Post by Caslav Klonimirovic on Dec 20, 2009 21:43:39 GMT -5
www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=8275
Bivši Srbi
Rimokatolici, Muslimani, Rumuni i Crnogorci
GRAFOmarketing, Novi Sad, 2007.
Knjiga ''Bivši Srbi'' Slobodana Jarèeviæa je poput teke za osnovce - nepunih sto strana malog formata. Obimom skromna, knjiga je izazov prvog reda. Krcata je podacima iz srpske istorije, ali i podacima za koje kao da nikad nismo èuli. Možda smo ih nasluæivali, ali, onako, kako se to kaže – podsvešæu. Mada ova najava deluje preteciozno, èitalac æe se, èim ''Bivše Srbe'' bude imao u rukama, sa mnom složiti. Shvatiæe da je o tome o èemu autor piše uèio tokom svih stepena obrazovanja, da se o tome obaveštavao iz šire literature, štampe, u emisijama radija i televizije, ali da su sva ta objašnjenja o davnoj i novoj srpskoj istoriji, u poreðenju s tumaèenjima u ''Bivšim Srbima'', bez ikakvog logiènog osnova. Autor nas lako pridobija i mi mu priznajemo da smo o istoriji svog naroda, svojih država, pa i o istoriji Evrope, stekli potpuno pogrešne predstave.
Kroz èetiri celine u knjizi – pretapanje Srba u rimokatolike, muslimane, Rumune i Crnogorce, autor nam, na jednostavan naèin i lakim stilom vrsnog novinara, pobija okoštale istorijske dogme iz naših udžbenika i nauènih dela najpoznatijih jugoslovenskih istorièara i akademika. Pred tekstom iz ''Bivših Srba'', bledi mnogo onoga što je u izdanjima Srpske akademije nauka i umetnosti cenjeno kao nenarušiva istina o istoriji i kulturi balkanskih i evropskih naroda. Setiæemo se koliko je bila okoštala u našoj svesti maksima da je hrišæanska Evropa ratovala protiv moæne turske islamske imperije, kad je Turska, preko Balkana, poèela da osvaja Maðarsku i ugrožava Austriju. Ali, u ''Bivšim Srbima'', piše drukèije – hrišæanska Evropa je (Francuska, Engleska, Poljska, Mletaèka Republika i Vatikan s papom Klimentom Sedmim) èinila tursku koaliciju u 16. stoleæu i omoguæila je Sulejmanu Velièanstvenom da pokori Maðarsku. Zašto? Pa, vrlo jednostavno – da bi Turska, od tada, svake godine ugrožavala nemaèke zemlje. Opet, zašto? Pa da Nemci ne bi imali snage da osvajaju zemlje na drugim kontinentima i da taj ''civilizacijski'' posao ostane, uglavnom, Englezima i Francuzima. A kad su Srbi, ustancima i uz pomoæ Austrije, tri puta prognali Turke iz srpskih zemalja, Englezi i Francuzi su napadali Austriju na zapadu i slali Turcima svoje trupe preko solunske luke.
Za ovom istinom, pomalja se i druga. Nisu Hrvati bili bedem i zaštita hrišæanske Evrope pred Turcima, jer su ugarski feudalci u Zagoruju, po nagovoru pape Klimenta Sedmog, prišli turskom savezu i postali turski vazali: Ivan i Krsto Frankopan, zagrebaèki biskup Šimun Erdedi i hrvatski ban Franjo Baæani.
U vezi s Hrvatima, saznajemo da nije Drina bila granica pravoslavlja i rimokatolicizma, èime su nas zasipale jugoslovenske istorijske knjige i Krležine enciklopedije. Jarèeviæ nam prostire srednjevekovna dokument o srpskom pravoslavnom stanovništvu u Krajini, Vinodolu i Istri. Zamislimo, stanovništvo Istre je do poèetka sedamnaestog stoleæa bilo srpsko i pravoslavno. A kratkotrajna srednjevekovna država Hrvatska je bila, takoðe, s pravoslavnom religijom i Hrvati æe prelaziti u rimokatolièku veru tek kad ih pokore Maðari – 1097. godine. Ukratko, nisu Turci iz Krajine prognali Hrvate, kako to piše u našim enciklopedijama, pa tamo preselili Srbe iz Srbije i Crne Gore, nego su Turci prognali deo srpskog stanovništva, a ako su tamo stigli novi Srbi s Turcima, samo su stigli na srpsku zemlju. Jer, evropski nauènici su u 19. stoleæu naciju poistoveæivali s jezikom, a istina je da u je u Srednjem veku u Dubrovniku, Dalmaciji i ostalim delovima Vojne Krajine bio u upotrebi samo srpski jezik – nikad Hrvatski. Deo knjige o bivšim Srbima rimokatolicima, autor završava podacima o vatikanskom, austrijskom, mletaèkom i èijom sve ne državnom prisilom o katolièenju i kroatizovanju srpskog pravoslavnog stanovništva od Drine – do Istre.
Deo o islamiziranim Srbima je, bez obzira što smo to realnije uèili, veoma zanimljiv, jer nas autor upoznaje koliko su muslimanski intelektualci bili srpski orjentisani u drugoj polovini devetnaestog stoleæa i poèetkom dvadesetog. On nam predstavlja rodoljubive pesme muslimana i odjednom shvatamo da takve ljubavne prema srpstvu i srpskoj baštini nema u pesmama Srba pravoslavne vere. A onda, iznenaðenje. Muslimani su tražili od Austrougarske da ona ne može da menja ime srpskom jeziku – i da ga zove ''zemaljskim'' ili ''bošnjaèkim''. Šta bi na to rekli današnji intelektualci i državnici iz redova Srba muslimana? Onih u Bosni i Hercegovini, Raškoj i Crnoj Gori? Ali, kako æemo i mi Srbi pravoslavni opravdati svoje državnike i intelektualce poslednja dva stoleæa, koji su nam uklanjali iz obrazovnog programa srpska patriotska književna dela Srba muslimana? Da to nisu èinili, ne bi bilo onakvog meðverskog pokolja u Drugom svetskom ratu i ne bi bilo separatista meðu Srbima muslimanima i rimokatolicima u Jugoslaviji krajem dvadesetog stoleæa.
Treæi deo knjige o bivšim Srbima – Rumunima, zapanjuje. Saznajemo ono što nam nije ni nasluæivano u veæ poznatoj literaturi. Preci današnjih Rumuna su u Srednjem veku bili Srbi! Zapanjujuæe! Grèka i rimska dokumenta o njima govore kao o Slovenima, o slovenskim Daèanima, o daèkim Slovenima. Naši istorièari su citirali takve tekstove, ali nisu ništa objašnjavali. Pisali su kao da je bio neki ''romanski narod''. A èinjenice su: da je srednjevekovna književnost u Rumuniji bila srpska – u državi je službeni jezik bio srpski. U crkvi, takoðe. Otkud rumunski jezik danas? Jednostavno. Bio je to u Srednjem veku srpski s priliènim brojem romanskih duðica – onda, od 16. stoleæa, po inžinjeringu zapadnoevropskih država, uklanjane su pojedine srpske reèi i dodavane, umesto njih, reèi iz romanskih jezika. Tako je rumunski jezik roðen u devetnaestom stoleæu, mada i danas u njemu ima 25% srpskih reèi. Pomoæu novog jezika su Srbi u Vlaškoj i na Karpatima ubeðeni da nisu Sloveni, ili Srbi. Zapadnoevropskim državama i Vatikanu je uspelo da prekinu slovensku nit od Petrograda do Jadrana.
Èetvrto poglavlje knjige je o rasrbljivanju Crnogoraca. Ovo poglavlje je najzanimljivije. Autor nas upoznaje da su Srbi u Crnoj Gori rasrbljivani od poèetka sedamnaestog stoleæa. Èinili su to Vatikan, Austrija, Mletaèka Republika, kasnije: Francuska i Engleska, pa opet Austrija i Austrougarska – ali, svi u dogovoru s Turskom! Neverovatno, ali je tako. Èinjeno je to i za vreme Njegoša, ali najviše i najštetnije za vlade Kralja Nikole i u toku Prvog svetskog rata. Ono što su uradili komunisti na èelu s Milovanom Ðilasom i Milom Ðukanoviæem, samo je poslednja faza tog èetiristogodišnjeg razbijanja srpstva u Crnoj Gori. Pokrajini koja je bila prestona srpska zemlja, jer je prestonica Srbije bila u Skadru – od 492. do 1171. godine. To se u našoj istoriografiji krilo, pa je Srbija bila opisana u udžbenicima kao jedina srednjevekovna država u Evropi koja nije imala prestonicu – pre dinastije Nemanjiæa. O Crnoj Gori je još mnogo iznenaðenja. Nju su oslobodili od Turaka Srbi Dalmacije, što nikad nismo mogli proèitati u literaturi Jugoslavije. To se krilo, kao i to da su Srbi sami oslobodili Dalmaciju, pa su evropske sile odluèile da je tako osloboðenu poklone Mlecima!
Najužasniji su podaci iz vremena Prvog svetskog rata. Saznajemo da je kralj Nikola Petroviæ bio pobornik rasrbljivanja – a pisao je prosrpske pesme, da bi svoje namere prikrio. Nije ratovao protiv Austrougarske s više od polovine crnogorske vojske. Kad je Janko Vukotiæ bio pred osloboðenjem Sarajeva, kralj Nikola je narodio da se crnogorska vojska povuèe na desnu obalu Drine! Za to je dobio od austrijskog cara 15 miliona franaka, jer su bili tajni saveznici. Kralj Nikola je sprèio gradnju puta od Peæi do Andrijevice, kud je nameravao Putnik da evakuiše srpsku vojsku i narod i da izvuèe artiljeriju i hranu. Bez tog puta, za koji je Srbija dala novac kralju Nikoli, usledila je strašna golgota srpske vojske i naroda. Pored tog zla, kralj Nikola je platio da se organizuje stopedeset arbanaških bandi – sa zadatkom da one ubiju što više Srbijanaca! Užasna istina.
Te i druge nepoznate èinjenice, naæiæemo u ovoj maloj a vrednoj knjižici Slobodana Jarèeviæa, koju bi svaka srpska kuæa trebala da ima. Kad kažem srpska, mislim na sve Srbe katolike, muslimane Crnogorce, pa i Rumune.
Inaèe ovu vrednu knjigu æe prodavati IPA ''Miroslav'', 11.060 Beograd,
poštanski fah 77, mirmi@EUnet.yu : tel: 778-939, tel/faks: 785-703.
Zvonimir Trajkoviæ
Beograd, 07. februar 2007. (7515) godine
Bivši Srbi
Rimokatolici, Muslimani, Rumuni i Crnogorci
GRAFOmarketing, Novi Sad, 2007.
Knjiga ''Bivši Srbi'' Slobodana Jarèeviæa je poput teke za osnovce - nepunih sto strana malog formata. Obimom skromna, knjiga je izazov prvog reda. Krcata je podacima iz srpske istorije, ali i podacima za koje kao da nikad nismo èuli. Možda smo ih nasluæivali, ali, onako, kako se to kaže – podsvešæu. Mada ova najava deluje preteciozno, èitalac æe se, èim ''Bivše Srbe'' bude imao u rukama, sa mnom složiti. Shvatiæe da je o tome o èemu autor piše uèio tokom svih stepena obrazovanja, da se o tome obaveštavao iz šire literature, štampe, u emisijama radija i televizije, ali da su sva ta objašnjenja o davnoj i novoj srpskoj istoriji, u poreðenju s tumaèenjima u ''Bivšim Srbima'', bez ikakvog logiènog osnova. Autor nas lako pridobija i mi mu priznajemo da smo o istoriji svog naroda, svojih država, pa i o istoriji Evrope, stekli potpuno pogrešne predstave.
Kroz èetiri celine u knjizi – pretapanje Srba u rimokatolike, muslimane, Rumune i Crnogorce, autor nam, na jednostavan naèin i lakim stilom vrsnog novinara, pobija okoštale istorijske dogme iz naših udžbenika i nauènih dela najpoznatijih jugoslovenskih istorièara i akademika. Pred tekstom iz ''Bivših Srba'', bledi mnogo onoga što je u izdanjima Srpske akademije nauka i umetnosti cenjeno kao nenarušiva istina o istoriji i kulturi balkanskih i evropskih naroda. Setiæemo se koliko je bila okoštala u našoj svesti maksima da je hrišæanska Evropa ratovala protiv moæne turske islamske imperije, kad je Turska, preko Balkana, poèela da osvaja Maðarsku i ugrožava Austriju. Ali, u ''Bivšim Srbima'', piše drukèije – hrišæanska Evropa je (Francuska, Engleska, Poljska, Mletaèka Republika i Vatikan s papom Klimentom Sedmim) èinila tursku koaliciju u 16. stoleæu i omoguæila je Sulejmanu Velièanstvenom da pokori Maðarsku. Zašto? Pa, vrlo jednostavno – da bi Turska, od tada, svake godine ugrožavala nemaèke zemlje. Opet, zašto? Pa da Nemci ne bi imali snage da osvajaju zemlje na drugim kontinentima i da taj ''civilizacijski'' posao ostane, uglavnom, Englezima i Francuzima. A kad su Srbi, ustancima i uz pomoæ Austrije, tri puta prognali Turke iz srpskih zemalja, Englezi i Francuzi su napadali Austriju na zapadu i slali Turcima svoje trupe preko solunske luke.
Za ovom istinom, pomalja se i druga. Nisu Hrvati bili bedem i zaštita hrišæanske Evrope pred Turcima, jer su ugarski feudalci u Zagoruju, po nagovoru pape Klimenta Sedmog, prišli turskom savezu i postali turski vazali: Ivan i Krsto Frankopan, zagrebaèki biskup Šimun Erdedi i hrvatski ban Franjo Baæani.
U vezi s Hrvatima, saznajemo da nije Drina bila granica pravoslavlja i rimokatolicizma, èime su nas zasipale jugoslovenske istorijske knjige i Krležine enciklopedije. Jarèeviæ nam prostire srednjevekovna dokument o srpskom pravoslavnom stanovništvu u Krajini, Vinodolu i Istri. Zamislimo, stanovništvo Istre je do poèetka sedamnaestog stoleæa bilo srpsko i pravoslavno. A kratkotrajna srednjevekovna država Hrvatska je bila, takoðe, s pravoslavnom religijom i Hrvati æe prelaziti u rimokatolièku veru tek kad ih pokore Maðari – 1097. godine. Ukratko, nisu Turci iz Krajine prognali Hrvate, kako to piše u našim enciklopedijama, pa tamo preselili Srbe iz Srbije i Crne Gore, nego su Turci prognali deo srpskog stanovništva, a ako su tamo stigli novi Srbi s Turcima, samo su stigli na srpsku zemlju. Jer, evropski nauènici su u 19. stoleæu naciju poistoveæivali s jezikom, a istina je da u je u Srednjem veku u Dubrovniku, Dalmaciji i ostalim delovima Vojne Krajine bio u upotrebi samo srpski jezik – nikad Hrvatski. Deo knjige o bivšim Srbima rimokatolicima, autor završava podacima o vatikanskom, austrijskom, mletaèkom i èijom sve ne državnom prisilom o katolièenju i kroatizovanju srpskog pravoslavnog stanovništva od Drine – do Istre.
Deo o islamiziranim Srbima je, bez obzira što smo to realnije uèili, veoma zanimljiv, jer nas autor upoznaje koliko su muslimanski intelektualci bili srpski orjentisani u drugoj polovini devetnaestog stoleæa i poèetkom dvadesetog. On nam predstavlja rodoljubive pesme muslimana i odjednom shvatamo da takve ljubavne prema srpstvu i srpskoj baštini nema u pesmama Srba pravoslavne vere. A onda, iznenaðenje. Muslimani su tražili od Austrougarske da ona ne može da menja ime srpskom jeziku – i da ga zove ''zemaljskim'' ili ''bošnjaèkim''. Šta bi na to rekli današnji intelektualci i državnici iz redova Srba muslimana? Onih u Bosni i Hercegovini, Raškoj i Crnoj Gori? Ali, kako æemo i mi Srbi pravoslavni opravdati svoje državnike i intelektualce poslednja dva stoleæa, koji su nam uklanjali iz obrazovnog programa srpska patriotska književna dela Srba muslimana? Da to nisu èinili, ne bi bilo onakvog meðverskog pokolja u Drugom svetskom ratu i ne bi bilo separatista meðu Srbima muslimanima i rimokatolicima u Jugoslaviji krajem dvadesetog stoleæa.
Treæi deo knjige o bivšim Srbima – Rumunima, zapanjuje. Saznajemo ono što nam nije ni nasluæivano u veæ poznatoj literaturi. Preci današnjih Rumuna su u Srednjem veku bili Srbi! Zapanjujuæe! Grèka i rimska dokumenta o njima govore kao o Slovenima, o slovenskim Daèanima, o daèkim Slovenima. Naši istorièari su citirali takve tekstove, ali nisu ništa objašnjavali. Pisali su kao da je bio neki ''romanski narod''. A èinjenice su: da je srednjevekovna književnost u Rumuniji bila srpska – u državi je službeni jezik bio srpski. U crkvi, takoðe. Otkud rumunski jezik danas? Jednostavno. Bio je to u Srednjem veku srpski s priliènim brojem romanskih duðica – onda, od 16. stoleæa, po inžinjeringu zapadnoevropskih država, uklanjane su pojedine srpske reèi i dodavane, umesto njih, reèi iz romanskih jezika. Tako je rumunski jezik roðen u devetnaestom stoleæu, mada i danas u njemu ima 25% srpskih reèi. Pomoæu novog jezika su Srbi u Vlaškoj i na Karpatima ubeðeni da nisu Sloveni, ili Srbi. Zapadnoevropskim državama i Vatikanu je uspelo da prekinu slovensku nit od Petrograda do Jadrana.
Èetvrto poglavlje knjige je o rasrbljivanju Crnogoraca. Ovo poglavlje je najzanimljivije. Autor nas upoznaje da su Srbi u Crnoj Gori rasrbljivani od poèetka sedamnaestog stoleæa. Èinili su to Vatikan, Austrija, Mletaèka Republika, kasnije: Francuska i Engleska, pa opet Austrija i Austrougarska – ali, svi u dogovoru s Turskom! Neverovatno, ali je tako. Èinjeno je to i za vreme Njegoša, ali najviše i najštetnije za vlade Kralja Nikole i u toku Prvog svetskog rata. Ono što su uradili komunisti na èelu s Milovanom Ðilasom i Milom Ðukanoviæem, samo je poslednja faza tog èetiristogodišnjeg razbijanja srpstva u Crnoj Gori. Pokrajini koja je bila prestona srpska zemlja, jer je prestonica Srbije bila u Skadru – od 492. do 1171. godine. To se u našoj istoriografiji krilo, pa je Srbija bila opisana u udžbenicima kao jedina srednjevekovna država u Evropi koja nije imala prestonicu – pre dinastije Nemanjiæa. O Crnoj Gori je još mnogo iznenaðenja. Nju su oslobodili od Turaka Srbi Dalmacije, što nikad nismo mogli proèitati u literaturi Jugoslavije. To se krilo, kao i to da su Srbi sami oslobodili Dalmaciju, pa su evropske sile odluèile da je tako osloboðenu poklone Mlecima!
Najužasniji su podaci iz vremena Prvog svetskog rata. Saznajemo da je kralj Nikola Petroviæ bio pobornik rasrbljivanja – a pisao je prosrpske pesme, da bi svoje namere prikrio. Nije ratovao protiv Austrougarske s više od polovine crnogorske vojske. Kad je Janko Vukotiæ bio pred osloboðenjem Sarajeva, kralj Nikola je narodio da se crnogorska vojska povuèe na desnu obalu Drine! Za to je dobio od austrijskog cara 15 miliona franaka, jer su bili tajni saveznici. Kralj Nikola je sprèio gradnju puta od Peæi do Andrijevice, kud je nameravao Putnik da evakuiše srpsku vojsku i narod i da izvuèe artiljeriju i hranu. Bez tog puta, za koji je Srbija dala novac kralju Nikoli, usledila je strašna golgota srpske vojske i naroda. Pored tog zla, kralj Nikola je platio da se organizuje stopedeset arbanaških bandi – sa zadatkom da one ubiju što više Srbijanaca! Užasna istina.
Te i druge nepoznate èinjenice, naæiæemo u ovoj maloj a vrednoj knjižici Slobodana Jarèeviæa, koju bi svaka srpska kuæa trebala da ima. Kad kažem srpska, mislim na sve Srbe katolike, muslimane Crnogorce, pa i Rumune.
Inaèe ovu vrednu knjigu æe prodavati IPA ''Miroslav'', 11.060 Beograd,
poštanski fah 77, mirmi@EUnet.yu : tel: 778-939, tel/faks: 785-703.
Zvonimir Trajkoviæ
Beograd, 07. februar 2007. (7515) godine