Post by Bozur on Dec 21, 2015 12:08:16 GMT -5
Druga strana
Rusija ne može da probudi Evropu
Svetski rat je neizbežan
Ugledni američki ekonomista Pol Krejg Roberts (Paul Craig Roberts), koji je u vreme Reganove administracije obavljao dužnost pomoćnika sekretara Trezora za ekonomsku politiku, u svojim novinskim tekstovima i javnim istupima upozorava na kriminalnu narav vlade u Vašingtonu. U svom najnovijem autorskom tekstu pod naslovom "Svetski rat je neizbežan", koji je objavio na svom internet-blogu (www.paulcraigroberts.org), optužuje Vašington "...i lakovernost evropskih vazala koji su postavili čovečanstvo u veoma opasnu situaciju, jer Rusiji i Kini preostaje samo da prihvate vazalstvo Americi ili da se pripreme za rat".
Piše: Pol Krejg Roberts
Ako nas je istorija nečemu naučila onda je to da, kada mobilizacija za rat jednom počne, ona ubrzo postaje nezaustavljiva.
Izgleda da se upravo to sada odvija pred našim očima.
Ruski predsednik Vladimir Putin je 28. septembra na 70. godišnjici UN izjavio da Rusija više neće tolerisati trenutno stanje stvari u svetu. Dva dana kasnije, Rusija je na poziv sirijske vlade započela rat protiv Islamske države.
Rusija je uspešno uništila brojna skladišta ISIS-a istovremeno pomažući sirijskoj vojsci da ponovo zauzme veći deo svojih teritorija. Rusija je takođe uništila na hiljade naftnih tankera kojima je ISIS slao ukradenu sirijsku naftu u Tursku, a koji je zauzvrat finansirala njihove napore.
Vašington se prilično iznenadio odlučnošću Rusije. U strahu od toga da vazali NATO-a prestanu da podržavaju Vašingtonov rat protiv Asada i marionetsku vladu u Kijevu, Vašington je naredio Turskoj da obori ruski avion uprkos sporazumu između Rusije i NATO-a po kome se njihovi avioni neće susretati u ruskoj oblasti nad Sirijom.
Vašington je negirao svu odgovornost, a Turska se nije izvinila zbog ovog kukavičkog napada.
Vašington je iskoristio ovaj potez kako bi uverio Evropu da ne postoji rizik u daljem pritiskanju Rusije na Bliskom istoku, u Ukrajini, Gruziji, Crnoj Gori i drugim mestima, kao i da je suzdržanost Rusije znak slabosti i straha.
Ruske i kineske vlasti to možda ne shvataju, ali njihove nove nezavisne politike, promenjene 28. septembra, predstavljaju pravu „egzistencijalnu pretnju" po hegemoniju SAD.
Osnova američke spoljne politike je posvećenost sprečavanju uspona sile koja će sprečiti Vašington da unilateralno deluje. S tim u vidu, i Rusija i Kina su njihova meta.
Vašington se ne protivi terorizmu. Vašington namerno stvara terorizam već godinama. Terorizam je oružje kojim Vašington namerava da destabilizuje Rusiju i Kinu izvozeći ga u muslimanske države oko Rusije i Kine.
Vašington koristi Siriju, isto kao što je koristio Ukrajinu, da bi pokazao rusku nemoć pred Evropom i Kinom.
Za Rusiju je racionalno odgovaranje na provokacije postalo prepreka, pošto ohrabruje nove provokacije.
Drugim rečima, Vašington i lakovernost evropskih vazala su postavili čovečanstvo u veoma opasnu situaciju jer Rusiji i Kini preostaje samo da prihvate vazalstvo Americi ili da se pripreme za rat.
Putina treba poštovati zbog toga što ceni život mnogo više nego Vašington i evropski vazali, pokušavajući da izbegne vojne odgovore na provokacije. Međutim, Rusija mora učiniti nešto kako bi države NATO-a postale svesne da će ih skupo koštati agresija protiv Rusije. Recimo, ruska vlast bi mogla da obustavi prodaju energetskih resursa evropskim državama koje se odluče na rat protiv Rusije. S obzirom na to da dolazi zima, Rusija bi mogla da uskrati energiju NATO članicama, iako bi na taj način izgubila novac, ali bi očuvala suverenitet i sprečila rat.
Da bi okončala konflikte u Ukrajini, Rusija bi mogla da prihvati zahteve pobunjeničkih provincija da se prisajedine Rusiji, nakon čega bi Kijev morao da napadne Rusiju ako bi želeo da prisvoji te republike.
Ruska vlada se oslanja na racionalne, neprovokativne odgovore. Rusija deluje diplomatski i oslanja se na razum evropskih vlasti, pošto je svesna da se njihovi interesi i interesi Vašingtona ne poklapaju u potpunosti. Međutim, Rusija mora da prestane sa tim racionalnim odgovorima jer Vašington to koristi na njenu štetu.
Zapravo, nastaje paradoks po kome odlučnost Rusije da izbegne rat sve više vodi direktno u rat.
Nezavisno da li ruski mediji, ruski narod i ruska vlast to razumeju, ruska vojska mora biti svesna toga. Dovoljno je primetiti da su države NATO-a poslale u Siriju vazduh-vazduh avione i već će vam biti jasno da oni nisu namenjeni za borbu protiv ISIS-a koji ne poseduje avione.
Nema sumnje da Vašington uvlači svet u armagedon, a Evropa mu to omogućava. Osim ako Rusija probudi Evropu, rat će biti neminovan.
A 1. O autoru
Američki ekonomista, Pol Krejg Roberts, tokom svoje duge i uspešne karijere, bio je u Reganovoj administraciji pomoćnik sekretara Trezora za ekonomsku politiku i urednik uglednog magazina Vol strit džornal (Wall Street Journal), Biznis Vik-a (Business Week) i Skrips Hauard vesti, (Scripps Howard News Service). Predavač je na više američkih i svetskih univerziteta.
www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=352&cl=02
----------------
Dežurna
Projekcija mračne evropske budućnosti: Stari kontinent na kolenima
Bez rata, uz pomoć migranata
Scenario okupacije Evrope od strane izbeglica iz Afrike i sa Bliskog Istoka objavljen je još 2001. u jednom, svima dostupnom dokumentu Ujedinjenih nacija. Ova studija, koja se bavi pitanjem rešavanja problema pada nataliteta u najrazvijenijim zemljama sveta, smatra da je za očuvanje današnjeg standarda u Evropi (računajući i zemlje izvan Evropske Unije) neophodan priliv od najmanje 376.000 migranata svake godine. U zavisnosti od modela koji bi se primenio, Evropa bi u prvoj polovini ovog veka trebalo da prihvati i do preko 27 miliona izbeglica na godišnjem nivou, a to bi se finansiralo podizanjem praga za odlazak u starosnu penziju na preko 70 godina.
Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)
Kada je Sektor stanovništva Odeljenja ekonomije i socijalnih pitanja Ujedinjenih nacija 2001. objavio svoju studiju "Zamena stanovništva" ("Replacement Migration" - ST/ESA/SER A./206) malo ko u javnosti je na nju obratio pažnju. Smatralo se da je to suvo teoretisanje nekolicine dokonih statističara, sve u stilu "šta bi bilo, kad bi bilo".
Ako šira javnost nije obratila pažnju na ovu studiju, njome su se, svakako, bavili svetski centri moći i pomoću nje izradili scenario migrantske krize koja trenutno potresa Evropu. Polazeći od činjenice da natalitet u Evropi opada, a da zahvaljujući napretku medicine raste prosečni životni vek Evropljana, tvorci studije su pokušali da naprave modele prema kojima bi se stopa potencijalne srazmere podrške (PSP - odnos broja stanovnika u radno sposobnom uzrastu i penzionera) održala na prihvatljivom nivou.
Još 1995. PSP je spao ispod pet, tačnije na indeks 4,8. To je značilo da na svakog stanovnika starosti od 65 godina ili više dolaze 4,8 stanovnika u uzrastu od 15 do 64 godine. Donja granica PSP-a je u većini evropskih zemalja dosegnuta, a ona iznosi dva radno sposobna stanovnika po jednom penzioneru. Posle toga ni jedan ekonomski model ne može da održi budžetski balans opterećen isplatom penzija.
Da bi se ovaj trend zaustavio, studija "Zamena stanovništva" predviđa dovođenje velikog broja migranata u Evropu (pod ovim pojmom se podrazumevaju sve zemlje Starog kontinenta, bez obzira da li su članice Evropske unije ili nisu). U zavisnosti od predloženog scenarija, od 2000. do 2050. godine traži se dovođenje između 18.779.000 i 1.356.932.000 migranata iz neevropskih zemalja.
Postoji i scenario po kome u posmatranom periodu ne bi došao ni jedan migrant, ali se onda za obezbeđivanje penzija i stabilnost budžeta predlaže da se u penziju odlazi najranije sa navršenih 70 godina života. Interesantno je da Scenario 1 (prema kome za pola veka treba naseliti skoro 19 miliona neevropljana) predlaže da se u penziju ide sa navršenih 69 godina, dakle nešto ranije nego kada ne bi došao ni jedan migrant.
Još interesantnije je da se predlaže da finansiranje sprovođenja ovih scenarija bude kroz uštede u penzionom fondu, pa bi se na početku (dok izabrani model ne počne da donosi rezultate) starosna granica za odlazak u penziju povećala na 72 godine, a u najnepovoljnijem slučaju na čak 77 godina života?!
Ovo znači da planeri Ujedinjenih nacija nameravaju da Evropljane u prelaznoj fazi faktički liše penzije kako bi se Stari kontinent naselio migrantima iz zemalja Afrike i Azije. U slučaju da evropski političari prihvate Scenario 6 pomenute studije, 2050. godine bi dve trećine stanovnika Evrope bilo migrantskog porekla i to pod uslovom da ne dođe do značajnijeg mešanja stanovništva. Evropa bi imala preko dve milijarde stanovnika, a PSP bi konstantno iznosio 4,8.
Studija je pojedinačno obradila samo najveće i najznačajnije zemlje i regione: Evropu, Evropsku Uniju, Francusku, Nemačku, Italiju, Veliku Britaniju, Rusiju, Sjedinjene Američke Države, Japan i Južnu Koreju.
Ako Nemačka želi da povrati PSP od 4,8 do 2050. ona u narednih pola veka mora da prihvati 181.508.000 migranata, odnosno dvostruko više ljudi u odnosu na sadašnji broj stanovnika. Da bi PSP ostao blago iznad 2,1 Nemačkoj treba 10.200.000 stranaca u istom tom periodu.
Postoje i mišljenja kako je moguće povećanje PSP-a i bez velikog broja migranata, posebno jer i autori studije najavljuju povećanje nataliteta u bliskoj budućnosti (primer Rusije to dokazuje). To je moguće kroz energičniju primenu robotike. Na taj način bi jedan radnik bio produktivniji nego što je danas, imao bi veće prihode (samim tim bi se povećale i uplate u budžet), više slobodnog vremena i više para i volje da te pare potroši (što kroz PDV dodatno puni budžet).
Smanjenjem radnih opterećenja i povećanjem standarda stanovništvo bi vremenom povećalo svoju stopu reprodukcije, tako da bi se do 2050. zaustavilo opadanje stanovništva i natalitet bi opet bio veći od mortaliteta.
Ovakav razvoj situacije, međutim, ne odgovara vlasnicima krupnog kapitala, kojima ne treba samo običan radnik, već konzument.
Roboti nisu nikakvi potrošači. Oni troše nešto energije, povremeno su im potrebni rezervni delovi i to je sve. Roboti ne idu u supermarket da kupuju hranu, oni ne zidaju sebi kuće, ne kupuju sebi automobile, ne idu na skupa krstarenja za vreme godišnjeg odmora koji ni ne koriste.
Za vlasnike krupnog kapitala daleko su interesantniji siromašni migranti iz zemalja Trećeg sveta koji bi u Evropi radili za manje para od sadašnjih evropskih radnika, ali bi te pare i trošili na sve i svašta. Čak i ako ušteđevinu budu slali u zemlje svog porekla kako bi pomogli porodicu, novac će opet završiti na računu neke od multinacionalnih kompanija.
Institut za međunarodne studije "Ralf Banč" ("Ralph Bunche Institute for International Studies") gradskog univerziteta Njujork, posle opsežnih istraživanja, došao je 2015. godine do zaključka kako je ceo projekat Ujedinjenih nacija, obuhvaćen studijom iz 2001, ništa drugo do lista želja krupnih industrijalaca.
Duže od dve decenije, tačnije od 1993. godine, pokušava se pod okriljem Ujedinjenih nacija, kroz dijalog zemalja uvoznica radne snage, sa jedne strane i zemalja koje radnu snagu izvoze sa druge strane, doći do "humanog rešenja problema" za imigrante. Glavni protivnici dijaloga su upravo najveći uvoznici radne snage: SAD, Australija, Velika Britanija, Nemačka, Francuska i Italija.
Velikima, jednostavno, ne odgovara da se obavežu na bilo šta. Rezultat ove neorganizovane politike prihvatanja svakog radno sposobnog koji se pojavi na granici, vidi se upravo ovih dana na istorijskom talasu izbeglica koji je preplavio Evropu.
Znajući sve ovo daleko je lakše razumeti naizgled nejasnu politiku glavnih protagonista na političkoj sceni Evrope. Svi političari, manje ili više, zavise od vlasnika krupnog kapitala kojima savršeno odgovara "zamena stanovništva" u Evropi. Njima, sa druge strane, ne odgovara da se obavežu na konstantni prihvat migranata, jer privredna situacija nije dovoljno stabilna da bi se pravili dugoročni planovi.
Oni zbog toga sprovode neki od šest scenarija studije UN iz 2001. godine bez da su to zvanično objavili, još manje da su za to tražili dozvolu svojih parlamenata. Da li će ova politika da se sprovodi do momenta kada će Evropljani postati izrazita manjina u sopstvenim zemljama (kako predviđa Scenario 6) ili će se stati pre tog trenutka, zavisi od procene industrijalaca šta im je isplativije.
A 1. Scenario etničkog i verskog uništenja Evrope
Studija "Zamena stanovništva" Ujedinjenih nacija iz 2001. godine predviđa šest različitih scenarija, od kojih su, po rečima samih autora, samo prva četiri relativno realna.
Scenario 1, nazvan i "srednja varijanta", zagovara dolazak 18.779.000 migranata u Evropu u periodu od 2000. do 2050. kako bi se održao broj stanovnika koji bi omogućio potencijalnu srazmeru podrške (PSP) od nešto preko 2,1.
Scenario 2 polazi od pretpostavke da u periodu od 2000. do 2050. u Evropu neće doći ni jedan migrant i prikazuje pretpostavljene posledice toga, odnosno da bi PSP na nivou dva mogao da se održi samo ako bi se u penziju išlo sa navršenih 70 godina života.
Scenario 3 obrađuje situaciju koliko je migranata potrebno da se održi najviši nivo stanovništva, bez obzira na PSP. Po ovom modelu u prvoj polovini 21. veka u Evropu bi došlo 95.869.000 migranata, broj stanovnika bi 2050. iznosio 727.912.000 ljudi, a PSP bi bio 2,38 (poređenja radi, 2000.. u Evropi je živelo 728.887.000 ljudi uz PSP od 4,6).
Scenario 4 se bavi problemom održavanja najvišeg mogućeg broja stanovnika u uzrastu od 15 do 64 godine. On za celu Evropu predviđa do 2050. prihvat 161.346.000 migranata i PSP od 2,62.
Malo verovatni Scenario 5 proučava mogućnost održavanja najviše moguće potencijalne srazmere podrške i predviđa dolazak 235.044.000 migranata u Evropu do 2050. godine, uz održavanje PSP-a na nivou od tri i više.
Potpuno nerealni Scenario 6 obrađuje situaciju da se PSP vrati na nivo od pre 2000. godine. On predviđa dolazak 1.356.982.000 migranata do 2050. godine, pad učešća domicilnog stanovništva na 33 odsto i manje, a rast PSP-a na 4,81. Iako su Scenariji 5 i 6 u ovom trenutku nerealni, nije nemoguće da evropska politička elita, pod pritiskom vlasnika krupnog kapitala, upravo sprovodi jedan od ova dva scenarija.
Scenario 5, na primer, za Evropu predviđa prosečni dolazak 4.701.000 migranata svake godine u periodu od 2000. do 2050. godine. Scenario 6 predviđa prosečni godišnji priliv od 27.139.000 migranata u prvoj polovini ovog veka.
Nemačka vlada je krajem novembra na sastanku iza zatvorenih vrata u mestu St. Augustin kod Bona usvojila poverljivi dokument iz koga proizilazi da će u periodu 2014. - 2016. u Nemačku doći ukupno između sedam i deset miliona izbeglica i članova njihovih porodica.
Prema proceni nemačke vlade, svaki migrant za sobom povlači prosečno još njih dvoje - najčešće bračnog druga ili maloletnu decu. U 2014. u Nemačku je zvanično stiglo nešto preko 300.000 izbeglica, što sa kasnije pristiglim članovima porodice iznosi oko milion osoba. Za 2015. savezna nemačka vlada računa sa ukupno više od milion izbeglica (verovatno oko 1,2 miliona, moguće i više), što sa članovima porodica iznosi preko tri miliona, dok će 2016. u Nemačku ući najmanje 1,5 miliona migranata, odnosno ukupno 4,5 miliona računajući i kasnije pridošlu rodbinu.
Posmatrajući ove brojeve, čini se da se ostvaruje u najmanju ruku Scenario 5, ako ne i apokaliptični Scenario 6.
www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=352&cl=06
--------
Evropska unija
Za najgoru krizu od nastanka EU, kriva je politička elita - i korumpirana i nekorumpirana
Ili solidarnost, ili raspad
Nije lako biti optimista kada je budućnost Evropske Unije u pitanju. Ova politička i ekonomska unija veoma različitih država i nacija do sada je uvek, kada je upadala u neki problem, rešavala ga je i izlazila jača nego što je bila pre toga. Sada je dosta drugačije - Unija se nalazi u vrtlogu kriza. Možda bi bilo dovoljno ukazati na činjenicu da Mađarska podiže bodljikavu žicu na svojoj granici prema Hrvatskoj, zemlji sa kojom je u savezu. Tu je i kriza evra, zajedno sa Grčkom, neprestano na pragu bankrota, potom, sve veći jaz između severa i juga Evrope, uspon ekstremnih političkih ideologija, što sa levice što sa desnice i, sada, nadiranje talasa migranata koji dolazi i kopnom i sa mora. Evropa je imala instrumente za izlazak iz kriznih situacija, ali se čini da su sada, ili makar do sada, svi ti metodi odbrane zatajili, zaključuje urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald
Milan Balinda
Evropska Unija napredovala je nakon svake krize koja ju je zadesila izlazeći sa većom integracijom. Za to su bili potrebna četiri uslova: zajedničko razumevanje problema, dogovor o efikasnom delovanju, raspoloženje da se Uniji prebaci više suvereniteta i, na kraju, političke vođe sposobne da povuku potrebne promene. Sada ne postoji ni jedan od tih elemenata. Vođe su slabe, podeljene i nesposobne da iznesu uverljivu viziju budućnosti koja bi koristila Uniji.
Bez takve vizije ne mogu da privuku glasače, niti da ubede svoje vlade da podnesu trošak koji bi potrebne promene zahtevale. U nedostatku efektivnog delovanja, zemlje Evropske Unije počele su da se glođu međusobno. Krize evrozone i migracije imaju jednu dodirnu tačku - da bi se rešile bilo bi potrebno dosta novca, a države Unije ne bi da pravedno podele troškove. Tu je i pitanje sudara vrednosti. Nekima nije stalo do grčke likvidnosti, ili portugalske ili španske, a neke neće imigrante na svojoj teritoriji. Kada su imigranti iz Sirije, ali i Avganistana, Severne Afrike i Iraka, počeli da pristižu preko Balkana i da hrle ka Nemačkoj i Švedskoj, kancelarka Angela Merkel je izjavila da mogu da dođu i da se smeste u njenu zemlju. Osetila je istorijsku obavezu da apsorbuje izbeglice. Potom se malo povukla zbog političkog pritiska unutar Nemačke.
Mađarska je otvorila granice, nadajući se da će izbeglice samo protutnjati njenom ravnicom, ali se posle uplašila kada se videlo da imigranti možda neće imati gde da odu. Države na istočnom delu Evrope u početku su odbijale da prime svoj deo od 120.000 izbeglica sa Bliskog istoka, ali, kako su i dalje u zavisnosti od novčane pomoći bogatijeg zapadnog dela kontinenta, i nakon što su im malo zavrnuli ruku, nevoljno su prihvatili manji broj imigranata. U Uniji je po pitanju izbeglica zatajila solidarnost, a to je dovelo u opasnost veliki uspeh Unije kao teritorije slobodnog kretanja robe, usluga, kapitala i, naravno, ljudi. Šengenska zona vodeći je motor razvoja ekonomije, jer, primera radi, kamioni i vozovi puni robe više nigde ne staju i ne gube dragoceno vreme.
Ključna za imigrante je Turska
U trenutku kada Evropa pokušava da podigne svoju učmalu privredu, ponovno uspostavljanje graničnih prelaza bilo bi ubistveno za ekonomiju. Uostalom, ni granice ne bi zaustavile emigrante koje ne vredi ni vraćati u zemlje odakle su poreklom. Plus što bi to vraćanje bilo komplikovano i skupo. Ovakva vrsta migracije odbijala bi se od granica kao gumena lopta koju nije moguće umiriti. Angela Merkel je to shvatila, kao što je shvatila da bi smeštaj milion emigranata, koliko bi Nemačka bila spremna da primi, bio veliki trošak, ali da bi nakon nekoliko godina dobit od novog broja produktivnih ljudi više nego isplatilo troškove. Ipak, postoji jedna evropska agencija, Fronteks, koja bi mogla da čuva spoljne granice EU, ali ne postoji politička volja da se ta agencija aktivira. Osim toga, teško da mogu da se odbrane granice Grčke preko kojih „skačući sa ostrva na ostrvo" najveći broj izbeglica i pristiže. Dakle, ključ je Turska. U toj zemlji već ima više miliona Sirijaca i pitanje koliki joj je kapacitet prihvatanja emigranata. Evropa je odlučila da Turskoj dodeli sumu od tri milijarde evra i tako je pomogne da izađe na kraj sa velikim brojem izbeglica. Biće tu potrebno još novca i niko ne zna šta će Ankara još da zatraži.
Na papiru problem emigranata mogao bi da se reši tako što bi Nemačka obezbedila novac za čuvanje spoljnih granica, a i za pogranične države izvan EU po kojima bi se izbeglice rasporedile. Odluka o tome morala bi da se donese na evropskom nivou i ne u svakoj državi ponaosob. Dakle, potrebna je veća unifikacija unutar EU. Druga je stvar što Nemačka, kao najveća i najjača zemlja EU, okleva da učestvuje sa svojim trupama, novcem, pa čak i sa savetima šta bi trebalo uraditi. Koleba se zbog svoje neslavne prošlosti iz prethodnog veka. Ove godine, do sada, oko 750.000 emigranata s Bliskog istoka zatražilo je azil u EU. To je ipak samo 0,14 odsto broja evropske populacije.
Drugim rečima, nije to velika brojka, ali političari gledaju na trenutne troškove i trenutnu političku štetu ukoliko podrže priliv emigranata. Priče da među izbeglicama ima i obučenih, a i potencijalnih, terorista su tačne. Međutim, gde njih nema!? U Parizu su masakr izveli uglavnom francuski džihadisti.
Po pravilima Evropske Unije svi emigranti bi morali da ostanu u državi u kojoj su prvo ušli, ali tako nešto Grčka ne bi mogla da izdrži. Nemačka je unilateralno prekršila pravila azila Unije i prihvatila sirijske izbeglice. Ali isto tako Nemačka im nije obezbedila sigurni prolaz i nastao je haos na granicama između Grčke i Makedonije, Srbije i Hrvatske, kao i Mađarske. Kasnije Slovenije i Austrije. I Švedska je napomenula da će podići bodljikavu žicu. Jednom rečju, u Evropi je nastao haos jer zemlje Unije nisu mogle da se pravovremeno dogovore šta im je raditi. Veoma neozbiljna situacija koja može imati ozbiljne posledice.
Na primer, kada 2017. Velika Britanija bude odlučivala hoće li ostati u EU, u kojoj polovično već nije jer niti je u zoni Šengena, niti koristi evro, a izvan je i svih dogovora o azilantima, politička i ekonomska situacija u Uniji može da prevagne u korist izlaska. Dodatni problem je i sukob vrednosnih merila koji otežava zajedničke odluke u Uniji. Slovačka, odnosno njen premijer, izjavljuje da je „Slovačka za Slovake i ne za manjine". A mađarski autoritativni i nacionalistički vođa Viktor Orban, ne slaže se sa principima Merkelove emigrantske politike i optužuje Nemačku da nameće „moralni imperijalizam".
Na unutrašnjim političkim poljima svake evropske države Unije izborne rezultate, kao i ishode referenduma, sve teže je predvideti. Postoje tri velike ideološke struje: slobodnog tržišta, odnosno neoliberalizam, neprihvatanja emigranata i socijalne utopije. Ekstremne grupacije sve su značajniji faktor prilikom izbora. Mogu biti sa levice ili sa desnice, ali mnoge od tih grupacija nominalno su protiv Evropske Unije. Tokom prve polovine ove godine izgledalo je da su Grci protiv EU, sada je slično u Portugalu gde levičarska koalicija koja je preuzela vlast uključuje i političare fundamentalno protiv evropske zajednice. Tačno je da je Unija postajala sve jača nakon rešavanja raznoraznih kriza, ali te krize, makar do sada, moraju biti manje da bi mogle da se srede. Toliko političkih, dužničkih, ekonomskih i migracionih kriza koje se odigravaju istovremeno teško je savladati.
Građanstvo traži spas u ekstremnim ideologijama i stavljaju na kocku samu ideju demokratije. Istini za volju, s demokratijom se igraju i neoliberali koji kotiraju novac iznad demokratije. Sve ove krize imaju potencijal da se pogoršaju ako bi, na primer, bili destabilizovane zemlje kao što su Turska, Liban ili Jordan.
I dok se sve ovo događa sa prilivom emigranata, problem grčkog duga nikad nije rešen. Pristanak grčke vlade na nove uslove Brisela i MMF je „lažan". Naime, Grčka neće moći ni da vrati ono što duguje, a još manje da ojača svoju ekonomiju. Taj pristanak je samo odložio rešavanje problema i to ne na dugo vreme. Nemoguće je poverovati da je iko u Grčkoj i EU uopšte, mogao poverovati da se novim zaduživanjem Atina izvukla iz ambisa. Nema druge, a to je istakao i Vašington preko MMF, nego da se Grčkoj oprosti značajan deo duga. U svakom slučaju tada bi to neko trebalo da plati. Naravno da bi trebalo da plati, a možda ne bi bio loš početak kad bi banke smanjile svoju dobit. Grčki dug bi na kraju morali da plate i nemački građani i to oni isti koji su Grcima prodavali nemačke automobila na kredit znajući da Grci nemaju novca da to otplate. Dakle, problem grčkog duga, problem portugalskog, i donekle španskog i italijanskog mora biti rešen. Potom, nezaposlenost u Grčkoj, potom u Španiji i Portugalu je veoma akutna. Te zemlje neguju jednu novu „izgubljenu generaciju". Na kraju bi se ovi ekonomski i finansijski problemi mogli rešiti novcem. Jedno je sigurno - Evropa pravi novac, ostaje pitanje solidarnosti da bi svi posle bure prosperirali.
Ipak, evropska sudbina nije raspad jer je ideja Unije dovoljno stara i ukorenjena u srcima i umovima Evropljana. Sa pragmatične strane je činjenica da je EU značajan faktor u današnjem svetu, a kada bi se raspala pojedine države ne bi bili ništa više od političkih patuljaka. Nemačka budućnost, i ponajviše njena, zavisi od još više integrisane Evrope. Utoliko Nemci, kao i Šveđani i ostali građani bogatijih nacija bi morali da budu solidarni. Bez sumnje, solidarnost počinje od kuće.
A to znači potisnuti populiste i nacionaliste ozbiljnim reformama koje bi doprinele privrednom rastu, kao i obnovom socijalnih ugovora koji bi odbranili pristojan položaj zaposlenih i penzionera. Koje bi stvarale nova radna mesta i povećala primanja srednje klase. Stvoriti sistem koji bi bio solidaran sa najugroženijima. Kako sada stvari stoje, socijalna dimenzija EU postaje svakim danom sve bleđa. Socijalna Evropa iščezava. Programi i instrumenti koji su se starali o zaposlenima, i nezaposlenima, sveli su se na osnovne zakone o zapošljavanju, o radu i radnim odnosima. To nije dovoljno. Prethodna dostignuća socijalne borbe gube tlo pod nogama. Radnički sindikati i esnafi igraju sve manju ulogu. Čuveni evropski „socijalni ugovor" u današnjoj EU jedva se prepoznaje.
Ni D od demokratije
Od početka ovog milenijuma socijalni dijalog skoro da je ugašen, sveden je samo na nivo pro forme. Globalizacijom poslodavci mogu da biraju gde će praviti svoje proizvode i ne zavise više od lokalne radne snage koja im je preskupa. U ovome leži ideja razvijenog kapitalističkog tržišta: da svi dobro zarađuju da bi dosta i trošili. Evropska Unija bi za početak morala da donese zakon po kome bi porezi za korporacije bili isti u svim državama zajednice. Na taj način bi se izbegao beg kapitala unutar EU. Jer, primera radi, kada Grčkoj krene loše, onda im krene još gore zato što kapital iz zemlje beži u, recimo, Luksemburg, te grčka država ostaje bez novca za socijalna davanja i razvoj privrede.
Tokom devedesetih godina prošlog veka socijalni dijalog izvukao je Evropu iz privredne krize. U EU moraju da imaju uticaj i poslodavci i zaposleni. Jer, to bi moralo da bude jasno, nema Evropske Unije ukoliko ona nije socijalna Evropska Unija. Jaka socijalna dimenzija ne spada u „lepo bi bilo" već u „mora biti". Na kraju krajeva, to je politička odluka kao što je i Unija politička odluka, a pravi političari mogu takve odluke da donesu jer oni uvek imaju podršku glasača koji prepoznaju mudre lidere. Međutim, ako njih nema na vidiku, glasači svoj glas daju raznoraznim populistima, šarlatanima i lažovima.
Evropa je donela svojim građanima značajne koristi, ali ne može da spava na lovorikama. Ima dosta ciljeva koje EU mora da postigne. Pre svega to su puna zaposlenost, fer uslove rada, zdravstvena zaštita i neki minimum beneficija za nezaposlene. Socijalna asistencija morala bi da ostane u rukama svake države, ali bi one morale da ispoštuju minimalne standarde Evropske Unije. To bi bilo u skladu i sa motom EU koji kaže - „Ujedinjeni u različitosti". Osim emigrantske krize, druga socijalna i politička vremenska bomba Evrope je i nezaposlenost mladih. Specijalno na jugu Unije. Neki stručnjaci predlažu ideju Evropskog osiguranja nezaposlenima. Taj bi sistem poslužio da pomogne budžetima država koji se u nekom trenutku nalaze pod pritiskom troškova zbrinjavanja većeg broja nezaposlenih. Takav bi sistem garantovao minimum socijalne sigurnosti Evropljanima u trenucima kriza. To bi bila neka vrsta solidarnosti i dokaz da se u EU ne brine samo o bankama i drugim finansijskim tvorevinama, već o građanima demokratskog sistema. Na kraju krajeva, radi se o demokratiji, a ne bankokratiji. U demokratiji država mora da bude socijalna, jer ako nije socijalna - čemu onda služi!?
Demokratija ima svojih ranjivih tačaka. Čini se da danas stari mehanizmi integracije masa, političke partije, sindikati, crkva i mediji, skoro u potpunosti izgubili svoje reprezentativne funkcije. Socijalni ugovori između građana, politika i vlade kao da su razrešeni. Može da se oseti nešto kao „demokratski umor". Taj umor može biti jedan od razloga zašto u zemljama EU raste uticaj populizma i ekstremizma. Nakon Drugog svetskog rata, a pod utiscima užasa nacizma i staljinizma, ustanovljen je liberalno-demokratski poredak. Danas je taj poredak napadnut od strane ekstremista svih vrsta, ali najopasniji je desni, fašistički ekstremizam koji dobija na snazi svakim novim izborima. Barem u nekim državama EU. Evropska društva cepaju se duž linija svetova akademskih profesionalaca i nisko-obrazovane populacije, kao i između emigranata, i njihovih potomaka, i ne-emigranata.
Neka istraživanja pokazuju da većina Evropljana smatra da je „privilegija" živeti u demokratskom sistemu. Problem leži u tome što su građani nezadovoljni kako se demokratija sprovodi u praksi. Nezadovoljni su politikom i političarima. Mnogi podržavaju ideju da građanstvo više učestvuje u donošenjima odluka. Dopadaju im se referendumi o ključnim pitanjima, isto kao i direktno glasanje za gradonačelnike.
U suštini, socijalna demokratija garantuje da su svakom zagarantovana ista politička pravu u jednoj tržišnoj ekonomiji. U tom ekonomskom sistemu svaki građanin ima ista ekonomska, socijalna i politička prava. To se nalazi i u programima socijaldemokratskih partija, koje, istini za volju, sve ređe pobeđuju na evropskim izborima. Značajno je što socijaldemokrati, za razliku od konzervativaca, tvrde da je siromaštvo posledica uslova u društvu, a ne lični neuspeh. Po njima je važno da se stvore uslovi koji bi omogućavali veću jednakost pri postizanju uspeha, ili makar veću mogućnost. Primera radi, konzervativci krive Grke za njihove probleme, a ne finansijski i bankarski sistem u koji je Grčka bila usisana i iz koga neće lako izaći. Neće se iskobeljati jer nema dovoljno novca za investicije i zato što mladi talentovani Grci napuštaju zemlju da bi radili negde drugde. Naravno, ovde je Grčka uzeta kao jedan od mogućih primera. U kolevci socijaldemokratije, Nemačkoj, na vlasti su de fakto, konzervativci sa svojom politikom štednje i privrednom stagnacijom. To što nije gore može se objasniti dvema činjenicama. Prvo, Nemačka je jaka ekonomska zemlja i kad je krene loše „još je podnošljivo". Drugo, vladaju u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom Nemačke koja donekle koči njihove konzervativne poteze.
Za to što Evropi ne ide baš dobro možda bi bilo najbolje kriviti političare. I one nesposobne i one korumpirane.
A 1. Mrtva trka pred španske izbore
Pobeda na sledećim izborima u Španiji, 20. decembra, smeška se trima partijama: aktuelnoj konzervativnoj stranci na vlasti - Narodnoj partiji (PP), liberalnim centristima - Građani (C) i socijalistima iz Radničke socijalističke partije Španije (PSOE). Ovo je po prvi put da je neka stranka, Građani, razbila monopol dvopartijskog sistema u toj zemlji. Naime, od smrti generalisima Franciska Franka zemlju su vodili ili PP ili PSOE. Interesantno je da u sledećoj vladi mogu da se pojave i levičari iz Podemosa, kojima se predviđa četvrto mesto sa oko 17 odsto glasova, jer moraće se praviti koalicije.
Po jednim istraživanjima javnog mnenja španske agencije Metroskopija PP bi dobio 22,7 odsto glasova, Građani 22,6 i PSOE 22,5 odsto. Biće veoma tesno u budućoj skupštini Španije. Ali, tek kada budu prebrojani glasovi nakon izbora moći će da se dobije jasna slika o mogućim koalicijama jer ovakvi brojevi koji sada figuriraju izgledaju veoma „neverovatni". Nekoliko manjih partija takođe bi u nekim kombinacijama mogle da čine sastav sledeće vlade. Jedno je sigurno - dve partije koje su se smenjivale na vlasti tokom poslednjih 40 godina PP i PSOE sada ne bi zajedno sastavile više od 45,3 odsto popularnih glasova.
Nakon četiri godine socijalnih rezanja, korupcijskih afera i narodnih protesta po trgovima i ulicama, premijer Mariano Rahoj sa svojom strankom PP ipak će dobiti na izborima, ako je verovati ispitivanjima javnog mnenja. Međutim, ta pobeda je sve druge osim „istinska". Drugo razočaranje po istim peredviđanjima priredio je Podemos koji je hteo da „napadne nebo" i obećavao 37 odsto glasova. U najboljem slučaju završiće sa 17 odsto. Za takav rezultat najverovatnije je krivac vođa Podemosa (Možemo) Pablo Iglesias. I kod njih je bilo korupcijskih skandala, Pabla je napustila verenica, i, naprosto, mnogima se nije dopadao njegov stil.
Teorijski je moguća i koalicija između PP i PSOE, što bi bilo po prvi put u španskoj političkoj istoriji. Po nemačkom modelu mogli bi takvu vladu da nazovu „la grose koalition".
GLOSA
Nemačka budućnost, i ponajviše njena, zavisi od još više integrisane Evrope.
www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=352&cl=26
Rusija ne može da probudi Evropu
Svetski rat je neizbežan
Ugledni američki ekonomista Pol Krejg Roberts (Paul Craig Roberts), koji je u vreme Reganove administracije obavljao dužnost pomoćnika sekretara Trezora za ekonomsku politiku, u svojim novinskim tekstovima i javnim istupima upozorava na kriminalnu narav vlade u Vašingtonu. U svom najnovijem autorskom tekstu pod naslovom "Svetski rat je neizbežan", koji je objavio na svom internet-blogu (www.paulcraigroberts.org), optužuje Vašington "...i lakovernost evropskih vazala koji su postavili čovečanstvo u veoma opasnu situaciju, jer Rusiji i Kini preostaje samo da prihvate vazalstvo Americi ili da se pripreme za rat".
Piše: Pol Krejg Roberts
Ako nas je istorija nečemu naučila onda je to da, kada mobilizacija za rat jednom počne, ona ubrzo postaje nezaustavljiva.
Izgleda da se upravo to sada odvija pred našim očima.
Ruski predsednik Vladimir Putin je 28. septembra na 70. godišnjici UN izjavio da Rusija više neće tolerisati trenutno stanje stvari u svetu. Dva dana kasnije, Rusija je na poziv sirijske vlade započela rat protiv Islamske države.
Rusija je uspešno uništila brojna skladišta ISIS-a istovremeno pomažući sirijskoj vojsci da ponovo zauzme veći deo svojih teritorija. Rusija je takođe uništila na hiljade naftnih tankera kojima je ISIS slao ukradenu sirijsku naftu u Tursku, a koji je zauzvrat finansirala njihove napore.
Vašington se prilično iznenadio odlučnošću Rusije. U strahu od toga da vazali NATO-a prestanu da podržavaju Vašingtonov rat protiv Asada i marionetsku vladu u Kijevu, Vašington je naredio Turskoj da obori ruski avion uprkos sporazumu između Rusije i NATO-a po kome se njihovi avioni neće susretati u ruskoj oblasti nad Sirijom.
Vašington je negirao svu odgovornost, a Turska se nije izvinila zbog ovog kukavičkog napada.
Vašington je iskoristio ovaj potez kako bi uverio Evropu da ne postoji rizik u daljem pritiskanju Rusije na Bliskom istoku, u Ukrajini, Gruziji, Crnoj Gori i drugim mestima, kao i da je suzdržanost Rusije znak slabosti i straha.
Ruske i kineske vlasti to možda ne shvataju, ali njihove nove nezavisne politike, promenjene 28. septembra, predstavljaju pravu „egzistencijalnu pretnju" po hegemoniju SAD.
Osnova američke spoljne politike je posvećenost sprečavanju uspona sile koja će sprečiti Vašington da unilateralno deluje. S tim u vidu, i Rusija i Kina su njihova meta.
Vašington se ne protivi terorizmu. Vašington namerno stvara terorizam već godinama. Terorizam je oružje kojim Vašington namerava da destabilizuje Rusiju i Kinu izvozeći ga u muslimanske države oko Rusije i Kine.
Vašington koristi Siriju, isto kao što je koristio Ukrajinu, da bi pokazao rusku nemoć pred Evropom i Kinom.
Za Rusiju je racionalno odgovaranje na provokacije postalo prepreka, pošto ohrabruje nove provokacije.
Drugim rečima, Vašington i lakovernost evropskih vazala su postavili čovečanstvo u veoma opasnu situaciju jer Rusiji i Kini preostaje samo da prihvate vazalstvo Americi ili da se pripreme za rat.
Putina treba poštovati zbog toga što ceni život mnogo više nego Vašington i evropski vazali, pokušavajući da izbegne vojne odgovore na provokacije. Međutim, Rusija mora učiniti nešto kako bi države NATO-a postale svesne da će ih skupo koštati agresija protiv Rusije. Recimo, ruska vlast bi mogla da obustavi prodaju energetskih resursa evropskim državama koje se odluče na rat protiv Rusije. S obzirom na to da dolazi zima, Rusija bi mogla da uskrati energiju NATO članicama, iako bi na taj način izgubila novac, ali bi očuvala suverenitet i sprečila rat.
Da bi okončala konflikte u Ukrajini, Rusija bi mogla da prihvati zahteve pobunjeničkih provincija da se prisajedine Rusiji, nakon čega bi Kijev morao da napadne Rusiju ako bi želeo da prisvoji te republike.
Ruska vlada se oslanja na racionalne, neprovokativne odgovore. Rusija deluje diplomatski i oslanja se na razum evropskih vlasti, pošto je svesna da se njihovi interesi i interesi Vašingtona ne poklapaju u potpunosti. Međutim, Rusija mora da prestane sa tim racionalnim odgovorima jer Vašington to koristi na njenu štetu.
Zapravo, nastaje paradoks po kome odlučnost Rusije da izbegne rat sve više vodi direktno u rat.
Nezavisno da li ruski mediji, ruski narod i ruska vlast to razumeju, ruska vojska mora biti svesna toga. Dovoljno je primetiti da su države NATO-a poslale u Siriju vazduh-vazduh avione i već će vam biti jasno da oni nisu namenjeni za borbu protiv ISIS-a koji ne poseduje avione.
Nema sumnje da Vašington uvlači svet u armagedon, a Evropa mu to omogućava. Osim ako Rusija probudi Evropu, rat će biti neminovan.
A 1. O autoru
Američki ekonomista, Pol Krejg Roberts, tokom svoje duge i uspešne karijere, bio je u Reganovoj administraciji pomoćnik sekretara Trezora za ekonomsku politiku i urednik uglednog magazina Vol strit džornal (Wall Street Journal), Biznis Vik-a (Business Week) i Skrips Hauard vesti, (Scripps Howard News Service). Predavač je na više američkih i svetskih univerziteta.
www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=352&cl=02
----------------
Dežurna
Projekcija mračne evropske budućnosti: Stari kontinent na kolenima
Bez rata, uz pomoć migranata
Scenario okupacije Evrope od strane izbeglica iz Afrike i sa Bliskog Istoka objavljen je još 2001. u jednom, svima dostupnom dokumentu Ujedinjenih nacija. Ova studija, koja se bavi pitanjem rešavanja problema pada nataliteta u najrazvijenijim zemljama sveta, smatra da je za očuvanje današnjeg standarda u Evropi (računajući i zemlje izvan Evropske Unije) neophodan priliv od najmanje 376.000 migranata svake godine. U zavisnosti od modela koji bi se primenio, Evropa bi u prvoj polovini ovog veka trebalo da prihvati i do preko 27 miliona izbeglica na godišnjem nivou, a to bi se finansiralo podizanjem praga za odlazak u starosnu penziju na preko 70 godina.
Fridrih Emke (dopisnik iz Frankfurta)
Kada je Sektor stanovništva Odeljenja ekonomije i socijalnih pitanja Ujedinjenih nacija 2001. objavio svoju studiju "Zamena stanovništva" ("Replacement Migration" - ST/ESA/SER A./206) malo ko u javnosti je na nju obratio pažnju. Smatralo se da je to suvo teoretisanje nekolicine dokonih statističara, sve u stilu "šta bi bilo, kad bi bilo".
Ako šira javnost nije obratila pažnju na ovu studiju, njome su se, svakako, bavili svetski centri moći i pomoću nje izradili scenario migrantske krize koja trenutno potresa Evropu. Polazeći od činjenice da natalitet u Evropi opada, a da zahvaljujući napretku medicine raste prosečni životni vek Evropljana, tvorci studije su pokušali da naprave modele prema kojima bi se stopa potencijalne srazmere podrške (PSP - odnos broja stanovnika u radno sposobnom uzrastu i penzionera) održala na prihvatljivom nivou.
Još 1995. PSP je spao ispod pet, tačnije na indeks 4,8. To je značilo da na svakog stanovnika starosti od 65 godina ili više dolaze 4,8 stanovnika u uzrastu od 15 do 64 godine. Donja granica PSP-a je u većini evropskih zemalja dosegnuta, a ona iznosi dva radno sposobna stanovnika po jednom penzioneru. Posle toga ni jedan ekonomski model ne može da održi budžetski balans opterećen isplatom penzija.
Da bi se ovaj trend zaustavio, studija "Zamena stanovništva" predviđa dovođenje velikog broja migranata u Evropu (pod ovim pojmom se podrazumevaju sve zemlje Starog kontinenta, bez obzira da li su članice Evropske unije ili nisu). U zavisnosti od predloženog scenarija, od 2000. do 2050. godine traži se dovođenje između 18.779.000 i 1.356.932.000 migranata iz neevropskih zemalja.
Postoji i scenario po kome u posmatranom periodu ne bi došao ni jedan migrant, ali se onda za obezbeđivanje penzija i stabilnost budžeta predlaže da se u penziju odlazi najranije sa navršenih 70 godina života. Interesantno je da Scenario 1 (prema kome za pola veka treba naseliti skoro 19 miliona neevropljana) predlaže da se u penziju ide sa navršenih 69 godina, dakle nešto ranije nego kada ne bi došao ni jedan migrant.
Još interesantnije je da se predlaže da finansiranje sprovođenja ovih scenarija bude kroz uštede u penzionom fondu, pa bi se na početku (dok izabrani model ne počne da donosi rezultate) starosna granica za odlazak u penziju povećala na 72 godine, a u najnepovoljnijem slučaju na čak 77 godina života?!
Ovo znači da planeri Ujedinjenih nacija nameravaju da Evropljane u prelaznoj fazi faktički liše penzije kako bi se Stari kontinent naselio migrantima iz zemalja Afrike i Azije. U slučaju da evropski političari prihvate Scenario 6 pomenute studije, 2050. godine bi dve trećine stanovnika Evrope bilo migrantskog porekla i to pod uslovom da ne dođe do značajnijeg mešanja stanovništva. Evropa bi imala preko dve milijarde stanovnika, a PSP bi konstantno iznosio 4,8.
Studija je pojedinačno obradila samo najveće i najznačajnije zemlje i regione: Evropu, Evropsku Uniju, Francusku, Nemačku, Italiju, Veliku Britaniju, Rusiju, Sjedinjene Američke Države, Japan i Južnu Koreju.
Ako Nemačka želi da povrati PSP od 4,8 do 2050. ona u narednih pola veka mora da prihvati 181.508.000 migranata, odnosno dvostruko više ljudi u odnosu na sadašnji broj stanovnika. Da bi PSP ostao blago iznad 2,1 Nemačkoj treba 10.200.000 stranaca u istom tom periodu.
Postoje i mišljenja kako je moguće povećanje PSP-a i bez velikog broja migranata, posebno jer i autori studije najavljuju povećanje nataliteta u bliskoj budućnosti (primer Rusije to dokazuje). To je moguće kroz energičniju primenu robotike. Na taj način bi jedan radnik bio produktivniji nego što je danas, imao bi veće prihode (samim tim bi se povećale i uplate u budžet), više slobodnog vremena i više para i volje da te pare potroši (što kroz PDV dodatno puni budžet).
Smanjenjem radnih opterećenja i povećanjem standarda stanovništvo bi vremenom povećalo svoju stopu reprodukcije, tako da bi se do 2050. zaustavilo opadanje stanovništva i natalitet bi opet bio veći od mortaliteta.
Ovakav razvoj situacije, međutim, ne odgovara vlasnicima krupnog kapitala, kojima ne treba samo običan radnik, već konzument.
Roboti nisu nikakvi potrošači. Oni troše nešto energije, povremeno su im potrebni rezervni delovi i to je sve. Roboti ne idu u supermarket da kupuju hranu, oni ne zidaju sebi kuće, ne kupuju sebi automobile, ne idu na skupa krstarenja za vreme godišnjeg odmora koji ni ne koriste.
Za vlasnike krupnog kapitala daleko su interesantniji siromašni migranti iz zemalja Trećeg sveta koji bi u Evropi radili za manje para od sadašnjih evropskih radnika, ali bi te pare i trošili na sve i svašta. Čak i ako ušteđevinu budu slali u zemlje svog porekla kako bi pomogli porodicu, novac će opet završiti na računu neke od multinacionalnih kompanija.
Institut za međunarodne studije "Ralf Banč" ("Ralph Bunche Institute for International Studies") gradskog univerziteta Njujork, posle opsežnih istraživanja, došao je 2015. godine do zaključka kako je ceo projekat Ujedinjenih nacija, obuhvaćen studijom iz 2001, ništa drugo do lista želja krupnih industrijalaca.
Duže od dve decenije, tačnije od 1993. godine, pokušava se pod okriljem Ujedinjenih nacija, kroz dijalog zemalja uvoznica radne snage, sa jedne strane i zemalja koje radnu snagu izvoze sa druge strane, doći do "humanog rešenja problema" za imigrante. Glavni protivnici dijaloga su upravo najveći uvoznici radne snage: SAD, Australija, Velika Britanija, Nemačka, Francuska i Italija.
Velikima, jednostavno, ne odgovara da se obavežu na bilo šta. Rezultat ove neorganizovane politike prihvatanja svakog radno sposobnog koji se pojavi na granici, vidi se upravo ovih dana na istorijskom talasu izbeglica koji je preplavio Evropu.
Znajući sve ovo daleko je lakše razumeti naizgled nejasnu politiku glavnih protagonista na političkoj sceni Evrope. Svi političari, manje ili više, zavise od vlasnika krupnog kapitala kojima savršeno odgovara "zamena stanovništva" u Evropi. Njima, sa druge strane, ne odgovara da se obavežu na konstantni prihvat migranata, jer privredna situacija nije dovoljno stabilna da bi se pravili dugoročni planovi.
Oni zbog toga sprovode neki od šest scenarija studije UN iz 2001. godine bez da su to zvanično objavili, još manje da su za to tražili dozvolu svojih parlamenata. Da li će ova politika da se sprovodi do momenta kada će Evropljani postati izrazita manjina u sopstvenim zemljama (kako predviđa Scenario 6) ili će se stati pre tog trenutka, zavisi od procene industrijalaca šta im je isplativije.
A 1. Scenario etničkog i verskog uništenja Evrope
Studija "Zamena stanovništva" Ujedinjenih nacija iz 2001. godine predviđa šest različitih scenarija, od kojih su, po rečima samih autora, samo prva četiri relativno realna.
Scenario 1, nazvan i "srednja varijanta", zagovara dolazak 18.779.000 migranata u Evropu u periodu od 2000. do 2050. kako bi se održao broj stanovnika koji bi omogućio potencijalnu srazmeru podrške (PSP) od nešto preko 2,1.
Scenario 2 polazi od pretpostavke da u periodu od 2000. do 2050. u Evropu neće doći ni jedan migrant i prikazuje pretpostavljene posledice toga, odnosno da bi PSP na nivou dva mogao da se održi samo ako bi se u penziju išlo sa navršenih 70 godina života.
Scenario 3 obrađuje situaciju koliko je migranata potrebno da se održi najviši nivo stanovništva, bez obzira na PSP. Po ovom modelu u prvoj polovini 21. veka u Evropu bi došlo 95.869.000 migranata, broj stanovnika bi 2050. iznosio 727.912.000 ljudi, a PSP bi bio 2,38 (poređenja radi, 2000.. u Evropi je živelo 728.887.000 ljudi uz PSP od 4,6).
Scenario 4 se bavi problemom održavanja najvišeg mogućeg broja stanovnika u uzrastu od 15 do 64 godine. On za celu Evropu predviđa do 2050. prihvat 161.346.000 migranata i PSP od 2,62.
Malo verovatni Scenario 5 proučava mogućnost održavanja najviše moguće potencijalne srazmere podrške i predviđa dolazak 235.044.000 migranata u Evropu do 2050. godine, uz održavanje PSP-a na nivou od tri i više.
Potpuno nerealni Scenario 6 obrađuje situaciju da se PSP vrati na nivo od pre 2000. godine. On predviđa dolazak 1.356.982.000 migranata do 2050. godine, pad učešća domicilnog stanovništva na 33 odsto i manje, a rast PSP-a na 4,81. Iako su Scenariji 5 i 6 u ovom trenutku nerealni, nije nemoguće da evropska politička elita, pod pritiskom vlasnika krupnog kapitala, upravo sprovodi jedan od ova dva scenarija.
Scenario 5, na primer, za Evropu predviđa prosečni dolazak 4.701.000 migranata svake godine u periodu od 2000. do 2050. godine. Scenario 6 predviđa prosečni godišnji priliv od 27.139.000 migranata u prvoj polovini ovog veka.
Nemačka vlada je krajem novembra na sastanku iza zatvorenih vrata u mestu St. Augustin kod Bona usvojila poverljivi dokument iz koga proizilazi da će u periodu 2014. - 2016. u Nemačku doći ukupno između sedam i deset miliona izbeglica i članova njihovih porodica.
Prema proceni nemačke vlade, svaki migrant za sobom povlači prosečno još njih dvoje - najčešće bračnog druga ili maloletnu decu. U 2014. u Nemačku je zvanično stiglo nešto preko 300.000 izbeglica, što sa kasnije pristiglim članovima porodice iznosi oko milion osoba. Za 2015. savezna nemačka vlada računa sa ukupno više od milion izbeglica (verovatno oko 1,2 miliona, moguće i više), što sa članovima porodica iznosi preko tri miliona, dok će 2016. u Nemačku ući najmanje 1,5 miliona migranata, odnosno ukupno 4,5 miliona računajući i kasnije pridošlu rodbinu.
Posmatrajući ove brojeve, čini se da se ostvaruje u najmanju ruku Scenario 5, ako ne i apokaliptični Scenario 6.
www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=352&cl=06
--------
Evropska unija
Za najgoru krizu od nastanka EU, kriva je politička elita - i korumpirana i nekorumpirana
Ili solidarnost, ili raspad
Nije lako biti optimista kada je budućnost Evropske Unije u pitanju. Ova politička i ekonomska unija veoma različitih država i nacija do sada je uvek, kada je upadala u neki problem, rešavala ga je i izlazila jača nego što je bila pre toga. Sada je dosta drugačije - Unija se nalazi u vrtlogu kriza. Možda bi bilo dovoljno ukazati na činjenicu da Mađarska podiže bodljikavu žicu na svojoj granici prema Hrvatskoj, zemlji sa kojom je u savezu. Tu je i kriza evra, zajedno sa Grčkom, neprestano na pragu bankrota, potom, sve veći jaz između severa i juga Evrope, uspon ekstremnih političkih ideologija, što sa levice što sa desnice i, sada, nadiranje talasa migranata koji dolazi i kopnom i sa mora. Evropa je imala instrumente za izlazak iz kriznih situacija, ali se čini da su sada, ili makar do sada, svi ti metodi odbrane zatajili, zaključuje urednik Magazina Tabloid Milan Balinda, dugogodišnji novinar američkog dnevnika Majami Herald
Milan Balinda
Evropska Unija napredovala je nakon svake krize koja ju je zadesila izlazeći sa većom integracijom. Za to su bili potrebna četiri uslova: zajedničko razumevanje problema, dogovor o efikasnom delovanju, raspoloženje da se Uniji prebaci više suvereniteta i, na kraju, političke vođe sposobne da povuku potrebne promene. Sada ne postoji ni jedan od tih elemenata. Vođe su slabe, podeljene i nesposobne da iznesu uverljivu viziju budućnosti koja bi koristila Uniji.
Bez takve vizije ne mogu da privuku glasače, niti da ubede svoje vlade da podnesu trošak koji bi potrebne promene zahtevale. U nedostatku efektivnog delovanja, zemlje Evropske Unije počele su da se glođu međusobno. Krize evrozone i migracije imaju jednu dodirnu tačku - da bi se rešile bilo bi potrebno dosta novca, a države Unije ne bi da pravedno podele troškove. Tu je i pitanje sudara vrednosti. Nekima nije stalo do grčke likvidnosti, ili portugalske ili španske, a neke neće imigrante na svojoj teritoriji. Kada su imigranti iz Sirije, ali i Avganistana, Severne Afrike i Iraka, počeli da pristižu preko Balkana i da hrle ka Nemačkoj i Švedskoj, kancelarka Angela Merkel je izjavila da mogu da dođu i da se smeste u njenu zemlju. Osetila je istorijsku obavezu da apsorbuje izbeglice. Potom se malo povukla zbog političkog pritiska unutar Nemačke.
Mađarska je otvorila granice, nadajući se da će izbeglice samo protutnjati njenom ravnicom, ali se posle uplašila kada se videlo da imigranti možda neće imati gde da odu. Države na istočnom delu Evrope u početku su odbijale da prime svoj deo od 120.000 izbeglica sa Bliskog istoka, ali, kako su i dalje u zavisnosti od novčane pomoći bogatijeg zapadnog dela kontinenta, i nakon što su im malo zavrnuli ruku, nevoljno su prihvatili manji broj imigranata. U Uniji je po pitanju izbeglica zatajila solidarnost, a to je dovelo u opasnost veliki uspeh Unije kao teritorije slobodnog kretanja robe, usluga, kapitala i, naravno, ljudi. Šengenska zona vodeći je motor razvoja ekonomije, jer, primera radi, kamioni i vozovi puni robe više nigde ne staju i ne gube dragoceno vreme.
Ključna za imigrante je Turska
U trenutku kada Evropa pokušava da podigne svoju učmalu privredu, ponovno uspostavljanje graničnih prelaza bilo bi ubistveno za ekonomiju. Uostalom, ni granice ne bi zaustavile emigrante koje ne vredi ni vraćati u zemlje odakle su poreklom. Plus što bi to vraćanje bilo komplikovano i skupo. Ovakva vrsta migracije odbijala bi se od granica kao gumena lopta koju nije moguće umiriti. Angela Merkel je to shvatila, kao što je shvatila da bi smeštaj milion emigranata, koliko bi Nemačka bila spremna da primi, bio veliki trošak, ali da bi nakon nekoliko godina dobit od novog broja produktivnih ljudi više nego isplatilo troškove. Ipak, postoji jedna evropska agencija, Fronteks, koja bi mogla da čuva spoljne granice EU, ali ne postoji politička volja da se ta agencija aktivira. Osim toga, teško da mogu da se odbrane granice Grčke preko kojih „skačući sa ostrva na ostrvo" najveći broj izbeglica i pristiže. Dakle, ključ je Turska. U toj zemlji već ima više miliona Sirijaca i pitanje koliki joj je kapacitet prihvatanja emigranata. Evropa je odlučila da Turskoj dodeli sumu od tri milijarde evra i tako je pomogne da izađe na kraj sa velikim brojem izbeglica. Biće tu potrebno još novca i niko ne zna šta će Ankara još da zatraži.
Na papiru problem emigranata mogao bi da se reši tako što bi Nemačka obezbedila novac za čuvanje spoljnih granica, a i za pogranične države izvan EU po kojima bi se izbeglice rasporedile. Odluka o tome morala bi da se donese na evropskom nivou i ne u svakoj državi ponaosob. Dakle, potrebna je veća unifikacija unutar EU. Druga je stvar što Nemačka, kao najveća i najjača zemlja EU, okleva da učestvuje sa svojim trupama, novcem, pa čak i sa savetima šta bi trebalo uraditi. Koleba se zbog svoje neslavne prošlosti iz prethodnog veka. Ove godine, do sada, oko 750.000 emigranata s Bliskog istoka zatražilo je azil u EU. To je ipak samo 0,14 odsto broja evropske populacije.
Drugim rečima, nije to velika brojka, ali političari gledaju na trenutne troškove i trenutnu političku štetu ukoliko podrže priliv emigranata. Priče da među izbeglicama ima i obučenih, a i potencijalnih, terorista su tačne. Međutim, gde njih nema!? U Parizu su masakr izveli uglavnom francuski džihadisti.
Po pravilima Evropske Unije svi emigranti bi morali da ostanu u državi u kojoj su prvo ušli, ali tako nešto Grčka ne bi mogla da izdrži. Nemačka je unilateralno prekršila pravila azila Unije i prihvatila sirijske izbeglice. Ali isto tako Nemačka im nije obezbedila sigurni prolaz i nastao je haos na granicama između Grčke i Makedonije, Srbije i Hrvatske, kao i Mađarske. Kasnije Slovenije i Austrije. I Švedska je napomenula da će podići bodljikavu žicu. Jednom rečju, u Evropi je nastao haos jer zemlje Unije nisu mogle da se pravovremeno dogovore šta im je raditi. Veoma neozbiljna situacija koja može imati ozbiljne posledice.
Na primer, kada 2017. Velika Britanija bude odlučivala hoće li ostati u EU, u kojoj polovično već nije jer niti je u zoni Šengena, niti koristi evro, a izvan je i svih dogovora o azilantima, politička i ekonomska situacija u Uniji može da prevagne u korist izlaska. Dodatni problem je i sukob vrednosnih merila koji otežava zajedničke odluke u Uniji. Slovačka, odnosno njen premijer, izjavljuje da je „Slovačka za Slovake i ne za manjine". A mađarski autoritativni i nacionalistički vođa Viktor Orban, ne slaže se sa principima Merkelove emigrantske politike i optužuje Nemačku da nameće „moralni imperijalizam".
Na unutrašnjim političkim poljima svake evropske države Unije izborne rezultate, kao i ishode referenduma, sve teže je predvideti. Postoje tri velike ideološke struje: slobodnog tržišta, odnosno neoliberalizam, neprihvatanja emigranata i socijalne utopije. Ekstremne grupacije sve su značajniji faktor prilikom izbora. Mogu biti sa levice ili sa desnice, ali mnoge od tih grupacija nominalno su protiv Evropske Unije. Tokom prve polovine ove godine izgledalo je da su Grci protiv EU, sada je slično u Portugalu gde levičarska koalicija koja je preuzela vlast uključuje i političare fundamentalno protiv evropske zajednice. Tačno je da je Unija postajala sve jača nakon rešavanja raznoraznih kriza, ali te krize, makar do sada, moraju biti manje da bi mogle da se srede. Toliko političkih, dužničkih, ekonomskih i migracionih kriza koje se odigravaju istovremeno teško je savladati.
Građanstvo traži spas u ekstremnim ideologijama i stavljaju na kocku samu ideju demokratije. Istini za volju, s demokratijom se igraju i neoliberali koji kotiraju novac iznad demokratije. Sve ove krize imaju potencijal da se pogoršaju ako bi, na primer, bili destabilizovane zemlje kao što su Turska, Liban ili Jordan.
I dok se sve ovo događa sa prilivom emigranata, problem grčkog duga nikad nije rešen. Pristanak grčke vlade na nove uslove Brisela i MMF je „lažan". Naime, Grčka neće moći ni da vrati ono što duguje, a još manje da ojača svoju ekonomiju. Taj pristanak je samo odložio rešavanje problema i to ne na dugo vreme. Nemoguće je poverovati da je iko u Grčkoj i EU uopšte, mogao poverovati da se novim zaduživanjem Atina izvukla iz ambisa. Nema druge, a to je istakao i Vašington preko MMF, nego da se Grčkoj oprosti značajan deo duga. U svakom slučaju tada bi to neko trebalo da plati. Naravno da bi trebalo da plati, a možda ne bi bio loš početak kad bi banke smanjile svoju dobit. Grčki dug bi na kraju morali da plate i nemački građani i to oni isti koji su Grcima prodavali nemačke automobila na kredit znajući da Grci nemaju novca da to otplate. Dakle, problem grčkog duga, problem portugalskog, i donekle španskog i italijanskog mora biti rešen. Potom, nezaposlenost u Grčkoj, potom u Španiji i Portugalu je veoma akutna. Te zemlje neguju jednu novu „izgubljenu generaciju". Na kraju bi se ovi ekonomski i finansijski problemi mogli rešiti novcem. Jedno je sigurno - Evropa pravi novac, ostaje pitanje solidarnosti da bi svi posle bure prosperirali.
Ipak, evropska sudbina nije raspad jer je ideja Unije dovoljno stara i ukorenjena u srcima i umovima Evropljana. Sa pragmatične strane je činjenica da je EU značajan faktor u današnjem svetu, a kada bi se raspala pojedine države ne bi bili ništa više od političkih patuljaka. Nemačka budućnost, i ponajviše njena, zavisi od još više integrisane Evrope. Utoliko Nemci, kao i Šveđani i ostali građani bogatijih nacija bi morali da budu solidarni. Bez sumnje, solidarnost počinje od kuće.
A to znači potisnuti populiste i nacionaliste ozbiljnim reformama koje bi doprinele privrednom rastu, kao i obnovom socijalnih ugovora koji bi odbranili pristojan položaj zaposlenih i penzionera. Koje bi stvarale nova radna mesta i povećala primanja srednje klase. Stvoriti sistem koji bi bio solidaran sa najugroženijima. Kako sada stvari stoje, socijalna dimenzija EU postaje svakim danom sve bleđa. Socijalna Evropa iščezava. Programi i instrumenti koji su se starali o zaposlenima, i nezaposlenima, sveli su se na osnovne zakone o zapošljavanju, o radu i radnim odnosima. To nije dovoljno. Prethodna dostignuća socijalne borbe gube tlo pod nogama. Radnički sindikati i esnafi igraju sve manju ulogu. Čuveni evropski „socijalni ugovor" u današnjoj EU jedva se prepoznaje.
Ni D od demokratije
Od početka ovog milenijuma socijalni dijalog skoro da je ugašen, sveden je samo na nivo pro forme. Globalizacijom poslodavci mogu da biraju gde će praviti svoje proizvode i ne zavise više od lokalne radne snage koja im je preskupa. U ovome leži ideja razvijenog kapitalističkog tržišta: da svi dobro zarađuju da bi dosta i trošili. Evropska Unija bi za početak morala da donese zakon po kome bi porezi za korporacije bili isti u svim državama zajednice. Na taj način bi se izbegao beg kapitala unutar EU. Jer, primera radi, kada Grčkoj krene loše, onda im krene još gore zato što kapital iz zemlje beži u, recimo, Luksemburg, te grčka država ostaje bez novca za socijalna davanja i razvoj privrede.
Tokom devedesetih godina prošlog veka socijalni dijalog izvukao je Evropu iz privredne krize. U EU moraju da imaju uticaj i poslodavci i zaposleni. Jer, to bi moralo da bude jasno, nema Evropske Unije ukoliko ona nije socijalna Evropska Unija. Jaka socijalna dimenzija ne spada u „lepo bi bilo" već u „mora biti". Na kraju krajeva, to je politička odluka kao što je i Unija politička odluka, a pravi političari mogu takve odluke da donesu jer oni uvek imaju podršku glasača koji prepoznaju mudre lidere. Međutim, ako njih nema na vidiku, glasači svoj glas daju raznoraznim populistima, šarlatanima i lažovima.
Evropa je donela svojim građanima značajne koristi, ali ne može da spava na lovorikama. Ima dosta ciljeva koje EU mora da postigne. Pre svega to su puna zaposlenost, fer uslove rada, zdravstvena zaštita i neki minimum beneficija za nezaposlene. Socijalna asistencija morala bi da ostane u rukama svake države, ali bi one morale da ispoštuju minimalne standarde Evropske Unije. To bi bilo u skladu i sa motom EU koji kaže - „Ujedinjeni u različitosti". Osim emigrantske krize, druga socijalna i politička vremenska bomba Evrope je i nezaposlenost mladih. Specijalno na jugu Unije. Neki stručnjaci predlažu ideju Evropskog osiguranja nezaposlenima. Taj bi sistem poslužio da pomogne budžetima država koji se u nekom trenutku nalaze pod pritiskom troškova zbrinjavanja većeg broja nezaposlenih. Takav bi sistem garantovao minimum socijalne sigurnosti Evropljanima u trenucima kriza. To bi bila neka vrsta solidarnosti i dokaz da se u EU ne brine samo o bankama i drugim finansijskim tvorevinama, već o građanima demokratskog sistema. Na kraju krajeva, radi se o demokratiji, a ne bankokratiji. U demokratiji država mora da bude socijalna, jer ako nije socijalna - čemu onda služi!?
Demokratija ima svojih ranjivih tačaka. Čini se da danas stari mehanizmi integracije masa, političke partije, sindikati, crkva i mediji, skoro u potpunosti izgubili svoje reprezentativne funkcije. Socijalni ugovori između građana, politika i vlade kao da su razrešeni. Može da se oseti nešto kao „demokratski umor". Taj umor može biti jedan od razloga zašto u zemljama EU raste uticaj populizma i ekstremizma. Nakon Drugog svetskog rata, a pod utiscima užasa nacizma i staljinizma, ustanovljen je liberalno-demokratski poredak. Danas je taj poredak napadnut od strane ekstremista svih vrsta, ali najopasniji je desni, fašistički ekstremizam koji dobija na snazi svakim novim izborima. Barem u nekim državama EU. Evropska društva cepaju se duž linija svetova akademskih profesionalaca i nisko-obrazovane populacije, kao i između emigranata, i njihovih potomaka, i ne-emigranata.
Neka istraživanja pokazuju da većina Evropljana smatra da je „privilegija" živeti u demokratskom sistemu. Problem leži u tome što su građani nezadovoljni kako se demokratija sprovodi u praksi. Nezadovoljni su politikom i političarima. Mnogi podržavaju ideju da građanstvo više učestvuje u donošenjima odluka. Dopadaju im se referendumi o ključnim pitanjima, isto kao i direktno glasanje za gradonačelnike.
U suštini, socijalna demokratija garantuje da su svakom zagarantovana ista politička pravu u jednoj tržišnoj ekonomiji. U tom ekonomskom sistemu svaki građanin ima ista ekonomska, socijalna i politička prava. To se nalazi i u programima socijaldemokratskih partija, koje, istini za volju, sve ređe pobeđuju na evropskim izborima. Značajno je što socijaldemokrati, za razliku od konzervativaca, tvrde da je siromaštvo posledica uslova u društvu, a ne lični neuspeh. Po njima je važno da se stvore uslovi koji bi omogućavali veću jednakost pri postizanju uspeha, ili makar veću mogućnost. Primera radi, konzervativci krive Grke za njihove probleme, a ne finansijski i bankarski sistem u koji je Grčka bila usisana i iz koga neće lako izaći. Neće se iskobeljati jer nema dovoljno novca za investicije i zato što mladi talentovani Grci napuštaju zemlju da bi radili negde drugde. Naravno, ovde je Grčka uzeta kao jedan od mogućih primera. U kolevci socijaldemokratije, Nemačkoj, na vlasti su de fakto, konzervativci sa svojom politikom štednje i privrednom stagnacijom. To što nije gore može se objasniti dvema činjenicama. Prvo, Nemačka je jaka ekonomska zemlja i kad je krene loše „još je podnošljivo". Drugo, vladaju u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom Nemačke koja donekle koči njihove konzervativne poteze.
Za to što Evropi ne ide baš dobro možda bi bilo najbolje kriviti političare. I one nesposobne i one korumpirane.
A 1. Mrtva trka pred španske izbore
Pobeda na sledećim izborima u Španiji, 20. decembra, smeška se trima partijama: aktuelnoj konzervativnoj stranci na vlasti - Narodnoj partiji (PP), liberalnim centristima - Građani (C) i socijalistima iz Radničke socijalističke partije Španije (PSOE). Ovo je po prvi put da je neka stranka, Građani, razbila monopol dvopartijskog sistema u toj zemlji. Naime, od smrti generalisima Franciska Franka zemlju su vodili ili PP ili PSOE. Interesantno je da u sledećoj vladi mogu da se pojave i levičari iz Podemosa, kojima se predviđa četvrto mesto sa oko 17 odsto glasova, jer moraće se praviti koalicije.
Po jednim istraživanjima javnog mnenja španske agencije Metroskopija PP bi dobio 22,7 odsto glasova, Građani 22,6 i PSOE 22,5 odsto. Biće veoma tesno u budućoj skupštini Španije. Ali, tek kada budu prebrojani glasovi nakon izbora moći će da se dobije jasna slika o mogućim koalicijama jer ovakvi brojevi koji sada figuriraju izgledaju veoma „neverovatni". Nekoliko manjih partija takođe bi u nekim kombinacijama mogle da čine sastav sledeće vlade. Jedno je sigurno - dve partije koje su se smenjivale na vlasti tokom poslednjih 40 godina PP i PSOE sada ne bi zajedno sastavile više od 45,3 odsto popularnih glasova.
Nakon četiri godine socijalnih rezanja, korupcijskih afera i narodnih protesta po trgovima i ulicama, premijer Mariano Rahoj sa svojom strankom PP ipak će dobiti na izborima, ako je verovati ispitivanjima javnog mnenja. Međutim, ta pobeda je sve druge osim „istinska". Drugo razočaranje po istim peredviđanjima priredio je Podemos koji je hteo da „napadne nebo" i obećavao 37 odsto glasova. U najboljem slučaju završiće sa 17 odsto. Za takav rezultat najverovatnije je krivac vođa Podemosa (Možemo) Pablo Iglesias. I kod njih je bilo korupcijskih skandala, Pabla je napustila verenica, i, naprosto, mnogima se nije dopadao njegov stil.
Teorijski je moguća i koalicija između PP i PSOE, što bi bilo po prvi put u španskoj političkoj istoriji. Po nemačkom modelu mogli bi takvu vladu da nazovu „la grose koalition".
GLOSA
Nemačka budućnost, i ponajviše njena, zavisi od još više integrisane Evrope.
www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=352&cl=26