Post by Bozur on Jul 13, 2009 18:59:21 GMT -5
Drugi politički nacionalni program, značajno manjeg obima i tim i realniji, došao je od vladike Petra I Petrovića, docnijeg Svetog Petra Cetinjskog, ali treba ga spomenuti sa značajnom napomenom. Prema tom planu iz 1807. godine, Crnoj Gori bi bili pripojeni Podgorica, Spuž, Žabljak, Boka kotorska, Hercegovina i Dalmacija i tako stvoreno jedno slaveno srpsko carstvo, čija bi prestonica bila Dubrovnik, tada od strane Srba smatran srpskim nacionalnim gradom, koji je imao istorijske veze sa srpskom državom čijim se stanovništvom i obnavljao migracijama, a ovako velika uloga mu je tada pripisivana, pogotovo od strane primoraca, zbog njegovog šireg značaja u slovenskom pokretu i zbog djelomičnog njegovanja srpske narodne tradicije. Šef ove carevine bi bio predsjednik, tj. Prezident, koji bi morao biti narodni Rus, dok bi samu izvršnu vlast imao cetinjski mitropolit sa titulom ruskog kneza. Svi pravoslavni hrišćani bi bili takođe podređeni njemu, a sufrageni bi bili dalmatinski, hercegovački i kotorski episkopi. Radi jačanja pravoslavlja, zbog značajne rasprostranjenosti katoličke vjere na tim prostorima, vladika Petar je zamislio osnivanje u Zadru, Trebinju i Kotoru, odnosno episkopskim sjedištima sufragena, pravoslavne Bogoslovije. Svi ovi planovi su imali uporište u dubokom rusofilstvu, koje se toliko čvrsto razvilo u crnogorskom narodu počev sa uvođenjem ruskog kulta od strane vladike Danila početkom 17. vijeka.
Ovaj plan, koji bi uključivao i neke bosanske krajeve, predstavlja nepotpunu i manju zamisao stvaranja prve nezavisne srpske države poslije pada pod Turke i značajno je realniji od prethodnog. Na propast je bio osuđen dolaskom Napoleonovih Francuza Tilzitskim mirom i potom osnivanjem Ilirskih provincija, prilikom čega je mitropolitu Petru ponuđena uloga Patrijarha svega srpskog naroda ili cijelog Ilirika i plata od 20.000 franaka od strane francuskog upravitelja za Dalmaciju Danila, što je u strahu od rimske kurije crnogorski vladika odbio. Nakon toga, izuzevši kratkotrajno ujedinjenje sa Bokom koje je nastupilo prilikom pobjede Francuske imperije 1814. godine, Crna Gora uglavnom u svojoj nacionalnoj borbi orijentira ka unutrašnjosti, ka Hercegovini i Brdima. Poslije 1830. godine, u vrijeme vladike Petra II Petrovića Njegoša, uspješno se stvara nakon dva ustanka Srbija, koja daje polet srpskom ali i ostalim potlačenim balkanskim narodima, a Njegoš veže Crnu Goru i okolnje krajeve trajno za Šumadiju, koja ogromnim dijelom biva, oslobođena od Turaka i bez muslimanskog stanovništva, kolonizovana stanovništvom upravo iz njegovih krajeva. Iz svih ovih istorijskih zbivanja se rađaju čvrste veze između Crne Gore i Srbije, razdvojenih osmanskom teritorijom, kao i nacional-romantičarski pokret za njihovo spajanje.
U ta vremena buđenja nacionalne svijesti, kada se odvija i crnogorsko nacionalno buđenje ali pod srpskim imenom, nižu se razne znane i neznane osobe sa idejama o obnovi Srpskog carstva, Crnogorci i drugi Srbi. U 18. vijeku od Hercegovca Davida Nerančića-Zorića sa vezama u Rusiji koji upošljava risanskog grofa pjesnika Petra Bjeladinovića Đajudo mnogo spremnijeg Crnogorca Sofronija Marković-Jugovića koji je imao podršku guvernadura Crne Gore Jovana Radonjića, svima je zajednička želja da dođu na ključni prijesto Crne Gore, pa potom krenu u oslobađanje ostatka Serbije, gledajući na Rusiju kao ostvarioca te ideje. Tu je bilo raznih ljudi, u Rusiji lobiste za stvaranje slavjanoserbske imperije arhimandrita pivskoga manastira iz 1802. i 1803. godine Arsenija Gagovića, pa i nekih vrlo humorističnih idealista - obični seljak Stano Popov sa vladikom Vasilijem putuje kao saputnik, dijeli Rumeliju i predstavlja na srpskom i latinskom falsifikovani rodoslov, prema kojem je, tobože, direktan nasljednik Nemanjića te tako i predendent na prijesto obnovljenog carstva srpskoga, u čemu i dolazi u sukob sa Vasilijem Petrovićem. I vrlo interesantni crnogorski vladar koji se nametnuo Crnogorcima predstavljajući se da je zbačeni ruski car, Šćepan Mali, od 1767. do 1773. godine, imao je svoje snove o obnovi Srpskog carstva. Prvim srpskim ustankom počinje proces stvaranja srpske države centriran u šumadijskim krajevima pod vođstvom Đorđa Petrovića Karađorđa, i odmah po izbijanju i tu počinju planovi o granicama obnovljene srpske države. Kod srpskih ustanika su postojala dva koncepta nove države, popularniji je bio svesrpski, čiji je autor bio sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta Ivan Savić-Jugović. Prema njemu oslobođena Srbija bi uključivala do sada zauzete od Turaka krajeve, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Metohiju, Nišku oblast, teritoriju Vranja, Vidin i male dijelove današnje zapadne Bugarske i cijelu današnju Crnu Goru izuzev skadarske oblasti, barskoga primorja. Saglasja nije bilo jer je bio suprotstavljen znatno skromnijem planu poslanika Carske Rusije u Srbiji Konstantina Rodofinikina, koji ne bi uključivao Crnu Goru niti okolnje krajeve.
Svoj prvi spoljnopolitički program Srbija dobija tzv. Načertanijem („Nacrtom“) Ministarstva spoljnih poslova Ilije Garašanina, čovjeka koji je takođe sanjao o obnovi srpske carevine prilično nerealnih razmjera, koji su pripremali brojni češki sveslavisti u Srbiji. Program se pozivao na istorijsku slavu Srpskog carstva i njegovu obnovu, zajednički rad na oslobođenju sa Bugarima i povezivanje sa Bosnom i Hercegovinom, Starom Srbijom i crnogorskim krajevima. Ovaj program, koji je zamišljao da Srbija bude nosilac i pokretač ideja o Balkanu bez Turaka, vladika Njegoš je prihvatio čim ga je nabavio. Formalni predlog Cetinjskoj Mitropoliji je od srpske vlade stigao 1848. godine o stvaranju južnoslovenske konfederalne države, gdje se prvi put nazire ne isključivo srpska, već šira ideja u pokretima za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Plan je predviđao Bugarsku, Srpsku i Hrvatsku narodnu jedinicu, sa svojim unutrašnjim samoupravama, koje bi bile formirane dogovorom i na etničkom principu. Njegoš je u načelu prihvatio ovu ideju, ali ga je opravdano zabrinulo pitanje sukoba koje može nastupiti među Južnim Slovenima, tražeći da se prvi stvori jedinstvena srpska država, koja bi potom krenula u oslobođenje i ugovorno ujedinjenje sa Hrvatskom i Bugarskom, stav koji se kasnio dokazao vrlo realnim. Njegoš, autor magnum opusa narodne književnosti Gorski vijenac, imao je zamisao o velikoj srpskoj državi pod dinastijom Obrenovića sa prestonicom u Prizrenu, u kojoj bi njemu pripalo mjesto patrijarha srpskog obnovljene patrijaršije u Peći.
sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%BE%D0%B4%D0%B3%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%87%D0%BA%D0%B0_%D1%81%D0%BA%D1%83%D0%BF%D1%88%D1%82%D0%B8%D0%BD%D0%B0