Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 17:01:03 GMT -5
Zabavnikov istorijski zabavnik
Memento mori! Hominem te memento!
Tokom duge istorije Rima trijumfa je bilo mnogo manje no ratova. Za hiljadu dvesta godina Zapadnog rimskog carstva prestonicom je proparadiralo tek oko pet stotina trijumfalnih povorki, ne vise. Ne zato sto ratova nije bilo - jer bilo ih je i previse, ne zato sto Rimljani nisu pobedjivali - ni to nije istina, rimska vojska retko je trpela poraze, vec zbog toga sto je bilo tesko ispuniti sve uslove da bi vas prestoni Rim docekao ovakvim pocastima
„Io triumphe!
Io triumphe!”,
klicu pobednici dok marsiraju kroz grad. Parada je vrhunac njihovog krvavog ratnog pohoda preko trnja do zvezda. Kroz patnju. Kroz opasnosti. Preko trnja. Kroz zrtve. Per aspera ad astra. Mnogi od onih koji su krenuli u rat nisu ovde. Ostali su da leze negde uz taj put s ustima punim mrava. Zato oni koji ovde slave, koji marsiraju, osecaju se besmrtnima jer onome ko prezivi tolike opasnosti cini se da nikada nece umreti. Kad se proslavlja pobeda, slava se cini opipljivom, trijumfator se oseca svemocnim, kraja mu nema, more mu je do kolena ...
To na ulicama Rima euforicna svetina docekuje legije ovencane lovorikama. Gomila je uvek i svuda ista. Danas ti se dive, obozavaju te, puna im usta tvog imena. A sutra? Sutra ce te mozda kamenovati, pljuvati za tobom, ruziti i psovati. Ne mari. Danas je dan slave i plebs zasipa povorku cvecem.
„Carpe diem”, dovikuju. Dan je pobednikov, makar ovaj.
Ali, prestonica carstva nije docekivala svakog pobednika trijumfom. Pravila su bila tacno odredjena. Da bi trijumfovao, vojskovodja je svoju vojsku morao da dovede kuci, jer to je bio jedini jasan i nedvosmislen znak da je rat okoncan i da je opasnost prosla. Makar od tog neprijatelja. Pobednik je morao biti zapovednik legija koje su izvojevale znacajnu pobedu nad znacajnim neprijateljem. Znacajnom pobedom smatrala se ona u kojoj je proliveno mnogo neprijateljske krvi, u kojoj je ubijenih bilo vise od pet hiljada, ona kome je krunisala rat u kojem su opasnosti kojima se vojska izlozila bile velike. Znacajan neprijatelj je onaj koji je dostojan postovanja. Nije bilo dovoljno pobediti neprijatelja nizeg polozaja kao sto su gusari, razbojnici, ugusiti pobunu robova. Takve pobede nisu davale pravo na trijumfalnu povorku cak i ako ih padne stotina hiljada, jer takvi su neprijatelji bili nedostojni slavlja.
Trijumfalna kapija podignuta je u cast pobede cara Titusa nad Jevrejima 70. godine
Senat je sve to morao da ima u vidu kad se odlucivalo hoce li pobedonosna povorka imati znak trijumfa. Pobedniku je cesto, kao uteha, pocast odavana u obliku ovacija: jednostavnije i manje pompezne svetkovine.
Trijumfalna povorka kretala je sa zapadne obale Tibra, s druge strane gradskih zidina. Pobednik bi tamo, na Marsovim poljima, cekao dok mu ne otvore Trijumfalnu kapiju, otvaranu retko, samo u ovakvim izuzetnim, svecanim prilikama. U trenutku kad bi njegove kocije usle u pomoerium - svete granice grada Rima, trijumfator bi komandu simbolicno predavao senatu ciji su ga magistrati cekali na ulasku u grad. Time bi se okoncala njegova komanda.
Na celu trijumfalne povorke idu senatori. Za njima se krecu trubaci, pa kola pretovarena ratnim plenom i zaplenjenim oruzjem kao dokaz da borba nije bila besmislena, pa barjaci vojskovodja pobedjene vojske; zatim i same zarobljene neprijateljske vodje s porodicama i drugi zarobljenici, ponekad i egzoticne zveri, pa muzicari, robovi koji nose slike osvojenih gradova i znamenje pobedjenih naroda, jedan snazni, beli bik bez belega, za zrtvovanje. Za njima u cetvoropregu koji vuku beli konji, i oni bez belega, ide sam trijumfator lica obojenog u jarkocrveno. okrunjen je zlatnim vencem, obucen u purpurnu togu piktu, obrubljenu i izvezenu zlatom. Ledja mu stite njegovi odrasli sinovi, verni generali i jos vernija vojska, i oni u togama i ovencani lovorom, bez oruzja i oklopa - jer put ih vodi u grad iza zidina, gde ljudima pod oruzjem nema pristupa.
Povorka se krece ulicama Rima po poznatoj, uvek istoj putanji: Via Triumfalis, Circus Maximus, Via Sacrs do Foruma, a odande uzbrdo do odredista - Kapitola. Tamo ce trijumfator zrtvovati bika i zatim u Jupiterovom hramu ponuditi svoje lovorike vrhovnom bozanstvu pokazujuci tako da, iako pobednik, ne zeli da postane vladar. I tako ce se okoncati zvanicni deo proslave pobede i pocetak narodnog veselja. Vrata svih hramova bice sirom otvorena i tamjan i smirna gorece na svakom oltaru, vojska ce se rasturiti po gradu da slavi, da se gosti i pijanci sa plebsom do kasno u noc.
***
„Io triumphe!
Io triumphe!”,
klicu pobednici.
Trijumfalna povorka na jednom od rimskih reljefa
U takvom casu, jedinstvenom i posebnom da ga retko koji smrtnik na svojoj kozi iskusi, svakome kroz glavu proleti neblagorazumna pomisao da je slava pobedila smrt. Bas svakome, makar na tren i makar nehotice. Takav je covek stvor, nezasit. Zar nije s tolikom snagom i silom sve moguce? Svakoga ponese sumanuta zelja, pa zasto ne bi pobednika - vojskovodju koji da nije gord kao sto jeste nikada ne bi postao to sto jeste?
Trijumfator jeste dostojan pocasti. Ali slava pobednika je javna opasnost; moze da se izopaci, da bukne kao Etna. Tolike trupe, cak i nenaoruzane opasnost su u prestonici. Mudri senatori, nauceni svojim i tudjim greskama, nedavnim i drevnim iskustvima, znaju koliko moci covek udahne dok se u kocijama od zlata u tunici boje carskog purpura okicenom nebeskim zvezdama krece kroz preglasne i neumerene iskaze odusevljenja i koliko je njegovo telo nejako da tu silu u sebi obuzda.
Zbog toga, dok traje pobedonosni mars kroz grad, trijumfator ni na trenutak ne sme ostati sam. U stopu ga prati i s njim se na kocijama vozi poseban pratilac, najmudriji od sveg carskog roblja. I dok narod urla, latice veju, trijumfator odmahuje, rob se ne odvaja od pobednika cvrsto drzeci krunu od zlatnih liski lovora nad njegovom glavom. A sta to govori? Sta po svetom zadatku suzanj pobedniku neumorno prisaptava na uvo?
Ne zaboravi da si smrtan. Da si samo covek, kaze.
Memento mori. Hominem te memento!
Upozorava ga da kroz dane slave i moci koji ga cekaju mora da prodje trezven. ne sme da dopusti da ga slava ponese. To je mozda teze nego pobediti. Kako god to sada izgledalo slava je prolazna i zivot ima kraj. Pobednik je opijen trenutkom u kome slava izgleda beskonacna, ne sagledava se i ne razume. Koliko god to banalno zvucalo trijumfatoru ne sme biti dopusteno da zaboravi da je samo smrtnik, jednak svakom drugom i da nicija nije gorela do zore.
I sapuce takva kobna upozorenja muceni rob, a slavu ne poznaje, bogatstvo samo posmatra i srecu zamislja. Osusila mu se usta od ponavljanja. Uzalud, niko njega u toj guzvi niti slusa, niti cuje. A sav je skrsen od tolikog truckanja na tvrdim tockovima po jos tvrdjoj kaldrmi, ruke ga bole od drzanja venca nad pobednikovom glavom i dosta mu je svega. Sveg tog cirkusa i sarade.
Dejan Stankovic
link
Memento mori! Hominem te memento!
Tokom duge istorije Rima trijumfa je bilo mnogo manje no ratova. Za hiljadu dvesta godina Zapadnog rimskog carstva prestonicom je proparadiralo tek oko pet stotina trijumfalnih povorki, ne vise. Ne zato sto ratova nije bilo - jer bilo ih je i previse, ne zato sto Rimljani nisu pobedjivali - ni to nije istina, rimska vojska retko je trpela poraze, vec zbog toga sto je bilo tesko ispuniti sve uslove da bi vas prestoni Rim docekao ovakvim pocastima
„Io triumphe!
Io triumphe!”,
klicu pobednici dok marsiraju kroz grad. Parada je vrhunac njihovog krvavog ratnog pohoda preko trnja do zvezda. Kroz patnju. Kroz opasnosti. Preko trnja. Kroz zrtve. Per aspera ad astra. Mnogi od onih koji su krenuli u rat nisu ovde. Ostali su da leze negde uz taj put s ustima punim mrava. Zato oni koji ovde slave, koji marsiraju, osecaju se besmrtnima jer onome ko prezivi tolike opasnosti cini se da nikada nece umreti. Kad se proslavlja pobeda, slava se cini opipljivom, trijumfator se oseca svemocnim, kraja mu nema, more mu je do kolena ...
To na ulicama Rima euforicna svetina docekuje legije ovencane lovorikama. Gomila je uvek i svuda ista. Danas ti se dive, obozavaju te, puna im usta tvog imena. A sutra? Sutra ce te mozda kamenovati, pljuvati za tobom, ruziti i psovati. Ne mari. Danas je dan slave i plebs zasipa povorku cvecem.
„Carpe diem”, dovikuju. Dan je pobednikov, makar ovaj.
Ali, prestonica carstva nije docekivala svakog pobednika trijumfom. Pravila su bila tacno odredjena. Da bi trijumfovao, vojskovodja je svoju vojsku morao da dovede kuci, jer to je bio jedini jasan i nedvosmislen znak da je rat okoncan i da je opasnost prosla. Makar od tog neprijatelja. Pobednik je morao biti zapovednik legija koje su izvojevale znacajnu pobedu nad znacajnim neprijateljem. Znacajnom pobedom smatrala se ona u kojoj je proliveno mnogo neprijateljske krvi, u kojoj je ubijenih bilo vise od pet hiljada, ona kome je krunisala rat u kojem su opasnosti kojima se vojska izlozila bile velike. Znacajan neprijatelj je onaj koji je dostojan postovanja. Nije bilo dovoljno pobediti neprijatelja nizeg polozaja kao sto su gusari, razbojnici, ugusiti pobunu robova. Takve pobede nisu davale pravo na trijumfalnu povorku cak i ako ih padne stotina hiljada, jer takvi su neprijatelji bili nedostojni slavlja.
Trijumfalna kapija podignuta je u cast pobede cara Titusa nad Jevrejima 70. godine
Senat je sve to morao da ima u vidu kad se odlucivalo hoce li pobedonosna povorka imati znak trijumfa. Pobedniku je cesto, kao uteha, pocast odavana u obliku ovacija: jednostavnije i manje pompezne svetkovine.
Trijumfalna povorka kretala je sa zapadne obale Tibra, s druge strane gradskih zidina. Pobednik bi tamo, na Marsovim poljima, cekao dok mu ne otvore Trijumfalnu kapiju, otvaranu retko, samo u ovakvim izuzetnim, svecanim prilikama. U trenutku kad bi njegove kocije usle u pomoerium - svete granice grada Rima, trijumfator bi komandu simbolicno predavao senatu ciji su ga magistrati cekali na ulasku u grad. Time bi se okoncala njegova komanda.
Na celu trijumfalne povorke idu senatori. Za njima se krecu trubaci, pa kola pretovarena ratnim plenom i zaplenjenim oruzjem kao dokaz da borba nije bila besmislena, pa barjaci vojskovodja pobedjene vojske; zatim i same zarobljene neprijateljske vodje s porodicama i drugi zarobljenici, ponekad i egzoticne zveri, pa muzicari, robovi koji nose slike osvojenih gradova i znamenje pobedjenih naroda, jedan snazni, beli bik bez belega, za zrtvovanje. Za njima u cetvoropregu koji vuku beli konji, i oni bez belega, ide sam trijumfator lica obojenog u jarkocrveno. okrunjen je zlatnim vencem, obucen u purpurnu togu piktu, obrubljenu i izvezenu zlatom. Ledja mu stite njegovi odrasli sinovi, verni generali i jos vernija vojska, i oni u togama i ovencani lovorom, bez oruzja i oklopa - jer put ih vodi u grad iza zidina, gde ljudima pod oruzjem nema pristupa.
Povorka se krece ulicama Rima po poznatoj, uvek istoj putanji: Via Triumfalis, Circus Maximus, Via Sacrs do Foruma, a odande uzbrdo do odredista - Kapitola. Tamo ce trijumfator zrtvovati bika i zatim u Jupiterovom hramu ponuditi svoje lovorike vrhovnom bozanstvu pokazujuci tako da, iako pobednik, ne zeli da postane vladar. I tako ce se okoncati zvanicni deo proslave pobede i pocetak narodnog veselja. Vrata svih hramova bice sirom otvorena i tamjan i smirna gorece na svakom oltaru, vojska ce se rasturiti po gradu da slavi, da se gosti i pijanci sa plebsom do kasno u noc.
***
„Io triumphe!
Io triumphe!”,
klicu pobednici.
Trijumfalna povorka na jednom od rimskih reljefa
U takvom casu, jedinstvenom i posebnom da ga retko koji smrtnik na svojoj kozi iskusi, svakome kroz glavu proleti neblagorazumna pomisao da je slava pobedila smrt. Bas svakome, makar na tren i makar nehotice. Takav je covek stvor, nezasit. Zar nije s tolikom snagom i silom sve moguce? Svakoga ponese sumanuta zelja, pa zasto ne bi pobednika - vojskovodju koji da nije gord kao sto jeste nikada ne bi postao to sto jeste?
Trijumfator jeste dostojan pocasti. Ali slava pobednika je javna opasnost; moze da se izopaci, da bukne kao Etna. Tolike trupe, cak i nenaoruzane opasnost su u prestonici. Mudri senatori, nauceni svojim i tudjim greskama, nedavnim i drevnim iskustvima, znaju koliko moci covek udahne dok se u kocijama od zlata u tunici boje carskog purpura okicenom nebeskim zvezdama krece kroz preglasne i neumerene iskaze odusevljenja i koliko je njegovo telo nejako da tu silu u sebi obuzda.
Zbog toga, dok traje pobedonosni mars kroz grad, trijumfator ni na trenutak ne sme ostati sam. U stopu ga prati i s njim se na kocijama vozi poseban pratilac, najmudriji od sveg carskog roblja. I dok narod urla, latice veju, trijumfator odmahuje, rob se ne odvaja od pobednika cvrsto drzeci krunu od zlatnih liski lovora nad njegovom glavom. A sta to govori? Sta po svetom zadatku suzanj pobedniku neumorno prisaptava na uvo?
Ne zaboravi da si smrtan. Da si samo covek, kaze.
Memento mori. Hominem te memento!
Upozorava ga da kroz dane slave i moci koji ga cekaju mora da prodje trezven. ne sme da dopusti da ga slava ponese. To je mozda teze nego pobediti. Kako god to sada izgledalo slava je prolazna i zivot ima kraj. Pobednik je opijen trenutkom u kome slava izgleda beskonacna, ne sagledava se i ne razume. Koliko god to banalno zvucalo trijumfatoru ne sme biti dopusteno da zaboravi da je samo smrtnik, jednak svakom drugom i da nicija nije gorela do zore.
I sapuce takva kobna upozorenja muceni rob, a slavu ne poznaje, bogatstvo samo posmatra i srecu zamislja. Osusila mu se usta od ponavljanja. Uzalud, niko njega u toj guzvi niti slusa, niti cuje. A sav je skrsen od tolikog truckanja na tvrdim tockovima po jos tvrdjoj kaldrmi, ruke ga bole od drzanja venca nad pobednikovom glavom i dosta mu je svega. Sveg tog cirkusa i sarade.
Dejan Stankovic
link