Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 2:09:32 GMT -5
Knjizevnost i sudbina: Spaljene duse
Neki knjizevnici zeleli su da uniste svoje delo, pre ili posle smrti...
Nikolaj Gogolj spalio je drugi i treci deo svog romana „Mrtve duse”.
U noci izmedju 10. i 11. februara 1852. godine, Nikolaj Vasiljevic Gogolj (1809-1852) dugo se molio u svojoj sobi. Vec izvesno vreme bio je gost u moskovskom dvorcu grofa Tolstoja, vatrenog sledbenika oca Mateja. Pet godina ranije, ruski svestenik otac Matej, do krajnosti odan veri, zatrazio je od Gogolja da se potpuno odrekne knjizevnosti i da se posveti veri, tacnije, pripremanju duse za odlazak na onaj svet.
Oko tri sata nocu, Gogolj je pozvao svog slugu i upitao ga da li su sobe i na drugom kraju kuce zagrejane. Sluga je odgovorio da su hladne. Pisac mu je naredio da mu doda ogrtac i da podju u nezagrejani deo kuce kako bi nesto obavili. Ispostavice se da je to bio poslednji Gogoljev pokusaj da izmeni sopstvenu sudbinu posle smrti.
Ruskom piscu Vladimiru Nabokovu bila je cast da napise biografiju slavnog Nikolaja Gogolja.
Kobna moskovska noc
Gogoljev biograf, takodje slavni pisac Vladimir Nabokov, kaze da je pisac „Mrtvih dusa” sa svecom u ruci pravio znak krsta u svakoj sobi kroz koju su prolazili te kobne noci. Naposletku, naredio je slugi da tiho, kako nikoga ne bi probudio, upali pec u jednoj sobi te da mu donese svezanj hartije koji je lezao skriven u komodi. Kada mu je mladic doneo to sto je trazio, Gogolj je izvadio citav niz beleznica povezanih trakom, stavio u pec i potpalio svecom. Bio je to drugi i treci deo romana „Mrtve duse”. Sluga je shvatio sta se dogadja, pao je na kolena i poceo da ga preklinje da odustane od svoje namere.
„Sta te briga!”, zagrmeo je pisac gotovo histericno. „Bolje bi ti bilo da se i ti pomolis!” Sluga je samo zajecao. Videvsi da su samo rubovi beleznica nagoreli, Gogolj je pokusao da izvuce svezanj, rasirio sveske i ponovo ih potpalio svecom. Onda je seo na stolicu pored peci i piljio u vatru: gledao je kako gore knjige. Kada je sve bilo gotovo, prekrstio se, vratio u svoju sobu, poljubio slugu i briznuo u plac. Jecajuci, zaspao je.
Da li je imao osecaj da je uradio nesto strasno? Jedno je izvesno, svetsku knjizevnost lisio je mozda kljucnih dela. A kakva su ona bila, to nikada necemo saznati. Gogolj je ubrzo umro, 4. marta 1852. godine.
Otrgnuti iz ocajnicke molbe da sve sto je napisala bude unisteno, stihovi Emili Dikinson zablistali su i americkoj poeziji dali sasvim drugacije svetlo.
Tajna Emili Dikinson
Na drugom kraju sveta, tridesetak godina kasnije, u Masacusetsu, u SAD, od upale bubrega na samrti je bila verovatno najznacajnija americka pesnikinja 19. veka. Njeno ime bilo je Emili Dikinson. Imala je pedeset sest godina i zivela je u vrlo strogoj i religioznoj porodici. U tridesetoj godini jednostavno je iscezla iz drustvenog zivota. Bila je krajnje povucena osoba. Sa prijateljima je odrzavala vezu pisuci im kratka pisma koja su vise licila na pesme. Treba imati u vidu da je tokom zivota objavila samo sedam pesama.
U stvari, svoja dela Emili gotovo nikome nije pokazivala. U porodici nisu ni znali cime se ona zapravo bavi. Svoju sestru Laviniju zavetovala je da posle njene smrti spali sva pisma i rukopise. I kada se to dogodilo, 15. maja 1886. godine, Lavinija je s teskom mukom pocela da spaljuje jedan po jedan sestrin rukopis. Bila je ocajna, ali je znala da sestrinoj molbi ne moze da se usprotivi... Sve do trenutka dok u tajnom pregratku pisaceg stola, u jednoj kutiji, nije nasla sest stotina pesama i jos stotine nedovrsenih. Lavinija je bila veoma uzbudjena i iznenadjena. Njena osecanja sada su bila potpuno izmenjena. To dakle nisu bile one pesme koje je Emili naredila da spali! Pocela je da ih cita i shvatila kakvo blago drzi u rukama. Otisla je do mlade pesnikinje Mejbel Lumis Tod. Naredne cetiri godine Todova je provela pripremajuci Emiline pesme za stampu. Prva knjiga pesama Emili Dikinson objavljena je u novembru 1890. godine.
Americka poezija bila bi nesto sasvim drugo da u njoj ne blistaju stihovi Emili Dikinson (1830-1886), odnosno da je Lavinija ispunila poslednju zelju svoje sestre.
Franc Kafka, jedan od najvecih pripovedaca 20. veka, opsednut osecajem nize vrednosti, nije verovao u svoja dela.
Kafka o trajnom i nerazorljivom
Nesto slicno dogodilo se sa delom ceskog (jevrejskog) pripovedaca Franca Kafke (1883-1924). Pisac, koji je tokom svog kratkog zivota jedno vreme radio kao pisar, u trideset cetvrtoj godini razboleo se od tuberkuloze. Sedam godina kasnije umro je u sanatorijumu u Austriji. Upravo suprotno Kafkinoj zelji da njegova dela budu unistena posle smrti, piscev najbolji prijatelj, kasnije i biograf, austrijski pisac Maks Brod odlucio je da dela svog prijatelja ne spali. Ni romane, ni price, pa cak ni dnevnike.
„Covek ne moze ziveti bez trajnog pouzdanja da u njemu postoji nesto nerazorljivo, pri cemu kako to nerazorljivo, tako i pouzdanje mogu ostati tajno skriveni od njega”, pisao je Franc Kafka u svom dnevniku, kao da je slutio sudbinu svoje obdarenosti, a potom i sopstvenog knjizevnog dela. „Jedna od mogucnosti da se izrazi ta skrivenost jeste vera u licnog boga”, pisao je Kafka.
Godinu dana pre smrti, u julu 1923. godine, vec bolestan i potisten, Franc Kafka upoznaje u Miricu na Baltickom moru devojku po imenu Dora Dijamant. U nju se zaljubljuje iako zna da je prekasno. Ipak, vec u septembru odlucuje da se preseli kod Dore u Berlin. Bilo je to vreme velike inflacije u Nemackoj. Kafka pise novele „Jedna mala zena” i „Jazbina”. Bolest se pogorsava i na Kafkin zahtev Dora spaljuje mnoge njegove rukopise. Gotovo opsednut osecanjem nize vrednosti koje je nosio jos iz porodice, Kafka i dalje ne veruje da njegovo delo ima nekakvu vrednost... Pocetkom aprila sledece godine Dora odvodi Kafku u sanatorijum u Austriji, a potom odlazi u becku bolnicu. Maks Brod, najbolji prijatelj Franca Kafke, posecuje ga u sanatorijumu 11. maja 1924. godine. To je njihov poslednji susret. Brod obecava da ce ispuniti njegovu zelju...
Treceg juna izdahnuo je Franc Kafka, jedan od najvecih pripovedaca 20. veka, pisac „Procesa”, „Zamka”, „Preobrazaja”, „Amerike”... Na praskom jevrejskom groblju u Strasnicama, Kafka je sahranjen 11. juna. Vec u leto 1924. godine, berlinski izdavac „Die Schimede” objavljuje zbirku pripovedaka „Umetnik u gladovanju”, a godinu dana kasnije i „Proces”. Prvo izdanje Sabranih dela Franca Kafke u sest knjiga i redakciji Maksa Broda objavljeno je 1935. godine. Slede nova izdanja, 1946. i 1950. godine. Kafkina dela prevedena su na mnoge svetske jezike. „Dobro je u izvesnom smislu neutesno”, pisao je Franc Kafka. „Cinjenica da ne postoji nista drugo osim duhovnog sveta, oduzima nam nadu i pruza izvesnost”.
M. Ognjanovic
link
Neki knjizevnici zeleli su da uniste svoje delo, pre ili posle smrti...
Nikolaj Gogolj spalio je drugi i treci deo svog romana „Mrtve duse”.
U noci izmedju 10. i 11. februara 1852. godine, Nikolaj Vasiljevic Gogolj (1809-1852) dugo se molio u svojoj sobi. Vec izvesno vreme bio je gost u moskovskom dvorcu grofa Tolstoja, vatrenog sledbenika oca Mateja. Pet godina ranije, ruski svestenik otac Matej, do krajnosti odan veri, zatrazio je od Gogolja da se potpuno odrekne knjizevnosti i da se posveti veri, tacnije, pripremanju duse za odlazak na onaj svet.
Oko tri sata nocu, Gogolj je pozvao svog slugu i upitao ga da li su sobe i na drugom kraju kuce zagrejane. Sluga je odgovorio da su hladne. Pisac mu je naredio da mu doda ogrtac i da podju u nezagrejani deo kuce kako bi nesto obavili. Ispostavice se da je to bio poslednji Gogoljev pokusaj da izmeni sopstvenu sudbinu posle smrti.
Ruskom piscu Vladimiru Nabokovu bila je cast da napise biografiju slavnog Nikolaja Gogolja.
Kobna moskovska noc
Gogoljev biograf, takodje slavni pisac Vladimir Nabokov, kaze da je pisac „Mrtvih dusa” sa svecom u ruci pravio znak krsta u svakoj sobi kroz koju su prolazili te kobne noci. Naposletku, naredio je slugi da tiho, kako nikoga ne bi probudio, upali pec u jednoj sobi te da mu donese svezanj hartije koji je lezao skriven u komodi. Kada mu je mladic doneo to sto je trazio, Gogolj je izvadio citav niz beleznica povezanih trakom, stavio u pec i potpalio svecom. Bio je to drugi i treci deo romana „Mrtve duse”. Sluga je shvatio sta se dogadja, pao je na kolena i poceo da ga preklinje da odustane od svoje namere.
„Sta te briga!”, zagrmeo je pisac gotovo histericno. „Bolje bi ti bilo da se i ti pomolis!” Sluga je samo zajecao. Videvsi da su samo rubovi beleznica nagoreli, Gogolj je pokusao da izvuce svezanj, rasirio sveske i ponovo ih potpalio svecom. Onda je seo na stolicu pored peci i piljio u vatru: gledao je kako gore knjige. Kada je sve bilo gotovo, prekrstio se, vratio u svoju sobu, poljubio slugu i briznuo u plac. Jecajuci, zaspao je.
Da li je imao osecaj da je uradio nesto strasno? Jedno je izvesno, svetsku knjizevnost lisio je mozda kljucnih dela. A kakva su ona bila, to nikada necemo saznati. Gogolj je ubrzo umro, 4. marta 1852. godine.
Otrgnuti iz ocajnicke molbe da sve sto je napisala bude unisteno, stihovi Emili Dikinson zablistali su i americkoj poeziji dali sasvim drugacije svetlo.
Tajna Emili Dikinson
Na drugom kraju sveta, tridesetak godina kasnije, u Masacusetsu, u SAD, od upale bubrega na samrti je bila verovatno najznacajnija americka pesnikinja 19. veka. Njeno ime bilo je Emili Dikinson. Imala je pedeset sest godina i zivela je u vrlo strogoj i religioznoj porodici. U tridesetoj godini jednostavno je iscezla iz drustvenog zivota. Bila je krajnje povucena osoba. Sa prijateljima je odrzavala vezu pisuci im kratka pisma koja su vise licila na pesme. Treba imati u vidu da je tokom zivota objavila samo sedam pesama.
U stvari, svoja dela Emili gotovo nikome nije pokazivala. U porodici nisu ni znali cime se ona zapravo bavi. Svoju sestru Laviniju zavetovala je da posle njene smrti spali sva pisma i rukopise. I kada se to dogodilo, 15. maja 1886. godine, Lavinija je s teskom mukom pocela da spaljuje jedan po jedan sestrin rukopis. Bila je ocajna, ali je znala da sestrinoj molbi ne moze da se usprotivi... Sve do trenutka dok u tajnom pregratku pisaceg stola, u jednoj kutiji, nije nasla sest stotina pesama i jos stotine nedovrsenih. Lavinija je bila veoma uzbudjena i iznenadjena. Njena osecanja sada su bila potpuno izmenjena. To dakle nisu bile one pesme koje je Emili naredila da spali! Pocela je da ih cita i shvatila kakvo blago drzi u rukama. Otisla je do mlade pesnikinje Mejbel Lumis Tod. Naredne cetiri godine Todova je provela pripremajuci Emiline pesme za stampu. Prva knjiga pesama Emili Dikinson objavljena je u novembru 1890. godine.
Americka poezija bila bi nesto sasvim drugo da u njoj ne blistaju stihovi Emili Dikinson (1830-1886), odnosno da je Lavinija ispunila poslednju zelju svoje sestre.
Franc Kafka, jedan od najvecih pripovedaca 20. veka, opsednut osecajem nize vrednosti, nije verovao u svoja dela.
Kafka o trajnom i nerazorljivom
Nesto slicno dogodilo se sa delom ceskog (jevrejskog) pripovedaca Franca Kafke (1883-1924). Pisac, koji je tokom svog kratkog zivota jedno vreme radio kao pisar, u trideset cetvrtoj godini razboleo se od tuberkuloze. Sedam godina kasnije umro je u sanatorijumu u Austriji. Upravo suprotno Kafkinoj zelji da njegova dela budu unistena posle smrti, piscev najbolji prijatelj, kasnije i biograf, austrijski pisac Maks Brod odlucio je da dela svog prijatelja ne spali. Ni romane, ni price, pa cak ni dnevnike.
„Covek ne moze ziveti bez trajnog pouzdanja da u njemu postoji nesto nerazorljivo, pri cemu kako to nerazorljivo, tako i pouzdanje mogu ostati tajno skriveni od njega”, pisao je Franc Kafka u svom dnevniku, kao da je slutio sudbinu svoje obdarenosti, a potom i sopstvenog knjizevnog dela. „Jedna od mogucnosti da se izrazi ta skrivenost jeste vera u licnog boga”, pisao je Kafka.
Godinu dana pre smrti, u julu 1923. godine, vec bolestan i potisten, Franc Kafka upoznaje u Miricu na Baltickom moru devojku po imenu Dora Dijamant. U nju se zaljubljuje iako zna da je prekasno. Ipak, vec u septembru odlucuje da se preseli kod Dore u Berlin. Bilo je to vreme velike inflacije u Nemackoj. Kafka pise novele „Jedna mala zena” i „Jazbina”. Bolest se pogorsava i na Kafkin zahtev Dora spaljuje mnoge njegove rukopise. Gotovo opsednut osecanjem nize vrednosti koje je nosio jos iz porodice, Kafka i dalje ne veruje da njegovo delo ima nekakvu vrednost... Pocetkom aprila sledece godine Dora odvodi Kafku u sanatorijum u Austriji, a potom odlazi u becku bolnicu. Maks Brod, najbolji prijatelj Franca Kafke, posecuje ga u sanatorijumu 11. maja 1924. godine. To je njihov poslednji susret. Brod obecava da ce ispuniti njegovu zelju...
Treceg juna izdahnuo je Franc Kafka, jedan od najvecih pripovedaca 20. veka, pisac „Procesa”, „Zamka”, „Preobrazaja”, „Amerike”... Na praskom jevrejskom groblju u Strasnicama, Kafka je sahranjen 11. juna. Vec u leto 1924. godine, berlinski izdavac „Die Schimede” objavljuje zbirku pripovedaka „Umetnik u gladovanju”, a godinu dana kasnije i „Proces”. Prvo izdanje Sabranih dela Franca Kafke u sest knjiga i redakciji Maksa Broda objavljeno je 1935. godine. Slede nova izdanja, 1946. i 1950. godine. Kafkina dela prevedena su na mnoge svetske jezike. „Dobro je u izvesnom smislu neutesno”, pisao je Franc Kafka. „Cinjenica da ne postoji nista drugo osim duhovnog sveta, oduzima nam nadu i pruza izvesnost”.
M. Ognjanovic
link