Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 19:16:41 GMT -5
Kako su se mirili Istok i Zapad
Marko Evgenik je rekao - ne!
I u nase vreme govori se i raspravlja o mogucnosti da se hriscanstvo posle bezmalo hiljadu godina ujedini. Kao sto je poznato, do „Velikog raskola” doslo je 1054. godine, kad se hriscanska vaseljena raspala na dva dela, pravoslavni Istok i rimokatolicki Zapad. U stolecima koja su usledila, s vremena na vreme, ulagani su znatni napori da dodje do ponovnog ujedinjenja hriscanstva
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Unija je sklopljena u dva maha, u Lionu 1274. i u Firenci 1439. godine, ali je oba puta ostala mrtvo slovo na papiru. Odbacili su je kako vizantijsko svestenstvo, tako i vizantijski narod jer je utanacena pod uslovima koji su pravoslavlje stavljali u potcinjen polozaj. Jedan od najvaznijih ucesnika na crkvenom saboru u Firenci s vizantijske strane bio je Marko Evgenik. Rec je o ucenom bogoslovu i doslednom duhovniku, antilatinski nastrojenom i nepokolebljivom u svojim uverenjima.
Smatra se da je buduci crkveni velikodostojnik rodjen u vizantijskoj prestonici 1394. godine. Poticao je iz ugledne vizantijske porodice: bio je sin djakona Georgija Evgenika koji je sluzbovao kao sakelarije (jedna vrsta crkvenog cinovnika) u hramu Svete Sofije u Carigradu.
Inace, Georgije Evgenik poticao je iz Trapezunta, grada na juznim obalama Crnog mora i prestonice malene carevine koja je pripadala vizantijskom civilizacijskom krugu. Georgijeva supruga i majka Marka Evgenika zvala se Marija i bila je kci lekara Luke. Decak je na krstenju nazvan Manojlo, sto je bilo njegovo svetovno ime sve dok nije primio monaski zavet.
Dolaze Rusi!
Malo pre pocetka velikog crkvenog sabora u Ferari i Firenci na kome je izmedju rimokatolika i pravoslavaca trebalo da bude sklopljena unija, Marko Evgenik postao je mitropolit grada Efesa. To se desilo 1437. godine. Kako je zabelezeno u sacuvanim izvorima, ucinio je to posle ubedjivanja i povinujuci se visim interesima crkve, a ne dobrovoljno.
Rec je o slavnom antickom, a potom i hriscanskom sredistu na zapadnim obalama Male Azije. Ovaj grad se jos od 1304. godine nalazio u turskim rukama i bio je zauvek izgubljen za Vizantiju. To sto je izabran za mitropolita Efesa nije znacilo da je otisao u drevni grad. Tek nekoliko godina kasnije, pod okolnostima koje mogu poneti pridev vanredne, Marko Evgenik stigao je u Efes. Kao i mnogi drugi titularni mitropoliti i episkopi maloazijskih gradova koji su bili na prostoru pod vlascu Osmanlija, i on je uglavnom boravio u Carigradu.
Da bi se razumeli dogadjaji vezani za odrzavanje crkvenog sabora na kome su se sreli predstavnici istocnog i zapadnog hriscanstva, potrebno je naglasiti onovremenu podeljenost vizantijskog drustva na protivnike i pristalice unije s rimokatolickom crkvom. Tragika i jednih i drugih sastojala se u tome da su obe ostro suprotstavljene grupacije, doduse svaka na svoj nacin, bile istovremeno realisti, ali i zrtve idealistickih zabluda u kojima se gubio smisao za realno sagledavanje ondasnjeg stanja. Realizam latinofila ogledao se u proceni da samo sa Zapada moze doci pomoc protiv Osmanlija koji su opasno zapretili da sruse nemocno i iscrpeno carstvo i da je unija samo nuzni ustupak kojim bi se obezbedio spas. Istu vrstu smislene procene pokazivali su i turkofili, svesni ogromnog neraspolozenja vecine svestenstva i najveceg dela stanovnistva koje je svaku pomisao crkvenog sjedinjavanja cinilo utopistickom. U tom smislu cuvena je izjava Luke Notarasa, vizantijskog velikodostojnika 15. stoleca, koji je rekao: „Vise volim da usred grada (Carigrada) vidim turski turban nego latinsku mitru.” Zabluda pristalica unije lezala je u nerealnim nadama u gotovost Zapada da pohita u pomoc, a idealizam protivnika unije ogledao se u pogresnom verovanju u mirnu simbiozu sa Osmanlijama.
Vizantijski car Jovan VIII Paleolog (1425-1448) sve nade u borbi protiv Turaka polagao je u zemlje zapadne Evrope i verovao je da ce posle sklapanja crkvene unije odatle stici pomoc zivotno ugrozenoj Vizantiji. Put Italije krenula je veoma brojna vizantijska delegacija u kojoj su se, osim cara i vaseljenskog patrijarha Josifa II (1416-1439), nalazili brojni crkveni i svetovni velikodostojnici.
Medju dvadesetak arhijereja bio je Visarion, mitropolit Nikeje i kasnije kardinal rimske crkve, dok je Marko Evgenik zastupao interese istocnih patrijarha - prvosvestenika Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima - kojima muslimanske vlasti nisu dozvolile da putuju na sabor u Feraru. U delegaciji su se nalazili i filozof Georgije Gemist Pliton, zatim trojica monaha sa Svete gore, funkcioner carigradske Patrijarsije i istoricar Firentinskog sabora Silvestar Siropul, Georgije Sholarije i drugi.
Vizantijska delegacija, koju je predvodio vasilevs Jovan VIII Paleolog, na put je krenula krajem novembra 1437. godine. U Veneciju su stigli u februaru, a u Ferari, gde je trebalo da se odrzi sabor, obreli su se u martu 1438. godine. Izaslanici iz Rusije, kojih je bilo oko dve stotine i koje je predvodio kijevski mitropolit Isidor, posle dugog putovanja prispeli su u avgustu 1438. i umnogome su ojacali pravoslavnu stranku. Bilo je ucesnika i iz drugih zemalja koje su pripadale istocnom hriscanstvu, a kada se pobroje i svi njihovi pratioci, papska kurija morala je da izdrzava oko osam stotina ljudi.
Na saboru koji je svecano otvorio papa Evgenije IV (1431-1447) raspravljalo se o sustini cistilista, zatim su se vodile zustre prepirke oko takozvanog filioЬue, to jest proishodjenja Svetog duha, mnogo sati raspravljalo se i o papskom primatu, a nije mimoidjen ni razgovor o upotrebi kvasnog ili beskvasnog hleba prilikom pricesca. Bila je rec o visemesecnim zamornim zasedanjima, pojedinacnim pregovorima, svadjama i zalbama na besparicu jer papska kurija nije bila u stanju da redovno isplacuje troskove mnogobrojnim ucesnicima. Zbog kuge koja se pojavila, ali i sve gore situacije s papinom blagajnom, sabor je u prvim mesecima 1439. godine iz Ferare prebacen u Firencu.
Medju ucesnicima s pravoslavne strane od samog pocetka izdvojio se neustrasivi i pronicljivi Marko Evgenik, koji se pokazao „kao hrabri i nepobedivi lav”, kako je kasnije ostalo zabelezeno u njegovom zitiju. On je vatreno upozoravao zapadne bogoslove da su oni skrenuli s nekada zajednickog puta i da su uveli neke novine, a da pravoslavci i sada veruju u isto ono u sta su verovali i ranije. Kad je video kuda vode saborske sednice, efeski mitropolit razmisljao je u jednom trenutku i o tome da se vrati u domovinu. Ipak, na nagovor cara Jovana VIII Paleologa odustao je od takve namere i bio najtvrdji pregovarac pravoslavne strane.
Ostali clanovi vizantijske delegacije, spremni da se popusti Latinima, ubedjivali su ga da u ime visih interesa popusti u svojim bogoslovskim stajalistima. Posredi je bila cuvena ikonomija, vizantijsko politicko nacelo kojim se u neredovnim prilikama i u ime casnih ciljeva dozvoljava odstupanje od stroge privrzenosti crkvenim kanonima. Na to im je Marko Evgenik navodno odgovorio: „Stvari vere ne dopustaju nikakvo popustanje i ikonomiju. To je kao kada bi kazao: ‘Odseci sebi glavu, pa idi kuda hoces!’ Nikada, o covece, ono sto se tice crkve, ne resava se nagodbama. Jer, ne postoji nesto srednje izmedju istine i lazi.” Na istrajavanje da se nad citavom hriscanskom vaseljenom prizna papina vrhovna vlast, Marko Evgenik je upozoravao da je rimski prvosvestenik samo jedan od patrijarha, „ali i to pod uslovom da bude pravoslavni”.
Mucno cutanje
Sabor je proticao u napetoj atmosferi u kojoj su uzvisenu i mirnu raspravu, kakva bi dolikovala takvom skupu, zamenile beskrajne i musicave prepirke. Kao dokazni materijal cesto su iznosena i pozivanja na nedopustivo mali i tendenciozno izabrani broj rukopisa svetih otaca i ucitelja crkve, a nedovoljno poznavanje latinskog kod Vizantinaca i grckog medju Latinima dodatno su otezavali sporazumevanje. Nisu bile retke ni ruzne scene kad je nekim ucesnicima bilo zabranjeno da iznesu svoje stavove. Kako je sabor proticao, videlo se da je vizantijska delegacija sve spremnija da popusti protivnickoj strani. Sacuvana su i svedocanstva o podmicivanju pojedinih ucesnika sabora s vizantijske strane. Uzbudjeni Marko Evgenik, koji se nije slagao s ravnodusnoscu i pomirenoscu sa sudbinom ispoljenom kod nekih svojih sunarodnika, odlucno je tvrdio: „Latini su uistinu jeretici, a vi ih ne nazivate tako jer ocekujete da se zabludeli preobrate.” Dvojica arhijereja, ozlojedjeni zbog ovako iskljucivog i uvredljivog stava, ostro su mu uzvratili pitanjem: „Ko si ti da Latine nazivas jereticima?” Tom prilikom umalo nije doslo i do fizickog obracuna medju pojedinim ucesnicima sabora. U svadji koja je nastala, Visarion, mitropolit Nikeje, dobacio je Marku Evgeniku: „S bezumnicima ne zelim da razgovaram!” Buduci da je izlazio, mitropolit Efesa mu je doviknuo: „Ti si izrod i tako se i ponasas!” Evgenik se s podjednakim zarom borio i protiv latinskih ucesnika i protiv unionista na vizantijskoj strani.
Kad se govori o toku sabora i njegovim ucesnicima, ne treba gubiti iz vida da jednu sliku daju vizantijski izvori, pogotovo oni izrazito naklonjeni Marku Evgeniku, a sasvim drugaciju latinski istocnici. Dok prvi gotovo nekriticki velicaju doslednog duhovnika, drugi mitropolitu Efesa prebacuju da je bio preterano tvrdokoran i potpuno nespreman da o spornim pitanjima prihvati bilo kakvo razlozno ubedjivanje Latina. U svakom slucaju, on je ostao dosledan svojim uverenjima i na zavrsnoj svecanosti u firentinskoj katedrali, 6. jula 1439. godine, kad su kardinal Julijan Cezarini i nikejski mitropolit Visarion na grckom i latinskom jeziku proglasili uniju, nije stavio svoj potpis na saborski zapisnik. Kad je to cuo, papa Evgenije IV razocarano je uzviknuo: „Dakle, nista nismo uradili!”
Svestan da njegov odvazni gest, zbog koga su ga u Vizantiji kasnije docekali kao junaka, nosi odredjene opasnosti, Marko Evgenik je od Jovana VIII Paleologa zatrazio i dobio zastitu kako u Italiji, tako i u Vizantiji. Vasilevs ga je u nekoliko navrata uzimao u zastitu, pa mu je cak obezbedio i da se u Carigrad vraca na galiji, a ne na teretnim ladjama. Tako se efeski mitropolit, zajedno s carem, preko Venecije vratio u vizantijsku prestonicu 1. februara 1440. godine. Po povratku na Bosfor, a u iscekivanju zapadne pomoci i nastojanju da smanji suprotnosti unutar vizantijskog drustva, Jovan VIII Paleolog pokazivao je sirokogrudost i strpljenje prema protivnicima unije.
Duka, vizantijski istoricar 15. veka, saopstava kako su u Carigradu docekali vizantijsku delegaciju po povratku iz Italije. Tek sto su se putnici iskrcali, radoznali zitelji prestonice, kao sto je bilo uobicajeno, poceli su da ih zapitkuju: „Kako ste? Kakve vesti nam donosite sa sabora? Jesmo li pobedili?” Usledio je gorak odgovor ucesnika sabora: „Izdali smo svoju veru i prodali poboznost za bezboznistvo. Izdali smo svete darove i postali azimiti.” (Azimiti je naziv za rimokatolike koji koriste beskvasni hleb - azimu - dok pravoslavci upotrebljavaju kvasni hleb.) Na pitanje „Zasto ste potpisali?” oni su odgovarali: „Zbog straha pred Francima!” Pomalo zbunjeni, gradjani su upitali: „Zasto? Zar su vas Franci stavljali na muke, bicevali ili zatvarali u tamnicu?” Usledio je negativan odgovor: „Ne, ali je potpisala nasa desna ruka, i neka bude odsecena. Ispovedio je nas jezik, i neka bude iscupan!”
Potom je zavladalo mucno cutanje. Stanovnici Carigrada bili su potisteni zbog onog sto su culi, a ucesnici sabora posramljeni onim sto su ucinili, pa se dogodilo da crkvena sluzba nije odrzana iako je bilo vreme Velikog posta. Jednostavno, niko nije zeleo da sluzi sa onima koji su izdali svoju veru. U takvom raspolozenju i osecanju pogruzenosti i neverice prosli su februar, mart i april 1440. godine.
Onda je Jovan VIII Paleolog odlucio da izabere novog patrijarha: najpre je stolicu vizantijskog prvosvestenika ponudio Marku Evgeniku, koji je tu pocast odbio, a onda se obratio Antoniju, mitropolitu Herakleje, ali je i on zahvalio na ukazanom poverenju. Ni trapezuntski mitropolit, kao ni predstavnik svetogorskog manastira Vatopeda, nisu zeleli katedru unijatskog patrijarha. Jovanu VIII Paleologu je laknulo kad se, najzad, osvedoceni unijata Mitrofan iz Kizika saglasio da postane carigradski arhipastir. Istovremeno, bio je to trijumf unionista.
U medjuvremenu, po povratku sa Apeninskog poluostrva, Marko Evgenik je razvio zivu delatnost kojom je zeleo da srusi ono sto je dogovoreno u Firenci. Za razliku od ostalih clanova vizantijske delegacije, stanovnici Carigrada njega su docekali s divljenjem i okupljeni narod, bez obzira na uzrast i drustveni polozaj, pozdravljao ga je i klanjao mu se. Pojedini zapadni istrazivaci smatraju da Marko Evgenik svoja bogoslovska dela nije pisao za ucene teologe, nego pre svega za obican narod i da se trudio da ih sroci tako da budu jasna i nedovoljno obrazovanim monasima i narodu. Vazno je podvuci cinjenicu da je delatnost efeskog mitropolita daleko nadmasivala okvire crkvenih raspri i neposredno je uticala na raspored i ponasanje politickih snaga u carstvu. Usledio je pravi mali rat protiv pristalica sjedinjenja s Rimom, ali je posle izbora unioniste Mitrofana za novog patrijarha, mitropolit Efesa morao osetiti izvesnu nesigurnost, pa se 15. maja 1440. godine, upravo na dan kad je novi carigradski arhipastir sluzio svecanu liturgiju - i u njoj pominjao papino ime! - zajedno sa Antonijem, mitropolitom Herakleje, odlucio na bekstvo iz prestonice.
Marko se najpre zaputio Osmanlijama u Brusu, da bi otuda nakratko otisao u Efes, sediste svoje dijeceze i grad u kome, kako je receno, nikada ranije, a ni kasnije nije boravio. Onda se uputio na Svetu goru, ali kad je prolazio pored Limnosa, neki su ga prepoznali. Carske vlasti delovale su vrlo hitro - uhvatili su nepopustljivog svestenika i bacili u tamnicu na ovom ostrvu u Egejskom moru, gde je proveo oko dve godine (1440-1442). U medjuvremenu bio je ocevidac turskog napada na Limnos i, posto je shvatio da nikako nece moci da ode na Svetu goru, u leto 1443. godine obreo se u Carigradu. I ovoga puta boravio je u manastiru Svetog Georgija Manganskog. Buduci neznog zdravlja, a mucen teskom bolescu s kojom se suocio jos u Firenci, Marko Evgenik se upokojio 23. juna 1445, tek sto je napunio pedeset godina. Sahranjen je u manastiru Svetog Georgija Manganskog. Tako se zavrsio jedan zivot koji je u Carigradu imao i svoje ishodiste i svoju utoku.
***
Vec su savremenici za Marka Evgenika tvrdili da je „novi Vasilije Veliki” i „novi Bogoslov”, dovodeci ga na najlepsi nacin u vezu s Vasilijem Velikim, znamenitim kapadokijskim ocem 4. stoleca. S druge strane, naziv Bogoslov uzivaju samo trojica ljudi: Jovan Bogoslov, Hristov najmladji i omiljeni ucenik, pisac jevandjelja, Grigorije Bogoslov, episkop grada Nazijanza i veliki crkveni otac 4. veka, i, naposletku, Simeon Novi Bogoslov, cuveni mistik koji je ziveo u drugoj polovini 10. i prvim decenijama 11. stoleca.
Zbog zasluga i nepokolebljivosti u odbrani vere, pravoslavna crkva ga je 1734. godine proglasila za svetitelja i svakog 19. januara proslavlja prepodobnog efeskog mitropolita Marka Evgenika.
Radivoj Radic
link
Marko Evgenik je rekao - ne!
I u nase vreme govori se i raspravlja o mogucnosti da se hriscanstvo posle bezmalo hiljadu godina ujedini. Kao sto je poznato, do „Velikog raskola” doslo je 1054. godine, kad se hriscanska vaseljena raspala na dva dela, pravoslavni Istok i rimokatolicki Zapad. U stolecima koja su usledila, s vremena na vreme, ulagani su znatni napori da dodje do ponovnog ujedinjenja hriscanstva
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Unija je sklopljena u dva maha, u Lionu 1274. i u Firenci 1439. godine, ali je oba puta ostala mrtvo slovo na papiru. Odbacili su je kako vizantijsko svestenstvo, tako i vizantijski narod jer je utanacena pod uslovima koji su pravoslavlje stavljali u potcinjen polozaj. Jedan od najvaznijih ucesnika na crkvenom saboru u Firenci s vizantijske strane bio je Marko Evgenik. Rec je o ucenom bogoslovu i doslednom duhovniku, antilatinski nastrojenom i nepokolebljivom u svojim uverenjima.
Smatra se da je buduci crkveni velikodostojnik rodjen u vizantijskoj prestonici 1394. godine. Poticao je iz ugledne vizantijske porodice: bio je sin djakona Georgija Evgenika koji je sluzbovao kao sakelarije (jedna vrsta crkvenog cinovnika) u hramu Svete Sofije u Carigradu.
Inace, Georgije Evgenik poticao je iz Trapezunta, grada na juznim obalama Crnog mora i prestonice malene carevine koja je pripadala vizantijskom civilizacijskom krugu. Georgijeva supruga i majka Marka Evgenika zvala se Marija i bila je kci lekara Luke. Decak je na krstenju nazvan Manojlo, sto je bilo njegovo svetovno ime sve dok nije primio monaski zavet.
Dolaze Rusi!
Malo pre pocetka velikog crkvenog sabora u Ferari i Firenci na kome je izmedju rimokatolika i pravoslavaca trebalo da bude sklopljena unija, Marko Evgenik postao je mitropolit grada Efesa. To se desilo 1437. godine. Kako je zabelezeno u sacuvanim izvorima, ucinio je to posle ubedjivanja i povinujuci se visim interesima crkve, a ne dobrovoljno.
Rec je o slavnom antickom, a potom i hriscanskom sredistu na zapadnim obalama Male Azije. Ovaj grad se jos od 1304. godine nalazio u turskim rukama i bio je zauvek izgubljen za Vizantiju. To sto je izabran za mitropolita Efesa nije znacilo da je otisao u drevni grad. Tek nekoliko godina kasnije, pod okolnostima koje mogu poneti pridev vanredne, Marko Evgenik stigao je u Efes. Kao i mnogi drugi titularni mitropoliti i episkopi maloazijskih gradova koji su bili na prostoru pod vlascu Osmanlija, i on je uglavnom boravio u Carigradu.
Da bi se razumeli dogadjaji vezani za odrzavanje crkvenog sabora na kome su se sreli predstavnici istocnog i zapadnog hriscanstva, potrebno je naglasiti onovremenu podeljenost vizantijskog drustva na protivnike i pristalice unije s rimokatolickom crkvom. Tragika i jednih i drugih sastojala se u tome da su obe ostro suprotstavljene grupacije, doduse svaka na svoj nacin, bile istovremeno realisti, ali i zrtve idealistickih zabluda u kojima se gubio smisao za realno sagledavanje ondasnjeg stanja. Realizam latinofila ogledao se u proceni da samo sa Zapada moze doci pomoc protiv Osmanlija koji su opasno zapretili da sruse nemocno i iscrpeno carstvo i da je unija samo nuzni ustupak kojim bi se obezbedio spas. Istu vrstu smislene procene pokazivali su i turkofili, svesni ogromnog neraspolozenja vecine svestenstva i najveceg dela stanovnistva koje je svaku pomisao crkvenog sjedinjavanja cinilo utopistickom. U tom smislu cuvena je izjava Luke Notarasa, vizantijskog velikodostojnika 15. stoleca, koji je rekao: „Vise volim da usred grada (Carigrada) vidim turski turban nego latinsku mitru.” Zabluda pristalica unije lezala je u nerealnim nadama u gotovost Zapada da pohita u pomoc, a idealizam protivnika unije ogledao se u pogresnom verovanju u mirnu simbiozu sa Osmanlijama.
Vizantijski car Jovan VIII Paleolog (1425-1448) sve nade u borbi protiv Turaka polagao je u zemlje zapadne Evrope i verovao je da ce posle sklapanja crkvene unije odatle stici pomoc zivotno ugrozenoj Vizantiji. Put Italije krenula je veoma brojna vizantijska delegacija u kojoj su se, osim cara i vaseljenskog patrijarha Josifa II (1416-1439), nalazili brojni crkveni i svetovni velikodostojnici.
Medju dvadesetak arhijereja bio je Visarion, mitropolit Nikeje i kasnije kardinal rimske crkve, dok je Marko Evgenik zastupao interese istocnih patrijarha - prvosvestenika Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima - kojima muslimanske vlasti nisu dozvolile da putuju na sabor u Feraru. U delegaciji su se nalazili i filozof Georgije Gemist Pliton, zatim trojica monaha sa Svete gore, funkcioner carigradske Patrijarsije i istoricar Firentinskog sabora Silvestar Siropul, Georgije Sholarije i drugi.
Vizantijska delegacija, koju je predvodio vasilevs Jovan VIII Paleolog, na put je krenula krajem novembra 1437. godine. U Veneciju su stigli u februaru, a u Ferari, gde je trebalo da se odrzi sabor, obreli su se u martu 1438. godine. Izaslanici iz Rusije, kojih je bilo oko dve stotine i koje je predvodio kijevski mitropolit Isidor, posle dugog putovanja prispeli su u avgustu 1438. i umnogome su ojacali pravoslavnu stranku. Bilo je ucesnika i iz drugih zemalja koje su pripadale istocnom hriscanstvu, a kada se pobroje i svi njihovi pratioci, papska kurija morala je da izdrzava oko osam stotina ljudi.
Na saboru koji je svecano otvorio papa Evgenije IV (1431-1447) raspravljalo se o sustini cistilista, zatim su se vodile zustre prepirke oko takozvanog filioЬue, to jest proishodjenja Svetog duha, mnogo sati raspravljalo se i o papskom primatu, a nije mimoidjen ni razgovor o upotrebi kvasnog ili beskvasnog hleba prilikom pricesca. Bila je rec o visemesecnim zamornim zasedanjima, pojedinacnim pregovorima, svadjama i zalbama na besparicu jer papska kurija nije bila u stanju da redovno isplacuje troskove mnogobrojnim ucesnicima. Zbog kuge koja se pojavila, ali i sve gore situacije s papinom blagajnom, sabor je u prvim mesecima 1439. godine iz Ferare prebacen u Firencu.
Medju ucesnicima s pravoslavne strane od samog pocetka izdvojio se neustrasivi i pronicljivi Marko Evgenik, koji se pokazao „kao hrabri i nepobedivi lav”, kako je kasnije ostalo zabelezeno u njegovom zitiju. On je vatreno upozoravao zapadne bogoslove da su oni skrenuli s nekada zajednickog puta i da su uveli neke novine, a da pravoslavci i sada veruju u isto ono u sta su verovali i ranije. Kad je video kuda vode saborske sednice, efeski mitropolit razmisljao je u jednom trenutku i o tome da se vrati u domovinu. Ipak, na nagovor cara Jovana VIII Paleologa odustao je od takve namere i bio najtvrdji pregovarac pravoslavne strane.
Ostali clanovi vizantijske delegacije, spremni da se popusti Latinima, ubedjivali su ga da u ime visih interesa popusti u svojim bogoslovskim stajalistima. Posredi je bila cuvena ikonomija, vizantijsko politicko nacelo kojim se u neredovnim prilikama i u ime casnih ciljeva dozvoljava odstupanje od stroge privrzenosti crkvenim kanonima. Na to im je Marko Evgenik navodno odgovorio: „Stvari vere ne dopustaju nikakvo popustanje i ikonomiju. To je kao kada bi kazao: ‘Odseci sebi glavu, pa idi kuda hoces!’ Nikada, o covece, ono sto se tice crkve, ne resava se nagodbama. Jer, ne postoji nesto srednje izmedju istine i lazi.” Na istrajavanje da se nad citavom hriscanskom vaseljenom prizna papina vrhovna vlast, Marko Evgenik je upozoravao da je rimski prvosvestenik samo jedan od patrijarha, „ali i to pod uslovom da bude pravoslavni”.
Mucno cutanje
Sabor je proticao u napetoj atmosferi u kojoj su uzvisenu i mirnu raspravu, kakva bi dolikovala takvom skupu, zamenile beskrajne i musicave prepirke. Kao dokazni materijal cesto su iznosena i pozivanja na nedopustivo mali i tendenciozno izabrani broj rukopisa svetih otaca i ucitelja crkve, a nedovoljno poznavanje latinskog kod Vizantinaca i grckog medju Latinima dodatno su otezavali sporazumevanje. Nisu bile retke ni ruzne scene kad je nekim ucesnicima bilo zabranjeno da iznesu svoje stavove. Kako je sabor proticao, videlo se da je vizantijska delegacija sve spremnija da popusti protivnickoj strani. Sacuvana su i svedocanstva o podmicivanju pojedinih ucesnika sabora s vizantijske strane. Uzbudjeni Marko Evgenik, koji se nije slagao s ravnodusnoscu i pomirenoscu sa sudbinom ispoljenom kod nekih svojih sunarodnika, odlucno je tvrdio: „Latini su uistinu jeretici, a vi ih ne nazivate tako jer ocekujete da se zabludeli preobrate.” Dvojica arhijereja, ozlojedjeni zbog ovako iskljucivog i uvredljivog stava, ostro su mu uzvratili pitanjem: „Ko si ti da Latine nazivas jereticima?” Tom prilikom umalo nije doslo i do fizickog obracuna medju pojedinim ucesnicima sabora. U svadji koja je nastala, Visarion, mitropolit Nikeje, dobacio je Marku Evgeniku: „S bezumnicima ne zelim da razgovaram!” Buduci da je izlazio, mitropolit Efesa mu je doviknuo: „Ti si izrod i tako se i ponasas!” Evgenik se s podjednakim zarom borio i protiv latinskih ucesnika i protiv unionista na vizantijskoj strani.
Kad se govori o toku sabora i njegovim ucesnicima, ne treba gubiti iz vida da jednu sliku daju vizantijski izvori, pogotovo oni izrazito naklonjeni Marku Evgeniku, a sasvim drugaciju latinski istocnici. Dok prvi gotovo nekriticki velicaju doslednog duhovnika, drugi mitropolitu Efesa prebacuju da je bio preterano tvrdokoran i potpuno nespreman da o spornim pitanjima prihvati bilo kakvo razlozno ubedjivanje Latina. U svakom slucaju, on je ostao dosledan svojim uverenjima i na zavrsnoj svecanosti u firentinskoj katedrali, 6. jula 1439. godine, kad su kardinal Julijan Cezarini i nikejski mitropolit Visarion na grckom i latinskom jeziku proglasili uniju, nije stavio svoj potpis na saborski zapisnik. Kad je to cuo, papa Evgenije IV razocarano je uzviknuo: „Dakle, nista nismo uradili!”
Svestan da njegov odvazni gest, zbog koga su ga u Vizantiji kasnije docekali kao junaka, nosi odredjene opasnosti, Marko Evgenik je od Jovana VIII Paleologa zatrazio i dobio zastitu kako u Italiji, tako i u Vizantiji. Vasilevs ga je u nekoliko navrata uzimao u zastitu, pa mu je cak obezbedio i da se u Carigrad vraca na galiji, a ne na teretnim ladjama. Tako se efeski mitropolit, zajedno s carem, preko Venecije vratio u vizantijsku prestonicu 1. februara 1440. godine. Po povratku na Bosfor, a u iscekivanju zapadne pomoci i nastojanju da smanji suprotnosti unutar vizantijskog drustva, Jovan VIII Paleolog pokazivao je sirokogrudost i strpljenje prema protivnicima unije.
Duka, vizantijski istoricar 15. veka, saopstava kako su u Carigradu docekali vizantijsku delegaciju po povratku iz Italije. Tek sto su se putnici iskrcali, radoznali zitelji prestonice, kao sto je bilo uobicajeno, poceli su da ih zapitkuju: „Kako ste? Kakve vesti nam donosite sa sabora? Jesmo li pobedili?” Usledio je gorak odgovor ucesnika sabora: „Izdali smo svoju veru i prodali poboznost za bezboznistvo. Izdali smo svete darove i postali azimiti.” (Azimiti je naziv za rimokatolike koji koriste beskvasni hleb - azimu - dok pravoslavci upotrebljavaju kvasni hleb.) Na pitanje „Zasto ste potpisali?” oni su odgovarali: „Zbog straha pred Francima!” Pomalo zbunjeni, gradjani su upitali: „Zasto? Zar su vas Franci stavljali na muke, bicevali ili zatvarali u tamnicu?” Usledio je negativan odgovor: „Ne, ali je potpisala nasa desna ruka, i neka bude odsecena. Ispovedio je nas jezik, i neka bude iscupan!”
Potom je zavladalo mucno cutanje. Stanovnici Carigrada bili su potisteni zbog onog sto su culi, a ucesnici sabora posramljeni onim sto su ucinili, pa se dogodilo da crkvena sluzba nije odrzana iako je bilo vreme Velikog posta. Jednostavno, niko nije zeleo da sluzi sa onima koji su izdali svoju veru. U takvom raspolozenju i osecanju pogruzenosti i neverice prosli su februar, mart i april 1440. godine.
Onda je Jovan VIII Paleolog odlucio da izabere novog patrijarha: najpre je stolicu vizantijskog prvosvestenika ponudio Marku Evgeniku, koji je tu pocast odbio, a onda se obratio Antoniju, mitropolitu Herakleje, ali je i on zahvalio na ukazanom poverenju. Ni trapezuntski mitropolit, kao ni predstavnik svetogorskog manastira Vatopeda, nisu zeleli katedru unijatskog patrijarha. Jovanu VIII Paleologu je laknulo kad se, najzad, osvedoceni unijata Mitrofan iz Kizika saglasio da postane carigradski arhipastir. Istovremeno, bio je to trijumf unionista.
U medjuvremenu, po povratku sa Apeninskog poluostrva, Marko Evgenik je razvio zivu delatnost kojom je zeleo da srusi ono sto je dogovoreno u Firenci. Za razliku od ostalih clanova vizantijske delegacije, stanovnici Carigrada njega su docekali s divljenjem i okupljeni narod, bez obzira na uzrast i drustveni polozaj, pozdravljao ga je i klanjao mu se. Pojedini zapadni istrazivaci smatraju da Marko Evgenik svoja bogoslovska dela nije pisao za ucene teologe, nego pre svega za obican narod i da se trudio da ih sroci tako da budu jasna i nedovoljno obrazovanim monasima i narodu. Vazno je podvuci cinjenicu da je delatnost efeskog mitropolita daleko nadmasivala okvire crkvenih raspri i neposredno je uticala na raspored i ponasanje politickih snaga u carstvu. Usledio je pravi mali rat protiv pristalica sjedinjenja s Rimom, ali je posle izbora unioniste Mitrofana za novog patrijarha, mitropolit Efesa morao osetiti izvesnu nesigurnost, pa se 15. maja 1440. godine, upravo na dan kad je novi carigradski arhipastir sluzio svecanu liturgiju - i u njoj pominjao papino ime! - zajedno sa Antonijem, mitropolitom Herakleje, odlucio na bekstvo iz prestonice.
Marko se najpre zaputio Osmanlijama u Brusu, da bi otuda nakratko otisao u Efes, sediste svoje dijeceze i grad u kome, kako je receno, nikada ranije, a ni kasnije nije boravio. Onda se uputio na Svetu goru, ali kad je prolazio pored Limnosa, neki su ga prepoznali. Carske vlasti delovale su vrlo hitro - uhvatili su nepopustljivog svestenika i bacili u tamnicu na ovom ostrvu u Egejskom moru, gde je proveo oko dve godine (1440-1442). U medjuvremenu bio je ocevidac turskog napada na Limnos i, posto je shvatio da nikako nece moci da ode na Svetu goru, u leto 1443. godine obreo se u Carigradu. I ovoga puta boravio je u manastiru Svetog Georgija Manganskog. Buduci neznog zdravlja, a mucen teskom bolescu s kojom se suocio jos u Firenci, Marko Evgenik se upokojio 23. juna 1445, tek sto je napunio pedeset godina. Sahranjen je u manastiru Svetog Georgija Manganskog. Tako se zavrsio jedan zivot koji je u Carigradu imao i svoje ishodiste i svoju utoku.
***
Vec su savremenici za Marka Evgenika tvrdili da je „novi Vasilije Veliki” i „novi Bogoslov”, dovodeci ga na najlepsi nacin u vezu s Vasilijem Velikim, znamenitim kapadokijskim ocem 4. stoleca. S druge strane, naziv Bogoslov uzivaju samo trojica ljudi: Jovan Bogoslov, Hristov najmladji i omiljeni ucenik, pisac jevandjelja, Grigorije Bogoslov, episkop grada Nazijanza i veliki crkveni otac 4. veka, i, naposletku, Simeon Novi Bogoslov, cuveni mistik koji je ziveo u drugoj polovini 10. i prvim decenijama 11. stoleca.
Zbog zasluga i nepokolebljivosti u odbrani vere, pravoslavna crkva ga je 1734. godine proglasila za svetitelja i svakog 19. januara proslavlja prepodobnog efeskog mitropolita Marka Evgenika.
Radivoj Radic
link