Post by Bozur on Mar 31, 2013 9:39:02 GMT -5
LIBERTARIJANIZAM: ZABLUDA O LJUDSKOJ PRIRODI
Posted by Novi Plamen on March 30, 2013 · Leave a Comment
“Svaka politička filozofija počinje od teorije o ljudskoj prirodi,” piše harvardski biologRičard Luontin (Richard Lewontin), u svom čuvenom eseju “Biologija kao ideologija“. Tako je, na primer, Tomas Hobs (Thomas Hobbes), engleski filozof iz 17. veka, verovao da je “čovek rođen da radi, trpi i da se bori, jer ko tako ne čini, taj mora propasti.” Često citirana proklamacija “Čovek je čoveku vuk” proizilazi iz njegovog shvatanja “prirodnog stanja čovečanstva” kao poretka u kojem svaki čovek ratuje protiv svakog drugog čoveka. Ovakav rezon naveo je Hobsa na zaključak da jedino snažna država, sa moćnim vladarom na čelu, može da zauzda “zlo” inherentno čovekovoj prirodi i osigura opstanak i stabilnost zajednice.
piše Sonja Pavlović
Tri veka nakon Hobsa, britansko-američki antroplog Kolin Ternbal (Colin Turnbull) donosi sasvim drugačiju sliku “primitivnog” načina života, o kojem Hobs govori kao o “prirodnom stanju čoveka.” “Šumski ljudi“, Ternbalov terenski izveštaj o organizaciji svakodnevnog života pigmejskog naroda Mbuti, teško da može u većoj meri da protivreči slici ljudske zajednice bez apsolutnog vladara, kakvu Hobs iznosi u svojoj raspravi “Levijatan“.
Visoki 120 do 135 santimetara, nastanjeni po obodima kongoanske prašume, Mbuti žive životom dostojnim kolektivističke utopije. Da bi se prehranili, od lijana pletu i po nekoliko stotina metara dugačke mreže, kojima hvataju plen. Nakon što ih razapnu, žene i deca započinju ritual koji se sastoji od kakofonije uzvika, tapšanja rukama i udaranja nogama o zemlju, s ciljem da se životinje uplaše i nateraju na beg u pravcu razapetih mreža. Sav ulov pripada svima, nezavisno od toga u čijoj se mreži našao, uključujući pripadnike zajednice koji su za vreme lova odsutni i obavljaju neke druge poslove od značaja za kolektiv.
Ternbalova etnografska studija nije kliše, “narativ o plemenitom ‘primitivcu’“ kojim su Hobsovi savremenici odgovorili na “Levijatan”, slikajući čoveka u prirodnom stanju kao biće vrline.
Uprkos tome što sav ulov pripada svim članovima zajednice i deli se na jednke delove, Sifu(Cephu), junak iz Ternbalove sage o “ljudima iz šume”, odlučuje pred jedan od kolektivnih lovačkih poduhvata da mimo znanja saplemenika svoju mrežu pomeri bliže očekivanom plenu. Uhvaćen, od pripadnika plemena biva osuđen na proterivanje, što u uslovima kongoanske prašume ne znači ništa drugo do smrtnu kaznu. Nakon izvinjenja, objašnjenja da bi svoj ulov ionako delio s drugima i molbi da mu bude oprošteno, zajednica odlučuje da Sifu može da ostane u kolektivu, ali se mora odreći udela u deobi plena iz poslednjeg lova.
Ukratko, kolektiv kažnjava i ima mehanizme da natera pojedinca na poštovanje pravila koja doprinose njenom opstanku.
Sebičnost kao moralni imperativ
Oktobra 1957, dok je Ternbal prikupljao etnografski materijal za svoju studiju, u sasvim drugačijoj džungli, u Njujorku, Ajn Rend (Ayn Rand), američka spisateljica i filozofkinja ruskog porekla, publikovala je roman “Ravnodušni Atlas“, sagu o borbi između principa individualizma i kolektivizma, ispričanu u terminima dobra i zla. Od momenta objavljivanja do danas, kao i njen prethodni roman, “Veličanstveni izvor“, reprintovan je i prodat u višemilionskom tiražu. Među zagovornicima laissez-faire kapitalizma – ideje o slobodnom tržištu neopterećenom državnom regulacijom – i male države/ograničene vlade, svedene na ulogu zaštitnika prava na privatnu svojinu, Atlas ima status fundamentalnog filozofskog štiva: Pol Rajan (Paul Ryan), republikanski kandidat za potpredsednika SAD na izborima 2012. i predsednik Odbora za budžet donjeg doma Kongresa, citira Atlas kao filozofski temelj svog vrednosnog sistema; Alan Grinspen(Allan Greenspan), dugogodišnji predsednik Federalnih rezervi SAD, ikona savremenog libertarijanskog pokreta ijedan od ključnih krivaca za svetsku ekonomsku krizu (2008), ne skriva uticaj Ajn Rend na sopstveni intelektualni razvoj; Klarens Tomas (Clarence Thomas), sudija Vrhovnog suda SAD, sugeriše Ajn Rend kao obavezno štivo svojim pomoćnicima.
Politička filozofija Ajn Rend počiva na dve premise:
1. SEBIČNOST JE NAJUZVIŠENIJA MORALNA VREDNOST/VRLINA.
2. KAPITALIZAM JE JEDINI MORALNI DRUŠTVENI SISTEM, NAČIN DA ČOVEK ŽIVI U SKLADU SA SVOJOM PRIRODOM .
”Kolektivizam je premisa primitivnog divljaka. Nesposoban da razume individualna prava, primitivni divljak veruje da je pleme uzvišeni, omnipotentni vladar, koji poseduje živote svojih pripadnika i može ih žrtvovati kako mu volja. Objektivno sagledavanje ljudske prirode – kroz identifikaciju onih njegovih karakteristika koje ga čine različitim u odnosu na sva ostala živa bića – nužno je kako bi se društvo oslobodilo bolesti altruizma i ekonomske redistribucije.”
Citiranu tezu, iznetu u zbirci eseja “Kapitalizam: Nepoznati ideal” (Grinspen je jedan od koautora), Rend dosledno razrađuje u obimnijem tekstu, “Vrlina sebičnosti“:
‘‘Moralne vrednosti su genetski determinisane načinom na koji organizam živi i funkcioniše. Individualni organizam primarno brine za sopstveni život. Njegovim ponašanjem upravlja urođena težnja za opstankom, a ne ka destrukciji. Otud je sebičnost vrhunska moralna vrednost, a altruizam direktna suprotnost čovekovoj biološkoj realnosti. Ako hoćemo da izgradimo dobro društvo, ljudska priroda i kapitalizam ne smeju biti ograničeni lažnom ideologijom altruizma i preraspodele.
Altruizam je nespojiv sa slobodom, kapitalizmom i individualnim pravima. Slobodnu potragu za ličnom srećom nemoguće je kombinovati s moralnim statusom žrtvene životinje. Konflikt između ljudske prirode i iracionalne moralnosti altruizma cepa društvo i uništava ga. Jedini način da se to izbegne je kapitalizam, koji je kao forma organizacije usklađen s ljudskom prirodom i čovekovom urođenom težnjom ka slobodi.”
Ternbalov Sifu konflikt na relaciji individua-kolektiv razrešava odustajanjem od sebičnog interesa i njegovim podređivanjem opštem dobru. Džon Galt, libertarijanac, junak romana Ravnodušni Atlas, sagoreo bi u samopreziru ukoliko bi učinio tako nešto. Ovo su reči koje mu Rend stavlja u usta:
”Po zakonu ljudske prirode, čovek – svaki čovek – cilj je samom sebi. Postoji da bi živeo i težnja ka sreći je njegov prirodni moralni cilj. Kunem se svojim životom i svojom ljubavi prema njemu da nikada neću živeti zarad drugog, niti tražiti da neko drugi živi za moje dobro.”
Za razliku od Sifua, Galt smatra da ima na raspolaganju sredstva da se suprotstavi društvu, ustrojenom na lažnom moralu altruizma. Odbija da učestvuje. Ukoliko i druge ubedi da postupe kao on, “zaustaviće motor sveta.”
Ravnodušni Atlas je distopija – slika Amerike, mikrosveta čiji je motor zaustavljen. Kolaps je nastupio odbijanjem da se učestvuje – štrajkom. Međutim, reč je o posve specifičnom štrajku. U njega nisu stupili nezadovoljni radnici, već kapitalisti, industrijalci. Ne mogavši da podnesu ograničenja koja im nameće država, oporezujući ih u cilju preraspodele – tog lažnog moralnog načela – jednog dana su naprosto zatvorili kancelarije i postrojenja. “Paraziti” su ostali prepušteni sami sebi i goloj, surovoj istini: žive zahvaljujući inovaciji, inicijativi, težnji ka ličnom uspehu i sreći superiornih kapitalista.
Altruizam kao odlika inferiornih
Roman Ravnodušni Atlas književna kritika ocenila je kao osrednje štivo. Rend nikada nije marila za to. Uostalom, radnja, karakteri i narativ su u službi izlaganja ideje – političke filozofije libertarijanizma. U tom smislu, daleko je interesantnije baviti se načinom na koji je Rend oblikovala libertarijanski narativ, tačnije, kako je razvila ideje, danas uticajnije nego ikada.
Kao “čistokrvna” libertarijanka Rend se grozila monarhije i komunizma. Njena interpretacija ljudske prirode, međutim, počiva na istim premisama na kojima Hobs gradi zaključak o nužnosti apsolutnog vladara, a Staljin i Lenjin zagovaraju komunizam. U eseju “Povratak primitivca” piše:
”Rat – permanentni rat – je zaštitni znak tribalne egzistencije. Plemena preživljavaju na ivici gladi – prepuštena na milost i nemilost prirodnim katastrofama – manje uspešno u odnosu na krda životinja. Zato je altruizam tako raširen među urođeničkim društvima; preistorijskim grupama bila je potrebna zaštita plemena. Iz istih razloga, altruizam je rasprostranjen među siromašnima u modernim društvima.”
Još elokventnija je u svom prvom tekstu koji nije fikcija, u knjizi “Za novog intelektualca: Filozofija Ajn Rend“:
”Socijalni instinkti su odlika inferiornog čoveka. Oni su njihovo oružje i zaštita. Superiornom čoveku altruizam nije potreban i on ga nema. Vrlo je moguće da kao vrsta još uvek evoluiramo i da će naučnici otkriti da su ljudi, nesposobni da svoju racionalnu sebičnost koriste u punom opsegu, karika koja nedostaje u prostoru između životinja i ljudi.”
Ako je čovek po prirodi sebičan, otkud tolika rasprostranjenost kooperativnosti i altruizma? Kao i Hobs, Rend ovaj problem rešava tezom da čovek na svet dolazi kao tabula rasa. Kao i Lenjin i Staljin, veruje da upravo zbog toga što se rađa kao tabula rasa, čovek, u odgovarajućoj socijalnoj organizaciji (Rend kandiduje kapitalizam kao modus bez alternative) može da napreduje od inferiornog ka superiornom.
”Pretpostavimo da smo kao vrsta prosocijalna bića (a i to je pitanje). Da li to znači da moramo ostati takvi? Ako smo na svet došli kao društvene životinje, nije li sav civilizacijski napredak usmeren ka tome da od nas načini individue? Zar to nije jedini mogući progres? Ako su ljudi na vrhu životinjske lestvice, nije li čovek sledeći nivo?”
Sliku tog evolutivno završenog čoveka Rend daje kroz lik svog fiktivnog junaka Denija Renahana. On nema socijalne instinkte, nema “osećaj pripadnosti krdu”:
”Pošto nema organ pomoću kojeg bi to razumeo, on ne razume nužnost, značenje i važnost drugih ljudi. Drugi ljudi ne postoje za njega i on ne razume zašto bi postojali. On zna sebe – i to je dovoljno. Drugi ljudi nemaju prava, obaveza i interesa povodom njega, niti utiču na njega. I, to nije stvar izbora – to je urođeno, apsolutno, ne može se izmeniti; on nema organ da bude drugačiji. U tom smislu, on ima pravu, urođenu psihologiju Superčoveka.”
Zastrašujuće? Verovatno, ali je to manje bitno od pitanja koliko je Ajn Rend u pravu. Ultimativni cilj njene libertarijanske političke filozofije je odbrana sistema koji bismo danas nazvali liberalni kapitalizam ili deregulisano, slobodno tržište. Ta odbrana je jaka u meri u kojoj je ispravno njeno shvatanje ljudske prirode. Dakle, da li je po svojoj fundamentalnoj prirodi čovek zaista racionalni egoista?
Libertarijanizam kao nerazumevanje ljudske prirode
Kada Hobs govori o “prirodnom stanju čovečanstva”, a Ajn Rend o čoveku čiji je jedini interes da preživi, na umu imaju našeg pretka u doba pleistocena – periodu koji je započeo pre 2.6 miliona godina i trajao do pre otprilike 11.7 hiljada godina. Ako je Rend u pravu, ako je čovek zaista “rođeni egoista”, dokazi za to mogli bi postojati jedino u načinu i organizaciji života lovačko-sakupljačkih plemena, u premodernoj epohi, dok njegova priroda još uvek nije promenjena ideološkim nasiljem.
Na početku pleistocena, prvi pripadnici roda Homo počeli su uspravno da hodaju afričkom savanom. Za nešto više od dva miliona godina, labave skupine bipedalista prerasle su u integrisane zajednice, s jasnom distinkcijom između različitih porodica i klanova. Kako se ova transformacija dogodila?
Razume se, direktnih svedočanstava o tome nema. Kada zaključuju o ovom transformativnom procesu i načinu života lovaca-sakupljača, naučnici se primarno oslanjaju na dva tipa izvora: (i) arheološke nalaze; (ii) terenske studije zajednica koje i do danas nastavljaju da žive u “primitivnoj” socijalnoj organizaciji. Pružaju li oni potporu premisama na kojima Rend izgrađuje političku filozofiju libertarijanizma?
Kristofer Boem (Christopher Boehm), profesor antropologije i bioloških nauka na Univerzitetu Južne Kalifornije u Los Anđelesu, već 40 godina izučava odnos na relaciji individualno-kolektivno. U svojoj najnovijoj knjizi, “Poreklo morala: Evolucija Vrline, Altruizma i Stida“, Boem sumira rezultate (ne samo svojih) terenskih studija zajednica humanih i ne-humanih primata, u nastojanju da odgovori na pitanje: Zašto su ljudi altruistični?
Boem definiše altruizam kao ponašanje usmereno ka dobrobiti članova zajednice s kojima akter nije u krvnom srodstvu. Njegova metaanaliza antropoloških izveštaja o 150 različitih “primitivnih” društava – od žitelja ostrva Andaman u Indijskom okeanu do Inuita na severu Aljaske – pokazuje da njihovi pripadnici kooperativnost i deljenje (redistribuciju) smatraju najpoželjnijim osobinama/moralnim vrlinama. No, zašto bi ih neko ispoljio?
Teorija socijalne selekcije kaže da za to postoje dva načina: (i) kažnjavanje nepoželjnog ponašanja; (ii) aktivno promovisanje vrline. Boemov rad sugeriše da oba principa deluju paralelno, preko brojnih, međusobno povezanih mehanizama: izgradnja i očuvanje lične reputacije, ogovaranje, ostrakizam (socijalno izopštavanje)…
U većini od 150 posmatranih zajednica, sprega između nastojanja pojedinca da sebi izgradi i očuva dobru reputaciju u zajednici i ogovaranja, mehanizma putem kojeg zajednica evaluira reputaciju pojedinačnog člana, pojavljuje se kao moćan regulator tenzije na liniji individualno-kolektivno, ali i determinanta ličnog uspeha u pogledu preživljavanja i prokreacije. Naime, kako su altruizam i sklonost ka deljenju dve najpoželjnije socijalno relevantne osobine, pojedinac koji se ponaša altruistično izbegava negativno ogovaranje i stiče dobru reputaciju. Ona pak u značajnoj meri određuje koliko će pojedinac biti poželjan i privlačan pripadnicima suprotnog pola, direktno utičući na njegove izglede da obezbedi partnera za prokreaciju. Slikovito rečeno, Ternbalov “šumski čovek” Sifu, budući uhvaćen u pokušaju da prevari svoje saplemenike, nema velikih izgleda da privuče “šumsku ženu”.
Antropološke analize pokazuju da zajednice lovaca-sakupljača nisu nimalo idilične. Pojedinaca koji bi da steknu ličnu korist na uštrb kolektiva ima uvek i svuda. Ali, ni mehanizmi kažnjavanja ne zaustavljaju se na ogovaranju i lošoj reputaciji. U zavisnosti od tipa zajednice, osim fizičkog kažnjavanja, naši preci su po svemu sudeći primenjivali i meru potpunog socijalnog isključenja, pa i proterivanja. U ancestralnim uslovima, ovo drugo nije moglo biti ništa drugo do smrtna kazna.
Nasuprot idejama i tvrdnjama Ajn Rend, pozitivni i negativni pritisci socijalne selekcije kažnjavaju sebičnost, promovišu altruizam, rezultirajući biološki relevantnim posledicama: altruistični pojedinac ima veće izglede da ostavi potomke; naprosto, više vredi na slobodnom tržištu partnera.
Da li je Ajn Rend bila psihopata?
“Dnevnici Ajn Rend“, unos od 15 maja 1934:
”Može delovati čudno, može izgledati kao negacija supremacije mog razuma – to što polazim od skupa ideja, a potom krećem u istraživanje kako bi ih potvrdila. Ne idem obrnutim putem: ne dovodi me istraga do ideja. Ali, moje ideje su, u znatnoj meri, rezultat podsvesnog instinkta, koji je oblik nesvesnog razuma. Suštinski, svi instinkti su razum; drugim rečima, razum čine osvešćeni instinkti.”
Šta, dakle, Rend kaže o svom metodu? Kakvim rezonom je stigla do bazičnih propozicija svoje libertarijanske filozofije? Zagledana u sebe, Rend zaključuje da su njeni osećaji prirodni instinkti i da moraju važiti za celu vrstu. Ponovo dnevnik:
”Jednog dana ću otkriti jesam li neobičan primerak vrste, da li su samo u mom slučaju instinkti i razum jedno, pri čemu razum upravlja instinktima. Jesam li neobična ili samo normalna i zdrava? Pokušavam li da sopstvene posebnosti nametnem kao filozofski sistem? Jesam li neobično inteligentna ili samo neobično iskrena? Mislim da sam ovo poslednje. Doduše, možda je iskrenost oblik superiorne inteligencije.”
Pažljivo čitanje karaktera iz fikcije Ajn Rend i njenih dnevničkih beleški baca sasvim novo svetlo na njenu političku filozofiju. Čini se da sebičnost postulira kao fundamentalnu odliku čoveka samo zato što njoj svet izgleda kao takav. Kroz lik Džona Galta (Ravnodušni Atlas) poručuje sledeće:
”Od najranijeg detinjstva, čovek krije mračnu tajnu da ne oseća nikakvu želju da bude moralan, nikakvu želju za samoodricanjem; da mrzi to kakav mora biti, ne usuđujući se da to kaže ni samom sebi. Čovek se ne usuđuje da prizna da nema nikakve “moralne instinkte”, za koje drugi tvrde da ih poseduju.”
Između filozofije, dnevničkih razmišljanja i fiktivnih junaka Ajn Rend postoji dovoljno sličnosti da bi se moglo reći da sopstvenu sliku sveta projektuje na likove iz svojih romana. Ako je Rend bila ono što govore njeni likovi, da li je bila psihopata?
Retroaktivno dijagnostifikovanje i primena aktuelnih mernih instrumenata na “ljude prošlosti” nosi svoje zamke. U slučaju Rend, međutim, filozofija direktno proističe iz apsolutnog odsustva empatije i ekstremno visokog mišljenja o sebi. Danas, to su ključni dijagnostički kriterijumi antisocijalnog poremećaja ličnosti i psihopatije. I bez toga, njena teorija ljudske prirode (teorija vrline sebičnosti) i “filozofija objektivizma” i politička filozofija libertarijanizma koje iz nje proizilaze objektivne su u meri u kojoj se to može reći za generalizacije izvedenu na uzorku veličine 1.
link