Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 22:20:10 GMT -5
Prvi turisti u nasem kraju
Najlepse drvo Evrope
Poznat kao raskrsnica puteva, most izmedju Istoka i Zapada, kapija orijenta, Balkan su jos od najranijih vremena pohodili brojni putnici. Kroz neobicnosti nasih prostora vekovima su putovali jos neobicniji gosti
Mnogi su u nase krajeve dolazili i prolazili naoruzani, kao sto su bili krstasi na pohodu ka Svetoj zemlji, ili, pak, diplomatskim, trgovackim i drugim poslovima, kao poslanici Vizantijskog carstva ili Mletacke republike, ali bilo je i onih koji su se ovamo zaputili iz radoznalosti ili zelje za pustolovinom. A takve namernike, onovremene turiste, u nasoj istoriji srecemo tek negde u osamnaestom veku.
S obzirom na to da osamnaesti vek na ovim prostorima nije oskudevao u nemirima i nevoljama - sto, istina, mozemo reci i za gotovo svako drugo stolece u nasoj istoriji - ne treba da nas iznenadi da su prvi takvi putnici bili oficiri, spremni na svaku opasnost koja je na tom putu mogla da ih zadesi.
Kapetan koji je zalio janicare
Jedan od prvih turista ove vrste bio je izvesni kapetan Sad, oficir habzburske vojske, koji je na Balkanu boravio 1740. godine i detaljno belezio sve sto mu se tokom puta desavalo. Zabelezio je i dogadjaje iz svakodnevnog zivota ljudi na ovim prostorima. Kapetan Sad je na svom putovanju video i mnogo surovosti, ljude koje je turska vlast ubijala i ostavljala na raskrscima, da bi njihove ostatke pokupila neka zivotinja ili unistilo vreme. Ipak, iako je bio svestan da Otomansko carstvo besramno zlostavlja i iskoriscava pripadnike drugih naroda, to u njemu nije pobudilo sazaljenje.
Saosecanje je kapetan Sad sacuvao za zloglasne janicare. Njih, naime, ne samo da nije prikazao kao surove - kakvi su oni nesumnjivo bili - vec ih je u svojim beleskama uzeo u odbranu tvrdeci da su u stvari oni ti koji se nepravedno muce. Razlog za te „nepravedne muke” bio je zaprepascujuci koliko i Sadova bezosecajnost - on je janicare zalio jer su morali da placaju necuveno visoku cenu usluga ciganskih prostitutki koje su im, od njihove skromne dnevne nadnice od svega sest
florina, uzimale cak vise od jednog florina!
Nema sumnje da su putnici sa Zapada pod utiskom bezakonja, siromastva i nasilja koji su ovim krajevima vladali zajedno sa osmanlijama, na ove prostore dolazili optereceni brojnim predrasudama - a kuci se vracali sa jos po kojom novom. Ipak, stvari su se vremenom menjale.
Kapetan koji je slusao guslare
Kad je veliki putnik, naucnik i romanopisac Jan Potocki, vitez Malteskog reda i pisac cuvenog „Rukopisa nadjenog u Saragosi” - koji je u poljskoj vojsci imao isti cin kao i kapetan Sad - boravio u Srbiji 1783. godine, njegovo interesovanje bilo je usmereno na kulturu i obicaje ovog kraja i zato je slusao guslare.
Izmedju posete kapetana Sada i kapetana Potockog dosta toga se promenilo zahvaljujuci prosvetiteljstvu i uzletu drustvenih nauka. Mali narodi, koji su dotad ziveli izdvojeno i pod stranom vladavinom, bili su zanimljivi zbog osobenosti svog folklora, obicaja i nacina zivota. Naime, nauka na Zapadu dosla je do ideje da se ljudska civilizacija razvijala u etapama. Iz te ideje razvilo se potom uverenje da se sadasnje mesto u ljudskoj istoriji moze odrediti rekonstruisanjem ranijih etapa, i to putem etnoloskog posmatranja.
„Drustvo za proucavanje coveka”, osnovano krajem osamnaestog veka u Parizu, tvrdilo je tako da je poredjenje obicaja, jezika, ponasanja i radnih navika razlicitih naroda, „posebno onih koji nisu civilizovani”, najbolji nacin da se osvetle „najtamniji problemi nase rane istorije”.
Drugim recima, „necivilizovani narodi” ovih prostora postali su zive lutke u etnografskom muzeju savremene Evrope kroz koji bi obrazovani i filozofski nastrojen putnik, putujuci kroz prostor, istovremeno putovao i kroz vreme, te stizao do slike o sopstvenim precima i najranijoj istoriji sveta.
Plemic pred Cele-kulom
Nauka je tako ucinila da se u razvijenim drzavama pojavi zanimanje za zemlje koje su smatrane zaostalim. Ali, nauka nije mogla da nove putnike na obrazovnim putovanjima - Grand Tour, kako su ih ponegde zvali - lisi nadmenosti i kompleksa vise vrednosti. Pogotovu ako su ti putnici bili jos plemenitog roda.
Englez Aleksandar Kinglejk, koji je bio plemenitog roda, ostavio je putopis koji ce biti veoma citan u anglosaksonskom svetu donoseci svom autoru slavu i omiljenost. U njemu je opisao svoj put po istoku, od Srbije do Egipta, Palestine i Sirije, koji je trajao od 1834. do 1835. On i njegov saputnik, putujuci od Zemuna do Konstantinopolja, uzivali su u „ocaravajucem bekstvu” iz „evropeiziranih zemalja”. Evo kako Kinglejk u jednoj recenici opisuje njihov put kroz Srbiju, pravcem „carske dzade”, odnosno, „carigradskog druma”: „Sprdali smo se sa Kitsom, Lerijem Milerom i Ouksom, jahali smejuci se na sav glas i razgovarali sa slavnim srpskim sumama kao da smo kod kuce.”
Srbija mu je, naravno, bila samo kulisa za pocetak neobicne pustolovine. Ni Srbija, ni Bugarska, kroz koju je potom Kinglejk prosao, nisu mu bile posebno zanimljive - nisu mamile coveka da, kako je zapisao, „pusti suzu” nad grobom „nekad sjajnog” ko-zna-koga ili da oda „duzno postovanje” bilo cemu zivom ili mrtvom: „nema srpskih ili bugarskih pisaca koje bi bilo velika bruka ne upoznati”.
Taj neobican ponos na sopstveno nepoznavanje savremenih prilika u zemljama kroz koje je prolazio, Kinglejk siri i na cinicnu ravnodusnost spram spomenika, koji su cak i njega delimicno zainteresovali. Evo kako je, prolazeci pokraj Nisa, opisao Cele-kulu:
„Jedino iole zanimljivo zdanje na nasem putu novijeg je datuma, ali kazu da je dobar primer istocnjacke arhitekture; piramidalnog je oblika i sacinjeno je od trideset hiljada lobanja pobunjenih Srba sa (kako mi se cini) pocetka ovog veka; nisam sasvim siguran u ove podatke, ali mislim da je prva lobanja ugradjena 1806. godine. Stid me je da priznam da smo u tami ranog jutra i ne znajuci prosli pored ovog vrhunskog umetnickog dela, pa smo tako necasno propustili da se nadivimo ‘jednostavnoj velicini graditeljeve zamisli’ i ‘jedinstvenoj lepoti rezbarije’.”
Sve ovo opisano je s ironijom i poslovicnom plemickom neosetljivoscu, i bez osude otomanskih vinovnika ovog zlocina. Naravno, ovaj putopis samozadovoljnog stranca, u tudjini koju nije poznavao, po povratku kuci omogucio mu je brojne pozive na prijeme samog vrha otmenog sveta imperijalne Britanije. Tamo je svoje dozivljaje mogao i usmeno da prepricava, po zelji da im opisuje ovakva ili slicna „vrhunska umetnicka dela”, i na taj nacin zabavljao svoju publiku, a i pothranjivao njihove predrasude.
Ali, skoro u isto vreme kad i Kinglejk, jedan drugi putnik videce Cele-kulu na sasvim drugaciji nacin.
Za velikog francuskog pesnika, diplomatu i politicara Alfons-Mari-Luja de Lamartina putovanje preko Balkana pocetkom tridesetih godina devetnaestog veka bilo je jedna od etapa njegovog putovanja iz snova ka Bliskom orijentu. Lamartin je 1835. objavio svoje utiske, iz kasnijih izdanja poznate kao „Putovanje na Istok”, knjigu koja se puno citala i dobro prodavala uprkos oprecnom pisanju kritike.
Pesnik pred Cele-kulom
Posto je oboleo od teske groznice, Lamartin se na svom putovanju zadrzao duze nego sto je nameravao. To mu je dalo priliku da upozna i zavoli obicne ljude s ovih prostora, prostodusne seljake i njihov nacin zivota. Lamartin je prvi od velikih intelektualaca Evrope koji je tvrdio da su ovdasnji narodi, Bugari i Srbi, zreli za nezavisnost i sposobni da postave temelje buducih evropskih drzava. Uprkos povoljnom misljenju o sultanu Mahmutu II i njegovim reformama, Lamartin je smatrao da je tom carstvu kucnuo poslednji cas i pozvao Evropu da ne ubrzava njegov pad, ali ga ni ne sprecava: „Ne pomazite varvarstvu i islamu na stetu civilizacije, razuma i naprednijih vera koje oni drze u ropstvu. Ne ucestvujte u podjarmljivanju i pustosenju najlepsih delova ovog sveta.”
Lamartina su svojom posvecenoscu slobodi posebno zadivili Srbi, podsetivsi ga na hrabre i samostalne Svajcarce u svojim malim kantonima. Na istom onom mestu gde je Kinglejk sastavljao svoje cinicne i neduhovite doskocice o „vrhunskom umetnickom delu”, Lamartin je napisao nekoliko dirljivih pasusa posvecenih hrabrosti i zrtvi srpskih ustanika od cijih je glava sacinjena Cele kula.
Lamartin ni docnije nije odustao od svog zalaganja za slobodu balkanskih naroda. O postovanju i prijateljstvima, stecenim za vreme njegovog boravka na ovim prostorima, svedoci i jedan spomenik. Naime, pre nego sto je napustio Srbiju i Balkan, odnosno, „evropsku Tursku”, kako je ovaj deo sveta tada nazivan, Lamartin je morao izvesno vreme da provede u zemunskom karantinu ili kontumacu. Tek kad bi se utvrdilo da putnik sa sobom na ovu stranu Save nije doneo i neku bolest, kao sto su kuga ili kolera, davala bi mu se dozvola da svoje putovanje nastavi.
Danas se na prostoru ovog kontumaca nalazi zemunski gradski park. Izmedju dve crkve, pravoslavne i katolicke, koje se svojevremeno podignute za potrebe onih koji su boravili u karantinu, nalazi se i Lamartinov stub koji su njegovi srpski prijatelji tu podigli na stogodisnjicu pesnikovog boravka na ovom mestu. Ko pozeli da spomenik vidi, jos moze to da uradi - ako se prethodno, kao kroz pravu prasumu, probije kroz siblje koje ga je sasvim opkolilo i sakrilo.
Bajkoviti pogled bajkopisca
Da slika o onovremenim turistima bude dobrim delom vedra, potrudio se jedan cuveni bajkopisac, Hans Kristijan Andersen, koji je kroz Srbiju prosao koju godinu posle Kinglejka i Lamartina, krajem maja 1841. godine.
Naime, posle uspeha svog romana „Improvizator”, on je krenuo na veliko
putovanje po Istoku. Boravio je u Carigradu, gledao i tom prilikom nacrtao cudesan obred dervisa cija se molitva sastoji u neobicnom, kruznom plesu, izvodjenom u stanju misticke ekstaze. Potom je krenuo do Atine obisavsi drevne, ali i savremene grcke spomenike, pa konacno krenuo brodom uz Dunav. Prolazeci kroz Srbiju, on je sastavio belesku koja je sledece godine izasla u njegovom putopisu pod nazivom „Pesnicki bazar”. Iako kratka, ova beleska mladog pisca, koji je slavu bajkopisca u ovo vreme tek pocinjao da gradi, na pravi nacin oslikava njegovo iskreno odusevljenje zemljom koju je, tokom plovidbe Dunavom, imao prilike dobro da vidi:
„Koliko je lisca na drvecu u Srbiji, toliko je i pesama na usnama tog naroda. Pod krunom ovih stabala skupljaju se svake godine predstavnici gradova oko kneza Milosa. U toj sumovitoj zemlji, na osmanlijskom stablu, izrasla je nova, zelena grana, ali ta grana je veoma slabo povezana sa istrulim osmanlijskim drvetom. Ona ima svoje vlastite korene i smelo ce se razviti kao jedno od najlepsih drveca Evrope”.
Djordje Milosavljevic
link
Najlepse drvo Evrope
Poznat kao raskrsnica puteva, most izmedju Istoka i Zapada, kapija orijenta, Balkan su jos od najranijih vremena pohodili brojni putnici. Kroz neobicnosti nasih prostora vekovima su putovali jos neobicniji gosti
Mnogi su u nase krajeve dolazili i prolazili naoruzani, kao sto su bili krstasi na pohodu ka Svetoj zemlji, ili, pak, diplomatskim, trgovackim i drugim poslovima, kao poslanici Vizantijskog carstva ili Mletacke republike, ali bilo je i onih koji su se ovamo zaputili iz radoznalosti ili zelje za pustolovinom. A takve namernike, onovremene turiste, u nasoj istoriji srecemo tek negde u osamnaestom veku.
S obzirom na to da osamnaesti vek na ovim prostorima nije oskudevao u nemirima i nevoljama - sto, istina, mozemo reci i za gotovo svako drugo stolece u nasoj istoriji - ne treba da nas iznenadi da su prvi takvi putnici bili oficiri, spremni na svaku opasnost koja je na tom putu mogla da ih zadesi.
Kapetan koji je zalio janicare
Jedan od prvih turista ove vrste bio je izvesni kapetan Sad, oficir habzburske vojske, koji je na Balkanu boravio 1740. godine i detaljno belezio sve sto mu se tokom puta desavalo. Zabelezio je i dogadjaje iz svakodnevnog zivota ljudi na ovim prostorima. Kapetan Sad je na svom putovanju video i mnogo surovosti, ljude koje je turska vlast ubijala i ostavljala na raskrscima, da bi njihove ostatke pokupila neka zivotinja ili unistilo vreme. Ipak, iako je bio svestan da Otomansko carstvo besramno zlostavlja i iskoriscava pripadnike drugih naroda, to u njemu nije pobudilo sazaljenje.
Saosecanje je kapetan Sad sacuvao za zloglasne janicare. Njih, naime, ne samo da nije prikazao kao surove - kakvi su oni nesumnjivo bili - vec ih je u svojim beleskama uzeo u odbranu tvrdeci da su u stvari oni ti koji se nepravedno muce. Razlog za te „nepravedne muke” bio je zaprepascujuci koliko i Sadova bezosecajnost - on je janicare zalio jer su morali da placaju necuveno visoku cenu usluga ciganskih prostitutki koje su im, od njihove skromne dnevne nadnice od svega sest
florina, uzimale cak vise od jednog florina!
Nema sumnje da su putnici sa Zapada pod utiskom bezakonja, siromastva i nasilja koji su ovim krajevima vladali zajedno sa osmanlijama, na ove prostore dolazili optereceni brojnim predrasudama - a kuci se vracali sa jos po kojom novom. Ipak, stvari su se vremenom menjale.
Kapetan koji je slusao guslare
Kad je veliki putnik, naucnik i romanopisac Jan Potocki, vitez Malteskog reda i pisac cuvenog „Rukopisa nadjenog u Saragosi” - koji je u poljskoj vojsci imao isti cin kao i kapetan Sad - boravio u Srbiji 1783. godine, njegovo interesovanje bilo je usmereno na kulturu i obicaje ovog kraja i zato je slusao guslare.
Izmedju posete kapetana Sada i kapetana Potockog dosta toga se promenilo zahvaljujuci prosvetiteljstvu i uzletu drustvenih nauka. Mali narodi, koji su dotad ziveli izdvojeno i pod stranom vladavinom, bili su zanimljivi zbog osobenosti svog folklora, obicaja i nacina zivota. Naime, nauka na Zapadu dosla je do ideje da se ljudska civilizacija razvijala u etapama. Iz te ideje razvilo se potom uverenje da se sadasnje mesto u ljudskoj istoriji moze odrediti rekonstruisanjem ranijih etapa, i to putem etnoloskog posmatranja.
„Drustvo za proucavanje coveka”, osnovano krajem osamnaestog veka u Parizu, tvrdilo je tako da je poredjenje obicaja, jezika, ponasanja i radnih navika razlicitih naroda, „posebno onih koji nisu civilizovani”, najbolji nacin da se osvetle „najtamniji problemi nase rane istorije”.
Drugim recima, „necivilizovani narodi” ovih prostora postali su zive lutke u etnografskom muzeju savremene Evrope kroz koji bi obrazovani i filozofski nastrojen putnik, putujuci kroz prostor, istovremeno putovao i kroz vreme, te stizao do slike o sopstvenim precima i najranijoj istoriji sveta.
Plemic pred Cele-kulom
Nauka je tako ucinila da se u razvijenim drzavama pojavi zanimanje za zemlje koje su smatrane zaostalim. Ali, nauka nije mogla da nove putnike na obrazovnim putovanjima - Grand Tour, kako su ih ponegde zvali - lisi nadmenosti i kompleksa vise vrednosti. Pogotovu ako su ti putnici bili jos plemenitog roda.
Englez Aleksandar Kinglejk, koji je bio plemenitog roda, ostavio je putopis koji ce biti veoma citan u anglosaksonskom svetu donoseci svom autoru slavu i omiljenost. U njemu je opisao svoj put po istoku, od Srbije do Egipta, Palestine i Sirije, koji je trajao od 1834. do 1835. On i njegov saputnik, putujuci od Zemuna do Konstantinopolja, uzivali su u „ocaravajucem bekstvu” iz „evropeiziranih zemalja”. Evo kako Kinglejk u jednoj recenici opisuje njihov put kroz Srbiju, pravcem „carske dzade”, odnosno, „carigradskog druma”: „Sprdali smo se sa Kitsom, Lerijem Milerom i Ouksom, jahali smejuci se na sav glas i razgovarali sa slavnim srpskim sumama kao da smo kod kuce.”
Srbija mu je, naravno, bila samo kulisa za pocetak neobicne pustolovine. Ni Srbija, ni Bugarska, kroz koju je potom Kinglejk prosao, nisu mu bile posebno zanimljive - nisu mamile coveka da, kako je zapisao, „pusti suzu” nad grobom „nekad sjajnog” ko-zna-koga ili da oda „duzno postovanje” bilo cemu zivom ili mrtvom: „nema srpskih ili bugarskih pisaca koje bi bilo velika bruka ne upoznati”.
Taj neobican ponos na sopstveno nepoznavanje savremenih prilika u zemljama kroz koje je prolazio, Kinglejk siri i na cinicnu ravnodusnost spram spomenika, koji su cak i njega delimicno zainteresovali. Evo kako je, prolazeci pokraj Nisa, opisao Cele-kulu:
„Jedino iole zanimljivo zdanje na nasem putu novijeg je datuma, ali kazu da je dobar primer istocnjacke arhitekture; piramidalnog je oblika i sacinjeno je od trideset hiljada lobanja pobunjenih Srba sa (kako mi se cini) pocetka ovog veka; nisam sasvim siguran u ove podatke, ali mislim da je prva lobanja ugradjena 1806. godine. Stid me je da priznam da smo u tami ranog jutra i ne znajuci prosli pored ovog vrhunskog umetnickog dela, pa smo tako necasno propustili da se nadivimo ‘jednostavnoj velicini graditeljeve zamisli’ i ‘jedinstvenoj lepoti rezbarije’.”
Sve ovo opisano je s ironijom i poslovicnom plemickom neosetljivoscu, i bez osude otomanskih vinovnika ovog zlocina. Naravno, ovaj putopis samozadovoljnog stranca, u tudjini koju nije poznavao, po povratku kuci omogucio mu je brojne pozive na prijeme samog vrha otmenog sveta imperijalne Britanije. Tamo je svoje dozivljaje mogao i usmeno da prepricava, po zelji da im opisuje ovakva ili slicna „vrhunska umetnicka dela”, i na taj nacin zabavljao svoju publiku, a i pothranjivao njihove predrasude.
Ali, skoro u isto vreme kad i Kinglejk, jedan drugi putnik videce Cele-kulu na sasvim drugaciji nacin.
Za velikog francuskog pesnika, diplomatu i politicara Alfons-Mari-Luja de Lamartina putovanje preko Balkana pocetkom tridesetih godina devetnaestog veka bilo je jedna od etapa njegovog putovanja iz snova ka Bliskom orijentu. Lamartin je 1835. objavio svoje utiske, iz kasnijih izdanja poznate kao „Putovanje na Istok”, knjigu koja se puno citala i dobro prodavala uprkos oprecnom pisanju kritike.
Pesnik pred Cele-kulom
Posto je oboleo od teske groznice, Lamartin se na svom putovanju zadrzao duze nego sto je nameravao. To mu je dalo priliku da upozna i zavoli obicne ljude s ovih prostora, prostodusne seljake i njihov nacin zivota. Lamartin je prvi od velikih intelektualaca Evrope koji je tvrdio da su ovdasnji narodi, Bugari i Srbi, zreli za nezavisnost i sposobni da postave temelje buducih evropskih drzava. Uprkos povoljnom misljenju o sultanu Mahmutu II i njegovim reformama, Lamartin je smatrao da je tom carstvu kucnuo poslednji cas i pozvao Evropu da ne ubrzava njegov pad, ali ga ni ne sprecava: „Ne pomazite varvarstvu i islamu na stetu civilizacije, razuma i naprednijih vera koje oni drze u ropstvu. Ne ucestvujte u podjarmljivanju i pustosenju najlepsih delova ovog sveta.”
Lamartina su svojom posvecenoscu slobodi posebno zadivili Srbi, podsetivsi ga na hrabre i samostalne Svajcarce u svojim malim kantonima. Na istom onom mestu gde je Kinglejk sastavljao svoje cinicne i neduhovite doskocice o „vrhunskom umetnickom delu”, Lamartin je napisao nekoliko dirljivih pasusa posvecenih hrabrosti i zrtvi srpskih ustanika od cijih je glava sacinjena Cele kula.
Lamartin ni docnije nije odustao od svog zalaganja za slobodu balkanskih naroda. O postovanju i prijateljstvima, stecenim za vreme njegovog boravka na ovim prostorima, svedoci i jedan spomenik. Naime, pre nego sto je napustio Srbiju i Balkan, odnosno, „evropsku Tursku”, kako je ovaj deo sveta tada nazivan, Lamartin je morao izvesno vreme da provede u zemunskom karantinu ili kontumacu. Tek kad bi se utvrdilo da putnik sa sobom na ovu stranu Save nije doneo i neku bolest, kao sto su kuga ili kolera, davala bi mu se dozvola da svoje putovanje nastavi.
Danas se na prostoru ovog kontumaca nalazi zemunski gradski park. Izmedju dve crkve, pravoslavne i katolicke, koje se svojevremeno podignute za potrebe onih koji su boravili u karantinu, nalazi se i Lamartinov stub koji su njegovi srpski prijatelji tu podigli na stogodisnjicu pesnikovog boravka na ovom mestu. Ko pozeli da spomenik vidi, jos moze to da uradi - ako se prethodno, kao kroz pravu prasumu, probije kroz siblje koje ga je sasvim opkolilo i sakrilo.
Bajkoviti pogled bajkopisca
Da slika o onovremenim turistima bude dobrim delom vedra, potrudio se jedan cuveni bajkopisac, Hans Kristijan Andersen, koji je kroz Srbiju prosao koju godinu posle Kinglejka i Lamartina, krajem maja 1841. godine.
Naime, posle uspeha svog romana „Improvizator”, on je krenuo na veliko
putovanje po Istoku. Boravio je u Carigradu, gledao i tom prilikom nacrtao cudesan obred dervisa cija se molitva sastoji u neobicnom, kruznom plesu, izvodjenom u stanju misticke ekstaze. Potom je krenuo do Atine obisavsi drevne, ali i savremene grcke spomenike, pa konacno krenuo brodom uz Dunav. Prolazeci kroz Srbiju, on je sastavio belesku koja je sledece godine izasla u njegovom putopisu pod nazivom „Pesnicki bazar”. Iako kratka, ova beleska mladog pisca, koji je slavu bajkopisca u ovo vreme tek pocinjao da gradi, na pravi nacin oslikava njegovo iskreno odusevljenje zemljom koju je, tokom plovidbe Dunavom, imao prilike dobro da vidi:
„Koliko je lisca na drvecu u Srbiji, toliko je i pesama na usnama tog naroda. Pod krunom ovih stabala skupljaju se svake godine predstavnici gradova oko kneza Milosa. U toj sumovitoj zemlji, na osmanlijskom stablu, izrasla je nova, zelena grana, ali ta grana je veoma slabo povezana sa istrulim osmanlijskim drvetom. Ona ima svoje vlastite korene i smelo ce se razviti kao jedno od najlepsih drveca Evrope”.
Djordje Milosavljevic
link