Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 16:22:42 GMT -5
Ko je izmislio plavuse?
Pali andjeli
Zene plave kose oduvek su bile zagonetka za svet koji ih je okruzivao. Boginje? Bludnice? Ili i jedno i drugo? U anticko doba prikazivane su na oba nacina. Kult boginje ljubavi Afrodite ili Venere bio je zastupljen i u grckoj i u rimskoj civilizaciji. Obe kulture boginju ljubavi predstavljale su u liku mlade, culne zene, nage ili delimicno odevene i uvek duge plave kose
Srednjovekovna bajka o nagoj plavusi na konju – ledi Godiva na slici Edmonda Blera Lejtona.
Grci i Rimljani predstavnici su mediteranskog tipa koji se odlikuje tamnom kosom i ocima i maslinastim tenom, ali u anticko doba njihov ideal lepote bio je sasvim drugaciji. Za njih je to bila svetla kosa koja je ukazivala na ono sto je bilo najdragocenije u njihovoj kulturi, a to su mladost i lepota. Poznato je da se mnoga deca radjaju sa svetlom, gotovo plavom kosom koja ne tamni sve dok ne udju u pubertet. Otud je plava kosa simbol mladosti. S obzirom na to da su skulpture Afrodite uvek bile prikazane sa zlatnom kosom, cuvena pesnikinja Sapfo zakljucila je da je ova boja koriscena zbog otpornosti i trajnosti ovog plemenitog metala. Otud se zlatna boja vezuje za postojanost, dugovecnost i besmrtnost, pa su je zato vrlo cesto koristili razni vladari za svoje krune i perike.
Veza izmedju zlatne boje i besmrtnosti ponovo se pominje kod Ovidija u sagi o sirenama koje su imale ulogu koju danas ima sveti Mihajlo. One su bile posrednici izmedju ovog i onog sveta, a njihova tela bila su prekrivena zlatnim perjem. Uopsteno govoreci, u staroj Grckoj i Rimu, osim retkih prirodnih plavusa, zene su najcesce bojile kosu i to mesavinom polena i mlevenih latica safrana i dugo sedele na suncu kako bi postigle odgovarajucu nijansu plave boje. Zbog brojnih kucnih obaveza, udata zena nije imala vremena da boji kosu.
S druge strane, postojala je odredjena grupa zena koje su se bavile onim sto prosecna grcka zena nije mogla. One su se zvale hetere i bile su kurtizane. Obrazovane, bogate i mocne, imale su mogucnost da razvijaju svoja znanja o politici, poeziji, umetnosti, filozofiji, to jest, o svemu onome sto je zanimalo grckog muskarca, a sto je bilo nedostupno prosecnoj grckoj zeni.
U Rimu, zene su vodile pravu bitku da bi ocuvale naklonost svojih muskaraca koji su ludovali za germanskim robinjama plave kose. Rimljanke su za izbeljivanje kose koristile mesavinu esencija raznih biljaka, pepela i ustajalog vina, zbog cega se neretko dogadjalo da ostanu bez kose. Tako su pocele da se nose i prve perike, naravno od plavih vlasi. Cak su i vladari, kakvi su bili Neron i Komod, imali plave perike, ali iz drugacijih razloga. Oni su hteli da budu bogovi, a bogovi su imali zlatnu kosu. Zato su koristili zlatni prah kojim su posipali svoje perike.
I Dizni se umesao u pricu o plavusama – Zvoncica.
Hriscanska crkva i plavuse
Za hriscansku crkvu plava i naga Venera bila je demon, najsramniji iz grupe olimpskih demona, primer nepostenja antickog vremena. Ovaj demon poistovecen je s dvema hriscanskim gresnicama olicenim u liku Eve i Marije Magdalene. One su zamenile paganske boginje i preuzele sav njihov teret greha. Eva je vezivana za prvi greh.
Tokom srednjeg veka crkva je imala veliku moc. Ona je odredjivala pravila ponasanja jer ona je bila ta koja je u isto vreme kaznjavala gresnike i nudila pokajanje onima koji bi krenuli putem pravednika. Da bi ta pravila bolje priblizila obicnom coveku, crkva je imala svoje glasnogovornike - propovednike. Jedan od njih bio je i sveti Bernardin, koji je ucio da je plava kosa odlika gresnog coveka.
Istovremeno s tim stavom crkve, razvijao se i drugi kroz lik i delo druge svetiteljke kakva je bila sveta Brizita. Ova svetica rodjena u Svedskoj, provela je veci deo zivota putujuci po Italiji i cineci dobra dela. Bila je poznata i po svojim vidjenjima u kojima se pojavljivala Bogorodica kao lepa mlada zena duge plave, sjajne kose koja joj je padala na ramena.
Preteca Barbike iz sezdesetih godina
Njene price ostavile su traga i u delima umetnika, kao sto je bio Boticeli koji je na cuvenoj slici „Radjanje Venere” boginju prikazao s leprsavom svetlom kosom. Veliki italijanski umetnik Ticijan bio je poznat kao slikar Bogorodice koja je na njegovim slikama cesto imala svetlu kosu. Od tada, umetnici su svoje heroine prikazivali kao plave, cak i kad su imale drugaciju boju kose. Na primer, Tijepolo je prikazao Kleopatru sa crveno-plavim kovrdzama. Tada pocinje era gde biti plav ujedno oznacava osobu dobrog srca i casnih namera.
Postepeno, crkva je pocela da prikazuje Bogorodicu kao zenu zlatne kose i to najcesce na staklu, to jest na prozorima katedrala koje su radili poznati umetnici. Andjeli koji su okruzivali Bogorodicu takodje su imali plavu kosu. To je zato sto se smatralo da su deca bezgresna i bespolna, kao i Bogorodica. Cesto je zlatna boja na staklu ili freskama zaista i pozlacivana. Ona je slikana na takav nacin da bi stvorila privid prirodnog svetla.
Cuveni pisac Umberto Eko rekao je da je svetlo postalo nacelo opste lepote, ne samo zato sto je bilo dostupno svim culima, vec i zbog toga sto kroz svetlost sve boje na zemlji kao i na nebu postaju stvarne. Mit o plavusama prohujao je od srednjeg veka preko renesanse i zatekao moderno doba sasvim nespremno. Pitanje je ostalo i dalje nereseno - svetice ili bludnice?
Svet Diznija i Barbika
Pocetkom proslog veka bilo je cak vrlo opasno biti plavokos. Tada se javljaju prve boje za vestacko izbeljivanje kose. Od 1907. pa do 1930. godine bio je popularan izum hemicara Ezena Silera koji se sastojao od peroksida, amonijaka i esencije brsljana koji su bili sastavni deo njegovog cuvenog sapuna. Ali, ova smesa izazivala je opadanje kose ili, u nesto boljem slucaju, opekotine na kozi glave.
S razvojem filma, na svakih deset godina menjao se i stav prema plavusama, od vamp zene do obicne domacice. Drugi svetski rat doneo je ideal plavuse - od izbeljenih zavodnica kakve su bile Dzin Harlou i Me Vest do dobrodusnih miljenica publike, kao sto su Sirli Templ i Beti Grejbl.
Boticelijeva Venera je plavusa
Ipak, najzasluzniji za stvaranje mita o plavusama bio je Volt Dizni i njegovi crtaci. Price u njegovim crtacima bile su preuzete iz srednjovekovnih bajki. Iz bajki je birao strogo odredjene likove - zena je bila olicenje domacice, a muskarac snage i moci. Dobri likovi uvek su i lepi, odnosno, obrnuto, zli likovi uvek su ruzni. Sve Diznijeve junakinje su na pragu devojastva, aseksualne, neodredjenih crta licnosti, okruglih lica, krupnih ociju, dobrocudne, krotke. Sve imaju dugu svetlu kosu s masnom, a nevolje uvek resavaju ili putem magije ili uz pomoc nekog muskarca. Alisa jedina nije romanticna junakinja. Ona je zivotan lik, ali i ona se uklapa u tip nesamostalne devojke - starmala devojcica koja samo ponavlja mudrost starijih. Dizniju se ovaj lik nije svidjao. Smatrao je da je suvise produhovljen i da niko ne moze da se poistoveti s njim.
Ova „sigurna formula” mozda je doprinela stvaranju mita o „glupim plavusama”. Ona ne treba da brine o sebi, o njoj se brinu drugi, a njeno jedino zaduzenje bilo je da ostane tako slatka i nevina, jer na kraju ce sigurno dojahati njen princ na belom konju s kojim ce „ziveti srecno i zauvek”. Stereotip plavuse tvorevina je dvadesetog veka, olicen u liku i delu americke glumice Merilin Monro. Diznijevi likovi takodje prate ovu ideju. Merilin Monro je plava, bezazlena, naivna, a opet je seks simbol zbog svoje culnosti. U pocetku Dizni prati ovu liniju, ali u filmovima iz kasnih pedesetih kakvi su „Petar Pan” i „Uspavana lepotica”, i njegove junakinje postaju kokete i gube svoju bezazlenost.
S druge strane, lik Zvoncice vrlo je zanimljiv. Ona je neskriveno privlacna - plava i u minimalnoj odeci zelene boje koja podseca na prirodu i njenu neobuzdanost. Ona oznacava drugi stereotip - prkosnu, zlobnu i ljubomornu zenu. Ipak, svedena je na minijaturu, pa je samim tim i neprimetna. Radjena je po ugledu na glumicu Margaret Keri, iako se dugo smatralo da se radi o Merilin Monro.
Jedan kriticar cak ju je nazvao „vulgarnom malom stvari”. Njen najveci greh je sto ima izrazen karakter, posto se zna da dobre zene nisu zavodnice, a one koje to jesu moraju na neki nacin biti odbacene. Tome je doskoceno tako sto ona nema moc govora, vec se oglasava zujanjem ili zvoncicima. Anticki pesnik Simonid napisao je seriju opisa tipskih zena. Svaka potice od neke zivotinje, jer zene nisu ljudi vec kobile, majmunice, kuje... jedina koja je „dobra” i koja se preporucuje za brak nastala je od pcele - nevidljiva, vredna i primetna samo po tihom zujanju. Njena zenstvenost ogranicena je na minijaturu, zapravo na zenu sliku, koja ne ugrozava muskarca. Ovde je potpuno preokrenut kult mladosti i nevinosti koji je nekad davno bio prikazan u liku devojcica i decaka plave kose.
U stvaranju savremenog stereotipa plavuse veliki ucinak imali su mediji. U vremenu nakon Drugog svetskog rata proizvodjaci kozmetike zastupali su bojenja kose u plavo. Da bi poboljsala prodaju svojih preparata, kozmeticka kuca „Klariol” pokrenula je reklamnu kampanju koja se sastojala od vrlo provokativnih slogana koji su podrzavali ideju o plavusama kao o devojkama lakog morala.
Tada su se pojavili neki i danas poznati slogani: „Da li je istina da se plavuse najbolje zabavljaju?” ili „Da li ili ne? Samo njen frizer zna istinu.” Najveci podsticaj zenama da pocnu da boje kosu u plavo dolazio je iz Holivuda. Gotovo sve zene pedesetih godina htele su da budu kao Merilin Monro. Iz svega ovoga sledi da se zamisao „glupe plavuse” pojavila pedesetih godina u Americi s Merilin Monro, sto je bilo delo muskaraca za muskarce. Ali, zanimljivo je da Merilin nije bila bas tako naivna jer je bila jedina glumica tih godina koja je imala posebnu stavku u ugovoru kojom joj je bio zagarantovan procenat.
Ipak, bilo je i primera gde su plavuse dobijale netipicne uloge, kakav je lik junakinje iz stripa „Plavi fantom” iz 1948. godine. Ona je bila jaka, samostalna i borila se protiv kriminala. Medjutim, nakon nekoliko godina ovaj snazan lik je nestao jer se nije uklapao u postojeci stav o plavusama. Neke od tih cuvenih plavusa i same su bezale pod okrilje vec poznatog. Jedna od izrazito plavih glumica tog doba bila je Dzejn Mensfild koja je imala nekoliko dobro cuvanih tajni, medju kojima su i zavrsen fakultet i natprosecan IQ.
Uloga plavuse u reklamama, televiziji i filmu i danas je vrlo prisutna.
Od aseksualnih junakinja kakve su bile Debi Rejnolds i Doris Dej pedesetih i sezdesetih godina minulog veka, preko Fare Fosit kao predstavnice kalifornijskih plavusa u sedamdesetim i osamdesetim godinama, slika o plavusama sve vise se pogorsavala. Kalifornijska plavusa bila je preteca popularne Barbike. Plava, savrsenih mera i, naravno, prelepa. Veliki proizvodjac ovih lutaka, „Matel”, 1992. godine ponudio je trzistu Teen Talk Barbie, lutku koja je mogla da izgovori nekoliko fraza, kakve su bile: „Da li cu ikad imati dovoljno odece?”, „Volim da kupujem!” ili „Matematika je bas teska!”
Bilo kako bilo, svako vreme stvara sopstvene stereotipe. Dvadeset i prvi vek tek je poceo, ali vec je vidljivo da dosadasnji stvaraoci javnog misljenja, kao sto je dugo bila reklama, gube na snazi. Oni vise nemaju ulogu zavodnika masa, jer potrosaci vise nisu masa vec pojedinci, tako da i stereotipi koje reklame lansiraju mogu biti vrlo lako razotkriveni. Medjutim, i dalje ostaje pitanje na koje ce neke buduce generacije verovatno dati konacan odgovor. Plavuse - andjeli ili djavoli?
Tijana Jovanovic
link
Pali andjeli
Zene plave kose oduvek su bile zagonetka za svet koji ih je okruzivao. Boginje? Bludnice? Ili i jedno i drugo? U anticko doba prikazivane su na oba nacina. Kult boginje ljubavi Afrodite ili Venere bio je zastupljen i u grckoj i u rimskoj civilizaciji. Obe kulture boginju ljubavi predstavljale su u liku mlade, culne zene, nage ili delimicno odevene i uvek duge plave kose
Srednjovekovna bajka o nagoj plavusi na konju – ledi Godiva na slici Edmonda Blera Lejtona.
Grci i Rimljani predstavnici su mediteranskog tipa koji se odlikuje tamnom kosom i ocima i maslinastim tenom, ali u anticko doba njihov ideal lepote bio je sasvim drugaciji. Za njih je to bila svetla kosa koja je ukazivala na ono sto je bilo najdragocenije u njihovoj kulturi, a to su mladost i lepota. Poznato je da se mnoga deca radjaju sa svetlom, gotovo plavom kosom koja ne tamni sve dok ne udju u pubertet. Otud je plava kosa simbol mladosti. S obzirom na to da su skulpture Afrodite uvek bile prikazane sa zlatnom kosom, cuvena pesnikinja Sapfo zakljucila je da je ova boja koriscena zbog otpornosti i trajnosti ovog plemenitog metala. Otud se zlatna boja vezuje za postojanost, dugovecnost i besmrtnost, pa su je zato vrlo cesto koristili razni vladari za svoje krune i perike.
Veza izmedju zlatne boje i besmrtnosti ponovo se pominje kod Ovidija u sagi o sirenama koje su imale ulogu koju danas ima sveti Mihajlo. One su bile posrednici izmedju ovog i onog sveta, a njihova tela bila su prekrivena zlatnim perjem. Uopsteno govoreci, u staroj Grckoj i Rimu, osim retkih prirodnih plavusa, zene su najcesce bojile kosu i to mesavinom polena i mlevenih latica safrana i dugo sedele na suncu kako bi postigle odgovarajucu nijansu plave boje. Zbog brojnih kucnih obaveza, udata zena nije imala vremena da boji kosu.
S druge strane, postojala je odredjena grupa zena koje su se bavile onim sto prosecna grcka zena nije mogla. One su se zvale hetere i bile su kurtizane. Obrazovane, bogate i mocne, imale su mogucnost da razvijaju svoja znanja o politici, poeziji, umetnosti, filozofiji, to jest, o svemu onome sto je zanimalo grckog muskarca, a sto je bilo nedostupno prosecnoj grckoj zeni.
U Rimu, zene su vodile pravu bitku da bi ocuvale naklonost svojih muskaraca koji su ludovali za germanskim robinjama plave kose. Rimljanke su za izbeljivanje kose koristile mesavinu esencija raznih biljaka, pepela i ustajalog vina, zbog cega se neretko dogadjalo da ostanu bez kose. Tako su pocele da se nose i prve perike, naravno od plavih vlasi. Cak su i vladari, kakvi su bili Neron i Komod, imali plave perike, ali iz drugacijih razloga. Oni su hteli da budu bogovi, a bogovi su imali zlatnu kosu. Zato su koristili zlatni prah kojim su posipali svoje perike.
I Dizni se umesao u pricu o plavusama – Zvoncica.
Hriscanska crkva i plavuse
Za hriscansku crkvu plava i naga Venera bila je demon, najsramniji iz grupe olimpskih demona, primer nepostenja antickog vremena. Ovaj demon poistovecen je s dvema hriscanskim gresnicama olicenim u liku Eve i Marije Magdalene. One su zamenile paganske boginje i preuzele sav njihov teret greha. Eva je vezivana za prvi greh.
Tokom srednjeg veka crkva je imala veliku moc. Ona je odredjivala pravila ponasanja jer ona je bila ta koja je u isto vreme kaznjavala gresnike i nudila pokajanje onima koji bi krenuli putem pravednika. Da bi ta pravila bolje priblizila obicnom coveku, crkva je imala svoje glasnogovornike - propovednike. Jedan od njih bio je i sveti Bernardin, koji je ucio da je plava kosa odlika gresnog coveka.
Istovremeno s tim stavom crkve, razvijao se i drugi kroz lik i delo druge svetiteljke kakva je bila sveta Brizita. Ova svetica rodjena u Svedskoj, provela je veci deo zivota putujuci po Italiji i cineci dobra dela. Bila je poznata i po svojim vidjenjima u kojima se pojavljivala Bogorodica kao lepa mlada zena duge plave, sjajne kose koja joj je padala na ramena.
Preteca Barbike iz sezdesetih godina
Njene price ostavile su traga i u delima umetnika, kao sto je bio Boticeli koji je na cuvenoj slici „Radjanje Venere” boginju prikazao s leprsavom svetlom kosom. Veliki italijanski umetnik Ticijan bio je poznat kao slikar Bogorodice koja je na njegovim slikama cesto imala svetlu kosu. Od tada, umetnici su svoje heroine prikazivali kao plave, cak i kad su imale drugaciju boju kose. Na primer, Tijepolo je prikazao Kleopatru sa crveno-plavim kovrdzama. Tada pocinje era gde biti plav ujedno oznacava osobu dobrog srca i casnih namera.
Postepeno, crkva je pocela da prikazuje Bogorodicu kao zenu zlatne kose i to najcesce na staklu, to jest na prozorima katedrala koje su radili poznati umetnici. Andjeli koji su okruzivali Bogorodicu takodje su imali plavu kosu. To je zato sto se smatralo da su deca bezgresna i bespolna, kao i Bogorodica. Cesto je zlatna boja na staklu ili freskama zaista i pozlacivana. Ona je slikana na takav nacin da bi stvorila privid prirodnog svetla.
Cuveni pisac Umberto Eko rekao je da je svetlo postalo nacelo opste lepote, ne samo zato sto je bilo dostupno svim culima, vec i zbog toga sto kroz svetlost sve boje na zemlji kao i na nebu postaju stvarne. Mit o plavusama prohujao je od srednjeg veka preko renesanse i zatekao moderno doba sasvim nespremno. Pitanje je ostalo i dalje nereseno - svetice ili bludnice?
Svet Diznija i Barbika
Pocetkom proslog veka bilo je cak vrlo opasno biti plavokos. Tada se javljaju prve boje za vestacko izbeljivanje kose. Od 1907. pa do 1930. godine bio je popularan izum hemicara Ezena Silera koji se sastojao od peroksida, amonijaka i esencije brsljana koji su bili sastavni deo njegovog cuvenog sapuna. Ali, ova smesa izazivala je opadanje kose ili, u nesto boljem slucaju, opekotine na kozi glave.
S razvojem filma, na svakih deset godina menjao se i stav prema plavusama, od vamp zene do obicne domacice. Drugi svetski rat doneo je ideal plavuse - od izbeljenih zavodnica kakve su bile Dzin Harlou i Me Vest do dobrodusnih miljenica publike, kao sto su Sirli Templ i Beti Grejbl.
Boticelijeva Venera je plavusa
Ipak, najzasluzniji za stvaranje mita o plavusama bio je Volt Dizni i njegovi crtaci. Price u njegovim crtacima bile su preuzete iz srednjovekovnih bajki. Iz bajki je birao strogo odredjene likove - zena je bila olicenje domacice, a muskarac snage i moci. Dobri likovi uvek su i lepi, odnosno, obrnuto, zli likovi uvek su ruzni. Sve Diznijeve junakinje su na pragu devojastva, aseksualne, neodredjenih crta licnosti, okruglih lica, krupnih ociju, dobrocudne, krotke. Sve imaju dugu svetlu kosu s masnom, a nevolje uvek resavaju ili putem magije ili uz pomoc nekog muskarca. Alisa jedina nije romanticna junakinja. Ona je zivotan lik, ali i ona se uklapa u tip nesamostalne devojke - starmala devojcica koja samo ponavlja mudrost starijih. Dizniju se ovaj lik nije svidjao. Smatrao je da je suvise produhovljen i da niko ne moze da se poistoveti s njim.
Ova „sigurna formula” mozda je doprinela stvaranju mita o „glupim plavusama”. Ona ne treba da brine o sebi, o njoj se brinu drugi, a njeno jedino zaduzenje bilo je da ostane tako slatka i nevina, jer na kraju ce sigurno dojahati njen princ na belom konju s kojim ce „ziveti srecno i zauvek”. Stereotip plavuse tvorevina je dvadesetog veka, olicen u liku i delu americke glumice Merilin Monro. Diznijevi likovi takodje prate ovu ideju. Merilin Monro je plava, bezazlena, naivna, a opet je seks simbol zbog svoje culnosti. U pocetku Dizni prati ovu liniju, ali u filmovima iz kasnih pedesetih kakvi su „Petar Pan” i „Uspavana lepotica”, i njegove junakinje postaju kokete i gube svoju bezazlenost.
S druge strane, lik Zvoncice vrlo je zanimljiv. Ona je neskriveno privlacna - plava i u minimalnoj odeci zelene boje koja podseca na prirodu i njenu neobuzdanost. Ona oznacava drugi stereotip - prkosnu, zlobnu i ljubomornu zenu. Ipak, svedena je na minijaturu, pa je samim tim i neprimetna. Radjena je po ugledu na glumicu Margaret Keri, iako se dugo smatralo da se radi o Merilin Monro.
Jedan kriticar cak ju je nazvao „vulgarnom malom stvari”. Njen najveci greh je sto ima izrazen karakter, posto se zna da dobre zene nisu zavodnice, a one koje to jesu moraju na neki nacin biti odbacene. Tome je doskoceno tako sto ona nema moc govora, vec se oglasava zujanjem ili zvoncicima. Anticki pesnik Simonid napisao je seriju opisa tipskih zena. Svaka potice od neke zivotinje, jer zene nisu ljudi vec kobile, majmunice, kuje... jedina koja je „dobra” i koja se preporucuje za brak nastala je od pcele - nevidljiva, vredna i primetna samo po tihom zujanju. Njena zenstvenost ogranicena je na minijaturu, zapravo na zenu sliku, koja ne ugrozava muskarca. Ovde je potpuno preokrenut kult mladosti i nevinosti koji je nekad davno bio prikazan u liku devojcica i decaka plave kose.
Zanimljivosti
• 1/8 svetskog stanovnistva ima plavu kosu.
• Izraz „blond” prvi put pojavio se u Engleskoj 1481. godine, a potice od starofrancuske reci „blont”, sto oznacava boju izmedju zlatne i svetlog kestena.
• Plave brade rastu brze od tamnih brada.
• Plava kosa ima mnogo vise vlasi nego crvena ili crna.
• U Velikoj Britaniji za kasirke u velikim prodavnicama najcesce se biraju plavuse, jer je istrazivanje agencije „Somerfield Shoppers” otkrilo da su mnogo vrednije od svojih crnokosih koleginica i da deluju smirenije i pouzdanije.
• Pre nekoliko godina pojavila se prica kako su naucnici navodno otkrili uzrok zasto su „plavuse glupe”. Naime, otkriveno je da plavokosim ljudima nedostaje cink koji je prisutan kod ljudi s kestenjastom i ridjom kosom.
• Pored Evropljana, dosta plavokosih ljudi zivi na podrucju Srednjeg istoka - Sirijci, Libanci, Kurdi, Iranci...
• Ljudi plave kose prvi put su se pojavili vec krajem ledenog doba.
U stvaranju savremenog stereotipa plavuse veliki ucinak imali su mediji. U vremenu nakon Drugog svetskog rata proizvodjaci kozmetike zastupali su bojenja kose u plavo. Da bi poboljsala prodaju svojih preparata, kozmeticka kuca „Klariol” pokrenula je reklamnu kampanju koja se sastojala od vrlo provokativnih slogana koji su podrzavali ideju o plavusama kao o devojkama lakog morala.
Tada su se pojavili neki i danas poznati slogani: „Da li je istina da se plavuse najbolje zabavljaju?” ili „Da li ili ne? Samo njen frizer zna istinu.” Najveci podsticaj zenama da pocnu da boje kosu u plavo dolazio je iz Holivuda. Gotovo sve zene pedesetih godina htele su da budu kao Merilin Monro. Iz svega ovoga sledi da se zamisao „glupe plavuse” pojavila pedesetih godina u Americi s Merilin Monro, sto je bilo delo muskaraca za muskarce. Ali, zanimljivo je da Merilin nije bila bas tako naivna jer je bila jedina glumica tih godina koja je imala posebnu stavku u ugovoru kojom joj je bio zagarantovan procenat.
Ipak, bilo je i primera gde su plavuse dobijale netipicne uloge, kakav je lik junakinje iz stripa „Plavi fantom” iz 1948. godine. Ona je bila jaka, samostalna i borila se protiv kriminala. Medjutim, nakon nekoliko godina ovaj snazan lik je nestao jer se nije uklapao u postojeci stav o plavusama. Neke od tih cuvenih plavusa i same su bezale pod okrilje vec poznatog. Jedna od izrazito plavih glumica tog doba bila je Dzejn Mensfild koja je imala nekoliko dobro cuvanih tajni, medju kojima su i zavrsen fakultet i natprosecan IQ.
Uloga plavuse u reklamama, televiziji i filmu i danas je vrlo prisutna.
Od aseksualnih junakinja kakve su bile Debi Rejnolds i Doris Dej pedesetih i sezdesetih godina minulog veka, preko Fare Fosit kao predstavnice kalifornijskih plavusa u sedamdesetim i osamdesetim godinama, slika o plavusama sve vise se pogorsavala. Kalifornijska plavusa bila je preteca popularne Barbike. Plava, savrsenih mera i, naravno, prelepa. Veliki proizvodjac ovih lutaka, „Matel”, 1992. godine ponudio je trzistu Teen Talk Barbie, lutku koja je mogla da izgovori nekoliko fraza, kakve su bile: „Da li cu ikad imati dovoljno odece?”, „Volim da kupujem!” ili „Matematika je bas teska!”
Bilo kako bilo, svako vreme stvara sopstvene stereotipe. Dvadeset i prvi vek tek je poceo, ali vec je vidljivo da dosadasnji stvaraoci javnog misljenja, kao sto je dugo bila reklama, gube na snazi. Oni vise nemaju ulogu zavodnika masa, jer potrosaci vise nisu masa vec pojedinci, tako da i stereotipi koje reklame lansiraju mogu biti vrlo lako razotkriveni. Medjutim, i dalje ostaje pitanje na koje ce neke buduce generacije verovatno dati konacan odgovor. Plavuse - andjeli ili djavoli?
Tijana Jovanovic
link