Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 0:51:31 GMT -5
Cega su se plasili Vizantinci
Srdzba mirnog mora
Od antickih vremena do 19. stoleca na sirokom prostoru od Bretanje do Rusije mnogo je mudrih izreka koje savetuju da se covek ne otiskuje na more. Latini kazu: „Hvalite more, ali se drzite obale!”, a ruska poslovica, uz uobicajeni tamosnji folklorni dodatak, samo se unekoliko razlikuje: „Hvali more sedeci pored peci!”
Vizantijski car uvodi vojnike na brodove! Strah ili obicaj?
Sredozemlje je kroz proslost vise bilo prepreka nego veza izmedju ljudi koji su jos od najstarijih vremena nastanjivali njegove obale. Jednom recju, civilizacije prostranog mediteranskog basena svoje prve korake cinile su na rubovima i izvan mora.
Postoji jedno mesto na kom se strah ugodno smestio, verovatno i zauvek nastanio, gde ce ga proucavalac proslosti bez oklevanja i nepogresivo otkriti. Taj prostor jeste more. Samo za odvazne i retke pojedince ono je bilo izazov, a za vecinu ljudi svih epoha bilo je i ostalo - mesto straha. Taj iskonski ljudski strah od mora na poseban nacin uoblicio je rimski lirski pesnik Ovidije kog je zlehuda sudbina iz blestavog „vecnog” grada dovela u progonstvo, u daleku provincijsku zabit - crnomorski grad Tome. On je jednostavno zakljucio da se brodolomnik plasi i mirnih voda.
U duhovnim riznicama svih naroda, pa cak i onih koji su neznatno povezani s morem, nalazimo obilje uputstava. I medju srpskim poslovicama mozemo da procitamo sledece: „Ko ce komod, nek ne ide u brod” i „More neverno polje”.
Jedna vizantijska zagonetka na jasan i nedvosmislen nacin kazuje o tome kako su Vizantinci dozivljavali razjarenost mora. Ona glasi: „Oca imam, majku nemam; oca zakleh da ne budem na mestu povisem, jer ako budem - kuku, jao celom svetu.” (Resenje: more, a otac je Bog.) Osim zagonetki zanimljive su i neke vizantijske poslovice koje govore o moru. Jedna, koja ima veoma duge korene u istoriji grckog naroda, posebno je zanimljiva jer na pomalo cinican nacin kazuje o cudljivosti mora i ljudskom osecanju koje kao da je zastalo negde na pola puta izmedju zaziranja i straha. Ona glasi: „Tri su zla i tri su dobra na svetu: vatra, zena i more.” Na jednom mestu u svom spisu Nikita Honijat, istoricar druge polovine 12. i prvih decenija 13. veka, navodi tri zla: more, glad i smrt.
Leto je za rat i putovanja
Bez obzira na cinjenicu da je bilo okrenuto basenu Sredozemlja i imalo prevlast na nekoliko mora, i u Vizantijskom carstvu postojao je strah od razgoropadjene vodene mase. Inace, najcuveniji Vizantinac koji je patio od talasofobije bio je car Iraklije (610-641). U poslednjim godinama vladavine, slomljen nezadrzivom najezdom Arabljana i teskim razmiricama unutar porodice, bio je veoma potisten i nervno rastrojen. Starog vasilevsa obuzimao je uzasan strah od mora, pa je posle povratka iz Sirije dugo boravio u Hijerejskom dvorcu na maloazijskoj obali. Vest da se u Carigradu priprema zavera primorala ga je da predje moreuz Bosfora, ali na posebno pripremljenom plovilu koje su njegovi ljudi zastrli zelenilom i peskom kako bi njihov gospodar za vreme kratkotrajne plovidbe - rec je o rastojanju ne duzem od tri kilometra - imao utisak da se nalazi na kopnu.
Odavno je zapazeno da su opisi nevolja koje na moru dozivljavaju moreplovci, trgovci, hodocasnici, gusari, radoznalci, misionari ili, pak, nemirni pustolovi uglavnom uobicajeni i lako prepoznatljivi. Od Homera i Vergilija do naseg vremena nema epopeje bez bure, a ona se, naravno, pojavljuje i u srednjovekovnim tekstovima. „Ima li banalnije teme od teme gneva okeana? Mirno more naglo obuzima srdzba. Ono tutnji i besni. Njemu pristaju sve metafore, svi zivotinjski simboli pomame i jarosti.”
U delima vizantijskih pisaca veoma cesto srecemo upravo takvo raspomamljeno more. Kao ilustraciju navescemo jednu epizodu iz istorijskog dela Nikite Honijata. Rec je o oluji koja je zadesila vasilevsa Aleksija III Andjela (1195-1203) u zimu 1200/1201. godine. Posto je najpre boravio na istoku, a potom lecio kostobolju u toploj banjskoj vodi, isplovio je iz Astakinskog zaliva s namerom da ide u Carigrad. Odjednom je dunuo olujni vetar i podigao visoke talase. Brod, zaliven vodom sa svih strana, sasvim se nagnuo napred i zapretila je opasnost da nestane u vodenoj masi. Posadu, koja se svojski trudila da spase ugrozenu ladju, obuzeo je uzas buduci da su iscrpli sve napore i znanja iz pomorstva. Sa svih strana culi su se krici, prizivanje Boga, jauci ocaja i zapomaganja prestravljenih putnika. Kako Honijat saopstava, bila je rec o predstavnicima uglednih rodova, kako muskarcima, tako i zenama, kojima je zemlja bila posebno draga, pogotovo u trenucima kad je vladala neizvesnost da li ce tlo uopste i ugledati. Pretrpevsi strah i puno nevolja, putnici su se nekako dokopali najpre Princevskih ostrva - arhipelaga u Mramornom moru koji se sastoji iz devet malih ostrva - a potom i Halkedona, grada koji je lezao na maloazijskoj obali, nasuprot Carigradu.
Od pamtiveka ljudi koji zive uz obale Sredozemlja dobro znaju kad se moze mirno i sigurno otisnuti prema morskoj pucini, a kad plovidba preti da postane pustolovina s neizvesnim zavrsetkom. Oni imaju posebno racunanje vremena kog se pridrzavaju kao neumoljivog prirodnog zakona, a koje je jos stari Hesiod pretocio u stihove pune pouka, ali i opomene:
„Cim se na vrhu smokve javi toliko lisce
Koliki je trag od stope sto ga korakom svojim
Ostavi vrana, onda na more moze se poci.
U vreme proleca tad je za plovidbu zgodan trenutak.”
Zbog toga je i slavni djenovski kondotijer i prekaljeni morski vuk Andrea Dorija, kome je pomorstvo bilo kao maternji jezik i koji je Sredozemlje poznavao bolje nego sopstveno dvoriste, imao obicaj da naglasi kako u mediteranskom basenu postoje samo tri sigurne luke - Kartagina, juni i juli! Nije bez znacaja da se istakne da je to izreka iskusnog admirala iz 16. stoleca, dakle, iz razdoblja koje je sledilo epohu velikih geografskih otkrica i snaznog napretka pomorske vestine. Vazno je dodati da je ovde rec o spanskoj luci Kartagini, a ne o drevnom severnoafrickom gradu ciji su zitelji na tlu Pirinejskog poluostrva podigli novu koloniju sa istim imenom.
Vizantinci medju velikim talasima. Slika na ikoni iz 16. veka
Preporuka Bogu
Nije na odmet podsetiti da su u Veneciji jos 1569 - posle epohe velikih geografskih otkrica i snaznog uzleta pomorstva u drugoj polovini 15. i prvoj polovini 16. stoleca - bila zabranjena zimska putovanja u razdoblju od 15. novembra do 20. januara. Ni u istocnom Sredozemlju nije bilo drugacije. Naprotiv, zitelji Levanta imali su svoj kalendar prema kom su plovili samo od Svetog Georgija do Svetog Dimitrija, dakle od 23. aprila do 26. oktobra (po julijanskom kalendaru). Veoma dugo je ovaj „hajducki” kalendar bio u upotrebi sirom istocnog Sredozemlja.
Ipak, zimske plovidbe preduzimale su se vise po nuzdi i iz nevolje, ali sigurnost i udobnost putovanja nisu bili zajemceni. Tako je, na primer, princeza Ana Savojska, buduca supruga cara Andronika III Paleologa (1328-1341) i docnije majka vasilevsa Jovana V Paleologa (1341-1391), putovala po zimskom vremenu u Carigrad. Ona je najpre iz Samberija, savojske prestonice u Alpima, dosla u Savonu, grad na obali Ligurijskog zaliva, nedaleko od Djenove. Tu je boravila od 18. oktobra do kraja novembra 1325. godine, uz pratnju koju su cinili jedan kapelan, tri franjevacka kaludjera i nekoliko vitezova i dvorskih dama. Posle obavljenih priprema, brod je zaplovio put Carigrada krajem novembra 1325, a u vizantijsku prestonicu stigao je u februaru 1326. godine. Prema sacuvanim izvorima, radilo se o veoma teskom i mucnom putu koji nije ostao bez posledica po zdravstveno stanje tada dvadesetogodisnje Ane Savojske. Ona se osecala toliko lose da je predvidjeno vencanje Andronika III Paleologa i princeze iz Alpa odlozeno i obavljeno je tek u oktobru 1326. godine. Dakle, ne bi se moglo zakljuciti da se zimi uopste nije plovilo po Sredozemnom moru, ali su takva putovanja, pogotovo ona duza, ipak preduzimana veoma retko.
Crno more, kao najzabaceniji deo prostranog mediteranskog basena, smesteno severnije od ostalih mora u Sredozemlju, istovremeno je i najnegostoljubivije za plovidbu. Jos od vremena drevnih argonauta, koji su brodili duz njegovih juznih obala, poznata je njegova tesko predvidiva cud. Crnomorje odlikuju ceste i brze promene vremena, kao i hladni i snazni vetrovi koji duvaju iz juznoruskih stepa. O negostoljubivosti Crnog mora pisao je spanski izaslanik Ruj Gonzales Klaviho koji je opisao jednu buru koju je sam doziveo, i pokusao je da objasni zasto je Pont tako cudljiv. Prema njegovom misljenju, to je otuda sto je rec o okruglom i zatvorenom moru, a jedini izlaz iz njega je uzani tesnac Bosfora. Ono nema ravne nego strme obale, pa ne moze da se izlije, sto je narocito vazno kad se zna da se u njega ulivaju mnogobrojne reke koje obiluju vodom. Podsetimo se da se u Crno more ulivaju velike reke kao sto su Dunav, Dnjepar i Dnjestar, a u Azovsko more, povezano sa Crnim, i Don. Zbog toga Crno more kipi i njegova voda se krece ukrug - nastavlja svoje objasnjenje spanski pisac - sto se pojacava u slucajevima snaznih vetrova svojstvenih Pontu. Otuda je posebno tesko prilikom uplovljavanja iz Crnog mora u Bosfor kad veoma lako moze da dodje do ostecenja plovila.
Nevolje plovidbe po Crnom moru iskusio je i Ibn Batuta, najveci arapski putnik u srednjem veku. Na svom dugom putovanju on se pocetkom 1332. godine obreo u gradu Sinopi na juznim obalama Ponta. Njegov boravak se produzio na cetrdeset dana jer je cekao povoljnu priliku da isplovi put Krima. Unajmio je brod kod nekih Grka u Sinopi i morao je da saceka jos jedanaest dana da dune povoljan vetar. Naposletku su se otisnuli od obale, ali kada su se nasli na otvorenom moru, posle tri noci, dunuo je olujni vetar tako da se Ibn Batuta nasao u velikoj nevolji i cinilo se da njemu i posadi preti najgore. On je sedeo u brodskoj kabini s jednim pratiocem i naredio mu je da izadje na palubu kako bi osmotrio stanje na moru. Ovaj je tako ucinio i, vrativsi se u kabinu potpuno obeshrabren, rekao je Ibn Batuti: „Ja te preporucujem Bogu!” Oluja se toliko razjarila da je vetar promenio pravac i vratio ih nadomak Sinope. Jedan tamosnji trgovac cekao je u luci, ali je Ibn Batuta sprecio zapovednika broda da ga ukrca. Posle toga vetar je iznenada popustio i brod je mogao da nastavi plovidbu. Medjutim, kad su se nasli na otvorenom moru, ponovo je dunula bura, pa su bili prinudjeni da opet prodju kroz gotovo iste nevolje. Ipak, kad se oluja smirila, noseni povoljnim vetrom, uspeli su da dodju na obale Krima.
Posebna opasnost prilikom plovidbi bili su morski razbojnici, pa se s mnogo razloga kaze da tri velike nesrece mogu zadesiti pomorce i trgovce na moru: oluja, pozar i gusari. U istocnom Sredozemlju i u basenu Crnog mora tokom antickog i u rimskog doba gusarenje je imalo lokalni znacaj. U Vizantijskom carstvu je cvetalo kad drzava nije bila u stanju da na pravi nacin nadgleda morske puteve. Posle oseke svojstvene za 10. i 11. vek, sredinom 12. veka dobija na snazi - Nikita Honijat govori o talasokratiji, odnosno prevlasti gusara na moru - dok je uspon dozivelo u razdoblju od 13. do 15. veka. U to vreme gusari su najcesce poticali iz italijanskih pomorskih republika, pre svega Djenove, ali bilo je i Vizantinaca. U prvim decenijama 14. stoleca sve vise je bilo Turaka koji su se bavili gusarenjem. Smatra se da je razbojnistvo na moru dozivelo najveci uspon u smutnim vremenima krajem 14, tokom 15. i pocetkom 16. stoleca. Morski razbojnici nisu zadavali strah samo onima koji su plovili morem nego su se cesto iskrcavali na obale i pljackali.
Radivoj Radic
link
Srdzba mirnog mora
Od antickih vremena do 19. stoleca na sirokom prostoru od Bretanje do Rusije mnogo je mudrih izreka koje savetuju da se covek ne otiskuje na more. Latini kazu: „Hvalite more, ali se drzite obale!”, a ruska poslovica, uz uobicajeni tamosnji folklorni dodatak, samo se unekoliko razlikuje: „Hvali more sedeci pored peci!”
Vizantijski car uvodi vojnike na brodove! Strah ili obicaj?
Sredozemlje je kroz proslost vise bilo prepreka nego veza izmedju ljudi koji su jos od najstarijih vremena nastanjivali njegove obale. Jednom recju, civilizacije prostranog mediteranskog basena svoje prve korake cinile su na rubovima i izvan mora.
Postoji jedno mesto na kom se strah ugodno smestio, verovatno i zauvek nastanio, gde ce ga proucavalac proslosti bez oklevanja i nepogresivo otkriti. Taj prostor jeste more. Samo za odvazne i retke pojedince ono je bilo izazov, a za vecinu ljudi svih epoha bilo je i ostalo - mesto straha. Taj iskonski ljudski strah od mora na poseban nacin uoblicio je rimski lirski pesnik Ovidije kog je zlehuda sudbina iz blestavog „vecnog” grada dovela u progonstvo, u daleku provincijsku zabit - crnomorski grad Tome. On je jednostavno zakljucio da se brodolomnik plasi i mirnih voda.
U duhovnim riznicama svih naroda, pa cak i onih koji su neznatno povezani s morem, nalazimo obilje uputstava. I medju srpskim poslovicama mozemo da procitamo sledece: „Ko ce komod, nek ne ide u brod” i „More neverno polje”.
Jedna vizantijska zagonetka na jasan i nedvosmislen nacin kazuje o tome kako su Vizantinci dozivljavali razjarenost mora. Ona glasi: „Oca imam, majku nemam; oca zakleh da ne budem na mestu povisem, jer ako budem - kuku, jao celom svetu.” (Resenje: more, a otac je Bog.) Osim zagonetki zanimljive su i neke vizantijske poslovice koje govore o moru. Jedna, koja ima veoma duge korene u istoriji grckog naroda, posebno je zanimljiva jer na pomalo cinican nacin kazuje o cudljivosti mora i ljudskom osecanju koje kao da je zastalo negde na pola puta izmedju zaziranja i straha. Ona glasi: „Tri su zla i tri su dobra na svetu: vatra, zena i more.” Na jednom mestu u svom spisu Nikita Honijat, istoricar druge polovine 12. i prvih decenija 13. veka, navodi tri zla: more, glad i smrt.
Leto je za rat i putovanja
Bez obzira na cinjenicu da je bilo okrenuto basenu Sredozemlja i imalo prevlast na nekoliko mora, i u Vizantijskom carstvu postojao je strah od razgoropadjene vodene mase. Inace, najcuveniji Vizantinac koji je patio od talasofobije bio je car Iraklije (610-641). U poslednjim godinama vladavine, slomljen nezadrzivom najezdom Arabljana i teskim razmiricama unutar porodice, bio je veoma potisten i nervno rastrojen. Starog vasilevsa obuzimao je uzasan strah od mora, pa je posle povratka iz Sirije dugo boravio u Hijerejskom dvorcu na maloazijskoj obali. Vest da se u Carigradu priprema zavera primorala ga je da predje moreuz Bosfora, ali na posebno pripremljenom plovilu koje su njegovi ljudi zastrli zelenilom i peskom kako bi njihov gospodar za vreme kratkotrajne plovidbe - rec je o rastojanju ne duzem od tri kilometra - imao utisak da se nalazi na kopnu.
Odavno je zapazeno da su opisi nevolja koje na moru dozivljavaju moreplovci, trgovci, hodocasnici, gusari, radoznalci, misionari ili, pak, nemirni pustolovi uglavnom uobicajeni i lako prepoznatljivi. Od Homera i Vergilija do naseg vremena nema epopeje bez bure, a ona se, naravno, pojavljuje i u srednjovekovnim tekstovima. „Ima li banalnije teme od teme gneva okeana? Mirno more naglo obuzima srdzba. Ono tutnji i besni. Njemu pristaju sve metafore, svi zivotinjski simboli pomame i jarosti.”
U delima vizantijskih pisaca veoma cesto srecemo upravo takvo raspomamljeno more. Kao ilustraciju navescemo jednu epizodu iz istorijskog dela Nikite Honijata. Rec je o oluji koja je zadesila vasilevsa Aleksija III Andjela (1195-1203) u zimu 1200/1201. godine. Posto je najpre boravio na istoku, a potom lecio kostobolju u toploj banjskoj vodi, isplovio je iz Astakinskog zaliva s namerom da ide u Carigrad. Odjednom je dunuo olujni vetar i podigao visoke talase. Brod, zaliven vodom sa svih strana, sasvim se nagnuo napred i zapretila je opasnost da nestane u vodenoj masi. Posadu, koja se svojski trudila da spase ugrozenu ladju, obuzeo je uzas buduci da su iscrpli sve napore i znanja iz pomorstva. Sa svih strana culi su se krici, prizivanje Boga, jauci ocaja i zapomaganja prestravljenih putnika. Kako Honijat saopstava, bila je rec o predstavnicima uglednih rodova, kako muskarcima, tako i zenama, kojima je zemlja bila posebno draga, pogotovo u trenucima kad je vladala neizvesnost da li ce tlo uopste i ugledati. Pretrpevsi strah i puno nevolja, putnici su se nekako dokopali najpre Princevskih ostrva - arhipelaga u Mramornom moru koji se sastoji iz devet malih ostrva - a potom i Halkedona, grada koji je lezao na maloazijskoj obali, nasuprot Carigradu.
Od pamtiveka ljudi koji zive uz obale Sredozemlja dobro znaju kad se moze mirno i sigurno otisnuti prema morskoj pucini, a kad plovidba preti da postane pustolovina s neizvesnim zavrsetkom. Oni imaju posebno racunanje vremena kog se pridrzavaju kao neumoljivog prirodnog zakona, a koje je jos stari Hesiod pretocio u stihove pune pouka, ali i opomene:
„Cim se na vrhu smokve javi toliko lisce
Koliki je trag od stope sto ga korakom svojim
Ostavi vrana, onda na more moze se poci.
U vreme proleca tad je za plovidbu zgodan trenutak.”
Zbog toga je i slavni djenovski kondotijer i prekaljeni morski vuk Andrea Dorija, kome je pomorstvo bilo kao maternji jezik i koji je Sredozemlje poznavao bolje nego sopstveno dvoriste, imao obicaj da naglasi kako u mediteranskom basenu postoje samo tri sigurne luke - Kartagina, juni i juli! Nije bez znacaja da se istakne da je to izreka iskusnog admirala iz 16. stoleca, dakle, iz razdoblja koje je sledilo epohu velikih geografskih otkrica i snaznog napretka pomorske vestine. Vazno je dodati da je ovde rec o spanskoj luci Kartagini, a ne o drevnom severnoafrickom gradu ciji su zitelji na tlu Pirinejskog poluostrva podigli novu koloniju sa istim imenom.
Vizantinci medju velikim talasima. Slika na ikoni iz 16. veka
Preporuka Bogu
Nije na odmet podsetiti da su u Veneciji jos 1569 - posle epohe velikih geografskih otkrica i snaznog uzleta pomorstva u drugoj polovini 15. i prvoj polovini 16. stoleca - bila zabranjena zimska putovanja u razdoblju od 15. novembra do 20. januara. Ni u istocnom Sredozemlju nije bilo drugacije. Naprotiv, zitelji Levanta imali su svoj kalendar prema kom su plovili samo od Svetog Georgija do Svetog Dimitrija, dakle od 23. aprila do 26. oktobra (po julijanskom kalendaru). Veoma dugo je ovaj „hajducki” kalendar bio u upotrebi sirom istocnog Sredozemlja.
Ipak, zimske plovidbe preduzimale su se vise po nuzdi i iz nevolje, ali sigurnost i udobnost putovanja nisu bili zajemceni. Tako je, na primer, princeza Ana Savojska, buduca supruga cara Andronika III Paleologa (1328-1341) i docnije majka vasilevsa Jovana V Paleologa (1341-1391), putovala po zimskom vremenu u Carigrad. Ona je najpre iz Samberija, savojske prestonice u Alpima, dosla u Savonu, grad na obali Ligurijskog zaliva, nedaleko od Djenove. Tu je boravila od 18. oktobra do kraja novembra 1325. godine, uz pratnju koju su cinili jedan kapelan, tri franjevacka kaludjera i nekoliko vitezova i dvorskih dama. Posle obavljenih priprema, brod je zaplovio put Carigrada krajem novembra 1325, a u vizantijsku prestonicu stigao je u februaru 1326. godine. Prema sacuvanim izvorima, radilo se o veoma teskom i mucnom putu koji nije ostao bez posledica po zdravstveno stanje tada dvadesetogodisnje Ane Savojske. Ona se osecala toliko lose da je predvidjeno vencanje Andronika III Paleologa i princeze iz Alpa odlozeno i obavljeno je tek u oktobru 1326. godine. Dakle, ne bi se moglo zakljuciti da se zimi uopste nije plovilo po Sredozemnom moru, ali su takva putovanja, pogotovo ona duza, ipak preduzimana veoma retko.
Crno more, kao najzabaceniji deo prostranog mediteranskog basena, smesteno severnije od ostalih mora u Sredozemlju, istovremeno je i najnegostoljubivije za plovidbu. Jos od vremena drevnih argonauta, koji su brodili duz njegovih juznih obala, poznata je njegova tesko predvidiva cud. Crnomorje odlikuju ceste i brze promene vremena, kao i hladni i snazni vetrovi koji duvaju iz juznoruskih stepa. O negostoljubivosti Crnog mora pisao je spanski izaslanik Ruj Gonzales Klaviho koji je opisao jednu buru koju je sam doziveo, i pokusao je da objasni zasto je Pont tako cudljiv. Prema njegovom misljenju, to je otuda sto je rec o okruglom i zatvorenom moru, a jedini izlaz iz njega je uzani tesnac Bosfora. Ono nema ravne nego strme obale, pa ne moze da se izlije, sto je narocito vazno kad se zna da se u njega ulivaju mnogobrojne reke koje obiluju vodom. Podsetimo se da se u Crno more ulivaju velike reke kao sto su Dunav, Dnjepar i Dnjestar, a u Azovsko more, povezano sa Crnim, i Don. Zbog toga Crno more kipi i njegova voda se krece ukrug - nastavlja svoje objasnjenje spanski pisac - sto se pojacava u slucajevima snaznih vetrova svojstvenih Pontu. Otuda je posebno tesko prilikom uplovljavanja iz Crnog mora u Bosfor kad veoma lako moze da dodje do ostecenja plovila.
Nevolje plovidbe po Crnom moru iskusio je i Ibn Batuta, najveci arapski putnik u srednjem veku. Na svom dugom putovanju on se pocetkom 1332. godine obreo u gradu Sinopi na juznim obalama Ponta. Njegov boravak se produzio na cetrdeset dana jer je cekao povoljnu priliku da isplovi put Krima. Unajmio je brod kod nekih Grka u Sinopi i morao je da saceka jos jedanaest dana da dune povoljan vetar. Naposletku su se otisnuli od obale, ali kada su se nasli na otvorenom moru, posle tri noci, dunuo je olujni vetar tako da se Ibn Batuta nasao u velikoj nevolji i cinilo se da njemu i posadi preti najgore. On je sedeo u brodskoj kabini s jednim pratiocem i naredio mu je da izadje na palubu kako bi osmotrio stanje na moru. Ovaj je tako ucinio i, vrativsi se u kabinu potpuno obeshrabren, rekao je Ibn Batuti: „Ja te preporucujem Bogu!” Oluja se toliko razjarila da je vetar promenio pravac i vratio ih nadomak Sinope. Jedan tamosnji trgovac cekao je u luci, ali je Ibn Batuta sprecio zapovednika broda da ga ukrca. Posle toga vetar je iznenada popustio i brod je mogao da nastavi plovidbu. Medjutim, kad su se nasli na otvorenom moru, ponovo je dunula bura, pa su bili prinudjeni da opet prodju kroz gotovo iste nevolje. Ipak, kad se oluja smirila, noseni povoljnim vetrom, uspeli su da dodju na obale Krima.
Posebna opasnost prilikom plovidbi bili su morski razbojnici, pa se s mnogo razloga kaze da tri velike nesrece mogu zadesiti pomorce i trgovce na moru: oluja, pozar i gusari. U istocnom Sredozemlju i u basenu Crnog mora tokom antickog i u rimskog doba gusarenje je imalo lokalni znacaj. U Vizantijskom carstvu je cvetalo kad drzava nije bila u stanju da na pravi nacin nadgleda morske puteve. Posle oseke svojstvene za 10. i 11. vek, sredinom 12. veka dobija na snazi - Nikita Honijat govori o talasokratiji, odnosno prevlasti gusara na moru - dok je uspon dozivelo u razdoblju od 13. do 15. veka. U to vreme gusari su najcesce poticali iz italijanskih pomorskih republika, pre svega Djenove, ali bilo je i Vizantinaca. U prvim decenijama 14. stoleca sve vise je bilo Turaka koji su se bavili gusarenjem. Smatra se da je razbojnistvo na moru dozivelo najveci uspon u smutnim vremenima krajem 14, tokom 15. i pocetkom 16. stoleca. Morski razbojnici nisu zadavali strah samo onima koji su plovili morem nego su se cesto iskrcavali na obale i pljackali.
Radivoj Radic
link