Post by radovic on Apr 7, 2009 10:05:54 GMT -5
Ekskluzivno: Podela Jugoslavije poèela u Argentini!
Posle ekskluzivnih dokumenata iz „Veèernjeg lista“, koji dokazuju da je amerièka obaveštajna služba èuvala Anta Paveliæa i s njim pravila planove za Jugoslaviju posle Tita, postaje jasno da sporazum Paveliæ-Stojadinoviæ iz 1954. nikako nije bio dogovor dvojice izlapelih emigrantskih lidera, veæ temelj o kojem æe se razgovarati u Karaðorðevu 35 godina kasnije
Prvi put u javnosti... Šokantna fotografija „Veèernjeg lista" s potpisivanja sporazuma Stojadinoviæ - Paveliæ o razgranièenju Srbije i Hrvatske
Izveštaji amerièkih specijalnih agenata, pronaðeni u Nacionalnom arhivu u SAD, koje hrvatski „Veèernji list" veæ nekoliko dana ekskluzivno objavljuje na naslovnim stranama svog lista, potvrðuje da su voðu ustaša Antu Paveliæa u Argentinu sklonili i tamo èuvali agenti amerièke obaveštajne službe.
„Veèernji list" objavljuje i seriju ekskluzivnih fotografija do sada nepoznatog „starog Paveliæa" koje, kako nam je reèeno u uredništvu lista, izazivaju nezapamæeno interesovanje u Hrvatskoj. Ono što bi našu javnost danas moglo da zanima više od izveštaja amerièkih agenata Vilijama Govena i Luisa Kaniglija sa sve „preporukom da se Paveliæ nikako ne isporuèuje Titovoj Jugoslaviji", jeste šokantan dokument da je „Paveliæ s Amerikancima pregovarao o preureðenju Jugoslavije posle Tita". Naroèito ako se na pisanje zagrebaèkog dnevnika nadovežu ekskluzivna dokumenta iz Dosije Udbe predratnog predsednika Vlade Milana Stojadinoviæa, koja su u posedu Pressmagazina. Onda postaje jasno da sporazum Paveliæ-Stojadinoviæ iz 1954. više nikako ne može biti dogovor dvojice izlapelih emigrantskih lidera, veæ temelj o kojem æe se razgovarati u Karaðorðevu 35 godina kasnije.
Pripreme za beg
Paveliæev beg iz Zagreba bio je pripreman puno pre sloma NDH. Dokumentacija kojom se koristio za beg, „ausvajs", izdata je u Gracu, u Konzulatu NDH, u avgustu 1944. (verovatno je bila antidatirana), a glasila je na Antona Serdara. Za razliku od poznatih snimaka na kojima se kamuflirao brkovima i bradom, na novim slikama prvi put se vidi Paveliæ samo s brkovima i alpskim šeširom.
Dokument koji objavljuje „Veèernji list" pokazuje da se Paveliæ u vreme skrivanja u Austriji ozbiljno pripremao za razgovor s amerièkim obaveštajcima. Memorandum je Paveliæ diktirao na brzinu. Na prvoj stranici dokumenta stoji rukom dopisano: „Samo kao vodiè pred amerièkim okupacionim trupama".
Prema postojeæoj dokumentaciji, Paveliæ se skrivao po austrijskim manastirima. Jugoslovenski obaveštajci 1946. pripremili su sve za hapšenje „državnog neprijatelja broj 1". Meðutim, Paveliæ je misteriozno nestao iz Austrije. To nije mogao da uèini bez pomoæi Amerikanaca, jer je sedište amerièke obaveštajne službe bilo upravo na severu Austrije, u gradiæu Zel Am Si. Deo klera privrženog ustaškom pokretu skrivao je mnogobrojne ustaške lidere, ali Paveliæa ne bi mogao da sakrije da nije bilo kljuène pomoæi obaveštajnih službi zapadnih sila. Prema dokumentima koje objavljuje „Veèernji list", Paveliæa su od 1945. do 6. novembra 1948, kada italijanskim parobrodom „S/S Sestriere" plovi u Argentinu, u stopu pratili saveznièki obaveštajci.
Milana Stojadinoviæa niko nije bolje opisao od agenata Udbe dajuæi mu - na poèetku njihove saradnje 1952. godine - konspirativno ime „Mercedes". Jer, tri puta ministar finansija, dva puta predsednik vlade i ministar spoljnih poslova, jedan od najbogatijih Srba u istoriji, nesumnjivo najveæa politièka i ekonomska liènost predratne Jugoslavije, a posle rata osnivaè èuvenog „Ekonomista", savetnik Perona i jedini neamerikanac èlan svetskog borda Rotari kluba. Bio je zaista - srpski Mercedes.
To je èovek koji je uspeo da prevari Nemce. Gestapo æe tek 1942. tužno zakljuèiti da je Stojadinoviæ sve vreme „engleski èovek".
To je èovek koji je dve godine u Buenos Ajresu saraðivao s najpoznatijim komunistièkim obaveštajcem Boškom Vidakoviæem, direktorom SID-a. Trebalo je da mu pomogne u hvatanju Ante Paveliæa, ali je u poslednjem trenutku otkaèio i Boška i komuniste, kako bi s Paveliæem u svojoj kuæi potpisao dogovor o razgranièenju Srba i Hrvata; toliko slièan famoznoj salveti po kojoj su crtali Tuðman i Miloševiæ, rušeæi Titovu Jugoslaviju u Karaðorðevu.
Da li su Stojadinoviæ i Paveliæ bili toliko dalekovidi ili iza politièkog dogovora dvojice najvažnijih ljudi hrvatske i srpske emigracije stoji CIA? To i danas verovatno zna samo CIA, tek, Pressmagazin posle toliko godina u dosijeu Milana Stojadinoviæa pronalazi njegovu pretnju jugoslovenskom konzulu koji se predstavlja kao Karlos, nakon što mu posle dve godine „saradnje" još nije pušten brat Dragomir iz zatvora u Beogradu.
- Od mene mogu da duvaju topli i hladni vetrovi - zapretio je Stojadinoviæ. I veæ nedelju dana kasnije napustio dogovor s komunistièkim vlastima, osvanuvši sa sve slikom na naslovnoj strani u novoosnovanom hrvatskom emigranstkom listu „Izbor".
Novinar ga predstavlja kao „velikog i simpatiènog Srbina", pri èemu se u Stojadinoviæevoj kuæi „ispijaju naša hrvatska i srpska šljivovica".
- Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki uèitelj Nikola Pašiæ još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reè o stvaranju zajednièke države Srbije i Hrvatske.
Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji, veæ je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati - kazao je Milan Stojadinoviæ.
- Eventualni sporazum je jedini naèin da se konaèno stane na kraj meðusobnom uništavanju - nastavlja Stojadinoviæ, i dodaje: - Jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim državama i uvek u najboljem prijateljstvu, te sam siguran da æemo opet biti upuæeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajednièkih interesa.
Analitièari meðu srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada æe dvojica „bivših" da se naðu za pregovaraèkim stolom. Stojadinoviæ je to veæ znao. U pojedinim emigrantskim listovima, koje je spoznorisao, pojavljivali su se naslovi: „Sviæe na Drini" ili „Mir na granicama Srbije i Hrvatske".
Krajem 1954. i Paveliæ daje intervju „Izboru". Na sva usta hvali „politièku mudrost dr Stojadinoviæa" i najavljuje potpisivanje „povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je „i kod naroda u Srbiji, te kod njegovih poštenih sinova u tuðini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreæa za oba naroda".
I dok su se Paveliæ i Stojadinoviæ meðusobno èastili komplimentima, ispijali „hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodièno se poseæivali i jedan drugog nazivali „najveæim sinom" hrvatskog, odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraæu sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog politièkog domunðavanja i „izliva nežnosti" meðu dojuèerašnjim smrtnim neprijateljima? Danas shvatamo da je to u stvari bila amerièka obaveštajna služba, koja je Milanu Stojadinoviæu i ekspresno rešila oslobaðanje brata (Dragomir stiže u Argentinu veæ 1955. iako mu je Karlos tvrdio da to neæe biti moguæe dok im ne da neki trag do Paveliæa).
Stojadinoviæ ne samo da nije dao trag, veæ se sada oèigledno rugao Udbi pozivajuæi Paveliæa u njegovu kuæu u Buenos Ajresu da potpišu „smrt Titove Jugoslavije". Posle veèere povukli su se u jednu sobu gde su sat i po razgovarali u èetiri oka. Niko taèno ne zna o èemu se prièalo i da li su uopšte stavljeni potpisi na dva primerka teksta sporazuma koji je Stojadinoviæ držao u džepu sakoa, tek delovi sporazuma objavljeni su u emigranstkim novinama.
Mirna starost... Ante Paveliæ, najveæi fašistièki zloèinac koji se spasao
Prema sporazumu dvojice „lidera" u emigraciji Hrvatska bi ostala u okviru avnojevskih granica, a Bosnu bi podelila sa Srbijom, granicom koja bi išla rekama Bosnom i Neretvom.
- Nama Sarajevo, vama Banjaluka koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira uèinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražiæemo Dubrovnik - govorio je Stojadinoviæ.
Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Paveliæ - Stojadinoviæ procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospoðe Maštroviæ u Buenos Ajresu. Ovom prijemu prisustvovao je i hrvatski sveštenik i publicista Ðuro Balokoviæ, koji je kasnije napisao: „Jedne veèeri okupili smo se u salonu gospoðe Maštroviæ, kada se pojavio i dr Stojadinoviæ.
U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi, Stojadinoviæ je prvi put nagovestio osnovne odrednice sporazuma s Paveliæem, naglasivši da prva taèka glasi: „Voðstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjaèa srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu". Kada se povela reè o najvažnijem pitanju - buduæim granicama, Stojadinoviæ je objasnio da æe „definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština, odnosno hrvatski Sabor".
- Gospodine predsednièe - primetio je Balokoviæ - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni srpska Narodna skupština. Titove republièke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi odmah da se uredi privremeno razgranièenje kako bi se izbegli tragièni nesporazumi iz 1941. godine!
Zaštita Vatikana
U velikom izveštaju iz 1947, agenti amerièke obaveštajne službe kažu da je „subjekt" „nasilni hrvatski nacionalista, a da su mu Srbi iz osvete pobili sve èlanove porodice, pa je postao još radikalniji i stao na èelo ustaškog pokreta". Navode da se bio oženio „Jevrejkom s kojom ima dve æerke i sina". Fanatièni je protivnik Srba i, tek nešto manje, pravoslavlja.
Spominju i prièe o „blagu" koje su odvezle Paveliæeve snage iz Hrvatske. „Britanski potpukovnik Džonson nadzirao je ulazak dva kamiona imovine Katolièke crkve u britansku okupacionu zonu. Kamioni su, zatim, u pratnji veæeg broja sveštenika i britanskog oficira, ušli u Italiju i otišli na nepoznatu lokaciju." Agenti pišu da „blago" služi za finansiranje hrvatskog pokreta otpora u Jugoslaviji (spominju se general Boban i krstaši). Zakljuèuju da Paveliæu „sigurno pomaže neko moæan". Navode razloge zašto ga ne treba izruèiti Jugoslaviji: „Paveliæ je borben, fanatièan, smatra da æe se vratiti kao heroj, zato uživa zaštitu Vatikana te, s obzirom na to da se od Titovog režima ne može oèekivati da æe ikome pružiti pravedno suðenje, subjekta ne treba predati sadašnjem jugoslovenskom režimu... izruèenje bi samo oslabilo snage koje se bore protiv ateizma i pomoglo bi komunizmu u njegovoj borbi protiv crkve".
Vilijam Goven i Luis Kaniglija, ipak, nisu nesvesni njegovih zloèina: „Paveliæevi zloèini u prošlosti ne mogu biti zaboravljeni, ali mogu mu suditi jedino Hrvati predstavljeni hrišæanskom i demokratskom vlašæu", pišu agenti i objašnjavaju da je to stav Vatikana.
Stojadinoviæ je odgovorio: „Paveliæ i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica ‘pokrivala' s granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu æemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo, a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u veæini srpska, ali mi æemo uèiniti taj ustupak u interesu mira. Zato æemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Dubrovnik!"
Balokoviæ je zaprepašteno zaustio: „Ali, gospodine predsednièe, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."
- Naši kažu da je srpski - nastavio je mirno Stojadinoviæ. - Bilo kako bilo, nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inaèe æe Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoæe, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem.
Formiraæemo komisiju koja æe na jedan ljudski i miran naèin sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoæe u Srbiju dobiæe kuæe i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i èinovnike seoba nije nikakav problem.
Govoreæi o sporazumu s „prijateljem Paveliæem", Stojadinoviæ je ocenio da æe posle „skorog pada Titovog režima" svetske sile odrediti privremene granice.
Stojadinoviæeve ocene bile su zbog svega ovoga kao bomba, posebno meðu hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da èuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Paveliæa, nazivajuæi ga izdajnikom: „Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom i Dubrovnikom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Paveliæevom „Hrvatskom domobranu" taj sporazum su velièali kao „plod politièke mudrosti poglavnika".
Da bi stvar isterao do kraja, Balokoviæ je zatražio od Paveliæa da se konaèno izjasni o sporazumu. Paveliæ nije bio voljan da razgovara o tome, ali nije poricao da je sporazum sa Stojadinoviæem postignut. O Stojadinoviæu je rekao: „To je jedan pošten i pametan srpski politièar koji je shvatio da se sa Hrvatima može razgovarati ako im se prizna pravo na državu."
O tome kako zamišlja podelu Bosne takoðe nije želeo detaljnije da prièa. Samo je rekao: „Ako Srbi i Hrvati žele da se sporazumeju, ni jedni ni drugi ne bi smeli da insistiraju da celokupna BiH pripadne samo njima."
Dubrovnik je bio jedina sporna taèka „sporazuma Paveliæ - Stojadinoviæ". Dok je Stojadinoviæ govorio o Dubrovniku kao èinjenici buduænosti, Paveliæ je tolerantno najavio moguænost slobodne odluke (plebiscita), pa èak i samostalni Dubrovnik.
Veliki (ne)prijatelji... Milan Stojadinoviæ (levo) u ustaški zloèinac Ante Paveliæ (u sredini)
Tek 1960. godine, nekoliko meseci posle Paveliæeve smrti u Madridu, Stojadinoviæa je u Buenos Ajresu posetio stari poznanik Branko Pešelj, predratni sekretar voðe HSS-a Vlatka Maèeka. Pešelja je, naravno, interesovalo da li je uopšte bio potpisan „sporazum Paveliæ - Stojadinoviæ" o mirnom razlazu Srba i Hrvata i osnivanju njihovih samostalnih država.
- Istina je - odgovorio je Stojadinoviæ. - Ja sam s Paveliæem bio u najboljim politièkim i prijateljskim odnosima. Naše su se porodice meðusobno poseæivale. Na Paveliæa sam gledao kao na najsposobnijeg hrvatskog politièara i zato sam smatrao umesnim da se sa njim sporazumem.
- Na kakvoj osnovi je bio naèinjen vaš sporazum - interesovalo je Pešelja.
- Na vrlo jednostavnoj. Miran razlaz Srba i Hrvata. Svi hrvatski krajevi da se pripoje Hrvatskoj, a svi srpski Srbiji. Kad veæ ne možemo da budemo èlanovi jedne državne zajednice, zašto da ne budemo dobre komšije - rekao je dr Milan Stojadinoviæ.
- Znaèi - bio je uporan Pešelj - vi BiH smatrate srpskom zemljom?
- Slušajte, Pešelju, ja sam uèenik Nikole Pašiæa i boriæu se za ujedinjenje svih srpskih zemalja i krajeva... Valjda ne mislite da sam ja manje dobar Srbin od Pašiæa.
Posle ekskluzivnih dokumenata iz „Veèernjeg lista“, koji dokazuju da je amerièka obaveštajna služba èuvala Anta Paveliæa i s njim pravila planove za Jugoslaviju posle Tita, postaje jasno da sporazum Paveliæ-Stojadinoviæ iz 1954. nikako nije bio dogovor dvojice izlapelih emigrantskih lidera, veæ temelj o kojem æe se razgovarati u Karaðorðevu 35 godina kasnije
Prvi put u javnosti... Šokantna fotografija „Veèernjeg lista" s potpisivanja sporazuma Stojadinoviæ - Paveliæ o razgranièenju Srbije i Hrvatske
Izveštaji amerièkih specijalnih agenata, pronaðeni u Nacionalnom arhivu u SAD, koje hrvatski „Veèernji list" veæ nekoliko dana ekskluzivno objavljuje na naslovnim stranama svog lista, potvrðuje da su voðu ustaša Antu Paveliæa u Argentinu sklonili i tamo èuvali agenti amerièke obaveštajne službe.
„Veèernji list" objavljuje i seriju ekskluzivnih fotografija do sada nepoznatog „starog Paveliæa" koje, kako nam je reèeno u uredništvu lista, izazivaju nezapamæeno interesovanje u Hrvatskoj. Ono što bi našu javnost danas moglo da zanima više od izveštaja amerièkih agenata Vilijama Govena i Luisa Kaniglija sa sve „preporukom da se Paveliæ nikako ne isporuèuje Titovoj Jugoslaviji", jeste šokantan dokument da je „Paveliæ s Amerikancima pregovarao o preureðenju Jugoslavije posle Tita". Naroèito ako se na pisanje zagrebaèkog dnevnika nadovežu ekskluzivna dokumenta iz Dosije Udbe predratnog predsednika Vlade Milana Stojadinoviæa, koja su u posedu Pressmagazina. Onda postaje jasno da sporazum Paveliæ-Stojadinoviæ iz 1954. više nikako ne može biti dogovor dvojice izlapelih emigrantskih lidera, veæ temelj o kojem æe se razgovarati u Karaðorðevu 35 godina kasnije.
Pripreme za beg
Paveliæev beg iz Zagreba bio je pripreman puno pre sloma NDH. Dokumentacija kojom se koristio za beg, „ausvajs", izdata je u Gracu, u Konzulatu NDH, u avgustu 1944. (verovatno je bila antidatirana), a glasila je na Antona Serdara. Za razliku od poznatih snimaka na kojima se kamuflirao brkovima i bradom, na novim slikama prvi put se vidi Paveliæ samo s brkovima i alpskim šeširom.
Dokument koji objavljuje „Veèernji list" pokazuje da se Paveliæ u vreme skrivanja u Austriji ozbiljno pripremao za razgovor s amerièkim obaveštajcima. Memorandum je Paveliæ diktirao na brzinu. Na prvoj stranici dokumenta stoji rukom dopisano: „Samo kao vodiè pred amerièkim okupacionim trupama".
Prema postojeæoj dokumentaciji, Paveliæ se skrivao po austrijskim manastirima. Jugoslovenski obaveštajci 1946. pripremili su sve za hapšenje „državnog neprijatelja broj 1". Meðutim, Paveliæ je misteriozno nestao iz Austrije. To nije mogao da uèini bez pomoæi Amerikanaca, jer je sedište amerièke obaveštajne službe bilo upravo na severu Austrije, u gradiæu Zel Am Si. Deo klera privrženog ustaškom pokretu skrivao je mnogobrojne ustaške lidere, ali Paveliæa ne bi mogao da sakrije da nije bilo kljuène pomoæi obaveštajnih službi zapadnih sila. Prema dokumentima koje objavljuje „Veèernji list", Paveliæa su od 1945. do 6. novembra 1948, kada italijanskim parobrodom „S/S Sestriere" plovi u Argentinu, u stopu pratili saveznièki obaveštajci.
Milana Stojadinoviæa niko nije bolje opisao od agenata Udbe dajuæi mu - na poèetku njihove saradnje 1952. godine - konspirativno ime „Mercedes". Jer, tri puta ministar finansija, dva puta predsednik vlade i ministar spoljnih poslova, jedan od najbogatijih Srba u istoriji, nesumnjivo najveæa politièka i ekonomska liènost predratne Jugoslavije, a posle rata osnivaè èuvenog „Ekonomista", savetnik Perona i jedini neamerikanac èlan svetskog borda Rotari kluba. Bio je zaista - srpski Mercedes.
To je èovek koji je uspeo da prevari Nemce. Gestapo æe tek 1942. tužno zakljuèiti da je Stojadinoviæ sve vreme „engleski èovek".
To je èovek koji je dve godine u Buenos Ajresu saraðivao s najpoznatijim komunistièkim obaveštajcem Boškom Vidakoviæem, direktorom SID-a. Trebalo je da mu pomogne u hvatanju Ante Paveliæa, ali je u poslednjem trenutku otkaèio i Boška i komuniste, kako bi s Paveliæem u svojoj kuæi potpisao dogovor o razgranièenju Srba i Hrvata; toliko slièan famoznoj salveti po kojoj su crtali Tuðman i Miloševiæ, rušeæi Titovu Jugoslaviju u Karaðorðevu.
Da li su Stojadinoviæ i Paveliæ bili toliko dalekovidi ili iza politièkog dogovora dvojice najvažnijih ljudi hrvatske i srpske emigracije stoji CIA? To i danas verovatno zna samo CIA, tek, Pressmagazin posle toliko godina u dosijeu Milana Stojadinoviæa pronalazi njegovu pretnju jugoslovenskom konzulu koji se predstavlja kao Karlos, nakon što mu posle dve godine „saradnje" još nije pušten brat Dragomir iz zatvora u Beogradu.
- Od mene mogu da duvaju topli i hladni vetrovi - zapretio je Stojadinoviæ. I veæ nedelju dana kasnije napustio dogovor s komunistièkim vlastima, osvanuvši sa sve slikom na naslovnoj strani u novoosnovanom hrvatskom emigranstkom listu „Izbor".
Novinar ga predstavlja kao „velikog i simpatiènog Srbina", pri èemu se u Stojadinoviæevoj kuæi „ispijaju naša hrvatska i srpska šljivovica".
- Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki uèitelj Nikola Pašiæ još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reè o stvaranju zajednièke države Srbije i Hrvatske.
Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji, veæ je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati - kazao je Milan Stojadinoviæ.
- Eventualni sporazum je jedini naèin da se konaèno stane na kraj meðusobnom uništavanju - nastavlja Stojadinoviæ, i dodaje: - Jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim državama i uvek u najboljem prijateljstvu, te sam siguran da æemo opet biti upuæeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajednièkih interesa.
Analitièari meðu srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada æe dvojica „bivših" da se naðu za pregovaraèkim stolom. Stojadinoviæ je to veæ znao. U pojedinim emigrantskim listovima, koje je spoznorisao, pojavljivali su se naslovi: „Sviæe na Drini" ili „Mir na granicama Srbije i Hrvatske".
Krajem 1954. i Paveliæ daje intervju „Izboru". Na sva usta hvali „politièku mudrost dr Stojadinoviæa" i najavljuje potpisivanje „povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je „i kod naroda u Srbiji, te kod njegovih poštenih sinova u tuðini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreæa za oba naroda".
I dok su se Paveliæ i Stojadinoviæ meðusobno èastili komplimentima, ispijali „hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodièno se poseæivali i jedan drugog nazivali „najveæim sinom" hrvatskog, odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraæu sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog politièkog domunðavanja i „izliva nežnosti" meðu dojuèerašnjim smrtnim neprijateljima? Danas shvatamo da je to u stvari bila amerièka obaveštajna služba, koja je Milanu Stojadinoviæu i ekspresno rešila oslobaðanje brata (Dragomir stiže u Argentinu veæ 1955. iako mu je Karlos tvrdio da to neæe biti moguæe dok im ne da neki trag do Paveliæa).
Stojadinoviæ ne samo da nije dao trag, veæ se sada oèigledno rugao Udbi pozivajuæi Paveliæa u njegovu kuæu u Buenos Ajresu da potpišu „smrt Titove Jugoslavije". Posle veèere povukli su se u jednu sobu gde su sat i po razgovarali u èetiri oka. Niko taèno ne zna o èemu se prièalo i da li su uopšte stavljeni potpisi na dva primerka teksta sporazuma koji je Stojadinoviæ držao u džepu sakoa, tek delovi sporazuma objavljeni su u emigranstkim novinama.
Mirna starost... Ante Paveliæ, najveæi fašistièki zloèinac koji se spasao
Prema sporazumu dvojice „lidera" u emigraciji Hrvatska bi ostala u okviru avnojevskih granica, a Bosnu bi podelila sa Srbijom, granicom koja bi išla rekama Bosnom i Neretvom.
- Nama Sarajevo, vama Banjaluka koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira uèinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražiæemo Dubrovnik - govorio je Stojadinoviæ.
Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Paveliæ - Stojadinoviæ procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospoðe Maštroviæ u Buenos Ajresu. Ovom prijemu prisustvovao je i hrvatski sveštenik i publicista Ðuro Balokoviæ, koji je kasnije napisao: „Jedne veèeri okupili smo se u salonu gospoðe Maštroviæ, kada se pojavio i dr Stojadinoviæ.
U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi, Stojadinoviæ je prvi put nagovestio osnovne odrednice sporazuma s Paveliæem, naglasivši da prva taèka glasi: „Voðstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjaèa srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu". Kada se povela reè o najvažnijem pitanju - buduæim granicama, Stojadinoviæ je objasnio da æe „definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština, odnosno hrvatski Sabor".
- Gospodine predsednièe - primetio je Balokoviæ - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni srpska Narodna skupština. Titove republièke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi odmah da se uredi privremeno razgranièenje kako bi se izbegli tragièni nesporazumi iz 1941. godine!
Zaštita Vatikana
U velikom izveštaju iz 1947, agenti amerièke obaveštajne službe kažu da je „subjekt" „nasilni hrvatski nacionalista, a da su mu Srbi iz osvete pobili sve èlanove porodice, pa je postao još radikalniji i stao na èelo ustaškog pokreta". Navode da se bio oženio „Jevrejkom s kojom ima dve æerke i sina". Fanatièni je protivnik Srba i, tek nešto manje, pravoslavlja.
Spominju i prièe o „blagu" koje su odvezle Paveliæeve snage iz Hrvatske. „Britanski potpukovnik Džonson nadzirao je ulazak dva kamiona imovine Katolièke crkve u britansku okupacionu zonu. Kamioni su, zatim, u pratnji veæeg broja sveštenika i britanskog oficira, ušli u Italiju i otišli na nepoznatu lokaciju." Agenti pišu da „blago" služi za finansiranje hrvatskog pokreta otpora u Jugoslaviji (spominju se general Boban i krstaši). Zakljuèuju da Paveliæu „sigurno pomaže neko moæan". Navode razloge zašto ga ne treba izruèiti Jugoslaviji: „Paveliæ je borben, fanatièan, smatra da æe se vratiti kao heroj, zato uživa zaštitu Vatikana te, s obzirom na to da se od Titovog režima ne može oèekivati da æe ikome pružiti pravedno suðenje, subjekta ne treba predati sadašnjem jugoslovenskom režimu... izruèenje bi samo oslabilo snage koje se bore protiv ateizma i pomoglo bi komunizmu u njegovoj borbi protiv crkve".
Vilijam Goven i Luis Kaniglija, ipak, nisu nesvesni njegovih zloèina: „Paveliæevi zloèini u prošlosti ne mogu biti zaboravljeni, ali mogu mu suditi jedino Hrvati predstavljeni hrišæanskom i demokratskom vlašæu", pišu agenti i objašnjavaju da je to stav Vatikana.
Stojadinoviæ je odgovorio: „Paveliæ i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica ‘pokrivala' s granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu æemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo, a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u veæini srpska, ali mi æemo uèiniti taj ustupak u interesu mira. Zato æemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Dubrovnik!"
Balokoviæ je zaprepašteno zaustio: „Ali, gospodine predsednièe, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."
- Naši kažu da je srpski - nastavio je mirno Stojadinoviæ. - Bilo kako bilo, nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inaèe æe Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoæe, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem.
Formiraæemo komisiju koja æe na jedan ljudski i miran naèin sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoæe u Srbiju dobiæe kuæe i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i èinovnike seoba nije nikakav problem.
Govoreæi o sporazumu s „prijateljem Paveliæem", Stojadinoviæ je ocenio da æe posle „skorog pada Titovog režima" svetske sile odrediti privremene granice.
Stojadinoviæeve ocene bile su zbog svega ovoga kao bomba, posebno meðu hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da èuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Paveliæa, nazivajuæi ga izdajnikom: „Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom i Dubrovnikom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Paveliæevom „Hrvatskom domobranu" taj sporazum su velièali kao „plod politièke mudrosti poglavnika".
Da bi stvar isterao do kraja, Balokoviæ je zatražio od Paveliæa da se konaèno izjasni o sporazumu. Paveliæ nije bio voljan da razgovara o tome, ali nije poricao da je sporazum sa Stojadinoviæem postignut. O Stojadinoviæu je rekao: „To je jedan pošten i pametan srpski politièar koji je shvatio da se sa Hrvatima može razgovarati ako im se prizna pravo na državu."
O tome kako zamišlja podelu Bosne takoðe nije želeo detaljnije da prièa. Samo je rekao: „Ako Srbi i Hrvati žele da se sporazumeju, ni jedni ni drugi ne bi smeli da insistiraju da celokupna BiH pripadne samo njima."
Dubrovnik je bio jedina sporna taèka „sporazuma Paveliæ - Stojadinoviæ". Dok je Stojadinoviæ govorio o Dubrovniku kao èinjenici buduænosti, Paveliæ je tolerantno najavio moguænost slobodne odluke (plebiscita), pa èak i samostalni Dubrovnik.
Veliki (ne)prijatelji... Milan Stojadinoviæ (levo) u ustaški zloèinac Ante Paveliæ (u sredini)
Tek 1960. godine, nekoliko meseci posle Paveliæeve smrti u Madridu, Stojadinoviæa je u Buenos Ajresu posetio stari poznanik Branko Pešelj, predratni sekretar voðe HSS-a Vlatka Maèeka. Pešelja je, naravno, interesovalo da li je uopšte bio potpisan „sporazum Paveliæ - Stojadinoviæ" o mirnom razlazu Srba i Hrvata i osnivanju njihovih samostalnih država.
- Istina je - odgovorio je Stojadinoviæ. - Ja sam s Paveliæem bio u najboljim politièkim i prijateljskim odnosima. Naše su se porodice meðusobno poseæivale. Na Paveliæa sam gledao kao na najsposobnijeg hrvatskog politièara i zato sam smatrao umesnim da se sa njim sporazumem.
- Na kakvoj osnovi je bio naèinjen vaš sporazum - interesovalo je Pešelja.
- Na vrlo jednostavnoj. Miran razlaz Srba i Hrvata. Svi hrvatski krajevi da se pripoje Hrvatskoj, a svi srpski Srbiji. Kad veæ ne možemo da budemo èlanovi jedne državne zajednice, zašto da ne budemo dobre komšije - rekao je dr Milan Stojadinoviæ.
- Znaèi - bio je uporan Pešelj - vi BiH smatrate srpskom zemljom?
- Slušajte, Pešelju, ja sam uèenik Nikole Pašiæa i boriæu se za ujedinjenje svih srpskih zemalja i krajeva... Valjda ne mislite da sam ja manje dobar Srbin od Pašiæa.