Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 23:49:35 GMT -5
Nasi srednjovekovni gradovi - Maglic
Tamo gore, gde magle stoluju
Na strmom kupastom vrhu, s tri strane opkoljena rekom, ova kamena utvrda iz daljine vekova spada u red nasih najbolje ocuvanih srednjovekovnih gradova. I danas, kad dolinom Ibra tutnje reke ljudi i masina, malo je onih koji, u nemoj neverici, ne zastanu pred velicanstvenim prizorom
Ljubitelji prirode, odnosno botanike zovu je Dolina jorgovana, oni skloni sasoljenju nase povesti pre ce reci da je to Dolina kraljeva ili Dolina vekova. I svi su u pravu. Dolina Ibra, klisura koju je izbusila samo naoko mirna reka, pravi je dragulj i prirode i istorije.
Sred nje, ni na nebu ni na zemlji, s glavom u oblacima a nogama u vodi, smestio se Maglic, jedan od nasih najbolje ocuvanih srednjovekovnih gradova. Njegov polozaj ne samo sto mu je olaksavao odbranu od neprijatelja, vec ga je spasao i od sudbine mnogih nasih srednjovekovnih gradova: zbog i danas tesko pristupacnog podrucja, nije postao majdan gradjevinskog materijala.
Ime, naravno, nije dobio slucajno. Opet su se, u nekom nemom dogovoru, uortacile priroda i istorija. Priroda ga, malo-malo, umota u svoj paperjasti plast, a iz izmaglice vremena dosepesaju ni do danas posve odgonetnuta pitanja ko ga je, kad i zbog cega podigao.
U romanu „Opsada crkve Sv. Spasa” Goran Petrovic o njemu ovako pise:
„Kako i samo ime prednjaci, bedeme Maglica magla je cesto zaposedala. Osim da brani krunidbeno mesto (manastir Zicu - prim. P. M), da namernicima i obdanici pruza utociste od mrakova, grad je i podignut ne bi li magla imala gde da sedi. Pravo govoreci, nije se odatle ni micala. Preko cele godine - gladno je glodala vrsje zidova, pa su oni povremeno popravljani dodavanjem tesanih blokova. Za ovih radova, maglu je valjalo privremeno ukloniti, te bi se prema gore upravljale dugacke caklje, sa visestrukim, bolnim kukama. Oterana, nemocna da se vrati, magla se mahnito vila po okolini, gnevno grizuci vidik svakoga stvora... Po okoncanoj dogradnji, posada je spustala one caklje i magla bi ponovo sletala da stoluje u svome gnezdu od kamenih bedema...”.
Malo je ili nimalo pouzdanih podataka o tome ko je, kad i zbog cega podigao kameni grad koji se ugnezdio na strmom kupastom vrhu ogranka Stolova koji pripadaju masivu Kopaonika. I oni oskudni podaci koje su isceprkali nasi povesnicari kao da su satkani od pramenova magle. Ali, krenimo redom.
Prvi pomen o Maglicu nalazi se u zitiju arhiepiskopa Danila II (poglavar srpske crkve od 1324. do 1337), velikodostojnika koji je zavrsio zdanja Pecke patrijarsije i obnovio Zicu, te bio duhovnik kraljeva Milutina i Stefana Decanskog. Slaveci svog ucitelja, njegov biograf ostavio je potomstvu podatak da su „i u Maglicu gradu poznata dela njegovih trudova”, te da je on u njemu podigao „prekrasne palate i ostale celije”, da „...i tu, u crkvi Sv. Georgija, u gradu tome, utvrdi bozanstveni zakon, da se u njoj naizmenicno svagda, obilne u njoj ostavsi bozanstvene knjige i sve ostale crkvene potrebe...”.
Dragocen podatak, samo sto nam ni on ne pomaze dovoljno da rasteramo maglu o dobu kad je Maglic zaista podignut i ko mu je neimario. Jer, uvazeni arhiepiskop je sve to o cemu tako zivopisno besedi njegov biograf podigao u vreme kad je tvrdjava vec postojala. Neko je, dakle, pre Danila bezbedno stolovao oko 150 metara iznad Ibra, s tri strane zasticen rekom koja tu pravi polukrug, a s cetvrte petnaest metara dubokim rovom.
Ako narodno predanje ostavimo uveseljavanju naroda da je i ovaj grad podigla „prokleta Jerina” - u cije se opipljive tragove naseg srednjovekovnog trajanja i danas zaklinjemo - jedno vreme vladalo je misljenje da je Maglic podigao kralj Stefan Prvovencani. Po toj pretpostavci, hteo je tom utvrdom da brine o zastiti carskih lavri, Zice i Studenice. Ni ova prica nije dugo pila vodu, cak ni onu iz Ibra, jer je, s obzirom na svoj polozaj, ovaj kameni grad mogao da brani samo jedan od manastira, pre svega Studenicu. Stvar je jasna ako se zna da se Maglic tada nalazio na severnoj granici srednjovekovne Srbije, otkud su Mongoli voleli da udaraju.
I upravo su se te hitronoge stepske skitnice, kojima je bilo malo prostranih azijskih putohoda, makar posredno, ugnezdile u maglom opervazenu istoriju Maglica. Naime, s prilicnim pouzdanjem, smatra se da je on izgradjen posle mongolske najezde 1240. godine. Dvadesetak kilometara severnija Zica vec je bila meta mnogih nasrtljivaca (posebno Madjara) na mladu srpsku drzavu, koja je za svojim prostorom tragala prema jugu, pa je sediste arhiepiskopije odjezdilo prema Peci. A Maglic je imao i te kako vaznu ulogu da brani te severne granice kraljevine.
Ako su oskudni podaci o vremenu nastanka Maglica, istorija ne skrtari kad je u pitanju opis srednjovekovnog zivota u okolini. Zna, i potvrdjuje, da je ovde vrilo kao u kosnici. Pored ostalog, tu su podignuti mnogi znacajni manastiri: Studenica, prva velika vladarska zaduzbina; Zica, prvobitno sediste arhiepiskopa, poglavara srpske samostalne crkve, potom dve Pavlice, pa Gradac, zaduzbina Jelene Anzujske, zene kralja Urosa I.
Nista neobicno ako se zna da je tuda prolazio jedan od najvaznijih puteva koji su od Beograda isli prema jugu. Ceski istoricar Konstantin Jirecek, nezaobilazan u odgonetanju dobrog dela nase proslosti, svedocio je da je „vazan put polazio iz Beograda na jug... Iz doline Gruze moze se uzanim klancima, kroz koje je Ibar prodro, doci u dolinu Raske, posto se prodje pored manastira Zica i Studenica i pored tvrdjave Maglica”.
Uz to, u to vreme gotovo cela oblast Kopaonika bila je prekrivena rudarskim kopovima, te mu otud i ime. Karavani s tovarima srebra hitali su gore-dole, ponajvecma prema Dubrovniku. Osnivane su i naseobine trgovaca, pravi mali gradovi u kojima se bogato zivelo. A kako je to onda bilo, mozda je ponajbolji svedok Milan Milicevic, nas istoricar i knjizevnik, koji je krajem 19. veka, nekoliko stoleca posle propasti srpske srednjovekovne drzave, pribelezio „da se u narodu sire cudne price o ‘Latinima’ koji su nekad iskoriscavali unutrasnjost rudnika, o bogatstvu propalih varosi i o bogatstvu njihovih stanovnika...”
Neverovatno je ali istinito, i nama pripadajuce, da se o Maglicu najvise zna kad su u njemu stolovali Turci. Istina, ne zna se kad su ga potpuno poseli - da li u vreme pada despotovine, 1459. godine, ili nesto ranije - ali se zna da, za razliku od mnogih drugih gradova, Maglic nisu porusili. Kao u vaznom strateskom uporistu, odmah su se smestili u njemu i pretvorili ga u srediste svoje vojno-feudalne i administrativne organizacije ovoga kraja. Tako je znamenita srpska srednjovekovna utvrda postala sediste nahije.
Pouzdan je podatak da se 1516. godine u njemu nalazila turska posada od dvadeset ljudi na celu s dizdarom, komandantom tvrdjave, a da je nekoliko okolnih sela sluzilo kao feudalni posed, timari. Srbi su se, istina zakratko, ponovo nasli s onu, nekad svoju, stranu utvrda Maglica, 1689. godine, kad su se digli na ustanak verujuci da ce austrijske trupe zauvek isterati Turke s tih prostora. A tridesetak godina docnije pedantni Austrijanci na jednoj svojoj karti zabelezice „zamak Maglic”, a onda samo selo Maglic.
Po Maglic, a i okolne Srbe, vazna je 1815. godina, vreme Drugog srpskog ustanka. Da bi sprecili da Turcima opkoljenim u Karanovcu (danasnjem Kraljevu) stigne pomoc iz Novog Pazara, ustanicima je u pomoc priskocio vojvoda Radosav Jelecanin i napravio busiju blizu „stare gradine srpske Maglica”. Naravno da je njih bilo deset puta vise nego nasih, da je borba bila neravnopravna i da je pruzen snazan otpor. Ustanici su se, na kraju, povukli iza zidina Maglica, odoleli napadacima i „srecno i veselo nastavili borbu za slobodu”...
Kako su utvrdili povesnicari, bilo je to poslednje vazno pominjanje Maglica u istoriji ovog kraja. Ostale su legende koje bojazljivo virkaju iz mahovinom obraslih zidina, ono kad maglama dosadi da stoluju na obroncima Stolova....
Feliks Kanic: „U jednoj seljackoj kuci u Maglicu”, crtez iz 1860. godine.
Danasnja pripovest o ondasnjem Maglicu bila bi mnogo siromasnija da nisu sacuvane beleske mnogih putopisaca. Onako uzgredne, bez istorijski utemeljenih podataka, one ipak daju bar ovlasnu sliku grada koji se, usamljen u prostoru i vremenu, zamonasio u varljivom pamcenju ljudi.
Tako Joakim Vujic, covek pozorista i putopisac, u svom delu „Putesestvije po Serbiji” (1826) o Maglicu ostavlja ovakav trag:
„...Posle dodjem u selo Maglic, gdi predjem opet reku Ibar, pak popnem se na jednu visoku kamenu planinu. I na verhu ove planine jest jedan stari poruseni grad, koji se ravnim imenom Maglic zove. Ovde nista primjecanija dostojno nisam mogao primetiti niti svojstveno doznati tko bi ovog porusenog grada mogao osnovatelj biti...”.
Milan Dj. Milicevic bio je nesto detaljniji, pa u knjizi „Knezevina Srbija”, 1876. godine, belezi ovo:
„...Grad je ovaj na jednoj uzanoj kosici, koja se spusta sa Stolova, tako da se nad njega nadnelo brdo Mali Sto, a opasuje ga sa dve strane Ibar, a s trece pak recica Magarasnica. Maglic je imao sedam kula, od kojih su tri okrenute Ibru. Zamak je ovaj jamacno gradjen da moze zatvoriti prolaz iz moravske doline u Rasku... Ako je ovo ime postalo od magle, onda je bas pravo, jer ljudi koji su tu dugo ziveli pricaju da Maglic svako jutro pritiskuje magla...”
Prava je grehota sto Feliks Kanic, nama dobro poznati austrijski arheolog i putopisac, nije krajem 19. veka ostavio neku potpuniju belesku o svom vidjenju Maglica, ali je mozda dragocenije sto imamo likovno svedocanstvo sa tog prostora i iz tog vremena (1860), poput crteza-skica „Grad Maglic na Ibru” i „U jednoj seljackoj kuci u Maglicu”.
Iskazano recnikom telegrafije, u koji su udenuti pazljivi otkucaji rada ekipa naucnika, zna se da je Maglic podignut na zemljistu koje je veoma tesko za zidanje. Osnova grada je nepravilan viseugaonik - 110 metara dugacak, a na najsirem mestu 40 metara sirok. Ukupna povrsina grada, koju granice spoljni zidovi, iznosi 2190 kvadratnih metara, a obim tih zidova, zajedno s kulama, iznosi 270 metara. Njegovu unutrasnjost dele dva dvorista - zapadno i istocno. Prvo je manje i ravno. To je, uglavnom, slobodan prostor. Dvoriste prema istoku „zakrceno je raznim gradjevinama, od kojih su crkva Sv. Djordja i palata najznacajnije i najvece”.
Tvrdjava je opasana sa sedam kula i jednom glavnom - donzonom. Zidovi su debeli oko dva metra, ali su pri vrhu mnogo uzi. Sve kule, osim glavne, visoke su desetak metara. Glavna, donzon kula visoka je oko 20 metara. Ispred nje je iskopan rov dugacak oko 15 metara i otprilike isto toliko dubok.
Grad ima samo jednu kapiju, i to sa severne strane, koja je visoka tri a siroka dva metra. U unutrasnjosti grada ima nekoliko gradjevina od kojih su neke bolje ocuvane, a od nekih se prepoznaju samo osnove.
Danas se jedino visecim mostom preko recice Magarasnice moze do ostataka nekad mocnog grada.
Danas se jedino visecim mostom preko recice Magarasnice moze do ostataka nekad mocnog grada.
S desne strane od gradske kapije, gotovo na polovini rastojanja celokupne duzine grada, nalazi se „palata”, glavna gradjevina u utvrdi. Nije pouzdano da li je ona bila dvor gospodara ili palata arhiepiskopa, vec pominjanog Danila II. Ukoso od nje, oko 2,5 metara od zidina, nalazi se crkva posvecena sv. Djordju koji je u srednjem veku vazio za pomocnika i saborca u bitkama.
Da bi se nesto zvalo gradom, podrazumeva se da mora da ima sve sto je neophodno za zivot. Tako je u Maglicu, na samom ulazu u grad, desno od kapije, postojala veca gradjevina u kojoj se pored straze nalazila i pekara. Preko puta je, po svoj prilici, bio stan za zapovednika straze koji je, kao i svi zapovednici kroz istoriju, vrlo vodio racuna o svojoj posebnosti.
Da grad koji je s tri strane obgrlila reka ne ostane zedan kad je gusto, brinule su i dve cisterne cija je voda, uz pomoc ilovace i sljunka - tada nezamenjivih filtera - bila za pice. A u dnu zapadnog dvorista arheolozi su otkopali dve gradjevine za koje se pretpostavlja da su sluzile za konjusnicu i konjusarev stan. Ko zna, mozda je i ovde ponekad umeo da navrati krilati Jabucilo, sam ili s vojvodom Momcilom...
Mada Maglic danas ponajbolje izgleda izdaleka - „ne, nemoj mi prici, hocu izdaleka da gledam i pamtim...” - kad nedavno postavljeni reflektori obasjaju njegove utvrde i kule, nalik prici o svojeglavom sazvezdju koje se iznenadno spustilo i okrunilo zemaljske mrakove, ipak je prava pustolovina krenuti ka njemu. Prvo valja visecim mostom iznad cutljive i naoko lenje Magarasnice. E, tu bi se uplasio i onaj filmski Indijana Dzons. Ne zbog visine cuprije niti njenog ljuljuskanja pod covekovim teretom, koliko zarad dasaka kojima je vreme bezocno utisnulo svoj (ne)sigurni pecat. Krrrc... pa zvizduk vetra... opet krrrc. Ako se ne strmoglavis u (sopstvenu) istoriju, imas priliku da gore, na brdu citas kamenu povest grada koja je, nakon visegodisnjeg brizljivog rada strucnjaka Zavoda za zastitu spomenika kulture iz Kraljeva, sad kudikamo citljivija.
Zahvaljujuci brizljivom radu timova strucnjaka, pre svega konzervatora, Maglic je danas ipak lepo ocuvan i zasticen grad. U njemu se sve cesce odrzavaju prigodne kulturno-umetnicke priredbe, sa sve bakljama, kopljima, macevima i stitovima. Uz neizostavno pojanje pesama iz doba arhiepiskopa Danila II, vazne licnosti u prici o istoriji grada u kom i danas stoluju magle. Za one koji veruju da poznavanje sopstvene povesti nudi izvesnost buducnosti mozda nije zgoreg podsetiti da je, ipak, vazno znati da li si iz vremena za sobom izisao na stitu ili sa njim, tek toliko da ti magle ne izmreze ono sto je pred tobom.
Petar Milatovic
link
Tamo gore, gde magle stoluju
Na strmom kupastom vrhu, s tri strane opkoljena rekom, ova kamena utvrda iz daljine vekova spada u red nasih najbolje ocuvanih srednjovekovnih gradova. I danas, kad dolinom Ibra tutnje reke ljudi i masina, malo je onih koji, u nemoj neverici, ne zastanu pred velicanstvenim prizorom
Ljubitelji prirode, odnosno botanike zovu je Dolina jorgovana, oni skloni sasoljenju nase povesti pre ce reci da je to Dolina kraljeva ili Dolina vekova. I svi su u pravu. Dolina Ibra, klisura koju je izbusila samo naoko mirna reka, pravi je dragulj i prirode i istorije.
Sred nje, ni na nebu ni na zemlji, s glavom u oblacima a nogama u vodi, smestio se Maglic, jedan od nasih najbolje ocuvanih srednjovekovnih gradova. Njegov polozaj ne samo sto mu je olaksavao odbranu od neprijatelja, vec ga je spasao i od sudbine mnogih nasih srednjovekovnih gradova: zbog i danas tesko pristupacnog podrucja, nije postao majdan gradjevinskog materijala.
Ime, naravno, nije dobio slucajno. Opet su se, u nekom nemom dogovoru, uortacile priroda i istorija. Priroda ga, malo-malo, umota u svoj paperjasti plast, a iz izmaglice vremena dosepesaju ni do danas posve odgonetnuta pitanja ko ga je, kad i zbog cega podigao.
U romanu „Opsada crkve Sv. Spasa” Goran Petrovic o njemu ovako pise:
„Kako i samo ime prednjaci, bedeme Maglica magla je cesto zaposedala. Osim da brani krunidbeno mesto (manastir Zicu - prim. P. M), da namernicima i obdanici pruza utociste od mrakova, grad je i podignut ne bi li magla imala gde da sedi. Pravo govoreci, nije se odatle ni micala. Preko cele godine - gladno je glodala vrsje zidova, pa su oni povremeno popravljani dodavanjem tesanih blokova. Za ovih radova, maglu je valjalo privremeno ukloniti, te bi se prema gore upravljale dugacke caklje, sa visestrukim, bolnim kukama. Oterana, nemocna da se vrati, magla se mahnito vila po okolini, gnevno grizuci vidik svakoga stvora... Po okoncanoj dogradnji, posada je spustala one caklje i magla bi ponovo sletala da stoluje u svome gnezdu od kamenih bedema...”.
Malo je ili nimalo pouzdanih podataka o tome ko je, kad i zbog cega podigao kameni grad koji se ugnezdio na strmom kupastom vrhu ogranka Stolova koji pripadaju masivu Kopaonika. I oni oskudni podaci koje su isceprkali nasi povesnicari kao da su satkani od pramenova magle. Ali, krenimo redom.
Prvi pomen o Maglicu nalazi se u zitiju arhiepiskopa Danila II (poglavar srpske crkve od 1324. do 1337), velikodostojnika koji je zavrsio zdanja Pecke patrijarsije i obnovio Zicu, te bio duhovnik kraljeva Milutina i Stefana Decanskog. Slaveci svog ucitelja, njegov biograf ostavio je potomstvu podatak da su „i u Maglicu gradu poznata dela njegovih trudova”, te da je on u njemu podigao „prekrasne palate i ostale celije”, da „...i tu, u crkvi Sv. Georgija, u gradu tome, utvrdi bozanstveni zakon, da se u njoj naizmenicno svagda, obilne u njoj ostavsi bozanstvene knjige i sve ostale crkvene potrebe...”.
Dragocen podatak, samo sto nam ni on ne pomaze dovoljno da rasteramo maglu o dobu kad je Maglic zaista podignut i ko mu je neimario. Jer, uvazeni arhiepiskop je sve to o cemu tako zivopisno besedi njegov biograf podigao u vreme kad je tvrdjava vec postojala. Neko je, dakle, pre Danila bezbedno stolovao oko 150 metara iznad Ibra, s tri strane zasticen rekom koja tu pravi polukrug, a s cetvrte petnaest metara dubokim rovom.
Ako narodno predanje ostavimo uveseljavanju naroda da je i ovaj grad podigla „prokleta Jerina” - u cije se opipljive tragove naseg srednjovekovnog trajanja i danas zaklinjemo - jedno vreme vladalo je misljenje da je Maglic podigao kralj Stefan Prvovencani. Po toj pretpostavci, hteo je tom utvrdom da brine o zastiti carskih lavri, Zice i Studenice. Ni ova prica nije dugo pila vodu, cak ni onu iz Ibra, jer je, s obzirom na svoj polozaj, ovaj kameni grad mogao da brani samo jedan od manastira, pre svega Studenicu. Stvar je jasna ako se zna da se Maglic tada nalazio na severnoj granici srednjovekovne Srbije, otkud su Mongoli voleli da udaraju.
I upravo su se te hitronoge stepske skitnice, kojima je bilo malo prostranih azijskih putohoda, makar posredno, ugnezdile u maglom opervazenu istoriju Maglica. Naime, s prilicnim pouzdanjem, smatra se da je on izgradjen posle mongolske najezde 1240. godine. Dvadesetak kilometara severnija Zica vec je bila meta mnogih nasrtljivaca (posebno Madjara) na mladu srpsku drzavu, koja je za svojim prostorom tragala prema jugu, pa je sediste arhiepiskopije odjezdilo prema Peci. A Maglic je imao i te kako vaznu ulogu da brani te severne granice kraljevine.
Ako su oskudni podaci o vremenu nastanka Maglica, istorija ne skrtari kad je u pitanju opis srednjovekovnog zivota u okolini. Zna, i potvrdjuje, da je ovde vrilo kao u kosnici. Pored ostalog, tu su podignuti mnogi znacajni manastiri: Studenica, prva velika vladarska zaduzbina; Zica, prvobitno sediste arhiepiskopa, poglavara srpske samostalne crkve, potom dve Pavlice, pa Gradac, zaduzbina Jelene Anzujske, zene kralja Urosa I.
Nista neobicno ako se zna da je tuda prolazio jedan od najvaznijih puteva koji su od Beograda isli prema jugu. Ceski istoricar Konstantin Jirecek, nezaobilazan u odgonetanju dobrog dela nase proslosti, svedocio je da je „vazan put polazio iz Beograda na jug... Iz doline Gruze moze se uzanim klancima, kroz koje je Ibar prodro, doci u dolinu Raske, posto se prodje pored manastira Zica i Studenica i pored tvrdjave Maglica”.
Uz to, u to vreme gotovo cela oblast Kopaonika bila je prekrivena rudarskim kopovima, te mu otud i ime. Karavani s tovarima srebra hitali su gore-dole, ponajvecma prema Dubrovniku. Osnivane su i naseobine trgovaca, pravi mali gradovi u kojima se bogato zivelo. A kako je to onda bilo, mozda je ponajbolji svedok Milan Milicevic, nas istoricar i knjizevnik, koji je krajem 19. veka, nekoliko stoleca posle propasti srpske srednjovekovne drzave, pribelezio „da se u narodu sire cudne price o ‘Latinima’ koji su nekad iskoriscavali unutrasnjost rudnika, o bogatstvu propalih varosi i o bogatstvu njihovih stanovnika...”
Neverovatno je ali istinito, i nama pripadajuce, da se o Maglicu najvise zna kad su u njemu stolovali Turci. Istina, ne zna se kad su ga potpuno poseli - da li u vreme pada despotovine, 1459. godine, ili nesto ranije - ali se zna da, za razliku od mnogih drugih gradova, Maglic nisu porusili. Kao u vaznom strateskom uporistu, odmah su se smestili u njemu i pretvorili ga u srediste svoje vojno-feudalne i administrativne organizacije ovoga kraja. Tako je znamenita srpska srednjovekovna utvrda postala sediste nahije.
Pouzdan je podatak da se 1516. godine u njemu nalazila turska posada od dvadeset ljudi na celu s dizdarom, komandantom tvrdjave, a da je nekoliko okolnih sela sluzilo kao feudalni posed, timari. Srbi su se, istina zakratko, ponovo nasli s onu, nekad svoju, stranu utvrda Maglica, 1689. godine, kad su se digli na ustanak verujuci da ce austrijske trupe zauvek isterati Turke s tih prostora. A tridesetak godina docnije pedantni Austrijanci na jednoj svojoj karti zabelezice „zamak Maglic”, a onda samo selo Maglic.
Po Maglic, a i okolne Srbe, vazna je 1815. godina, vreme Drugog srpskog ustanka. Da bi sprecili da Turcima opkoljenim u Karanovcu (danasnjem Kraljevu) stigne pomoc iz Novog Pazara, ustanicima je u pomoc priskocio vojvoda Radosav Jelecanin i napravio busiju blizu „stare gradine srpske Maglica”. Naravno da je njih bilo deset puta vise nego nasih, da je borba bila neravnopravna i da je pruzen snazan otpor. Ustanici su se, na kraju, povukli iza zidina Maglica, odoleli napadacima i „srecno i veselo nastavili borbu za slobodu”...
Kako su utvrdili povesnicari, bilo je to poslednje vazno pominjanje Maglica u istoriji ovog kraja. Ostale su legende koje bojazljivo virkaju iz mahovinom obraslih zidina, ono kad maglama dosadi da stoluju na obroncima Stolova....
Feliks Kanic: „U jednoj seljackoj kuci u Maglicu”, crtez iz 1860. godine.
Danasnja pripovest o ondasnjem Maglicu bila bi mnogo siromasnija da nisu sacuvane beleske mnogih putopisaca. Onako uzgredne, bez istorijski utemeljenih podataka, one ipak daju bar ovlasnu sliku grada koji se, usamljen u prostoru i vremenu, zamonasio u varljivom pamcenju ljudi.
Tako Joakim Vujic, covek pozorista i putopisac, u svom delu „Putesestvije po Serbiji” (1826) o Maglicu ostavlja ovakav trag:
„...Posle dodjem u selo Maglic, gdi predjem opet reku Ibar, pak popnem se na jednu visoku kamenu planinu. I na verhu ove planine jest jedan stari poruseni grad, koji se ravnim imenom Maglic zove. Ovde nista primjecanija dostojno nisam mogao primetiti niti svojstveno doznati tko bi ovog porusenog grada mogao osnovatelj biti...”.
Milan Dj. Milicevic bio je nesto detaljniji, pa u knjizi „Knezevina Srbija”, 1876. godine, belezi ovo:
„...Grad je ovaj na jednoj uzanoj kosici, koja se spusta sa Stolova, tako da se nad njega nadnelo brdo Mali Sto, a opasuje ga sa dve strane Ibar, a s trece pak recica Magarasnica. Maglic je imao sedam kula, od kojih su tri okrenute Ibru. Zamak je ovaj jamacno gradjen da moze zatvoriti prolaz iz moravske doline u Rasku... Ako je ovo ime postalo od magle, onda je bas pravo, jer ljudi koji su tu dugo ziveli pricaju da Maglic svako jutro pritiskuje magla...”
Prava je grehota sto Feliks Kanic, nama dobro poznati austrijski arheolog i putopisac, nije krajem 19. veka ostavio neku potpuniju belesku o svom vidjenju Maglica, ali je mozda dragocenije sto imamo likovno svedocanstvo sa tog prostora i iz tog vremena (1860), poput crteza-skica „Grad Maglic na Ibru” i „U jednoj seljackoj kuci u Maglicu”.
Iskazano recnikom telegrafije, u koji su udenuti pazljivi otkucaji rada ekipa naucnika, zna se da je Maglic podignut na zemljistu koje je veoma tesko za zidanje. Osnova grada je nepravilan viseugaonik - 110 metara dugacak, a na najsirem mestu 40 metara sirok. Ukupna povrsina grada, koju granice spoljni zidovi, iznosi 2190 kvadratnih metara, a obim tih zidova, zajedno s kulama, iznosi 270 metara. Njegovu unutrasnjost dele dva dvorista - zapadno i istocno. Prvo je manje i ravno. To je, uglavnom, slobodan prostor. Dvoriste prema istoku „zakrceno je raznim gradjevinama, od kojih su crkva Sv. Djordja i palata najznacajnije i najvece”.
Tvrdjava je opasana sa sedam kula i jednom glavnom - donzonom. Zidovi su debeli oko dva metra, ali su pri vrhu mnogo uzi. Sve kule, osim glavne, visoke su desetak metara. Glavna, donzon kula visoka je oko 20 metara. Ispred nje je iskopan rov dugacak oko 15 metara i otprilike isto toliko dubok.
Grad ima samo jednu kapiju, i to sa severne strane, koja je visoka tri a siroka dva metra. U unutrasnjosti grada ima nekoliko gradjevina od kojih su neke bolje ocuvane, a od nekih se prepoznaju samo osnove.
Danas se jedino visecim mostom preko recice Magarasnice moze do ostataka nekad mocnog grada.
Danas se jedino visecim mostom preko recice Magarasnice moze do ostataka nekad mocnog grada.
S desne strane od gradske kapije, gotovo na polovini rastojanja celokupne duzine grada, nalazi se „palata”, glavna gradjevina u utvrdi. Nije pouzdano da li je ona bila dvor gospodara ili palata arhiepiskopa, vec pominjanog Danila II. Ukoso od nje, oko 2,5 metara od zidina, nalazi se crkva posvecena sv. Djordju koji je u srednjem veku vazio za pomocnika i saborca u bitkama.
Da bi se nesto zvalo gradom, podrazumeva se da mora da ima sve sto je neophodno za zivot. Tako je u Maglicu, na samom ulazu u grad, desno od kapije, postojala veca gradjevina u kojoj se pored straze nalazila i pekara. Preko puta je, po svoj prilici, bio stan za zapovednika straze koji je, kao i svi zapovednici kroz istoriju, vrlo vodio racuna o svojoj posebnosti.
Da grad koji je s tri strane obgrlila reka ne ostane zedan kad je gusto, brinule su i dve cisterne cija je voda, uz pomoc ilovace i sljunka - tada nezamenjivih filtera - bila za pice. A u dnu zapadnog dvorista arheolozi su otkopali dve gradjevine za koje se pretpostavlja da su sluzile za konjusnicu i konjusarev stan. Ko zna, mozda je i ovde ponekad umeo da navrati krilati Jabucilo, sam ili s vojvodom Momcilom...
Mada Maglic danas ponajbolje izgleda izdaleka - „ne, nemoj mi prici, hocu izdaleka da gledam i pamtim...” - kad nedavno postavljeni reflektori obasjaju njegove utvrde i kule, nalik prici o svojeglavom sazvezdju koje se iznenadno spustilo i okrunilo zemaljske mrakove, ipak je prava pustolovina krenuti ka njemu. Prvo valja visecim mostom iznad cutljive i naoko lenje Magarasnice. E, tu bi se uplasio i onaj filmski Indijana Dzons. Ne zbog visine cuprije niti njenog ljuljuskanja pod covekovim teretom, koliko zarad dasaka kojima je vreme bezocno utisnulo svoj (ne)sigurni pecat. Krrrc... pa zvizduk vetra... opet krrrc. Ako se ne strmoglavis u (sopstvenu) istoriju, imas priliku da gore, na brdu citas kamenu povest grada koja je, nakon visegodisnjeg brizljivog rada strucnjaka Zavoda za zastitu spomenika kulture iz Kraljeva, sad kudikamo citljivija.
Zahvaljujuci brizljivom radu timova strucnjaka, pre svega konzervatora, Maglic je danas ipak lepo ocuvan i zasticen grad. U njemu se sve cesce odrzavaju prigodne kulturno-umetnicke priredbe, sa sve bakljama, kopljima, macevima i stitovima. Uz neizostavno pojanje pesama iz doba arhiepiskopa Danila II, vazne licnosti u prici o istoriji grada u kom i danas stoluju magle. Za one koji veruju da poznavanje sopstvene povesti nudi izvesnost buducnosti mozda nije zgoreg podsetiti da je, ipak, vazno znati da li si iz vremena za sobom izisao na stitu ili sa njim, tek toliko da ti magle ne izmreze ono sto je pred tobom.
Petar Milatovic
link