Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 20:46:40 GMT -5
Zivot na zemlji: Seljaci
U svojoj burnoj povesti seljaci su tesko radili, dizali bune, borili se sa avetima gladi i bolesti, terali zmajeve i vestice, isli u potragu za Letom... Kada su nakon mnogo godina sa sebe skinuli „mrlju ropstva”, osvojili su veliku pobedu i zasluzili novo ime - junaci zemlje!
U pradavnim vremenima ljudi su znali samo za sakupljanje hrane, lov i ribolov, a tek oko 8000. godine pre nase ere naucili su da se bave stocarstvom i zemljoradnjom. Ali, posto bi se zemlja brzo ispostila, napustali su njive i odlazili u potragu za novim... Kasnije, u drevnim civilizacijama Sumera i Egiptu zivelo se u gradovima, dok su okolna imanja i plantaze obradjivali robovi. U antickoj Grckoj i Rimu bogati zemljoposednici koji su vladali gradovima drzavama mogli su seljacima da oduzmu zemlju, da ih zbog neplacenih dugova pretvore u robove i da ih kaznjavaju cak i smrtnom kaznom. Od svih kazni najcesce se primenjivalo bicevanje i to uz uzvike: „Udalji se, gladi!”
U starom Rimu, kao i u Grckoj, visa klasa na seljake je gledala s prezirom, ali to ne znaci da se zemlja i ratarstvo nisu cenili. Naprotiv! Plinije pise da su se cuvene vojskovodje posle rata s ponosom vracale zemljoradnji, a da je „zemlja likovala pod plugom krunisanim lovorikama”. I nadimci velikih ljudi poticali su od imena vezanih za poljske radove. Recimo, Pilumnus od pilum - sprava za krunjenje kukuruza, Pizo od piso - sprava za mlevenje kukuruza, Fabije od fabu - pasulj, Lantulo od lens - socivo... Posto za Rimljane nije postojala veca pohvala od reci „dobar domacin”, nadmetali su se u proizvodnji, a da bi je unapredili uveli su velike srpove i kose, sistem navodnjavanja, djubrivo... Poljoprivredna orudja koristili su i u obicajima - „kaznjeni” je morao da se provuce kroz jaram, sto je simbolicno znacilo pokajanje i vracanje u drustvo. Posle propasti Rimskog carstva nastalo je bezakonje, pa su za seljake nastupili crni dani - u njihove kuce upadali su ratnici i otimali im svu hranu.
Pesacki dani
Prva sela pojavila su se u 10. veku u Evropi, i to na severu oko vlastelinskih kuca i crkava i u Sredozemlju, u podnozju zamkova. Gospodari sela, koji su dobili zemlju od kralja, obicno nisu tu ziveli, vec su svoje posede, feude, davali u zakup. Ali, od 13. veka sve vise njih pocelo je da se vraca na seoska imanja, jer su shvatili da od prodaje vune, koze, mesa i voska na gradskim pijacama mogu odlicno da zarade. O namirnicama nisu brinuli - znali su da ce im seljaci, koji su bili pod njihovom vlascu, obezbediti kroz kuluk (prisilan rad) i dazbine.
Seljaci rade i donose darove. Slika iz jednog srednjovekovnog rukopisa.
U srednjovekovnom selu vladali su guzva i metez, dok su se s raznih strana mesali zvuci skripe tockova, lajanja pasa, uzvika prodavaca torbara, crkvenih zvona, decije graje... Ulice su bile prekrivene debelim slojem prasine ili blata, a brojni kucerci, sa stalama i kokosinjcima, zidani su bez ikakvog reda... Niske, omalene kuce napravljene od naboja - blata i siblja - imale su drvenu gradju, prozore bez stakla i krov od slame. Ti krovovi puni miseva, pacova, paukova i ptica, mogli su lako da se zapale i bili su ziva muka za ukucane.
Pozari su izbijali slucajno, ali desavalo se i da komsije jedni drugima iz osvete na krov bace kokosku kojoj su na noge vezali ugarke.
Unutar kuce u glavnoj, cesto i jedinoj, prostoriji lozila se vatra i tu su ukucani radili sve - kuvali, jeli, spavali, prali odecu, kupali se... Posto su od namestaja najcesce imali samo sanduk za posteljinu, klupe i sto na rasklapanje, uvece su na zemljani pod prostirali slamarice na kojima su spavali, dok su mala deca bila u kolevkama.
Nosili su odecu od grubog sukna sive boje, koju su prali u cedji - mesavini pepela i vode, a sami su se ponekad kupali u buretu, jedni za drugima u istoj vodi. Vodu su donosili iz zajednickog seoskog bunara i cuvali je kao pravu dragocenost. Nuznik nije postojao, zabelezeno je da su se za te potrebe clanovi porodice udaljavali od kuce „na domet strele”.
Medjutim, vlastelinska kuca bila je mnogo udobnija i opremljenija, a u selu su gospodara opisivali kao „coveka koji je mogao da jede onoliko koliko zeli”.
Siroti seljaci jeli su uglavnom kasu, hleb i gustu corbu. Tokom sezone brali su voce i povrce, a voce su kuvali jer su mislili da nije zdravo da se jede sirovo. Njihova ishrana neodoljivo podseca na danasnju „zdravu hranu”, osim sto su pili pivo u ogromnim kolicinama, kao vodu. Vino nisu znali da cuvaju: u 11. veku burad su iznutra premazivali smolom, od cega je ukus postajao neprijatan. Vino je izazivalo mucninu i peckanje u ustima, pa su odlucili da ga ne cuvaju, vec da ga popiju jos iste godine.
U srednjem veku seljaci su najvise brinuli o granicama svog sela, zbog cega je uveden obicaj nazvan „pesacki dani”. U obilazak medja isli su svi stanovnici. Decake su uranjali u potoke i reke ili zadnjicama udarali o pogranicno drvece i kamenje kako bi sto bolje zapamtili dokle se selo proteze.
Posto je za seljake rad bio sustina zivota, u polja su odlazili pre svitanja i radili po ceo dan. Za vreme zetve cinili su „dobrocinstva” gospodaru, a za uzvrat dobijali po veknu hleba i dosta piva. Najsiromasnijim seljacima bilo je dozvoljavano da pabirce, u stvari pokupe ostatke psenice i razi.
Rad u polju, detalj s jedne freske.
Zariste poroka
Za razliku od slobodnih seljaka, koji su dugovali male dazbine, kmetovi su za gospodara morali da kuluce, da mu daju namirnice i poreze, da kod njega melju zito, peku hleb, prave vino. Osim toga, imali su zabranu zenidbe van vlastelinskog imanja i obavezu polaganja zakletve da ce celog veka, zajedno sa svojim sinovima, raditi na istoj zemlji.
Sve seljake, slobodne ljude i kmetove, vlastela je prezrivo nazivala vilanus - prostaci. Za njih su oni bili ruzni, prljavi „besni psi”, predodredjeni za pakao... Netrpeljivost izmedju vlastele i seljaka postojala je sve veca i na kraju je dovela do seljackih buna. U 14. veku ugnjetavani seljaci uzvikivali su: „Mi smo ljudi nalik na Hrista, a s nama se postupa kao s divljim zverima!” Usledio je stravican odgovor: pobunjenike su bacali u kljucalo olovo, sakatili ih i zive spaljivali! „I prostaci se umirise...”
Nakon toga nisu se javno bunili - gospodara su potkradali, lovili u njegovim sumama, spaljivali mu letinu... Ali, protiv crkve, koja im je uzimala stoku i „desetak” od svih namirnica, nisu smeli da urade nista slicno. Zastitu su potrazili od kralja i, prema jednom dokumentu, manastiru je nalozeno da vrati selu stocno blago - 800 goveda, ovaca i svinja. S gladnim godinama, bolestima, susom, potopskim kisama, stetom od pacova i gundelja, mestani su se borili kako su znali i umeli - najcesce molitvama i vradzbinama.
U svom kratkom zivotu, u proseku 45 godina, seljaci su imali malo prilike da se zabave. Obicnim danima sastajali su se u mlinu ili krcmi, gde su razmenjivali novosti, ali i dogovarali bune. Crkva je ova mesta nazivala zaristima poroka i trazila da se zatvore jer, navodno, privlace prosjake i prostitutke.
Narodni obicaji, poput Dana oraca, Dana preslice i Dana leta, proslavljali su se kao i hriscanski praznici. Na Dan leta mladici i devojke isli su sumom kako bi „nasli leto” - rascvetale grane, dok su za Ivanjdan decaci mahali ugarcima da bi oterali zmaja. Pored sportskih takmicenja, hajke na bikove i borbi petlova, igrale su se brojne igre koje se danas smatraju decijim - corave bake, kuglanje, zandari i lopovi... U ovim danima uzivali su svi osim svestenika koji su osudjivali „zaludne igrokaze, lakrdije i vesele pesme”.
Evropska seljacka kuca iz 15. veka
Pravda i krivda
Vlastelinski sud zasedao je obicno jednom godisnje. Izmedju ostalog, sudilo se za tuce, klevete, preljube, kradje, silovanja, prolivanje krvi... U sudskom zapisu iz 1276. godine zabelezeno je da je jedan pijani covek pravio nered, i da su se dve komsinice vredjale pogrdnim imenima... Za slicne, manje, prestupe izricane su kazne u vidu odstete, globe i stavljanja na stub srama. Za teze slucajeve odredjivane su telesne kazne - od sibanja i sakacenja do vesanja i odsecanja glave. Jeres, vradzbine i izdaja osudjivani su bez milosti, a kazna odsecanjem glave smatrana je srecom u nesreci, jer se verovalo da „ne boli”.
Kaznu su izvrsavali zrtva ili njen rodjak, a kasnije je to postao posao dzelata. Tokom vremena kazne su postajale sve ostrije - uvedeno je mucenje tockom i rastrzanje s cetiri konja. Tamnica je postojala samo za ratne zarobljenike koji su cuvani za razmenu. A ukoliko se dogodilo da konj ili svinja usmrte coveka, njih je cekala smrtna kazna.
Osim „deljenja pravde”, na sudu su se zakljucivali i placali svi ugovori. Devojke su od miraza placale dva silinga „kako bi sebe dale u braku”, mada su brakovi sklapani i tajno - u sumama, krcmama, krevetima... U oba slucaja, mladic je devojci na ruku stavljao prsten, i to na cetvrti prst desne ruke jer se verovalo da tu prolazi vena koja ide do srca.
Posto se cesto desavalo da mladic obmane devojku i pogazi datu rec, na sudu je uvedeno obavezno prisustvo dva svedoka. Mladi seljaci nezenje placali su porez jer nisu ispunjavali reci iz Biblije „radjajte se i mnozite se”, sto je na selu znacilo vise radne snage. Jos u 13. veku sklapani su ugovori o dozivotnom izdrzavanju izmedju oca i sina, a ko nije postovao ugovor placao je kaznu.
Da bi sud sto bolje radio, vrsio se popis stanovnistva - do 12. veka po imenima, a od 13. po prezimenima. U 13. veku nastala su prezimena izvedena od imena oca ili dede ili prema zanimanju. Na primer, u Engleskoj: Miler - mlinar, Smit - kovac, Sumejker - obucar, Karpenter - tesar, Kuper - bacvar, Vebster - tkac, Cepmen - trgovac, Tejlor - krojac, Bekster - pekar... Prezimena su opisivala i mesto gde su ljudi ziveli: Bridzis - mostovi, Bruks - potoci, Gejts - kapije, ili necije licne osobine i nadimke, kao Prudon - postenjak, L’Rus - prepredeni, Haring - haringa... U sudskom registru nasle su se i porodice s prezimenima Biber i Senf!
Visenamenski bronzani kotlic iz 15. veka i seljak, kako ga je prikazao Hijeronimus Bos na jednoj slici.
Od oskudice do obilja
Od 15. veka polozaj seljaka polako se popravljao - nije vise bilo kuluka, ali su ostale dazbine u novcu. Medjutim, i dalje su bili u podredjenom polozaju jer nisu imali obrazovanje. Tek mali broj dece sa sela isao je u manastirsku skolu, ostali su jedino ucili kako da rade u polju. Samo u Holandiji video se napredak: seljaci su zemlju „otrgli od mora”, isusili je i poceli planski da seju stocnu hranu, voce, cvece, krompir (tek uvezen iz Amerike), kukuruz, zvan indijsko zito...
Tokom 17. i 18. veka vlastela je sve vise trosila i nametima opterecivala seljake. Zahvaljujuci filozofiji Zan-Zak Rusoa o povratku prirodi, mnogi ljudi u 18. veku zainteresovali su se za selo, pa su mogli da saznaju pravu istinu o njemu. Medjutim, francuska kraljica Marija Antoaneta odlazila je u posebno, za nju napravljeno seoce, gde je, daleko od dvorskih spletki, uzivala u carima seoskog zivota. Tu se oblacila u pastiricu i odlazila da cuva ovce, ali, posto nije mogla da se navikne na „cudne mirise”, nalagala je da se ovcice parfimisu pred svaki njen dolazak.
U 18. veku seljaci su svuda postali pravno slobodni, osim u Ruskoj carevini, gde im je 1767. godine zakonom zabranjeno da se zale sudu na svog gospodara. Ostavljeni na milost i nemilost plemicima, seljaci su kaznjavani, progonjeni u Sibir ili, poput robova, prodavani drugim plemicima. Jedini izlaz videli su u bekstvu, ali cuvari su ih brzo hvatali i vracali u selo.
U 19. veku na severu Evrope dogodila se prava poljoprivredna revolucija! Zahvaljujuci gajenju stocne hrane, u Holandiji je stoka mogla preko zime da se ugoji, pa je bilo vise mesa i mleka. Dobrim putevima osetljivi proizvodi, poput mleka, sira i jaja, brze su stizali do gradskih pijaca i tako svezi odlicno su se prodavali. Osim toga, seljaci su uveli savrsenije alatke, vestacka djubriva i ukrstanje biljaka, a poceli su i da se opredeljuju za gajenje jedne kulture i prodaju na veliko. U tome su se posebno istakli cvecari i vinogradari koji su postali cenjeni kao najbolje zanatlije.
Seljaci Albrehta Direra, gore, i Petera Brojgela, desno.
Medjutim, nove poljoprivredne masine oduzimale su nadnicarima posao, pa su masovno odlazili u grad u potrazi za zaradom. U gradu su postojali sluge ili radnici i, posto im se ucinilo da je takav zivot malo laksi i zabavniji, nisu hteli da se vrate u selo. U isto vreme, imucniji ljudi u selu poceli su da preuzimaju navike gradjana: da citaju casopise i knjige, piju kafu i finija pica, kupuju moderan namestaj i odecu...
Pocetkom 20. veka jedino u Rusiji vecinu stanovnika cinili su siromasni i nepismeni seljaci koji su ziveli poput robova. Tek posle Drugog svetskog rata, kada je doslo do pada carevine, Komunisticka partija pokusala je da im pomogne. Seljaci su se udruzivali u kolhoze (zadruge), jer nisu mogli preko noci da se osposobe za samostalan rad. U zemljama na Zapadu farmeri su se bolje snasli - koristili su porast cena poljoprivrednih proizvoda, sirili svoja gazdinstva i dobro ziveli.
Danas, kada vise od polovine stanovnistva zivi u gradovima, mladi i dalje napustaju sela. Sta ce se desiti u buducnosti? Da li ce sela nestati? Hoce li se pripojiti gradovima? Da li ce ceo svet postati globalno selo? Dok se cekaju odgovori, radi svake sigurnosti, „trebalo bi sacuvati jedan par seljaka - dok jos uopste postoje”.
Vesna Zivkovic
link
U svojoj burnoj povesti seljaci su tesko radili, dizali bune, borili se sa avetima gladi i bolesti, terali zmajeve i vestice, isli u potragu za Letom... Kada su nakon mnogo godina sa sebe skinuli „mrlju ropstva”, osvojili su veliku pobedu i zasluzili novo ime - junaci zemlje!
U pradavnim vremenima ljudi su znali samo za sakupljanje hrane, lov i ribolov, a tek oko 8000. godine pre nase ere naucili su da se bave stocarstvom i zemljoradnjom. Ali, posto bi se zemlja brzo ispostila, napustali su njive i odlazili u potragu za novim... Kasnije, u drevnim civilizacijama Sumera i Egiptu zivelo se u gradovima, dok su okolna imanja i plantaze obradjivali robovi. U antickoj Grckoj i Rimu bogati zemljoposednici koji su vladali gradovima drzavama mogli su seljacima da oduzmu zemlju, da ih zbog neplacenih dugova pretvore u robove i da ih kaznjavaju cak i smrtnom kaznom. Od svih kazni najcesce se primenjivalo bicevanje i to uz uzvike: „Udalji se, gladi!”
U starom Rimu, kao i u Grckoj, visa klasa na seljake je gledala s prezirom, ali to ne znaci da se zemlja i ratarstvo nisu cenili. Naprotiv! Plinije pise da su se cuvene vojskovodje posle rata s ponosom vracale zemljoradnji, a da je „zemlja likovala pod plugom krunisanim lovorikama”. I nadimci velikih ljudi poticali su od imena vezanih za poljske radove. Recimo, Pilumnus od pilum - sprava za krunjenje kukuruza, Pizo od piso - sprava za mlevenje kukuruza, Fabije od fabu - pasulj, Lantulo od lens - socivo... Posto za Rimljane nije postojala veca pohvala od reci „dobar domacin”, nadmetali su se u proizvodnji, a da bi je unapredili uveli su velike srpove i kose, sistem navodnjavanja, djubrivo... Poljoprivredna orudja koristili su i u obicajima - „kaznjeni” je morao da se provuce kroz jaram, sto je simbolicno znacilo pokajanje i vracanje u drustvo. Posle propasti Rimskog carstva nastalo je bezakonje, pa su za seljake nastupili crni dani - u njihove kuce upadali su ratnici i otimali im svu hranu.
Pesacki dani
Prva sela pojavila su se u 10. veku u Evropi, i to na severu oko vlastelinskih kuca i crkava i u Sredozemlju, u podnozju zamkova. Gospodari sela, koji su dobili zemlju od kralja, obicno nisu tu ziveli, vec su svoje posede, feude, davali u zakup. Ali, od 13. veka sve vise njih pocelo je da se vraca na seoska imanja, jer su shvatili da od prodaje vune, koze, mesa i voska na gradskim pijacama mogu odlicno da zarade. O namirnicama nisu brinuli - znali su da ce im seljaci, koji su bili pod njihovom vlascu, obezbediti kroz kuluk (prisilan rad) i dazbine.
Seljaci rade i donose darove. Slika iz jednog srednjovekovnog rukopisa.
U srednjovekovnom selu vladali su guzva i metez, dok su se s raznih strana mesali zvuci skripe tockova, lajanja pasa, uzvika prodavaca torbara, crkvenih zvona, decije graje... Ulice su bile prekrivene debelim slojem prasine ili blata, a brojni kucerci, sa stalama i kokosinjcima, zidani su bez ikakvog reda... Niske, omalene kuce napravljene od naboja - blata i siblja - imale su drvenu gradju, prozore bez stakla i krov od slame. Ti krovovi puni miseva, pacova, paukova i ptica, mogli su lako da se zapale i bili su ziva muka za ukucane.
Pozari su izbijali slucajno, ali desavalo se i da komsije jedni drugima iz osvete na krov bace kokosku kojoj su na noge vezali ugarke.
Unutar kuce u glavnoj, cesto i jedinoj, prostoriji lozila se vatra i tu su ukucani radili sve - kuvali, jeli, spavali, prali odecu, kupali se... Posto su od namestaja najcesce imali samo sanduk za posteljinu, klupe i sto na rasklapanje, uvece su na zemljani pod prostirali slamarice na kojima su spavali, dok su mala deca bila u kolevkama.
Nosili su odecu od grubog sukna sive boje, koju su prali u cedji - mesavini pepela i vode, a sami su se ponekad kupali u buretu, jedni za drugima u istoj vodi. Vodu su donosili iz zajednickog seoskog bunara i cuvali je kao pravu dragocenost. Nuznik nije postojao, zabelezeno je da su se za te potrebe clanovi porodice udaljavali od kuce „na domet strele”.
Medjutim, vlastelinska kuca bila je mnogo udobnija i opremljenija, a u selu su gospodara opisivali kao „coveka koji je mogao da jede onoliko koliko zeli”.
Siroti seljaci jeli su uglavnom kasu, hleb i gustu corbu. Tokom sezone brali su voce i povrce, a voce su kuvali jer su mislili da nije zdravo da se jede sirovo. Njihova ishrana neodoljivo podseca na danasnju „zdravu hranu”, osim sto su pili pivo u ogromnim kolicinama, kao vodu. Vino nisu znali da cuvaju: u 11. veku burad su iznutra premazivali smolom, od cega je ukus postajao neprijatan. Vino je izazivalo mucninu i peckanje u ustima, pa su odlucili da ga ne cuvaju, vec da ga popiju jos iste godine.
U srednjem veku seljaci su najvise brinuli o granicama svog sela, zbog cega je uveden obicaj nazvan „pesacki dani”. U obilazak medja isli su svi stanovnici. Decake su uranjali u potoke i reke ili zadnjicama udarali o pogranicno drvece i kamenje kako bi sto bolje zapamtili dokle se selo proteze.
Posto je za seljake rad bio sustina zivota, u polja su odlazili pre svitanja i radili po ceo dan. Za vreme zetve cinili su „dobrocinstva” gospodaru, a za uzvrat dobijali po veknu hleba i dosta piva. Najsiromasnijim seljacima bilo je dozvoljavano da pabirce, u stvari pokupe ostatke psenice i razi.
Rad u polju, detalj s jedne freske.
Zariste poroka
Za razliku od slobodnih seljaka, koji su dugovali male dazbine, kmetovi su za gospodara morali da kuluce, da mu daju namirnice i poreze, da kod njega melju zito, peku hleb, prave vino. Osim toga, imali su zabranu zenidbe van vlastelinskog imanja i obavezu polaganja zakletve da ce celog veka, zajedno sa svojim sinovima, raditi na istoj zemlji.
Sve seljake, slobodne ljude i kmetove, vlastela je prezrivo nazivala vilanus - prostaci. Za njih su oni bili ruzni, prljavi „besni psi”, predodredjeni za pakao... Netrpeljivost izmedju vlastele i seljaka postojala je sve veca i na kraju je dovela do seljackih buna. U 14. veku ugnjetavani seljaci uzvikivali su: „Mi smo ljudi nalik na Hrista, a s nama se postupa kao s divljim zverima!” Usledio je stravican odgovor: pobunjenike su bacali u kljucalo olovo, sakatili ih i zive spaljivali! „I prostaci se umirise...”
Nakon toga nisu se javno bunili - gospodara su potkradali, lovili u njegovim sumama, spaljivali mu letinu... Ali, protiv crkve, koja im je uzimala stoku i „desetak” od svih namirnica, nisu smeli da urade nista slicno. Zastitu su potrazili od kralja i, prema jednom dokumentu, manastiru je nalozeno da vrati selu stocno blago - 800 goveda, ovaca i svinja. S gladnim godinama, bolestima, susom, potopskim kisama, stetom od pacova i gundelja, mestani su se borili kako su znali i umeli - najcesce molitvama i vradzbinama.
U svom kratkom zivotu, u proseku 45 godina, seljaci su imali malo prilike da se zabave. Obicnim danima sastajali su se u mlinu ili krcmi, gde su razmenjivali novosti, ali i dogovarali bune. Crkva je ova mesta nazivala zaristima poroka i trazila da se zatvore jer, navodno, privlace prosjake i prostitutke.
Narodni obicaji, poput Dana oraca, Dana preslice i Dana leta, proslavljali su se kao i hriscanski praznici. Na Dan leta mladici i devojke isli su sumom kako bi „nasli leto” - rascvetale grane, dok su za Ivanjdan decaci mahali ugarcima da bi oterali zmaja. Pored sportskih takmicenja, hajke na bikove i borbi petlova, igrale su se brojne igre koje se danas smatraju decijim - corave bake, kuglanje, zandari i lopovi... U ovim danima uzivali su svi osim svestenika koji su osudjivali „zaludne igrokaze, lakrdije i vesele pesme”.
Evropska seljacka kuca iz 15. veka
Pravda i krivda
Vlastelinski sud zasedao je obicno jednom godisnje. Izmedju ostalog, sudilo se za tuce, klevete, preljube, kradje, silovanja, prolivanje krvi... U sudskom zapisu iz 1276. godine zabelezeno je da je jedan pijani covek pravio nered, i da su se dve komsinice vredjale pogrdnim imenima... Za slicne, manje, prestupe izricane su kazne u vidu odstete, globe i stavljanja na stub srama. Za teze slucajeve odredjivane su telesne kazne - od sibanja i sakacenja do vesanja i odsecanja glave. Jeres, vradzbine i izdaja osudjivani su bez milosti, a kazna odsecanjem glave smatrana je srecom u nesreci, jer se verovalo da „ne boli”.
Kaznu su izvrsavali zrtva ili njen rodjak, a kasnije je to postao posao dzelata. Tokom vremena kazne su postajale sve ostrije - uvedeno je mucenje tockom i rastrzanje s cetiri konja. Tamnica je postojala samo za ratne zarobljenike koji su cuvani za razmenu. A ukoliko se dogodilo da konj ili svinja usmrte coveka, njih je cekala smrtna kazna.
Osim „deljenja pravde”, na sudu su se zakljucivali i placali svi ugovori. Devojke su od miraza placale dva silinga „kako bi sebe dale u braku”, mada su brakovi sklapani i tajno - u sumama, krcmama, krevetima... U oba slucaja, mladic je devojci na ruku stavljao prsten, i to na cetvrti prst desne ruke jer se verovalo da tu prolazi vena koja ide do srca.
Posto se cesto desavalo da mladic obmane devojku i pogazi datu rec, na sudu je uvedeno obavezno prisustvo dva svedoka. Mladi seljaci nezenje placali su porez jer nisu ispunjavali reci iz Biblije „radjajte se i mnozite se”, sto je na selu znacilo vise radne snage. Jos u 13. veku sklapani su ugovori o dozivotnom izdrzavanju izmedju oca i sina, a ko nije postovao ugovor placao je kaznu.
Da bi sud sto bolje radio, vrsio se popis stanovnistva - do 12. veka po imenima, a od 13. po prezimenima. U 13. veku nastala su prezimena izvedena od imena oca ili dede ili prema zanimanju. Na primer, u Engleskoj: Miler - mlinar, Smit - kovac, Sumejker - obucar, Karpenter - tesar, Kuper - bacvar, Vebster - tkac, Cepmen - trgovac, Tejlor - krojac, Bekster - pekar... Prezimena su opisivala i mesto gde su ljudi ziveli: Bridzis - mostovi, Bruks - potoci, Gejts - kapije, ili necije licne osobine i nadimke, kao Prudon - postenjak, L’Rus - prepredeni, Haring - haringa... U sudskom registru nasle su se i porodice s prezimenima Biber i Senf!
Visenamenski bronzani kotlic iz 15. veka i seljak, kako ga je prikazao Hijeronimus Bos na jednoj slici.
Od oskudice do obilja
Od 15. veka polozaj seljaka polako se popravljao - nije vise bilo kuluka, ali su ostale dazbine u novcu. Medjutim, i dalje su bili u podredjenom polozaju jer nisu imali obrazovanje. Tek mali broj dece sa sela isao je u manastirsku skolu, ostali su jedino ucili kako da rade u polju. Samo u Holandiji video se napredak: seljaci su zemlju „otrgli od mora”, isusili je i poceli planski da seju stocnu hranu, voce, cvece, krompir (tek uvezen iz Amerike), kukuruz, zvan indijsko zito...
Tokom 17. i 18. veka vlastela je sve vise trosila i nametima opterecivala seljake. Zahvaljujuci filozofiji Zan-Zak Rusoa o povratku prirodi, mnogi ljudi u 18. veku zainteresovali su se za selo, pa su mogli da saznaju pravu istinu o njemu. Medjutim, francuska kraljica Marija Antoaneta odlazila je u posebno, za nju napravljeno seoce, gde je, daleko od dvorskih spletki, uzivala u carima seoskog zivota. Tu se oblacila u pastiricu i odlazila da cuva ovce, ali, posto nije mogla da se navikne na „cudne mirise”, nalagala je da se ovcice parfimisu pred svaki njen dolazak.
U 18. veku seljaci su svuda postali pravno slobodni, osim u Ruskoj carevini, gde im je 1767. godine zakonom zabranjeno da se zale sudu na svog gospodara. Ostavljeni na milost i nemilost plemicima, seljaci su kaznjavani, progonjeni u Sibir ili, poput robova, prodavani drugim plemicima. Jedini izlaz videli su u bekstvu, ali cuvari su ih brzo hvatali i vracali u selo.
U 19. veku na severu Evrope dogodila se prava poljoprivredna revolucija! Zahvaljujuci gajenju stocne hrane, u Holandiji je stoka mogla preko zime da se ugoji, pa je bilo vise mesa i mleka. Dobrim putevima osetljivi proizvodi, poput mleka, sira i jaja, brze su stizali do gradskih pijaca i tako svezi odlicno su se prodavali. Osim toga, seljaci su uveli savrsenije alatke, vestacka djubriva i ukrstanje biljaka, a poceli su i da se opredeljuju za gajenje jedne kulture i prodaju na veliko. U tome su se posebno istakli cvecari i vinogradari koji su postali cenjeni kao najbolje zanatlije.
Seljaci Albrehta Direra, gore, i Petera Brojgela, desno.
Medjutim, nove poljoprivredne masine oduzimale su nadnicarima posao, pa su masovno odlazili u grad u potrazi za zaradom. U gradu su postojali sluge ili radnici i, posto im se ucinilo da je takav zivot malo laksi i zabavniji, nisu hteli da se vrate u selo. U isto vreme, imucniji ljudi u selu poceli su da preuzimaju navike gradjana: da citaju casopise i knjige, piju kafu i finija pica, kupuju moderan namestaj i odecu...
Pocetkom 20. veka jedino u Rusiji vecinu stanovnika cinili su siromasni i nepismeni seljaci koji su ziveli poput robova. Tek posle Drugog svetskog rata, kada je doslo do pada carevine, Komunisticka partija pokusala je da im pomogne. Seljaci su se udruzivali u kolhoze (zadruge), jer nisu mogli preko noci da se osposobe za samostalan rad. U zemljama na Zapadu farmeri su se bolje snasli - koristili su porast cena poljoprivrednih proizvoda, sirili svoja gazdinstva i dobro ziveli.
Danas, kada vise od polovine stanovnistva zivi u gradovima, mladi i dalje napustaju sela. Sta ce se desiti u buducnosti? Da li ce sela nestati? Hoce li se pripojiti gradovima? Da li ce ceo svet postati globalno selo? Dok se cekaju odgovori, radi svake sigurnosti, „trebalo bi sacuvati jedan par seljaka - dok jos uopste postoje”.
Vesna Zivkovic
link