Post by Emperor AAdmin on Oct 8, 2007 14:17:14 GMT -5
Prosla vremena u svakodnevnom govoru
Pirova pobeda bana Kulina
Sta pomislite kad cujete reci Scila, Rubikon, Damoklo, Armagedon, Haribda, Pir, Kanosa, Danajci, Kulin ban? Da li znate smisao i poreklo izraza u kojima se te reci koriste?
U svakodnevnom razgovoru mozemo da cujemo izraze kao sto su „prosli smo Scilu i Haribdu”, „iznad glave mu je Damoklov mac”, „to su danajski darovi”, „presao je Rubikon”, „moram da idem u Kanosu” i druge. Jedna mala anketa pokazala je da velikom broju ljudi nije poznato njihovo znacenje, a i oni koji ih razumeju ili barem naslucuju njihov smisao cesto ne znaju odakle ti izrazi poticu. Rec je o krilaticama koje imaju podlogu u mitologiji i istoriji i koje su se odomacile u mnogim jezicima, pa, naravno, i nasem.
„Danajski darovi”
Danajci su stanovnici grckog grada Argosa, smestenog u severoistocnim oblastima poluostrva Peloponeza, ali, istovremeno, kod pesnika Homera, i zajednicko ime za sve Grke. Izraz „danajski darovi” oznacava opasan poklon iz neprijateljske ruke, dar koga se treba cuvati jer moze da donese samo nesrecu. Najbolji primer za to je cuveni „trojanski konj”, vezan za lukavstvo kojim su Grci, posle dugog i neuspesnog opsedanja Troje, uspeli da prevare branioce ovog grada. Rec je o konju napravljenom od drveta, ogromnih razmera i s velikom supljinom iznutra u koju su se smestili najbolji grcki vojnici. Grci su ga ostavili u svom logoru, a Trojanci, koji su u svojoj naivnosti mislili da se radi o poklonu, uvukli su konja u svoj grad. Tek tim prepredenim manevrom napadacima je poslo za rukom da zaposednu Troju. Otuda rimski pesnik Vergilije svojim stihom „Timeo Danaos et dona ferentes” („Bojim se Danajaca i kad darove donose!”) upozorava na predostroznost i oprez.
„Proci Scilu i Haribdu”
Scila, odnosno Skila, visoka je i opasna stena u Mesinskom prolazu izmedju Sicilije i Apeninskog poluostrva, a prema vrtlogu Haribdi. U grckoj mitologiji ona je prikazivana kao besmrtno morsko cudoviste koje je zivelo ispod glatkog visokog grebena ciji su vrhovi uvek pokriveni maglom. Imala je dvanaest nogu i sest predugackih vratova sa stravicnim glavama na kojima su se nalazila tri niza zuba, a lajala je kao pas. Do polovine tela bila je sakrivena u pecini, a glavama je lovila sve sto se krece na moru i prozdirala mornare koji tuda prolaze.
Na drugoj strani, Haribda je cudoviste koje boravi ispod stene na kojoj raste veliko stablo smokve, a od Scile je udaljeno samo na domet strele. Haribda je tri puta dnevno u sebe uvlacila morsku vodu i tri puta je izbacivala. Pri tom je gutala sve sto se u vodi nadje.
Otuda izraz „naci se izmedju Scile i Haribde” oznacava da je neko u polozaju u kom mu preti opasnost s dve strane i kad se nekako izbegne jedna - docekuje ga druga, jos veca. Drugim recima, posredi je bliska i velika opasnost. Na isti nacin, izraz „proci Scilu i Haribdu” oznacava da se neko spasao iz veoma teskog stanja, da je prebrodio opasne nedace, da je prosao velika iskusenja.
Grcki junak Odisej, po savetu carobnice Kirke, zrtvovao je sest svojih drugova i na taj nacin spasao sebe i svoje preostale ratnike. Posle brodoloma, on je na krhotinama razbijene ladje bio odbacen do Haribde i to u trenutku kad je ona u sebe uvlacila vodu. Spasao se zahvaljujuci svojoj dovitljivosti, tako sto se cvrsto drzao za veliko smokvino drvo, dok ga Haribda nije izbacila. Vergilijev junak Eneja na svom putu za Italiju izbegao je Scilu i Haribdu tako sto je izabrao zaobilazni morski put i jednostavno oplovio oko Sicilije.
„Damoklov mac”
Damoklo je bio dvoranin Dionisija Mladjeg, gospodara Sirakuze na Siciliji, i sina cuvenog tiranina Dionisija Starijeg. Za razliku od oca, spretnog ratnika i vladara koji je znatno prosirio uticaj svoje drzave na juznu Italiju, obezbedio prevlast Sirakuze u Tirenskom moru i osnovao nekoliko kolonija, Dionisije Mladji bio je vise intelektualac a manje drzavnik, pa mu nije poslo za rukom da sacuva tekovine oceve vladavine. U izvorima je zabelezeno da je na njegovom dvoru jedno vreme boravio veliki grcki filozof Platon.
Dionisiju Mladjem, koji je kao covek od pera bio svestan prolaznosti i nepostojanosti svake vlasti, smetali su nasrtljivi i dosadni laskavci koji su ga saletali s udvorickom snishodljivoscu. Zato je odlucio da jednog od njih razuveri i da mu na poucan i uzoran nacin pokaze da posedovanje vlasti sobom nosi i neprijatan osecaj nesigurnosti i teskobe. Vec pomenutom Damoklu, koji je ocigledno prednjacio u laskanju svom vladaru, Dionisije Mladji priredio je za svojom trpezom gozbu, ali tako da je iznad dvoraninove glave neprestano visio mac obesen o konjsku dlaku.
Ovom antickom anegdotom uveden je izraz „Damoklov mac” koji oznacava stalnu opasnost koja vreba, neprijatnu situaciju, pretnju koja u coveka unosi nesigurnost i nespokoj.
„Odneti Pirovu pobedu”
Pir je bio cuveni epirski kralj (306-272. godine pre n. e) i veliki vojskovodja svog vremena koji je sanjao o stvaranju snazne drzave. Zbog toga je veoma rado prihvatio poziv za pomoc juznoitalijanskog grada Taranta, koji je bio u ratu protiv Rima, pa je pohitao iz svog Epira, oblasti u severnoj Grckoj, i iskrcao se na Apeninsko poluostrvo 280. godine pre nase ere. Vodio je 22.000 odlicno obucenih pesaka, 3000 konjanika i 20 slonova koji su bili vazna novina u onovremenom nacinu ratovanja.
U pocetku, iste 280. godine pre nase ere, u bici nadomak Herakleje, upravo zahvaljujuci ratnim slonovima, kojima Rimljani nisu mogli da odole, Pir je odneo znacajnu pobedu. U nastavku uspesnog pohoda, sledece, 279. godine pre nase ere, epirski kralj je kod Auskula u Apuliji izvojevao novu pobedu, ali uz ogromne gubitke, tako da je potisteno izustio: „Jos jedna ovakva pobeda i ja sam izgubljen.” U trecoj i presudnoj bici, kod Beneventa, 275. godine pre nase ere, Rimljani su potukli Pira koji je kasnije poginuo u borbama protiv Makedonaca na Peloponezu.
Izraz „Pirova pobeda” oznacava pobedu koja je zadobijena uz ogromne gubitke, pobedu koja je vise oslabila pobednika nego pobedjenog, odnosno uspeh koji staje vise truda i zrtava nego sto vredi. Uostalom, i danas, na primer, na pojedinim konferencijama za stampu mozemo cuti nekog fudbalskog ili kosarkaskog trenera kako kaze da je njegova ekipa postigla „Pirovu pobedu”, pobedu postignutu uz velike napore koja ipak nije bila dovoljna da nastave takmicenje, ili pobedu u utakmici na kojoj su se povredili neki od glavnih igraca.
„Preci Rubikon”
Za Gaja Julija Cezara, jednu od najvecih licnosti u istoriji Rima, poseban znacaj imao je dogadjaj koji se zbio 10. januara 49. godine pre nase ere. U napetim trenucima, kad se Krasovom pogibijom raspao prvi trijumvirat i kada su odnosi preostalih trijumvira - Cezara i Pompeja - postali narocito zaostreni, ovaj prvi je povukao potez kojim je poceo gradjanski rat.
Tog dana Cezar se s jednom legijom nasao pred rekom Rubikon koja je delila galske provincije od Italije. Posle izvesnog premisljanja, odlucno je rekao: „Alea iacta est!” („Kocka je bacena!”), a zatim je prelaskom reke svesno prekrsio zakon kojim je bilo zabranjeno da se prokonzuli s vojskom pojavljuju u Italiji. Premda je poduhvat bio veoma rizican, u gradjanskom ratu koji je nastupio Cezar je odneo pobedu, a njegova jezgrovita poruka usla je u svakodnevni govor mnogih naroda, pa „preci Rubikon” znaci doneti neku konacnu odluku posle koje vise nema povratka.
„Ici u Kanosu”
Jedan od najpoznatijih primera ponizenja velikih istorijskih licnosti, koji je usao u sve udzbenike za srednjovekovnu istoriju, desio se u zamku Kanosa, na severu Italije, u januaru 1077. godine. To je bio cuveni „susret” cara Henriha IV (1056-1106) i pape Grigorija VII (1073-1085), a u toku borbe za prevlast koju su vodili carstvo i papstvo. U jednom trenutku polozaj nemackog vladara bio je toliko nepovoljan da mu je bila potrebna podrska rimskog prvosvestenika. Zbog toga je Henrih IV u odeci gresnika pokajnika i bosonog, tri dana i tri noci - od 25. do 29. januara - po snegu i cici zimi, stajao pred zamkom i cekao papu da se smiluje i da ga pusti unutra. Grigorije VII ga je naposletku primio, a nemacki car je pred papom ponizno pao na kolena. Otad postoji izraz „ici u Kanosu”, sto je pojam ponizenja i znaci uniziti sebe i smerno moliti za pomoc nekog kome si se dotle protivio.
„Priblizava se Armagedon”
Prema Bibliji, Armagedon je naziv za mesto gde ce doci do odsudne i konacne bitke izmedju snaga dobra i zla, u kojoj ce snage zla biti potpuno porazene. Smatra se da je posredi podrucje u kom se nalazi brdo Megido, u plodnoj dolini Ezdrelon, koja je bila raskrsnica puteva iz Egipta u Siriju i popriste velikog broja bitaka u jevrejskoj istoriji. Starozavetni grad Armagedon smesten je tridesetak kilometara jugoistocno od danasnje luke Haife. Prvi put se pominje medju gradovima koje je Isus Navin osvojio prilikom ulaska u Hanan. Upravo zbog svoje burne istorije, Armagedon se smatra simbolicnim mestom gde ce se u buducnosti, pre drugog Hristovog dolaska, voditi sudbonosna bitka izmedju pravih hriscana i neprijatelja crkve, odnosno, veruje se da ce na tom mestu sin boziji ponovo suditi svetu. U prenosnom znacenju Armagedon oznacava odlucujucu, presudnu bitku, bilo da je rec o ratnim, politickim ili bilo kojim drugim bitkama.
„Od Kulina bana”
Svako od nas cuo je bar jedan od sledecih izraza: „Od Kulina bana”, „Od Kulina bana i dobrijeh dana”, „Nemoj da mi pricas od Kulina bana” ili „Razvezao od Kulina bana”. Rec je, naravno, o jednom od vladara bosanske srednjovekovne drzave - banu Kulinu (1180-1204). S gledista jezika, pobrojane krilatice, same po sebi, oznacavaju vremensku odrednicu i one su u narodnoj svesti pomalo maglovit pojam nekih davnih vremena. Istovremeno, njihova jezgrovita poruka ukazuje na blagostanje koje se vezuje za licnost Kulina bana.
Jos je dubrovacki benediktinac Mavro Orbin u znamenitom delu „Kraljevstvo Slovena”, objavljenom na italijanskom jeziku u Pezaru 1601. godine, zabelezio narodno secanje na srecne dane i izobilje u Kulinovo doba. Istovetno predanje o bosanskom vladaru nalazi se i u spisu Orbinovog savremenika i sugradjanina Jakova Lukarevica. Ovo narodno verovanje, koje je svakako nastalo pre pomenutih dubrovackih pisaca, ne samo da se odrzalo do novijeg doba nego se vremenom sirilo i poprimalo nove mitske nanose.
Sta kazu istorijske cinjenice? U pocetku su se istoricari nasli u velikoj nedoumici jer Kulinovu omiljenost nije bilo moguce objasniti ni licnoscu, o kojoj se gotovo nista ne zna, ni vladavinom koja se, prema sacuvanim svedocanstvima, nije izdvajala ni od prethodnika ni od naslednika. Stavise, ni opste politicke prilike u tadasnjoj bosanskoj drzavi, smestenoj izmedju Vizantije i Ugarske i izlozenoj dvostrukom pritisku, ne daju uporiste za formulaciju „Od Kulina bana i dobrijeh dana”. Ni o kakvom blagostanju, koje bi se kasnije tako dugo pamtilo, nije se moglo govoriti. Zasto Kulin ban a ne, na primer, Tvrtko I Kotromanic (ban 1353-1377, kralj 1377-1391), najveci vladar srednjovekovne Bosne?
Ipak, postoji objasnjenje! Istoricari su ga navery *friendly* personili i obrazlozili na osnovu jednog stvarnog izvora. Rec je o diplomatickoj ispravi, vrsti izvora kojima, ako su autenticni, istoricari poklanjaju puno poverenje. U pitanju je povelja Kulina bana, inace najstariji cirilicki dokument bosanskih vladara, koja je izdata Dubrovcanima. Ovom ispravom Kulin je dubrovackim poslovnim ljudima jemcio slobodu trgovine bez uobicajenih carina. Radilo se, dakle, o jedinstvenoj, nesvakidasnjoj povlastici koju su Dubrovcani uzivali samo u Bosni, ali ne i u okolnim drzavama. Dogodilo se da su kasnije Dubrovcani izgubili pomenutu privilegiju, pa su otuda nastali vajkanje i zal za starim, dobrim vremenima. Naravno, nije slucajno sto su upravo u Dubrovniku, kao nostalgicno secanje na zlatno doba njegovog poslovanja, uoblicene prve izreke o bosanskom banu. U kolektivnom secanju zitelja Dubrovacke republike on je upamcen kao dobrotvor koji je doprineo njihovom izobilju i blagostanju, pa, tako, u gradu pod Srdjem nalazimo istorijsku podlogu „dobrijeh dana” Kulina bana.
„Pusi kao Turcin”
Sva istrazivanja sirom sveta pokazuju da je pusenje cigareta, uprkos svim upozorenjima koja se mogu procitati na svakoj paklici, ili, cak, zakonskim zabranama, planetarna pojava i da ogroman broj ljudi uziva u duvanskom dimu. Pri tom, pol i uzrast ne igraju nikakvu znacajniju ulogu. Gotovo svakog dana mozemo da cujemo kako neko za nekog drugog kaze da „pusi kao Turcin”. Otkud taj izraz, to poredjenje koje se odomacilo u svim narodima i koje Turke proglasava nekakvim nezvanicnim prvacima u naklonosti prema nikotinu?
Pogledajmo istorijske cinjenice! Za razliku od kafe, cija pojava nije povezana s evropskim prekookeanskim otkricima - bez obzira na cinjenicu sto mesto njenog porekla jos nije naucno dokazano (Etiopija, naselje Kafa ili Jemen!?) - duvan je u Evropu stigao iz Amerike i potom se sirio dalje na istok. Prva iskustva mornara, koje je 1492. godine predvodio Kristofor Kolumbo, kao da su pala u zasenak, pa se o duvanu pocelo vise govoriti tek sredinom 16. stoleca. Buduci da je u pocetku uzgajan gotovo iskljucivo kao lekovita biljka, prve zarade pripale su vestim i preduzimljivim apotekarima. Tek od kraja 16. veka pocelo je prilicno masovno uzivanje u duvanu i to na tri nacina: pusenjem, usmrkivanjem i, redje, zvakanjem.
Nije na odmet ukazati na cinjenicu da su biljka duvana i kljucni alkaloid nazvani po Zanu Nikotu, francuskom ambasadoru u Portugalu, koji je Katarini Medici 1560. godine preporucio duvan kao lek protiv migrene. Duvan je iz Portugala i Spanije stigao u Englesku, gde su osamdesetih godina 16. veka vec proizvedene prve keramicke lule. Potom je dospeo u Holandiju i Francusku, a kasnije se rasirio po Austriji i Ugarskoj. Uopste, pusenje duvana brze se rasprostiralo nego uzivanje kafe, kako u Evropi tako i na Istoku. Zanimljivo je napomenuti da se uzivanje u duvanskom dimu sirilo uprkos mnogobrojnim zabranama i prilicno snaznoj kampanji protiv pusenja.
Prve pouzdane vesti o pojavi duvana u Osmanskom carstvu saopstava Ibrahim Pecevi cetrdesetih godina 17. veka posvecujuci mu, kao i kafi, uostalom, citavo poglavlje. Ovaj hronicar iznosi podatak da su duvan 1600/1601. godine doneli „engleski nevernici”, ali, najpre, preporucujuci ga „kao lek protiv nekih bolesti vlage”. Sva je prilika da je do prve zabrane uzivanja u duvanu, njegovog gajenja, kao i mesta gde se pusilo, doslo u doba sultana Ahmeda I (1604-1617). Za ime Murata IV (1623-1640) vezuje se najdoslednija primena najstrozih kazni - vesanje na licu mesta! Ove rigorozne mere ukinute su tek posle 1688. godine i to zbog politicke krize koju su prouzrokovali turski porazi u ratu sa Svetom ligom. U medjuvremenu se pokazalo da ni najstroze kazne nisu bile u stanju da iskorene „porok” koji se poput sumskog pozara sirio Osmanskim carstvom. Uostalom, i u nase vreme ljudi su grupisani u dve velike i suprotstavljene grupacije, pusace i nepusace, izmedju kojih neretko tinja svojevrstan rat.
Smatra se da je izraz „pusi kao Turcin”, po svoj prilici, nastao na tlu zapadne Evrope, iz pera tamosnjih putopisaca koji su pohodili Osmansku carevinu i Turke cesto prikazivali s cibukom ili nargilama, kako, uz dobro znanu istocnjacku smirenost i obdarenost za ugadjanje, uzivaju u oblacima duvanskog dima.
Radivoj Radic
link
Pirova pobeda bana Kulina
Sta pomislite kad cujete reci Scila, Rubikon, Damoklo, Armagedon, Haribda, Pir, Kanosa, Danajci, Kulin ban? Da li znate smisao i poreklo izraza u kojima se te reci koriste?
U svakodnevnom razgovoru mozemo da cujemo izraze kao sto su „prosli smo Scilu i Haribdu”, „iznad glave mu je Damoklov mac”, „to su danajski darovi”, „presao je Rubikon”, „moram da idem u Kanosu” i druge. Jedna mala anketa pokazala je da velikom broju ljudi nije poznato njihovo znacenje, a i oni koji ih razumeju ili barem naslucuju njihov smisao cesto ne znaju odakle ti izrazi poticu. Rec je o krilaticama koje imaju podlogu u mitologiji i istoriji i koje su se odomacile u mnogim jezicima, pa, naravno, i nasem.
„Danajski darovi”
Danajci su stanovnici grckog grada Argosa, smestenog u severoistocnim oblastima poluostrva Peloponeza, ali, istovremeno, kod pesnika Homera, i zajednicko ime za sve Grke. Izraz „danajski darovi” oznacava opasan poklon iz neprijateljske ruke, dar koga se treba cuvati jer moze da donese samo nesrecu. Najbolji primer za to je cuveni „trojanski konj”, vezan za lukavstvo kojim su Grci, posle dugog i neuspesnog opsedanja Troje, uspeli da prevare branioce ovog grada. Rec je o konju napravljenom od drveta, ogromnih razmera i s velikom supljinom iznutra u koju su se smestili najbolji grcki vojnici. Grci su ga ostavili u svom logoru, a Trojanci, koji su u svojoj naivnosti mislili da se radi o poklonu, uvukli su konja u svoj grad. Tek tim prepredenim manevrom napadacima je poslo za rukom da zaposednu Troju. Otuda rimski pesnik Vergilije svojim stihom „Timeo Danaos et dona ferentes” („Bojim se Danajaca i kad darove donose!”) upozorava na predostroznost i oprez.
„Proci Scilu i Haribdu”
Scila, odnosno Skila, visoka je i opasna stena u Mesinskom prolazu izmedju Sicilije i Apeninskog poluostrva, a prema vrtlogu Haribdi. U grckoj mitologiji ona je prikazivana kao besmrtno morsko cudoviste koje je zivelo ispod glatkog visokog grebena ciji su vrhovi uvek pokriveni maglom. Imala je dvanaest nogu i sest predugackih vratova sa stravicnim glavama na kojima su se nalazila tri niza zuba, a lajala je kao pas. Do polovine tela bila je sakrivena u pecini, a glavama je lovila sve sto se krece na moru i prozdirala mornare koji tuda prolaze.
Na drugoj strani, Haribda je cudoviste koje boravi ispod stene na kojoj raste veliko stablo smokve, a od Scile je udaljeno samo na domet strele. Haribda je tri puta dnevno u sebe uvlacila morsku vodu i tri puta je izbacivala. Pri tom je gutala sve sto se u vodi nadje.
Otuda izraz „naci se izmedju Scile i Haribde” oznacava da je neko u polozaju u kom mu preti opasnost s dve strane i kad se nekako izbegne jedna - docekuje ga druga, jos veca. Drugim recima, posredi je bliska i velika opasnost. Na isti nacin, izraz „proci Scilu i Haribdu” oznacava da se neko spasao iz veoma teskog stanja, da je prebrodio opasne nedace, da je prosao velika iskusenja.
Grcki junak Odisej, po savetu carobnice Kirke, zrtvovao je sest svojih drugova i na taj nacin spasao sebe i svoje preostale ratnike. Posle brodoloma, on je na krhotinama razbijene ladje bio odbacen do Haribde i to u trenutku kad je ona u sebe uvlacila vodu. Spasao se zahvaljujuci svojoj dovitljivosti, tako sto se cvrsto drzao za veliko smokvino drvo, dok ga Haribda nije izbacila. Vergilijev junak Eneja na svom putu za Italiju izbegao je Scilu i Haribdu tako sto je izabrao zaobilazni morski put i jednostavno oplovio oko Sicilije.
„Damoklov mac”
Damoklo je bio dvoranin Dionisija Mladjeg, gospodara Sirakuze na Siciliji, i sina cuvenog tiranina Dionisija Starijeg. Za razliku od oca, spretnog ratnika i vladara koji je znatno prosirio uticaj svoje drzave na juznu Italiju, obezbedio prevlast Sirakuze u Tirenskom moru i osnovao nekoliko kolonija, Dionisije Mladji bio je vise intelektualac a manje drzavnik, pa mu nije poslo za rukom da sacuva tekovine oceve vladavine. U izvorima je zabelezeno da je na njegovom dvoru jedno vreme boravio veliki grcki filozof Platon.
Dionisiju Mladjem, koji je kao covek od pera bio svestan prolaznosti i nepostojanosti svake vlasti, smetali su nasrtljivi i dosadni laskavci koji su ga saletali s udvorickom snishodljivoscu. Zato je odlucio da jednog od njih razuveri i da mu na poucan i uzoran nacin pokaze da posedovanje vlasti sobom nosi i neprijatan osecaj nesigurnosti i teskobe. Vec pomenutom Damoklu, koji je ocigledno prednjacio u laskanju svom vladaru, Dionisije Mladji priredio je za svojom trpezom gozbu, ali tako da je iznad dvoraninove glave neprestano visio mac obesen o konjsku dlaku.
Ovom antickom anegdotom uveden je izraz „Damoklov mac” koji oznacava stalnu opasnost koja vreba, neprijatnu situaciju, pretnju koja u coveka unosi nesigurnost i nespokoj.
„Odneti Pirovu pobedu”
Pir je bio cuveni epirski kralj (306-272. godine pre n. e) i veliki vojskovodja svog vremena koji je sanjao o stvaranju snazne drzave. Zbog toga je veoma rado prihvatio poziv za pomoc juznoitalijanskog grada Taranta, koji je bio u ratu protiv Rima, pa je pohitao iz svog Epira, oblasti u severnoj Grckoj, i iskrcao se na Apeninsko poluostrvo 280. godine pre nase ere. Vodio je 22.000 odlicno obucenih pesaka, 3000 konjanika i 20 slonova koji su bili vazna novina u onovremenom nacinu ratovanja.
U pocetku, iste 280. godine pre nase ere, u bici nadomak Herakleje, upravo zahvaljujuci ratnim slonovima, kojima Rimljani nisu mogli da odole, Pir je odneo znacajnu pobedu. U nastavku uspesnog pohoda, sledece, 279. godine pre nase ere, epirski kralj je kod Auskula u Apuliji izvojevao novu pobedu, ali uz ogromne gubitke, tako da je potisteno izustio: „Jos jedna ovakva pobeda i ja sam izgubljen.” U trecoj i presudnoj bici, kod Beneventa, 275. godine pre nase ere, Rimljani su potukli Pira koji je kasnije poginuo u borbama protiv Makedonaca na Peloponezu.
Izraz „Pirova pobeda” oznacava pobedu koja je zadobijena uz ogromne gubitke, pobedu koja je vise oslabila pobednika nego pobedjenog, odnosno uspeh koji staje vise truda i zrtava nego sto vredi. Uostalom, i danas, na primer, na pojedinim konferencijama za stampu mozemo cuti nekog fudbalskog ili kosarkaskog trenera kako kaze da je njegova ekipa postigla „Pirovu pobedu”, pobedu postignutu uz velike napore koja ipak nije bila dovoljna da nastave takmicenje, ili pobedu u utakmici na kojoj su se povredili neki od glavnih igraca.
„Preci Rubikon”
Za Gaja Julija Cezara, jednu od najvecih licnosti u istoriji Rima, poseban znacaj imao je dogadjaj koji se zbio 10. januara 49. godine pre nase ere. U napetim trenucima, kad se Krasovom pogibijom raspao prvi trijumvirat i kada su odnosi preostalih trijumvira - Cezara i Pompeja - postali narocito zaostreni, ovaj prvi je povukao potez kojim je poceo gradjanski rat.
Tog dana Cezar se s jednom legijom nasao pred rekom Rubikon koja je delila galske provincije od Italije. Posle izvesnog premisljanja, odlucno je rekao: „Alea iacta est!” („Kocka je bacena!”), a zatim je prelaskom reke svesno prekrsio zakon kojim je bilo zabranjeno da se prokonzuli s vojskom pojavljuju u Italiji. Premda je poduhvat bio veoma rizican, u gradjanskom ratu koji je nastupio Cezar je odneo pobedu, a njegova jezgrovita poruka usla je u svakodnevni govor mnogih naroda, pa „preci Rubikon” znaci doneti neku konacnu odluku posle koje vise nema povratka.
„Ici u Kanosu”
Jedan od najpoznatijih primera ponizenja velikih istorijskih licnosti, koji je usao u sve udzbenike za srednjovekovnu istoriju, desio se u zamku Kanosa, na severu Italije, u januaru 1077. godine. To je bio cuveni „susret” cara Henriha IV (1056-1106) i pape Grigorija VII (1073-1085), a u toku borbe za prevlast koju su vodili carstvo i papstvo. U jednom trenutku polozaj nemackog vladara bio je toliko nepovoljan da mu je bila potrebna podrska rimskog prvosvestenika. Zbog toga je Henrih IV u odeci gresnika pokajnika i bosonog, tri dana i tri noci - od 25. do 29. januara - po snegu i cici zimi, stajao pred zamkom i cekao papu da se smiluje i da ga pusti unutra. Grigorije VII ga je naposletku primio, a nemacki car je pred papom ponizno pao na kolena. Otad postoji izraz „ici u Kanosu”, sto je pojam ponizenja i znaci uniziti sebe i smerno moliti za pomoc nekog kome si se dotle protivio.
„Priblizava se Armagedon”
Prema Bibliji, Armagedon je naziv za mesto gde ce doci do odsudne i konacne bitke izmedju snaga dobra i zla, u kojoj ce snage zla biti potpuno porazene. Smatra se da je posredi podrucje u kom se nalazi brdo Megido, u plodnoj dolini Ezdrelon, koja je bila raskrsnica puteva iz Egipta u Siriju i popriste velikog broja bitaka u jevrejskoj istoriji. Starozavetni grad Armagedon smesten je tridesetak kilometara jugoistocno od danasnje luke Haife. Prvi put se pominje medju gradovima koje je Isus Navin osvojio prilikom ulaska u Hanan. Upravo zbog svoje burne istorije, Armagedon se smatra simbolicnim mestom gde ce se u buducnosti, pre drugog Hristovog dolaska, voditi sudbonosna bitka izmedju pravih hriscana i neprijatelja crkve, odnosno, veruje se da ce na tom mestu sin boziji ponovo suditi svetu. U prenosnom znacenju Armagedon oznacava odlucujucu, presudnu bitku, bilo da je rec o ratnim, politickim ili bilo kojim drugim bitkama.
„Od Kulina bana”
Svako od nas cuo je bar jedan od sledecih izraza: „Od Kulina bana”, „Od Kulina bana i dobrijeh dana”, „Nemoj da mi pricas od Kulina bana” ili „Razvezao od Kulina bana”. Rec je, naravno, o jednom od vladara bosanske srednjovekovne drzave - banu Kulinu (1180-1204). S gledista jezika, pobrojane krilatice, same po sebi, oznacavaju vremensku odrednicu i one su u narodnoj svesti pomalo maglovit pojam nekih davnih vremena. Istovremeno, njihova jezgrovita poruka ukazuje na blagostanje koje se vezuje za licnost Kulina bana.
Jos je dubrovacki benediktinac Mavro Orbin u znamenitom delu „Kraljevstvo Slovena”, objavljenom na italijanskom jeziku u Pezaru 1601. godine, zabelezio narodno secanje na srecne dane i izobilje u Kulinovo doba. Istovetno predanje o bosanskom vladaru nalazi se i u spisu Orbinovog savremenika i sugradjanina Jakova Lukarevica. Ovo narodno verovanje, koje je svakako nastalo pre pomenutih dubrovackih pisaca, ne samo da se odrzalo do novijeg doba nego se vremenom sirilo i poprimalo nove mitske nanose.
Sta kazu istorijske cinjenice? U pocetku su se istoricari nasli u velikoj nedoumici jer Kulinovu omiljenost nije bilo moguce objasniti ni licnoscu, o kojoj se gotovo nista ne zna, ni vladavinom koja se, prema sacuvanim svedocanstvima, nije izdvajala ni od prethodnika ni od naslednika. Stavise, ni opste politicke prilike u tadasnjoj bosanskoj drzavi, smestenoj izmedju Vizantije i Ugarske i izlozenoj dvostrukom pritisku, ne daju uporiste za formulaciju „Od Kulina bana i dobrijeh dana”. Ni o kakvom blagostanju, koje bi se kasnije tako dugo pamtilo, nije se moglo govoriti. Zasto Kulin ban a ne, na primer, Tvrtko I Kotromanic (ban 1353-1377, kralj 1377-1391), najveci vladar srednjovekovne Bosne?
Ipak, postoji objasnjenje! Istoricari su ga navery *friendly* personili i obrazlozili na osnovu jednog stvarnog izvora. Rec je o diplomatickoj ispravi, vrsti izvora kojima, ako su autenticni, istoricari poklanjaju puno poverenje. U pitanju je povelja Kulina bana, inace najstariji cirilicki dokument bosanskih vladara, koja je izdata Dubrovcanima. Ovom ispravom Kulin je dubrovackim poslovnim ljudima jemcio slobodu trgovine bez uobicajenih carina. Radilo se, dakle, o jedinstvenoj, nesvakidasnjoj povlastici koju su Dubrovcani uzivali samo u Bosni, ali ne i u okolnim drzavama. Dogodilo se da su kasnije Dubrovcani izgubili pomenutu privilegiju, pa su otuda nastali vajkanje i zal za starim, dobrim vremenima. Naravno, nije slucajno sto su upravo u Dubrovniku, kao nostalgicno secanje na zlatno doba njegovog poslovanja, uoblicene prve izreke o bosanskom banu. U kolektivnom secanju zitelja Dubrovacke republike on je upamcen kao dobrotvor koji je doprineo njihovom izobilju i blagostanju, pa, tako, u gradu pod Srdjem nalazimo istorijsku podlogu „dobrijeh dana” Kulina bana.
„Pusi kao Turcin”
Sva istrazivanja sirom sveta pokazuju da je pusenje cigareta, uprkos svim upozorenjima koja se mogu procitati na svakoj paklici, ili, cak, zakonskim zabranama, planetarna pojava i da ogroman broj ljudi uziva u duvanskom dimu. Pri tom, pol i uzrast ne igraju nikakvu znacajniju ulogu. Gotovo svakog dana mozemo da cujemo kako neko za nekog drugog kaze da „pusi kao Turcin”. Otkud taj izraz, to poredjenje koje se odomacilo u svim narodima i koje Turke proglasava nekakvim nezvanicnim prvacima u naklonosti prema nikotinu?
Pogledajmo istorijske cinjenice! Za razliku od kafe, cija pojava nije povezana s evropskim prekookeanskim otkricima - bez obzira na cinjenicu sto mesto njenog porekla jos nije naucno dokazano (Etiopija, naselje Kafa ili Jemen!?) - duvan je u Evropu stigao iz Amerike i potom se sirio dalje na istok. Prva iskustva mornara, koje je 1492. godine predvodio Kristofor Kolumbo, kao da su pala u zasenak, pa se o duvanu pocelo vise govoriti tek sredinom 16. stoleca. Buduci da je u pocetku uzgajan gotovo iskljucivo kao lekovita biljka, prve zarade pripale su vestim i preduzimljivim apotekarima. Tek od kraja 16. veka pocelo je prilicno masovno uzivanje u duvanu i to na tri nacina: pusenjem, usmrkivanjem i, redje, zvakanjem.
Nije na odmet ukazati na cinjenicu da su biljka duvana i kljucni alkaloid nazvani po Zanu Nikotu, francuskom ambasadoru u Portugalu, koji je Katarini Medici 1560. godine preporucio duvan kao lek protiv migrene. Duvan je iz Portugala i Spanije stigao u Englesku, gde su osamdesetih godina 16. veka vec proizvedene prve keramicke lule. Potom je dospeo u Holandiju i Francusku, a kasnije se rasirio po Austriji i Ugarskoj. Uopste, pusenje duvana brze se rasprostiralo nego uzivanje kafe, kako u Evropi tako i na Istoku. Zanimljivo je napomenuti da se uzivanje u duvanskom dimu sirilo uprkos mnogobrojnim zabranama i prilicno snaznoj kampanji protiv pusenja.
Prve pouzdane vesti o pojavi duvana u Osmanskom carstvu saopstava Ibrahim Pecevi cetrdesetih godina 17. veka posvecujuci mu, kao i kafi, uostalom, citavo poglavlje. Ovaj hronicar iznosi podatak da su duvan 1600/1601. godine doneli „engleski nevernici”, ali, najpre, preporucujuci ga „kao lek protiv nekih bolesti vlage”. Sva je prilika da je do prve zabrane uzivanja u duvanu, njegovog gajenja, kao i mesta gde se pusilo, doslo u doba sultana Ahmeda I (1604-1617). Za ime Murata IV (1623-1640) vezuje se najdoslednija primena najstrozih kazni - vesanje na licu mesta! Ove rigorozne mere ukinute su tek posle 1688. godine i to zbog politicke krize koju su prouzrokovali turski porazi u ratu sa Svetom ligom. U medjuvremenu se pokazalo da ni najstroze kazne nisu bile u stanju da iskorene „porok” koji se poput sumskog pozara sirio Osmanskim carstvom. Uostalom, i u nase vreme ljudi su grupisani u dve velike i suprotstavljene grupacije, pusace i nepusace, izmedju kojih neretko tinja svojevrstan rat.
Smatra se da je izraz „pusi kao Turcin”, po svoj prilici, nastao na tlu zapadne Evrope, iz pera tamosnjih putopisaca koji su pohodili Osmansku carevinu i Turke cesto prikazivali s cibukom ili nargilama, kako, uz dobro znanu istocnjacku smirenost i obdarenost za ugadjanje, uzivaju u oblacima duvanskog dima.
Radivoj Radic
link