Post by Bozur on Mar 31, 2013 7:35:22 GMT -5
MILAN DAMJANAC: SRBIJA POD NALETOM IMPERIJA ILI DVA PRIMERA, ONDA I SAD
Вести | 29.03.2013 | 07:16 |
Nemamo vitalnost naših predaka, i šanse su nam na minimumu, posebno sa političkim i medijskim elitama koje vladaju Srbijom za strani interes
J
avnost je često mišljenja da nema ničeg čudnovatijeg od sadašnjosti i da se ono što se danas događa nikad ranije nije dogodilo. Često se misli da je sadašnjost neuporediva sa prošlošću, što je i odlika modernog doba – svi nekako mislimo da svet počinje od nas. Cela ujdurma oko Kosmeta, pregovaranje vazalne Srbije sa Imperijom oko bezbolnog napuštanja Srba u južnoj pokrajini budi podsticaj za temu kojom bih pokušao da utvrdim vezu između onoga što se dogodilo našim precima i onoga što se nama događa danas. Katastrofalne političke odluke i tada i sada umnogome su kumovale kasnijem razvoju situacije. U oba slučaja udarna pesnica, „korisna masa“ Imperije, tada Osmanske, danas Američke, jesu Arbanasi, etnički element koji služi kao ispostava Imperije na terenu.
Razlika između tadašnjeg i sadašnjeg vremena je u mnogo čemu. Osmanlije su bile gladne novih teritorija, dok su Amerikanci gladni novih resursa i širenja političkog uticaja u globalnoj igri moći. Tehnološka revolucija dovela je do novih načina vođenja politike, širenja kulture i ratovanja, način života je umnogome izmenjen, a samim tim i stepen i mogućnost smanjenja uticaja Imperije na život i kolektivno sećanje drastično smanjen. Ono što je osnovna odlika Imperije sa kojom se danas suočavamo jeste njen globalni karakter. Kako kaže Zbignjev Bžežinski, „Amerika je superiorna u četiri odlučujuća domena globalne moći: vojnom; ona ima nedostižnu mogućnost dostizanja udaljenih krajeva sveta; ekonomski, ona je ostala osnovni pokretač globalnog rasta iako joj u nekim aspektima konkurišu Japan i Nemačka (gde nijedna od njih nema druge atribute globalne moći); tehnološki, zadržala je vođstvo u ključnim oblastima inovacija; i kulturno, uprkos nekim tupavostima, poseduje privlačnost bez konkurencije, posebno među mladima u svetu – što sve zajedno daje Sjedinjenim Državama političku snagu kakvu ni blizu nema nijedna druga država. Upravo kombinacija sva četiri ova elementa čini Ameriku jedinom sveobuhvatnom globalnom silom“.
KULTURNA DOMINACIJA Vidite i sami da, pored tradicionalnih vojnih, ekonomskih i tehnoloških aspekata moći, autor izvanredno sagledava uticaj kulturnog aspekta koji putem medija stvara „mlade Amerikance“. Zapravo, putem masmedija utiču na masu mladih ljudi širom sveta, koji time prihvataju njihov kulturni model i životne kodekse, odbacuju i otuđuju se od svog tradicionalnog kulturnog modela, čime postaju istureni igrači Imperije, potpuno nesvesni toga. Naravno, ovaj proces je neminovan i, ukoliko se kultura male porobljene zemlje ne prilagodi novim formama i načinima života (modernoj ekonomiji, načinu komunikacije, i samim tim modernom načinu života u megalopolisima) i ne preživi, preti joj potpun nestanak pod naletom veće i snažnije kulture, koja koristi masmedije i osnovne ljudske nagone kojima povlađuje što donosi rezultat. Bžežinski dalje kaže da je „kulturna dominacija bila potcenjeni aspekt američke globalne moći. Bez obzira na to šta se može pomisliti o njenim estetskim vrednostima, američka masovna kultura ima magnetnu privlačnost, posebno za svetsku omladinu. Njena privlačnost se možda može izvesti iz hedonističkog načina kvaliteta stila života koji ona nudi, ali se ne može poreći njena planetarizacija. Američki televizijski programi i filmovi zauzimaju tri četvrtine svetskog tržišta. Podjednako je dominantna i američka popularna muzika, dok se američke ludorije, hrana pa i način odevanja uveliko imitiraju širom sveta. Jezik interneta je engleski, a pretežni deo globalnog komuniciranja na kompjuterima takođe proističe iz Amerike, utičući tako na sadržaj svetske konverzacije. Konačno, Amerika je postala Meka za one koji teže boljem obrazovanju, sa približno pola miliona stranih studenata koji su pohrlili u Sjedinjene države, od kojih se oni najsposobniji nikada neće vratiti svojoj kući (...) demokratski ideali u sprezi sa američkom kulturnom tradicijom još su više ojačali ono što neki nazivaju američkim kulturnim imperijalizmom. U doba najmasovnijeg širenja demokratskog oblika vlasti, američko političko iskustvo poslužilo je kao standard koji se imitira (...) kako se postepeno širi svetom imitiranje američkog načina života, tako se stvara pogodno tlo za upostavljanje posredne i očigledno prihvatljive američke hegemonije“.
Kao što se vidi, moderna Imperija funkcioniše po principu spojenih sudova, isprepletanih sistema moći i uticaja koji operišu u jednom cilju. Porobljavanje malih naroda, u našem slučaju srpskog, vrši se kroz mrežu pritisaka, nadnacionalnih organizacija, domaćih struktura moći, koje predstavljaju produženu ruku Imperije i kroz upotrebu drugih etničkih elemenata na Balkanu a sve u cilju trajnog amputiranja srpskih teritorija i svođenja uticaja Srbije na minimum. Srpska politika, čak i u vreme Otomanskog prodiranja na ove prostore, bila je slična kao današnja iako se tako na prvi pogled ne čini i iako je teško upoređivati ta dva vremenska i civilizacijska razdoblja. Moglo bi se sa zadrškom reći da je srpska politička elita tog vremena prvo pokušala ratom da odbrani svoje nacionalne interese i integritet na Kosmetu, da bi u produžetku rata drugim sredstvima (politikom), stupila u vazalni odnos prema Otomanskom carstvu. Tako je smanjena teritorija koja je još uvek nosila srpsko ime, sa Lazarevim naslednikom na čelu, a zatim sa Đurađom Brankovićem preživela još par decenija, za to vreme redovno učestvujući u otomanskim vojnim pohodima i doživljavajući velika nacionalna poniženja (za trenutak stavimo na stranu poimanje nacije tada i sada). Jasno je da ćemo i mi učestvovati u američkim vojnim pohodima kao članovi NATO pakta. Ključni momenat se verovatno odigrao posle bitke između Otomana i Mongola, kada je Bajazit uhvaćen a kasnije i usmrćen. Nakon te bitke i konsultacija sa srpskim vladarom, koji je u njoj učestvovao na strani Otomana, Mongoli Srbe puštaju na slobodu.
ĐURAĐ BEZ ŠANSI Nikada nećemo saznati da li je i do kakvog razgovora i predloga došlo niti da li je postojala šansa za savez između balkanskih naroda i Mongola. Sa ove vremenske distance teško je odgovoriti bilo šta sa sigurnošću, posebno što zvanična istorija iznosi vrlo oprečne tvrdnje o geopolitičkim ciljevima Mongola u tom trenutku. Međutim, moguće je da je tada propuštena poslednja politička šansa za savezništvo i eventualno oslobađanje već okupiranih teritorija. Odluka i nada da se ustupcima prema Osmanlijama može sačuvati bar deo države bila je, kao što će se ubrzo ispostaviti, sudbinski pogrešna i umnogome je odlučila budućnost Srbije. Verovatno je najtragičniji srpski vladar upravo poslednji vladar srednjovekovne Srbije, Đurađ Branković, koji je pokušao da učini bezbroj političkih manevara kako bi Srbiju spasio neupitne propasti za koju je bio siguran da joj se sprema. Ipak, napuštena, ostavljena na cedilu i bez saveznika, Srbija je ubrzo nestala pod naletima Osmanlija.
Moglo bi se reći da je Đurađ došao na vlast u Srbiji par decenija nakon što su Srbi prokockali i poslednju šansu za spas države. Istorija o ovom izuzetnom vladaru beleži da je „čitav vek proveo boreći se i zalažući na sve strane da očuva Srbiju, pa je dočekao da je vidi toliko puta pregaženu i opustošenu i na kraju života već u agoniji“. Cena gubitka države je najčešće tolika da je istorija ne oprašta. Nama je oprostila jer smo cenu platili izdašno u krvi, u pokušaju da oslobodimo i stvorimo svoju državu ponovo.
Posledica ovog državnog diskontinuiteta je ogromna. Srbija je u etapama oslobađala svoje porobljene teritorije i sunarodnike, na kojima je zaticala pripadnike drugih naroda koji su u međuvremenu doseljavani i pripadnike svog naroda koji žive po drugačijim kulturnim običajima i životnim kodeksima, dok je ekonomska nerazvijenost i kulturna zaostalost bila ogromna. Novija državnost Srbije trajala je prekratko kako bi se stvorio jedinstven kulturni i nacionalni obrazac, pošto je Srbija ubrzo unela svoju državnost u projekat zvani Jugoslavija. Još u vreme Kraljevine Jugoslavije, u pojedinim britanskim dokumentima i radovima navodi se velika regionalna podela kod Srba, regionalne ekonomske i infrastrukturne nerazvijenosti koje mogu poslužiti za stvaranje novih nacija na tlu Srbije ukoliko se za tim ukaže potreba. Zapravo, nikada i nije bilo dovoljno vremena da se od srpskog naroda stvori ozbiljna nacija i u tome leži deo naših današnjih identitetskih problema, posebno u konekstu povampirenog jugoslovenskog identiteta.
Ovu paralelu između tadašnjih i današnjih prilika vredi napraviti iz nekoliko razloga. Pre svega, ona nam osvetljava neke istorijske nužnosti koje će se sigurno ponoviti ukoliko iz prethodnih događaja ništa nije naučeno. U ovom kontekstu treba reći da su motivi Osmanlija i Amerikanaca prema Srbiji različiti, te će nam različita biti i sudbina. Amerikancima ćemo još trebati, te će nas sigurno u nekim granicama ostaviti da postojimo. Nikada se ne zna kada će im biti potrebni upravo Srbi za disciplinovanje nekog drugog balkanskog naroda. Uostalom, ko kaže da je njima u interesu mir na Balkanu? Njima je u interesu održavanje sukoba niskog intenziteta koji uvek mogu da, po potrebi, rasplamsaju, što će se i videti nakon „kosovskih“ pregovora u Briselu.
Takođe, jasno je da je nacionalni identitet daleko teže sačuvati danas usled uticaja masmedija i bele kuge i da je naše preživljavanje umnogome dovedeno pod znak pitanja. Opet, ove paralele mogu nam rasvetliti ne samo istorijske greške i zablude koje se i danas ponavljaju i koji, sa jedne strane, govore o srpskom mentalitetu, a sa druge o trusnom području na kome se lome mnogi geostrateški interesi već i vitalnost Srba koji, uprkos nedaćama, pronalaze nove razloge da nedaće prevaziđu i nastave da se žive i bore. Taj slobodarski duh je ono što je danas dovedeno u pitanje, i ono što nas može koštati budućnosti.
Nepostojanje našeg kolektivnog sećanja (medijska lobotomija je učinila dovoljno da čak i bombardovanje zaboravimo) i nerađanje dece mogu odlučujuće da utiču na opstanak Srba. Naravno da je Knin bio samo prva žrtva, Priština druga, i da su na redu Novi Sad i Novi Pazar. Niko ne treba da ima dileme u vezi toga. Kada već govorimo o Kosmetu i o „pravima srpske manjine“, kako naši pregovarači govore, zaboravljajući izjavu njihovog idola Đinđića, koji je tvrdio da, čak i ukoliko bi Srbi kao manjina dobili sva prava na Kosmetu, time pravo Srbije kao države još nije ni spomenuto.
ARBANAŠENJE SRBA Često se pitamo kako će preostali Srbi opstati na prostoru Kosmeta. Teško. Uostalom, u odgovoru na to pitanje najcelishodnije je da konsultujemo istorijske izvore. U sveobuhvatnoj i odlično dokumentovanoj knjizi Tatomira Vukanovića o Drenici i prilikama kroz istoriju navode se i procesi asimilacije srpskog stanovništva kroz istoriju. „Naime, nisu istovremeno islamizovane cele srpske porodice i familije, već su samo muži (muškarci od 26-40 godina starosti, prim. M.D.) primali islam, a žene i deca obitelji i dalje su ostajali u hrišćanstvu. U tim slučajevima, žene su celoga života ostajale u hrišćanstvu, dok su muži bili pripadnici muslimanske vere. Tako se prelazilo na islam i u prizrenskoj Gori i Sretačkoj župi (selo Drajčići), gde su muslimani srpskog maternjeg jezika sve do ratova 1876-1878. godine slavili svoju krsnu slavu Sv. Jovana, prisustvujući i pravoslavnom bogosluženju, ali se nisu pritom krstili kao pravoslavni. A na islam se prelazilo kako radi spasa života, tako i radi spasa rza obraza i imovine. Time su onemogućavana silovanja, otmice devojaka, odvođenje u ropstvo i pljačka imovine Srba koji su primili islamsku veru. Ponajčešće, svi prelasci Srba na islam i potom njihovo postepeno poarbanašavanje, bili su od XVI-XIX veka u doba neprestanih ratova, pobuna i ustanaka hrišćanskih država, protiv Turskog carstva, koji su se uglavnom završavali neuspehom po hrišćane. Tada je nastajalo masovno prelaženje Srba na islam...“
Autor nadalje uz korišćenje mnoštva izvora navodi dugačak spisak poznatih srpskih porodica koje su poarbanašene a navešću samo par najinteresantnijih primera zbog ograničenosti prostora. „Kabile Belagoš, fisa Šalj, starinom su srpski rod iz ovoga sela. Na islam su prešli 1835. godine, kada ih je bilo svega jedno domaćinstvo. Primili su fis onih Arbanasa koji su se prvi naselili u njihovo selo, i to po samovoljnom izboru, ne prisilno. To se činilo iz potrebe stavljanja pod zaštitu fisa u koji su ušli, a onda bi imali sva prava i dužnosti kao i ostali seljani Arbanasi. Sa ovim rodom, zajedničkog bratstva u Banjici su i ovi rodovi: Ajdarivić, Iseni i Čalopek, svi starinci Srbi koji su primili islam i zatim se vremenom poarbanasili... Kabile Ćitak, fisa Thaq, poreklom su starinom Srbi, islam su prihvatili u drugoj polovini 19. veka. Rodovi Bećirović i Salihar, fisa Beriš, vode poreklo od srpskog bratstva Martinovića iz Broćne... u zaseoku Vukovce, rod Gogići su po narodnoj i rodovskoj tradiciji starinci Srbi. Prihvatili su islam, a ostavili pravoslavlje da bi bili ravnopravni sa svojim komšijama muslimanima Albancima, te da bi se tako održali na svojim dedovskim imanjima... Prema iznetom, sa selom Krajmirovcem... da se čitavo selo odrekne pradedovske pravoslavne vere, a potom i poarbanasi, što je i učinjeno radi sprečavanja genocida nad seljanima čitavog sela Izbice i Krajmirovca od strane arbanaških pljačkaša i nasilnika“.
Kao što vidimo, istorija se često ponavlja, a ovi procesi se podudaraju sa procesima koji se danas ponovo odvijaju. Naša je mana što nemamo vitalnost naših predaka, i samim tim su nam šanse za preživljavanje svedene na minimum, posebno sa gromadama od političkih i medijskih elita koje vladaju Srbijom godinama u ime tuđih interesa i za tuđ račun. Kako se srpske nedaće mogu okončati teško je reći – jedino je sigurno da je krajnje vreme da počnemo da učimo na svojim greškama i da prestanemo da ih ponavljamo.
Snishodljivost i poslušnost nas neće nigde odvesti. Ustvari hoće. U provaliju. Glavna je razlika u tome što su naši preci pod Osmanlijama znali da su porobljeni. Mnogo se toga od tada promenilo, posebno načini uticaja na mase, te mi sada ne samo što želimo da ličimo na Amerikance, da kopiramo njihov stil života, već se i stidimo sebe. Zapravo, mi verujemo da nas oslobađaju. U tome je razlika, u tome je sva suština: danas se nepravda predstavlja kao pravda, laž kao istina, a nesloboda kao sloboda. Laž je dobila bitku, a videćemo da li će dobiti i rat.