Post by Bozur on Dec 22, 2009 1:21:41 GMT -5
20. 09. 2009
Press
Od SAO Krajine do SAO Terazija
Srpsko nacionalno pitanje i borba za nacionalne interese menjali su se tokom dve decenije, uz proporcionalno smanjenje teritorija, a danas se čini da se bitka za srpske krajine i Kosovo pretvorila u aktuelnu odbranu Terazija, ugroženih takozvanom Povorkom ponosa. Šta je danas stvarno nacionalni interes Srbije: ulazak u EU, Kosovo, bolji standard, odbrana porodičnih ili građanskih vrednosti...Načertanije - prvi srpski nacionalni program
„Načertanije", koje je krajem 1844. godine napisao ministar unutrašnjih dela Ilija Garašanin za kneza Aleksandra Karađorđevića, predstavljalo je tajni „program spoljašnje i nacionalne politike". Garašanin je pravio nacrt o budućoj srpskoj državi koja bi najpre obuhvatala: Kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Severnu Albaniju. Borba za prisajedinjenje ovih oblasti bila bi vođena postepenim otkidanjem otomanskih teritorija, u procesu nezaustavljivog propadanja carstva. Značajan uticaj na nastanak „Načertanija" imala je velika emigracija, politička elita Poljske, izbegla iz zemlje nakon neuspelog novembarskog ustanka protiv ruske imperije 1830. Ova mnogobrojna i politički uticajna emigracija je, vođena istaknutim diplomatom, knezom Adamom Čartorijskim, formirala svoje centre u Londonu, a posebno Parizu, radi podsticanja antiruske i antiaustrijske delatnosti širom Evrope. Čartorijski je u Srbiju 1843. godine poslao posebnog izaslanika, Čeha Františeka Zaha, sa planom koji je imao da predoči Garašaninu, istaknutoj ličnosti tadašnjeg ustavobraniteljskog režima. Zahov plan je predviđao oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena, koji bi potom pomogli oslobođenje Poljske od austrijske i ruske vlasti. Garašanin je, na osnovu Zahovog plana, tokom 1844. sačinio svoje Načertanije, „program spoljašne i nacionalne politike Srbije", sa oko 90 odsto jednostavno preuzetog teksta. U nekim delovima prerađujući Zahov nacrt, Garašanin je zamislima o jugoslovenskoj državi, pretpostavio ujedinjenje „svih naroda srpskih". Zahov zaključak da Srbija mora postati „jezgro buduće Južnoslovenskog carstva" Garašanin menja sa „budućeg srpskog carstva". Međutim, za razliku od Garašanina, Zah je naglašavao da Srbija ne može biti uspešna dok ne uključi Hrvate i prizna ih kao jednake, što je Garašanin izostavio iz svog programa. Garašanin je izbrisao čitavo Zahovo poglavlje o odnosu sa Hrvatima, koje naglašava da su oni „jedan i isti narod" koji govori isti jezik pisan sa dva pisma.
Početkom devedesetih parola je bila da se „Srbija brani u Kninu". Posle četiri godine sankcija, pustih rafova i novčanica bez vrednosti, koje su opravdavane višim ciljem narečene parole, Krajina je opustela za samo nekoliko sati, a odbrana Srbije preko Drine prebačena je na „rezervne položaje". Sužavajući liniju fronta, bedemi i karaule su postajali sve bliži, pa je, makar u sloganima, nacionalni interes prilazio administrativnim granicama Srbije. Ubrzo je i njih prekoračio. Cinici bi kazali da se Srbija sada brani na Terazijama. Tačnije, nacionalni interes postao je, kako tvrde neretko baš oni koji su sa istim žarom zastupali nekadašnje kote, „odbraniti porodične vrednosti". I danas, kao i onda, nema konsenzusa.
Da li zbog samih zastupnika teza ili zbog toga što ni porodica više nije nešto oko čega nema ni potrebe ulaziti u polemike? Ponovo se otvaraju pitanja postoji li zajednički imenitelj jednog naroda koji predstavlja smernicu za njegov razvoj. Sloge nema možda čak ni oko opaske Dušana Kovačevića „da bi i na referendumu o uvozu kuge u Srbiju pola građana bilo protiv, a polovina naravno za", koja verovatno najbolje opisuje postojeće stanje.
Profesor Fakulteta političkih nauka Predrag Simić, donedavni ambasador Srbije u Francuskoj, napominje da što se u poslednjih 20 godina češće pričalo o tome šta je srpski nacionalni interes, sve manje ga je bilo, a sve više je postajao ugrožen. On ističe da bi trebalo pogledati kako su neki drugi narodi, „srećniji od nas", definisali svoje nacionalne interese.
- Kina je možda najbolji primer. Deng Sjaoping je u vrlo kratkom periodu shvatio da komunizam i kult ličnosti Mao Cedunga pripadaju prošlosti i sa krajnjim pragmatizmom napravio zaokret, uz sada čuvenu parolu da „nije važno da li je mačka crna ili bela, nego da li lovi miševe". Ta zemlja je bila na suprotnoj strani od zapadnog bloka, imala je velike ekonomske probleme, a značajni delovi teritorije bili su van njenog suvereniteta. Kina je danas jedna od najvećih svetskih ekonomija, u međuvremenu je uspela da povrati Hongkong i Makao, a na reintegraciji trećeg, Tajvana, radi strpljivo. Njena nekadašanja pozicija umnogome liči na onu u kojoj se Srbija trenutno nalazi i ta iskustva bi trebalo da koristimo kao dobar primer - navodi Simić.
Prošle subote se ispred Hrama svetog Save na Vračaru okupilo stotinu građana i to da bi, kako su isticali, podržali porodične vrednosti u Srbiji. To što je ovaj skup održan nedelju dana uoči Povorke ponosa, mnogi tvrde da nije slučajno. Iako su organizatori istakli da njihovo okupljanje nema nikakve veze sa gej paradom, skup zaštitnika srpskih porodičnih vrednosti čini se da je direktno isprovociran paradom homoseksualaca. Međutim, više od okupljenih građana na Svetosavskom platou, pažnju su privukli gosti ovog skupa - Kosta Čavoški, Smilja Avramov, Jovan Palalić... Dakle, najpoznatiji likovi iz reprezentativnog tima koji je u poslednje dve decenije branio srpstvo i zalagao se za nacionalne interese, od međunarodnih konferencija, društava za zaštitu dela i lika Radovana Karadžića i Ratka Mladića, pa do zapaljivih tribina u amfiteatrima beogradskog Pravnog fakulteta. Mogla su se čuti pitanja da li su suženi ciljevi borbe ovih branilaca srpstva direktno proporcionalni višegodišnjim urušavanjima nacionalnih interesa, kao i smanjenjem teritorija za koje su ovi „čuvari srpskih interesa" zalagali godinama? Da li se borba za SAO Krajinu tokom godina modifikovala u borbu za SAO Terazije, tačnije formiranje sanitarnog kordona koji će sprečiti gej organizacije da „nagrizu srpske tradicionalne vrednosti kao što je porodica"? U nedelji u kojoj su najavljena masovna otpuštanja radnika širom Srbije, kao glavni problem i udarac na život prosečne srpske porodice istaknuta je šetnja homoseksualaca i prebrojavanje javnih ličnosti koje (ni)su podržale kolonu. Slikar i glumac Uroš Đurić smatra da se u Srbiji neprekidno vrši zamena teza i da se fokus sa pravih problema prebacuje na nebitne sadržaje.
- Srpsko nacionalno i državno pitanje pripada kategoriji problema koji su razmatrani i razrešavani počev od 19. i celim tokom 20. veka, a ostali su nerazrešeni do danas. Pri tom, osnovna pretpostavka svakog nacionalnog i državnog pitanja jeste uređenje odnosa u društvu i upravo na tom prvom koraku se savremeno srpsko društvo temeljno saplitalo, opredeljujući se kroz svoju noviju istoriju za autokratske oblike vladavine. To sa sobom donosi postavljanje celokupnog društva na podaničkom mentalitetu, uz potiskivanje razvoja kritičke misli koja je temelj napretka jedne zajednice. Upravljačke elite koje vladaju Srbijom su tokom poslednje dve decenije, kroz neprekidno odlaganje uspostavljanja najsavremenijih društvenih standarda, radile na potpunoj deregulaciji države koja je tom novouspostavljenom sloju poslužila za pljačku društvene imovine i preraspodelu dobara, dovodeći stanovništvo ove zemlje na rub siromaštva. I to je ono što direktno ugrožava srpsku porodicu: socijalno - a ne nacionalno pitanje, siromaštvo - a ne Povorka ponosa - govori Đurić.
Neprekidnim izmišljanjem „problema", naglašava umetnik, fokus se sa stvarnih, namenski prebacuje na nebitne sadržaje, time što se „dozvoljava" da se frustracija izazvana egzistencijalnom ugroženošću usred nezaposlenosti i siromaštva ispolji na građanskim ili manjinskim pravima kroz razne debate, medijski instrumentalizovane sukobe, potpirivanjem opšte nesigurnosti, dok se iza brega valjaju ozbiljni „poslovni" zahvati.
Istoričar Srđan Cvetković iz Instituta za savremenu istoriju kaže da nismo nikada bili principijelni u odbrani nacionalnih interesa jer smo se pozivali „čas na istorijsko, čas na etničko načelo". Nismo znali šta hoćemo, previše smo lutali, napominje Cvetković.
- Sva nekadašnja srpska elita imala je megalomanske planove ujedinjenja južnih Slovena, zanemarujući srpske interese, što se kasnije pokazalo kao dramatična greška. Srbija je dosta energije i snage izgubila na ostvarenju tih planova, a kasnije nije dobila ništa. Ona je prva stekla državnost i iživela nacionalizam koji je bio tipičan za 19. vek i liberalne nacionalne pokrete, ispoljavan u velikim evropskim zemljama. Posebno su Karađorđevići bili opsednuti stvaranjem jugoslovenske multinacionalne države koja bi bila brana ruskom i germanskom ekspanzionizmu. Trošili smo se u pokušajima da stvorimo veliku nadnacionalnu tvorevinu, a pri tom propustili pogodne istorijske trenutke, kakav je pobeda u Prvom svetskom ratu, da stvorimo homogenu, etnički kompaktnu srpsku državu, koja se sada pogrdno naziva Velikom Srbijom. To je tada bila realnost i mogla je da se formira na osnovu načela koja je zastupao američki predsednik Vudro Vilson na kraju prvog velikog rata. Da je to tada učinjeno, danas ne bismo imali sve ove probleme - uveren je Cvetković.
Pobedom komunista i stvaranjem avnojevske Jugoslavije, nakon Drugog svetskog rata, napominje Cvetković, nije se vodilo računa ni o etničkom, ni o istorijskom načelu, odnosno oba ta načela kombinovana su na štetu Srba. Onda su Srbi, ističe ovaj istoričar, bili prinuđeni da vuku iznuđene poteze na kraju 20. veka, kada je međunarodna zajednica priznala administrativne granice republika kao spoljne, izuzev Srbiji, kojoj čak ni to pravo nije ispoštovano.
- Dosta smo lutali, težili multinacionalnoj megadržavi, umesto da smo iskoristili šansu da stvorimo kompaktnu nacionalnu. Uvek je bilo razmimoilaženja oko toga šta je naš nacionalni interes. I tada je bilo podela na federalističko i unitarističko krilo, da li smo za Veliku Srbiju ili Jugoslaviju, kako je urediti... Raznoglasje nije loše samo po sebi, ali pokazalo se istorijski da nismo imali konsenzus oko velikih pitanja. Danas, čini se, ako izuzmemo mali deo javnosti i partija, postignuta je saglasnost oko pitanja Kosova, a slično je i kod opredeljenja za pristupanje EU. Dobar znak je da se većina zalaže za ta dva pravca politike - kaže Cvetković.
Profesor Predrag Simić kaže da se u velikim evropskim zemljama više ne postavlja pitanje nacionalnih interesa jer su ona odavno definisana. U Francuskoj, na primer, ističe Simić, kada se kaže „republikanska tradicija", onda je u tome sadržano sve ono što mi podrazumevamo pod pojmom nacionalni interes. Prema njegovim rečima, naše političke elite većinom se ponašaju pragmatično i zastupaju različite stavove u zavisnosti od dnevnih potreba.
- Ona politička opcija koja bude u stanju da ne gleda kako stoji na rejting listama agencija za istraživanje javnog mnjenja, nego odredi stratešku poziciju za koju procenjuje da vodi Srbiju ka mestu u Evropi i u svetu, mislim da će imati najviše šansi na nekim budućim izborima. Ovaj krajnji populizam, koji se povodi za dnevnim interesima, prilično je potrošen i zato naša politika traži ozbiljnije i dugotrajnije planove. Sada nametnute priče o odbrani porodičnih vrednosti ili, s druge strane, o Paradi ponosa, nebitne su za srpski nacionalni interes, koji treba da bude ekonomski uspešna zemlja.
Takva država sposobna je da rešava sva druga pitanja, u našem slučaju i Vojvodine, i Sandžaka, i regiona, i svega ostalog. U takvim uslovima otvara se prostor za različita mišljenja i skupove i zato smatram da je ekonomsko pitanje iznad drugih - zaključuje Simić.
S.D.-B.R.
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/80107/Od+SAO+Krajine+do+SAO+Terazija.html