Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:43:38 GMT -5
Medijske ikone
Drakula (2)
„Njegovo srce bilo je dovoljno snazno da prezivi grob.” „Divite mu se?” „Da, za zivota je bio izuzetan covek. Njegov um bio je veliki i snazan!”
Vecna tama kojom je obavijena istina o Vladu Cepesu, Drakuli, „Drakuli” i svim drakulama ovoga() sveta, pociva na jednoj drevnoj i bezbroj novih, sve do poslednje legende o ljudskim slabostima. Bremenita mitom o oslobadjanju kroz smrt, o vaskrsenju i o strahu od raja, urbana legenda o kralju vampiru dodatno je zatamnjena i praznoverjem... Princ tame svakako je jedan od zivih vulkana planetarnih suprotnosti. U zucne rasprave ravnopravno se ukljucuju vrsni poznavaoci i potpune neznalce. Jedni zakljucuju da uzas Drakule stice dodatnu snagu kroz Stokerovo slikanje straha od mrtve feudalne proslosti (plemstva, nastranosti i pohote), koja nasrce na zivu sadasnjost (srednju klasu, prirodnost i ljubav); i navode kako sustinski strah ovde izvire iz spoznaje da se besmrtnost moze steci samo uz gubitak ljudske prirode.
Drakula je nedvosmisleno olicenje covekovih snova, strahova i zelja. Kao svojevrsna kulturoloska pojava, zasnovan je na Frojdovim postavkama erosa (ljubavi) i tanatosa (smrti), kao najupecatljivijih ideja zapadnjacke kulture 20. veka. Publika tu postaje saucesnik kroz svoje licne dnevnike mracnih primisli, iskonskih strepnji i neostvarenih strasti. Osnovno polaziste svakako se svodi na zaplet: vampiri se hrane zivima, tako sto im istovremeno donose najstrasnije zadovoljstvo, smrt i vecni zivot. Nasuprot tome, svi Stokerovi junaci udruzeni su u poduhvatu spasavanja covecanstva od uzasne sudbine koju moze da mu nanese vampir. Dovoljno cudesno samo po sebi to je cudoviste koje za sobom ostavlja trag besmrtnosti. Ono sto ga potpuno razlikuje od njegovih progonitelja jeste to sto ima moc da smrtni zivot zameni svetlom vecnosti. Njegovi su dzelati - liseni otvorenog uma - vodjeni samo uskogrudom idejom o zatvaranju prostora ovozemaljskog trajanja. Mozda su bas zato vampiri veoma cesto prikazani s blagonaklonoscu. To su obicno napaceni muskarci, pod najstrasnijim pritiskom, a ne cudovista koja seju smrt. Zene vampiri sasvim su nesto drugo. Pocev od sedamdesetih godina u medijskim ogledalima to su lepotice kojima je strano svako pokajanje, a cilj nije samo da zadovolje zudnju vec i da zavedu i zauvek sebi potcine duse svojih zrtava. Zena vampir mocna je i osecajna, ali nastrana.
Vidjena u takvom svetlu, cesto se pojavljuje bez odece i time pokazujuci da je oslobodjena prokletstva tereta svojstvenog muskarcu vampiru. Ona slavi besramnost i uzivanje! Njene zrtve su mlade i naivne i medju njima se strast razvija iz romanticnog zanosa. Ona vampir nalazi istovetno zadovoljstvo u zavodjenju svoje zrtve kao i u sisanju njene krvi...
„Krv za Drakulu” (1974), poznatiji kao „Drakula Endija Vorhola”, naveden je u Halivelovom vodicu kao film „koji nije za gadljive”. Vecina kriticara svrstava ga u djubre, iako jednu od glavnih uloga igra Vitorio de Sika, niko mu ne osporava bozanstvenu fotografiju, a film ima i Kameju Romana Polanskog! Ovo je Drakula koga moze izleciti samo devicanska krv, i monstrum u kome su objedinjene farsa, psihokomedija i melanholija. S prenaglasenim obelezjima kinematografije sedamdesetih, jezik-na-obrazu - deo pomodne erotike tog vremena - pripisao je Udu Kieru oreol fatalnog muskarca. Savrsena mera ukusa Pola Moriseja ucinila je da se i njegov Drakula otisne na pucinu besmrtnosti, ponajvise slikama krvi koja se sliva iz sirom otvorenih usta...
Brem Stoker napisao je „Drakulu” u kasno viktorijansko doba, kada su vampirizmu stavljani predznaci: zversko, prljavo, isprazno, smrtno i djavolje. Brojni izvori zverstvo stavljaju u okvir prirodnog poretka: lanac ishrane, razvoj vrsta, preobrazaj u zivotinjska oblicja...
Medjutim, sva novija istrazivanja i pogledi na kralja vampira izmestaju tumacenja Drakule u okvire erotskog mita: najsenzualniji je poljubac u vrat, culnost znaci zivot, telesno zadovoljenje nagona otelotvoruje se u strasti, nasilje ima ukus krvi... Krv je tema snova i priroda ludila (37,2 je temperatura sizofrenika, ali i svakog zdravog zenskog tela u vreme ovulacije!!!). Rusenje vampirizma cesto se tumaci kao rusenje seksualne slobode.
Bezvremenost ove ikone nastanjena je i u tumacenju po kome vampir nastavlja svoj zivot u oblicju kiborga. Neki autori doslovno navode da se takva veza ostvaruje putem naredbe „cut” i „paste”: kad vampira zelimo da „izmestimo”, on ce biti „sacuvan” kao kiborg! Tu je posebno dobrodoslo delo Giljerma Gomeza Pene „Prijateljski Kanibali” (1997) o prepisci - elektronskom postom, izmedju etno-kiborga i latinske ljubavnice vampira - koja se u celosti odvija tamo negde na Mrezi... Ovo nije jedinstven primer: „Duh u skoljci” (Ghost in the Shell, Osi, 1995) prica o virtualnom lutkaru koji zaposeda (zensko?) telo kiborga vodeci Drakulu do novih utocista izvan ovozemaljskog sveta smrtnosti.
(SMArtsBG)
link
Drakula (2)
„Njegovo srce bilo je dovoljno snazno da prezivi grob.” „Divite mu se?” „Da, za zivota je bio izuzetan covek. Njegov um bio je veliki i snazan!”
Vecna tama kojom je obavijena istina o Vladu Cepesu, Drakuli, „Drakuli” i svim drakulama ovoga() sveta, pociva na jednoj drevnoj i bezbroj novih, sve do poslednje legende o ljudskim slabostima. Bremenita mitom o oslobadjanju kroz smrt, o vaskrsenju i o strahu od raja, urbana legenda o kralju vampiru dodatno je zatamnjena i praznoverjem... Princ tame svakako je jedan od zivih vulkana planetarnih suprotnosti. U zucne rasprave ravnopravno se ukljucuju vrsni poznavaoci i potpune neznalce. Jedni zakljucuju da uzas Drakule stice dodatnu snagu kroz Stokerovo slikanje straha od mrtve feudalne proslosti (plemstva, nastranosti i pohote), koja nasrce na zivu sadasnjost (srednju klasu, prirodnost i ljubav); i navode kako sustinski strah ovde izvire iz spoznaje da se besmrtnost moze steci samo uz gubitak ljudske prirode.
Drakula je nedvosmisleno olicenje covekovih snova, strahova i zelja. Kao svojevrsna kulturoloska pojava, zasnovan je na Frojdovim postavkama erosa (ljubavi) i tanatosa (smrti), kao najupecatljivijih ideja zapadnjacke kulture 20. veka. Publika tu postaje saucesnik kroz svoje licne dnevnike mracnih primisli, iskonskih strepnji i neostvarenih strasti. Osnovno polaziste svakako se svodi na zaplet: vampiri se hrane zivima, tako sto im istovremeno donose najstrasnije zadovoljstvo, smrt i vecni zivot. Nasuprot tome, svi Stokerovi junaci udruzeni su u poduhvatu spasavanja covecanstva od uzasne sudbine koju moze da mu nanese vampir. Dovoljno cudesno samo po sebi to je cudoviste koje za sobom ostavlja trag besmrtnosti. Ono sto ga potpuno razlikuje od njegovih progonitelja jeste to sto ima moc da smrtni zivot zameni svetlom vecnosti. Njegovi su dzelati - liseni otvorenog uma - vodjeni samo uskogrudom idejom o zatvaranju prostora ovozemaljskog trajanja. Mozda su bas zato vampiri veoma cesto prikazani s blagonaklonoscu. To su obicno napaceni muskarci, pod najstrasnijim pritiskom, a ne cudovista koja seju smrt. Zene vampiri sasvim su nesto drugo. Pocev od sedamdesetih godina u medijskim ogledalima to su lepotice kojima je strano svako pokajanje, a cilj nije samo da zadovolje zudnju vec i da zavedu i zauvek sebi potcine duse svojih zrtava. Zena vampir mocna je i osecajna, ali nastrana.
Vidjena u takvom svetlu, cesto se pojavljuje bez odece i time pokazujuci da je oslobodjena prokletstva tereta svojstvenog muskarcu vampiru. Ona slavi besramnost i uzivanje! Njene zrtve su mlade i naivne i medju njima se strast razvija iz romanticnog zanosa. Ona vampir nalazi istovetno zadovoljstvo u zavodjenju svoje zrtve kao i u sisanju njene krvi...
„Krv za Drakulu” (1974), poznatiji kao „Drakula Endija Vorhola”, naveden je u Halivelovom vodicu kao film „koji nije za gadljive”. Vecina kriticara svrstava ga u djubre, iako jednu od glavnih uloga igra Vitorio de Sika, niko mu ne osporava bozanstvenu fotografiju, a film ima i Kameju Romana Polanskog! Ovo je Drakula koga moze izleciti samo devicanska krv, i monstrum u kome su objedinjene farsa, psihokomedija i melanholija. S prenaglasenim obelezjima kinematografije sedamdesetih, jezik-na-obrazu - deo pomodne erotike tog vremena - pripisao je Udu Kieru oreol fatalnog muskarca. Savrsena mera ukusa Pola Moriseja ucinila je da se i njegov Drakula otisne na pucinu besmrtnosti, ponajvise slikama krvi koja se sliva iz sirom otvorenih usta...
Brem Stoker napisao je „Drakulu” u kasno viktorijansko doba, kada su vampirizmu stavljani predznaci: zversko, prljavo, isprazno, smrtno i djavolje. Brojni izvori zverstvo stavljaju u okvir prirodnog poretka: lanac ishrane, razvoj vrsta, preobrazaj u zivotinjska oblicja...
Medjutim, sva novija istrazivanja i pogledi na kralja vampira izmestaju tumacenja Drakule u okvire erotskog mita: najsenzualniji je poljubac u vrat, culnost znaci zivot, telesno zadovoljenje nagona otelotvoruje se u strasti, nasilje ima ukus krvi... Krv je tema snova i priroda ludila (37,2 je temperatura sizofrenika, ali i svakog zdravog zenskog tela u vreme ovulacije!!!). Rusenje vampirizma cesto se tumaci kao rusenje seksualne slobode.
Bezvremenost ove ikone nastanjena je i u tumacenju po kome vampir nastavlja svoj zivot u oblicju kiborga. Neki autori doslovno navode da se takva veza ostvaruje putem naredbe „cut” i „paste”: kad vampira zelimo da „izmestimo”, on ce biti „sacuvan” kao kiborg! Tu je posebno dobrodoslo delo Giljerma Gomeza Pene „Prijateljski Kanibali” (1997) o prepisci - elektronskom postom, izmedju etno-kiborga i latinske ljubavnice vampira - koja se u celosti odvija tamo negde na Mrezi... Ovo nije jedinstven primer: „Duh u skoljci” (Ghost in the Shell, Osi, 1995) prica o virtualnom lutkaru koji zaposeda (zensko?) telo kiborga vodeci Drakulu do novih utocista izvan ovozemaljskog sveta smrtnosti.
(SMArtsBG)
link