Post by Bozur on Jul 13, 2009 19:30:21 GMT -5
Stjepan Mitrov Ljubiša
Stjepan Mitrov Ljubiša (29. februar 1824 - 23. novembar 1878), je srpski književnik i nacionalnik iz Boke kotorske (današnja Crna Gora).
Sadržaj
* 1 Biografija
* 2 Dela
* 3 Uticaj
* 4 Citati
* 5 Literatura
* 6 Spoljašnje veze
Biografija
Stjepan Mitrov Ljubiša je rođen u Budvi, u Grblju, poslednjeg dana februara 1824. Otac mu se zvao Mitar, a majka Kata Brdareva, oboje su bili rodom iz Grblja, odakle je Mitar porodicu preselio u Budvu. Nakon očeve smrti, Stjepan je ostao siroče sa nepunih četrnaest godina, na vrlo siromašnom imanju. U Budvi, kao i u celom Primorju, u to doba nije bilo još ni jedne osnovne škole na narodnom jeziku, pa je i Ljubiša morao da školovanje počne na italijanskom. Čekao ga je težak život u porodici bez oca, pa nije mogao da se mnogo posveti školovanju. Nevolja ga je primorala da bude samouk i da se na taj način sprema za praktičan život.
1843. postaje opštinskim sekretar u Budvi. U celom Primorju je u to doba vladala italijanska kultura, pa je italijanski jezik vladao u celoj javnoj upravi: u sudovima, u opštinama i u svima nadleštvima. Prinuđen svojim zvaničnim poslom da često prebira upravne i sudske zakone, Ljubiša ih je u kratko vreme izučio tako iscrpno da su k njemu dolazili, kao kakvom advokatu, seljaci iz čitave okoline, kojima je on sastavljao sudska akta i branio ih pred sudom. To njegovo samoučko pravničko znanje priznala je kasnije i sama austrijska vlada, kad ga je rešila dužnosti da polaže državno-pravne ispite i imenovala ga javnim beležnikom.
1860. Ljubiša stupa kao poslanički kandidat za državni sabor u Beču. 1861. postaje član dalmatinske deputacije, koja je vodila pregovore pri banskoj konferenciji u Zagrebu. Od 1861. do 1876. godine bio je poslanik na dalmatinskom saboru i carskom veću u Beču. 1870. postaje predsednik dalmatinskog sabora, u kom svojstvu je ostao do 1878 godine kada su ga sa mesta predsednika oborili lični protivnici, poduprti klerikalnom frakcijom tadašnje Narodne stranke, na čijem je čelu bio čuveni pop-političar Don Mijo Pavlinović.
Doba između 1870. i 1878. godine Ljubiša je proveo u Zadru, kao predsednik dalmatinskog sabora. Smrt ga je (23. novembra 1878 god.) zatekla u Beču, odakle je 1885. godine prenesen u zavičaj.
Dela
Prvi samostalni Ljubišin rad na polju srpske pripovetke bio je "Šćepan Mali", objavljen u almanahu „Dubrovniku" za god. 1868. Po izboru predmeta, koji je u suštini uzet iz Njegoševa Lažnog cara, vidi se da je u tom prvom proznom ogledu svom Ljubiša vojevao, prosto i prosto, kao štitonoša velikog pesnika lovćenskog. Šćepan Mali beleži, međutim, obrtnu tačku, upravo prelaz iz ranijeg, čisto prevodilačkog, na samostalan književni rad. Na svoje noge staće Ljubiša tek Prodajom patrijare Brkića i Kanjošem Macedonovićem, koje dve pripovetke ugledaše sveta u „Dubrovniku" za g. 1870. Zatim dođoše po redu: Skočidjevojka, objavljena 1873 god. u „Dubrovniku"; Pop Andrović, Novi Obilić i Krađa i prekrađa zvona, izdane u kalendaru Matice Dalmatinske za g. 1874, i, najzad, Gorde, štampana g. 1878 u novosadskom ,,0rlu".
Ka ali smo maločas da je Ljubiša, kao pripovedač, na svoje noge stao tek Prodajom patrijare Brkića i Kanjošem Macedonovićem, no tu tvrdnju moramo u nekoliko da ispravimo. Ma da joj krštenica nosi datum 1873 god., njegova je Skočidjevojka^ kaošto smo pouzdano mogli doznati od piščevog sina, pok. Mitra Ljubiše, mnogo ranije napisana; pa iako je Ljubiša , tu svoju priču kasnije doterivao, ona će od prilike biti vršnjakinja Šćepana Malog. A da je to sasvim verovatno, kaže nam i sama pripovetka koja je, u svojim glavnim crtama, osnovana prema obrascu Manconievih Verenika. I u Ljubišinoj pripoveci, kao i u tom italijanskom romanu, prikazane su, na istorijskoj pozadini, čas vesele a čas tužne peripetije nesrećne ljubavi dvoje mladih pučana, kojima zloradi i moćni duš-mani ,,sreću kobe". Ruža u Skočidjevojci opominje u izvesnim detaljima na Manconievu Luciju; te su dve ženske figure vrlo slične po nacrtu, a slična im je bezmalo i sudbina. Međutim, ova Ljubišina pripovetka — jedina u kojoj gatka nije do kraja uzeta iz narodnog predanja i u kojoj je pisac, mimo svog običaja i svoje ćudi, uneo i nešto fantazijske ili, tačnije, romantičke građe, ide opet u lošije stvari Ljubišine, ma da je on, u ovoj pripoveci svojoj, srećnom rukom ocrtao mušku sliku Stevana Štiljanovića, kneza paštrovskog i potonjeg despota srpskog.
Ljubiša je u svojoj domovini mirio mnoge vražde među zakrvavljenijem plemenima, selima i porodicama; hvata vjere i primirja, i tako odalečivo krvnu osvetu. - Ova prokleta osveta (govoraše mi on) kuži junačne i ponosne naše zemljake; ona je neka prećerana misao povređenog častoljubija, koja se u današnjem vijeku ne može prošlog i prvog decenija ovog veka, koja je u Ljubiši gledala neospornog književnog veštaka koji svemu onome što uzima od naroda ume da da vid književne tvorevine i, više ili manje, umetnički pečat. Ako izuzmemo njegovo, malo starinsko, koketovanje sa znanjem narodnog jezika, mi i danas držimo da nema pisca koji je više voleo srpski jezik i toliko polagao na njegovu izvornost, kao Stjepan Mitrov Ljubiša. Prikazujući narodni život, on je svojom živopisnom rečju naročito slikao narodne običaje i nastojao da pokaže: kako narod misli o raznim pojavama u svetu i u životu. Tako postadoše njegove pripovetke „Kanjoš Macedonović", „Skočidjevojka", „Prodaja patrijare Brkića", Pop Andrović i t. d. Slike i tipovi tih novela ocrtani su živo i plastično, a u svakoj rečenici kaoda struji dah bokeljskih fjordova i planina. Više puta štampane i latinicom i ćirilicom, pripovetke Ljubišine su pod jednako poznate na istoku i na zapadu našeg naroda. Sve su one izvađene iz narodnog života i, tako reći, iz narodnih ustiju. Njima je pisac bacio zraku svetlosti na istorijsku prošlost svoga zavičaja, koja je tako interesantna sa više pogleda. Kad se sve ujedno sabere, za ovog pisca našeg vredi i danas, u potpunoj meri, sud što ga je o njemu izrekla kritika prvog decenija ovog veka, kritika dakle koja prethodi izdanju Skerlićeve „Istorije nove srpske književnosti", i s kojom se mi potpuno slažemo. Taj sud bi, od prilike, mogaoda se zbije u ovo nekoliko redova, kojima je pisac ovog predgovora izvesnom prilikom izrazio svoje lično mišljenje o istome predmetu:
Uticaj
Todor Stefanović Vilovski, poznati urednik bečke „Srpske Zore", u jednoj svojoj raspravi o srpskoj pripoveci, nazvao je Ljubišu Rembrantom među srpskim pripovedačima. Mi bi rekli da je, pišući Skočidjevojku, Ljubiša bio Rembrant koji sam sebe nije još do kraja poznavao, te koji se i nehotice povodio za kolorističkim preobiljem škole venecijanske. Tek docnije će srpski majstor, kao god i njegov holanđanski preteča u samouštvu, pronaći onu svoju zdržanu i disciplinovanu realistiku, koja je ponekad znala da se bolje okoristi i najmanjim efektom svetlosti ili sutona, no što bi drugi čitavom nebeskom dugom. Ta prirodna realistika naročito je značajna za potonjeg Ljubišu,i on treba njoj da zahvali što je, i kraj svih svojih umetničkih nedostataka, za života smatran kao jedan od najboljih pripovedača u našem narodu. Da li će i ukoliko poznije potomstvo potvrditi sud Ljubišinih savremenika, to je danas teško izreći. Što se nas tiče, mi smo svakako još daleko od toga da bismo imali razloga da mu stečenu slavu sporimo.
Kad god smo preda se uzimali da razmišljamo o sklopu i strukturi Ljubišinih Pripovijesti, uvek smo gotovi bili da žalimo što je pisac tu književnu formu izabrao za svoje pričanje. Ili se mi krupno varamo, ili bi one osobine, kojima se Ljubiša odlikovao kao pisac, u širem okviru mnogo bolje rezultate dale. U njemu je posmatrač i humorist bio nesumnjivo jači od umetnika, i ovaj je često gubio iz vida onaj arhitektonski razmer koji, u ekonomiji jednog romana, može kadšto da se i zaobiđe, no koji se u takom jednom malom organizmu kaošto je pripovetka, ne sme nipošto vređati. U noveli treba da se radnja vrti oko jednog samog, jasno obeleženog i logično razvijenog događaja; suvišno ili neumesno zastajkivanje kod jedne ili druge sporedne epizode može lako da povredi harmoniju celine, i zato je za dobru pripovetku mnogo preče, nego li za roman, da je pisac prethodno u glavi dobro zasnuje, pa tek onda da sedne i da je napiše. Nema ništa lakše nego napisati novelu, misle neki ljudi koji se, izgleda, obziru samo na njenu kratkoću. Naprotiv, nema ništa teže no napisati dobru pripovetku. Za roman je dovoljno da mu pisac dobro položi osnov, pa da se,takoreći, cela stvar razvija od sebe, po prirodnom razvoju misli za pisaćim stolom. Ali za novelu, kojoj je glavna odlika sadržajna kratkoća, taj proces improvizacije je stvar vrlo mučna i vrlo opasna.
One se, doduše, vrte oko izvesnog događaja, ali im epizodična strana često remeti unutrašnju simetriju. Sem toga, događaji se u njima ne grupišu onom umetničkom ekonomijom i težnjom za origi-nalnošću, koja u piscu odaje staranje za efektom estetičkim, nego se ti događaji ponajčešće pričaju onako kako su tekli, i kako bi ih kakav stari Paštrović, vešt govordžija, mogao da priča na selu. Ali u naknadu za te nedostatke, koliko lepote u zdravoj osnovi njihovoj, u onim krasnim slikama i poređenjima, u onom živopisnom narodnom govoru, što te čisto pleni i zanosi!
Ljubišini seljaci nisu samo ovejani Srbi po duhu i besedi; oni su k tome i sinovi onog čarovnog primorskog kraja što se stere između Oštrog Rta i Cmilove Ulice, i koji su Mlečići nazvali Bokom kotorskom. Makni te ljude iz njihove sredine, pa ih preseli u ma koji drugi srpski kraj, oni neće biti više ono što su. Njihova osećanja i njihovi pogledi neminovan su produkt zemlje, običaja, tradicija među kojima su nikli i odrasli. Pisac ih je pohvatao u njihovoj konkretnosti, u njihovim najsitnijim niansama, družeći se s ljudima, upotrebljavajući njihov prosti i, u svojoj jezgrovitosti, tako slikovit govor, nezazirući ni od idiotizama, ni od gramatičkih omašaka, samo kad je u njima nazirao neku karakteristiku narodnog osećanja i umovanja. I tako je ovaj pripovedač naš, još pre Zole i njegove škole, uspeo da stvori delo: „qui ne ment pas et qui a l'odeur du peuple."
Radeći tako Ljubiša se, kaošto sam priča, rukovodio mišlju da očuva „nekoliko znamenitih događaja svoje otadžbine" i da uzgred opiše „način življenja, razgovore, pa najzad i vrline i poroke svojih zemljaka," i da to sve preda potomstvu kako je „čuo i upamtio od starijih ljudi," jer se „svagdan te stvari preobražuju i ginu, što je kod širi doticaj sa svetom i poplavica tuđinstva."
Citati
8. januara 1877. godine, rekao je u Dalmatinskom saboru:
“ Ja ne znam, duše mi, koji me je narod osudio, no znam koji me je narod pohvalio i odobrio moj politički rad, a to su moji birači, moja braća, Srbi bokeški. ”
A drugom prilikom:
Vikicitati „Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb narodnošću, a pravoslavni vjerom. No izlazeći ovdje tješim se misleći, da ostavljam u Saboru mladijeh sila, gos. Vujatovića i Simića, koji, ako ih je Srpkinja zadojila, znati će braniti zakonita prava svoje narodnosti i vjere, a ja ću im s tremova rukama pljeskati.“
({{{2}}})
Stjepan Mitrov Ljubiša o Bokeljima:
Vikicitati „Bokezi su nagolo Srbi, govore kući srpski, a u svijetu nauče lako tuđ jezik. U Primorju uz srpski, čuješ najviše italijanski.“
sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A1%D1%82%D1%98%D0%B5%D0%BF%D0%B0%D0%BD_%D0%9C%D0%B8%D1%82%D1%80%D0%BE%D0%B2_%D0%89%D1%83%D0%B1%D0%B8%D1%88%D0%B0