Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 22:11:13 GMT -5
Kako se naoruzao FBI
Obracun na stanicnom trgu
Sve do 1934. godine agenti FBI sluzbeno nisu imali pravo da nose oruzje. Jedan obracun u Kanzas Sitiju obezbedice im i tu „privilegiju”
Kolaps njujorske berze, koji je poceo u „crni cetvrtak”, 24. oktobra, a zavrsio se u „crni utorak”, 29. oktobra 1929. godine, doveo je do jedne od najvecih ekonomskih kriza u istoriji SAD. Bez posla je ostao svaki cetvrti Amerikanac, a onima koji su sacuvali radno mesto, nadnice su smanjene za 60 odsto. Zemljom je zavladalo beznadje, siromastvo i glad, sto je dovelo do procvata kriminala. Pri tome, nije se radilo o organizovanom kriminalu u vidu mafijaskih „porodica”, odavno ustolicenih i tesno povezanih sa korumpiranom vlascu.
Poceo je da buja sitniji, urbani kriminal. kao u vreme Divljeg zapada, Amerikom su „jahale” bande ili usamljeni pljackasi banaka, postanskih vozova, velikih firmi i bogatasa. U opstoj nemastini prosecni Amerikanci u njima su videli neku vrstu pravde i osvete za zlo koje ih je snaslo. Pod uticajem bulevarske stampe i usmenih glasina, ponovo su, kao u 19. veku, poceli da nastaju mitovi o antijunacima koji su se, poput Robina Huda ili Dzesija Dzejmsa, „borili protiv bogatih i pomagali sirotinji”. Tako su popularizovani legendarni revolverasi, cija sudbina i danas golica mastu i izaziva sporne zakljucke.
S druge strane, isti antijunaci nesvesno su pomogli direktoru Istraznog biroa (BOI, buduceg FBI) Ministarstva pravde Edgaru Huveru da od ove ustanove stvori mocnu, naoruzanu udarnu pesnicu u borbi protiv kriminala.
U vreme predsednika Teodora Ruzvelta, 26. jula 1908. godine, savezni drzavni tuzilac Carls Dzozef Bonaparte doneo je odluku o stvaranju saveznih specijalnih agenata, okupljenih u Istrazni biro. Biro se na prvom ozbiljnom ispitu nasao tokom „ludih dvadesetih”, kada je, na osnovu 18. amandmana americkog Ustava, uveden zakon o zabrani proizvodnje i prometa alkohola. Prohibicija je kriminalcima pruzila neogranicene mogucnosti za bogacenje, ilegalne destilerije i tocionice nicale su kao pecurke donoseci vlasnicima ogromne prihode. Neiskusni BOI tesko je izlazio na kraj sa organizovanim kriminalom i prohibicijom, tako da su nevolje iznikle tokom ekonomske krize bile dodatni napor.
Predsednik Vrhovnog suda Harlan Stoun 1924. godine na celo Biroa postavio je ambicioznog Dzona Edgara Huvera. Huver ce Biroom rukovoditi sve do smrti, 1972. godine, „nadzivece” devet predsednika i sve vreme biti „americki Riselje” - covek koji je iz senke upravljao sudbinama miliona Amerikanaca. S druge strane, mora se priznati da je Huver, ne birajuci sredstva, preporodio BOI. U vreme kad je postavljen na mesto direktora, Biro je imao mali budzet, nije postojala odgovarajuca obuka, agenti nisu imali zvanicno odobrenje da nose oruzje, a njihova prava i duznosti bili su ograniceni.
U sustini, prica o stvaranju FBI izgradjena je oko sudbine nepoznatog, drugorazrednog revolverasa, koji je veci deo zivota proveo po zatvorima.
Sredovecni Frenk-Dzeli Nes zbog visestrukih pljacki osudjen je na dvadeset pet godina robije. Kaznu je izdrzavao u cuvenom zatvoru Levenvort, osnovanom u Kanzasu na osnovu Kongresnog akta iz 1895. godine.
Povod
Nes je 19. oktobra 1930. iz biblioteke posudio svoje omiljeno stivo - sabrana dela Vilijama Sekspira i, sa knjigama pod pazuhom, hladnokrvno isetao iz zatvora. Ubrzo se nasao u glavnom gradu Minesote Sent Polu, gde se nametnuo za sefa tamosnje bande. Uz pomoc revolverasa poput Frensisa Kitina, Tomasa Holdena i Vernona-Verna Milera, zapoceo je da hara banke i vozove po srednjem zapadu.
Agenti BOI 7. jula 1932. godine, u Kanzas Sitiju (Misuri), uhapsili su Kitina i Holdena. Tokom istrage, gangsteri su otkrili da se sef bande nalazi u Hot Springsu (Arkanzas), gde se vencao sa Frensis Lus. Zahvaljujuci ovom podatku, savezni agenti Frenk Smit i Dzozef Laki, te sef policije Mekalistera (Oklahoma) Oto Rid, 16. juna 1933. uhapsili su Frenka Nesa. Policajci su iskoristili konjicke trke koje su okupirale Nesovu budnost i uhvacen je u hipodromskoj prodavnici dok je kupovao pivo.
Zatvorenik je odmah prebacen do Fort Smita (Arkanzas), odakle je iste veceri, u 20.30, za Kanzas Siti polazio voz „Misuri Pacifik”. Kako je Nesa od stanice u Kanzas Sitiju do Levenvorta trebalo prebaciti kolima, dogovoreno je da voz doceka pratnja na celu sa specijalnim agentom lokalne podruznice Veterlajem.
Organizacija
Zvuci neverovatno, ali podzemlje je za hapsenje saznalo jos dok je ono bilo u toku. Prema jednoj verziji, novopecena supruga Lusi nazvala je bivseg Nesovog „saradnika” Verna Milera i zamolila ga da spase mladozenju. Druga, zvanicna prica je da su o hapsenju obavesteni pripadnici cikaske mafije Herbert Farmer, Ricard Talmen Galatas, Luis-Dok Staci i Frenk Meloj. Ni do danas nije razjasnjeno zasto su se pripadnici mocnog „sindikata” potrudili oko drugorazrednog razbojnika, inace „slobodnog strelca”, koji nije imao nikakve veze s mafijom.
U svakom slucaju, na sastanku koji je odrzan u Melojevom restoranu u Kanzas Sitiju, odluceno je da se poduhvat oslobadjanja poveri Nesovom „saborcu”, ratnom veteranu, bivsem naredniku 18. pesadijskog puka i bivsem policajcu iz Hjurona (Juzna Dakota) Vernu Mileru. Iako nije bio clan „sindikata zlocina”, Miler je imao odredjene veze s njujorskim i cikaskim mafijaskim porodicama. U Kanzas Sitiju je povremeno radio za mafijinog „porucnika” Dzona Lacija preko koga je, verovatno, i dobio taj „posao”. Kanzas Siti je, inace, bio pravo mesto za poduhvat: grad se nalazio u vlasti mocnog i korumpiranog politicara Tomasa Prendergasta, tako da je bio pravi raj za kriminalce.
„Oslobodioci” stizu u Kanzas Siti
Nedelju dana ranije, 8. juna 1933. godine, proslavljeni pljackas banaka Carls-Cok Artur Flojd, poznatiji kao Priti Boj, s partnerom Edamom Ricetajem u gradicu Kromvel (Oklahoma) trazio je kola koja bi mogao da ukrade. „Desperadosi” su se vracali sa farme u brdima Kukson, gde je Flojd posetio porodicu. Nacuvsi da ih trazi jedan od lovaca na glave, odlucili su da napuste Oklahomu i predju u Misuri.
Na putu su im se, medjutim, pokvarila kola i tako su se nasli u zabiti Oklahome, bez prevoza. U garazi mesne srednje skole „Ekscelzior” zapao im je za oko potpuno novi „pontijak”. Usli su u veliku, mracnu prostoriju i hladnokrvno pristupili obijanju odabranih kola. U tom trenutku naisao je nastavnik Hildeburg. ugledavsi otvorenu garazu, a ne sumnjajuci nista, brizni profa spustio je metalna vrata i zakljucao ih spolja. Gangsteri nisu imali izbora sem da ukradenim kolima probiju vrata. Svesni da ce ostecena limarija na novom „pontijaku” skretati paznju, odlucili su da odu u Bolivar (Misuri), kod Ricetajevog brata Dzoa, automehanicara u „Bicerovoj” garazi, gde bi „ispeglali” branike i krila. U ranu zoru 16. juna, dok su Dzo Ricetaj i Ernest Bicer radili na kolima, pred benzinskom pumpom koja je pripadala garazi zaustavio se serif okruga Polk Dzek Kilingsvorf.
Flojd i Edam munjevito su reagovali - uz pretnju automata „tompson M28” i dva pistolja „kolt M11”, kidnapovali su serifa i nastavili put u njegovim kolima. U Dipvoteru su od nekog nesrecnika oteli novi automobil. U Kanzas Siti su stigli oko 22.00. na uglu Devete i ulice Hikori oslobodili su taoca i brzo nestali u gradskoj vrevi.
Akcija
Tacno u 7.30, 17. juna 1933, „Misuri Pacifik” zaustavio se na zeleznickoj stanici „Junion”. Oto Rid i agent Smit ostali su u kupeu s Nesom, dok je agent Laki izasao na platformu da proveri da li je „teren cist”. Nesto pre toga, uz trotoar Vest Persing rouda, pred samim ulazom u stanicu, agenti BOI Veterlaj i Kefri, te policajci iz Kanzas Sitija Grumz i Frenk Hermanson, parkirali su dva sluzbena „sevroleta”. Osmotrivsi ulicu i stanicni ulazni hol, izasli su na peron i pozdravili se s Lakijem. Sigurni da im ne preti opasnost, sedmorica policajaca, od kojih su Rid i Laki bili naoruzani „sacmaricama”, okruzili su Frenka Nesa i izveli ga na parking. Agent Kefri je prisao „sevroletu” i otkljucao prednja desna vrata. Ruku vezanih lisicama, Nes je pokusao da se smesti na zadnje desno sediste. Ko zna zasto, agent Laki ga je upozorio da sedne na prednje, suvozacevo, a on je obisao kola i smestio se na zadnje levo mesto.
Agent Smit seo je do njega, a na zadnje desno sediste smestio se Oto Rid. Kefri je zaobisao „sevrolet” s prednje strane i uhvatio se za kvaku levih vrata u nameri da zauzme mesto vozaca. Veterlaj i mesni policajci Grumz i Hermanson stajali su nesto ispred prednje desne strane Kefrijevih kola nadziruci stanicni trg. U tom trenutku agent Laki bacio je pogled u pravcu zelenog „plimuta”, parkiranog samo dva metra dalje i sa zaprepascenjem iza kola ugledao dvojicu ljudi naoruzanih automatima. Pre nego sto je stigao bilo sta da uradi, jedan od gangstera je viknuo: „Ustajte, ustajte!” Smit, pritesnjen na zadnjem sedistu, takodje je ugledao jednog napadaca pored desne strane „plimuta”, a Veterlaj je zacuo komandu: „Pustite ga!” U tom trenutku treci napadac, zaklonjen iza hladnjaka kola parkiranih pet metara dalje, bez vidnog povoda otvorio je vatru iz automata.
Grumz i Hermanson odmah su smrtno pogodjeni. Ranjen u levu ruku, Veterlaj je pao i pokusao da dopuzi do Kefrija koji je lezao nepomicno, smrtno pogodjen u glavu. U „sevroletu”, Frenka Nesa i Ota Rida pokosio je prvi rafal, a Laki i Smit uspeli su da se zaklone iza prednjih sedista. Lakija su pogodila tri zrna, ali je preziveo, dok je Smit ostao nepovredjen. Trojica napadaca tada su prisla policijskim kolima i ustanovila da su „ovde ... svi mrtvi”, te su poceli da beze ka zapadnom delu parkinga. Tek tada, okolni policajci su se osvestili i iz revolvera otvorili nasumicnu vatru. Gangsteri su, medjutim, uspeli da uskoce u tamni „sevrolet” i izgube se sa stanicnog trga. Citav napad trajao je 30 sekundi, a za to vreme cetiri policajca su ubijena a dva tesko ranjena.
Krivica
Zlocin na stanicnom trgu posluzio je kao materijal za politicki marketing. Drzavni tuzilac Homer Kamings je izjavio: „Rukavica je bacena... Ubistvo agenata Ministarstva pravde je otvoreni izazov. Citavo Ministarstvo bice uposleno na resavanju slucaja.” Sve radio-stanice ponavljale su i ratni poklic Edgara Huvera: „Necemo stedeti vreme, novac i trud sve dok ne pohvatamo odgovorne za ovaj podli cin. Oni moraju da budu odstranjeni. Potpuno se posvecujemo tom cilju.”
U sustini, Huver je zeleo da obezbedi javnu i politicku podrsku, te neophodan novac za jacanje Istraznog biroa koji bi prerastao u ustanovu ne samo drzavne, nego i njegove licne moci. Masakr je u politickom smislu posluzio kao potvrda potrebe za snaznom, naoruzanom saveznom sluzbom, tako da je kriminalisticka istraga dospela u drugi plan. Postoji i prica prema kojoj je agent Laki, nestrucno rukujuci sacmaricom pozajmljenom iz lokalnog arsenala, slucajno opalio i usmrtio Nesa, Kefrija i Hermansona koji su se zatekli bas ispred usta cevi. Izvestaj sa autopsije nije utvrdio da li su navedeni policajci i uhapsenik stradali od sacme ili od zrna kalibra 11,43 mm ispaljenih iz automata. Postavilo se i pitanje nije li mafija, u sustini, uposlila Milera da ucutka Nesa, koji je „bio svedok necega sto nije smeo da zna”. Da se radilo o mafijaskom stilu rada potvrdjuje i sudbina samog izvrsioca - Verna Milera. On je iz Kanzas Sitija pobegao u Cikago. Medjutim, 29. novembra 1933. godine jedan vozac kamiona je u jarku na periferiji Detroita (Micigen) otkrio nago Milerovo telo. Zrtva je surovo mucena pa zadavljena. Iako je bilo ocito da je naredbodavac masakra u Kanzas Sitiju zeleo da ucutka glavnog izvrsioca i svedoka, istraga je uporno tvrdila da je Miler pao kao zrtva sukoba sa Ebnerom Cvilmanom Longijem, sefom mafije u Nju Dzerziju i prijateljem Carlija-Lakija Lucana.
Konacno, prepoznavanje napadaca obavljeno je opet u cilju sticanja medijske podrske Huverovoj kampanji. Dva ocevica pucnjave kao izvrsioce prepoznali su Verna Milera, te sitne placenike Vilbura Anderhila i Harvija Bejlija. S druge strane, BOI je operativnim radom saznao da su se 16. juna u Kanzas Siti dovezli Priti Boj Flojd i Edam Ricetaj. Edgar Huver bio je odusevljen. Javnost bi se tesko zainteresovala za lov na potpuno nepoznate Anderhila i Bejlija. Flojd je, medjutim, vec bio prava medijska zvezda, za vlasti on je „drzavni neprijatelj broj dva” (prvo mesto jos uvek je pripadalo Dilindzeru), dok je za siromasnu Ameriku postao novi Robin Hud. Iako su, navodno, forenzicari u stanu Verna Milera na pivskoj boci otkrili samo otiske Edama Ricetaja, Huver je hladnokrvno objavio da je glavni ubica - Priti Boj. U prilog ovakvoj optuzbi islo je samo svedocenje kasirke na stanici koja je izjavila kako je „moguce da je jedan od napadaca” bio Artur Flojd. Tri godine kasnije, ista zena medijima je priznala da je Flojda pomesala sa gangsterom Vilijamom Dejnardom.
Prema rezultatima zvanicne istrage, Flojd i Ricetaj su 16. juna, nakon pustanja taoca, ukrali nova kola i odvezli se u stan Verna Milera. Ovaj ih je upoznao s planom o oslobadjanju Nesa, a gangsteri su prihvatili da ucestvuju u poduhvatu.
Tako je, samo nekoliko sati nakon pucnjave, zapocela jedna od najvecih hajki u istoriji SAD: cela policija tragala je za Vernom Milerom, Carlsom Arturom Flojdom i Edamom Ricetajem. Vec smo videli da je, pet meseci kasnije, jedini dokazani ucesnik pucnjave, Vernon Miler, ubijen. Flojd i Ricetaj su, zahvaljujuci snalazljivosti, ali i podrsci obicnih ljudi, poteru izbegavali godinu dana. Pri tom, Flojd se sve vreme „kleo u ocev grob” da nije ucestvovao u pucnjavi u Kanzas Sitiju, a policiji ovog grada uputio je pismo u kom se ogradio od masakra.
Flojdov kraj
Proslavljeni agent BOI Melvin Parvis 22. jula 1934. godine ubio je „drzavnog neprijatelja broj jedan” Dzona Dilindzera. Ova vest posluzila je medijima da agenta uzdignu do nebesa proglasavajuci ga superzacom, jedinim sposobnim da se izbori s opasnim gangsterima. Mora se priznati da je ovoj medijskoj slici doprineo i sam Parvis, sujetan dozlaboga. Halabuka oko specijalnog agenta nikako nije prijala nista manje sujetnom Huveru. Kod njega se javilo podozrenje prema potcinjenom junaku. U tom trenutku, medjutim, nije imao drugog agenta dovoljno sposobnog da likvidira i Priti Boja. Parvis je sa zadovoljstvom prihvatio novi zadatak ne sumnjajuci da se, u sustini, vec nalazi u sefovoj nemilosti.
Flojd i Ricetaj su 18. juna 1933. napustili Kanzas Siti. Septembra iste godine u Toledu (Ohajo) nasli su se s devojkama, sestrama Rouz i Huanitom-Bjulom Berd i oba para nastanila su se 16. septembra u Bafalu (Njujork). Kad su saznali da su na Parvisovoj „listi”, odlucili su da se sklone u Meksiko. Kupili su kola i, 18. oktobra 1934, krenuli ka Oklahomi. Flojd je, naime, zeleo da poseti porodicu i ponudi majci i sinu da podju s njim u inostranstvo. Vozili su na smenu duz obale jezera Iri i oko ponoci su presli granicu izmedju Njujorka i Ohaja.
Pred zoru, zbog zamora i loseg vremena, Flojd je u blizini gradica Velsvil (Ohajo) sleteo s puta i udario u banderu. Niko nije povredjen, ali kola su onesposobljena za dalju voznju. Poucen losim iskustvom sa mehanicarskim radnjama, Priti Boj je poslao devojke da nadju slep-sluzbu, odvuku kola do grada i tamo ih poprave. U sumarku pored drzavnog puta broj sedam, on i Ricetaj cekali su da se Rouz i Huanita vrate. Oko 10.00, putem je naisao kamion natovaren ugljem. Vozacu Dzou Frajmenu odmah su za oko zapali muskarci u skupim, gradskim odelima koji su sedeli na ivici sumarka. Cim je stigao u Velsvil, svoja zapazanja izneo je serifu Dzonu Fulzu. Serif je poveo dvojicu pomocnika i krenuo da ispita stvar. Tacno u 10.33, Flojd je primetio trojicu muskaraca sa znackama kako im prilaze.
Serifovi pomocnici bacili su se na Ricetaja, a Priti Boj je stupio u revolveraski obracun s Fulzom. Flojd je iskoristio trenutak kad je policajac, okrznut metkom, izgubio ravnotezu i brzo se izgubio u sumi. Za to vreme, pomocnici su savladali Ricetaja i stavili mu lisice.
Neispavan, gladan i uplasen, Flojd je besciljno lutao poljima. Po svemu sudeci, zeleo je da se docepa najveceg grada u oblasti, Jangstauna, nadajuci se da ce tu naci poznanike, odmoriti se i nastaviti beg. Uskoro je naleteo na farmu „Sprusivil” koju je vodila udovica Konkl. Sredovecna zena ugostila je stranca i predlozila mu da ga njen brat, izvesni Konkl, odveze do Klarksona, najblizeg naselja na putu za Jangstaun.
Za to vreme mesna policija izvestila je Parvisa o svom otkricu i „ulovu”. Slavni agent je, u pratnji trojice najboljih pomocnika Hala, Hoptona i Mek Kija, odmah krenuo da preuzme Ricetaja i nadje Flojda. U Ist Liverpul je stigao 22. oktobra. odmah je poveo jos cetvoricu mesnih policajaca, od kojih je Cester Smit bio snajperista - veteran iz Prvog svetskog rata. Potera se smestila u dva automobila i krenula u patrolu putem Ist Liverpul - Klarkson - Jangstaun. Oko 4 casa po podne ugledali su Konklov kamionet koji im je isao u susret. Priti Boj i Parvis odmah su se prepoznali - obojica su bili „medijske zvezde” i fotografije su im pokrivale stranice svih novina u zemlji.
Flojd je iskocio iz kamioneta i poceo da bezi preko polja. Cester je hladnokrvno repetirao svoj „springfild”, nanisanio i prvim hicem ranio Flojda. Kad ga je potera sustigla, Priti Boj se okrenuo prema Parvisu, odbacio dva pistolja „kolt” i rekao mu: „Dosta je. Pogodili ste me dva puta” - i srusio se na zemlju. Policajci su, navodno, pozvali ambulantna kola, ali Carls-Cok Artur Flojd izdahnuo je posle petnaest minuta.
Epilog
Edam Ricetaj je 17. juna 1935. osudjen na smrt i 7. oktobra 1938. pogubljen u gasnoj komori zatvora Dzeferson.
Melvin Parvis je pod Huverovim pritiskom 1935. godine napustio FBI, a 29. februara 1960. navodno je izvrsio samo-ubistvo.
Novi predsednik SAD Frenklin Delano Ruzvelt potpisao je 18. maja 1934. godine nekoliko zakonskih odredbi kojim su prosirena ovlascenja Biroa. Mesec dana kasnije, svi agenti dobili su pravo da hapse i nose sluzbeno oruzje. Agencija je dobila mandat, moc i novac da vodi neogranicenu borbu protiv kriminala. Konacno, 1. jula 1935. godine BOI je preimenovan u Federalni istrazni biro (FBI), sa jedinim pravim pobednikom, Edgarom Huverom na celu.
Nikada se nije saznalo ko je zaista, uz Verna Milera, ucestvovao u pucnjavi u Kanzas Sitiju.
Branko Bogdanovic
link
Obracun na stanicnom trgu
Sve do 1934. godine agenti FBI sluzbeno nisu imali pravo da nose oruzje. Jedan obracun u Kanzas Sitiju obezbedice im i tu „privilegiju”
Kolaps njujorske berze, koji je poceo u „crni cetvrtak”, 24. oktobra, a zavrsio se u „crni utorak”, 29. oktobra 1929. godine, doveo je do jedne od najvecih ekonomskih kriza u istoriji SAD. Bez posla je ostao svaki cetvrti Amerikanac, a onima koji su sacuvali radno mesto, nadnice su smanjene za 60 odsto. Zemljom je zavladalo beznadje, siromastvo i glad, sto je dovelo do procvata kriminala. Pri tome, nije se radilo o organizovanom kriminalu u vidu mafijaskih „porodica”, odavno ustolicenih i tesno povezanih sa korumpiranom vlascu.
Poceo je da buja sitniji, urbani kriminal. kao u vreme Divljeg zapada, Amerikom su „jahale” bande ili usamljeni pljackasi banaka, postanskih vozova, velikih firmi i bogatasa. U opstoj nemastini prosecni Amerikanci u njima su videli neku vrstu pravde i osvete za zlo koje ih je snaslo. Pod uticajem bulevarske stampe i usmenih glasina, ponovo su, kao u 19. veku, poceli da nastaju mitovi o antijunacima koji su se, poput Robina Huda ili Dzesija Dzejmsa, „borili protiv bogatih i pomagali sirotinji”. Tako su popularizovani legendarni revolverasi, cija sudbina i danas golica mastu i izaziva sporne zakljucke.
S druge strane, isti antijunaci nesvesno su pomogli direktoru Istraznog biroa (BOI, buduceg FBI) Ministarstva pravde Edgaru Huveru da od ove ustanove stvori mocnu, naoruzanu udarnu pesnicu u borbi protiv kriminala.
U vreme predsednika Teodora Ruzvelta, 26. jula 1908. godine, savezni drzavni tuzilac Carls Dzozef Bonaparte doneo je odluku o stvaranju saveznih specijalnih agenata, okupljenih u Istrazni biro. Biro se na prvom ozbiljnom ispitu nasao tokom „ludih dvadesetih”, kada je, na osnovu 18. amandmana americkog Ustava, uveden zakon o zabrani proizvodnje i prometa alkohola. Prohibicija je kriminalcima pruzila neogranicene mogucnosti za bogacenje, ilegalne destilerije i tocionice nicale su kao pecurke donoseci vlasnicima ogromne prihode. Neiskusni BOI tesko je izlazio na kraj sa organizovanim kriminalom i prohibicijom, tako da su nevolje iznikle tokom ekonomske krize bile dodatni napor.
Predsednik Vrhovnog suda Harlan Stoun 1924. godine na celo Biroa postavio je ambicioznog Dzona Edgara Huvera. Huver ce Biroom rukovoditi sve do smrti, 1972. godine, „nadzivece” devet predsednika i sve vreme biti „americki Riselje” - covek koji je iz senke upravljao sudbinama miliona Amerikanaca. S druge strane, mora se priznati da je Huver, ne birajuci sredstva, preporodio BOI. U vreme kad je postavljen na mesto direktora, Biro je imao mali budzet, nije postojala odgovarajuca obuka, agenti nisu imali zvanicno odobrenje da nose oruzje, a njihova prava i duznosti bili su ograniceni.
U sustini, prica o stvaranju FBI izgradjena je oko sudbine nepoznatog, drugorazrednog revolverasa, koji je veci deo zivota proveo po zatvorima.
Sredovecni Frenk-Dzeli Nes zbog visestrukih pljacki osudjen je na dvadeset pet godina robije. Kaznu je izdrzavao u cuvenom zatvoru Levenvort, osnovanom u Kanzasu na osnovu Kongresnog akta iz 1895. godine.
Povod
Nes je 19. oktobra 1930. iz biblioteke posudio svoje omiljeno stivo - sabrana dela Vilijama Sekspira i, sa knjigama pod pazuhom, hladnokrvno isetao iz zatvora. Ubrzo se nasao u glavnom gradu Minesote Sent Polu, gde se nametnuo za sefa tamosnje bande. Uz pomoc revolverasa poput Frensisa Kitina, Tomasa Holdena i Vernona-Verna Milera, zapoceo je da hara banke i vozove po srednjem zapadu.
Agenti BOI 7. jula 1932. godine, u Kanzas Sitiju (Misuri), uhapsili su Kitina i Holdena. Tokom istrage, gangsteri su otkrili da se sef bande nalazi u Hot Springsu (Arkanzas), gde se vencao sa Frensis Lus. Zahvaljujuci ovom podatku, savezni agenti Frenk Smit i Dzozef Laki, te sef policije Mekalistera (Oklahoma) Oto Rid, 16. juna 1933. uhapsili su Frenka Nesa. Policajci su iskoristili konjicke trke koje su okupirale Nesovu budnost i uhvacen je u hipodromskoj prodavnici dok je kupovao pivo.
Zatvorenik je odmah prebacen do Fort Smita (Arkanzas), odakle je iste veceri, u 20.30, za Kanzas Siti polazio voz „Misuri Pacifik”. Kako je Nesa od stanice u Kanzas Sitiju do Levenvorta trebalo prebaciti kolima, dogovoreno je da voz doceka pratnja na celu sa specijalnim agentom lokalne podruznice Veterlajem.
Organizacija
Zvuci neverovatno, ali podzemlje je za hapsenje saznalo jos dok je ono bilo u toku. Prema jednoj verziji, novopecena supruga Lusi nazvala je bivseg Nesovog „saradnika” Verna Milera i zamolila ga da spase mladozenju. Druga, zvanicna prica je da su o hapsenju obavesteni pripadnici cikaske mafije Herbert Farmer, Ricard Talmen Galatas, Luis-Dok Staci i Frenk Meloj. Ni do danas nije razjasnjeno zasto su se pripadnici mocnog „sindikata” potrudili oko drugorazrednog razbojnika, inace „slobodnog strelca”, koji nije imao nikakve veze s mafijom.
U svakom slucaju, na sastanku koji je odrzan u Melojevom restoranu u Kanzas Sitiju, odluceno je da se poduhvat oslobadjanja poveri Nesovom „saborcu”, ratnom veteranu, bivsem naredniku 18. pesadijskog puka i bivsem policajcu iz Hjurona (Juzna Dakota) Vernu Mileru. Iako nije bio clan „sindikata zlocina”, Miler je imao odredjene veze s njujorskim i cikaskim mafijaskim porodicama. U Kanzas Sitiju je povremeno radio za mafijinog „porucnika” Dzona Lacija preko koga je, verovatno, i dobio taj „posao”. Kanzas Siti je, inace, bio pravo mesto za poduhvat: grad se nalazio u vlasti mocnog i korumpiranog politicara Tomasa Prendergasta, tako da je bio pravi raj za kriminalce.
„Oslobodioci” stizu u Kanzas Siti
Nedelju dana ranije, 8. juna 1933. godine, proslavljeni pljackas banaka Carls-Cok Artur Flojd, poznatiji kao Priti Boj, s partnerom Edamom Ricetajem u gradicu Kromvel (Oklahoma) trazio je kola koja bi mogao da ukrade. „Desperadosi” su se vracali sa farme u brdima Kukson, gde je Flojd posetio porodicu. Nacuvsi da ih trazi jedan od lovaca na glave, odlucili su da napuste Oklahomu i predju u Misuri.
Na putu su im se, medjutim, pokvarila kola i tako su se nasli u zabiti Oklahome, bez prevoza. U garazi mesne srednje skole „Ekscelzior” zapao im je za oko potpuno novi „pontijak”. Usli su u veliku, mracnu prostoriju i hladnokrvno pristupili obijanju odabranih kola. U tom trenutku naisao je nastavnik Hildeburg. ugledavsi otvorenu garazu, a ne sumnjajuci nista, brizni profa spustio je metalna vrata i zakljucao ih spolja. Gangsteri nisu imali izbora sem da ukradenim kolima probiju vrata. Svesni da ce ostecena limarija na novom „pontijaku” skretati paznju, odlucili su da odu u Bolivar (Misuri), kod Ricetajevog brata Dzoa, automehanicara u „Bicerovoj” garazi, gde bi „ispeglali” branike i krila. U ranu zoru 16. juna, dok su Dzo Ricetaj i Ernest Bicer radili na kolima, pred benzinskom pumpom koja je pripadala garazi zaustavio se serif okruga Polk Dzek Kilingsvorf.
Flojd i Edam munjevito su reagovali - uz pretnju automata „tompson M28” i dva pistolja „kolt M11”, kidnapovali su serifa i nastavili put u njegovim kolima. U Dipvoteru su od nekog nesrecnika oteli novi automobil. U Kanzas Siti su stigli oko 22.00. na uglu Devete i ulice Hikori oslobodili su taoca i brzo nestali u gradskoj vrevi.
Akcija
Tacno u 7.30, 17. juna 1933, „Misuri Pacifik” zaustavio se na zeleznickoj stanici „Junion”. Oto Rid i agent Smit ostali su u kupeu s Nesom, dok je agent Laki izasao na platformu da proveri da li je „teren cist”. Nesto pre toga, uz trotoar Vest Persing rouda, pred samim ulazom u stanicu, agenti BOI Veterlaj i Kefri, te policajci iz Kanzas Sitija Grumz i Frenk Hermanson, parkirali su dva sluzbena „sevroleta”. Osmotrivsi ulicu i stanicni ulazni hol, izasli su na peron i pozdravili se s Lakijem. Sigurni da im ne preti opasnost, sedmorica policajaca, od kojih su Rid i Laki bili naoruzani „sacmaricama”, okruzili su Frenka Nesa i izveli ga na parking. Agent Kefri je prisao „sevroletu” i otkljucao prednja desna vrata. Ruku vezanih lisicama, Nes je pokusao da se smesti na zadnje desno sediste. Ko zna zasto, agent Laki ga je upozorio da sedne na prednje, suvozacevo, a on je obisao kola i smestio se na zadnje levo mesto.
Agent Smit seo je do njega, a na zadnje desno sediste smestio se Oto Rid. Kefri je zaobisao „sevrolet” s prednje strane i uhvatio se za kvaku levih vrata u nameri da zauzme mesto vozaca. Veterlaj i mesni policajci Grumz i Hermanson stajali su nesto ispred prednje desne strane Kefrijevih kola nadziruci stanicni trg. U tom trenutku agent Laki bacio je pogled u pravcu zelenog „plimuta”, parkiranog samo dva metra dalje i sa zaprepascenjem iza kola ugledao dvojicu ljudi naoruzanih automatima. Pre nego sto je stigao bilo sta da uradi, jedan od gangstera je viknuo: „Ustajte, ustajte!” Smit, pritesnjen na zadnjem sedistu, takodje je ugledao jednog napadaca pored desne strane „plimuta”, a Veterlaj je zacuo komandu: „Pustite ga!” U tom trenutku treci napadac, zaklonjen iza hladnjaka kola parkiranih pet metara dalje, bez vidnog povoda otvorio je vatru iz automata.
Grumz i Hermanson odmah su smrtno pogodjeni. Ranjen u levu ruku, Veterlaj je pao i pokusao da dopuzi do Kefrija koji je lezao nepomicno, smrtno pogodjen u glavu. U „sevroletu”, Frenka Nesa i Ota Rida pokosio je prvi rafal, a Laki i Smit uspeli su da se zaklone iza prednjih sedista. Lakija su pogodila tri zrna, ali je preziveo, dok je Smit ostao nepovredjen. Trojica napadaca tada su prisla policijskim kolima i ustanovila da su „ovde ... svi mrtvi”, te su poceli da beze ka zapadnom delu parkinga. Tek tada, okolni policajci su se osvestili i iz revolvera otvorili nasumicnu vatru. Gangsteri su, medjutim, uspeli da uskoce u tamni „sevrolet” i izgube se sa stanicnog trga. Citav napad trajao je 30 sekundi, a za to vreme cetiri policajca su ubijena a dva tesko ranjena.
Krivica
Zlocin na stanicnom trgu posluzio je kao materijal za politicki marketing. Drzavni tuzilac Homer Kamings je izjavio: „Rukavica je bacena... Ubistvo agenata Ministarstva pravde je otvoreni izazov. Citavo Ministarstvo bice uposleno na resavanju slucaja.” Sve radio-stanice ponavljale su i ratni poklic Edgara Huvera: „Necemo stedeti vreme, novac i trud sve dok ne pohvatamo odgovorne za ovaj podli cin. Oni moraju da budu odstranjeni. Potpuno se posvecujemo tom cilju.”
U sustini, Huver je zeleo da obezbedi javnu i politicku podrsku, te neophodan novac za jacanje Istraznog biroa koji bi prerastao u ustanovu ne samo drzavne, nego i njegove licne moci. Masakr je u politickom smislu posluzio kao potvrda potrebe za snaznom, naoruzanom saveznom sluzbom, tako da je kriminalisticka istraga dospela u drugi plan. Postoji i prica prema kojoj je agent Laki, nestrucno rukujuci sacmaricom pozajmljenom iz lokalnog arsenala, slucajno opalio i usmrtio Nesa, Kefrija i Hermansona koji su se zatekli bas ispred usta cevi. Izvestaj sa autopsije nije utvrdio da li su navedeni policajci i uhapsenik stradali od sacme ili od zrna kalibra 11,43 mm ispaljenih iz automata. Postavilo se i pitanje nije li mafija, u sustini, uposlila Milera da ucutka Nesa, koji je „bio svedok necega sto nije smeo da zna”. Da se radilo o mafijaskom stilu rada potvrdjuje i sudbina samog izvrsioca - Verna Milera. On je iz Kanzas Sitija pobegao u Cikago. Medjutim, 29. novembra 1933. godine jedan vozac kamiona je u jarku na periferiji Detroita (Micigen) otkrio nago Milerovo telo. Zrtva je surovo mucena pa zadavljena. Iako je bilo ocito da je naredbodavac masakra u Kanzas Sitiju zeleo da ucutka glavnog izvrsioca i svedoka, istraga je uporno tvrdila da je Miler pao kao zrtva sukoba sa Ebnerom Cvilmanom Longijem, sefom mafije u Nju Dzerziju i prijateljem Carlija-Lakija Lucana.
Konacno, prepoznavanje napadaca obavljeno je opet u cilju sticanja medijske podrske Huverovoj kampanji. Dva ocevica pucnjave kao izvrsioce prepoznali su Verna Milera, te sitne placenike Vilbura Anderhila i Harvija Bejlija. S druge strane, BOI je operativnim radom saznao da su se 16. juna u Kanzas Siti dovezli Priti Boj Flojd i Edam Ricetaj. Edgar Huver bio je odusevljen. Javnost bi se tesko zainteresovala za lov na potpuno nepoznate Anderhila i Bejlija. Flojd je, medjutim, vec bio prava medijska zvezda, za vlasti on je „drzavni neprijatelj broj dva” (prvo mesto jos uvek je pripadalo Dilindzeru), dok je za siromasnu Ameriku postao novi Robin Hud. Iako su, navodno, forenzicari u stanu Verna Milera na pivskoj boci otkrili samo otiske Edama Ricetaja, Huver je hladnokrvno objavio da je glavni ubica - Priti Boj. U prilog ovakvoj optuzbi islo je samo svedocenje kasirke na stanici koja je izjavila kako je „moguce da je jedan od napadaca” bio Artur Flojd. Tri godine kasnije, ista zena medijima je priznala da je Flojda pomesala sa gangsterom Vilijamom Dejnardom.
Prema rezultatima zvanicne istrage, Flojd i Ricetaj su 16. juna, nakon pustanja taoca, ukrali nova kola i odvezli se u stan Verna Milera. Ovaj ih je upoznao s planom o oslobadjanju Nesa, a gangsteri su prihvatili da ucestvuju u poduhvatu.
Tako je, samo nekoliko sati nakon pucnjave, zapocela jedna od najvecih hajki u istoriji SAD: cela policija tragala je za Vernom Milerom, Carlsom Arturom Flojdom i Edamom Ricetajem. Vec smo videli da je, pet meseci kasnije, jedini dokazani ucesnik pucnjave, Vernon Miler, ubijen. Flojd i Ricetaj su, zahvaljujuci snalazljivosti, ali i podrsci obicnih ljudi, poteru izbegavali godinu dana. Pri tom, Flojd se sve vreme „kleo u ocev grob” da nije ucestvovao u pucnjavi u Kanzas Sitiju, a policiji ovog grada uputio je pismo u kom se ogradio od masakra.
Flojdov kraj
Proslavljeni agent BOI Melvin Parvis 22. jula 1934. godine ubio je „drzavnog neprijatelja broj jedan” Dzona Dilindzera. Ova vest posluzila je medijima da agenta uzdignu do nebesa proglasavajuci ga superzacom, jedinim sposobnim da se izbori s opasnim gangsterima. Mora se priznati da je ovoj medijskoj slici doprineo i sam Parvis, sujetan dozlaboga. Halabuka oko specijalnog agenta nikako nije prijala nista manje sujetnom Huveru. Kod njega se javilo podozrenje prema potcinjenom junaku. U tom trenutku, medjutim, nije imao drugog agenta dovoljno sposobnog da likvidira i Priti Boja. Parvis je sa zadovoljstvom prihvatio novi zadatak ne sumnjajuci da se, u sustini, vec nalazi u sefovoj nemilosti.
Flojd i Ricetaj su 18. juna 1933. napustili Kanzas Siti. Septembra iste godine u Toledu (Ohajo) nasli su se s devojkama, sestrama Rouz i Huanitom-Bjulom Berd i oba para nastanila su se 16. septembra u Bafalu (Njujork). Kad su saznali da su na Parvisovoj „listi”, odlucili su da se sklone u Meksiko. Kupili su kola i, 18. oktobra 1934, krenuli ka Oklahomi. Flojd je, naime, zeleo da poseti porodicu i ponudi majci i sinu da podju s njim u inostranstvo. Vozili su na smenu duz obale jezera Iri i oko ponoci su presli granicu izmedju Njujorka i Ohaja.
Pred zoru, zbog zamora i loseg vremena, Flojd je u blizini gradica Velsvil (Ohajo) sleteo s puta i udario u banderu. Niko nije povredjen, ali kola su onesposobljena za dalju voznju. Poucen losim iskustvom sa mehanicarskim radnjama, Priti Boj je poslao devojke da nadju slep-sluzbu, odvuku kola do grada i tamo ih poprave. U sumarku pored drzavnog puta broj sedam, on i Ricetaj cekali su da se Rouz i Huanita vrate. Oko 10.00, putem je naisao kamion natovaren ugljem. Vozacu Dzou Frajmenu odmah su za oko zapali muskarci u skupim, gradskim odelima koji su sedeli na ivici sumarka. Cim je stigao u Velsvil, svoja zapazanja izneo je serifu Dzonu Fulzu. Serif je poveo dvojicu pomocnika i krenuo da ispita stvar. Tacno u 10.33, Flojd je primetio trojicu muskaraca sa znackama kako im prilaze.
Serifovi pomocnici bacili su se na Ricetaja, a Priti Boj je stupio u revolveraski obracun s Fulzom. Flojd je iskoristio trenutak kad je policajac, okrznut metkom, izgubio ravnotezu i brzo se izgubio u sumi. Za to vreme, pomocnici su savladali Ricetaja i stavili mu lisice.
Neispavan, gladan i uplasen, Flojd je besciljno lutao poljima. Po svemu sudeci, zeleo je da se docepa najveceg grada u oblasti, Jangstauna, nadajuci se da ce tu naci poznanike, odmoriti se i nastaviti beg. Uskoro je naleteo na farmu „Sprusivil” koju je vodila udovica Konkl. Sredovecna zena ugostila je stranca i predlozila mu da ga njen brat, izvesni Konkl, odveze do Klarksona, najblizeg naselja na putu za Jangstaun.
Za to vreme mesna policija izvestila je Parvisa o svom otkricu i „ulovu”. Slavni agent je, u pratnji trojice najboljih pomocnika Hala, Hoptona i Mek Kija, odmah krenuo da preuzme Ricetaja i nadje Flojda. U Ist Liverpul je stigao 22. oktobra. odmah je poveo jos cetvoricu mesnih policajaca, od kojih je Cester Smit bio snajperista - veteran iz Prvog svetskog rata. Potera se smestila u dva automobila i krenula u patrolu putem Ist Liverpul - Klarkson - Jangstaun. Oko 4 casa po podne ugledali su Konklov kamionet koji im je isao u susret. Priti Boj i Parvis odmah su se prepoznali - obojica su bili „medijske zvezde” i fotografije su im pokrivale stranice svih novina u zemlji.
Flojd je iskocio iz kamioneta i poceo da bezi preko polja. Cester je hladnokrvno repetirao svoj „springfild”, nanisanio i prvim hicem ranio Flojda. Kad ga je potera sustigla, Priti Boj se okrenuo prema Parvisu, odbacio dva pistolja „kolt” i rekao mu: „Dosta je. Pogodili ste me dva puta” - i srusio se na zemlju. Policajci su, navodno, pozvali ambulantna kola, ali Carls-Cok Artur Flojd izdahnuo je posle petnaest minuta.
Epilog
Edam Ricetaj je 17. juna 1935. osudjen na smrt i 7. oktobra 1938. pogubljen u gasnoj komori zatvora Dzeferson.
Melvin Parvis je pod Huverovim pritiskom 1935. godine napustio FBI, a 29. februara 1960. navodno je izvrsio samo-ubistvo.
Novi predsednik SAD Frenklin Delano Ruzvelt potpisao je 18. maja 1934. godine nekoliko zakonskih odredbi kojim su prosirena ovlascenja Biroa. Mesec dana kasnije, svi agenti dobili su pravo da hapse i nose sluzbeno oruzje. Agencija je dobila mandat, moc i novac da vodi neogranicenu borbu protiv kriminala. Konacno, 1. jula 1935. godine BOI je preimenovan u Federalni istrazni biro (FBI), sa jedinim pravim pobednikom, Edgarom Huverom na celu.
Nikada se nije saznalo ko je zaista, uz Verna Milera, ucestvovao u pucnjavi u Kanzas Sitiju.
Branko Bogdanovic
link