i krenu iznajmljenim venecijanskim galijama u pohod ka Svetoj zemlji.
Ali, ni papa niti krstaske vodje nisu racunale na jedan lik koji ce citav pohod preokrenuti ka ostvarenju sasvim drugih namera. Venecijanski duzd Enriko Dandolo bio je vec veoma star i gotovo potpuno slep. Lukav vodja i vest politicar, iskoristice nemogucnost krstasa da plate prevoz do Svete zemlje i navesce ih da za racun Venecije osvoje ugarski Zadar, a zatim i Carigrad. Izgovor za dolazak krstasa pod carigradske zidine bila je njihova navodna namera da vrate na presto mladog carevica Aleksija i njegovog oca, slepog Isaka II koji je camio u zatvoru u koji ga je bacio brat Aleksije III. Naravno, za duzda Dandola pravi cilj je bilo osvajanje Vizantijskog carstva kako bi Venecija nesmetano trgovala po Mediteranu i Crnom moru.
Tako su se u julu 1203. godine sa jedne i druge strane carigradskih zidina nasla dva sukobljena vladara koji su, svaki u svoje vreme, bili u bliskoj vezi sa srpskim velikim zupanom Stefanom Prvovencanim: Aleksije III je, kako smo pomenuli, bio otac Stefanove prve zene Evdokije, a duzd Enriko Dandolo deda njegove poslednje zene Ane Dandolo. Te, 1203. godine razvedena Evdokija vec se vratila na ocev dvor i prisustvovala opsadi i tragediji Carigrada.
Vizantijski vojnici s kraja 14. veka
A tragedija je imala vise cinova.
Prvi cin poceo je 17. jula 1203. godine kad su krstaska i venecijanska vojska, predvodjene slepim duzdom, uspele da prodru preko zidina, zapale jedan deo grada i da umesto Aleksija III na presto dovedu slepog Isaka II i njegovog lakomislenog sina koji ce biti krunisan kao car Aleksije IV. Krstasi i Venecijanci nisu se zadovoljili smenom na prestolu, nego su ostali ispred grada ocekujuci bogatu nagradu od novog cara - i to toliko veliku da ni cela Vizantija nije mogla da ih podmiri.
Medjucin tragedije nastupio je 25. januara 1204. godine kad je upravnik dvora Aleksije Murzuflos uz podrsku stanovnistva, ogorcenog ponasanjem krstasa, preuzeo vlast pod imenom Aleksije V. Prethodni vladari, otac i sin, zadavljeni su, a novi car pokusace, navrat-nanos, da ojaca zidine radi odbrane od ocekivanog krstaskog napada. Bivsa zena velikog zupana Stefana Nemanjica, carska kci Evdokija, koja je jos u gradu, udace se za ovog preduzimljivog, ali ipak neuspesnog vladara.
Poslednji cin drame nastupa 9. aprila 1204, odnosno 6712. godine, pre skoro osam vekova, kad krstasko-venecijanska vojska po drugi put za godinu osvaja zidine i konacno zauzima Carigrad. Prvi put nakon osam vekova od osnivanja grad koji se odupro bezbrojnim opsadama i napadima - Gota, Slovena, Arabljana, Rusa, Normana - nije odoleo. Zauzimanje Konstantinopolja bilo je uvod za mozda najvecu pljacku koja je zapamcena u celoj proslosti Evrope. Tri dana traju pljacke, ubistva, napastvovanja, paljenje grada... Razaranje je bilo takvo da je zaprepastilo i samoga papu Inokentija III koji je na Venecijance bacio anatemu.
Savremenik zbivanja Nikita Honijat pise kako su osvajaci „razbijali svete slike i bacali svete relikvije Mucenika na mesta koja se stidim da pomenem, svuda razbacujuci telo i krv Spasioca. Ti glasnici Antihrista grabili su crkvene posude i otkidali nakit i ukrase kako bi ih koristili kao posude za pice... U Velikoj crkvi unistili su casni oltar, delo umetnosti kojem se divio celi svet, podelivsi izmedju sebe njegove delove... I doveli su konje i mule u Crkvu kako bi lakse odvlacili otkinute komade bogatstva... Prostitutka je posadjena na presto Patrijarha, urlajuci pogrde, skaradno pevajuci i plesuci... Po ulicama, po kucama i crkvama mogli su se samo cuti krici i zapomaganje.”
Cetvrti krstaski rat je „jedan od najmracnijih trenutaka hriscanstva”. „Nikad, jos od dana varvarskih najezdi vekovima unazad, Evropa nije videla takvu orgiju brutalnosti i vandalizma; nikad u celoj istoriji nije toliko lepote, toliko velicanstvenih umetnickih dela bilo unisteno u tako kratkom vremenu...” Smatra se da je s paljenjem Carigrada 1204. godine zauvek izgubljeno vise pisanih dela klasicne grcke i rimske kulture nego sto se desilo prilikom pljacke Rima u petom veku ili prilikom pozara koji je progutao Aleksandrijsku biblioteku u sedmom veku. Ono sto nam je danas preostalo samo je mali deo ogromne zbirke klasicne grcke filozofije i knjizevnosti koja je nepovratno nestala u carigradskim vatrama.
Ono sto nije unisteno razvuceno je po zapadnoj Evropi - od umetnickih dela, kao sto su konji na katedrali Svetog Marka i mnoge druge dragocenosti koje se i danas mogu videti u Veneciji i drugde - do bezbrojnih svetih relikvija, poput onih sto se nalaze u Svetoj kapeli (Ste Chapelle) u Parizu, sagradjenoj za tu priliku. Samo jedan sakupljac svetih mosti, Robert od Klarija, kuci je doneo cetrdeset relikvija medju kojima: parcice Svetog krsta, nekoliko trnova sa Hristove krune, deo Bogorodicine odece, posudu i sundjer koriscene tokom raspeca, ruku svetog Marka, prst svete Jelene, komad odece koju je nosio Hrist na raspecu... S druge strane, veliki broj antickih dela izradjenih u bronzi i bakru jednostavno je pretopljen za potrebe blagajne latinskih gospodara Konstantinopolja. Vizantijski hronicar Nikita Honijat po secanju je napravio spisak unistenih antickih dela medju kojima se nalazila Lisipova statua Herakla, velicanstvena statua Junone donesena iz hrama sa Samosa, neuporediva statua lepe Jelene i mnoge druge.
Aleksije III Andjel
Posledice pada Carigrada
Nakon osvajanja Carigrada krstasi ce s Venecijancima podeliti posede Vizantije i uspostaviti kratkotrajno Latinsko carstvo koje ce nestati vec nakon nekoliko decenija. Iako obnovljeno povratkom u Carigrad 1261. godine, Romejsko carstvo vise nikada nece biti ono isto. Carigrad ce do pada pod Turke biti samo senka svoje senke. A vasilevs i autokrator (car i samodrzac) Rimljana to ce ostati samo po imenu.
Carigrad, istina, vise nece igrati vodecu politicku ulogu, cak ni na Balkanu, ali vizantijska civilizacija jos jednom ce, poput umiruce zvezde, zablistati u vreme „renesanse Paleologa” u 14. veku, da bi se zatim ugasila poput tamnog patuljka - carstvo svedeno na povrsinu jednog grada. Poput bica u agoniji, Konstantinopolj ce pruziti poslednji, ocajnicki, herojski otpor turskom napadacu 1453. godine, a potom utonuti u vecnu tisinu iz koje ce izroniti turski Istanbul.
Isto tako teske posledice pad Carigrada imao je na odnose dve hriscanske crkve - pravoslavlja i katolicanstva. Iako je vec vise od jednog veka vladala zvanicna podela hriscanske crkve („sizma” od 1054. godine), tek je bezobzirno nasilje katolickih hriscana nad pravoslavnim Carigradom konacno produbilo jaz izmedju dve crkve koji ni do danas nije prevazidjen. Ovome je sigurno doprinelo i ponasanje pape Inokentija III koji je nakon osvajanja Carigrada potvrdio izbor novog, „latinskog”, odnosno katolickog patrijarha i time naknadno postao saucesnik u pohodu na Carigrad kome se prethodno protivio. Papin pritisak na istocne „sizmatike” nije, medjutim, davao nikakve rezultate. Papa Jovan Pavle II, osam stotina godina kasnije, prilikom posete Atini u maju 2001. godine zamolio je u ime katolicke crkve za oprostaj - za sve ono sto su osam vekova ranije u Konstantinopolju pocinili Latini.
Pored materijalne stete osvajanje Carigrada imalo je i druge posledice po medjunarodne i regionalne odnose toga doba. Umesto jednog carstva, na njegovom prostoru stvara se veci broj novih drzava, bilo latinskih, bilo grckih, „carstava”, „despotovina”, „kraljevina” i „knezevina”... Na Balkanu i u Maloj Aziji vise latinskih i grckih drzavica ratuje za nasledje Vizantije.
U novim „medjunarodnim uslovima” nemanjicka Srbija brzo se prilagodjava jacajuci svoj polozaj i sireci se. Krajnje prakticno postavlja se kada se radi o izboru saveznika. Ne samo zbog toga sto ce se veliki zupan Stefan Nemanjic ozeniti jednom Venecijankom ili sto ce sinu iz toga braka (buducem kralju Urosu I) za zenu isprositi frusku (to jest francusku) plemkinju zvanu Jelena. Stefan ce uspeti da obezbedi i krunu od pape, pa ce 1217. godine postati „prvovencani” kralj u svojoj zemlji. A brat mu Sava, monah u Svetoj gori, putovace u Nikeju, novo sediste romejskog cara, kao i patrijarha, da izmoli autokefalnost za Srpsku pravoslavnu crkvu. Najzad, ni proglasenje upokojenog Stefana Nemanje - monaha Simeona - za svetog nije, verovatno, moglo da se desi pre propasti Carigrada.
Moze se, tako, reci da je Srbija Nemanjica iskoristila Cetvrti krstaski rat i privremeni pad Vizantije da se od poluvazalne drzave potpuno osamostali i postane jedna od vaznih sila na ovom podrucju, ali je, istovremeno, ostala privrzena kulturnom i verskom nasledju vizantijske civilizacije.
Dusko Lopandic
link