Post by Bozur on Dec 22, 2009 1:30:06 GMT -5
28. 08. 2009
Press
U senci
Svi smo mi pomalo sujeverni
Srbi nisu ni manje ni više praznoverni od drugih naroda, jer se kod svih razvila mešavina okultnog i vere u Boga. Koren „alternativnog verovanja" leži u mitologiji i paganizmu. Teolozi, psiholozi i etnolozi smatraju da nije moguće iskoreniti sujeverje, ali da ono može da se smanji. Dotle će i oni koji nisu sujeverni kucati u drvo, izbegavati merdevine i crne mačke, ustajati na desnu nogu, jer su naučili da to ne valja
Na prometnom beogradskom Bulevaru kralja Aleksandra pre nekoliko dana majstori su nasred trotoara postavili merdevine, tako da je za prolaz pešaka ostalo manje od pola metra. Ispod je bilo dovoljno prostora da se prođe, ali od nekoliko stotina šetača, niko se nije usudio da prekrši jedno od osnovnih pravila sujeverja - ne prolaziti ispod merdevina, jer to znači nesreću!
Među njima je sigurno bila većina onih koji bi na pitanje da li su sujeverni odgovorili odrično. Ipak, neka pravila za koja se veruje da donose sreću ili je, pak, kvare nerado se krše. Kuca se u drvo protiv uroka, ustaje se strogo na desnu nogu, hleb se nikako ne okreće naopako, glumci ne zvižde u pozorištu, a pred odlazak na važan put prosipa se voda za sreću. Različita su objašnjenja zašto je to tako. Od onih koja korene nalaze u dalekoj prošlosti i tragovima već zaboravljenih mitova, do onih pragmatičnih, koji za svaku od sujeverica opravdanje traže u realnosti i korisnom ponašanju u datoj situaciji.
- To što se naziva sujeverje ili praznoverica, ja bih označio kao alternativno verovanje. Ima u tome dosta iskustvenih činjenica jer, primera radi, ako prolaziš ispod merdevina, može da ti padne kanta na glavu. Dakle, bolje je zaobići prepreku. Nekome je davno nešto palo na glavu kada je prošao ispod merdevina, što je kasnije preraslo u bajku, pa i kada je bezbedno, niko ne želi da priđe.
Drugo je, na primer, čuvena crna mačka koja prelazi put. u
Zna se da kao lek treba pljunuti tri puta i desnom rukom iznad desnog uveta protrljati kosu. To pljuckanje se tumači kao da je presečena zamišljena linija - nisi je zgazio nogom, ali jesi pljuvačkom. Zašto protrljati kosu? E, to nas vraća u antička vremena i kada bismo zakopali u prošlost došli bismo do Dalile i Samsona, čija je snaga bila u kosi. Sujeverje nije opasno kada je kontrolisano i ne ugrožava druge. Nismo sigurni da nam nešto pomaže, ali kažemo sebi: „Hajde da probamo, jer neće nam ništa smetati, a može da pomogne" - objašnjava etnolog Dragomir Antonić.
On ne smatra da su Srbi sujeverniji od drugih naroda i kaže da bismo, da postoji skala koja bi to izračunala, „bili negde u rangu sa Francuzima, Englezima ili drugim evropskim narodima". Sa njim se slaže i klinički psiholog Aleksandra Janković, koja ističe da „nema utisak" da smo ni manje ni više sujeverni od ostalih. Napominjući da su svi ljudi skloni sujeverju jer u svakom od nas postoji „pagansko biće, starozavetni i novozavetni čovek", ona kaže da sve zavisi od stepena psihološkog i duhovnog razvoja.
- Sujeverje je takozvana lažna, prazna vera. Pitanje je koliko je čovek duhovno zreo da u situacijama koje su kritične, recimo životno ugrožavajuće ili potencijalno opasne, spreman da se sa njima izbori. Za razliku od ljudi koji su razvijeniji, kod onih drugih aktivira se taj paganski deo. Tako se pojavljuju razni mehanizmi magijskog mišljenja i tada se poseže za stvarima koje ne spadaju u repertoar njihovog normalnog ponašanja. Kada smo uznemireni, onda kreće neka vrsta prisilnih radnji, koje predstavljaju regresivan mehanizam i povratak u faze koje jesu razvojno normalne, ali su primitivne i infantilne. Događa se da ako čovek ima nekakav nesklad u sebi počinje opsesivno da sprema stvari oko sebe, a ukoliko mu neko to pokvari, čini mu se kao da mu je srušio dugo građeni sistem - govori Aleksandra Janković.
Da su Srbi veoma sujeveran narod, koji meša veru i sujeverje, mišljenja je verski analitičar Živica Tucić. On naglašava da je sujeverje dokaz slabe ili nikakve vere u Boga, lažna vera, sklonost magiji i okultuzmu, podsećajući da je apostol Pavle sujevernima govorio da „neće naslediti carstvo božje". Ne može neko smatrati da je „pravi" vernik, ako u isto vreme traži okultno objašnjenje nekih pojava, kaže Tucić.
- Ne znamo našu sudbinu, ne možemo je ni saznati i dobro je da je tako. Danas mnogi mediji objavljuju horoskop koji se rado čita. Misli se da su neki brojevi srećni, drugi nesrećni, da neke kombinacije brojeva imaju poseban značaj. U Rusiji ima dosta zakazanih venčanja za 9. septembar ove godine zbog samog datuma - 09.09.09, a biće ih, pretpostavljam, i sledeće godine -10. oktobra (10.10. 10), mada niko nije utvrdio da su posebno srećni oni koji su se venčali prošle godine, 8. avgusta (08.08.08). Gleda se „u kafu", pazi se na crnu mačku ili tumače snovi, čitaju predskazanja, neki se pribojavaju ako je petak 13. dan u mesecu. Međutim, sujeverje vezano za razne običaje posebno je ukorenjeno i štetno. Veoma je prisutno oko smrti, pomena, godišnjica, ali i oko krštenja i venčanja, pojedinih praznika, atmosferskih pojava - navodi Tucić.
aOsam najčešćih sujeverja kod većine nacija
Detelina sa četiri lista
Postoji nekoliko legendi koje prate ovu biljku. Jedna od njih je da je Eva ponela sa sobom detelinu sa četiri lista kad je napuštala raj. Drugo verovanje potiče od starokeltskih sveštenika u Engleskoj, druida, koji su smatrali da detelina sa četiri lista ima magijska svojstva. Oni su smatrali da svako ko pronađe detelinu sa četiri lista dobija sposobnost da vidi zla bića.
Kucanje u drvo
Ritual se zasniva na starom verovanju da su bogovi živeli u drveću koje je raslo po šumama. Kad je neko dolazio da moli bogove za zaštitu, morao bi da dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila, on je ponovo dolazio do istog drveta da kucne u njega, što je bila poruka bogu da je molba uslišena, ali i gest zahvalnosti.
Prolazak ispod merdevina
Verovanje potiče iz Azije, gde su osuđenike na smrt vešali tako što su konopac vezivali za sedmu prečagu merdevina prislonjenih o stablo drveta. Verovalo se da je smrt prelazna, pa su ljudi izbegavali da prolaze ispod tih merdevina jer su verovali da će tako smrt preći i na njih.
Crna mačka
Verovanje u magiju crne mačke potiče iz 17. veka, kada je Engleskom vladao kralj Čarls I. Kraljev omiljeni ljubimac bila je crna mačka, koju je toliko voleo da joj je obezbedio posebnu stražu. Kada se mačka razbolela i uginula, za Čarlsa I je sve krenulo naopako - sledećeg dana svrgnut je sa vlasti i uhapšen.
Broj 13
Strah od broja 13 neki povezuju s davnim norveškim mitom o dvanaestoro bogova koji su priredili večeru, na koju je nepozvan upao 13. gost, nestašni Loki. Loki je uspeo da navede slepog boga tame Hodera da ubije Baldera, boga veselja i zadovoljstva. Prema Bibliji, Juda, apostol koji je izdao Isusa, bio je 13. gost na tajnoj večeri. Izračunato je da američka privreda svakog petka 13. gubi oko 900 miliona dolara zbog sujeverja građana koji na taj dan ne izlaze iz kuće. U svetu od 17 do 20 miliona ljudi pati od triskaidekafobije ili straha od broja 13.
Potkovica
Verovanje da potkovica donosi sreću potiče od verovanja u simbole polukruga i Mesečevog srpa. U ranijim religijama verovalo se da polukružni oblik poseduje magijske moći i da ima sposobnost zaštite. U antičkom Jukatanu i Peruu hramovi su građeni tako da su imali ulazno stepenište i trem u obliku polukruga, a slična praksa je bila i u Španiji.
Zečja šapa
Verovatno je ovo sujeverje nastalo u vreme kada su ljudi zečevima pripisivali i dobre i zle osobine. Podozrenje je izazivalo to što su u noćima kad je mesec jako sijao zečevi izlazili da se hrane. Posebno je zbunjivalo to što neke vrste zečeva leti imaju smeđe, a zimi belo krzno. Oni koji veruju u moć zečje šape smatraju da ona donosi sreću ukoliko je u pitanju zadnja leva šapa, da se nosi u levom džepu, a posebno veliku snagu ima ako je tog zeca ubila razroka osoba u noći punog meseca!
Razbijeno ogledalo
Bez naučnog znanja o prirodi, čovek je mislio da je njegov odraz, koji je video na površini jezera ili bare, bio njegovo drugo „ja" ili njegova druga duša. Kad su kasnije napravljena staklena ogledala, njihovo razbijanje značilo bi i ozbiljnu povredu svoje duše. Stari Rimljani su verovali da se čovekov život „obnavlja" svakih sedam godina. Pošto je razbijanjem ogledala taj život bio ugrožen, trebalo je čekati celih sedam godina da bi se on obnovio.
Postoji nesvesno uverenje da je nešto loše, a kada toliki broj ljudi to poštuje, zašto biste vi bili ti koji će prekršiti pravilo, objašnjava Aleksandra Janković žilavost opstanka sujeverja kroz vekove. To je kao proročanstvo koje se ostvaruje - dovoljno je da budete uvereni da će se nešto dogoditi ukoliko vi prekršite „pravilo". Etnolog Antonić dodaje da je čovek po prirodi slab i spreman da poveruje da je, kada mu se nešto loše dešava, za to odgovoran neko drugi.
- Za mnoge neobavljene poslove traži se krivac u drugome, a kada se ne nađe, onda se neretko ide dotle da se kaže da je neko bacio čini. Kad je neko jak i kad mu dobro ide, manje je sklon da poveruje u takve stvari. Mada, onda se kaže da zbog uroka ne treba govoriti da ti je dobro. Postoji vrlo neobična narodna izreka: „Ni u dobru o zlu ne govori", kao i ona: „Ni u šumi, ni u gori o dobru ne govori".
Dakle, kad ti ide dobro ćuti, jer može da se desi nešto što će da prekine taj niz. Smatra se i da nije dobro hvaliti decu jer, navodno, i hvalom možeš da uništiš čoveka. Pre nekoliko dana čujem kako se jedna devojka žali da ima veliki problem jer je Saturn ušao u njen znak i da će, kada ga napusti, i njoj krenuti nabolje. Ona već godinu i po živi u tom uverenju. To već prelazi u psihološki problem - kaže Antonić.
Iskoreniti sujeverje nije moguće, uvek ga je bilo i biće, ali može da se smanji, uveren je Živica Tucić. On kaže da bi kod nas sujeverjem trebalo da se pozabavi i Arhijerejski sabor, koji će obavezati sve sveštenike i monahe da se „rečju i praktično suprotstave sujeverju".
- Kod nas je opšta kriza, ne samo ekonomije, već i morala, što pogoduje tome da građani postaju nesigurni. Prosvećivanje pripada školi i crkvi, ali ne verujem da je školskim programom predviđeno da se deci objasni ova pojava. Našim građanima je stalno uključen televizor i zato treba napraviti emisije ili kraće priloge sa konkretnim primerima sujeverja. Imamo toliko kontakt emisija, a ne znam da je ikada neka bila posvećena sujeverju. U takvoj emisiji morao bi da učestvuje psiholog, teolog, sociolog, kao i neko ko posebno „pati" od ove pojave. Sveštenici u svojim propovedima treba da suzbijaju sujeverje, no kod nas se retko ide na bogosluženja. To čini tek mali procenat vernika - kaže Tucić.
Da je sujeverje nemoguće iskoreniti smatra i Aleksandra Janković, ali napominje da treba razviti alternativne modele ponašanja. Jedan od dobrih mehanizama je, kako kaže, osmeh, duhovit osvrt na sopstvene slabosti i sujeverne istupe. Kada čovek ume da se podsmehne nekom svom, možda i psihopatološkom mehanizmu, na dobrom putu je da ga iskoreni, jer tada problem gubi ozbiljnost i težinu.
- Svi smo u određenoj meri sujeverni, ne postoji niko ko je dovoljno savršen da nema makar malo toga u sebi. Možda samo svetitelji. Ne znači ni ako je neko vernik da je samim tim imun na sujeverje. Viđala sam i one koji ulaze u portu i kucaju u drvo, u smislu „da ne čuje zlo". Jedan od dobrih načina da se sa sujeverjem borite je i da vidite kada i u kojim prilikama nastaje to što vas plaši i što nađe svoj izraz u nekom sujevernom ritualu. Vrlo često kad smo uplašeni, kad smo pod stresom, pribegavamo svojevrsnim ritualima, a kada bismo znali šta nas tačno muči, uključili bismo više i razvijenije centre. Sveti vladika Nikolaj je jednoj sujevernoj ženi kazao: „Nemoj da veruješ, pa se neće ni dogoditi". Treba, dakle, razviti druge sisteme verovanja i poverenja u Boga ili u sopstvene kapacitete. Tada sujeverje gubi na težini - zaključuje Aleksandra Janković.
Zašto bismo iskorenjivali sujeverje, ako je ono u formi sitne stvari koja nikome ne nanosi štetu, pita se etnolog Dragomir Antonić. On kaže da je i sam pomalo sujeveran i da ponekad pribegava malim ritualima koji mu pomažu.
- Kada ne mogu da pronađem neku stvar, otpevam pesmicu koju sam naučio od svoje bake: „Poigraj se đavole, pa mi opet vrati". I stvarno, ubrzo nađem izgubljeni predmet. To može da se objasni i tako što me melodija koncentriše da lakše pronađem ono što tražim. I ribari to čine kada im se mreža zaplete. Oni pevaju: „Leptiriću, šareniću, što zamrsiš da odmrsiš" - kaže Antonić.
S.D.
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/77839/Svi+smo+mi+pomalo+sujeverni.html